Архива
MA KAKVO BRE „SVETLO NA KRAJU TUNELA“, KAKVI BAKRAČI… EU JE BIROKRATSKA MAŠINERIJA KOJA DONOSI I SPROVODI ZAKONE PO DIKTATU EVROPSKIH KOMPANIJA!!?
Evropskom Unijom upravlja krupan kapital okupljen u organizaciji „European Round Table of Industrialists" (ERT) koja je pre više od tri decenije napravila skicu puta u zajedničko evropsko tržište.
Pre osam godina formulisana je „Agenda 2025." kojom se predviđa uklanjanje svih dosadašnjih društvenih normi kako bi se jedinka osećala potpuno slobodno i prestala da se interesuje za politiku. Sve ovo je ušlo i u dokument Komisije EU o razvoju do 2020. godine.
Fridrih Emke (dopisnik iz Frankfurta)
Evropska Unija ima tri tela na vrhu koja odlučuju o njenoj politici, a najmanje uticaja ima telo koje je narod direktno izabrao. Parlament EU se sastoji od poslanika koje su na direktnim izborima izabrali žitelji EU, Savet EU se sastoji od predsednika država i vlada zemalja-članica, a Evropska komisija je najviši izvršni organ Unije, odnosno njena vlada. Članove Komisije bira Savet, a Parlament ih potvrđuje i tu se, otprilike, završavaju njegove ingerencije.
Savet formuliše i predlaže zakone koje odobrava Komisija, iako je ona izvršno, a ne zakonodavno telo. Parlament, koji je zakonodavni organ, može Komisiji samo da predloži usvajanje nekog zakona. Građani i sami mogu da predlažu pojedine zakone, ali samo ako u roku od godinu dana sakupe milion potpisa iz najmanje četvrtine zemalja-članica. Ovakav predlog zakona odlazi pred Evropsku komisiju koja može, ali ne mora da ga usvoji.
EU je svojevremeno zamišljena kao konfederacija zemalja-članica, zbog čega su centralne institucije podređene onima na nacionalnom nivou, ili bi bar tako trebalo da bude. Zbog toga je neuobičajeno puno moći preneto na Savet EU, svojevrsni gornji dom (uporediv sa senatom kongresa SAD) koji po pravilu sve odluke donosi jednoglasno, mada je u pojedinim situacijama dovoljna i većina glasova.
Četvrta i najmoćnija institucija Evropske Unije se, međutim, nigde ne pominje, nema je ni u jednom zvaničnom dokumentu. Reč je o „European Round Table of Industrialists" ("Evropski okrugli sto industrijalaca", skraćeno ERT) na čiju inicijativu iz 1983. je formirana Evropska Unija deceniju kasnije.
ERT-ov radni papir o pospešenju konkurentnosti kompanija iz EU pretočen je, primera radi, u martu 2000. u takozvanu „Lisabonsku strategiju" Evropske Unije. Koliki je već u to vreme bio uticaj ERT-a vidi se iz toga da je zasedanje Saveta EU u Lisabonu bilo vanredno sazvano, umesto da se čeka na samo nekoliko nedelja kasnije održano redovno zasedanje.
ERT je osnovan 1983. godine na inicijativu 17 direktora najmoćnijih zapadnoevropskih kompanija i dvojice evropskih komesara. Najzaslužniji za ovo okupljanje bili su tadašnji direktor „Volvoa" Per Gilenhamar, koji je izabran i za prvog predsedavajućeg ove inicijative, kao i komesar za privredu i industriju Etijen Davinjon.
„Volvo" je švedska kompanija, a Švedska u to vreme nije bila članica Evropske zajednice, tako da je učešće Gilenhamara u osnivanju ERT-a dokaz kako se sve ono što se kasnije dešavalo bilo unapred planiralo.
Osim pomenute dvojice, osnivačkom sastanku su prisustvovali i Umberto Anjeli („Fiat"), Helmut Mauher („Nestle), Oliver Leserf („Lafarge Coppée"), Volfgang Zelig („Siemens") i drugi.
ERT nema članove, već u njegovom radu učestvuju direktori 50 najvećih evropskih koncerna i to isključivo po pozivu.
Već na svom prvom sastanku 1983. ERT se zauzeo za ujedinjenje Evrope u skladu sa potrebama krupne industrije. On još uvek ima iste ciljeve i u svom radu najviše se suprotstavlja kako nacionalnim interesima pojedinih država-članica, tako isto i pravima radnika koji bi mogli da oslabe konkurentnost (odnosno prihode vlasnika) evropske privrede. Još na samom početku, odnosno 1983. ERT je tražio da države-članice tadašnje Evropske zajednice i buduće Evropske Unije budu lišene prava na veto.
Osnivanje zajedničkog evropskog tržišta, koje je ERT predložio 1983. godine, opravdavano je navodnom željom da se pospeši produktivnost evropskih kompanija koje bi na raspolaganju imale tržište od pola milijarde kupaca.
U međuvremenu je ERT, međutim, proširio svoja interesovanja i umnožio savetodavne uloge u kojima se pojavljuje na strani evropskih zvaničnika. Danas se ovo udruženje intenzivno meša i u pitanja digitalne privrede, energije, klimatskih promena, obrazovanja, korporativnog finansiranja i oporezivanja, trgovine i investicija. U suštini, ERT se u sve meša.
Nevladina organizacija „Corporate Europe Observatory" kritikovala je u svom izveštaju od 16. aprila 2012. veliki uticaj koji je ERT imao na takozvane "Delorove komisije". Poslednji predsednik Evropske zajednice Žak Delor predvodio je u periodu od 1985. do 1994. tri Evropske komisije koje su postavile osnove za zajedničko evropsko tržište i valutu.
ERT je imao, kako se navodi u izveštaju, esencijalni uticaj na njihov rad, a preko pojedinih članova, direktora najvećih koncerna i na pojedine nacionalne vlade kako bi se bez većih zastoja formirala Evropska Unija bez da se u zadovoljavajućoj meri regulišu i sputaju snage slobodnog tržišta. CEO smatra da se tada propustila prilika da se formira „socijalna Evropa", kako je obećano biračima.
Nastavak „Lisabonske strategije" bila je takozvana „Strategija Evrope 2020." koju je Evropska Komisija objavila u martu 2010. godine. Samo mesec dana ranije, ERT je doneo dokument pod nazivom „ERT’s Vision for a competitive Europe in 2025" (skraćeno često nazivan „Agenda 2025.") iz koga se vidi da je EK svoje ciljeve do 2020. preuzela iz ovog papira.
Najviše sličnosti dva dokumenta pokazuju upravo u domenu politike gde ERT, kao udruženje industrijalaca, sebi dozvoljava veliku slobodu. I „Strategija Evrope 2020.", kao i „Agenda 2025." predviđaju u narednom periodu kako proširenje ljudskih sloboda (biće dozvoljeno i društveno prihvatljivo skoro sve), tako isto i povećanje migracija.
Široko postavljene ljudske slobode su za članove ERT-a zato značajne, jer bi predstavljale socijalni ventil, tako da ljudi ne bi više brinuli o politički značajnim temama. Migracije znače da će tržište rada zadržati (za industrijalce iz ERT-a) zdrav nivo konkurencije kako radna snaga ne bi previše poskupela.
U „Agendi 2025." se smatra da pojedini radnici u Evropi jesu veoma skupi (na primer u Švedskoj ili Nemačkoj), ali da su i toliko efikasni da se isplate. Sa druge strane, strani radnik (posebno migrant) u, na primer, fabrici u Švedskoj nije isto efikasan kao i njegov švedski kolega, zbog čega je potrebno izračunati prosek vrednosti rada onih najefikasnijih i onih najneefikasnijih radnika i toliko plaćati i jednima i drugima. Migranti tako služe, između ostalog, i da bi se snižavala cena rada u Evropi.
ERT je u međuvremenu zvanični lobista u institucijama Evropske Unije, ali se nerado otvoreno pojavljuje u toj ulozi. Njegov uticaj je i dalje enormno veliki upravo preko direktora koncerna koji imaju pristup članovima vlade svoje zemlje. Danas su članovi ovog udruženja direktori kompanija kao što su: Telefónica, Telecom Italia, BASF, Heineken, Nestle, Vodafone, Total, Bayer, FIAT, Nokia, Airbus, MOL, ThyssenKrupp, Royal Philips Electronics, Ericsson, Lafarge, Siemens, Deutsche Telekom, AB Volvo, Rio Tinto, Air Liquide čiji je direktor Benoa Potier trenutni predsedavajući), BMW Group, OMV, Henkel, E.ON, Royal Dutch Shell…
Odluke u Evropskoj Uniji se tako donose što se ciljevi ERT-a pretoče u zakonski akt koji donese Komisija EU posle odobrenja koje dobije od Saveta EU.
Parlament se pri tome ne pita.
Briselski biznis
Fridrih Mozer i Matje Liter snimili su 2013. dokumentarni film pod naslovom „Briselski biznis – Ko upravlja Evropskom Unijom" u kome prikazuju netransparentnost evropskih institucija i veliki uticaj lobista.
„European Round Table of Industrialists" (ERT) se pominje kao najuticajni lobista koji uspeva da izdejstvuje da se odluke donose u skladu sa njegovim predlozima. Tako su, navode autori jedan primer, sva zakonska rešenja koja se tiču evropske transportne mreže prepisana iz dokumenata ove organizacije.
U svom izveštaju iz 2000. godine raniji predsedavajući ERT-a Kit Ričardson citira jedan drugi dokument u kome se kaže kako je jedini način da bi se skrenula pažnja lidera tadašnje Evropske zajednice to da se preda predlog uz primedbu da potiče od ERT-a. On nastavlja konstatacijom kako u Briselu deluje oko 5.000 lobista, tako da je neophodno unapred odrediti agendu za sprovođenje svake odluke, kako bi se sprečilo da se provuče zakon koji nije predložio ERT. Faktički, Ričardson je predlagao da ERT EU Komisiji i Savetu preda listu sa zakonima koje on predlaže, da slučajno ne bi bio izabran neki tuđ predlog.
Kompanije čiji su direktori članovi ERT-a zapošljavaju danas nekoliko miliona radnika u celom svetu i ostvaruju godišnji promet od oko 500 milijardi evra.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
SABIRNI CENTAR SRBIJA: POLITIKA „OTVORENA VRATA“ MIGRANTIMA, MOŽE DA BUDE DEBELO NAPLAĆENA PREKO LEĐA NARODA SRBIJE!!?
Dok Vučićeva propaganda na sve načine pokušava da sakrije zastrašujuće činjenice o broju migranata koje je Srbija udomila i priprema Srbe da budu taoci banditske politike Angele Merkel i njenih američkih nalogodavaca, Evropska komisija je odobrila dodatnu pomoć Mađarskoj i Hrvatskoj da obezbede svoje granice prema Srbiji!
Mađarski graničari su od početka prošle godine do danas vratili u Srbiju preko 150.000 migranata. Ako ih je po nekim informacijama oko 50 hiljada vraćeno u Grčku ili u Tursku, gde je onda nestalo oko 100 hiljada migranata? Gde su oni sada?
Gde je nestalo 40 miliona evra namenjenih za njihovo zbrinjavanje, gde su druge donacije, novac UNHCR-a, novac stranih humanitarnih fondova koji je Vučićeva vlast uzela? Zbog čega je još uvek aktuelan projekat izgradnje najvećeg evropskog centra za migrante u Srbiji?
Nikola Vlahović
Američki dnevnik "Vašington post" objavio je 6. oktobra ove godine, vest da se "…u Srbiji nalazi na hiljade mladih Avganistanaca", koji ne mogu doći u zemlje Evropske unije. Novinar "Vašington posta" citira izjavu Radoša Đurovića, iz nevladinog Centra za zaštitu azilanata u Srbiji, (inače, opasnog režimskog promotera ideje da se migrantima ponudi Srbija kao "siguran dom"), koji je za ovu novinu rekao: "…azilanata iz Avganistana ne smeju biti odbijeni…").
Čitalac "Vašington posta" u komentarima elektronskog izdanja novine, pita se: zašto bi bilo ko prihvatio azilante iz Avganistana, u trenutku kad je Međunarodna donatorska konferencija obezbedila čak 15 milijardi dolara pomoći za sređivanju prilika u ovoj državi?
Da bi politika Vučićevih "otvorenih vrata" za pridošlice iz islamskiih zemalja bila jasnija, treba se setiti njegove prošlogodišnje izjave (10. avgusta 2015.), kada se pohvalio domaćim i stranim medijima, da je "…migrantima iz Avganistana Srbija pružila gostoprimstvo i toplinu kakvu nisu nigde sreli" i najavio da će, imajući u vidu da dolaze hladni dani, za njih biti podignut poseban prihvatni centar!
Meseca dana pre ove izjave, 15. jula, u prepodnevnim satima, u opštini Preševo, iznenada se pojavio i Vučić, koji je odmah otišao u Prihvatni centar i obišao migrante iz Afrike, centralne Azije i sa Bliskog Istoka, i poželeo im je da sami izaberu gde će da ostanu da žive, preporučujući Srbiju kao "sigurnu zemlju".
Brižno se raspitao kako se obezbeđuje hrana, lekovi, medicinska zaštita, a proverio je i kako "obavlja posao" policija, vojska, Komesarijat za izbeglice, Crveni krst…Na kraju se i fotografisao sa njima i pozvao međunarodnu zajednicu da finansijski pomogne Srbiju, "a Srbija će smestiti više migranata nego ijedna druga tranzitna zemlja" .
Skoro u isto vreme, britanski BBC je u svojim vestima citirao člana libijske marionetske vlade u Tobruku, Basita Haruna, koji je upozorio svet da ekstremisti takozvane Islamske države u brodove sa ilegalnim imigrantima ubacuju džihadiste koji planiraju terorističke napade u Evropskoj uniji i zemljama Balkana. Njegova upozorenja su se pokazala više nego tačnim. Uskoro su počeli masovni napadi na građane Pariza, Brisela, Minhena, Berlina, Marselja…Duga ruka islamskog fašizma i terorizma danas je svugde , pa i u Srbiji.
A, Vučićeva "otvorena vrata" za migrante, nude sve mogućnosti: od toga da u Beogradu ili nekom drugom urbanom centru u Srbiji dođe do podmetanja eksploziva ili masovne egzekucije od strane džihadista, pa do nepredvidljivih individualnih napada, silovanja (čega je već bilo u Beogradu i Subotici!), širenja zaraznih bolesti i drugih, još uvek teško zamislivih posledica.
Uprkos svemu tome, danas, 2016. godine, stanje u Vučićevoj Srbiji sa migrantima je takvo, da se za njih, van očiju javnosti, spremaju i projekti modernih sabirnih centara, a moguće čak i čitavih specijalnih urbanih blokova u većim gradovima i drugim urbanim naseljima.
Da je u pitanju ozbiljan plan stvaranja najvećeg centra za prihvat i smeštaj migranata na evropskom kontinentu, govori i podatak da je bivši predsednik skupštinskog odora za bezbednost, Momir Stojanović, postao "bivši", nakon što je srpskoj javnosti saopštio da "…Evropska unija traži od Srbije hitnu izgradnju prihvatnog centra za 400 hiljada migranata".
Njegovu izjavu Vučićev "trbuhozborac", Aleksandar Vulin, nazvao je "neopreznom"! Nakon toga su uspostavljene sve mere opreza, posebno one medijske…
Mada su se migranti već dobro odomaćili u Srbiji, i dalje im se ne zna ni broj ni zdravstveno stanje (zarazne bolesti i slično), etnički sastav ni finansijsko stanje. U Beogradu već postoje desetine manjih ugostiteljskih objekata gde sede isključivo migranti i gde više nema "domaćih gostiju".
O broju ilegalno iznajmljenih stanova u Beogradu, Nišu, pa čak i Subotici, u kojima živi neutvrđen broj migranata, nigde u srpskim medijima nema ni reči. Poznato je, i građanima glavnog grada svakodnevno vidljivo "golim okom", da ih je veći broj zakupio stanove uglavnom na Novom Beogradu.
Te nove "komšije" nigde nisu registrovane. Ali, očito je da se radi o vojno sposobnim mladim muškarcima (žena ima znatno manje), da su stalno putem interneta i mobilne telefonije na vezi sa porodicama, plemenskim vođama, raznim verskim ili paravojnim "autoritetima" i da imaju neke svoje ciljeve. Ti ciljevi su, kako se vidi iz svakodnevnih informacija koje stižu, direktno upereni na rušenje kulturnog, etičkog, verskog i moralnog temelja na kome još uvek nekim čudom stoji cela hrišćanska Evropa.
Avganistanci u Srbiji, prema pisanju Vašington posta u broju od 6. oktobra ove godine, čine više od polovine svih "vidljivih" migranata i imaju svoju grupu pod imenom "Zajednički put napred".
Prema američkim informacijama, od Preševa do Subotice ima ih oko 6.000 (a, novi, bez obzira na priče o zatvorenim granicama, stalno odnekud pristižu) i međusobno su u komunikaciji, imaju svoje male "političke ćelije", svoje "oficire", i ideologe.
Finansijeri su im "tamo daleko" i sa njima održavaju vezu isključivo tako što mesečno preko srpskih pošta (putem mreže za uplatu-isplatu novca "Western Union") dobijaju određene sume dolara i evra, na svoje ime. To govori da svako od njih negde i nekome polaže račune. I da će ih jednog dana isplatiti. Neki od njih i "uslugom", tačnije terorističkim aktom, kad dobiju signal za to.
Zbog ovako dramatičnog stanja, 24. septembra ove godine, održan je sastanak šefova vlada Nemačke, Austrije, Grčke, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Albanije, Mađarske, Bugarske i Makedonije, dok je iz Rumunije doputovao ministar unutrašnjih poslova. Tema sastanka lakonski je nazvana: "Migrantska kriza i kako je prevazići".
Ali, na ovom skupu, iza javne scene, svašta se dešavalo, a otvorena su i pitanja od kojih zavisi i dalja sudbina celog evropskog kontinenta…
Naime, Austrija je početkom ove, 2016. godine, oštro odstupila od naivno prihvaćene Nemačke politike "otvorenih vrata", za migrante sa Bliskog istoka i iz Severne Afrike, a takozvana Balkanska ruta je zvanično zatvorena početkom marta. Ministar spoljnih poslova Austrije, Sebastijan Kurc, svakodnevno je na vezi sa mađarskim vlastima, pa su čak na scenu stupili i neki davno zaboravljeni bezbednosni i pogranični mehanizmi iz vremena Austro-Ugarske monarhije.
Uprkos tome što je 24. septembra bila suočena sa ovim i brojnim drugim neprijatnim činjenicama, nemačka kancelarka Angela Merkel je obećala dalju finansijsku pomoć Italiji i Grčkoj samo uz uslov da prime još migranata!
Istovremeno je i Evropska agencija za obezbeđivanje granica "Frontex" u nameri da proširi svoje polje delovanja (zahtevala je još novca za aktivnosti koje planira).
Grčka je tražila i da joj se dodatno pomogne u obezbeđivanju granice prema Makedoniji, što je Merkelova nevoljno prihvatila. Ukratko rečeno, atmosfera na sastanku je dobila drukčiji tok od o onoga koji je Merkelova zamislila, kad je predsednik Evropske komisije, Donald Tusk, rekao i ovo: "…Moramo praktično i politički da obezbedimo da Balkanska ruta ostane zauvek zatvorena za ilegalne migrante". Prema strogim Vučićevom instrukcijama, srpska delegacija je ćutala i čekala šta će Merkelova reći (o novcu i prihvatu migranata).
Kad je postalo jasno da zemlje duž Balkanske rute neće dobiti praktično ništa osim uopštenih i maglovitih obećanja da "neće biti same", odmah je u režimskim medijima u Srbiji puštena vest da će "Srbija i dalje postupati po savesti", što će reći da će i dalje primati migrante i lažno prikazivati njihovo realno brojno stanje. Vučićeva strategija je takva da je spreman i na otvaranje velikih sabirnih centara, da inscenira nepodnošljivu situaciju, nakon koje bi neko ipak dao novac na koji on i njegova mafija čekaju.
I zaista, tokom pregovora održanih 24. septembra, nemačka televizijska mreža N-TV pomenula je i mogućnost finansijske pomoći zemljama izvan EU koje su najviše pogođene migrantskom krizom.
Sa Turskom je u martu ove godine sklopljen jedan takav sporazum, a Merkelova je u pokušala da istu pomoć pruži i drugim zemljama, na prvom mestu onima na Severu Afrike, gde se pretpostavlja da se nalazi preko pet miliona ljudi spremnih da krenu u osvajanje Evrope.
Slično bi bilo dato, kažu komentatori Nemačke televizijske mreže N-TV, i zapadno-balkanskim državama koje nisu članice EU, na prvom mestu Srbiji i Makedoniji.
Ovo je izgleda isprovociralo komesara EU za proširenje, Johanesa Hana (o čemu je pisao i nemački nedeljnik "Špigl"), koji je intervenisao kod šefa kabineta Merkelove, Petera Altmajera, rekavši da je kontraproduktivno iznositi poređenje Turske sa ostalim zemljama (misleći na srodnost religija i mentaliteta migranata iz Sirije, Iraka i drugh zemalja).
Da zlo bude veće, u nedelju 9. oktobra, kancelarka Merkel je počela pripreme za turneju severnom Afrikom, tokom koje želi da ostvari svoj plan da se izbeglice zadrže u takozvanim "tranzitnim" zemljama poput Srbije, a da se vladama tih država daje finansijska pomoć.
Nije teško pretpostaviti da će Vučićev režim prvi prihvatiti migrante iz severne Afrike, čim krenu, jer ih više niko neće primiti.
U Italiji, na ostrvima Sicilija i Lampeduza, stanje je već dve godine vanredno. U Turskoj se, prema nemačkim izveštajima, nalazi oko 2,7 miliona izbeglica iz Sirije i do milion migranata iz ostalih zemalja Srednjeg i Bliskog Istoka, kojima je ulazak u Evropu do daljnjeg onemogućen. Zajedno sa izbeglicama koje treba da stignu iz Severne Afrike, to će biti brojka od skoro deset miliona ljudi koji će se naći ubrzo pred vratima Evrope!
Na sve to, stiže i vest suprotna željama Angele Merkel, da je stav Evropske komisije da je dalje finansiranje boravka migranata u "tranzitnim" zemljama nemoguće, a to samo znači da će oni pasti na teret zemalja u kojima su se zatekli!
I dok Vučićeva propaganda krije ove zastrašujuće činjenice i priprema Srbe da budu taoci banditske politike Angele Merkel i njenih američkih nalogodavaca, Evropska komisija je odobrila pomoć Mađarskoj i Hrvatskoj da obezbede svoje granice prema Srbiji.
Čak su i Bugarskoj data sredstva, kako bi se hitno postavila bodljikava žica zbog potpunog zatvaranja 100 kilometara duge granicu prema Turskoj. Uprkos tome, migranti i dalje u velikom broju preko te zemlje stižu u Srbiju, a kako, to znaju udružene bugarsko-srpske mafije.
Odbijanje Evropske komisije da finansijski pomogne zapadnobalkanske države, Srbiju i Makedonije, nemački list "Di Cajt" ocenjuje kao prepuštanje tih zemalja njihovoj sudbini: "…Jasno je da Srbija i Makedonija ne mogu same da se izbore sa migrantskom krizom", stoji u članku od 8. oktobra, "Za razliku od njih, članice EU imaju mehanizme koji im stoje na raspolaganju da zatraže solidarnu pomoć ostalih članica."
Merkelova, očigledno, više ne drži pod kontrolom zle duhove koje je pustila širom otvarajući vrata migrantima kako bi ih iskoristila u globalnom sukobu Sjedinjenih Američkih Država i Rusije.
Sirijci su samo zato bili dobrodošli u EU, jer je za građanski rat u njihovoj zemlji okrivljavana Rusija. Do koje granice ide dekadencija trulih evropskih liberala, govori i podatak da je Evropska Komisija za ljudska prava, u svojoj direktivi broj 2004/83/EG, utvrdila kako pravo na zaštitu od progona zbog religioznih stavova imaju svi oni koji u svojoj zemlji ne mogu slobodno da vrše verske obrede.
Među njima su čak i milioni islamskih fanatika, ahmadijaca iz Pakistana. Međutim, odlukom EU da se granice zatvore za migrante sa pakistanskim pasošima, svi uskraćeni za azil koji su se zatekli u Srbiji, ostali su u Srbiji! Tu, naravno, ima i pripadnika ahmadijskog pokreta.
Izbeglice iz Sirije su i dalje prihvatljive za EU, jer se preko njihovih leđa vodi propagandni rat protiv Rusije, ali stvarno progonjeni )poput sirijskih hrišćana) su ostavljeni ispred vrata, jer su neinteresantni za propagandnu mašinu EU i NATO pakta.
Nemački list "Di Cajt" tvrdi da će sada sve one zemlje duž takozvane Balkanske rute, "…koje su, verujući naivno u obećanja Nemačke i Evropske Unije, prihvatile milione izbeglica", biti prepuštene same sebi.
Ovo je, očigledno, jedan od načina da se ostvare planovi pojedinih nemačkih političara, da se migranti ostave u nekom sabirnom centru izvan EU (po svemu sudeći, Srbija je tu glavni kandidat, jer ih uskoro Turska i Grčka više neće zadržavati!) gde bi, eventualno, po ugledu na UNHCR, razne evropske komisije procenjivale ko je podoban da dobije azil i zatim puštan na teritoriju EU.
Većina će, kako u nemačkoj štampi procenjuju, ostati tu gde su se zatekli! Vučić se još nada da će mu Evropska komisija odobriti milionske sume za otvaranje takvog sabirnog centra (ili više njih). Do tada, njegovi lažljivi mediji i njegove privatne polu-tajne službe, činiće sve da sakriju pravi broj migranata koji se nalaze na teritoriji Republike Srbije i mračne planove o izgradnji najvećeg prihvatnog centra za migrante na evropskom kontinentu.
Šef predstavništva Visokog komesarijata UN za izbeglice (UNHCR) u Srbiji, Hans Fridrih Šoder, oglašava se veoma retko, a ima i razloga: to je čovek kome je glavni zadatak da Srbiju pretvori u najveće evropsko prihvatilište za imigrante iz islamskih zemalja.
Na vidiku je nova, još neviđena vrsta izolacije Srbije, čim projekat prihvata novog talasa migranat bude realizovan. A, Vučić je, uprkos ozbiljnim ekonomskim problemima u koje je doveo celu državu, i dalje spreman na to, što potvrđuje i jedna Šoderova izjava da je Vlada Srbije preduzela "fantastične" mere kako bi problem migranata bi rešen!
Kako stoje stvari, te "mere" i njihove posledice, uskoro će skupo platiti građani Srbije. Vučićevi mediji tvrde da će "zimovanje" migranata po minimalnim cenama koštati 9 miliona evra. Naravno, reč je o podmetnutoj dezinformaciji, jer migranata u Srbiji ima znatno više od prikazanog broja.
Razrađen je čak i mehanizam "privremene prijave do 72 sata", koji migranti plaćaju preko lokalnih policijskih službenika. Veliki procenat njih dolazi u Srbiju bez ličnih dokumenata, pa se prijavljuju više puta sa različitim imenima, sve dok ne dobiju bilo kakav status. O svemu tome odlučuje novac. Ko ga ima više, bolje se kotira kod vlasti i kod kriminalaca koji "posreduju". Takav "posao" Vučićev režim i njegovi lokalni mafijaši, prirodno, ne žele da odbace.
Nemački mediji, pozivajući se na obaveštajne izvore, označili su teritorije opština Tutin, Novi Pazar i albanizovani deo juga Srbije, kao regrutna mesto za borce takozvane Islamske države.
Takođe, reč je o prostoru na kome je, zbog iste vere i sličnih običaja, relativno lako prikriti veliki broj neregistrovanih migranata. To se poslednjih par godina intenzivno i dešava. Na sceni je "solidarnost sa islamskom braćom", pa su mnogi mladi ljudi iz pomenutih opština oduševljeno krenuli u Siriju i stali na stranu vojnika takozvane Islamske države.
Srpske bezbednosne službe imaju malo podataka o tome ili ih prikrivaju "da se Vođa ne uvredi". Ali, čuje se i poneki glas razuma. tako je otac jednog od odbeglih mladih Vehabija, Mustafa Crnovršanin, pričao domaćoj javnosti šta mu se desilo: „…Istim švercerskim kanalima kojima se ilegalno prebacuju migranti iz Sirije i sa Bliskog istoka u Srbiju i dalje do Evrope, moj sin je iz Novog Pazara stigao u Alep sa ženom i decom. Iste te ljude pozvao je i platio im da ga vrate nazad kada su ga pozvali u akciju. On je selafija. I bio je u Alepu pre nego što se vratio u Srbiju, gde je deset dana nakon povratka uhapšen".
Valja podsetiti da je preko 70 milijardi dolara iz Saudijske Arabije od 1994. godine došlo u Evropu i na Balkan samo za finansiranje širenja islamske vere, izgradnje džamija i medresa, agitovanje u medijima, plaćanje troškova porodicama koje su spremne da se naseljavaju na Balkan i u zemlje Evropske unije. Nijedan migrant nije krenuo prema najbogatijim zemljama arapskog zaliva. Cilj je Evropa.
A, Srbija je danas najkurentnija stanica na tom putu! Vučić najpovoljniji "džoker" preko koga ideolozi iz Emirata i iz Rijada, ostvaruju svoje mračne ciljeve. Na tog "džokera" više niko drugu ne računa. Čak ni SAD.
A 1. Srpske kuće Alahovim sledbenicima
Srbija je zvanično saopštila da je, samo u ovoj godini, u Preševu registrovano 92.000 migranata, a da ih u Srbiji ima samo 6.000 hiljada.
Gde odoše 86.000 hiljada “tražilaca azila“, kada je mađarska zatvorila granice, a ni Hrvatska ih ne prima? Da li će Srbija dobiti nove gradove za migrante, hoće li Vučićeva kamarila otimati kuće, imanja, čitava sela i poljoprivredne kombinate i fabrike da bi u njih smestila migrante, koji će udobno živeti od para iz siromašnog srpskog budžeta?
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
SUICIDNA MAŠTA I PANIČNA PREDSTAVA ZA JAVNOST BIVŠEG RADIKALSKOG JUNAKA!?
Aleksandar Vučić je najveći ratni i posleratni profiter. Sve što ima (kuće, stanove, pare, automobile, vlast, moć…), sve je stekao na tuđoj nesreći. Dok je marketinškim trikovima, punim velikosrpske demagogije, jurišao oko Knina i Sarajeva, osvajao je poslaničke mandate i uticaj na medije i političke procese.
Dok je trajao pokolj na Košarama, useljavao se u luksuzni stan od 120 oslobođenih srpskih kvadrata u elitnom novobeogradskom naselju. Nema srpskog ognjišta koje Vučić nije branio. I u crno zavio. Sto puta je verbalno ginuo. S bezbedne udaljenosti. Jedine napade doživeo je u skupštinskim replikama, ali to ga nije sprečavalo da cvili kao Damjanov Zelenko, naričući nad svojom mučnom sudbinom.
Predrag Popović
Mračno partnerstvo još traje. Smrt ga zaobilazi u širokom luku, ali Vučić ne dozvoljava da činjenice sputavaju njegovu patologiju. Kad god ugleda dobru priliku da izazove sažaljenje javnosti, on zakuka da neko hoće da ga smakne. Do sada je preživeo 8.876,94 nepostojeća atentata. Ubijali su ga svi, od Amerikanaca, Britanaca, Nemaca i ostalih stranih zlotvora, do domaćih tajkuna, plaćenika, izdajnika i medija, a naročito ogorčeni mrzitelji s Fejsbuka i Tvitera.
Sve prethodne bolesne laži, kojima dvadeset godina nekažnjeno uznemirava javnost, potpuno su beznačajne u odnosu na predstavu koju upravo igra. Preko svojih medija izazvao je paniku kojoj nema kraja.
Po morbidnom diletantskom scenariju, prvo je neko (slučajni prolaznik, odnosno građevinski radnik, odnosno član premijerovog obezbeđenja…) u Jajincima, nedaleko od kuće Vučićevih roditelja pronašao gomilu oružja. Prema izveštajima, koji su se pozivali na pouzdane izvore iz policije, zolja i bombe pronađeni su u gepeku automobila i, istovremeno, u sanduku zakopanom u šumi.
Analiza „parcijalnog" DNK utvrdila je da tri otiska pripadaju potencijalnim atentatorima iz Bosne. Nije poznato da li je veštačenje izvršio lično ministar Nebojša dr Stefanović , ali rezultati ukazuju na njega. Možda je liznuo zolju i zaključio – da, da, dirali su je Bosančerosi.
Novine Vučićevog kuma i sluge Gorana Veselinovića objavile su tezu da je to oružje iz Arkanovog arsenala. Ako jeste, o njemu bi trebalo sve da zna Arkanov saborac Dragan Marković Palma, Vučićev koalicioni partner.
Kao pojedini doktorati i ovaj scenario je plagiјat. Sredinom juna na naslovnim stranama naprednjačkih novina pojavila se vest: „Napad na ministra: Hteo da ubije Stefanovića zoljom". Izvesni Miloš M. navodno je pokušao da, negde oko ponoći, preskoči kapiju doktorove kuće i da ga eliminiše zoljom.
Na sreću, obezbeđenje je brzo reagovalo i uhvatilo atentatora. Kasnije je utvrđeno da MM nije imao nikakvo oružje. Neki mediji objavili su da je kukavac zapravo samo masturbirao pored kapije, ali istraga nije utvrdila da li je zaista hteo da ubije dr Stefanovića ili da ga kresne.
Za ovu temu nije bitan seks, nego zolja. Autor morbidnog igrokaza insistirao je na tom oruđu kako bi se napravila paralela između Vučića i Đinđića. „Crvene beretke" i zemunski mafijaši prvi atentat na Đinđića pripemali su na Novom Beogradu, kod Arene. Planirali su da žrtvu eliminišu zoljom, baš kao i sad.
Iz bezbednosnih razloga, Vučić je prvo „sklonjen na bezbednu lokaciju". Kad je izašao iz šteka, pravo pred televizijske kamere, Vučić je novinarima precizno objasnio kako izgleda ručni raketni bacač, kakav joj je nišan, kako se s njim rukuje i koliko je to opasno oružje.
Baš se potrudio, zablistao je u omiljenoj ulozi velikomučenika, ali džabe. Od navijačkih leleka glasniji je bio smeh normalnog dela Srbije, koji je odbijao da učestvuje u patetičnoj patologiji mentalno poremećenog vođe.
– Ono đubre Đinđića istrebićemo kao gubu iz torine – vikao je uplakani generalni sekretar Srpske radikalne stranke na oproštajnom mitingu 23. februara 2003, pred Šešeljev odlazak u Hag, dva dana posle napada na Đinđića.
Đinđić je zaista „istrebljen". Uveren da će mu kolektivna hipnoza i karakteristična srpska sklonost ka oboljenju od Alchajmerovog sindroma pomoći da se identifikuje sa Đinđićem, vođen lešinarskim instinktom preko naprednjačkih robota i istomišljenika iz drugih stranaka (Šutanovac, Čomić…) nastavio je da glumi žrtvu.
Posle onog u Jajinacima nađen je i drugi auto, u garaži na Novom Beogradu, takođe pun oružja zaostalog iz slobističko-šešeljevskih ratnih pohoda. Vučićev bilten „Informer" objavio je da su u gepeku pronađeni i lični dokumenti atentatora. Logična je pretpostavka da većina članstva naprednjačkog kartela zaista veruje da opake ubice uvek pored oružja ostavljaju svoje legitimacije. Za normalan svet, to je, naravno, sprdnja.
Da bi pojačao tenzije, kao prava kraljica drame, Vučić je sledećeg jutra otkazao sve sastanke, isključio telefone i povukao se u tihovanje, kao u vreme puča u radikalima. Umesto njega, medije su ludostima zatrpavali njegovi saradnici. Doktor Stefanović je američkom ambasadoru Kajlu Skotu poručio da se prvo bavi „mučenjem crnaca", pa tek onda neka daje izjave o srpskim političarima. U naletu strasti, Aleksandar Vulin je još direktnije optužio Amerikance da žele da ubiju Vučića, a samim tim i celu Srbiju.
Gde je cirkus, tu je i bata Andrej. Zli nepostojeći atentatori možda su i na njemu nacrtali metu. A, ko samo pomene mlađeg Vučića, taj udara na celu vladarsku porodicu i širi atmosferu linča. Hajku na nevernike i mrzitelje ulepšali su skečevi Dragana J. Vučićevića, Dejana Vučića Stankovića, pa čak i Palmine televizijske zvezde sa šešeljevskim DNK Oliverom Miletović.
Svima koji nisu poverovali u njegove laži, Vučić je zapretio, naravno, preko „Informera", opisujući jednu od mogućih akcija koje će protiv njega, navodno, preduzeti zlikovci iz CIA. „Ubijati najglasnije protivnike Vlade i za ta ubistva optužiti vlast", navodi se u pretnji koja je prepisana iz Vučićevih nastupa iz vremena kad je bio ministar protiv informisanja. Tada je za ubistvo Slavka Ćuruvije optuživao strane sile, koje su na taj način htele da kompromituju režim Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja. Danas, očigledno, opet primenjuje tu smrtonosnu matricu.
Na kraju, Vučić je uspeo. Kao nikad pre, celu Srbiju je uvukao u svoj psihotični matriks. Okupirao je scenu, privukao sva svetla na sebe, ostavljajući u tami događaje od suštinske važnosti. Zaokupljeni zoljom i batom Andrejem, građani su zaboravili na gubitak više milijardi evra vredan rudnik Trepča , na kolaps bivšeg giganta RTB Bor, državni udar u Savamali, pa i na lik i delo ubijenog naprednjačkog kerbera Saleta Mutavog.
U poslednjem činu predstave s pucanjem i pevanjem odigraće se ono najvažnije – Vučić će smeniti vodeće ljude iz Bezbednosno-informativne agencije i na njihovo mesto postaviti bespogovorno lojalne kadrove.
Iako je Aleksandar Đorđević tri godine uspešno dokazivao spremnost da štiti interese familije Vučić, u nemilost vođe pao je zbog preterane poslovne saradnje i intimiziranja sa kumom Nikolom Petrovićem i Zlatiborom Lončarom. Vučić ne toleriše stvaranje paralelnih sistema moći, zna koliko su opasni, pošto je i sam to svojevremeno uradio u Srpskoj radikalnoj stranci.
Sve za smenu u vrhu BIA bilo je spremno još u septembru, ali tada je uhapšen izvesni Čedo Čolović, osumnjičen da je hrvatski špijun, pa je svileni gajtan privremeno vraćen u fioku.
Pored svega navedenog, Đorđeviću na teret gospodar stavlja i to što nije otkrio kakva opasnost preti Aleksandru Stankoviću. Nema veze što za bezbednost premijera ne brine BIA, nego Vojska Srbije, odnosno „Kobre", Vučićeva lična pretorijanska garda, on je odlučio da na Đorđevićevo mesto instalira nekog od krajnjeg poverenja. Bratislava Gašića, recimo.
Lako je sa Đorđevićem, on je već spakovao pinkle, sedi i čeka da mu jave da ide kući, i to bez službenog helikoptera, kojim je voleo da fascinira komšije iz svog sela pored Čačka. Mnogo čvršći orah je, pokazalo se, šef beogradske policije Veselin Milić.
I Milić je godinama dokazivao odanost familiji. Kad je prestolonaslednik Danilo s drugarima krenuo da bije pedere na Paradi ponosa, stric Andrej i Predrag Mali, gradonačelnikov brat, u društvu dvojice „Kobri" požurili su da ga zaustave, da ne nastane skandal. Niški žandari ih nisu prepoznali, a nisu se ni uplašili urlika „znaš li ti, bre, ko sam ja", već su se uhvatili za pendreke. Veselin Milić je prvi potrčao u pomoć gospodarevom bati. Lep gest, ali džabe, vođa ima kratko pamćenje.
Kompletni idioti su u izbornoj noći, sve u saučešću s beogradskom policijom, srušili nekoliko zgrada u Savamali i nezakonito hapsili čuvare i slučajne prolaznike, svedoke državnog udara. Vučić je javno optužio upravu grada, ali ne i policiju. Međutim, istovremeno je pokrenuo medijsku pripremu za Milićevu smenu. Iz arhiva su izvučene priče o tome kako šef beogradske policije štiti određene zelenaše i sumnjive građevinske investitore. Po Vučićevim merilima, to je bila blaga najava kompromitacije koja će uslediti ako žrtva tiho i brzo ne podvije rep.
Kap je prelila čašu kad su do Vučića došle glasine da je Veselin Milić stranim službama predao dokaze o svemu što se dešavalo u Savamali.
– Američki ambasador Kajl Skot letos je Vučiću predao obimnu dokumentaciju o Savamali . Ko god da je napravio tu istragu, svaka mu čast, uradio je to perfektno. U dokumentima se ne nalaze samo transkripti razgovora između policijskih službenika, nego i podaci o konkretnim izvršiocima. Utvrđeno je ko je rukovodio akcijom, ko je bio na terenu, pa čak i imena šofera koji su bagerima rušili zgrade. Kad je to video, Vučić je odmah posumnjao u Milića, uveren da je samo on mogao da dođe do tih podataka – kaže za Magazin Tabloid izvor iz vrha Srpske napredne stranke.
Vođa je ekspresno odlučio da najuri izdajnika iz vrha policije. Krajem avgusta ove godine doneo je rešenje o premeštaju Milića na službu u Kragujevac. Na dvoru u vili Bokeljki svi su bili šokirani kad su čuli da je drčni policajac rešenje pročitao i pocepao.
Odbijanje poslušnosti uverilo je Vučića da je Milić špijun koji je Amerikancima predao dokaze o aferi iz koje ne može da se izvuče. Vođa je privremeno popustio, zanemario je rešenje o smeni šefa beogradske policije, ali posle ove serije skečeva o nepostojećim atentatima valja očekivati da i Milić definitivno odleti s funkcije na koju ga je Vučić postavio 2013. godine.
Uz dva osnovna cilja – smene Đorđevića i Milića – Vučić je naumio da izmišljeni atentat iskoristi i za pripremu javnosti za preseljenje u jednu od državnih rezidencija na Dedinju, u Užičkoj ulici. Zbog ugrožene bezbednosti, resorne službe će od premijera zahtevati da se skući u vili čije renoviranje se privodi kraju.
Potrebom za prizivanjem sažaljenja javnosti Vučić je izazvao uznemirenje i sve građane pretvorio u taoce svoje patologije. Nije prvi put, istorija te bolesti bogata je sličnim primerima.
Nepostojeće atentate izmišljao je kako bi stvorio utisak da je toliko opasan, nepodmitljiv i nepokolebljiv protivnik svih zlikovaca da oni, sram ih bilo, ne mogu s njim drugačije izaći na kraj, moraju da ga likvidiraju, ali i da bi se predstavio kao najveći, najhrabriji i najdosledniji zaštitnik svih ojađenih i obespravljenih.
Da laž izgleda uverljivije, a opasnost većom, nikada ga nije napadao neko anoniman i beznačajan, nikada neko s realnim motivima, koga je prevario za pare ili mu je natovario neku drugu nesreću na leđa. Ne, Vučića su uvek ubijali samo najveći zločinci, njegovi lični i neprijatelji vaskolikog srpstva.
O glavi su mu radili Slobodan Milošević, Vesli Klark, Karla del Ponte, Zoran Đinđić, Boris Tadić, Ivica Dačić, Miroslav Mišković, Darko Šarić, Luka Bojović, Naser Keljmendi, Si-En-En, UČK, četnici iz Republike Srpske, aranđelovačke vehabije, mafijaši iz Kotora i izuzetno opaki blejači s Fejsbuka, uvek spremni da u njegovom smeru ispale teroristički rafal komentara punih uvredljive i eksplozivne istine…
Vučića je suicidna mašta prvi put napala čim je dobio poslanički mandat i vrtoglavicu izazvanu opojnom blizinom medija.
U leto 1994. seo je u crveni stranački „jugo", na mesto suvozača, pored svog šofera Gorana Veselinovića. Zločinci su ih čekali u zasedi na prvom semaforu. Kad su stali na „crveno", izvršen je brutalni napad sleđa. U „jugo" se zakucao neki neidentifikovani auto.
Vučić je viknuo „joj". Češkanje auta je bilo toliko da nijedan vozač nije ni izašao da vidi štetu. Atentator je Vučićevom šoferu pokazao srednji prst, ovaj mu je odgovorio istom merom. Međutim, 200 metara dalje, na pola puta do stranke, mladi generalni sekretar SRS-a shvatio je da je upravo za dlaku izmakao ubicama.
– Vučiću, nikome to ne pričaj. Smiri se i zaboravi – rekao mu je Šešelj.
– Dobro, ali kažem ti da ovo nije bilo slučajno. Na poslednjoj sednici, u Skupštini mi je Bidža rekao da pazim kako vozim. Siguran sam da su socijalisti organizovali ovo – Vučić je bio tužan što mu šef ne veruje.
– Samo ti ne brini, kad te ubiju, radikali će da te osvete – rugao mu se Šešelj, znao je s kim ima posla.
I Slobodan Milošević je znao kakav je Vučić. Zato je, pred i posle pada Krajine, nekoliko puta pokušao da ga ubije. Na radikalskim mitinzima, dok je optuživao „Slobu ustašu" za izdaju srpskih nacionalnih interesa, Vučić je tvrdio da se ne plaši iako zna da se „diktator neće smiriti dok ne pobije sve koji mu se protive i koji će ga uvek podsećati da je Knin bio i da će opet biti srpski". Radikalski junak bio je spreman sto puta da položi život za srpstvo, ali niko nije hteo da ga uzme.
Tek su „američki nacisti", kako ih je u vreme NATO bombardovanja nazivao tadašnji šef državne ratne propagande, a njihov aktuelni prijatelj broj 1, uradili nešto konkretno.
Sredinom aprila 1999. raketama NATO-a ubijeno je 16 radnika RTS-a . Džejmi Šej, portparol NATO-a i Vučićev moralni dvojnik, ubistvo civila definisao je kao kolateralnu štetu nastalu prilikom legitimnog napada na vojni cilj.
Unesrećene porodice pozivale su na odgovornost direktora RTS-a Dragoljuba Milanovića, koji je kasnije i osuđen na 10 godina robije jer ništa nije preduzeo iako je znao da je zgrada u Aberdarevoj proglašena za legitimni cilj. „Pravu istinu" o razlozima za taj mučki zločin znao je samo Vučić, znao je da su general Vesli Klark, komandant NATO-a, i Leri King, legendarni voditelj Si-En-Ena, osmislili ceo plan samo da bi njega eliminisali.
– U vreme napada na zgradu RTS-a, trebalo je da ja budem tamo zbog poziva Lerija Kinga, šoumena američke televizije Si-En-Ena. Iako sam unapred odbijao svaku pomisao da gostujem u šou programu jedne agresorske zemlje, iz kabineta Lerija Kinga su tri puta zvali i insistirali da u 2,30 budem u studiju RTS-a i uključim se u živi program.
Čak je na teletekstu Si-En-Ena to najavljeno. Trebalo je da tačno u dva sata uspostavimo direktnu satelitsku vezu iz tog dela zgrade koji je, šest minuta kasnije, pogođen. Izgleda da su hteli da imaju živu sliku hica u ministra i osoblje naše televizije – sprdao se Vučić žrtvama, pretvarajući njihovu tragediju u svoje laži. („Velika Srbija", maj 1999.)
King i Klark, na sreću Srba i Srbije, nisu uspeli, Vučić je preživeo napad „tomahavcima", baš kao što je kasnije izbegao i suptilnije udare njihovog „okupartoskog namesnika" Zorana Đinđića.
U vreme vladavine Borisa Tadića, na Vučića su izvršena tri nepostojeća atentata. Prvi je izveden odvrtanjem šrafova na točkovima njegove „škode oktavije", koju je dobio na poklon od Miodraga Kostića. Posle gostovanja na nekoj novosadskoj televiziji, krenuo je kući.
Vozio je Nebojša Stefanović. Iskusnim šoferskim instinktom osetio je da gubi kontrolu. Zaustavio je „škodu" i odmah otkrio da je neki zlikovac skinuo dva-tri i olabavio ostale šrafove na prednjem levom točku. Da to nisu primetili, sleteli bi u neki jarak i eto tuge, vinski podrum u Jajincima ostao bi bez gazde, a Srbi bez mesije.
Svoju porodicu je uzbunio mesec-dva kasnije kad je proleteo kroz rampu na pruzi. Stradala je šoferšajbna, čije krhotine su mu isekle čelo i nos. Iako je bio uplašen, nije mnogo jaukao u medijima, jer su tada s njim u autu bili ćerka Milica i jedna od tadašnjih ljubavnica.
Propušteno kukanje nadoknadio je u vreme burnog razlaza s radikalima, kad je preživeo seriju izmišljenih napada.
U vreme lokalnih izbora u opštini Ruma, u Hrtkovcima, radikali su zakazali miting u Domu kulture. Za isti dan, isti prostor za okupljanje izabrali su i naprednjaci. Zamenjujući teze, Vučić je pustio mašti na volju. Prema njegovom scenariju, trebalo je da dođe do sukoba dojučerašnjih partijskih drugova, a onda, kad se masa uskomeša, da mu izvesni Niko Gajić ispali „metak u čelo i izazove krvoproliće".
Uzalud je policija demantovala postojanje bilo kakvog Nike Gajića, Vučićev plan je uspeo. Izazvao je sažaljenje javnosti i pritom satanizovao bivšeg šefa, kuma i prijatelja Šešelja, nalogodavca tog atentata.
Kao taj u Hrtkovcima, Šešelj nije organizovao ni nekoliko sledećih likvidacija Vučića i Nikolića, od kojih je najopasnija bila ona koju je trebalo da izvede Luka Bojović.
Kad je uhapšen zemunski mafijaš Miloš Simović, Vučić se s njegovim advokatima dogovorio da plasiraju priču kako je on dao iskaz tužiocu za organizovani kriminal, u kome je otkrio da ima saznanja o tome da je Šešelj naredio Bojoviću da ubije Vučića. Da dosoli, Vučić je optužio Jadranku Šešelj da je posredovala u pripremi ubistva.
Opet su svi – policija, BIA, Tužilaštvo – demantovali postojanje „sumnje da je Šešelj ugrozio bezbednost Vučića", ali nema veze, objavljivanje jedne istinite informacije nije moglo da naruši sistem njegovih laži. Glumeći ljutnju, etiketirao je Ivicu Dačića kao Šešeljevog saučesnika u neostvarenom zločinu.
Klan Darka Šarića uništen je u vreme režima Tadić-Dačić. Šef mafije je pobegao, organizacija mu je uništena, a imovina oduzeta. Ipak, u Vučićevoj interpretaciji stvarnosti, Šarić je odlučio da se sveti isključivo njemu. Ni manje, ni više, narko-bos je u februaru 2013. naredio da se izazove kvar na avionu koji koriste članovi vlade.
Dva meseca ranije, Vučićevo ubistvo najavio je i Miroslav Mišković. U poverenju, dok su ga privodili pripadnici MUP-a Srbije, najveći srpski tajkun i sponzor Vučićeve i Nikolićeve naprednjačke transformacije, rekao je policajcima kako „Vučić neće dočekati gostovanje u večerašnjoj emisiji ‘Svedok’ na RTS-u". Dobro je što se Mišković, naivan kakav je, tako izlanuo. Da nije sam sebe prijavio, opet se ne bi ništa desilo, ali Vučić ne bi dobio povod da poveća dozu dahtanja u emisiji.
Gde su Mišković i Bojović, tu je i ljuti Naser Keljmendi, opaki šef najvećeg albanskog narko-kartela. Pošto nema prečeg posla od obračuna sa srpskim Eliotom Nesom, odnosno Alekom Vučićem, Keljmendi je organizovao grupu atentatora koju je, kako su objasnili naprednjaci iz vrha BIA, maskirao u „kamp verskih fanatika – vehabija". Da ne privuku pažnju meštana u selu pored Aranđelovca, Keljmendijevi plaćenici su obrijali glavu i brkove, pustili brade, vežbali pucanje u obližnjoj šumi i, u dokolici, klanjali se Allahu. Sve u skladu s tradicijom pravih Šumadinaca.
– Pre nekoliko meseci već je osujećen jedan napad na potpredsednika vlade. Prema operativnim podacima s terena, na kolonu automobila u njegovoj pratnji, koja je trebalo da prođe kroz Šumadiju, pripreman je klasičan prepad. Trasa puta je tada u poslednji čas promenjena, pripremana akcija je osujećena – naveo je „obavešteni izvor" Đilasovih „Naših novina".
Vučićevu likvidaciju Keljmendi je naručio kako bi osujetio pregovore vlade Srbije sa SAD oko izručenja Darka Šarića.
Da su Vučić i Đilas smislili pametniji lažni povod možda MUP Srbije ne bi prekratio lakrdiju saopštenjem da „nema informacije da su vehabije, uhapšene u selu kod Aranđelovca, spremale atentat na prvog potredsednika vlade". Protiv dvojice uhapšenih vehabija podnete su krivične prijave zbog nelegalnog posedovanja oružja, pa su pušteni da se brane sa slobode.
Tokom poslednje predizborne kampanje, 2. aprila 2016, bačena je eksplozivna naprava na halu u Zubinom potoku. Eto naslova u režimskim novinama "Bombom na Vučića" , iako se on u trenutku eksplozije nalazio 500 km daleko, u Beogradu.
Posle svega što je uradio Srbima i Srbiji, bezbednost Aleksandra Vučića ne sme da bude ugrožena. On zaslužuje maksimalnu zaštitu, kao što građani zaslužuju da iz njegovih usta, u fer i poštenom sudskom postupku, saznaju detalje o tome kako je, s kim i u čijem interesu je ovaj ludak uništavao državu.
Ali, može da se i ostvari ono što Vučić godionama priziva. Jer, kažu, šala, šala, pa vešala!
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
U AKCIJI KOMBINOVANOG ODREDA NA SAVAMALI, ZADATAK OSLOBAĐANJA TERITORIJE IZVRŠEN UZ JEDNU ŽRTVU…
Nema tog ubistva u Srbiji koje šizofreni premijer Srbije Aleksandar Vučić ne može opravdati, prikriti ubice, amnestirati ih javno… Čovek zečjeg srca je nabusit, namazan je ratničkim bojama samo kada se uključe te-ve kamere. On maše onda rukama, preti, gleda preko onih koji ga nešto pitaju, uvek je tu da se pojavi kao vrhovni tužilac i sudija, da kazni, pripreti…
Ponašanje njegovih dželata i kordona smrti, odreda sa fantomkama koji ruše, biju i ubijaju, sve više nam potvrđuje da iza njih stoji upravo Vođa, koji i daje naređenja svojim dupeuvalakačima da napadnu… Na ljutu ranu, ljutu travu. Vučić razume samo jezik sile, i može se oterati jedino motkom s vlasti.
Mersiha Hadžić
Neočekivano se ovih dana oglasio šef misije Evropske unije u Beogradu Majkl Devenport, porukom srpskoj vlasti da se slučaj Savamale mora ozbiljno istražiti, i do kraja rasvetliti.
Da podsetimo čitaoce: U posleponoćnoj akciji kombinovanog odreda komunalne policije i interventne jedinice Policijske uprave Beograda, koji su delovali sa fantomkama na glavi, napadnut je noćni čuvar jedne privatne agencije, savladan, vezan i mučen, a potom su teške mašine porušile objekte površine oko 1.000 kvadratnih metara.
Građani su uzalud zvali policiju da interveniše, jer je akcijom rukovodio načelnik UP Beograda Veselin Milić u saradnji sa svojim pajtosom Nikolom Ristićem, načelnikom beogradske komunalne policije.
Oni su na vezi bili sa menadžerom Beograda kratkonogim Goranom Vesićem, koji je za račun Vučića, naredio oslobađanje “teritorije“ poklonjene “neimaru“ iz Ujedinjenih arapskih emirata. Upućeni tvrde da iza ovog posla stoje pare porodice Vučić.
Građani i političke partije su osudile vandalsko rušenje, usred noći, tražeći odgovornost. Odgovorio im je premijer u ostavci , pretnjom da gledaju svoja posla, i da bi i on, da je bio pozvan, učestvovao u akciji rušenja bespravnih objekata, koji ruže Beograd!
Dakle, reko Vođa, i kvit. Tako je bilo mnogo puta.
Ovog puta, Vođa se preračunao. Ućutao se njegov pas gonič Nebojša Stefanović, a Više javno tužilaštvo u Beogradu uporno traži da se ustanovi: ko su bili ljudi u fantomkama, ko ih je poslao, ko ih je platio, da li su imali nalog za rušenje, da li je rušenje zakonito sprovedeno….
Oglasio se potom i Poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić saopštenjem da je rušenje nelegalno, da su vlasnici imali legalne objekte, a neki su bili u postupku legalizacije, da nikakav postupak o uklanjanju nije sproveden, niti su o tome vlasnici bili obavešteni. Podržao ga je i sve uplašeniji Zaštitnik građana Saša Janković, koji se odvažio da ode u kontrolu rada komunalne policije Beograda, oružane garde Siniše Malog i Aleksandra Vučića.
Ali, Vučić uzvraća udarac. Uklanja svedoke. Na VMA je umoren očevidac, čuvar koji je bio savladan.
Povodom smrti čuvara iz Savamale i mesec dana od nemilog događaja u Hercegovačkoj, obratio se tekstom i Poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić.
“Danas je 25.maj. Prošlo je tačno mesec dana od događaja koji je kao retko koji u poslednje vreme zatalasao našu javnost, a o čijim akterima, je nažalost izostala bilo kakva ozbiljna, relevantna informacija. Isto kao i o aktivnostima nadležnih čiji bi rezultat trebalo da bude „rasvetljavanje" ovog mračnog događaja.
Mislim, razume se, na noćnu akciju koju su ljudi pod „fantomkama" sproveli u Savamali rušeći više zgrada u površini od preko hiljadu metara kvadratnih, izvršivši pritom više krivičnih dela.
U međuvremenu, međutim, stižu i neke nimalo željene informacije.
Valjda prva žrtva noćne akcije 25.aprila bio je S.T., noćni čuvar iz firme za obezbeđenje koji je bio savladan, vezan i maltretiran sve dok akcija nije okončana. Mnogi su, pretpostavljam, njegovu izjavu mogli da čuju i na TV, ne i da mu vide lice koje je vidno uplašen sklanjao od kamera.
Pre nekoliko dana, u nedelju 22. maja, primio sam mejl jednog od ljudi čija imovina je uništena u noćnoj akciji 25.aprila. U njemu je, uz zahvalnost meni i kolegi Jankoviću zbog principijelnog zalaganja za istinu i zakonitost, bila i jedna informacija za koju je sam pošiljalac rekao „nadam se da je samo moja paranoja". Pisalo je doslovno:
„…Čuvaru iz firme za obezbeđenje koji je one noći bio vezan od ljudi s fantomkama, S.T., pozlilo je pre nekoliko noći i hitna pomoć ga je prenela na VMA uz komentar da je predinfarktno stanje. Na VMA je zadržan i još uvek je tamo. Kasnije je prebačen sa kardiologije jer su navodno u pitanju upetljana creva, ali poslednji izveštaj koji smo dobili od njegovog kolege iz agencije koji ga je posetio je da su tom jadnom čoveku na VMA, zbog psihičkih problema, vezane i ruke i noge!
„ Danas sam od istog čoveka dobio još jedan mejl. U njemu stoji:
„…Upravo sam obavešten da je S.T. preminuo juče na VMA. Vlasnik agencije kaže da ga je juče posetio na VMA i da je čovek i dalje bio vezanih ruku i nogu."
Ne znam baš ništa pouzdano o okolnostima i uzrocima smrti nesrećnog S.T. Očekujem i nadam se da će informacije o tome biti saopštene bez odlaganja. Ali, znam da je i inače velika, ogromna, neizvršena, a nesporna obaveza nadležnih da javnosti Srbije objasne šta se sve krije iza događaja u noći 25.aprila, od danas još veća, mnogo veća, naveo je gospodin Šabić.
Dakle, ubistvo čuvara na VMA i nasilno rušenje uz pomoć ljudi sa fantomkama više se ne može prikriti.
Već dva meseca se Vučićevi mediji igraju sa smrću manje poznate pevačice iz Borče. Nju je života lišio plaćeni ubica, po nalogu čoveka iz vrha Srpske napredne stranke, sa kojim je bila u vezi. Policija beogradska ipak nije toliko nesposobna da ne bi mogla da reši ovaj slučaj, pogotovu što su danas kamere “ovde, tamo, gore“ i što se sve snimi.
Čak je i Vučić rekao da policija zna ime ubice, ali je zamolio da sačeka dva dana, dok izbori ne prođu. Prođoše izbori, ali imena ubice nema. Na najbrutalniji način Informer, Alo, Kurir hapse svakog dana nekog od članova porodice. To je za Vučićevu propagandu vreme razonode.
Vučić je amnestirao od odgovornosti jednog od napadača na vozača direktora Partizana, koji je žestoko pretučen. Rekao je da je on nevin, da nikog nije tukao. Insajder, emisija odlične TV N1, otkrio je da je taj čovek osuđen pravnosnažno na pet godina i deset meseci, ali da Vučićeva mafija odlaže njegovo slanje na izdržavanje kazne!
Mnoge smrti za Vučićevo vreme nisu rasvetljene. Počev od slučaja “Kantrimen“ i montiranog procesa Marku Milićevu, do ubistava navijača Partizana i Zvezde, smrti posade vojnog helikoptera, zataškavanja broja nastradalih u majskim polavama pretprošle godine…
Očigledno je da se bude njegovi kordoni smrti. Uplašen od svojih zločina, nerazumnih pljački i rasturanja države, prodajom Kosmeta, uzimanjem stotina miliona od kosovskih narkomafijaša, šizofreni Vučić uzima na sebe ulogu vrhovnog tužioca i vrhovnog sudije. On osuđuje i oslobađa. I vrši pomilovanje. A, pravda nije u njegovoj nadležnosti.
Sretenu Kariću je prošlog meseca u Moskvi, po odobrenju ministra Stefanovića izdat novi pasoš, i skinuta Interpolova poternica, da Sreten “ide na lečenje u Nemačku"! Nije ni čudo što njegov brat i snaha sede u klupama poslanika , jer je Bogoljub debelo platio Vučiću aboliciju. Njegov prijatelj Mišković zato ispašta.
Dolazi vreme smrti u Srbiji. Umiraće se i ubijati sve više. Sve dok Vučića ne oteramo s vlasti.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
VAGANJE PO SRBIJI: DRŽAVNI ŽIGOVI U RUKAMA PRIVATNIH SERVISERA, PROIZVOĐAČA I UVOZNIKA MERILA
Redakcija je dobila pismo koje je uputilo nekoliko stručnih lica iz Direkcije za mere i dragocene metale, u kome razotkrivaju kako je politička vrhuška u Srbiji stavila svoju nestručnu ruku na Zavod za mere i dragocene metale, i ko danas upravlja i ko profitira od metrologije. Objavljujemo njihovo pismo bez skraćenja.
„Treba imati na umu da je još davne 1873. godine Kraljevina Srbija donela prvi Zakon o merama, dok je Kneževina Srbija bila potpisnik Metarske konvencije još 1879. godine i da metrologija u Srbiji ima veoma dugu i bogatu tradiciju što svakako predstavlja simbol državnosti svake moderne države.
Posle petooktobarskih promena, na rukovodeće mesto Zavoda za mere i dragocene metale dolazi kadar Liberala Dušana Mihajlovića, asistent Rudarsko-Geološkog fakulteta, Dragan Milošević.
Za vreme njegove „vladavine", svojski je unazađena i upropašćena metrologija u Srbiji, jer taj čovek nije prezao ni od čega, a sve zarad lične koristi. Simptomatično je da je on u tadašnji Zavod kročio u ućebanom džemperiću, a danas je vlasnik kuće u Novom Sadu i firme koja se bavi metrologijom iz oblasti zapremine, sa opremom vrednom preko 300.000 evra!
Njegova je zasluga što je Zavod spao sa konja na magarca, tj. postao Direkcija za mere i dragocene metale (kao da je Direkcija za puteve!). Srećom, zaposleni u Direkciji (koji su uvideli njegove kriminalne radnje i nisu se plašili posledica) su se organizovali u sindikat, i 2008. godine ga prijavili Republičkom odboru za sukob interesa, posle čije reakcije je i smenjen od strane Vlade.
Nažalost, to nije kraj propadanja i urušavanja metrologije u Srbiji, jer je na Direkciju odavno stavio šapu Mlađan Dinkić, pa je Direkcija redovno bila u sastavu Ministarstva kojim je on rukovodio, bez obzira kako su se ministarstva i države menjale (SRJ, SCG, RS)!
Na mesta pomoćnika direktora dovodi kadrove G17, koji nisu ni u prolazu čuli za nauku o merenju, Borisa Laštra, dipl.fiz. i Luciju Dujović, diplomiranog pravnika (bilo bi dobro da neko objasni vezu između prava i metrologije).
Zbog gospođice Dujović je čak morala biti izmenjena i sistematizacija radnih mesta, jer ni po zvanju ni po godinama staža, ona nije mogla biti postavljena na mesto pomoćnika direktora Sektora za kontrolu i nadzor!
Na mesto glavnog direktora postavljena je mr Vida Živković, dipl.fiz, kadar DS, tako da se Akreditacionom telu Srbije posrećilo što nije više tamo! Zadatak Dinkićevog rukovodstva je bio donošenje novog Zakona o metrologiji, jer je državne poslove overavanja merila trebalo poveriti privatnim subjektima i na taj način oštetiti budžet Republike Srbije za približno tri miliona evra godišnje! Taj zadatak je besprekorno obavljen, jer trenutno radi više od 75 tela ovlašćenih za poslove overavanja merila i državni budžet je svake godine uskraćen za 3.000.000 evra!
Tu nije kraj, jer treba ući u suštinu, pa se postavlja pitanje – ko su danas ovlašćeni privredni subjekti, odnosno nosioci poverenih državnih poslova koji im donose lepu zaradu, a svake godine oštećuju budžet Republike Srbije?
Odgovor je poprilično neverovatan – to su nazovi serviseri, proizvođači i uvoznici merila u Srbiji koji su za vreme vladavine pomenutog Dragana Miloševića, šurovali (čitaj: korumpirali) deo zaposlenih Zavoda za mere i dragocene metale zaduženih da overavaju merila!
Sadašnje rukovodstvo zajedno sa resornim Ministarstvom (pomoćnica ministra Jelena Popović, desna ruka Mlađana Dinkića) čini još goru stvar – ovlašćuje te nazovi servisere, proizvođače i uvoznike merila (čast izuzecima) i daje im državne žigove u ruke!
Možete samo zamisliti kakav haos i samovolja sada vlada pri overavanju merila u Srbiji – muljatori i secikese rade šta god požele! Ni to nije kraj, jer je smenjen je načelnik Odeljenja za metrološki nadzor (da ne bi imao uvid u kriminal), a nadzor nad ovlašćenim privrednim subjektima je preuzeo čovek koji nema nikakvo iskustvo u radu sa njima, niti ima iskustvo u oblasti metrologije!
Na ovaj način rukovodstvo ostavlja praktično bez pravog nadzora sva ta ovlašćena tela koja rade šta god požele – naročito u slučajevima gde su ti privredni subjekti (kao direktna zaineresovana strana) servisirali, proizveli ili uvezli merilo koje potom sami overavaju državnim žigom, što automatski znači da je merilo provereno i tačno?!
Treba li napominjati da su na ovaj način krajnji korisnici (vlasnici merila i svi mi, potrošači) potpuno nezaštićeni u državi Srbiji, jer država mora da garantuje tačnost merenja svakog merila sa državnim žigom, bila to vaga, benzinska stanica, električno brojilo, vodomer ili neko drugo!
Rad mnogih ovlašćenih subjekata je nadziran, otkrivene su mnogobrojne njihove zloupotrebe, ali su ukinuta samo dva (oni koji direktoru Vidi Živković nisu po volji) – svi ostali su amnestirani (korupcija na delu)!
Velika bruka za Republiku Srbiju je to da je Direkcija za mere i dragocene metale, odnosno njen Odsek za kontrolu i nadzor Beograd, po izričitom naređenju pomoćnika direktora za taj sektor, Lucije Dujović, žigosao bez ispitivanja merenja brzine šest policijskih presretača (merila brzine vozila u saobraćaju) tipa Vascar, proizvođača Traffic System, Velika Britanija (o ovome možemo nadugačko i naširoko jer je mućka u MUP-u Srbije oko nabavke tih presretača)!
Takođe, Odsek za kontrolu i nadzor Novi Sad je žigosao bez ispitivanja merenja brzine, po izričitom naređenju Lucije Dujović, 25 komada merila brzine vozila u saobraćaju (radara) i to 20 kom, tipa TLaser III, proizvođača TELIX, Novi Sad i 5 kom, tipa Fama Laser III, proizvođačaVideo HTKft, Mađarska.
Najpogubnija posledica svega navedenog je da se u državi Srbiji koriste merila (i uvezena i domaće proizvodnje) koja ni pod tačkom razno ne zadovoljavaju propisane norme, a svi to trpimo i plaćamo iz sopstvenog džepa, na primer kazne za prekoračenje brzine, kilogram mesa u prodavnici, ogromne račune za utrošenu struju, vodu, grejanje itd!
Za ove činjenice postoje brojni dokazi. Smenjeni načelnik Odeljenja za metrološki nadzor, Dejan Kovačević diplomirani inženjer, još pre smene i hajke protiv njega, uvideo je kriminalne radnje rukovodstva i protiv njih podneo krivičnu prijavu zbog zloupotrebe službenogpoložaja i kršenja zakona, a sada trpi šikaniranje i odmazdu. Predmet pod brojem KTP 855/14 se trenutno nalazi u Tužilaštvu za organizovani kriminal, a kakav će epilog imati, saznaćemo uskoro!“
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
TROVAČI NARODA: EVROPSKO MESNO ĐUBRE POMEŠANO LOJEM I SOJOM, NA TRPEZAMA U SRBIJI!!!
Ministarka poljoprivrede Snežana Bogosavljević Bošković, pomirila se sa sudbinom da je ona samo još jedan od ministara u službi kod državnog sekretara Danila Golubovića, i Sanje Čelebićanin, načelnice Uprave za veterinu, koji upravljaju umesto nje. Prema instrukcijama iz velikih zapadnih kompanija koje lobiraju za svoje interese i u zemljama poput Srbije, Golubović i grupa plaćenika okupljenih oko njega, ostaće u ulozi zaštitnika njihovih poslovnih interesa, uvoznog lobija, i najvećih trovača naroda.
Vuk Stanić
Trideset i pet miliona kilograma mašinski separisanog mesa uvezeno je prošle godine iz Evropske unije u Srbiju! U pitanju je otpad mesne industrije EU, koji je u nekim zemljama zabranjeno stavljati čak i u hranu za mačke.
Mašinski separisano meso (MSM) za koje je i sama načelnica Uprave za veterinu Sanja Čelebićanin rekla da je u pitanju proizvod lošeg kvaliteta, je ustvari skup mesnih otpadaka i kostiju samleven u smesu koja samo podseća na mleveno meso!
Oči, kosti, trtične žlezde, bubrezi mozgovi, sve ono što se u Evropi ne konzumira. Evropljani ga ne konzumiraju iz razloga što su u pitanju delovi životinja u kojima se skupljaju hormoni i antibiotici koji se nalaze u stočnoj hrani. Neki delovi koji završavaju u goveđem i telećem MSM poput mozga i jetre su u prošlosti povezivani sa telećim ludilom.
Dugo godina je to bilo zabranjeno uvoziti u Srbiju, ali od petog oktobra do danas Srbija je prvo zatrpavana mašinski otkošenim mesom MOM, koje je podrazmevalo sve mesne otpatke osim kostiju, da bi danas bio dozvoljen uvoz MSM-a, sličan skup otpadaka u koji je dozvoljeno samleti i životinjske kosti.
Ovo evrpsko đubre ovdašnji uvoznici, prodaju mesarama i onima koji proizvode mesne proizvode. "Biznismeni" potom dodaju soju i loj u tu smesu i od toga nam prave pljeskavice, ćevape, i viršle.
Savetujemo čitaocima da izbegavaju hranu na kisocima brze hrane, ali i svo roštiljsko meso koje nije u komadu.
Čuvajte se Perutnina viršli, zapravo izbegavajte sve viršle i kobasice, osim ukoliko baš poznajete mesara koji ih je napravio. Upućeni tvrde da Industrija mesa Petra Matijevića više ne uvozi ovo đubre, već da je Matijević uvezao mašine za separisanje i da sada sam može od svojih otpadaka da proizvede ovaj bofl u potrebnim količinama.
Ipak nekontrolisan uvoz mesa i mesnih prerađevina gotovo je uništio stočni fond, dok gospoda iz Ministarstva poljoprivrede to ne žele da vide. Iz godine u godinu stočni fond je sve manji, i mala domaćinstva u Srbiji za nekoliko godina neće više biti u stanju da isporuče nikakvo mleko i meso za potrebe tržišta ako se nešto ne preduzme.
Unija poljoprivrednih proizvođača je iz tog razloga od Ministarstva poljoprivrede, odnosno Vlade Srbije tražila, da hitno zabrane uvoz tovljenika, mleka, mlečnih proizvoda, ali i zabranu separisanog mesa. Na žalost, u Ministarstvu stvari funkcionišu tako da se ministarka Snežana Bogosavljević Bošković ne pita ni za šta, mafija joj je dozvolila da napravi samo nekoliko "kombinacija" sa malim proizvođačima pilića, sa kojima je inače radila i pre imenovanja. Zbog toga je pojedini veterinari u šali zovu "Kvočka".
Kada je Bogosavljevićeva, pre izvesnog vremena, saopštila prijateljima da premijer Vučić od nje očekuje da smeni Sanju Čelebićanin, ova informacija je nekako stigla i do Golubovića, koji joj je navodno rekao: "…Ja sam do sad promenio nekoliko ministara, ne mešaj mi se u posao jer ćeš i ti biti smenjena!".
Činjenica je da se u Ministarstvu dešavaju čudne stvari i da su na sceni duboke podele i vrlo mračni interesi, dok stočni fond propada.
Ne samo da nema zabrane uvoza, nego se ne poštuje ni zakon kojim je regulisan transport mesa i životinja kroz zaražene teritorije. U Mađarskoj je trenutno proglašena epidemija ptičjeg gripa, zbog čega bi pod hitno morali da budu obustavljeni svi transporti stoke i mesa, čak i upakovanog.
Umesto toga, Republički inspektor za granične prelaze, Zoran Marinković (koji je obavešten o svemu) ništa nije preduzeo da ovakvu situaciju spreči.
Marinković je proteklih meseci sa kolima koja imaju oko 2000 kubika konstantno obilazio granična područja. Kažu da je trošio oko 150.000 hiljada dinara na benzin i da je nemoguće da nije video kamione sa hranom i životinjama koji su ulazili u Srbiju. Šta više špekuliše se i informacijom da je on lično telefonom odobravao da kamioni sa stokom pređu iz Mađarske u Srbiju i onda kada to Mađari nisu hteli da dozvole.
Za stručno mišljenje obratili smo se i Miroslavu Stojšiću doktoru veterine i dugogodišnjem načelniku Uprave za veterinu koji je između ostalog rekao: "…Strašno je ako i dalje dozvoljavaju da kamioni sa živom stokom ulaze iz Mađarske, na taj način će verovatno epidemiju raširiti i na Srbiju" rekao je Stojšić u izjavi za Tabloid i dodao, da su u Ministarstvu Poljoprivrede greške česte i da je žalosno što su Pravilnici smrti još na snazi…
Stojšić je istakao da ove godine postoji problem i što je proizvođačima meda dozvoljeno da med koji su pčele napravile sa industrijski podmetnutim šećerom, mogu prodavati kao prirodni! Reč je, kaže Stojšić, o skandalu bez presedana jer je poznato da bi samo onaj med koji su pčele proizvele sakupljajući polen sa cvetova, mogao da se označava kao prirodni.
Ali, neko je i ovde umešao svoje prljave prste. Da li zbog šećera ili ekstraprofita, ili svega toga zajedno, tek, građani Srbije su još jednom surovo spoznali činjenicu da se Srbija i njeno tržište pretvaraju u mizernu koloniju u kojoj gazduje mafija.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
SOROŠEV NOVI ISKORAK PO SEVERNOJ SRBIJI I PODRŠKA STRANIH FINANSIJERA!!!
Zao duh Džordža Soroša, berzanskog mešetara i finansijera nenarodnih režima u istočnoj Evropi, opet se nadvio nad Srbijom, koja se svom snagom vratila u devedesete godine. Kao i onda, socijalisti i presvučeni radikali (naprednjaci), uveliko provociraju novu masovnu pobunu opljačkanih, poniženih i prevarenih građana. Isto kao i devedesetih, Soroš sa parama čeka svoje "klijente" u Budimpešti, deli im savete kako da iskoriste priliku i preuzmu vlast, jer je Vučićev režim u Srbiji pri kraju. Među prvima koji se javio na Sorošov "šalter", bio je i Aleksandar Odžić, vođa vojvođanskih "republikanaca" i predsednik "Vojvođanske partije". To su shvatili i dojučerašnji mentori i finansijeri aktuelnih vlastodržaca, koji su uvideli da im je Vučić postao balast i sada bi da ga svrgnu novom obojenom revolucijom koju uveliko pripremaju.
Đorđe Višekruna
Početkom februara 2015. vođa vojvođanskih republikanaca i predsednik Vojvođanske partije Aleksandar Odžić je gotovo nedelju dana proveo na instruktaži i sastancima u Budimpešti, koje je organizovala fondacija milijardera Džordža Soroša. Odžiću je saopšteno tom prilikom da će se pitanje Vojvodine rešavati paralelno sa Ukrajinom, da se Vojvodini ne bi dogodio ukrajinski scenario, koji valja što pre preduprediti.
Kada se kaže "ukrajinski scenario" misli se na jednu od dve mogućnosti: nasilno obaranje vlasti pomoću uličnih nemira i masovnih demonstracija, ili vojna intervencija u slučaju nelegitimnog preuzimanja vlasti. Na šta se konkretno u ovom slučaju mislilo ne znam, ali je realno da su smatrali kako bi Srbija vojno intervenisala u slučaju da na vlast u Novom Sadu dođu separatisti.
Politika Nenada Čanka i Ištvana Pastora je opterećena dosadom i zamorom: u ovih 25 godina bi se ljudi umorili od Ruzvelta i Čerčila, a ne ovih trivijalnih likova. Sa separatistima u Vojvodini borbu treba voditi samo packalicom za muve, jer što novine više pišu oni, inače beznačajni, dobijaju sve više značaja. Oni se bore nekakvim parolama iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka, koje se već u istorijskim čitankama nalaze.
U Budimpešti je Odžiću predočeno da su nezadovoljni dosadašnjim delovanjem Čanka i Pastora po pitanju Vojvodine i date su mu smernice za novu politiku i metodologiju rada po pitanju budućeg statusa severne pokrajine Srbije.
Ta nova metodologija rada Vojvođanske partije daje polako rezultate. Naime, prvi put se desilo u zemlji Srbiji da lider ne štampa sebi plakate i bilborde nego da to čini narod, a svaki dan širom Vojvodine pojavi se neki plakat sa Odžićevim likom i njegovim parolama.
Posle silnih grešaka koje je počinio, Džordž Soroš, koji je već na kraju svog života, opredeljuje se za Odžića kao svog novog pulena u Srbiji. U takvoj situaciji, najbolje bi bilo Odžiću da promeni ime, jer je ime Aleksandar zbog Vučića postalo toliko omraženo u narodu da se ni deci više ne daje.
Posle otvorene podrške koju je dobio kako od Soroševe fondacije tako i od uticajnih mađarskih parlamentaraca, možemo sa pravom reći da se u Vojvodini pojavio novi krupan igrač na političkoj sceni, koji je tradicionalista iz patrijahalne banatske porodice, koji želi uz podršku dunavskih integracija da vrati Vojvodinu tamo gde joj je mesto: među tri najrazvijenije regije. Pa zvala se ona republika, monarhija, džamahirija ili avarski kaganat, samo da bude najrazvijenija.
Kako sam Odžić tvrdi, u Budimpešti je dogovoreno da mu se daju odrešene ruke da ne ispadne kao kod drugih stranaka, posebno Vučića i Vulina kojima su samo iz inostranstva stizale direktive, jer Vojvođani najbolje znaju šta im je činiti.
Ubistvo Nenada Opačića, koje se dogodilo na kratkoj udaljenosti od policijske stanice, takođe je promenilo odnose na političkoj sceni Vojvodine, jer je Čanak ostao ne samo bez kuma, već i značajnog finansijera.
Čanak je dobio poslednju opomenu ubistvom kuma i sada je naprasno od krajnjeg separatiste postao državotvorac i najveći ustavobranitelj srpske državnosti.
Ako se ostvari plan iz Budimpešte i namere Džordža Soroša, Odžić na proleće ne kreće nikuda, nego narod kreće za njim. Jadan je onaj političar koji kao Vučić mora da obilazi svinjce i pušnice da zadobije podršku naroda. Tako izgledaju oni kojima su mentori okrenuli leđa, a koje ni narod ne ceni.
Dok je 5. oktobar bio masovna zabava za sada već uništenu građansku klasu, nova obojena revolucija u Srbiji, koju planira i finansira opet Soroš, biće strogo kontrolisana, profesionalno izvedena, sa minimalnim brojem učesnika koji će taman da stanu na Trg republike u Beogradu, a to će u medijima koje kontroliše Soroš biti prikazano kao volja vascelog srpskog naroda, što znači da su velike igre i pozorišne predstave poput mitinga i spontanih okupljanja potrošena i prežvakana stvar. Sad sleduje krvavo otrežnjenje onih malobrojnih što su još sačuvali zdrav razum, a takvi novom svetskom poretku ne da nisu potrebni, nego su i krajnje opasni po njega.
Uništeno je zdravstvo, školstvo, poljoprivreda, turizam, industrija… Ostalo je još da se par udruženja građana eliminiše i da ovce umesto "bee, bee" počnu da bleje "bleer, bleer" i da Srbija potone u potpuni mrak i okupaciju. Još jedan divan primerak kako protiv novog svetskog poretka nema ama baš nikakve odbrane.
Soroševe fondacije su prepoznale Aleksandra Odžića kao novog, mladog i poletnog kadra, jer oni baš vole takve Oni su prepoznali Vučića kao nekog ko je doveo Srbiju na ivicu provalije, a sada traže nekog novog ko će napraviti odlučni iskorak…
Retko koji sastanak koga objave državni mediji ima neki značaj, osim samo u svrhu zamajavanja javnosti, dok se one prave odluke donose na sastanku kao što je onaj koji je bio u Budimpešti početkom februara, na koji mediji nisu bili pozvani.
Nasuprot verovanju običnog naroda da se svetski moćnici kreću u blindiranim džipovima sa 50 telohranitelja, to su tihi, mirni i neupadljivi ljudi daleko od radoznalih očiju.
U njihovim rukama stvarno leži svetska moć, a njihovi eksponenti (razne lože masonske i rotarijanske i templarske i adventističke) služe samo da bi odvlačile pažnju javnosti sa pravih vladara sveta. Oni finansiraju stvaranje istorije, ali istorije koja njima odgovara. Oni se ne eksponiraju kao neki naši političari, poput Gorana Kneževića koji se slikao u loži sa zavrnutom nogavicom i svima obznanio da je mason.
Sastanak u Budimpešti nas je vratio na devedesete, kada su lideri tadašnje opozicije išli u glavni grad Mađarske po mišljenje i pare da bi rušili Slobodana Miloševića. Kako se sve to završilo znamo, a i dan danas osećamo na svojoj koži.
Sastanak je imao i jednu pozitivnu stranu, a to je da je obelodanio kako ni oni krugovi u inostranstvu koji su do juče podržavali Vučića njemu više ne veruju. On im treba za samo još jedan ili dva posla koja bi trebalo da obavi, a onda mu konačno ističe upotrebni rok.
Vidi se po tom sastanku i da strani finansijeri svih političkih gibanja i promena u Srbiji poslednjih decenija nemaju više poverenje ni u svoje dojučerašnje pulene, koji su dati novac i vlast koristili samo za lično bogaćenje, tako da sada traže nove, još neafirmisane i političare bez skandala u prošlosti koji će za njihov račun da deluju u Srbiji.
Ne razumem kakva je to demokratija koja se uvodi pučem finansiranim iz stranih centara moći?! Ne razumem ni da demokratske države tako nešto prihvataju, pa čak i podržavaju.
Možda će doći dan kada će i naš narod da shvati kako je on jedini nosilac suvereniteta i da se demokratija ne izražava samo jednom u četiri godine kada se izlazi na izbore, već svakodnevno.
Svakog dana narod ima pravo da smeni vlast koja mu ne odgovara i da postavi novu u koju ima više poverenja. Ali, za tako nešto narodu ne trebaju strani mentori, naprotiv – bez njih je sve mnogo bolje i uspešnije.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije