Архива
ГАШЕЊЕ СВЕТЛА: НЕМЦИ ЋЕ НАПЛАЋИВАТИ СТРУЈУ У СРБИЈИ, А ЛИЧНА ОБЕЋАЊА ММФ-у ВАЖНИЈА ОД ДРЖАВНИХ ИНТЕРЕСА!!?
Међународни монетарни фонд тражио је од председника Владе Србије Александра Вучића да прода државну фирму ЕПС снабдевање, која је део Електро привреде Србије. Према тој идеји, ЕПС снабдевање треба да купе Немци, који би онда имали моћ да грађанима Србије угасе светло, тврди професор Јован Мандић у разговору са нашом редакцијом!
Мерсиха Хаџић
ЕПС се не сме продавати, а изјаве председника Владе Александра Вучића да верује више ММФ-у него домаћим стручњацима су катастрофа, тврди у разговору Магазин Таблоида председник Удружења за алтернативне изворе и професор енергетике, Јован Мандић, који је и угледан инжењер електротехнике.
Мандић је био и шеф одсека за специјална мерења у ЕПС-у, а данас тврди да та компаније не треба, не мора и не сме да се приватизује, али и да не постоје ни разлози за повећање цене струје…
-Сви знамо шта је ММФ радио по свету. Зато их и не треба слушати. Они чак не дају ни паре, већ дају гаранције, а заузврат траже од Србије да прода ЕПС-снабдевање, који је одвојен од остатка ЕПС.
Тренутно је велики притисак на инжењере и њихове породице који раде у ЕПС, да се изјасне да су за продају и да се тако створи и подршка јавности за продају најпрофитабилнијих делова ЕПС – прича Мандић.
Професор Мандић каже да су аргументи за ове тврдње следећи: Ако су губици данашњег ЕПС-а, преко пет милијарди киловат часова, односно више од 16 одсто укупне производње, а били су деведесетих година девет одсто, онда треба утврдити где је две милијарде киловат часова, које су произведене, а нису технички губици, и нису наплаћене.
Да ли то зна грађанин? Да ли јавност зна да те две милијарде киловат часова вреде више од 100 милиона евра годишње? Ето то када се наплати, ето нама 100 милиона евра и не требају нам ММФ-ове гаранције и условљавања.
Сви добро знамо колико треба чучати код ММФ-а за десет милиона евра. Све је то доказ да Србија заправо има невероватну резерву и да ту можемо да оправдамо опстанак ЕПС-а. Према мојим сазнањима ММФ од нас тражи, да се ЕПС распарча, и да лепи парчићи дођу неком од њих, а то се управо десило са македонском електро – привредом. У тој земљи Аустријанци су купили наплату струје, односно право да то раде.
-Шта сада да каже Македонија, када им ови свака три месеца повећавају цену струје? – пита се Мандић.
Македонска Влада је сада већ у више наврата и званично морала народу да каже отприлике: "Ми немамо ништа с тим. идите код њих па кукајте."
Мандић има сазнање да је нама Србима додељена Немачка, да они преузму наплату струје код нас и оптужује да је срећа што је већина наших људи у ЕПС, патриотски орјентисана. То су, како каже, инжењери који још увек успевају да одоле захтевима енергетске мафије.Они се супротстављају продаји на све начине, каже наш саговорник и додаје да је у плану да нас натерају да продамо и хидро електране и мини хидро електране, јер је то чиста енергија.
То је струја коју Европска унија субвенционише, а нама би у случају да тај план заживи оставили одржавање мрежа и термоелектране, као прљави извори енергије. То је тип електрана које се више нигде не граде по Европи, због велике емисије угљен диоксида постоји велики притисак да такве електране буду затворене.
Из истих разлога односно еколошких такси које морају да плате киловат час који они продају је вишеструко скупљи. Осим термо електрана оставили би нам у власништву и преносну мрежу (Посао који данас обавља Електромрежа Србије, предузеће које је упропастио Никола Петровић, о чему можете прочитати у претходном броју Магазина Таблоида, прим аутора).
Остатак распарчаног електро енергетског система би расподелили на основу одлука које би биле донете на највишем нивоу, објашњава Мандић детаље подлога плана енергетске мафије. (Расподела би се вршила по принципу део страни инвеститори, део домаћи тајкуни, прим аутора)
Мандић тврди ида у овом моменту Србија има невероватан потенцијал и да је срећна околност што су професори Машинског факултета у Београду, који су били утицајни у време комунизма, имали лоби који је форсирао термо електране.
Захваљујући њима сада је однос термо извора у односу на хидро изворе, је 70 у односу на 30 одсто. Дакле 30 одсто струје је из хидро извора у овом моменту, а то је практично испод 50 одсто искоришћеног хидро потенцијала Србије.
– Наше реке, а то су: Дрина, Морава, Ибар и друге су брзог тока, а док ово причам наглашавам да не говорим о мини хидро електранама, и да ћу се у овом разговору тек дотаћи тога, тврдим да Србија има још 51 одсто струје у хидро потенцијалу.
Срећом, ранијих деценија тај лоби је гурао термо електране, сада држава нема шта да размишља, потребно је да се једноставно узме кредит, нипошто да се дају концесије и да се граде хидро електране. Хидро електрана сама себе исплати за неколико година. Свеједно која, на Дрини, на Морави, на Ибру, Власини, свеједно…
Свака ће себе врло брзо исплатити. Било која хидро електрана, оно што је Ђердап један и два, оно што је Дрина, Зворник, Бајина Башта…Са новим електранама и реверзибилном електраном Бајина Башта, ми буквално имамо покривен цео систем и можемо да се од увознка претворимо у извозника струје.
У питању је посао који не треба дати ни странцима ни приватницима, то треба да буде државни посао – појашњава професор Мандић, уз напомену да ми немамо право да размишљамо на други начин, али и да политичари то не разумеју.
Он истиче да нама не треба да правимо реверзибилни Ђердап, од 4 мегавата инсталисане санге, да тамо потопимо десет села, јер ми немамо потребе за тим, наш енергетски систем Србије може да буде самодовољан и без тога.
Из Европе заговарају да код нас прође тај пројекат, јер је то најјефтиније за њих. Потопе нашу земљу и наша села, и после када Европи затреба тај извор воде и струје, онда ће опет они да вуку корист од тога. И да то ако могу приватизују…
На питање зашто је потопљена Ваљевска Грачаница Мандић каже:
–Са енергетске тачке гледишта могу да кажем да је то потапање оправдано, са друге стране као велики верник и Хиландарац, могу да кажем да су могли да смање ниво бране у име те богомоље, али треба и народ да зна да је врх православне цркве благословио то потапање.
Значи понудили су народу да направе нову богомољу, народ то није прихватио и то је потпуно разумљиво, ја их разумем ту се венчавали, окретали славски колач, сахрањивали своје мртве…Енергетика је ту може се рећи превладала веру, мада званично та вода није за енергетику, она је за пиће, за велике градове попут Ваљева, али пропусне стазе могу бити покривене са алтернаторима- тврди инжењер Мандић.
На питање да ли би та вода могла да се користи за производњу струје, али се не користи, инжењер Мандић каже: “моја су размишљања да би то требало искористити“.
Сва наша језерца која су формирана за пијаћу воду, а има их код Крушевца, Алексинца, у пропустним уставама, треба да се поставе алтернатори и ту се може добити врло озбиљна снага. То се не ради јер је циљ ММФ-а да се дигне цена електричне енергије, да цену подигне наша власт, да се они не би бламирали са тим. Тек када се досегне цена неког нивоа где је то исплативо они ће присилити власт, а ја се надам да се странцима прода наплата.
Мандић даље наводи да цена киловат часа, није нижа него у региону, како то власт тврди: "…Није тачно. Не треба бити професор енергетике па да можете да израчунате она није 1,2 евро цента.
ЕПС је по налогу политичара увео тарифе и не да одвајање бројила, па породице које су се прошириле у међувремену, прошириле су и кућу не могу да добију сопствено бројило, него им се на том једном бројилу нагурава црвена тарифа због чега 50 одсто грађана улази у црвену зону. Па је цена киловат часа за њих дупло већа од цене у региону. Па је и прича Владе Србије о јефтиној енергији заправо лаж. Сада се куће праве без оџака.“
Грађани су усмерени на струју, не нуди се алтернатива, нема гаса. Предност провинције је што могу да ложе на дрва. Цена киловат часа није мала, а ММФ тражи да се цена дигне и да се потом уведе сувласник у ЕПС-у са пакетом од 20; 23; 24; или чак и до 30 одсто сувласништва. Да се дигне цена киловат часа па ће онда они да дођу, тврди Мандић, и каже да ће се у једном тренутку појавити купац за кога је то све унапред договорено…".
Инжењер Мандић се нада да ће се у међувремену нешто десити да се то не реализује, па помиње следеће чињенице: "…Термо киловат час је много скупљи од хидро киловат часа ако се испоштују све еколошке норме, као на пример да се морају уградити филтери који смањују емисију ЦО2 на ниво који је законом Европске уније прихватљив.
По грубим проценама потребно је сада инвестирати 2,5 милијарди евра, да би постојеће електране могле да раде у складу са европским прописима. О термо електранама не треба размишљати ни из разлога што је нама Косовски лигнит отет, тамо је 80 одсто залиха српског лигнита, залихе су једнаке српским потребама за наредних тринаест векова.
Тај лигнит је могао да траје с обзиром на количину, и потрошњу коју имамо 1.300 година. Сада овог Колубарског лигнита има за још 45-50 година. Отвара се питање шта ћемо када га више не буде било? Осим тога сада као сиромашна земља имамо велику квоту ЦО2 коју можемо да испуштамо, али до када ће то да траје?“
Ми имамао алтернативу, то је хидро потенцијал, али немам ништа ни против нуклеарке. Она загађује мање, или једнако као ветрогенератор. Она је опасна када се испусти контрола, иначе са аспекта загађења то је чиста енергија. Ми са друге стране немамо опрему за нуклеараку, и све би морали да купимо у иностранству.
Ми на ЕТФ-у имамо одсек нуклеарне физике, ти људи који су тај смер завршили они су сада први по свету у тој области. Једна од бивших студенткиња је Јасмина Вујић сада професор не Универзитету Беркли, активна је у Дверима.
– Задњи пут када сам са њом причао рекао сам јој да нам наредних 100 година не треба нуклеарка, међутим сада с обзиром на огромну снагу која се може направити са нуклеарком, и с обзиром на кризу са лигнитом која нам следи, ја заправо немам ништа против да се то покрене.
Украјина је из нуклеарки добијала киловат час по цени од једног евро цента, Мађари су од њих струју куповали за 2,4 евро цента киловат час, а Вуку Хамовићу и Војину Лазаревићу су је препродавали по цени од три евро цента, да би они потом нама струју продавао по цени од пет евра за киловат час.
Они се ту појављују као накупци, што је бесмислица јер ЕПС има своју службу набавки. Продавали су тако Србији по три евро цента, три и по, а онда и по пет док председник Владе Зоран Ђинђић је реаговао и рекао им да је то велики безобразлук.“ – мишљење је професора Мандића.
Дакле, из нуклеарки се може добити велика снага у производњи електричне енергије, али ја опет каже да мислим да треба прво искористити хидро потенцијале. Србија је имала регистрованих 10.000 воденица, на сваком месту где је воденица то је потенцијал да се направи мини хидро електрана. Зашто не би смо имали барем 1.000 мини хидро електрана. Потенцијал који ту лежи је око 200 мегавата, некима се то чини мало, али је заправо у питању огромна снага.
Један воденични точак има еквивалент пет киловата, ако уклоните тај точак и ставите турбину она онда може цело село од 30 до 40 домаћинстава да покрије. Чим се једно село на тај начин снабде електричном енергијом, онда не морамо да до њих вучемо далеководе.
Треба направити у локалу таквих четири до пет малих хидро електрана и оне у потпуности покрију ту област, уштеди се на развлачењу високог напона. Треба имати у виду да у случају рата тако имамо независно напајање и да би много значиле енергетском систему у локалу.
Осим тога, мале бране које се праве за те мини хидро електране, помажу у реглисању бујица, оне се амортизују тим бранама у случају великих киша и не дозвољава да се около зграде руше и потапају, а то је управо проблем који је распрострањен широм Србије.
Дакле, имали бисмо струју у локалу, ако далеководи који воде до забачених села пукну, имамо независни извор напајања који наставља да снабдева домаћинства. Имали бисмо и хидро регулацију, а свако то језерце које се направи браном за мини хидро електрану се може претворити у базен за узгој пастрмке, као што је то урађено у мом крају код Бајине Баште код манастира Рача. У питању је троструки бенефит.
"Када смо ми из Удружења за алтернативне изворе претходној власти представили те бенефите, они су проценили да је то посао уноснији од хероина и избацили су нас из свих прича које су са тиме повезане.
Када се променила власт, када су дошли напредњаци ништа се по том питању није променило. Сада је то све предато неколицини људи, из СНС-а и СПС-а који воде тај сектор у Министарству енергетике. Ипак било ко то да води па чак и ова власт, треба да под хитно почне да реализује те програме, јер је то једноставно добро за нашу земљу и наш народ… Од 900 снимљених места у Србији, 210 локација расподељено је члановима СНС-а, који су одмах узели свако себи по двадесет до тридесет локација" – наводи инжењер Мандић
Он додаје да није уреду што је то тако распоређено, али сматра да нека бар искористе све локације и нека направе те мини хидро електране. За сада они упркос профиту и бенефитима које то доноси, они који су добили дозволе нису до краја искористили. То је благодат Србије која има толико река.
Европска унија је у почетку то подстицала, и сада они субвенционишу сваки произведени киловат час из таквих електрана. Тајкуни који су у међувремену сазнали какав то профит може да донесе су похитали да и они све монополизују, али ни они нису до краја искористили тај потенцијал.
За време док је још владала Демократска странка, Удружење за алтернативне изворе је водило преговоре са Европском унијом да им они дају новац да се те електране изграде. Демократе се то стопирале, а у Удружењу су се понадали да ће се ствар променити када се промени власт. Ништа се није променило.
На свега неколико река су те мини хидро-електране изграђене. Потенцијал који Србија има у производњи струје у мини хидро електранама, био енергији-био-гасу ветропарковима, геотермалним изворима, могућности производње електричне енергије од сунца је довољана да Србија буде апсолутно енергетски независна.
Све заједно ту лежи снаге од 6.900 мегавата. То је 80 одсто тренутно инсталисане снаге. Сада је у Србији због гашења индустрије производња једнака потрошњи. Због свега наведног никако не треба продавати енергетске потенцијале земље…".
Инжењер Мандић овом приликом подсећа свог пријатеља Бориса Тадића, да му је послао три писма, ни на једно му није одговорио: "…Када смо се једном срели случајно, он ми каже баци руку, а ја му поручим немој да бацам руку бојим се промашићу“.
Критикује Мандић и претходну власт па наводи да се Тадић правдао да писма није добио: "Не верујем, му, али ми је јасно и да је у тој области тешко да се нешто уради, јер је цела област енергетике у рукама мафије".
Мандић сматра да је мафија која је радила још за време Милошевића, односно Вук Хамовић и Војин Лазаревић, и данас најјача у том сектору. Он тврди да су и жути, како их народ зове, наставили злочин у области енергетике, после Милошевића, те да су толико су зла нанели овој држави да штета не би била да им се странка угаси:
"…Ја бих када би то било могуће гласао да се угаси Демократска странка. Ми смо имали такву подршку народа, да смо могли заиста све да урадимо, а све се завршило тужно. Сви смо ми чекали пети октобар, у нади да направимо рез у енергетици, да реорганизујемо систем и да почнемо да извозимо струју, али ето то се није десило.
Срамота је што смо целу причу продали мафији. Ми демократе смо железару продали Ју Ес Стилу, а они су тамо топили наше оружје!
Струју смо им продавали по цени од 2,1 евро цент, а у исто време ЕПС је струју Зорки Шабац продавао по цени од 3,9 евро цента! Железара Смедерево је гутала струју више него што је троше заједно РТБ Бор, Зорка Шабац, Београдски Водовод, струја им је давана по смешној цени…".
Инжењер Мандић такође наглашава да је и то само један од примера како је политика у Србији правила злочин против сопствене енергетике и привреде од времена Милошевића до данас, и апелује на народ да не поверује политичарима ако наредних месеци у јавност изађу са причом да ЕПС треба приватизовати.
Мандић се осврће и на завршницу комадања ЕПС-а и опомиње: "… ЕПС једноставно не смемо продавати и надам се да се то неће догодити. Немојте бити огорчени на људе који тамо раде, када буду пласирали приче о великим платама монтера, механичара и инжењера у ЕПС.
Ти момци раде са опасном робом, раде са струјом која може да убије. Они морају да раде са чистом главом и пуном концентрацијом да би се та роба испоручила грађанима. Чак је и прича о томе да је бивши директор ЕПС Александар Обрадовић смењен јер је купио нови службени ауто и што је имао велику плату.
Лично познајем човека, он је угледан инжењер, а када је схватио шта мора да уради, а захтеви са којима су га суочили били су истоветни са примером у коме од лекара тражите да одсече пацијенту ногу јер је повређен прст, он се успротивио захтевима Александра Вучића и Николе Петровића.
Он се успротивио распарчавању и приватизацији ЕПС на такав начин и зато је смењен. Прича о смени Обрадовића због куповине новог аутомобила је пуштена како би се прикрили стварни разлози његове смене, а то су глупости невиђене. Иначе велики системи попут ЕПС су и у Француској и Британији остали у државним рукама, чак и када је направљена либерализација на тржишту струје" – тврди професор Мандић.
Кад је у питању политика евентуалног будућег власника ЕПС-а, инжењер Мандић слути најцрњи сценарио: "…Можемо претпоставити шта ће се у Србији дешавати са сиромашним грађанима, ако продамо цело тржиште струје, па људима ће гасити струју и остављати их да седе у мраку! Актуелна власт жели да наплату струје продају Немцима. Сценарио који ће нас задесити у том случају је да је право Немаца да нам на сваких три месеца подигну цене струје."
ЕПС је имао ипак велико милосрђе и дозвољавао је људима да дугове плате на рате, без да их гасе са система. Цена киловат часа не треба да се мења она је ужасно велика, већа је него у окружењу, зелена зона, плава и црвена служе да се израчуна просечна цена од 1,2 евро цента, док су грађани приморани да највише струје потроше у црвеној која је у односу на неке земље из окружења дупло већа.
Ко год је приморан да се греје на струју зна о чему је реч. ЕПС је најнижу тарифу у једном тренутку скоро потпуно укинуо, а да је то заправо била превара грађана. Оставили су је само недељом. У међувремену је та тарифа поново скраћена.
Ту треба имати у виду да та тарифа није милосрђе ЕПС-а, већ да је то период када индустрија не ради и када потрошње струје нема, а како се струја не може складиштити, ЕПС заправо треба да буде срећан да је грађани користе у то време, јер у супротном она пропада.
ЕПС заправо има штету ако се та струја не троши, хидро електрана или термо електрана не могу се гасити ноћу, када је потрошња мала, њихово покретање сутрадан би било скупље него да наставе да раде целу ноћ. Свако ко ту струју купи он заправо ЕПС-у чини велику услугу…".
А 1. Костић спречио хапшење Лазаревића и Хамовића
Бивши председник Владе Србије и Демократске странке Зоран Ђинђић спречио је хапшење Вука Хамовића и Војина Лазаревића, тако што је у странци за питања енергетике задужио тајкуна Миодрага Костића, сазнаје Таблоид из разговора са бившим истакнутим функционером ове странке инжењером и професором Јованом Мандићем. Мандић сумња и да је Ђинђић ову услугу добро наплатио.
Мандић је био члан Демократске странке од самог оснивања са почетка деведесетих година, био је врло близак пријатељ са убијеним премијером Зораном Ђинђићем, али и са бившим председником Србије Борисом Тадићем. Широј јавности је познат као онај "Јоца Мандић", кога је у лето 1992 године после протеста студената и Депоса против Слободана Милошевића киднаповала и мучила државна безбедност ДБ, са намером да га убије.
Мандићева кривица је била у томе што је на завршном митингу опозиције на знак водитеља са позорнице, неколико минута пред поноћ, у центру Београда угасио уличну расвету, (вероватно и сву осталу струју у центру града) док су истовремено грађани на протесту држали десетине хиљада упаљених свећа.
Снимак Београда обасјаног светлошћу свећа пренели су ЦНН, ББЦ и други значајни светски медији. Ипак радници ДБ Мандића нису убили, јер су они који су требали да изврше наређење препознали инжењера који је омогућио снабдевање струјом Книна и других градова Републике Српске Крајине, након што их је почетком деведесетих Туђман исекао са енергетског система Хрватске.
Наредних година Зоран Ђинђић га је задужио да разоткрије све енергетске малверзације режима Слободана Милошевића и припреми доказе за хапшење одговорних.
Све до пред 5. октобра Мандић је главни Ђинђићев човек за енергетику, и помно прати све ове малверзације, а онда га Ђинђић смењује са свих функција. Ироније ради 2002. године на десетогодишњицу његовог киднаповања, Ђинђић и страначке колеге одлучили су да Мандића смене са свих функција у странци.
Мандић каже и да је демократама сад тешко да критикују актуелну власт с обзиром шта је претходна "власт све радила."
– Не постоји ништа вредно што није продато, ја сам као председник Одбора за електропривреду Демократске странке окупио много угледних професора и мојих колега из ЕПС-а, а онда сам шестог октобра сазнао да покојни Зоран више не жели да ме прими, јер је, испоставило се, енергетику обећао другима – каже Мандић који је после тога од Горана Весића и Горице Мојовић сазнао да је смењен. Он истиче и да је тада тражио телефон од новог човека који је задужен за ту област и да је тада добио информацију да је у питању Миодраг Костић.
– Рекли су ми да је то Коле из Новог Сада. Ја га позовем и дође ми Костић, господин кога сада зову Шећерко код мене кући на Гардош и кажем му: "Коле имамо папире да хапсимо Хамовића и Лазаревића." Он мени каже: "Не, не, не, мени Зоран дугује паре велике. Ја управљам енергетиком, а теби свака част. Попио је сок и отишао у Нови Сад – присећа се Мандић.
©Гето Србија
материјал: лист против мафије
ANGAŽOVANJE „VLADE U SRBIJI“ U ISPUNJAVANJU NEMAČKIH ŽELJA ZA OTIMANJE EPS-a
Mada sve ozbiljne procene govore da Elektroprivreda Srbije, sa svim resursima i razvojnim projektima ne košta manje od 14 milijardi evra, svakome je jasno da je ova državna kompanija neprocenjivo vredna i da bi njena prodaja značila i konačnu smrt državnog suvereniteta. Kome je u interesu da po višestruko nižoj ceni skoro pokloni EPS Nemačkoj i njenim kompanijama? Šta je zahtevao nemački vicekancelar Sigmar Gabrijel i kakvom se prljavom propagandom uperenom protiv interesa EPS-a i Srbije, bave interesne grupe i klanovi bliski režimu Srpske napredne stranke?
Vuk Stanić
Vicekancelar Nemačke, Sigmar Gabriel saopštio je premijeru Srbije Aleksandru Vučiću da Nemačka hoće svoj deo u srpskom energetskom sektoru! Kako sada stvari stoje, Nemačka očekuje da njihove kompanije postanu vlasnici većinskog paketa svega u Srbiji što ima veze sa strujom.
Izdvajanje distribucija i prenosne mreže iz EPS, koje je sprovedeno proteklih godina, kako bi se u komadima rasprodavali i privatizovali delovi ovog sistema, urađeno je sa ciljem namirenja apetita različitih energetskih i političkih kartela. Trebalo je da svaki klan privatizuje po nešto i da pritom bude slobodan u odabiru budućih vlasnika od kojih će uzeti proviziju.
Ovakvi planovi nisu u skladu sa očekivanjima nemačkih privrednika. Oni su od nemačkog vicekancelara Sigmara Gabrijela tražili da preventivno reaguje i pokuša da im obezbedi zaštitu od različitih političko kriminalnih grupa sa čijim interesima su se sudarili u srpskom energetskom sektoru.
Još krajem novembra 2014. godine, kada je gospodin Sigmar Gabrijel, koji je ujedno i nemački ministar energetike i privrede, posetio Srbiju, sa njim je u delegaciji došlo i desetine predstavnika kompanija iz Nemačke, za koje on već duže vremena lobira.
Primio ga je predsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić lično, sa neskrivenom srećom i oduševljenjem, sve se nadajući da su toliko željeni i očekivani investitori, na njegov zahtev, ponovo nagrnuli u obećanu zemlju Srbiju. Čak je nudio subvencije, nudio i sve druge poreske olakšice, ali avaj…
Osim ponavljanja svih uslova koje treba da ispuni Srbija na svom evropskom putu, Vicekancelar Sigmar Gabrijel je doneo i pun kofer novih zahteva, državnih i privatnih…Zahtev iznad svih zahteva sa kojim je vicekancelar suočio Vučića glasio je ovako:
"Srbija se mora na svaki način odužiti Nemačkoj, kao najvećem bilateralnom donatoru, od 2000. godine do danas, a pre svega kroz poslove u energetici i oko energetike Srbije."
Na pitanje šta tačno očekuju, Vučiću je saopšteno da, mora pre svega, veoma brzo da stvori uslove da nemačke kompanije, pre svih RWE, kupe većinski paket akcija EPS-a (tačnije, za male pare).
Naravno, Vučić zbog ovoga nije pao u tešku depresiju, a posle vicekanclerove posete ima sve više indicija da će vlast iz Srbije da im ponudi manjinski paket akcija, ali s njihovim upravljanjem kompanije.
Na primer, Nemci bi stekli pravo da kupe 20 do 25 odsto kompanije, ali bi stekli pravo da imenuju većinu direktora. Problem je nastao kada je pravni tim koji je po Vučićevom zahtevu trebalo da napravi mehanizam za ovakvo postupanje saopštio da je u pitanju pravi pravni galimatijas oko korporatizacije EPS-a.
U međuvremenu su srpskog premijera obavestili da je, u sadašnjem pravnom i zakonskom okviru, ovakav zahtev gotovo nemoguće sprovesti u delo! Poseban problem nastaje oko rešenja imovine sadašnjih pravnih subjekata, odnosno postojećih privrednih društava. Vučiću su takođe skrenuli pažnju da su "uslovi više nego strašni", te da stoga treba brzo promeniti i prilagoditi postojeće zakone.
I, zaista, posle njihovih zamerki, predlozi izmene Zakona o energetici, hartijama od vrednosti i obveznicama, stigli su u Skupštinu.
Pored izmena zakona, ispostavilo sa da je potrebno usput obesmisliti i rad EPS-a, što se zaista svaki dan i dešava.
U "nacrtu" koji je sačinio neko od funkcionera Srpske napredne stranke (rukom napisano na papiru, prim. aut.), a koji je naš istraživački tim imao uvid, između ostalog piše i to da treba "kroz medije i tabloide", građanima prosto ogaditi naše najveće javno preduzeće, da oni prosto požele da se što pre i lakše reše takvog "tereta" kao što je EPS, i da ga kao "težak problem" drugima predamo na upravljanje, na čemu se isto, ovih meseci , intenzivno radi.
Usput, sve bitnije poslove oko remonta, informacionih tehnologija, distributivne delatnosti, pa sve do obrade podataka i štampanja računa za utrošenu električnu energiju (takozvani billing), treba na svaki način dati firmama iz Nemačke, kroz prozaične tendere i hitne nabavke.
U praksi se sve i dešava u skladu sa ovakvim instrukcijama, cela mašinerija domaćih subjekata i pojedinaca svaki dan radi na tome. Stoga se afere oko javnih nabavki u EPS-u javljaju skoro svake nedelje.
Osim zakonskih izmena i medijskog predstavljanja EPS-a kao propale kompanije, zvaničnici Srpske napredne stranke, ali i nekoliko pojedinaca iz SPS-a, vredno obavljaju i najbitniji predprivatizacioni zadatak, a to je obezvređivanje EPS-a na svaki način: knjigovodstveno, organizaciono, sistemski…Cilj je čista destrukcija: da narodu prosto lakne kad nam ga Nemaci uzmu za sramotno male pare.
Sadašnji generalni direktor JP EPS, Aleksandar Obradović, sa celom svojom bulumentom falsifikatora i kriminalaca, nedavno se pohvalio kako sada celo Javno preduzeće Elektroprivreda Srbije, ne vredi više od 3.5 milijardi evra!
Naravno, uz pomoć detaljno nameštenog knjigovodstva, naša najveća kompanija može da vredi i jedan evro, što bi Vučić i njemu bliski podanici najviše i želeli, jer se prosto utrkuju u dodvoravanju Nemačkoj, Evropskoj Uniji, MMF-u , Svetskoj Banci, EBRD-u i drugima.
Oni svakako Srbiji ne misle dobro, već gledaju da preko svojih plaćenika dođu do najvećeg blaga države Srbije-celokupnog energetskog sistema u Srbiji, proizvodnog, prenosnog, distributivnog, ali i svih drugim investicionih potencijala. Nikome od njih ne pada na pamet da pomene državni i nacionalni interes Srbije.
Pre nekoliko godina, EPS je vredeo preko 12 milijardi evra, što je danas ispod realne vrednosti, obzirom na potpuno obnovljene kapacitete u termo-elektranama (TE), hidro-elektranama (HE,RHE), a u pravo se, putem kredita , obnavlja i većina velikih trafo -stanica (TS) u okviru 5 elektro-distibucija u Srbiji (ED).
Samo postojeći proizvodni kapaciteti, tržišno vrede više od tih 12 milijardi evra, ovo je lako izračunati, jer jedan megavatni (MW) potencijal hidro izvora vredi oko dva miliona evra, dok jedan termo MW izvori vrede oko 1,5 miliona evra.
Proizvodni kapaciteti EPS su Termo-elektrane, 26 Blokova 5.520 MW (više od osam milijardi evra, ili, 8.280.000.000,00), hidro-elektrane sa 50 hidro agregata ukupna snaga 2.835 MW (malo manje od šest milijardi evra, ili, 5.670.000.000), termo-elektrane i toplane 425 MW, tačno 637,5 miliona evra.
Iz navedenog je jasno da hidro i termo potencijali EPS ukupno vrede više od 14 milijardi evra, odnosno 14.587.500.000
Ovde treba ponovo naglasiti i da je potencijal od skoro 8.800 MW, sa uglavnom renoviranim kapacitetima i sa sve novim blokom u Kostolcu, B3, potencijal koji ukoliko se nerasparčava tržišno posebno interesantan.
Dakle, cena energetskog potencijala EPS je daleko veća od 3,5 milijardi koliko je procenio direktor Aleksandar Obradović za ceo EPS.
U vrednost EPS-a, osim ovih potencijala ulaze, i distributivni sistemi, komercijalno i javno snabdevanje, razvojni projekti, ogromna imovina u zemljištu, objektima, modernoj opremi, kao što je resurs novog optičkog kabla i sistema za telekomunikacije, koje je EPS sam izgradio…
Ne sme zaboraviti značaj i vrednost Rudnika uglja Kolubara i Kostolac, koja se meri u milijardama evra, i uvek treba podsetiti na činjenicu da je na čelo Kolubare postavljen čovek koji je prethodno vodio pečenjaru ispred obrenovačke opštine.
Izgleda da su sve to zaboravili ljudi na vlasti u Srbiji. Ćute i žmure, a na čela resornih ministarstava postavljaju potpuno nekompetentne osobe, nestručne, koji se uopšte ne mešaju u svoj posao.
Takvi kadrovi ove Vlade su, ustvari, idealni za ostvarenje tuđih interesa. Kad se tome dodaju kadrovi sa vrha EPS-a, gde sve vrvi od sumnjivih diploma, potpune nesposobnosti, nedostatka elementarnih znanja, veština upravljanja i organizacije i bahatosti u trošenju na konsultante i svoje lične potrebe, dođe se do spoznaje da se sa svima njima ne može dalje.
Vreme je i da se radnici JP EPS probude, dok ne bude kasno. Srbija nije daleko od potpunog raspada, a bude li prodata i Elektroprivreda Srbije po "šemi" koju je Vučićeva vlast spremna da je proda, budućim generacijama neće ostati ni kamen na kamenu.
A 1. Elektro karteli-svako protiv svakoga
Trenutno najjači elektro energetski kartel u Srbiji vodi Nikola Petrović, sa prijateljem, Nenadom Kovačem, poznatim kao Neša Roming, i Vojinom Lazarevićem sa kojim su nedavno uspostavili dobru saradnju.
Ovaj kartel kontroliše sve velike poslove, kao što su remonti, izgradnja dalekovoda i velikih trafo-stanica, uvoz struje, trgovina strujom, drži apsolutni monopol na lokacijama za mini-hidro elektrane, elektronska brojila i merne grupe, telekomunikacije, i opremu za EPS, kao i telekomunikacionu opremu.
Glavna delatnost im je lobiranje oko svih poslova vezanih za EPS-a i EMS-a, kadrovanje i zapošljavanja na najvišem nivou postavljenja generalnog direktora EPS-a, Izvršnih direktora EPS, EMS, privrednih društava…
Bivši najjači kartel u oblasti elektro energetike koji je trenutno u padu na rang listi je takozvana "Kesten grupa" , koju čine Aleksandar Jokić, Slobodan Kvrgić, Slaviša Kokeza, Zoran Rajović i još nekoliko direktora i biznismena za nabavke EPS-a i Telekom-a.
"Kesten grupa" je uspela da očuva poslove nabavke softvera za elektrodistribucije, ima ih sve manje, u nabavci energetske opreme. Prisutni su svugde, čak i u nabavci računara, ketridža i potrošnog materijala, nameštaja, električnih brojila, štampanja računa, nižeg kadrovisanja po privrednim društvima. Aktivni su i u zapošljavanju svih kategorija radnika u JP EPS, bez konkursa…Ova grupa je istisnuta u većim poslovima od strane kartela Nikole Petrovića.
Treći kartel koji je trenutno u usponu čine, Aleksandar Obradović, Mlađa Malešević, Dragan Jeremić-Jera, ovaj kartel ima podršku lobija koji navodno čine, Zorana Mihajlović, Aleksandar Antić, Dragan Stokić…
Oni uspešno posluju u oblastima uvoza i izvoza električne energije, trgovine strujom, imaju puno konsultantskih poslova i svih vrsta poslova sa softverima za poslovanje, biling (izrada računa), štampanje računa za električnu energiju, nabavka telekomunikacione opreme…Pokušavaju da uđu u veće poslove sa prodajom električnih brojila za EPS iz uvoza, lobiranje u privatizaciji EPS, kadrovisanje na nižem direktorskom nivou u EPS. Imaju manji uticaj na zapošljavanje po direkcijama i privrednim društvima u EPS i Telekomu.
A 2. Ispumpavanje vode, pumpanje para…
Potpredsednik Vlade Srbije, ministar građevinarstva saobraćaja i infrastrukture, jedina od svih ministara imala je hrabrosti da predsedniku Vlade Aleksandru Vučiću kaže, da nije trebalo dozvoliti da na tenderu za ispumpavanje vode i mulja na kopu "Tamnava – Zapadno polje" angažuje firmu čiji je vlasnik hapšen zbog utaje poreza.
Mihajlovićeva je navodno Vučiću na direktan način skrenula pažnju da je posao već rađen mašinama Holandske firme Van Hek.
Naime, Van Hek je firma specijalizovana u poslovima kontrole vode i drenaže. Firma je često angažovana širom sveta kako bi stručno pomogla potopljenim područjima. Svega dva meseca pre poplava u Srbiji, Van Hek je priskočio u pomoć Somersetu u Engleskoj, koji su zadesile najveće poplave u skorijoj istoriji.
Zaista, u beogradskom hotelu "Metropol" Jerun van Hek, vlasnik Van Hek-a, evropske firme za sanaciju posledica poplava, održao je predavanje na skupu holandskih privrednika i tom prilikom rekao da je, zapravo, njegova firma osmislila i sprovela najveći deo posla isušivanja "Tamnave".
Jerun Van Hek je pred dve stotine prisutnih, tokom prezentacije o angažmanu svoje kompanije na poslu ispumpavanja vode iz rudnika Kolubara, rekao i da je ne samo ustupio specijalizovane pumpe i cevovod, već je nadležnima u EPS-u i rudniku pokazao kako treba ispumpavati vodu.
Mihajlovićeva je ovo navodno saopštila Vučiću, nakon što je on pred kamerama rekao da niko iz Evrope nije bio zainteresovan za taj posao pa je na tenderu odabrana domaća firma "Južna Bačka" , čiji je vlasnik Dragoljub Zbiljić koji je 2011. godine uhapšen kao saučesnik u utaji poreza, a protiv njega je podignuta pravosnažna optužnica pred tužilaštvom u Kragujevcu, gde je prvo ročište u ovom procesu održano tek krajem novembra 2014. godine.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafjie
BANKARSKI OKUPATORI SRBIJE: RAZVLAŠĆIVANJE DRŽAVE I PRODAJOM JAVNIH PREDUZEĆA, ZDRAVSTVENIH USTANOVA, PUTEVA, RUDNIKA…!!!
Već tri godine, takozvani otuđeni centri moći, u, i oko Vlade Srbije, uporno odbijaju da svoju monetarnu i ekonomsku politiku okrenu prema Ruskoj federaciji, koja danas ima najviše investicionog kapitala u regionu Evroazije.
Istovremeno, Vlada Aleksandra Vučića sve čini kako bi Srbija pala dublje u dužničko ropstvo, uzimajući još veće i nepovoljnije kredite od Svetske banke, MMF-a i Evropske banke (EBRD), nego što su to činile prethodne vlasti. Ali, osim što svakodnevno otima hleb iz ruku gladnih, potpisao je i smrtnu presudu javnim preduzećima, koje je već formalno predao na upravljanje bankarskim poveriocima.
Nikola Vlahović
U oktobru mesecu ove godine, Ruska federacija je ponudila Vladi Srbije milijardu evra samo za "prvu pomoć", i još brojne projekte, kao i strateške ugovore i pogodnosti… Niko na tu ponudu još nije odgovorio.
Nekoliko dana nakon povratka srpske privredne delegacije iz Moskve, sve se opet vratilo u duboku dužničku kanalizaciju, u koju je Vučićeva vlada upala još dublje nego ijedna pre nje. Podanička psihologija, potkupljeni premijer i ministri, narod slomljen i bez snage da se odupre…Jednom rečju, idealan teren za divljanje zelenaških korporacija sa Zapada.
Takozvani ekonomski ambijent, nikad crnji: spoljni dug Srbije na kraju 2015. godine iznosi i preko 70 odsto bruto društvenog proizvoda. Najveći deo tog duga otpada na tri globalne bankarske korporacije: Svetsku banku, Evropsku banka za obnovu i razvoj (EBRD) i Međunarodni monetarni fond (MMF).
Reč je o nadnacionalnim institucijama koje drže više od polovine ukupne svetske populacije u najcrnjem dužničkom ropstvu. Među onim nesrećnim državama koje su pale u šake ove opasne bankarske mafije, na istaknutom mestu je i Srbija.
Evropska banka, EBRD i MMF, suštinski upravljaju ovom državom i svim njenim raspoloživim resursima, kontrolišu i podrivaju izbornu volju građana, određuju ko će biti "finansijska" i politička vlast, izdaju direktive kolike će plate i penzije biti, koliko će radnika biti otpušteno, koliko će para dobiti vojska i policija, koja preduzeća će biti prodata ili uništena, pa čak propisuju i koliki je minimum za biološko preživljavanje građana, šta će i da li će jesti, piti i kakav će vazduh udisati.
Ukratko, Srbija nije samo pretvorena u najgoru koloniju, nego je dobila i oblike svojevrsnog koncentracionog logora, u kome milioni ljudi čekaju na sudnji dan kao spasenje, jer im je život pretvoren u dužnički pakao.
Već petnaest godina, sve "demokratske" vlade u Srbiji rade isključivo po diktatu i za interese MMF, EBRD i Svetske banke, ali Vučićeva vlada ne samo što je nastavila sa kriminalnim zaduživanjem kod njih, nego im je veleizdajnički predala i sve poluge vlasti! Preciznije rečeno, ovde je reč o jedinstvenom slučaju da je jedna evropska država faktički predala vlast zelenaškim korporacijama!
Zahvaljujući trogodišnjoj strahovladi naprednjačke koalicije, Srbija je, pored prava na upravljanje sopstvenom teritorijom, izgubila čak i pravo na upravljanje najkvalitetnijim poljoprivrednim zemljištem , pa je čak dovela u pitanje i eksploatisanje sopstvenih resursa vode (ako nekom nesrećom još malo potraje Vučićeva diktatura, sledi i privatizacija javnih komunalnih preduzeća koja se bave poslovima vodosnabdevanja).
Koliko je odmaklo manijakalno Vučićevo podastiranje pred bankarskom mafijom, najbolje ilustruje podatak da je u toku proces potpune predaje javnog sektora u ruke raznih američkih "stručnjaka" za ovu oblast.
Tako je, na primer, delegacija Svetske banke, predvođena američkim muslimanom, Zahidom Hasnainom, koji je predstavljen kao "stručnjak za javni sektor", na nedavnom sastanku sa gradskom upravom u Beograda u Starom dvoru, izneo svoj predlog kako da ova bankarska aždaja u potpunosti preuzme upravljanje srpskim javnim preduzećima!
Naime, ovaj "ideolog" je predložio, a gradska uprava prihvatila, da do kraja sledeće godine bude uveden softver za finansijsko kontrolisanje rada svih javnih preduzeća iz jednog operativnog centra.
Plan je da se povežu svi sektori za finansije svih javnih preduzeća Beograda i da se objedinjeno usmerava i kontroliše njihov rad preko Sekretarijata za finansije. Ali, tako, da se "izvršna komanda" nalazi u predstavništvu Svetske banke! Nije teško pretpostaviti i zašto.
Suluda i kriminalizovana Vučićeva vlast ušla je u čak 60 neizvesnih projekata u vrednosti većoj od 10 milijardi evra, a za veći deo njih su povučeni krediti od Svetske banke i EBRD. Neki nisu i neće biti povučeni, jer su projekti unapred propali, ili ih uopšte nije ni bilo! Ali, za to slede sankcije, pa na ono što nije realizovano, Srbija već plaća ogromnu odštetu.
Čiji je "skelet u ormanu"?
Predstavnici Svetske banke direktno upravljaju sa najmanje tri ministarstva u Vladi Srbije, a posebno sa Ministarstvom finansija, Narodnom bankom Srbije i Kreditnim odborom.
Svi procesi donošenja odluka o investicijama u Srbiji i njenim najvećim gradovima, a posebno oni koji idu preko gradskih direkcija za gradsko građevinsko zemljište, Agencija za investicije i javnih komunalna preduzeća, potpuno su pod kontrolom MMF, EBRD i Svetske banke. Oni određuju i pravila oko stvaranja mafijaške sprege takozvanog "javno-privatnog partnerstva". Sve je zamišljeno tako da se građanin, onaj koji plaća svoje mučitelje, ne pita ništa!
Prema njihovom "uputstvu", u toku je pravljenje takozvanog "smart-plana" prema kome će biti određeno kako će izgledati budućnost Srbije i njenih većih gradova, od "male" infrastrukture, pa sve do puteva, pruga i mostova.
Posebno ih raduje kad vlastodršci "sa vrha" i lokalne koalicije, uđu u kreditno zaduženja, ali tako da nikada ne povuku sredstva zbog lošeg ili neurađenog projekta. Tako su bankarske korporacije poput EBRD, MMF i Svetske banke, na višestrukom dobitku: kredit nikad ne isplate, a "naručilac" kredita za kaznu mora da plaća kamate kao da ga je i dobio!
Zbog svega toga, Vučićeva vlast je došla na "genijalnu" ideju, da im preda na upravljanje državna preduzeća!
Tako je dana 25. septembra 2015. godine, potpisan Memorandum sa Evropskom bankom (EBRD), kojim je praktično ozvaničen scenario za upravljanje privatnim i javnim preduzećima u Srbiji.
Da bi bilo jasnije o čemu je reč, treba naglasiti da je tog dana Aleksandar Vučić u svojstvu premijera Srbije, potpisao Memorandum o razumevanju sa EBRD, kojim je ovlastio ovu banku da preuzme potpuno upravljanje javnim preduzećima, ali i onim privatnim preduzećima koja žive od saradnje sa njegovim režimom.
Odmah posle potpisivanja ovog memoranduma, EBRD počinje da upravlja državnim kompanija, RTB Bor i Galenika, a sprema se da od početka sledeće godine privatizuje, kupi ili sahrani sva preostala javna preduzeća u Srbiji.
Takođe, EBRD će se ubuduće pojaviti kao tutor i u postupku svih javnih nabavki koja se tiču državnih kompanija. Vučić je to lakonski opravdao rečima: "…Bolje tako nego da budemo zaglavljeni u tim procesima".
Ove godine, na čelo predstavništva EBRD u Beogradu, doveden je i izvesni Danijel Berg, zadužen za poslovanje te banke u Srbiji, sa posebnom misijom da stavi pod kontrolu ne samo državni nego i privatni sektor.
Dobro proverene informacije govore da je ključni Bergov posao vezan za uvođenje stranih privatnih kompanija u posed najboljeg poljoprivrednog zemljišta u Srbiji, ali i ubacivanje mreže korumpiranih ljudi u bankarski sektor (ima ih i u Narodnoj banci Srbije, među savetnicima!), na pozicije gde se upravlja privatizacijama, finansijskim posredovanjem, naplati komunalnih usluga i enegrenata i na svim pozicijama gde se obrće novac miliona građana.
Bergova biografija govori da je reč o proverenom štetočini koji je započeo rad u EBRD-u još 1995. godine kao savetnik Borda direktora za Sjedinjene Američke Države, a kasnije je postao i šef kancelarije EBRD-a u Kirgistanu 2004. godine, u Albaniji 2007. godine, a u Bugarskoj 2010. godine. Izabran je za šefa EBRD u Srbiji nakon što je bivši direktor Mateo Patrone imenovan za direktora kancelarije te banke u Rumuniji.
Neverovatno zvuči, ali se EBRD više pojavljuje kao investitor nego kao pozajmljivač para! Do danas, EBRD je investirao skoro četiri milijarde evra kroz približno 200 projekata u Srbiji (koji donose direktan prihod ovoj banci, a ne državi Srbiji!), tako da niko sa sigurnošću ne zna šta sve u Srbiji poseduje ova bankarska hidra sa više glava.
Sa druge strane, Međunarodni monetarni fond je već godinama brutalni tutor, kreator celokupnog života i dirigent koji komanduje glavnim polugama u Vladi Srbije. Mada je to i ranije bio slučaj, nijedan premijer pre Aleksandra Vučića nije toliko nisko spustio gaće i ponudio ekonomskim ubicama ono što se ponuditi ne sme. Došlo je dotle da se ovaj šizoidni vlastohlepac pravda narodu što je sva vlast u rukama poverilaca: "…Zamoliću MMF da odobri povećanje penzija i plata".
Koliko je Vučić mali i mizeran u svojim pokušajima da zgrće pare i opstajava na vlasti, a koliko su oni moćni i brutalni, svedoči i nedavna izjava šefa kancelarije MMF-a u Beogradu, Kima Dehenga, koji se ironično osvrnuo na sva srpska zaduživanja:
"…U Srbiji svake godine otkrijete neki skelet u ormanu, u vidu zaostalog duga za koji niste znali!". Deheng je onaj čovek koji je savetovao Vučića da udari po Srbima takvim porezima koji su gori od posleratnog prisilnog davanja žita u ambare nove vlasti. Kad mu se Vučić požalio da mu naplata poreza ne ide dovoljno dobro, Deheng mu je, rugajući se, preporučio da odmah ide na povećanje PDV-a, rekavši nonšalantno: "…Jedna od te dve metode će da upali".
Zadnje nedelje juna meseca 2015. godine, Vlada Srbije je uputila jedno unizno Pismo o namerama Međunarodnom monetarnom fondu, u kome između ostalog piše: "…Korekcije cena struje uslediće 2016. i 2017. godine…Počećemo da sprovodimo ciljane programe za rešavanje viška zaposlenih, a sve kako bismo postigli uštedu…".
Već u oktobru mesecu, u Beograd je došao zamenik direktora Međunarodnog monetarnog fonda za Evropu Jorg Dekrasin, kako bi "ohrabrio" Vučića da vrati plate i penzije 2016. godine na nivo pre "politike ušteda". Ali, ne, Vučić se nije dao zavesti: on se pred lihvarima poneo onako kako oni očekuju od njega: javno je saopštio građanstvu da od toga neće biti ništa, "mada mu to iz MMF sugerišu".
Ova surova sprdnja sa građanima Srbije, još nije dobila svoj najgori oblik. Po svemu sudeći, tek se sprema opšti pomor penzionera, samohranih porodica, nezaposlenih i odbačenih ljudi iz svih slojeva društva. Prema predviđanjima Svetske banke, Srbija će za narednih deset godina biti manja za pola miliona ljudi, što njeni stručnjaci gledaju kao na značajnu uštedu.
Stopa mortaliteta (smrtnosti) je takva da ovaj poverilac može da se raduje, jer će nemoćni ljudi, stari, bolesni i svi oni koji su u teškom socijalnom stanju, biti skinuti sa budžeta! Tako razmišljaju svi bankarski okupatori. Svi koji hoće Srbiji dušu da uzmu, a ne samo pare.
Vučićeva vlada svom snagom radi na ostvarenju ovih monstruoznih predviđanja. Gradonačelnik Beograda Siniša Mali, za početak je ukinuo skoro sve socijalne subvencije i tako one najslabije ostavio da skapaju prema ideji Svetske banke, MMF-a i ostalih laboratorija smrti i profita.
Mi plaćamo, oni pljačkaju
Podanička politika potkupljenih srpskih vlastodržaca prema ekonomskim ubicama, najbolje se vidi i na primeru odnosa prema stranim poveriocima na Kosovu i Metohiji. Naime, Srbija je preuzela preko milijardu evra duga stranim poveriocima, pretvorivši ga u svoj javni dug!
Deo javnog duga Srbije koji se odnosi na KiM obuhvata obaveze nastale po osnovu ugovora zaključenih između sedamdesetih i devedesetih godina prošlog veka prema Svetskoj banci, Pariskom i Londonskom klubu poverilaca, Banci za razvoj Saveta Evrope, Evropskoj investicionoj banci…
Sve je "regulisano" tako da sadašnja albanska separatistička vlast u Prištini ne mora da plati ni jedan dolar prema stranim poveriocima, a da im istovremeno sva javna preduzeća ostanu "u amanet".
Tako deo javnog spoljnog duga Srbije na kraju 2014. godine, koji se odnosi na obaveze dužnika i korisnika sa teritorije Kosova i Metohije, a koji je dospeo na naplatu od januara 2015. godine, i koji se sada isplaćuje, iznosi preko 350 miliona evra.
Na taj način, parama koje danas Srbija vraća stranim poveriocima na Kosovu i Metohiji, građene su termoelektrane, rudnici, fabrike, putevi, akumulacije za snabdevanje gradova vodom i navodnjavanje, a među njima i sistem " Ibar-Lepenac" sa hidroelektranom i akumulacijom "Gazivode".
Ništa od ove imovine zapadne vlade ne priznaju kao vlasništvo Republike Srbije. Svetskoj banci i drugim poveriocima, više odgovara da im Srbija vraća dug, jer je državnost separatističkog Kosova neizvesna.
Ali, uprkos tome, samoproglašena država Kosovo je svečano 2009.godine primljena u Svetsku banku, uz veliku medijsku pažnju u Americi. Mržnja prema Srbiji bila je jača od svega: dugovi koje Kosovo i Metohija ima prema Svetskoj banci, nisu prebačeni na novu, albansku separatističku vladu, već je nastavljeno sa naplatom potraživanja od Srbije.
Isto tako su postupile i sve druge međunarodne finansijske organizacije, kojima je tako hitno bilo da prime Kosovo među svoje klijente, a pitanje dugovanja su ostavili Srbiji.
Da međunarodno pravo više postoji i da je neka druga vlast umesto Vučićeve izdajničke vlasti, nikakvih pregovora sa Albancima ne bi bilo dok se ne reši pitanje državne imovine vredne 220 milijardi dolara.
Uz pomoć Svetske banke, EBRD-a i MMF-a, na Kosovu je izvršena i ubrzana(kriminalna) privatizacija srpske državne imovine. Samo u jednoj godini, od takve privatizacije, separatistička vlast je strpala preko pola milijarde evra u svoje džepove.
U vreme početka pregovora sa albanskom stranom u Briselu, odmah je suspendovan bilo kakav razgovor o srpskoj državnoj imovini na Kosovu. To je od početka bila zabranjena tema. Tako je i danas.
Konačno, Vučić je potpisom na Briselski sporazum stavio tačku na bilo kakvo potraživanje državne imovine, mada je svaki odrasli, zaposleni Srbin, za trideset godina radnog staža, svojim izdvajanjem za Kosovo, sagradio barem jedan stan prosečnom Albancu. Ali, to su za MMF i Svetsku banku "mrtve investicije"…
Verovatno da bi se narugali Srbiji ili je psihološki još više bacili na kolena, "istraživači" MMF-a utvrdili su da ukupna vrednost Srbije i njenih resursa ne prelazi cifru od 150 milijardi evra!
Na ovakvu svinjariju, koja je u obliku poluzvaničnog dokumenta stigla i do Vlade Srbije (u vreme Borisa Tadića), tada niko nije reagovao. Danas, kad Vučić svom snagom predaje državnu imovinu poveriocima da naplaćuju i zarađuju, da upravljaju državom i čerupaju gde god stignu, niko se više ne bavi takvom matematikom. Poniženje je kompletno.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
VAGANJE PO SRBIJI: DRŽAVNI ŽIGOVI U RUKAMA PRIVATNIH SERVISERA, PROIZVOĐAČA I UVOZNIKA MERILA
Redakcija je dobila pismo koje je uputilo nekoliko stručnih lica iz Direkcije za mere i dragocene metale, u kome razotkrivaju kako je politička vrhuška u Srbiji stavila svoju nestručnu ruku na Zavod za mere i dragocene metale, i ko danas upravlja i ko profitira od metrologije. Objavljujemo njihovo pismo bez skraćenja.
„Treba imati na umu da je još davne 1873. godine Kraljevina Srbija donela prvi Zakon o merama, dok je Kneževina Srbija bila potpisnik Metarske konvencije još 1879. godine i da metrologija u Srbiji ima veoma dugu i bogatu tradiciju što svakako predstavlja simbol državnosti svake moderne države.
Posle petooktobarskih promena, na rukovodeće mesto Zavoda za mere i dragocene metale dolazi kadar Liberala Dušana Mihajlovića, asistent Rudarsko-Geološkog fakulteta, Dragan Milošević.
Za vreme njegove „vladavine", svojski je unazađena i upropašćena metrologija u Srbiji, jer taj čovek nije prezao ni od čega, a sve zarad lične koristi. Simptomatično je da je on u tadašnji Zavod kročio u ućebanom džemperiću, a danas je vlasnik kuće u Novom Sadu i firme koja se bavi metrologijom iz oblasti zapremine, sa opremom vrednom preko 300.000 evra!
Njegova je zasluga što je Zavod spao sa konja na magarca, tj. postao Direkcija za mere i dragocene metale (kao da je Direkcija za puteve!). Srećom, zaposleni u Direkciji (koji su uvideli njegove kriminalne radnje i nisu se plašili posledica) su se organizovali u sindikat, i 2008. godine ga prijavili Republičkom odboru za sukob interesa, posle čije reakcije je i smenjen od strane Vlade.
Nažalost, to nije kraj propadanja i urušavanja metrologije u Srbiji, jer je na Direkciju odavno stavio šapu Mlađan Dinkić, pa je Direkcija redovno bila u sastavu Ministarstva kojim je on rukovodio, bez obzira kako su se ministarstva i države menjale (SRJ, SCG, RS)!
Na mesta pomoćnika direktora dovodi kadrove G17, koji nisu ni u prolazu čuli za nauku o merenju, Borisa Laštra, dipl.fiz. i Luciju Dujović, diplomiranog pravnika (bilo bi dobro da neko objasni vezu između prava i metrologije).
Zbog gospođice Dujović je čak morala biti izmenjena i sistematizacija radnih mesta, jer ni po zvanju ni po godinama staža, ona nije mogla biti postavljena na mesto pomoćnika direktora Sektora za kontrolu i nadzor!
Na mesto glavnog direktora postavljena je mr Vida Živković, dipl.fiz, kadar DS, tako da se Akreditacionom telu Srbije posrećilo što nije više tamo! Zadatak Dinkićevog rukovodstva je bio donošenje novog Zakona o metrologiji, jer je državne poslove overavanja merila trebalo poveriti privatnim subjektima i na taj način oštetiti budžet Republike Srbije za približno tri miliona evra godišnje! Taj zadatak je besprekorno obavljen, jer trenutno radi više od 75 tela ovlašćenih za poslove overavanja merila i državni budžet je svake godine uskraćen za 3.000.000 evra!
Tu nije kraj, jer treba ući u suštinu, pa se postavlja pitanje – ko su danas ovlašćeni privredni subjekti, odnosno nosioci poverenih državnih poslova koji im donose lepu zaradu, a svake godine oštećuju budžet Republike Srbije?
Odgovor je poprilično neverovatan – to su nazovi serviseri, proizvođači i uvoznici merila u Srbiji koji su za vreme vladavine pomenutog Dragana Miloševića, šurovali (čitaj: korumpirali) deo zaposlenih Zavoda za mere i dragocene metale zaduženih da overavaju merila!
Sadašnje rukovodstvo zajedno sa resornim Ministarstvom (pomoćnica ministra Jelena Popović, desna ruka Mlađana Dinkića) čini još goru stvar – ovlašćuje te nazovi servisere, proizvođače i uvoznike merila (čast izuzecima) i daje im državne žigove u ruke!
Možete samo zamisliti kakav haos i samovolja sada vlada pri overavanju merila u Srbiji – muljatori i secikese rade šta god požele! Ni to nije kraj, jer je smenjen je načelnik Odeljenja za metrološki nadzor (da ne bi imao uvid u kriminal), a nadzor nad ovlašćenim privrednim subjektima je preuzeo čovek koji nema nikakvo iskustvo u radu sa njima, niti ima iskustvo u oblasti metrologije!
Na ovaj način rukovodstvo ostavlja praktično bez pravog nadzora sva ta ovlašćena tela koja rade šta god požele – naročito u slučajevima gde su ti privredni subjekti (kao direktna zaineresovana strana) servisirali, proizveli ili uvezli merilo koje potom sami overavaju državnim žigom, što automatski znači da je merilo provereno i tačno?!
Treba li napominjati da su na ovaj način krajnji korisnici (vlasnici merila i svi mi, potrošači) potpuno nezaštićeni u državi Srbiji, jer država mora da garantuje tačnost merenja svakog merila sa državnim žigom, bila to vaga, benzinska stanica, električno brojilo, vodomer ili neko drugo!
Rad mnogih ovlašćenih subjekata je nadziran, otkrivene su mnogobrojne njihove zloupotrebe, ali su ukinuta samo dva (oni koji direktoru Vidi Živković nisu po volji) – svi ostali su amnestirani (korupcija na delu)!
Velika bruka za Republiku Srbiju je to da je Direkcija za mere i dragocene metale, odnosno njen Odsek za kontrolu i nadzor Beograd, po izričitom naređenju pomoćnika direktora za taj sektor, Lucije Dujović, žigosao bez ispitivanja merenja brzine šest policijskih presretača (merila brzine vozila u saobraćaju) tipa Vascar, proizvođača Traffic System, Velika Britanija (o ovome možemo nadugačko i naširoko jer je mućka u MUP-u Srbije oko nabavke tih presretača)!
Takođe, Odsek za kontrolu i nadzor Novi Sad je žigosao bez ispitivanja merenja brzine, po izričitom naređenju Lucije Dujović, 25 komada merila brzine vozila u saobraćaju (radara) i to 20 kom, tipa TLaser III, proizvođača TELIX, Novi Sad i 5 kom, tipa Fama Laser III, proizvođačaVideo HTKft, Mađarska.
Najpogubnija posledica svega navedenog je da se u državi Srbiji koriste merila (i uvezena i domaće proizvodnje) koja ni pod tačkom razno ne zadovoljavaju propisane norme, a svi to trpimo i plaćamo iz sopstvenog džepa, na primer kazne za prekoračenje brzine, kilogram mesa u prodavnici, ogromne račune za utrošenu struju, vodu, grejanje itd!
Za ove činjenice postoje brojni dokazi. Smenjeni načelnik Odeljenja za metrološki nadzor, Dejan Kovačević diplomirani inženjer, još pre smene i hajke protiv njega, uvideo je kriminalne radnje rukovodstva i protiv njih podneo krivičnu prijavu zbog zloupotrebe službenogpoložaja i kršenja zakona, a sada trpi šikaniranje i odmazdu. Predmet pod brojem KTP 855/14 se trenutno nalazi u Tužilaštvu za organizovani kriminal, a kakav će epilog imati, saznaćemo uskoro!“
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
TROVAČI NARODA: EVROPSKO MESNO ĐUBRE POMEŠANO LOJEM I SOJOM, NA TRPEZAMA U SRBIJI!!!
Ministarka poljoprivrede Snežana Bogosavljević Bošković, pomirila se sa sudbinom da je ona samo još jedan od ministara u službi kod državnog sekretara Danila Golubovića, i Sanje Čelebićanin, načelnice Uprave za veterinu, koji upravljaju umesto nje. Prema instrukcijama iz velikih zapadnih kompanija koje lobiraju za svoje interese i u zemljama poput Srbije, Golubović i grupa plaćenika okupljenih oko njega, ostaće u ulozi zaštitnika njihovih poslovnih interesa, uvoznog lobija, i najvećih trovača naroda.
Vuk Stanić
Trideset i pet miliona kilograma mašinski separisanog mesa uvezeno je prošle godine iz Evropske unije u Srbiju! U pitanju je otpad mesne industrije EU, koji je u nekim zemljama zabranjeno stavljati čak i u hranu za mačke.
Mašinski separisano meso (MSM) za koje je i sama načelnica Uprave za veterinu Sanja Čelebićanin rekla da je u pitanju proizvod lošeg kvaliteta, je ustvari skup mesnih otpadaka i kostiju samleven u smesu koja samo podseća na mleveno meso!
Oči, kosti, trtične žlezde, bubrezi mozgovi, sve ono što se u Evropi ne konzumira. Evropljani ga ne konzumiraju iz razloga što su u pitanju delovi životinja u kojima se skupljaju hormoni i antibiotici koji se nalaze u stočnoj hrani. Neki delovi koji završavaju u goveđem i telećem MSM poput mozga i jetre su u prošlosti povezivani sa telećim ludilom.
Dugo godina je to bilo zabranjeno uvoziti u Srbiju, ali od petog oktobra do danas Srbija je prvo zatrpavana mašinski otkošenim mesom MOM, koje je podrazmevalo sve mesne otpatke osim kostiju, da bi danas bio dozvoljen uvoz MSM-a, sličan skup otpadaka u koji je dozvoljeno samleti i životinjske kosti.
Ovo evrpsko đubre ovdašnji uvoznici, prodaju mesarama i onima koji proizvode mesne proizvode. "Biznismeni" potom dodaju soju i loj u tu smesu i od toga nam prave pljeskavice, ćevape, i viršle.
Savetujemo čitaocima da izbegavaju hranu na kisocima brze hrane, ali i svo roštiljsko meso koje nije u komadu.
Čuvajte se Perutnina viršli, zapravo izbegavajte sve viršle i kobasice, osim ukoliko baš poznajete mesara koji ih je napravio. Upućeni tvrde da Industrija mesa Petra Matijevića više ne uvozi ovo đubre, već da je Matijević uvezao mašine za separisanje i da sada sam može od svojih otpadaka da proizvede ovaj bofl u potrebnim količinama.
Ipak nekontrolisan uvoz mesa i mesnih prerađevina gotovo je uništio stočni fond, dok gospoda iz Ministarstva poljoprivrede to ne žele da vide. Iz godine u godinu stočni fond je sve manji, i mala domaćinstva u Srbiji za nekoliko godina neće više biti u stanju da isporuče nikakvo mleko i meso za potrebe tržišta ako se nešto ne preduzme.
Unija poljoprivrednih proizvođača je iz tog razloga od Ministarstva poljoprivrede, odnosno Vlade Srbije tražila, da hitno zabrane uvoz tovljenika, mleka, mlečnih proizvoda, ali i zabranu separisanog mesa. Na žalost, u Ministarstvu stvari funkcionišu tako da se ministarka Snežana Bogosavljević Bošković ne pita ni za šta, mafija joj je dozvolila da napravi samo nekoliko "kombinacija" sa malim proizvođačima pilića, sa kojima je inače radila i pre imenovanja. Zbog toga je pojedini veterinari u šali zovu "Kvočka".
Kada je Bogosavljevićeva, pre izvesnog vremena, saopštila prijateljima da premijer Vučić od nje očekuje da smeni Sanju Čelebićanin, ova informacija je nekako stigla i do Golubovića, koji joj je navodno rekao: "…Ja sam do sad promenio nekoliko ministara, ne mešaj mi se u posao jer ćeš i ti biti smenjena!".
Činjenica je da se u Ministarstvu dešavaju čudne stvari i da su na sceni duboke podele i vrlo mračni interesi, dok stočni fond propada.
Ne samo da nema zabrane uvoza, nego se ne poštuje ni zakon kojim je regulisan transport mesa i životinja kroz zaražene teritorije. U Mađarskoj je trenutno proglašena epidemija ptičjeg gripa, zbog čega bi pod hitno morali da budu obustavljeni svi transporti stoke i mesa, čak i upakovanog.
Umesto toga, Republički inspektor za granične prelaze, Zoran Marinković (koji je obavešten o svemu) ništa nije preduzeo da ovakvu situaciju spreči.
Marinković je proteklih meseci sa kolima koja imaju oko 2000 kubika konstantno obilazio granična područja. Kažu da je trošio oko 150.000 hiljada dinara na benzin i da je nemoguće da nije video kamione sa hranom i životinjama koji su ulazili u Srbiju. Šta više špekuliše se i informacijom da je on lično telefonom odobravao da kamioni sa stokom pređu iz Mađarske u Srbiju i onda kada to Mađari nisu hteli da dozvole.
Za stručno mišljenje obratili smo se i Miroslavu Stojšiću doktoru veterine i dugogodišnjem načelniku Uprave za veterinu koji je između ostalog rekao: "…Strašno je ako i dalje dozvoljavaju da kamioni sa živom stokom ulaze iz Mađarske, na taj način će verovatno epidemiju raširiti i na Srbiju" rekao je Stojšić u izjavi za Tabloid i dodao, da su u Ministarstvu Poljoprivrede greške česte i da je žalosno što su Pravilnici smrti još na snazi…
Stojšić je istakao da ove godine postoji problem i što je proizvođačima meda dozvoljeno da med koji su pčele napravile sa industrijski podmetnutim šećerom, mogu prodavati kao prirodni! Reč je, kaže Stojšić, o skandalu bez presedana jer je poznato da bi samo onaj med koji su pčele proizvele sakupljajući polen sa cvetova, mogao da se označava kao prirodni.
Ali, neko je i ovde umešao svoje prljave prste. Da li zbog šećera ili ekstraprofita, ili svega toga zajedno, tek, građani Srbije su još jednom surovo spoznali činjenicu da se Srbija i njeno tržište pretvaraju u mizernu koloniju u kojoj gazduje mafija.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
SOROŠEV NOVI ISKORAK PO SEVERNOJ SRBIJI I PODRŠKA STRANIH FINANSIJERA!!!
Zao duh Džordža Soroša, berzanskog mešetara i finansijera nenarodnih režima u istočnoj Evropi, opet se nadvio nad Srbijom, koja se svom snagom vratila u devedesete godine. Kao i onda, socijalisti i presvučeni radikali (naprednjaci), uveliko provociraju novu masovnu pobunu opljačkanih, poniženih i prevarenih građana. Isto kao i devedesetih, Soroš sa parama čeka svoje "klijente" u Budimpešti, deli im savete kako da iskoriste priliku i preuzmu vlast, jer je Vučićev režim u Srbiji pri kraju. Među prvima koji se javio na Sorošov "šalter", bio je i Aleksandar Odžić, vođa vojvođanskih "republikanaca" i predsednik "Vojvođanske partije". To su shvatili i dojučerašnji mentori i finansijeri aktuelnih vlastodržaca, koji su uvideli da im je Vučić postao balast i sada bi da ga svrgnu novom obojenom revolucijom koju uveliko pripremaju.
Đorđe Višekruna
Početkom februara 2015. vođa vojvođanskih republikanaca i predsednik Vojvođanske partije Aleksandar Odžić je gotovo nedelju dana proveo na instruktaži i sastancima u Budimpešti, koje je organizovala fondacija milijardera Džordža Soroša. Odžiću je saopšteno tom prilikom da će se pitanje Vojvodine rešavati paralelno sa Ukrajinom, da se Vojvodini ne bi dogodio ukrajinski scenario, koji valja što pre preduprediti.
Kada se kaže "ukrajinski scenario" misli se na jednu od dve mogućnosti: nasilno obaranje vlasti pomoću uličnih nemira i masovnih demonstracija, ili vojna intervencija u slučaju nelegitimnog preuzimanja vlasti. Na šta se konkretno u ovom slučaju mislilo ne znam, ali je realno da su smatrali kako bi Srbija vojno intervenisala u slučaju da na vlast u Novom Sadu dođu separatisti.
Politika Nenada Čanka i Ištvana Pastora je opterećena dosadom i zamorom: u ovih 25 godina bi se ljudi umorili od Ruzvelta i Čerčila, a ne ovih trivijalnih likova. Sa separatistima u Vojvodini borbu treba voditi samo packalicom za muve, jer što novine više pišu oni, inače beznačajni, dobijaju sve više značaja. Oni se bore nekakvim parolama iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka, koje se već u istorijskim čitankama nalaze.
U Budimpešti je Odžiću predočeno da su nezadovoljni dosadašnjim delovanjem Čanka i Pastora po pitanju Vojvodine i date su mu smernice za novu politiku i metodologiju rada po pitanju budućeg statusa severne pokrajine Srbije.
Ta nova metodologija rada Vojvođanske partije daje polako rezultate. Naime, prvi put se desilo u zemlji Srbiji da lider ne štampa sebi plakate i bilborde nego da to čini narod, a svaki dan širom Vojvodine pojavi se neki plakat sa Odžićevim likom i njegovim parolama.
Posle silnih grešaka koje je počinio, Džordž Soroš, koji je već na kraju svog života, opredeljuje se za Odžića kao svog novog pulena u Srbiji. U takvoj situaciji, najbolje bi bilo Odžiću da promeni ime, jer je ime Aleksandar zbog Vučića postalo toliko omraženo u narodu da se ni deci više ne daje.
Posle otvorene podrške koju je dobio kako od Soroševe fondacije tako i od uticajnih mađarskih parlamentaraca, možemo sa pravom reći da se u Vojvodini pojavio novi krupan igrač na političkoj sceni, koji je tradicionalista iz patrijahalne banatske porodice, koji želi uz podršku dunavskih integracija da vrati Vojvodinu tamo gde joj je mesto: među tri najrazvijenije regije. Pa zvala se ona republika, monarhija, džamahirija ili avarski kaganat, samo da bude najrazvijenija.
Kako sam Odžić tvrdi, u Budimpešti je dogovoreno da mu se daju odrešene ruke da ne ispadne kao kod drugih stranaka, posebno Vučića i Vulina kojima su samo iz inostranstva stizale direktive, jer Vojvođani najbolje znaju šta im je činiti.
Ubistvo Nenada Opačića, koje se dogodilo na kratkoj udaljenosti od policijske stanice, takođe je promenilo odnose na političkoj sceni Vojvodine, jer je Čanak ostao ne samo bez kuma, već i značajnog finansijera.
Čanak je dobio poslednju opomenu ubistvom kuma i sada je naprasno od krajnjeg separatiste postao državotvorac i najveći ustavobranitelj srpske državnosti.
Ako se ostvari plan iz Budimpešte i namere Džordža Soroša, Odžić na proleće ne kreće nikuda, nego narod kreće za njim. Jadan je onaj političar koji kao Vučić mora da obilazi svinjce i pušnice da zadobije podršku naroda. Tako izgledaju oni kojima su mentori okrenuli leđa, a koje ni narod ne ceni.
Dok je 5. oktobar bio masovna zabava za sada već uništenu građansku klasu, nova obojena revolucija u Srbiji, koju planira i finansira opet Soroš, biće strogo kontrolisana, profesionalno izvedena, sa minimalnim brojem učesnika koji će taman da stanu na Trg republike u Beogradu, a to će u medijima koje kontroliše Soroš biti prikazano kao volja vascelog srpskog naroda, što znači da su velike igre i pozorišne predstave poput mitinga i spontanih okupljanja potrošena i prežvakana stvar. Sad sleduje krvavo otrežnjenje onih malobrojnih što su još sačuvali zdrav razum, a takvi novom svetskom poretku ne da nisu potrebni, nego su i krajnje opasni po njega.
Uništeno je zdravstvo, školstvo, poljoprivreda, turizam, industrija… Ostalo je još da se par udruženja građana eliminiše i da ovce umesto "bee, bee" počnu da bleje "bleer, bleer" i da Srbija potone u potpuni mrak i okupaciju. Još jedan divan primerak kako protiv novog svetskog poretka nema ama baš nikakve odbrane.
Soroševe fondacije su prepoznale Aleksandra Odžića kao novog, mladog i poletnog kadra, jer oni baš vole takve Oni su prepoznali Vučića kao nekog ko je doveo Srbiju na ivicu provalije, a sada traže nekog novog ko će napraviti odlučni iskorak…
Retko koji sastanak koga objave državni mediji ima neki značaj, osim samo u svrhu zamajavanja javnosti, dok se one prave odluke donose na sastanku kao što je onaj koji je bio u Budimpešti početkom februara, na koji mediji nisu bili pozvani.
Nasuprot verovanju običnog naroda da se svetski moćnici kreću u blindiranim džipovima sa 50 telohranitelja, to su tihi, mirni i neupadljivi ljudi daleko od radoznalih očiju.
U njihovim rukama stvarno leži svetska moć, a njihovi eksponenti (razne lože masonske i rotarijanske i templarske i adventističke) služe samo da bi odvlačile pažnju javnosti sa pravih vladara sveta. Oni finansiraju stvaranje istorije, ali istorije koja njima odgovara. Oni se ne eksponiraju kao neki naši političari, poput Gorana Kneževića koji se slikao u loži sa zavrnutom nogavicom i svima obznanio da je mason.
Sastanak u Budimpešti nas je vratio na devedesete, kada su lideri tadašnje opozicije išli u glavni grad Mađarske po mišljenje i pare da bi rušili Slobodana Miloševića. Kako se sve to završilo znamo, a i dan danas osećamo na svojoj koži.
Sastanak je imao i jednu pozitivnu stranu, a to je da je obelodanio kako ni oni krugovi u inostranstvu koji su do juče podržavali Vučića njemu više ne veruju. On im treba za samo još jedan ili dva posla koja bi trebalo da obavi, a onda mu konačno ističe upotrebni rok.
Vidi se po tom sastanku i da strani finansijeri svih političkih gibanja i promena u Srbiji poslednjih decenija nemaju više poverenje ni u svoje dojučerašnje pulene, koji su dati novac i vlast koristili samo za lično bogaćenje, tako da sada traže nove, još neafirmisane i političare bez skandala u prošlosti koji će za njihov račun da deluju u Srbiji.
Ne razumem kakva je to demokratija koja se uvodi pučem finansiranim iz stranih centara moći?! Ne razumem ni da demokratske države tako nešto prihvataju, pa čak i podržavaju.
Možda će doći dan kada će i naš narod da shvati kako je on jedini nosilac suvereniteta i da se demokratija ne izražava samo jednom u četiri godine kada se izlazi na izbore, već svakodnevno.
Svakog dana narod ima pravo da smeni vlast koja mu ne odgovara i da postavi novu u koju ima više poverenja. Ali, za tako nešto narodu ne trebaju strani mentori, naprotiv – bez njih je sve mnogo bolje i uspešnije.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije