ZDRAVSTVO SRBIJE: BANDITSKA DRŽAVNA STRATEGIJA PROTERIVANJA NAJBOLJIH STRUČNJAKA
Milion i sedamsto hiljada zaposlenih u Srbiji finansira celokupnu zdravstvenu zaštitu za oko 5,5 miliona osiguranika. Čak i osigurani građani plaćaju lekove i do 90 odsto od njihove maloprodajne cene. Polovina svih pacijenata stalno prolazi kroz evidenciju zdravstvenog sistema, dolazi i po nekoliko puta mesečno, za svaki lek posebno, jer nemaju novca da plate ni participaciju. Trećina građana Srbije leči se "prirodnom medicinom" i lekovima iz "kućne apoteke". Za poslednjih deset godina, iz srpskog zdravstva u inostranstvo je otišlo više od polovine svih lekara specijalista. Mnogi od onih koji su ostali otišli su u penziju ili su otvorili privatne ordinacije. Zdravstveni fondovi su opljačkani, a građani umiru čekajući na pregled ili lečenje.
Piše: Insajder L – 5
U Srbiji danas postoje četiri velika klinička centra, četiri kliničko-bolnička centra, 39 opštih bolnica, 19 specijalizovanih bolnica, 52 instituta i zavoda, sedam klinika. Svaki grad i opština imaju domove zdravlja. Na žalost, u ovim ustanovama već godinama vlada haos i beznađe, nestručnost, odlazak najboljih kadrova, siromaštvo i kao posledica svega toga, korupcija i političke spletke.
Prema izveštajima koje za potrebe Evropskog parlamenta daje organizacija za ispitivanje kvaliteta usluga u zdravstvu (EHCI), Srbija je punih četrnaest godina poslednja u Evropi. Za najgoru zdravstvenu službu, srpsko zdravstvo je kandidat i ove, 2015. godine.
Izvršni direktor ove organizacije, Arne Bjernberg, šokiran dostavljenom listom čekanja na lečenje u Srbiji, izjavio je da nigde u Evropi "liste čekanja ne zavise od novca, već od mentalnog stanja". Uzgred je dodao i to, da nikako ne može da razume, otkud ministru zdravlja u Srbiji koja ima sedam i po miliona stanovnika, čak sedam pomoćnika!
Ali, ono što je za njega neshvatljivo, to je u kriminalizovanom srpskom zdravstvu jedino prihvatljivo. Do kojih granica ide podmukla stranačka selekcija kadrova u zdravstvu, govori i podatak da je po naređenju sadašnjeg ministra Zlatibora Lončara, Ministarstvo zdravlja Srbije nedavno napravilo anketu među zdravstvenim radnicima, koja je pokazala da bi oko 7.000 lekara momentalno dalo otkaz iz državne službe, kad bi oni imali priliku da odu u inostranstvo ili dobiju dobru otpremninu kojom bi započeli privatnu praksu.
Ni ministar ni njegovo ministarstvo nisu objasnili razloge ove ankete, ali je jasno da je u pitanju svojevrsno "testiranje" zaposlenih u zdravstvu, kako bi se pripremila strategija daljeg proterivanja najsposobnijih stručnjaka i dovođenje onih stranačkih, korumpiranih, "koji donose pare".
Zbog svega toga, već duže vremena traje pravi egzodus najboljih lekara specijalista i lekara opšte prakse, koji su do sada zatražili dokumentaciju od Lekarske komore za odlazak na rad u inostranstvo.
Srbiji najviše nedostaju kardiohirurzi, anesteziolozi, radiolozi i patolozi. Međutim, u mnogim zdravstvenim ustanovama nema dovoljno dečjih hirurga, pulmologa, neurologa, psihijatara…
Zahvaljujući banditskoj politici koju sprovodi Ministarstvo zdravlja, danas se srpsko zdravstvo olako odriče svojih najboljih stručnjaka. Školovanje jednog lekara, računajući sve troškove za vreme provedeno na Medicinskom fakultetu, u Srbiji košta više od 140.000 dolara.
Nije teško izračunati koliko je gubitak za ovu državu kad u inostranstvo iz nje ode na stotine njih, u najboljim godinama života. To nije samo gubitak za zdravstvo, nego i za čitavo društvo koje gubi svoje najobrazovanije ljude i njihove porodice.
Problem predstavlja i nedostatak subspecijalista intenzivne medicine u internističkim jedinicama. Ta subspecijalizacija ne postoji kod nas. Ovaj posao obavljaju samo iskusni anesteziolozi iz hirurških jedinica. A, njih je po pravilu najmanje.
U Srbiji, prema zvaničnim podacima, ima samo 45 kardiohirurga! Da bi minimum standarda bio zadovoljen, potrebno bi bilo da ih ima još najmanje trideset. Ali, da bi samo jedan od njih bio osposobljen, potrebno je osam do deset godina, jer njihova specijalizacija traje šest godine, a da bi bio samostalan u poslu, mora još dve da radi uz starijeg kolegu.
Na prostoru od Kragujevca do Kosovske Mitrovice, nedostaje čak 100 lekara specijalista. U Niškom regionu, najviše nedostaju anesteziolozi, neurolozi, dečji hirurzi, neurolozi i kardiohirurzi.
Klinički centar Vojvodine, čije rukovodstvo je stalno opsednuto borbom za vlast u ovoj ustanovi, nema dovoljno anesteziologa, radiologa i patologa, a stalna je potreba i za psihijatrima, specijalistima sudske medicine, hirurzima…
Pre nekoliko godina, bolnica u Požarevcu je bila proglašena najgorom zdravstvenom ustanovom u Srbiji, jer nije imala čak ni gastroskop za snimanje želuca, a nijedan holter nije bio ispravan.
Bolnicu u Novom Pazaru, sa polomljenim prozorima i razvaljenim vratima, i to u Klinici za plućne bolesti, prikazala je čak i jedna strana televizija, kao primer zdravstvenog dna u kome se Srbija danas nalazi.
U četiri opštine – Prijepolje, Sjenica, Nova Varoš i Priboj – postoje samo četiri hirurga. Dečje odeljenje valjevske bolnice od dijagnostičkih aparata ima samo ultrazvuk i nameštaj star 40 godina.
Uslovi za rad u srpskom zdravstvu su inače katastrofalni, plate male a pacijenti sve stariji i bolesniji. Lekari se, redovno, tokom smene, osim velikim brojem pacijenata, bave i neshvatljivo velikom administracijom…
Pacijenti, pri izlasku iz lekarske ordinacije ambulante ili bolnice, uz medicinske nalaze nikada ne dobijaju nikakav izveštaj koliko je njihovo lečenje koštalo. A, to je u sređenim sistemima osnovno pravo koje svaki građanin ima kad dobije dokumentaciju o svom lečenju.
Čak i onaj osiguranik sa najnižim primanjima, za zdravstveni doprinos u Srbiji godišnje plaća oko 30.000 dinara. Lečenje je, zbog uvođenja nove dijagnostike i terapija postalo jako skupo, mnogo skuplje nego što to zdravstveni sistem u kome su opljačkani fondovi, može da podnese. Samo jedan tretman na dijalizi, košta oko 100 evra, što znači da svaki od oko 4.000 pacijenata, koliko ih ima na dijalizi, samo za jednu nedelju potroši sve što je osiguranik sa najnižim primanjima uplatio za zdravstvo za mesec dana.
Do ove zastrašujuće situacije, došlo se tako što je iz Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje, samo u poslednjoj deceniji opljačkano toliko para, da je svaki srpski pacijent mogao makar mesec dana da se leči u nekoj vrhunskoj evropskoj bolnici!
Takođe, treba istaći, u Srbiji oko milion i po stanovnika se vode kao "građani bez ikakvih primanja" i za njih bi zdravstveni doprinos po najnižoj osnovici (oko 2.600 dinara mesečno) trebalo da se uplaćuje iz državnog budžeta. Umesto toga, država uplaćuje samo po 600 dinara. Uprkos silnoj režimskoj propagandi, ovaj "afrički standard" je jedina prava slika stanja zdravstva u Srbiji.
Vreme čekanja na preglede nudi još crnju sliku stanja. Tako se na ultrazvučni pregled čeka i do tri meseca, a na magnetnoj rezonanci i do godinu dana, i za mnoge lekove plaća učešće do čak 90 odsto.
Za kontrolne preglede na klinikama koje se neselektivno zakazuju, treba čekati između tri i šest meseci, a često i do godinu dana! Polovina svih pacijenata stalno prolazi kroz evidenciju zdravstvenog sistema, dolazi i po nekoliko puta mesečno, za svaki lek posebno, jer nemaju novca da plate ni participaciju.
Crnu sliku srpskog zdravstva upotpunjuje i činjenica da nešto više od milion i sedamsto hiljada zaposlenih (prema zvaničnim podacima) finansira celokupnu zdravstvenu zaštitu za oko 5,5 miliona osiguranika (penzioneri, studenti, nezaposleni, deca…).
Prema poslednjem istraživanju Instituta za javno zdravlje "Dr Milan Jovanović Batut", broj poseta privatnom lekaru utrostručen je u odnosu na prethodnu godinu u svim regionima u Srbiji.
Privatne ordinacije su sve češće pune penzionera, a neki su podigli i gotovinske kredite da bi platili lečenje. Događa se da se pacijentu koji se lečio u državnoj klinici ne obave celokupnu terapiju do kraja, pa mu ne preostaje ništa drugo nego da ode u privatnu kliniku i tu završi započeto lečenje. Naravno, ko ima novca za to.
Trećina stanovništva Srbije leči se "prirodnom medicinom" i lekovima iz "kućne apoteke". Istovremeno, građani Srbije, zbog stalne izloženosti stresovima, godišnje kupe više od pola miliona kutija "Bensedina"!
Ministar zdravlja je čovek koji nema ni morala ni stručnosti da “sređuje“ crnu sliku srpskog zdravstva. Možda je bio dobar hirurg, i ništa više od toga. Upućeni, i kolege, opisuju ga kao besprizornog, koji je za račun mafije ubijao pacijente koje mafija nije na licu mesta ubila. Takav čovek danas, takoreći, ne ulazi u zgradu ministarstva, već tumara hodnicima Urgentnog centra i drugih klinika, baveći se biznisom. Vreme smrti u Srbiji je idealno za doktora smrti.
Misija Evropske unije i OEBS-a, kao da ne vide užas u kojem se nalazi srpsko zdravstvo. Ali, zato, dušmanski nastoje da sav otrov, otpad od hrane i lekova utrape Srbiji, i to još naplate.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
IMA LI PLJAČKE I UTAJE PARA DOBIJENIH IZ DONACIJA NAMENJENIH SANIRANJU POPLAVA U OBRENOVCU!????
U danima kada Srbija preživljava nacionalnu katastrofu izazvanu majskim poplavama 2014.god, i kada je svaki spašen život označavao i posebnu životnu sudbinu, pravi junaci i sva priznanja zaslužuju svi oni ljudi, domaći i strani koji su svih tih kišnih i stašno poplavnih dana na terenu pružali pomoć ugroženim ljudima!
Zahvaljujući samoinicijativi, saosećajnosti, duhu samopregora i solidarnosti našeg naroda i uz pomoć mnogih domaćih i stranih donacija, naneta šteta je umnogome ublažena. Međutim, uvek se nađu i nedobronamerna lica u raspodeli prikupljenog novca, pa se pitamo da li je jedan od iznosa tih sredstava završavao i u Javnim Preduzećima!???
Postoji podugačak spisak različitih vrsta donatora koji su novac, sredstva i različite vrste pomoći isporučili i namenili domaćinstvima, školama, vrtićima, raznim centrima ili poljoprivrednim domaćinstvima u Obrenovcu, koji su (ovi zadnji) kao pomoć od Organizacije za poljoprivredu i hranu UN (FAO) dobili seme različite vrste i nije isključeno da to seme pripada vrsti GMO!!!
Tu su i Donacije pravnim licima kao i donacije privrednicima (njih 278) dobijenih iz državne pomoći čiji se iznos kretao od 240 000,00 dinara do 600 000,00 dinara. (A prema proceni državnih organa, većina domaćinstava koji godnama neće moći da se oporavi, dobijala je daleko manji iznos)!!!!
Prema Zakonu o vanrednim situacijama između ostalog, propisane su nadležnosti državnih organa i prava i dužnosti privrednih društava i drugih pravnih lica, u takvim dešavanjima!
Javna preduzeća koja su angažovali svoje resurse u otklanjaju posledica od poplava u Obrenovcu, uredno su zabeležili svoje troškove, i mi ćemo pomenuti samo neke od njih!!!
U takvim spiskovima troškova, pažljivi čitalac može da uoči da je svaki fizički radnik „Gradske čistoće“ npr. iznos za čišćenje, pri čemu svaki radni sat fizičkog radnika je prikazan po 630 din./h (učitelji imaju satnicu do 250 din./h) što je ukupno prikazan trošak 10.233.720,00 ili 16244 sati rada. (Takva cena cena po času od 630 din. zvanično je odobrena u cenovniku ovog javnog preduzeća – to samo dokazuje bahatost svih javnih preduzeća u pljačkanju gradjana i privrednika).
Uklanjanje raznog smeća prikazano je din. 32.762.016,66 Din., prosečno po kamionu tura je koštala 28 hilj. din.
„Gradska čistoća“ je imala 2234 tura, počev od 18.05. Danonoćno su radila vozila (sve tri smene) odvozeći i po deset tura dnevno fekalije i ispumpanu vodu, ukupno prikazano 6.092.562,00 Din.
Obično pranje ulica prikazano je u izveštaju u iznosu od 15.397.022,69 Din. Primera radi 24.05. čišćenje grada je prikazano 219.986,67 din., dan kasnije 334.739,99 din. (200 radnih sati pros.2800 din/h).
Prevoz pitke vode prikazan je u iznosu od 15.943.806,66 din.
Kako se vredno radilo pokazuje sledeći primer: 18.5.2015. je u tri smene (1+2+3) angažovano voziilo FAP 1618 RESOR ACV 8,3 Autocisterna, Prevoz vode Obrenovac u ukupnom vremenu od 26h i 20h što je po ceni 1.680,00 din. prikazano uk.44.240,00 Din.
Prevoz džakova prikazan je u iznosu od 1.529.465,02 din., pretpostavljamo da su prazni bili obzirom da su ih prevozili najčešće kombi vozila.
Prosto je neverovatno šta je sve „Lasta“ prikazala u „donacije“, odnosno, u štetu koju je imala usled elementarnih nepogoda, još je neverovatnije da je opština Obrenovac takav izveštaj ubacila u donacije!!!
Svaki autobus „Lasta“ prikazan je je po ceni auto dana od 27500 din. uvećan za izgubljenu dobit – autobusi Laste su trebali da voze putnike na redovnim linijama, štetu (???) je morao neko da im nadoknati.
„Lasta“ daje obračun angažovanja svojih autobusa, ukupno 417 kom. što po cenovniku firme košta 27500 din., ukupno 11.363.250,00 din.. Sporno je kako je „Lasta“ najkritičnijeg dana za odvoženje građana , 17.05.2014. godine angažovala čak 206 autobusa. Kako je naplaćen autodan? To znači da su autobusi napravili više vožnji, koliko pitamo se?! Ako su imali po 30 putnika prosečno, po 4 vožnje, prevezli su ukupno 24700 građana, samo u jednom danu????? (Prema popisu iz 2011. Obrenovac grad ima 25429 stanovnika).
Dalje, „Lasta“ u štetu prikazuje gubitak novca zbog elementarne nepogode, zato što nisu radili na redovnim linijama u iznosu od 15.163.050,38 din.(21661500,54 – 6498450,16 gorivo) – Direkcija im je umanjila 21661500,54, od tog iznosa oduzeli su 30% trošak goriva 6498450,16 i šteta je 15163050,38 din.za nerealizovane polaske iz Obrenovca i Lazarevca ??? Pa zar nisu angažovali 417 vozila u Obrenovcu i već prikazali po ceni autodana?
U Izveštaj štete koje su pretrpeli od poplave „Lasta“ ubacuje i iznos od 6.035,752.50, a to je šteta koju su pretrpeli u svojim objektima u Obrenovcu i na opremi. I tako je „Lasta“ prikazala svoju ukupnu štetu u iznosu od 34,059,467.92!!!
I ovakav iznos, „NEKO“ ubacuje u Izveštaj o pristiglim donacijama po svim osnovama???!!!!
I GSP Beograd je dostavio svoj „troškovnik“ cenu usluga za period 16.05.-10.07.2014. Pa po tom izveštaju, za 7,025 mil.din. GSP je potrošio 40367 lit., sa pros.potrošnjom od 35l/100km, i prešli su ukupno 141 hilj.km, odnosno 2351 vožnju, a prosečna vožnja je 60 km.
„Beogradvode“, posebna priča, je svoje troškove, npr. samo u Makišu prikazao u tabeli Hitni radovi na sanaciji vodnih objekata u odbrani od poplava , u obračunu pod tačkom 23. "Punjenje i izdavanju praznih vreća i vreća sa peskom u krugu CS Makiš…" u iznosu od 27.105.945,17 din.
Kako nigde ne piše kolike količine peska su isporučene, pretpostavka je i da taj trošak nije ušao u ovaj iznos, i da li su „Beogradvode“ fakturisali rad više stotina dobrovoljaca koji su dva dana i dve noći neprekidno punili džakove??? Da li je tu pesak fakturisan posebno!!??? Valjalo bi proveriti šta je ušlo u prikazani iznos!!!
Beogradski „Vodovod i kanalizacija“ su dostavili svoj pregled angažovanih resursa u Obrenovcu za period od 14.05.-07.06.2014.god.
„Veterina beograd“ pregled angazovanja resursra u opštini Obrenovac, za vreme poplava dala je tabelu sa svojim cenama.
Cena radova koje je dostavila „Pošta“ Obrenovac, prikazani su u sledećoj tabeli.
„Toplovod“ Obrenovac je prikazao u tabeli finansijska sredstva koja je uložio u sanaciji poplava!!!
Izveštaj o aktivnostima Javnog preduzeća za zaštitu i unapređenje životne sredine na teritoriji GO Obrenovac nakon poplave.
Izveštaj o angažovanosti JP Elektromreža Srbije (finansijskoj i nefinansijskoj) na sanaciji posledica poplava, koje su se desile na teritoriji Gradske opštine Obrenovac u maju 2014. godine (od 16.05.2014. do danas) prikazane su u sledećoj tabeli!!!
U Izveštaju o visini sredstava dobijenih po svim osnovama za pomoć pri otklanjanju posledica od poplava iz maja 2014.g. i obnovu gradske opštine Obrenovac, gde nakraju piše
" Ukupna finansijska vrednost prikazanih sredstava je 6.515.235.415.08 din." ne vidi se da li je prikazani iznos novca stvarno došao na račune kao donacija? Ili su u "pristigle donacije" uračunati višestruko napumpani troškovi, verovatno i mnogi izmišljeni i neobavljeni radovi???
Bilo bi tragično da su novčana sredstva prikupljena donacijama. potrošena po Izveštaju koji je, da napomenemo, usvojen bez ikakvih primedbi na Skupštini gradske opštine Obrenovac!!??
Ništa novo nije, bilo u svetu ili u Srbiji, da se u ovakvim donatorskim aktivnostima, uvek nađu lica koja se dobro ugrade, dok masa njih koji su i najviše pogođeni nerećom, budu višestruko ojađeni…..
©Geto Srbija
PREMIJEROVA ULOGA U AMERIČKO-EVROPSKOM PROJEKTU STVARANJA „POSTKOSOVSKE SRBIJE“ !??
Vučićevo vreme je isteklo. Nametljiv i agresivan, u skladu sa svojim karakterom, diktator je sagoreo u želji da vlast čuva uništavanjem svih i svega oko sebe. Sa druge strane, iako trenutno nema stranku i medije na svojoj strani, Tomislav Nikolić je sačuvao dovoljno kredibiliteta za novi početak. Vučićeva nemoguća misija (EU i NATO pakt) već je propala. Nikolićeva "ruska misija" već donosi rezultate. Očigledno je da će Nikolić politički nadživeti Vučića i da će uspeti da Vučića smesti na deponiju ružne prošlosti, konstatuje Predrag Popović, bivši urednik Dnevnog Telegrafa, lista Nacional, dugogodišnji urednik Pravde i bivđši saradnik Aleksandra Vučića.
Predrag Popović
Ima mnogo sličnosti između Aleksandra Vučića i Adolfa Hitlera. Obojica su došli na vlast posle izbornog neuspeha, prevarnim radnjama preuzeli kontrolu nad državnim aparatom, medijskim lažima stvorili kult ličnosti, zaveli diktaturu i uveli svoj narod u katastrofu.
Razlika ipak postoji, Hitler je znao kad mu je došao kraj. Vučić ne zna, iako je očigledno da se Srbija probudila iz političke narkoze.
Uzalud režimski mediji 24 sata dnevno sprovode kolektivnu hipnozu, ništa ne može da spreči propast Vučićevog diktatorskog koncepta. Uništeno je sve čega se dohvatio.
Država je zadužena za dodatnih osam milijardi evra, industrijska proizvodnja je manja za 7,7%, budžetski deficit je 6,6%, BDP je pao za 2,5%, rastu samo javni dug i broj nezaposlenih, kojih ima više od 786.000.
Kao i u ekonomiji, istim katastrofalnim rezultatima rezultovali su i ostali Vučićevi eksperimenti. Prosveta je devastirana, zdravstvo je prepušteno na milost i nemilost Doktoru Tibiju – Zlatiboru Lončaru i njegovim poslovnim partnerima, policija je ponižena progonom žandara koji su okrivljeni jer su pokušali da red i mir odbrane od siledžije Andreja Vučića, a pravosuđe je obesmišljeno odbacivanjem tužbi protiv Sretena Jocića – Joce Amsterdama i blokadom svih postupaka protiv tajkuna optuženih za najteža dela.
Pre 20 godina, u krvi, naravno tuđoj, okončana je Vučićeva velikosrpska avantura. Kao što tada nije uspeo da digne karaule kod Karlobaga i Virovitice, sada mora da odustane od megalomanske zablude o izgradnji „Beograda na vodi". Kad je potpisivan ugovor o toj fatamorgani, Vučić je primao infuziju na VMA, nije hteo ni da prisustvuje sramoti za koju će, kad ludilo prođe, optužiti svog Malog i ko zna čije Arape.
Dok se on i njegovi najbliži – počev od bate Andreja, preko kuma Nikole Petrovića, pa do slugu Vulina i drugih ministara- rapidno bogate, daleko od medija državne institucije sprovode torturu nad građanima, plene imovinu i štancaju presude s drakonskim kaznama.
Političkim i finansijskim sponzorima Aleksandra Vučića, s adresama u Lengliju i Briselu, ne smeta ovakva tiranija. Svi gresi biće mu oprošteni dok izvršava naloge, posebno dva osnovna: priznanje albanske države Kosovo i uključenje Srbije u akcije NATO snaga protiv Rusije. Kao i sve dosadašnje zadatke, Vučić je spreman da izvrši i ove, bez obzira na trajnu štetu koju će time naneti Srbiji.
U tom poslu ima nekoliko olakšavajućih okolnosti: parlamentarna opozicija deli iste ili slične stavove, patriotske stranke su u haosu, intelektualci u apatiji, a strogo kontrolisani mediji ne ustupaju prostor kritici. Vučićevu idilu može da poremeti samo njegov politički tata – Tomislav Nikolić.
Mnogo je motiva za sukob Vučića i Nikolića. Naravno, bez obzira na način na koji se manifestuju i na reakcije koje izazivaju na političkoj sceni, u korenu svakog motiva nalazi se lični animozitet.
Vučić je jednostavniji – naprosto, koristi priliku da se iživljava nad čovekom kojem se šlihtao 20 godina. Trebalo bi ga razumeti. Vučić se nikada nije štedeo, vodio je tajne i javne ratove na sve strane, udarao i bio udaran.
Potpuno posvećen politikantskim aktivnostima, nervozan i agresivan, mogao je samo da se čudi i zgražava što svi – politički protivnici, stranačke kolege, birači, baš svi – više poštuju i vole Nikolića, opuštenog i nenametljivog.
Tu razliku su definisali i prema njoj se određivali Šešelj, Tadić, Dačić, stranci, tajkuni, pa i birači. Uzalud je Vučić okupirao scenu, znalo se da mu pripada samo sporedna uloga u radikalskoj i naprednjačkoj predstavi.
Frustracije, taložene godinama, Vučić je ispoljavao stalnim ogovaranjem i povremenim diverzijama. Ni u tome nije imao naročitog uspeha. Čak i oni koji su mu verovali da je Nikolić lenj i površan, pohlepan i podmitljiv, opet su se lakše i brže odlučivali za saradnju s njim, nego s Vučićem.
To se najjasnije ispoljilo u vreme puča u Srpskoj radikalnoj stranci. Strani i domaći sponzori te akcije hteli su da u nju bude uključen kolerični Vučić, ali isključivo pod kontrolom stabilnog Nikolića.
Priliku za osvetu Vučić je dobio ulaskom u vlast. Bez imalo griže savesti, prepustio se niskim strastima i ispoljavanju kompleksa niže vrednosti. Pod njegovom dirigentskom palicom medijski orkestar već tri godine satanizuje Tomu i njegovu porodicu.
Iako sve poluge vlasti drži Vučić, režimski novinari i većina lažnih opozicionara, među kojima prednjači Vojislav Šešelj, odgovornost prebacuju na Nikolića.
Naravno, Toma je zaslužio ovo što ga snalazi. Pobedom na predsedničkim izborima omogućio je Vučiću da uđe u vladu, uživi se u ulogu nacionalnog mesije i celu Srbiju pretvori u ogledno dobro vlastite patologije.
Sve mentalne i karakterne razlike, koje su i dovele do ovolikog animoziteta, u značajnoj meri inicirale su podelu na političkom i državnom nivou, pretvorivši Tomislava Nikolića u najvećeg i najozbiljnijeg opozicionara. Samo Nikolić ima nameru i mogućnost da se suprotstavi Vučićevom evroatlantskom fanatizmu.
Te razlike već su se ispoljile na najvažnijim pitanjima – odnosu Srbije prema Kosovu i Rusiji.
Posle bombardovanja SR Jugoslavije i otcepljenja Kosova i Metohije, Amerika je počela da sprovodi projekat stvaranja „postkosovske Srbije". U realizaciji tog plana učestvovali su svi srpski vladari od 2000. godine.
Premijer Zoran Đinđić je u februaru 2003. i javno odbio saučesništvo u toj akciji, a u martu je streljan. Pet godina kasnije, nakon albanskog proglašenja nezavisnosti Kosova, Vojislav Koštunica je „vratio mandat narodu" i suprotstavio se američkoj strategiji. Za kaznu, i on je likvidiran s političke scene.
Boris Tadić i Ivica Dačić nisu uspeli da kreiraju atmosferu u kojoj bi Srbija mogla da prihvati surovu stvarnost da je Kosovo susedna država. Za izvršenje tog posla osnovni uslov bilo je razbijanje Srpske radikalne stranke, predvodnika tzv. Patriotskog bloka, amortizovanje i manipulisanje stavovima polovine srpskih birača. To su obavili Nikolić i Vučić zajedničkim snagama. Međutim, kad su dogurali do finalne epizode, do poslednje obaveze – omogućavanja Kosovu da postane članica Organizacije ujedinjenih nacija – Nikolić se zaustavio.
– S Vučićem je lako, on odlično razume politiku „štapa i šargarepe". Nikolić je problematičan. Počeo je da razmišlja taktički, malo glavom, malo džepom – kaže za „Tabloid" sagovornik iz jedne zapadnoevropske ambasade.
Iako očekuje da i Nikolić „legne na rudu", taj diplomata priznaje da će se plan SAD i EU značajno zakomplikovati ukoliko predsednik Srbije nastavi da pruža otpor.
Srbija je učinila sve što je od nje zahtevano i faktički je priznala nezavisnost Kosova. Da bi državnost nove albanske republike bila zaokružena potrebno je još samo da beogradske vlasti ne sabotiraju njen prijem u OUN. Tu obavezu je preuzeo na sebe Aleksandar Vučić.
Pod kontrolom Tonija Blera i Alistera Kembela, koji su se istakli i tokom NATO agresije, Vučić namerava da na dva načina stvori okolnosti koje bi omogućile izvršenje zadatka. Prvu akciju je već počeo, a ona se zasniva na satanizaciji Srba i Srbije zbog ratnih zločina nad albanskim civilima na Kosovu i Metohiji.
U medijima je otvoren prostor za svedoke koji optužuju srpske policajce i vojnike za ubistva i progon nedužnih Albanaca, ali i za masakr srpskih dečaka u pećkom kafiću „Panda". Uskoro će biti emitovan dokumentarni film o zlodelima srpske paravojne jedinice „Šakali".
Takođe, najavljeno je otkrivanje još dve masovne grobnice, a dvojica visokih oficira javno su etiketirani kao ratni zločinci. General Momir Stojanović, danas narodni poslanik i predsednik skupštinskog Odbora za kontrolu službi bezbednosti i funkcioner SNS-a, stavljen je na „crvenu listu" Interpola zbog sumnji da je učestvovao u zločinima kod Đakovice. Pod sličnim optužbama nalazi se i general Ljubiša Diković, aktuelni načelnik Generalštaba Vojske Srbije.
Plasiranjem takvih informacija o bezbrojnim srpskim zločinima, Vučić i njegovi strani mentori nameravaju da kreiraju atmosferu u kojoj će i nacionalisti priznati da je NATO bombardovanje bilo opravdano.
Uporedo s tim manipulacijama, Vučić priprema uslove za održavanje referenduma za promenu Ustava. Pre svega, potrebno je promeniti Preambulu koja utvrđuje da je „Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije", da ima „položaj suštinske autonomije u okviru suverene države Srbije" i da su „ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite interese Srbije na Kosovu i Metohiji".
Upravo te definicije autori Ustava iz 2006. i građani koji su na referendumu podržali te stavove istakli su kao osnovnu ustavopravnu vrednost. Međutim, takvu Preambulu Vučić danas smatra preprekom koja sprečava usmerenje Srbije prema evropskim integracijama i napretku.
Preko svojih saradnika i saveznika, premijer upozorava da bi Srbija, ako ne promeni Ustav, i ako se ne odrekne Kosmeta, ušla u „novu katastrofu" i „samouništenje". Otvoreno, bez uvijanja, bivši velikosrpski radikal, koji je i sam glasao za aktuelni Ustav, danas tvrdi da ga stavovi iz Preambule onemogućavaju u vođenju „adaptivne politike" i nameću mu principe koji „uništavaju efikasnost Srbije", „našu budućnost", a da pri tome „ne pružaju nikakve šanse da se povrati izgubljeno Kosovo i Metohija".
Za čudo, Vučić je u ovom slučaju sasvim u pravu. Ustav ga sprečava da dokrajči Srbiju. Zato će Ustav stradati.
Iako istraživanja pokazuju da čak 80% građana smatra da je Kosovo deo Srbije, u Narodnoj skupštini nema nijednog poslanika koji zastupa takav stav. Jednoglasno, sve stranke zastupljene u parlamentu prihvataju uslove koje nameću SAD i EU, pa i taj da se Srbija odrekne Kosova. Tiho, ali uporno, protivi se samo predsednik države. Samo Tomislav Nikolić obaveštava javnost o zamci koja se priprema referendumom za ustavne promene. Iako ne udara žestoko kao nekada, kada se zalagao da se Kosovo brani oružjem do poslednjeg Srbina, Nikolić nije spreman da prizna nezavisnost albanske države na „srpskoj svetoj zemlji".
Posle svega što je radio u poslednjih šest-sedam godina, teško je verovati da su ovakvi Nikolićevi stavovi motivisani samo iskrenim patriotizmom. Mnogo je izvesnije da se rukovodi praktičnijom potrebom.
U opštoj apatiji, u kojoj se opozicione stranke ponašaju kao deonička društva u kojima Vučić ima većinski paket akcija, Nikolićeve patriotske igre zaista mogu da mu vrate status lidera svih Srba s jačim nacionalnim nervom i da s lakoćom osvoji podršku velikog korpusa glasača koji trenutno lebdi u beznađu, između Šešelja, DSS i Dveri.
Da gura u tom smeru, potvrđuje i Nikolićeva podrška Rusiji. Bez obzira na brojne zahteve predstavnika Evropske unije, predsednik Srbije odbija da zaoštri odnose s Rusijom. Naprotiv, pozvao je i ugostio Vladimira Putina, organizovao svečanu vojnu paradu u Beogradu i išao na moskovsku proslavu Dana pobede.
Ne samo zbog tih postupaka, Nikolića ruski državnici doživljavaju kao „svog čoveka". Pored transparentnih izraza poštovanja, Rusi su spremni i na konkretnu saradnju s Nikolićem.
Jedan od istaknutijih moskovskih tajkuna, koji se istakao finansiranjem institucija Novorusije, na Putinovu preporuku nedavno je s Nikolićem sklopio dogovor o uzajamnoj pomoći. Taj bogataš je zainteresovan za investicije u srpskoj privredi, ali u medijima.
Nikolić mu je, navodno, obećao pomoć u kupovini Televizije Hepi, čiji vlasnik je Predrag Ranković Peconi. Interes je obostran. Rusima su potrebni mediji preko kojih će srpsku javnost obaveštavati o svojim pogledima na krizu u Ukrajini, odnosima prema NATO savezu, pa i o Kosovu i Metohiji. S druge strane, Nikolić zna da će mu, bez medijske podrške, s istekom predsedničkog mandata isteći i rok političkog trajanja, a sve ukazuje da mu se ne ide u penziju.
Tomislav Nikolić je napravio dve velike stranke. Radikalnu je već prežalio, ona odumire prirodnim putem. Bolja budućnost ne čeka ni Srpsku naprednu stranku. Vučićev agresivni diletantizam rasterao je finansijere, a ni reketiranje tajkuna više ne daje željene rezultate.
Bez para a s mnogo gladnih funkcionera i članova, SNS je upala u haos. Od 170 opštinskih odbora, s više od 80 upravlja beogradska centrala preko poverenika. U pojedinim gradovima – Niš, Užice, Vršac – SNS se pocepala na „nikolićevce" i „vučićevce". Jednostavno, prenaduvani balon se rasprsnuo, ni svemoćni vođa više ne može da lažnim obećanjima i brutalnim pretnjama održava zabludu o snazi SNS-a.
Na opštu žalost, Vučić je još jak u medijima, preko kojih pokušava da zaustavi pad stranačkog i ličnog rejtinga. Iako ne propušta priliku za kampanjske napade na Bojana Pajtića i Ivicu Dačića, dvojac koji mu smeta, najžešću hajku vodi protiv Nikolića.
Dok se Vučićeva prva supruga Ksenija ponosni mobilnim telefonom „Vertu", koji košta preko 7.900 evra, a njena naslednica Tamara dijamanstkom narukvicom od 130.000 evra, režimski mediji svakodnevno čereče predsednika i njegovu porodicu, analiziraju cene haljina, cipela, automobila…Napade, u kojima često učešće uzimaju i pojedini ministri, Vučić i Nikolić javno amortizuju bajkama o korektnoj saradnji.
– Tomislav Nikolić ima našu podršku, ali ne i bezrezervno poverenje. Ako se odluči na novi politički početak i suprotstavljanje Vučiću, može da računa na nas – kaže za „Tabloid" jedan od visokih funkcionera Socijalističke partije Srbije i dodaje: – Ipak, moramo da budemo oprezni. Ne samo za nas, nego i za celu Srbiju bilo bi tragično kad bi se pokazalo da su Vučić i Nikolić u dogovoru igraju ovu igru. Kao, Vučić je evropejski fanatik, a Nikolić rusofil, pa samo, kao kečeri, glume rvanje.
Na svoj, podao i podrugljiv način, Vučić je u razgovoru s jednim stranim novinarom otkrio da nije kečer nego predator. Na pitanje da li je tačno da će SNS na sledećim predsedničkim izborima kandidovati ministarku Zoranu Mihajlović, premijer je odgovorio: „Ne znam ko će biti kandidat, znam samo da Srbiji treba novi predsednik".
Dakle, Nikolić nema mnogo opcija, ako ne želi u penziju, moraće da se odluči: ili da se bori za prevlast u SNS ili da, što je mnogo izvesnije, osnuje novu stranku. Snage ima, imaće i finansijere, kao i birače.
Pored političkih, ima i lične, pa i porodične motive. Osnovao je SNS, doveo je na vlast i završio na margini, bez realnog uticaja i moći. U politiku je uveo i sina Radomira, tako da sada ima razlog više da nastavi s borbom.
Uostalom, Vučićevo vreme je isteklo. Nepotrebno brz, nametljiv i agresivan, u skladu sa svojim karakterom, diktator je sagoreo u želji da vlast čuva uništavanjem svih i svega oko sebe.
Uzalud sve vesti RTS-a i Pinka počinju i završavaju s njegovim likom, uzalud se smeška i mršti na svakoj naslovnoj strani beogradskih dnevnih novina, građani ga više ne doživljavaju kao državnika, nego kao sablasnog klovna čija predstava gubi privid komedije i poprima razmere nacionalne tragedije.
S druge strane, iako trenutno nema stranku i medije, Tomislav Nikolić je sačuvao dovoljno kredibiliteta za novi početak. Bez obzira na generacijsku razliku, očigledno je da će Nikolić politički nadživeti Vučića. Nikolićev opstanak na političkoj sceni, a posebno u vlasti, ne može da garantuje bolju budućnost Srbije, ali pola greha će mu biti oprošteno kad Vučića najuri u prošlost.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
KO JE UKRAO 10 MILIONA EVRA U PLJAČKAŠKOM PROJEKTU TENDERA ZA NABAVKU LEKOVA!??
Udruženje "Pravnici protiv korupcije i organizovanog kriminala" iz Beograda, obavestilo je pismom Agenciju za borbu protiv korupcije, Zaštitnik? građana i Poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, o korupcionaškoj aferi u nabavci lekova, koje su sproveli Ministarstvo zdravlja i RFZO. Redakcija prenosi ovo pismo u celini.
„Poštovani, Ako niste informisani, a verovatno niste u aktuelnoj medijskoj blokadi, onda niste čuli za dramatičan apel Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost – CRTA, Nušićeva 7/16 – 11000 Beograd – Srbija, (+381) 11 303 5014, (+381) 11 303 5015, office@crta.rs, inače građanskog nadzornika (u smislu Zakona o javnim nabavkama) u nabavci lekova u RFZO, da je utvrdio brojne propuste i kontroverze u realizaciji tendera za nabavku lekova vrednog 92 miliona evra, za državne apoteke Srbije, koji je sproveo RFZO i čiji su rezultati već trebali biti objavljeni, ali ih nema na sajtu RFZO.
Predstavnik organizacije CRTA Dušan Jordović, nije u potpunosti hteo da otkrije detalje, ali su stručni ljudi odmah uočili nepravilnosti, tačnije kriminalne radnje. CRTA će sve predati Upravnom sudu, ali ovde ima više posla za Tužilaštvo i krivični sud, a prethodno najviše za Vas: Agenciju, Zaštitnika, Poverenika. CRTA je obavestila javnost, ali je samo Blic preneo saopštenje dato preko BETA-e. Medijska je blokada, veća nego u Severnoj Koreji!
Evidentno je samo to da iz apela CRTA proizilazi samo jedno: neko je namestio tender za nabavku lekova za sve apoteke i bolnice Srbije, vredan 92 miliona evra za njihovo snabdevanje od marta do avgusta, iako se centralizovane javne nabavke sprovode uvek na godinu dana. Po svemu sudeći to je: Ministar zdravlja Zlatibor Lončar i VD direktorka RFZO Verica Lazić.
Neko je iz ove nabavke profitirao čitavih 10 miliona evra! Ko je taj neko? Kako je namešten tender? Kakva je to operacija smišljena u zdravstvenom sistemu da svi mi građani i osiguranici budemo "olakšani" za čitavih 10 miliona evra?
Takva nabavka je prvi put sprovedena u Srbiji i u svetu za sve apoteke. Za samo dva meseca rada odjednom, brzo i efikasno, namerena da opljačka 10 miliona evra, grupa koja je sve osmislila je realizovala svoj posao. I eto 10 miliona evra na privatnim računima aktera ove velike pljačke. Radi se o očiglednom nameštanju tendera, koje se sada kada je otkriveno pokušava zataškati.
Krivica je u rukama VD direktorke RFZO Verice Lazić. Ona i njeni satrapi u RFZO, krivicu diskretno "za svaki slučaj" prebacuju na ministra Lončara. Ništa javno, ali sasvim jasno to preko nekih novinara radi portparolka Sanja Milosavljević.
Pomenut je u tom kontekstu Vučić, Aleksandar, pa Andrej (u razgovoru sa novinarkom Večernjih novosti), kao nalogodavci u pozadini ovog pljačkaškog projekta. Pa hajde neka neko nešto dalje pita, ako sme? Krivicu snosi VD direktorka RFZO, ali glavni režiser čitave drame je Lončar. Portparolka RFZO pokušava da otkloni krivicu sa svoje prijateljice i VD direktorke Lazić.
Podsetimo se samo činjenica: RFZO je planirao nabavku i raspisao tender vrednosti 250 miliona evra za snabdevanje državnih apoteka, bolnica i domova zdravlja lekovima u 2015. godini, a za čitavu godinu dana.
Sve u skladu sa novim Pravilnikom o listi lekova, koji se izdaju o trošku zdravstvenog osiguranja. Onda je nakon samo 4 dana vrednost tendera smanjena na 92 miliona evra, a period skraćen na pola godine.
Valjda je sve bilo previše upadljivo da bi se uspešno "muljalo". Sve se događa neposredno nakon ostavke bivšeg direktora RFZO. Vrednost tendera je znači smanjena sa 250 miliona evra za čitavu 2015 godinu, na period od šest meseci i vrednost od 92 miliona evra.
To nije ni polovina vrednosti nabavke, ali je manje upadljivo. Naime nameravano je preusmeravanje potrošnje lekova sa državnih na privatne apoteke. Posledica toga biće finansijski krah većine državnih apoteka.
To će biti razlog za njihovu brzu "prodaju"odnosno privatizaciju. Dogovoreno je da veletrgovine lekova, kao vlasnici većine privatnih apoteka pojačaju marketing i razne vrste stimulacija pacijentima, ako kod njih uzimaju lekove.
Nameštanje tendera se vidi u činjenici da je javna nabavka raspisana po fabričkim nazivima lekova, iako je Lista lekova i cenovnik napravljen po generičkim nazivima. Da je tender raspisan po generičkim nazivima, moglo se uštedeti bar 10 miliona evra.
Po fabričkim nazivima se tačno precizira, koji proizvođači će dobiti koliki „deo kolača" tj. dogovara se koliko će od kojeg proizvođača lekova biti kupljeno. Tako se istovremeno „ugovara cena". Cena se ustvari dogovara!
Jer umesto da proizvođači i veledrogerije na tenderu ponude najniže moguće cene, oni se drže najviših kataloških cena iz Cenovnika. Tender je time obesmišljen, jer je smanjenje cena nemoguće. Sve se ustvari dogovara unapred, a tender služi samo kao pokriće!
Ovu rašomonijadu dopunski začinjava činjenica da nabavka lekova ili tender nije sproveden za privatne apoteke. Njima se time omogućava da nesmetano i bez ograničenja u količinama i cenama nabave i prodaju lekove na recept.
To iznosi onoliko koliko se vlasnici apoteka dogovore sa proizvođačima i RFZO. U preko 1.000 privatnih apoteka, koje imaju ugovore sa RFZO, a čiji su vlasnici veletrgovine lekovima „prodaće se" prema nezvaničnim procenama, još 50% lekova ili za oko 50 miliona evra za 6 meseci (mart-avgust 2015 g.).
Time je otvorena breša daljeg poslovnog uništenja državnih apoteka, a istovremeno i dilovanje novca za interesnu grupu, koja je sve ovo osmislila i sprovela. Potom će krajem godine po planu državne apoteke biti prodate „budzašto", a radnici njih oko 4.000 uglavnom ostati bez posla.
Stručnjaci procenjuju da je nemoguće da svega ovoga nisu bili svesni ni u Ministarstvu zdravlja ni u RFZO. Naprotiv većina upućenih u „farmaceutski biznis", posebno onih u državnim apotekama zna kakva im se sudbina sprema i kakva je opasna „nabavka" tj. trgovina sprovedena.
Ipak oni to nikako nisu mogli da spreče, obzirom da je iza ovoga navodno stala „država". Lončar je sve dogovarao, ugovarao, pregovarao, pretio i uspeo da podvuče pod tepih. Ipak ostali su zlokobni tragovi nedela. Vučić verovatno nema nikakve veze sa ovim, ali je bio dužan da drži pod kontrolom svoje ministre, posebno jednog – Lončara.
CRTA je povukla prve odlučne poteze, obavestila je Komisiju za zaštitu učesnika u javnim nabavkama, koja je lakonski odgovorila da je sve po zakonu. Saša Varinac Predsednik komisije i njeni članovi su time dali "dozvolu" za ovu pljačku.
Poznato nam je da je Saša Varinac pre toga bio pozvan na sastanak u Vladu, radi ispiranja mozga. Tačno je da je bilo po jednom zakonu, ali pored tog zakona postoje drugi zakoni.
Posebno postoje neki propisi koji se tiču rukovanja budžetskim sredstvima i zakoni o zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti, koji su kršeni. Time su državne apoteke dovedene u diskriminisani položaj i na rub propasti.
Budžetska sredstva će biti oštećena za desetine miliona evra koje će se sliti u privatne džepove mešetara i farmaceutske mafije. Komisija zaslužuje posebnu osudu i smenu, koja će se dogoditi čim posledice ove pljačke postanu poznate pravosudnim i drugim organima, posebno međunarodnoj javnosti. Ona bolje od nas zna pogubne efekte delovanja razurlarene farmaceutske mafije.
Neophodno je da Agencija, Zaštitnik i Poverenik:
1. Zatraže kompletnu dokumentaciju o ovom tenderu i njegovim rezultatima od RFZO, na osnovu Zakona o dostupnosti informacija od javnog značaja.
2. Prethodno treba da formiraju zajedničku ekspertsku komisiju od bar 9 članova (eksperti za lekove, javne nabavke, krivično i upravno pravo, državnu reviziju, javne finansije javno zdravstvo i sl.) i istoj obezbede transparentan postupak prikupljanja i obrade materijala.
3. Da se Komisija obrati svim učesnicima na tenderu i javnosti odnosno nezavisnim ekspertima da daju mišljenja o tenderu i prikupljenim materijalima, koji će nakon skeniranja biti postavljeni na sajtove sva tri učesnika u ovom postupku.
4. Prethodno je neophodno zbog toga što se radi o visokosofisticiranom kriminalu, za čije otkrivanje treba posedovati interdisciplinarna znanja. Otkrivanje pljačke mogu izvršiti samo oni koji su spremni da se suoče sa krađom, a bogme trebaće im pomoć iskusnih "lopova", koji su ovim tenderom bili "uskraćeni" za svoj deo kolača.
Treba stoga omogućiti i anonimnu i elektronsku dostavu mišljenja i analiza, obzirom na prisurtan strah u "dodiru sa organima vlasti", koja pokazuje nažalost znake surovosti i bezobzirnosti.
5. Predviđamo nakon otkrivanja ove afere, pravosudni postupak, koji će na kraju rezultirati osudama aktera i stavljanje na znanje svim pljačkašima, da se i najbolje osmišljeni pljačkaški projekti mogu sudariti sa pravdom.
Sporom i nedoslednom, ali ponekad efikasnom. Otkrivanje ovog skandaloznog postupka može dovesti do pada Vlade, ako se ne bude brzo distancirala, od organizatora i učesnika ove javne nabavke.
Otkrivanje ovog skandala će podići javni ugled i prestiž Agencije, Zaštitnika i Poverenika. To je verujemo svima jasno. Vi ćete ovim dobiti ogromnu podršku međunarodne zajednice i zaštitu od pokušaja zastrašivanja, denunciranja i smenjivanja. Ne mogu Vam ništa oni koji bi hteli da Vas spreče i preusmere.
Nalazi CRTA: Nabavka lekova vredna 10 milijardi puna kontroverzi
Beta 15. 03. 2015. – 17:43h Foto: AP-Ilustracija đ Komentara: 16
NABAVKA PO FABRIČKOM NAZIVU- Mnogo primedbi potencijalnih ponuđača odnosilo se što se RFZO, umesto uobičajene prakse u zemljama u okruženju, opredelio da lekove nabavi po fabričkom nazivu. Dušan Jordović smatra da to nije u duhu ZJN, jer do te mere precizira pojedine stavke da upućuje na neke proizvođače. U RFZO su odgovorili da su se pri definisanju nabavke vodili načelima ZJN, ali i osnovnom funkcijom RFZO "da se osiguranicima obezbede prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja".
TUŽBA UPRAVNOM SUDU Pošto su svi prigovori koje je CRTA podnela odbijeni, odlučili su se da podnesu tužbu Upravnom sudu, što im je jedini preostali pravni lek. "Ova tužba ne stopira proces javne nabavke, verovatno će trajati mesecima ili godinama, ali je jako bitno da dobijemo odgovor zbog buduće prakse", rekao je Jordović i naveo da je u pitanju jako velik novac, zbog čega će insistirati da sud utvrdi da li su neke od njihovih primedbi bile opravdane.
Centar za istraživanje, transparentnost i odgovornost, Nušićeva 7/16 – 11000 Beograd – Srbija, (+381) 11 303 5014, (+381) 11 303 5015,office@crta.rs
Vreme je za zajedničku koordiniranu i dobro organizovanu akciju !
Generalni sekretar
Jelena Matijević“
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
PODMITLJIVI POLITIČARI I KOCKANJE DRŽAVNIM BUDŽETOM PREKO UREDBE O PODSTICAJU ZA DIREKTNE INVESTICIJE!!
Bivši ministar i nekadašnji predstavnik "finansijske vlasti", Mlađan Dinkić, više nije zvanično u srpskoj politici, ali se njegov zao duh još uvek oseća. Naime, prema njegovom "modelu" uništenja srpske privrede i njenih resursa, uvedene su obilate subvencije stranim "investitorima". Do danas je na ime pomoći koju je država Srbija isplatila belosvetskim kompanijama više stotina miliona evra. Došlo je dotle da se iz budžeta finansiraju čak i strane hot-lajn kompanije! Za svako predviđeno radno mesto strana kompanija dobija iz budžeta Srbije i do 7.000 evra. Do nedavno, te subvencije su se kretale i do 10.000 evra. U praksi, te kompanije niko ne obavezuje da i zaista zapošljavaju radnike! Zakonom je određeno samo to da strani poslodavac "predvidi" radno mesto"!
Milan Malenović
Radnike u Srbiji sada na ulicu isteruju i Vučićeva vlada i subvencionisane strane kompanije, kao što je slučaj u pribojskom FAP-u, a ima i slučaja uslovljavanja, da se ugasi domaća kompanija kako bi strana ušla na srpsko tržište (slučaj švedske Ikee i domaćeg Simpa iz Vranja). U međuvremenu, građani u Srbiji sve više gladuju, i sve je veći broj onih koji će zahvaljujući subvencionisanom "povećanju" broja radnih mesta ostati bez posla.
Jedva godinu dana je aktuelna vlast izdržala u apstinenciji od Dinkićevog modela subvencionisanja stranih "investitora". Početkom aprila Vlada je slavodobitno razglasila kako je budžetski deficit, navodno, manji od onog planiranog i odmah se krenulo u imitiranje pijanog milionera.
Jedan od isprobanih načina za prebacivanje para iz budžeta u privatne džepove upravo su pomenute subvencije po Dinkićevom metodu. Jedna od bitnih razlika u odnosu na period od pre jeste ta što danas Agencija za strana ulaganja i promociju izvoza Republike Srbije (SIEPA) igra marginalnu ulogu, dok sve odluke donosi Vlada i sprovodi ih preko na brzinu sklepane Komisije za kontrolu državne pomoći.
Nekada nezaobilazni začin u svakoj investicionoj čorbi SIEPA se sada spustila na nivo savetodavnog tela koje investitorima ne može više da pruži nikakvu konkretnu pomoć.
Kada je na mesto ministra privrede došao Saša Radulović počelo je razgrtanje kriminalne prljavštine čelnika pomenute Agencije i u martu 2014. je pokrenut krivični postupak protiv ranije direktorke Jasne Matić i njenih naslednika Vesne Perić i Božidara Laganina, kao i bivšeg zamenika direktora Bojana Jankovića.
Za direktora Agencije tada je postavljen potpuno neiskusni Nikola Janković. S obzirom da i on, isto kao i aktuelni predsednik Privredne komore Srbije Marko Čadež, potiče iz frankfurtskih "Vesti", dnevnih novina koje na srpskom jeziku izlaze u Zapadnoj Evropi, postavlja se pitanje da li srpskom privredom upravlja balkanska građevinska mafija, koja je finansirala pomenuti list, ili nemačka obaveštajna služba BND.
U svakom slučaju, postavljanje žutokljunog Jankovića na ovako značajno mesto bio je signal da se SIEPA polako, ali sigurno gasi. U to vreme su javnost ministri Vučićeve vlade zasipali informacijama kako nema više para za raskalašno finansiranje "investitora" i kako će se prestati sa tim. Sada, odjednom, para opet ima i za tako nešto, kao da je Vlada u međuvremenu otkrila velika nalazišta nafte.
U potpunoj tišini i daleko od očiju javnosti Vlada je izglasala novu Uredbu o podsticajima za direktne investicije koja po svojim pljačkaškim potencijalima prevazilazi čak i ono što je svojevremeno zamislio Mlađan Dinkić.
Ukratko, strani "investitor" može da bira između subvencija po novootvorenom radnom mestu i povraćaja uloženih sredstava.
Za jedno radno mesto, umesto ranijih 10.000 evra, "investitor" sada može da dobije najviše 7.000 evra, i to za devastirana područja, s minimalnim sopstvenim ulaganjima od 250.000 evra.
Privrednici koji pokreću proizvodnju u područjima koja se smatraju razvijenim (recimo u okolini Beograda, Novog Sada ili Niša) mogu da računaju na 3.000 evra po zaposlenom. Izuzeci potvrđuju pravilo, videće se kasnije.
Druga opcija je finansijska pomoć države na osnovu veličine investicije. Onaj ko pokreće proizvodnju vrednu 50 miliona evra od države može da dobije 25 miliona (polovinu investicije!?), a ako zaposli više od 200 radnika, ta sredstva se uvećavaju za još 10 odsto dvogodišnjih troškova za bruto plate. Onaj ko zaposli više od 500 radnika, dobiće dodatni podsticaj od 15 odsto, a za više od 1.000 radnika 20 odsto troškova za plate.
Sve u svemu, država bi na ovaj način mogla da postane većinski vlasnik takvih preduzeća, a ne običan davalac bespovratnih zajmova. Teško je i zamisliti stadijum ludila onoga ko je predložio i usvojio pomenutu Uredbu.
Pravila po kojima se dodeljuju subvencije su više nego rastegljiva i nikoga u suštini ni na šta ne obavezuju. Grad Beograd, prema pomenutoj Uredbi, spada u razvijena područja u kojima je najviša subvencija 3.000 evra po novootvorenom radnom mestu.
Prva subvencija po obnovljenom Dinkićevom modelu ide američkoj kompaniji NCR (National Cash Registers) i to četiri miliona evra za 800 novih radnih mesta, odnosno po 5.000 evra za jednog novog radnika.
NCR od 2012. posluje u Beogradu i u prestonici će ostati centar njenih poslovnih aktivnosti u Srbiji, što znači da, po potrebi, subvencije mogu da budu i veće od onih propisanih Uredbom.
Otvaranju predstavništva NCR-a 2012. godine prisustvovao je tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić i tadašnja ambasadorka Sjedinjenih Američkih Država u Srbiji Meri Vorlik. Potpredsednik korporacije NCR Džef Mekroski objasnio je da je Srbija izabrana za centar budućeg poslovanja NCR zbog "visoko obrazovane radne snage, koja govori strane jezike, odlične infrastrukture i pomoći Vlade Srbije".
Slično je ponovio i potpredsednik kompanije Dorsman 2014. godine, a skoro istovetnu rečenicu je krajem marta ove godine, prilikom dodele najnovijih subvencija, izgovorio i aktuelni ambasador SAD u Srbiji Majkl Kirbi.
NCR se u Srbiji ne bavi nikakvom proizvodnjom, najmanje onom namenjenom izvozu. Ovde postoji običan call-centar (narodski hot-lajn) za podršku klijentima u inostranstvu. Zbog čega je razvoj hot-lajna toliko značajan za ministra Željka Sertića i celu Vladu Srbije da u to investiraju četiri miliona evra narodnih para i to za dodatne subvencije?
Naime, ono što su i Sertić i članovi delegacije američke kompanije prećutali, jeste da je Mlađan Dinkić krajem aprila 2013. sa potpredsednikom NCR-a Majklom Olaflinom već potpisao jedan ugovor o subvencionisanju otvaranja 300 novih radnih mesta i da je Republika Srbija to tada platila 2,6 miliona evra. Upućeni smatraju da su novčane subvencije NCR-u bile isplaćene i u 2014. godini, mada za sada nema pouzdanih podataka.
Koliko je Srbija značajna za NCR govori i podatak da ova kompanija, iako već tri godine prisutna u Srbiji, nije uopšte registrovana pod svojim imenom u Agenciji za privredne registre, a da je ugovor sa Sertićem potpisao Rik Makuark, nižerangirani zastupnik kompanije.
Prema rečima Makuarka, NCR je u Srbiju uložio 6,4 miliona evra (plus 2,6 miliona dobijenih od Dinkića) i otvorio do sada ukupno 621 radno mesto. Sertić, sa svoje strane, tvrdi kako će sa 800 novih radnika NCR u Srbiji zapošljavati 1.600 ljudi, što samo za sebe dovoljno govori o poznavanju matematike od strane aktuelnog ministra privrede.
Osim toga, Sertić uz sve to pokušava da nas ubedi kako će NCR za otvaranje 800 novih radnih mesta uložiti 43 miliona evra, iako je Makuark na istoj konferenciji za štampu tvrdio kako je NCR za 600 radnih mesta prethodno platio, sa sve subvencijama, devet miliona evra. Ako već žele da nas lažu, neka se makar usaglase pre konferencije za štampu.
Da bi švedska Ikea došla u Srbiju, treba ugasiti Simpo iz Vranja!
Direktne novčane subvencije nisu jedini oblik pomaganja sirotih stranih "investitora" kako bi uložili u Srbiju.
"Igl Hils", ili kako god da se zove kompanija iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koja će, navodno, da gradi "Beograd na vodi", besplatno od siromašne Srbije dobija uređeno građevinsko zemljište sa sve neophodnim priključcima. Koliko će Srbija u to morati da investira javnosti niko nikada nije smeo da saopšti, ali poznavaoci prilika smatraju da račun na kraju za građane Srbije neće biti ispod tri milijarde evra.
U senci "Beograda na vodi" skoro neprimetno se provukao jedan drugi sličan, mada daleko jeftiniji, ali i daleko razorniji projekat. Radi se o izgradnji robne kuće iz lanca Ikea u blizini auto-puta kod Bubanj Potoka.
Svojevremeno je Vlada Demokratske stranke, zajedno sa gradskim većem Beograda u kome je DS takođe imao većinu, Ikei namenila zemljište nedaleko od Kvantaške pijace na Bežanijskoj Kosi. Već su bile ugovorene i provizije koje će republički i gradski funkcioneri dobiti za poklanjanje zemljišta švedskom proizvođaču nameštaja, ali je posao na kraju propao zbog nerazjašnjenih imovinsko-pravnih odnosa u vezi dodeljene parcele.
U to vreme je, da podsetimo, Ikea planirala da ovde izgradi svoju centralu za jugo-istočnu Evropu, ali je posle propasti posla sa demokratama pomenuta centrala nikla u Zagrebu. Zemljište kod Bubanj Potoka sada je predviđeno za izgradnju običnog prodajnog objekta.
Da se na poklon daje samo pomenuto zemljište, to bi još moglo i da se razume i nekako opravda. Na poklon se, međutim, daju i životi naših ljudi.
Kompaniju Ikea osnovao je Ingvar Kamprad, danas u devetoj deceniji života, 1943. godine, preciznije: godinu dana pošto je pristupio švedskom ogranku nacional-socijalističke partije, Neošvedskom pokretu (Nysvenska Rorelsen), čiji je dugo vremena bio i finansijer. Naziv preduzeća je akronim od početnih slova njegovog imena, Ingvar Kamprad, roditeljske farme Elmtaryd i naziva parohije Agunnaryd u Švedskoj.
Kada je 1994. godine u vojno neutralnoj Švedskoj obelodanjena Kampradova nacistička prošlost udruženja potrošača pozvala su na bojkot Ikee u skoro svim evropskim zemljama. Preduzeću je pretio poslovni krah i Kamprad je odlučio da se pred pritiskom javnosti povuče ne samo sa čela ovog giganta već i iz njegove vlasničke strukture. Ovo je urađeno samo formalno, jer je preko navodno neprofitnog udruženja Kamprad i dalje većinski vlasnik Ikee i poseduje ličnu imovinu od oko 17 milijardi evra.
Potpuno u duhu svoje nacističke ideologije Kamprad se trudi da što je moguće više stanovnika Srbije ubije, ovog puta ne mecima i otrovnim gasom, već nemaštinom.
Ikea je svojevremeno pokazivala interesovanje da kupi srpsko preduzeće Simpo iz Vranja. Sa ovim preduzećem Ikea je već imala, za nju, više nego pozitivna poslovna iskustva, jer je kao svoju investiciju u zajedničkom poslu vrednu pola miliona evra predstavila isporuku mašina za krojenje štofova koje realno ne vrede više od 200.000 evra. Samo na tom jednom poslu Ikea je od Simpa na prevaru uzela preko 300.000 evra.
Umesto investiranja u Simpo, Ikea je iz ove vranjanske firme izvlačila novac.
Većinski vlasnik Simpa je Republika Srbija, a ona se ni ne trudi da ovo preduzeće sačuva. Početkom aprila Vlada je odobrila sredstva za socijalni program za ukupno 1.589 zaposlena u privrednom sistemu koji je krajem 2013. zapošljavao 4.413 radnika. U međuvremenu su se čuli glasovi iz državnog vrha kako Simpu nema spasa i da je za sve najjeftinije da ova kompanija ode u stečaj.
Cena ulaska Ikee u Srbiju je, dakle, gašenje Simpa i otpuštanje nekoliko hiljada radnika kojima je, kao i članovima njihovih porodica, plata u ovom preduzeću jedini izvor prihoda. Za razliku od pregovora od pre četiri godine, sa Ikeom ovog puta nije dogovoreno ništa više od otvaranja jednog jedinog prodajnog mesta nadomak Beograda (pre četiri godine se razmišljalo o dva gigamarketa u Beogradu i po jednim u Nišu, Novom Sadu i Kragujevcu) i to bez centra regionalnog predstavništva. Osim besplatnog zemljišta sa svim neophodnim priključcima i dozvolama Srbija će nacisti iz inače miroljubive Švedske pokloniti i Simpo iz Vranja, ali bez radnika.
Simpo je za Ikeu značajan zbog svog posebno povoljnog statusa na ogromnom ruskom tržištu na koje Ikea sve teže ulazi, posebno od kako se pre nekoliko godina na međunarodnim medijima pojavila istina o mračnoj prošlosti Kamprada i o još mračnijoj poslovnoj mreži koju je ispleo kako bi prikrio svoje prave interese. Zbog toga je vrhu Ikee potreban Simpo, ali oslobođen radnika.
Najmanje je u celoj priči važno preko koga će Kamprad da preuzme Simpo. To ne mora da bude Ikea, koja ionako predstavlja poslovnog Frankeštajna. Moguće je da će kao finansijer da se pojavi luksemburška banka Ikano iza koje stoji porodica Kamprad ili neko treće preduzeće iz ove skandinavske poslovne hobotnice.
Pošto već plaćamo umiranje od gladi sopstvenih građana, zašto ne bismo stranim "investitorima" poklanjali šakom i kapom šta god da im se prohte?
"Zašto pravimo cehove o kojima ne znamo ništa", pitao se nedavno profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu Ivan Vujačić ukazujući na to da niko u javnosti ne zna koliko će u narednom periodu Srbiju koštati Železara Smederevo.
Ovo preduzeće je, međutim, primer za ugled kako će nadalje da se izvlače pare iz državnog budžeta pri čemu stranci ni za šta neće biti odgovorni, a još manje će morati da ulože makar i neku crkavicu kao što je to ranije bilo. Kockarska partija u kojoj se unapred zna pobednik i koji ništa ne rizikuje.
Država iz budžeta oprema fabriku "investitoru" iz Finske, a radnike isteruje na ulicu
Skoro da je neiscrpna saga o dolasku finskog SISU u pribojski FAP. Soumen Erikoisajoneuvot Oy (SISU) pominje se već godinu dana kao neko ko bi spasao FAP, mada se model, po kome bi to bilo učinjeno, ne zna ni dan danas. SISU se, inače, nije pominjao ni u razgovorima Aleksandra Vučića prilikom njegove nedavne posete Helsinkiju.
Uprkos tome što je finsko preduzeće samo jedno od pet pravnih i jednog fizičkog lica koji su poslali validne ponude na tender za izbor strateškog partnera FAP-a, ono je u očima naših podmitljivih političara sigurni pobednik.
Zbog toga se o trošku srpske države preuređuju i renoviraju proizvodni pogoni koji su Fincima interesantni, a to je isključivo Preseraj u kome će ostati zaposleno sedamdesetak radnika. Korporacija FAP je 2013. godinu završila sa ukupno 1.108 zaposlenih, a Aleksandar Vučić je na početku pregovora sa finskim preduzećem 2014. najavio da će po njihovom preuzimanju FAP-a biti zaposleno još 200 novih radnika.
Renoviranje je plaćeno iz budžeta, ali su strogo poštovani svi zahtevi koje su postavili Finci. Srbija je, faktički, sagradila i opremila fabriku koju će oslobođenu od radnika da pokloni stranom "investitoru"!
Kako sada može da se vidi biće "privatizovan" samo jedan deo FAP-a i to po modelu sličnom onom primenjenom nedavno u Železari Smederevo: srpske pare i strana "pamet".
Poslednjih godinu dana samo u sređivanje Fincima interesantnog pogona i upravne zgrade, država Srbija je investirala milione evra, a desetine miliona će dati za socijalni program viška zaposlenih.
Još uvek se ne zna šta će SISU da uloži u FAP, jer kako tvrdi Zoran Zaković, direktor pribojskog preduzeća, pregovori se tajno vode u Beogradu između predstavnika Finaca i srpske Vlade. Pribojci ni o čemu nisu obavešteni.
Kada SISU na pomenut način preuzme samo jedan pogon i to sa samo 70 zaposlenih, sa Ministarstvom privrede će naknadno potpisati ugovor o subvencijama pomoću koga će dobiti desetine miliona evra da bi se zaposlili dodatni radnici, a vlast će to da obrazloži "povećanjem poverenja stranih investitora u Srbiju".
Upravo je tu rečenicu pre godinu dana izgovorio Željko Sertić povodom sklapanja u Ikarbusu do sada jedinog autobusa koji ima Mercedesovu karoseriju. Recept je, dakle, odavno poznat.
Vučićeva vlada ne vodi računa ni o kontroli poštovanja ugovora od strane "investitora" kome se plaća da bi ovde ulagao. Nije važno kako je narodu, bitno je da je ministrima stiglo dovoljno para.
Slovenačko "Gorenje" je dobilo 10.000 evra za jednog novozaposlenog, zbog čega je čak i nedodirljivi Mlađan Dinkić svojevremeno morao da ode sa ministarskog mesta, a ubrzo je ovo preduzeće otpustilo nekoliko stotina radnika. Smatra se da je samo u pogonu u Valjevu otpušteno između 600 i 700 zaposlenih.
Italijanski "investitor" dobio je po 2.000 evra da bi zaposlio nove radnike u valjevskoj fabrici Vali, a početkom ove godine je otpustio njih 250.
Najdrastičniji primer je južnokorejske Jure koja je dobila 10.000 evra za svakog novozaposlenog kome su, zatim, davali plate ispod zakonom propisanog minimalca, bez prava na plaćeno bolovanje ili godišnji odmor.
A 1. Vlada Srbije poklanja 4 miliona evra jednoj od najbogatijih kompanija na svetu
Korporacija NCR ima nekoliko delatnosti: proizvodi samouslužne mašine, bankomate, fiskalne kase, reguliše njihovu prodaju, instalaciju, održavanje i slično. Radi se o ogromnoj kompaniji sa 26.000 zaposlenih širom sveta, koja ostvaruje profit putem ofšor poslovanja, odnosno izmeštanjem svoje proizvodnje u zemlje sa jeftinom radnom snagom. NCR svoje usluge i proizvode pruža drugim velikim svetskim kompanijama poput Simensa, BlackBerryija, McDonald’sa i Walmarta.
Njena poslovnica u Srbiji sastoji se od timova koji pružaju IT usluge i podršku u vidu nabavke delova, popravke tih aparata, projektovanja i logistike.
U Beogradu se nalazi deo NCR-a koji služi kao informatički i korisnički servis za druge firme širom sveta. Operateri povezuju kupce i ponuđače usluga u 180 zemalja, od Azije, preko Evrope do Amerike.
Servis koji posluje u Beogradu nekada je bio u Budimpešti, gde je plata po operateru iznosila 1.000 evra i to bez bilo kakvih državnih subvencija. Isti radnik, uprkos subvencijama srpske države, u Beogradu za isti posao dobija 500 evra.
Upućeni tvrde kako NCR direktno ne zapošljava radnike, već ih iznajmljuje preko drugih preduzeća na koje prebacuje odgovornost za plaćanje plata, doprinosa i poreza na plate, kao i postupanje u okviru zakona. Ako je tako, a evidentno je da se NCR pod svojim imenom ne nalazi u Agenciji za privredne registre, pitanje je kome i za šta se uplaćuju milioni evra za zapošljavanje novih radnika?
Koliko zaista vrede četiri miliona evra koje će NCR ove godine dobiti od Srbije, pokazuje podatak Uprave za agrarna plaćanja Ministarstva poljoprivrede i zaštite životne sredine Srbije kako je za premiju za mleko za četvrti kvartal 2014. svim proizvođačima ovih dana isplaćeno 464,4 miliona dinara, odnosno nešto manje od četiri miliona evra. Za koliko bi BDP uvećalo 800 poljoprivrednih gazdinstava u Srbiji da je, kojim slučajem, njima umesto NCR-u srpska Vlada poklonila po 5.000 evra?
Potpuno je, zato, apsurdno pričati o nekom poboljšanju standarda u Srbiji kada upravo zbog nikakvih subvencija agraru plaćamo najskuplju hranu u Evropi, pri čemu ni poljoprivrednici nemaju nikakvu zaradu. Kajmak kupe oni na vlasti.
A 2. Jedno radi MMF, drugo priča Vučićeva vlada
Veliko je pitanje da li je zaista ostvareno smanjenje budžetskog deficita u meri kako to Vlada tvrdi i čime obrazlaže ponovno davanje novčanih subvencija stranim "investitorima".
Sa Međunarodnim monetarnim fondom dogovoren je deficit od 55 milijardi dinara za prva tri meseca, a vlast tvrdi kako je minus između 20 i 25 milijardi, mada je stvarni deficit 40 milijardi. Apsurdno je misliti da je smanjenje budžetskog deficita usledilo usled povećanih fiskalnih prihoda zbog povećanja realne proizvodnje. Ako opada proizvodnja, opadaju i prihodi od poreza na promet, plate, akcize i slično.
©Geto Srbijia
materijal: List protiv mafije
VAGANJE PO SRBIJI: DRŽAVNI ŽIGOVI U RUKAMA PRIVATNIH SERVISERA, PROIZVOĐAČA I UVOZNIKA MERILA
Redakcija je dobila pismo koje je uputilo nekoliko stručnih lica iz Direkcije za mere i dragocene metale, u kome razotkrivaju kako je politička vrhuška u Srbiji stavila svoju nestručnu ruku na Zavod za mere i dragocene metale, i ko danas upravlja i ko profitira od metrologije. Objavljujemo njihovo pismo bez skraćenja.
„Treba imati na umu da je još davne 1873. godine Kraljevina Srbija donela prvi Zakon o merama, dok je Kneževina Srbija bila potpisnik Metarske konvencije još 1879. godine i da metrologija u Srbiji ima veoma dugu i bogatu tradiciju što svakako predstavlja simbol državnosti svake moderne države.
Posle petooktobarskih promena, na rukovodeće mesto Zavoda za mere i dragocene metale dolazi kadar Liberala Dušana Mihajlovića, asistent Rudarsko-Geološkog fakulteta, Dragan Milošević.
Za vreme njegove „vladavine", svojski je unazađena i upropašćena metrologija u Srbiji, jer taj čovek nije prezao ni od čega, a sve zarad lične koristi. Simptomatično je da je on u tadašnji Zavod kročio u ućebanom džemperiću, a danas je vlasnik kuće u Novom Sadu i firme koja se bavi metrologijom iz oblasti zapremine, sa opremom vrednom preko 300.000 evra!
Njegova je zasluga što je Zavod spao sa konja na magarca, tj. postao Direkcija za mere i dragocene metale (kao da je Direkcija za puteve!). Srećom, zaposleni u Direkciji (koji su uvideli njegove kriminalne radnje i nisu se plašili posledica) su se organizovali u sindikat, i 2008. godine ga prijavili Republičkom odboru za sukob interesa, posle čije reakcije je i smenjen od strane Vlade.
Nažalost, to nije kraj propadanja i urušavanja metrologije u Srbiji, jer je na Direkciju odavno stavio šapu Mlađan Dinkić, pa je Direkcija redovno bila u sastavu Ministarstva kojim je on rukovodio, bez obzira kako su se ministarstva i države menjale (SRJ, SCG, RS)!
Na mesta pomoćnika direktora dovodi kadrove G17, koji nisu ni u prolazu čuli za nauku o merenju, Borisa Laštra, dipl.fiz. i Luciju Dujović, diplomiranog pravnika (bilo bi dobro da neko objasni vezu između prava i metrologije).
Zbog gospođice Dujović je čak morala biti izmenjena i sistematizacija radnih mesta, jer ni po zvanju ni po godinama staža, ona nije mogla biti postavljena na mesto pomoćnika direktora Sektora za kontrolu i nadzor!
Na mesto glavnog direktora postavljena je mr Vida Živković, dipl.fiz, kadar DS, tako da se Akreditacionom telu Srbije posrećilo što nije više tamo! Zadatak Dinkićevog rukovodstva je bio donošenje novog Zakona o metrologiji, jer je državne poslove overavanja merila trebalo poveriti privatnim subjektima i na taj način oštetiti budžet Republike Srbije za približno tri miliona evra godišnje! Taj zadatak je besprekorno obavljen, jer trenutno radi više od 75 tela ovlašćenih za poslove overavanja merila i državni budžet je svake godine uskraćen za 3.000.000 evra!
Tu nije kraj, jer treba ući u suštinu, pa se postavlja pitanje – ko su danas ovlašćeni privredni subjekti, odnosno nosioci poverenih državnih poslova koji im donose lepu zaradu, a svake godine oštećuju budžet Republike Srbije?
Odgovor je poprilično neverovatan – to su nazovi serviseri, proizvođači i uvoznici merila u Srbiji koji su za vreme vladavine pomenutog Dragana Miloševića, šurovali (čitaj: korumpirali) deo zaposlenih Zavoda za mere i dragocene metale zaduženih da overavaju merila!
Sadašnje rukovodstvo zajedno sa resornim Ministarstvom (pomoćnica ministra Jelena Popović, desna ruka Mlađana Dinkića) čini još goru stvar – ovlašćuje te nazovi servisere, proizvođače i uvoznike merila (čast izuzecima) i daje im državne žigove u ruke!
Možete samo zamisliti kakav haos i samovolja sada vlada pri overavanju merila u Srbiji – muljatori i secikese rade šta god požele! Ni to nije kraj, jer je smenjen je načelnik Odeljenja za metrološki nadzor (da ne bi imao uvid u kriminal), a nadzor nad ovlašćenim privrednim subjektima je preuzeo čovek koji nema nikakvo iskustvo u radu sa njima, niti ima iskustvo u oblasti metrologije!
Na ovaj način rukovodstvo ostavlja praktično bez pravog nadzora sva ta ovlašćena tela koja rade šta god požele – naročito u slučajevima gde su ti privredni subjekti (kao direktna zaineresovana strana) servisirali, proizveli ili uvezli merilo koje potom sami overavaju državnim žigom, što automatski znači da je merilo provereno i tačno?!
Treba li napominjati da su na ovaj način krajnji korisnici (vlasnici merila i svi mi, potrošači) potpuno nezaštićeni u državi Srbiji, jer država mora da garantuje tačnost merenja svakog merila sa državnim žigom, bila to vaga, benzinska stanica, električno brojilo, vodomer ili neko drugo!
Rad mnogih ovlašćenih subjekata je nadziran, otkrivene su mnogobrojne njihove zloupotrebe, ali su ukinuta samo dva (oni koji direktoru Vidi Živković nisu po volji) – svi ostali su amnestirani (korupcija na delu)!
Velika bruka za Republiku Srbiju je to da je Direkcija za mere i dragocene metale, odnosno njen Odsek za kontrolu i nadzor Beograd, po izričitom naređenju pomoćnika direktora za taj sektor, Lucije Dujović, žigosao bez ispitivanja merenja brzine šest policijskih presretača (merila brzine vozila u saobraćaju) tipa Vascar, proizvođača Traffic System, Velika Britanija (o ovome možemo nadugačko i naširoko jer je mućka u MUP-u Srbije oko nabavke tih presretača)!
Takođe, Odsek za kontrolu i nadzor Novi Sad je žigosao bez ispitivanja merenja brzine, po izričitom naređenju Lucije Dujović, 25 komada merila brzine vozila u saobraćaju (radara) i to 20 kom, tipa TLaser III, proizvođača TELIX, Novi Sad i 5 kom, tipa Fama Laser III, proizvođačaVideo HTKft, Mađarska.
Najpogubnija posledica svega navedenog je da se u državi Srbiji koriste merila (i uvezena i domaće proizvodnje) koja ni pod tačkom razno ne zadovoljavaju propisane norme, a svi to trpimo i plaćamo iz sopstvenog džepa, na primer kazne za prekoračenje brzine, kilogram mesa u prodavnici, ogromne račune za utrošenu struju, vodu, grejanje itd!
Za ove činjenice postoje brojni dokazi. Smenjeni načelnik Odeljenja za metrološki nadzor, Dejan Kovačević diplomirani inženjer, još pre smene i hajke protiv njega, uvideo je kriminalne radnje rukovodstva i protiv njih podneo krivičnu prijavu zbog zloupotrebe službenogpoložaja i kršenja zakona, a sada trpi šikaniranje i odmazdu. Predmet pod brojem KTP 855/14 se trenutno nalazi u Tužilaštvu za organizovani kriminal, a kakav će epilog imati, saznaćemo uskoro!“
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije