ДИЈАЛОГОВАЊЕ КАО ЗАМЕНA ЗА РЕФЕРЕНДУМ О САГЛАСНОСТИ ЗА ФОРМИРАЊЕ ДРУГЕ АЛБАНСКЕ ДРЖАВЕ НА БАЛКАНУ!??
Да је стварно желео да поштује заклетву дату над Уставом државе на чијем је челу, Вучић Александар из Чипуљића, сада на функцији Председника Србије, по доласку из Америке, више пажње би обратио на чињеницу да Резолуцијом 1244 УН нису повукле сувереност Србије над територијом Косова и Метохије, па то значи да решење о статусу Косова не може бити изнад тога и мимо тога, јер је и Уставом и Резолуцијом тако одлучено!!!
У члану 2. још важећег Устава Србије, између осталог пише и: "…. Ниједан државни орган, политичка организација, група или појединац не може присвојити сувереност од грађана, нити успоставити власт мимо слободно изражене воље грађана." То важи и за Председника наше Отаџбине!!!
А и платформа владајуће странке СНС, у делу који се односи на Косово и Метохију, такође је предвидела референдум; осим ако Председник те странке не одлучи другачије!??
Референдумско питање би требало да гласи: „Сматрате ли Косово и Метохију територијом Републике Србије, и да ли сте против признања независности названу Република Косово“ ??
У таквом референдумском питању, био би садржан и став српског народа, да ли је сагласан да своју територију разгради, како би део територије Србије (заједно са нашим народом на којој живи, рудним богатством, имовину Србије и власништво над њом, међу које спадају и зграде пошта, школа, општина, путеви, мостови, високонапонски далеководи и репетиторски објекти, спортски објекти, станови, шуме,.. као и културну баштину, верске објекте СПЦ, итд, итд… ) поклони националној мањини Албанаца на КиМ (као националној мањини у Републици Србији по Уставу (чл.75. до 81.) и Резолуцији 1244, иако постоји држава Албанија као матична држава Албанаца)!!???
Одговором НЕ (на горње питање) у случају да се бројањем установи да је то став већине оних бирача који су изашли на референдум, значио би да је и та већина (у име и оних који нису изашли на референдум) сагласна и својом вољом одлучила да буде формирана и друга држава Албанаца на Балкану!
Таквим одговором би смо ми као грађани опрали и скинули одговорност са Вучић Александра, и легализовали сваки (по питањима КиМ) досадашњи губитнички потез њега као Председника Отаџбине (и ранијих власти), а своје име сврстали у срамни део српске издаје коју ће касније с гнушањем помињати и њихови (и наши??) потомци!!!!???
У таквом случају да НАРОД једне државе (без обзира на излазност) пристане да се својевољно одрекне дела своје територије зарад формирања друге државе у корист НАЦИОНАЛНЕ МАЊИНЕ, био би невиђен међународни преседан са несагледивим последицама по Србију (имајући у виду скривене жеље и аспирације осталих националних мањина-Мађара, Бошњака, Бугара, Румуна…), светски мир и поредак!!!!!
Такав преседан би се могао користити и на светском нивоу за правдање деловања сепаратистичких покрета, комадања држава и изазвање нових ратова!!?
А ако разуман део бирача буде одлучио да на референдумско питање одговори, (и бројањем се установи резултат) већином гласова „ДА“, онда треба одлуком Уставног суда све радње Власти после 2000-те год. прогласити неуставним!! Затим затражити расправу у УН са темом да мисија УНМИК није испунила мандат у потпуности и тражити замену снага у промењеном саставу (Кина, Индија, Швајцарска…).
После одбрамбеног рата против побуњеника на КиМ и агресора НАТО пакта, успело се обезбедити Резолуцијом 1244 СБ УН да се Косово и Метохија стави под управу УН и не отцепи!! Од тада па на овамо, све Власти у Србији су садејствовале Западу и Албанцима у продуженој агресији у успостављању независног „РКС-Косова без звездице“!!!
Сада се дошло пред завршни чин успостављања добросуседских односа, између осталог и због тога што, уз подршку власти у Србији, у Скупштину и Владу „Републике Косово без звездице“ улази Српска листа!?
А према Статуту "Политичка странка Грађанска иницијатива Српска листа ће деловати у складу са принципима политичког и правног деловања ГИ Српска Листа и преузеће сва права и обавезе проистекле из њеног досадашњег начина и облика деловања. Политичка странка Грађанска иницијатива Српска листа се региструје у складу са Законом о општим изборима бр. 03- Л/073 Републике Косово."
Такав статут и учешће Српске листе на последњим изборима у организацији косовских власти, има пуну подршку владајуће већине Скупштине и читавог државног руководства Србије, са циљем да се дā легитимитет властима косовских Албанаца, а супротно већ четири године изгласаној Резолуцији Народне Скупштине о принципима за политички разговор са институцијама Приштине!
Члан 112. Устава Србије показује да је Председник Србије изашао из своје надлежности!!! То Вучић (док је обављао дужност Председника Владе) ни Томи није дозволио, па су га зато навукли на крају да се слика у Бриселу, јер је, вероватно то спремао (Александар) за себе кад` буде постао Председник!!?
Па нису за џабе сви медији раније наглашавали: "Бриселски дијалог подиже се на председнички ниво: Све чешће се чују идеје да би дијалог Београда и Приштине требало да пређе на ниво председника. Управо у том формату замишљен је и сваки бриселски сусрет српске и “косовске” делегације.
То отвара питање шта тај ниво разговора доноси у односу на досадашње преговоре делегација, односно треба ли очекивати брже доношење тешких одлука.", због овога је, Вучић водио својевремено и Тому у Брисел, (мада није хтео ни његову кроки платформу да му сагледа у целости и извуче корисне елемене по нашу Отаџбину), да би омогућио вођење дијалога!
Зна Председник да је покретање референдума дефинисано чланом 108. Устава Србије, при чему је иницијално довољно да свега 100 хиљада бирача може да покрене његово расписивање (где чак и Бели Прелетачевић може сам да сакупи толико потписа док си рек`о пиксла) , а да не причамо о моћи и снази нашег народа (кад` то стварно жели) и патриотске, просрпске опозиције ван Парламента!!??
Зато је Председнику свих грађана и требала надмоћ у Скупштини како би онемогућио било какву расправу против његовог самовољног плана!!! Зна он да у члану 118. Устава пише: „Председник Републике разрешава се због повреде Устава, одлуком Народне скупштине, гласовима најмање две трећине народних посланика.
Поступак за разрешење може да покрене Народна скупштина, на предлог најмање једне трећине народних посланика.
Уставни суд је дужан да по покренутом поступку за разрешење, најкасније у року од 45 дана, одлучи о постојању повреде Устава.“
Заборавља се да је задњим ставом члана 182. Устава РС прописано да се територија АП не може мењати без сагласности њених грађана на референдуму!!!
Морамо да подсетимо да „Српски“ (??)државници после `99-те, на жалост воде продужену агресију кроз дијалог по бриселским ходницима и на маргинама скупова марионета, и сад` му се (Председнику Србије) упалила „Блер сијалица“ да пита Србију кроз дијалог, (у циљу добијања легитимитета за своје унапред донето (туђе или своје??) решење), а нема довољно велике мошнице да распише референдум!?? А резултати референдума као добитак или губитак, јесу када се освоји 50% плус 1 глас од укупног броја изашлих бирача (чл.203. Устава Србије)!!???? „…
Председник Србије позвао на дијалоговање, а приметно је да редом оцрњује и оне које није није позвао!!? Наш народ каже да је паметном човеку и комарац музика, па би заклетва над Уставом Србије и дословно поштовање одредби садржане у њему, био једини и најважнији задатак Вучић Александра на функцији коју обавља!!!
Управо зато се Александар Вучић (тренутно „најбољи лидер у региону Западног Балкана“ како му то умилно титрају бриселски мрсомуди), одлучио да баш он буде позван и тај који ће да скине њему страшан "терет" са Србије на путу без алтернативе, на кога се недавно и заклео пред народом!!?????
А можда му је једна од скривених жеља да се и он, као Вили Брант својевремено, окити и Нобеловом наградом за преседан у издаји отаџбине, па би му можда ту радосну сцену покварила заједничка слика са Тачијем окићеног Нобелом због „доприноса за мир“ у региону, и усхићеног због добитка за бриселским столом !!?
И на крају завршеног посла по жељама Запада, у знак захвалности косовских Албанаца што им је помогао да учврсте своју државу, није искључено да можа и по Вучићу назову неку аутостраду попут оне на правцу Урошевац-Гњилане!???
©Гето Србија
У СЛУЖБИ АЛБАНСКИХ ВЛАСТИ: ОСВРТ НА ИНСТИТУЦИОНАЛНУ ИЗДАЈУ ГРАДОНАЧЕЛНИКА ОПШТИНЕ ШТРПЦЕ!!!
Висока политика и рат учинили су да варoшица Штрпце на Шар-планини, надалеко чувено туристичко место, добије статус енклаве, а становништво да живи у сталном страху за своју безбедност.
Овдашњи Срби којих је пре рата било 98 %, а 2001. године 67 % (данас још мање), одолевали су албанским притисцима све док појединци жељни новца и моћи нису преузели полуге управљања. Ону главну данас у рукама држи Братислав Николић, "градоначелник" варошице по систему албанских власти али и члан привременог органа општине по систему Р. Србије.
Иван Максимовић, (Косовска Митровица)
Николић потиче из генерацијски комунистичке породице завидног утицаја. Отац му је био дугогодишњи председник Општинског одбора СПС Штрпце. И сам је био члан младих социјалиста али је одмалена ипак играо само у свом филму. Као изузетно лош ђак, пргав, безобразан често се тукао што је бољка коју ни до данас није у потпуности „прележао".
У својој средини је познат и по томе што је у слободно време, пре политичког ангажмана, обијао бутике, трафике, аутомобиле и све што се могло обити и из тога нешто украсти. Али је врло рано и почео да ради. Најпре као радник обезбеђења (чувар) у ОСЦЕ-у Штрпце, затим као возач бившег председника општине Штрпце Слађана Илића.
Након тога успева да се запосли и у америчкој војној бази Боднстил где пролази обуку за ватрогасца и одатле, заједно са својим братом Браниславом, данас саветником Хашима Тачија, и Далибором Јевтићем, садашњим "министром за повратак у Влади Косова", одлази на рад у америчку војну базу у Авганистану.
Постоји тврдња да је његов брат спасао неког Американца током боравка у Авганистану на основу чега њих двојица после тога добијају одређене „бонусе", привилегије и заштиту. Такође, Бранислав је постао и почасни грађанин америчког градића чијег је становника спасао.
Упућени верују да су обојица „заврбована" у америчким базама да раде за рачун албанских сепаратиста јер одмах по повратку на КиМ почињу да се баве политиком. По повратку у Штрпце, Николићи заједно са Јевтићем, почиње да ради на формирању испоставе СЛС у Штрпцу, односно Сиринићкој Жупи чиме директно јачају утицај шиптарских сепаратиста и њихових институција, намећући „косовску државност" као неопходност и неминовност.
За то време активно раде на миноризацији утицаја и гашењу српских институција што посебно поздрављају Американци у својим дописима објављеним на Wикиликсу. Бранислав Николић 2009. године постаје кандидат СЛС-а (Српска либерална странка, прва политичка ћелија Срба са КиМ при "независном Косову") за градоначелника општине Штрпце по систему сепаратиста и учествује на шиптарским локалним изборима те године.
Срби су те изборе на целој територији КиМ бојкотовали а како је у општини Штрпце уписано у бирачки списак негде око 8.500 бирача српске националности, на биралишта излази не више од 300 људи, углавном родбина кандидата за одборнике.
Остали бојкотују, јер је у то време СРС у Штрпцу водила снажну анти изборну кампању. Међутим, негде у поподневним сатима Питер Фејт и Кристофер Дел дају налоге да се почини изборни фалсификат што је и урађено. До 20 часова у кутије је убачено око 4.600 гласачких листића чиме се привидно постиже легитимитет и легалитет нове власти. Од тог момента креће период отворене издаје српских интереса на свим нивоима а коју предводе Николић и Јевтић са групом људи коју су окупили око себе.
Те године браћа Николић, Братислав и Бранислав, пружају руку Тачију у време када је овај био и јавно оптужен за трговину органима од стране Дика Мартија. Наиме, Братислав Николић је у то време већ био сарадник Џевата Хаљитија, једног од главних људи у ШИК-у (албанској обавештаној служби).
Према извештају БНД-а Хаљити има врло лош углед међу Албанцима на Косову и Метохији а такође је повезан и са шверцом и организованим криминалом. Такође има јаке везе са светским контраобавештајним службама а посебно са МОСАД-ом. Основао је и илегалну радну групу (тзв. "специјална јединица полиције" са око 100 Албанаца са КиМ и из Албаније са војним искуством, који оперишу у Ђаковици, Пећи, Клини и Истоку и углавном елиминишу политичке противнике странке ПДК чији је и он један од оснивача.
Након изношења у јавност оптужби на рачун Тачија за трговину органима, Хаљити је 2009. године спровео акцију „Јучинац" и наредио хапшење Бранислава Николића са још тројицом Срба који су, према тврдњама, успели да ступе у контакт са сведоцима трговине ораницама на Косову и Метохији, спремних да се појаве на суду и сведоче против Хашима Тачија.
Захваљујући Николићу чији је задатак био да омета сведоке у намери да говоре о злочину, као и да ступе у контакт са ухапшенима и организују сведочење, српско Тужилаштво било је онемогућемно да пробави изузетно драгоцене доказе. Од четворице ухапшених једино је Николић одмах пуштен.
У јавност је експресно процурео снимак хапшења и наводни транскрипт прислушкиваног разговора. Посебно је чудно што се то догодило у току истражног поступка што показује да је неко активно стварао привидни утисак да српска страна жели да произведе лажне доказе против оних који су од киднапованих Срба вадили и трговали органима на северу Албаније.
Следећи велики корак у разбијању српске државности, одиграо се наредне 2010. године. Када су обијене службене просторије општине Штрпце у згради изграђеној средствима Републике Србије.
Користећи одсуство Звонка Михајловића, тадашњег председника Општине по систему Републике Србије који се налазио у Београду где је у руској амбасади договарао посету деце из Русије Штрпцу, Николићи су на дан православне Нове године обили и упали у просторије Општине уз помоћ косовске полиције и „крајње насилним средствима" преузели зграду.
Просторије су обили јер српске власти нису хтеле да им предају кључеве с обзиром да су то биле легално изабрани представници власти по систему Србије. Тако је узурпирана српска институција од огромног значаја и у њој почиње да функционише друга, према српској држави непријатељски настројена, на чијем се челу налазио Братислав Николић!
Случај је пријављен српској полицији у Лесковцу али до дана данашњег није било никакве реакције, чак ни саслушања због овако тешког антидржавног чина. Уместо тога водећи људи српског МУП-а Урошевац искористили су овај догађај да са Николићима направе дил и тако за себе остваре некакав бенефит.
Од тог момента креће и институционална издаја. Албански сепаратисти са еуфоријом подржавају овакав гест јер по први пут имају људе и зграду у којој ће сместити своје квази-институције а да се она налази у већински српској средини. Наиме, на Брезовици живи око 15 хиљада Срба а до доласка Николића на власт број Албанаца је био процентуално изузетно мали. Сепаратисти од тада улажу у Штрпце велики новац што за крајњи циљ има протеривање српских институција и истовремено јачање такозване „косовске државности".
Николић од албанских власти добија најшира овлашћења те у складу са тим уводи страховладу код својих потчињених тако сада сви директори поступају беспоговорно, по његовој директиви. Из приштинских фондова пристижу велике количине новца на име развоја општине Штрпце. Тако се отварају нови извори прихода легални, нелегални, полулегални…
Николић је био осумњичен па чак и осуђиван због сумње на злоупотребу службеног положаја и новчаних малверзација. Временом Николић бива све краће задржаван у полицијским станицама успевајући да се без последица одржи на положају.
Преузимање све већег дела власти створило је плодно тле за отимачину и оног најважнијег што Брезовица има Ски-центра, чије је озваничавање наишло на оштре критике у јавности али је критика изгледа била тек режирана представа за јавност.
Наиме, идеју о изградњи новог Ски-центра ради економске експлоатације „пласирала је Европска унија 2010. године а ми у Штрпцу са ентузијазмом прихватили" рекао је (заправо прилично сричући, прочитао) Братислав Николић на представљању „Мастер плана" 2013. године. Из непознатих разлога Николић је тада додао да „протеклих 15 година ништа није улагано у Ски-центар" што је зла намера која треба да „покаже" запуштеност овог комплекса и нужност његовог обнављања али још горе од тога његово преотимање!
Ски-центар Брезовица власништво је Јавног предузећа „Скијалишта Србије" чији је оснивач Република Србија а права оснивача остварује Влада Републике Србије. Формиран је као зависно предузеће ЈП „Скијалишта Србије" 2008. и од те године до данас је тамо уложено 1,6 милиона евра. Опремљен је са 5 ски-лифтова, 5 жичара и 3 машине за табање снега и припрему стаза. Инсталирани капацитет жичара и ски-лифтова је превоз 10.000 скијаша на сат што је и капацитет скијаша на стазама а најдужа износи 3.500 метара.
Ски стазе имају ФИС сертификате што их чини погодним за организацију међународних такмичења и то у дисциплинама слалом, велеслалом, спуст и супер Г. а Ски центар Брезовица је до 1999., организовао два европска првенства у алпском скијању, девет државних првенства. Годишње се у просеку остваривало преко 103.000 ноћења у свим објектима Ски центра Брезовица и у просеку 13.000 ноћења у другим изнајмљеним.
Јасно је да економско-политички положај Брезовица као центра Сиринићке Жупе представља основу опстанка овдашњих Срба. Продаја „инвеститорима" изнудиће и експропријацију земљишта (која је на кратко заустављена али не и насељавање Албанаца) које је махом овде у власништву Срба. Тим потезом директно ће се угрозити опстанак око 15.000 Срба који вековима на тим просторима живе од те планине. Радна места која би била отворена пре свега би припала Албанцима док би Срби могли да рачунају евентуално на сезонске, физичке послове што не може да буде гарант опстанка.
За случај узурпације ЈП Скијалишта Србије је најављивало реакцију Владе у циљу заштите својине, међутим…
Србијом одјекује невероватна вест. У једном дану у Штрпцу се у СНС учланило чак 3.000 људи током трибине одржане у Дому културе „Свети Сава". Оно чиме се готово нико није бавио била је проста математика. Сала у којој се ово десило прима око 500 људи (толико има места за седење) на трибину Српске напредне странке је дошло три пута, а у ту партију се колективно учланило чак шест пута више грађана. Радило се углавном о некадашњим члановима СЛС (чији је кандидат за градоначелника био Николић) а које су представници власти из Београда до недавно звали „Тачијевим Србима". Све њих срдачно и усхићено у табор напредњака примио је лично Марко Ђурић.
Иако је увелико отпочео процес преотимања Ски-центра, Вучић је сада имао 3.000 нових разлога да Влада Србије не реагује одлучно иако се то очекивало. Октобра те године Вучић је дао шокантну изјаву да ће у циљу одбране Брезовице „Србија покушати да плати оглас у неким од највећих и најзначајнијих британских часописа у којем бисмо саопштили да нам је отета имовина на Брезовици"(!?!)
А пошто је већ тако(!) он неће дати Газиводе за које је видео, током преговора у Бриселу, да је документ који се односи на то језеро „језив" јер „све оно што нису успели преговорима написано је у том документу". Према Вучићевом мишљењу, тај документ ситуацију чини гором „и од формалног признања Косова".
Ово је шок бомба за јавност чиме се пажња одвлачи са Ски-центра Брезовица и скрива прећутни пристанак да се изврши промена власника и из државних пређе у руке франсуцко-андорског конзорцијума „Компаниди Алпи" .
Упућени наводе како ће за прихватање овог „пословног плана", односно продају Ски-центра, Александар Вучић и Марко Ђурић бити награђени милионским износима.
„У прилог томе иде и именовање Братислава Николића за председника привременог органа општине по српском систему у Штрпцу" наводе упућени. Николић је тако постао челни човек најважније институције на локалу при оба система који овде функционишу.
Са преузимањем свеукупне власти Братислав Николић почиње да располаже и државним земљиштем што је значило корак даље у сатирању српске државности али и народа.
©Гето Србија
материјал: Лист против мафије
DOPRINOS VRHA SNS U EKONOMSKOM OSVAJANJU JUGA SRBIJE OD STRANE ALBANACA!!?
Proširenje samoproklamovane republike Kosovo na teritorije jugoistočne Srbije, koje Albanci nazivaju „Istočno Kosovo", trebalo bi da se odvija na početku pomoću para koje daje albanska mafija, a zatim sredstvima dobijenim od prihoda preduzeća koja će bud zašto biti privatizovana.
Način kako se iz Srbije izvlači novac, koji može da posluži i za pomenuti projekat, isprobavali su poslednjih osam godina vlastodršci iz redova DS-a i SNS-a, koji su izvukli već više od milijardu evra samo iz rudnika „Lece".
U narednom periodu albanski kapital će otkupiti preduzeća koja imaju 11 odsto teritorije i zapošljavaju 10 odsto stanovnika opštine Medveđa, upozorava u svom tekstu za Magazin Tabloid doktor ekonomskih nauka, bankarski stručnjak i stalni veštak viših sudova za ekonomsko-finansijsku oblast dr Predrag Mitrović.
Dr Predrag Mitrović
Plan stvaranja „Velike Albanije" na tlu Republike Srbije obuhvata teritorije od Preševske doline na istok do Niša i Leskovca, koju Albanci nazivaju „Istočno Kosovo".
Plan otkupa celokupne teritorije izradio je Kočo Danaj, jedan od najvažnijih promotera stvaranja takozvane „Prirodne Albanije". Sredstva bi delom došla iz Lazareta u Albaniji, ali i od albanske mafije u Italiji. Cela operacija je nazvana „Ekonomsko osvajanje juga Srbije".
Albanci su vrlo aktivni na Siciliji. Trag novčanih tokova treba pratiti preko Sicilije do Torina gde ulazi u razne fondove. Neki idu preko Ženeve, gde se mešaju sa sredstvima iz IPA fondova Evropske Unije, što znači da i EU, znajući to ili ne, finansira stvaranje Velike Albanije.
Deo sredstava ide na crno u Srbiju, a jedan deo preko Privredne komore Srbije za realizaciju projekata i grantova. Drugi transferi idu preko fonda za Balkan za razvoj turizma iz Ženeve.
U centru ove operacije nalazi se rudnik „Lece" u Medveđi, zahvaljujući rudnim rezervama Albanci mogu bez dodatnih ulaganja da otkupe srpsku teritoriju. Kako se to konkretno radi već im je pokazala vrhuška Demokratske stranke koja je za samo četiri godine vlasti iz rudnika izvukla i u svoje džepove stavila milijardu evra, ali su iste poslove nastavili da rade i naprednjaci od preuzimanja vlasti.
„Farmakom MB" Miroslava Bogićevića kupio je 2008. rudnik „Lece" u Medveđi zahvaljujući kreditima dobijenim bez pokrića od banaka u državnom vlasništvu. Posle toga krenula je bezobzirna eksploatacija rude koja se na preradu izvozila prvo u Bugarsku, a zatim i u druge zemlje, dok se novac od prodaje slivao na privatne račune vrhuške Demokratske stranke. U rudnik se nije ulagalo i on brzo dospeva u finansijske teškoće.
Promenom vlasti 2012. Aleksandar Vučić, tada prvi potpredsednik Vlade Srbije, ministar odbrane i koordinator rada svih službi bezbednosti, najavljuje "bespoštednu borbu protiv kriminala i korupcije". U stvari…
Bogićevićev „Farmakom" tada je već zapao u probleme likvidnosti, a „niotkuda" se pojavljuju nove znamenite ličnosti u priči rudnika „Lece" – Ivica Kojić, tadašnji državni sekretar u Ministarstvu finansija, a danas šef kabineta premijera Aleksandra Vučića, i Siniša Mali, tadašnji savetnik prvog potpredsednika vlade, danas gradonačelnik Beograda (koga po zlu Leskovčani pamte i zbog malverzacija sa prodajom „FHI Zdravlje" iz Leskovca).
Od predstavnika svih banaka, poverilaca, pomenuti su tražili da odustanu od prinudne naplate potraživanja od „Farmakoma" kako bi to preduzeće nastavilo da radi do dolaska konačnog, unapred poznatog kupca. Siniša Mali je bankarima rekao i da bi trebalo organizovati sastanak sa guvernerkom Jorgovankom Tabaković i čak im najavio da se razmatra otkup nenaplativih kredita firmi u restrukturiranju, o čemu će se „voditi razgovori na najvišem nivou".
Pomenuta sednica, na kojoj je bez zakonskog osnova prisustvovao i vodio je Siniša Mali, održana je 2. jula 2013. godine u „Jubmes banci". Pored njega prisustvovali su u svojstvu članova Odbora poverilaca, između ostalih i direktori „Privredne banke Beograd", „Poštanske štedionice", „Univerzal banke", „Jubmes banke", „Jubmes faktora", „Srpske banke", „Dunav osiguranj"a i AMSS-a.
Na osnovu zvaničnih zapisnika sa pomenute sednice Odbora poverilaca, Mali je uticao da poverioci sistema „Farmakom" daju saglasnost da „Mediolanum invest" a.d.
finansira „Mlekaru Šabac" i rudnik „Lece" sa pet miliona evra (milion evra za rudnik i četiri miliona evra za mlekaru) i tako spase „Farmakom" propasti. Plan nije realizovan, jer su ubrzo i neki od poverilaca otišli u stečaj.
Umesto dokapitalizacije po dogovoru sa Sinišom Malim dolazi se do drugog privremenog rešenja. Kompanija „Life Stone Capital (LC)" , sa sedištem u Dubaiju, čiji je vlasnik britanski broker Mark Brajant, osnovala je 24. aprila 2015. godine osnivačkim kapitalom od 100 dinara (slovima: sto dinara) i sa samo jednim zaposlenim radnikom, „L.C. Lece" d.o.o. Beograd i odmah od stečajnog upravnika, preuzela u zakup upravljanje i finansiranje rudnika Lece.
Ovo preduzeće na oknu „Rasovača", mesečno eksploatiše 10.000 tona rude, čija je vrednost 45 dolara po toni. „Jezerina" se eksploatiše sa 5.000 tona iskopane rude, čija je vrednost 135 dolara po toni, dok se iz „Zlatne Glave" mesečno izvuče 1.000 tona rude čija je vrednost 350 dolara po toni. Ukupna vrednost iskopane rude je 1.475.000 dolara mesečno, ili 17,7 miliona dolara godišnje.
Iako je „Lece" na kraju 2015. bilo šest meseci u zaostatku za plaćanje računa za struju, iskazana je dobit od samo 1.811.000 dinara. Ostatak para do pomenutih skoro 18 miliona dolara uhodanim kanalima se odlio u privatne džepove.
„Life Stone Capital" je samo privremeno rešenje pomoću kojeg se zarađuje i u prelaznom periodu, dok se sprema prodaja ne samo rudnika, već i celokupne Medveđe firmama iza kojih stoji albanski kapital.
Zvanično se za rudnik „Lece" interesuje multinacionalni gigant „Metalfer" sa sedištem u Milanu, Italija. Pomenuto preduzeće, međutim, ima predstavništva u Poljskoj i Brazilu, preko kojih je išlo topljenje i prodaja rude iz rudnika „Lece".
Još dok su demokrate bile na vlasti uspostavljena je veza sa predstavništvom „Metalfer"-a u Brazilu, a glavni pregovarači ispred DS-a bili su Dušan Petrović i Ružica Đinđić.
Po preuzimanju vlasti SNS je preuzeo i pomenute kontakte i nastavio da rudu iz rudnika „Lece" prerađuje u postrojenjima u Bugarskoj i Poljskoj. Kontrolu na terenu vrše perjanice naprednjaka: Predrag Mikić, savetnik predsednika Tomislava Nikolića, i Dragan Stevanović Boske, državni sekretar u Ministarstvu privrede i koordinator SNS-a za Pčinjski okrug. Veze sa inostranim „investitorom" održava isključivo sam vrh naprednjaka, odnosno braća Vučić.
„Lece" jeste finansijski centar operacije „Ekonomskog osvajanja juga Srbije", ali nije jedini projekat koji se realizuje.
Na osnovu oglasa Agencije za privatizaciju, za 28. oktobar 2016. godine, najavljena je privatizacija – prodaja imovine Agroindustrijskog kombinata „Leskovac" D.P. u stečaju z Medveđe.
Reč je o zemljištu ukupne površine od nešto više od 584 hektara na katastarskim parcelama u KO Medveđa, Pusto Šilovo, Stubla, Negosavlje, Gazdare, Maćedonce, Borovac, Bogunovac, Petrilje, Retkocer, Sponce, Tulare, Mala Braina, Poroštica, Medevce, Mrkonje, Sijarinska Banja, Sijarina, Ravna Banja, Stara Banja, Marovac, Bučumet, Rujkovac, Gurgutovo, Gornja Lapaštica, Đulekare, Drence, Lece i Gajtan.
Od ukupnog zemljišta, na poljoprivredno zemljište otpada skoro 281 hektar, a na zemljište pod šumama 293 hektara. Pored zemljišta na prodaju je hladnjača površine 1.188,25 m2 sa svim pratećim objektima.
Početna prodajna cena za svu gore nabrojanu imovinu Agroindustrijskog kombinata „Leskovac" D.P. je 80.900.411,77 dinara ili samo 650.000 evra.
Za kupovinu imovine pomenutog preduzeća, iz dobro obaveštenih izvora saznaje se daa su zainteresovani tajkuni bliski vladajućem režimu, koji planiraju da albanskim novcem kupe preduzeće i kasnije ga, uz proviziju, ustupe stvarnom vlasniku.
Ustupanjem imovine stvarnom vlasniku, zauvek bi gore pomenuto zemljište bilo predmet trgovine većim interesima i trajno destabilizovalo područje juga Srbije. U najkraćem, reč je o 11 odsto ukupne teritorije opštine Medveđa.
AK „Leskovac" i rudnik „Lece" zajedno zapošljavaju 10 odsto stanovnika opštine Medveđa.
Kao kruna celog procesa je najavljena prodaja banjskih lečilišta, kao i Rehabilitacionog centra u Sijarinskoj Banji, koji je već duže vreme na oku albanskog kapitala.
Jedan od saradnika Koča Danaja, Muharem Saljihu, već je u Srbiji kupio HUP „Balkan" u Leskovcu. Saljihu je rodom iz Medveđe, a u Veneciji drži dva veoma poznata i posećena restorana. U predstojećoj kupovini hotelskih i banjskih kapaciteta sigurno će se naći i on.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
OTIMAČINA: VLADA U SRBIJI PREĆUTNO RASPRODAJE I POKLANJA IMOVINU U VLASNIŠTVU DRŽAVE SRBIJE!!?
Kad je u jednom neformalnom razgovoru sa grupom zapadnih diplomata u Prištini, početkom 2000. godine, bivši američki specijalni izaslanik na Kosovu i Metohiji, Kristofer Hil, rekao da "pod zemljom" u srpskoj pokrajini leži "dva puta po petsto milijardi dolara", nimalo se nije šalio. Podatak je dobio od geoloških stručnjaka iz SAD i Velike Britanije.
Sve govori, da je glavna meta nasilničkog osvajanja Kosova i Metohije, bilo ogromno rudno bogatstvo i kombinat "Trepča", kao najveći privredni gigant tog tipa na Balkanu i jedan od najvećih u Evropi. Na žalost, sudbina "Trepče", danas podeljene na srpski i albanski deo, najbolje govori koliko je stanje u okupiranoj pokrajini bolesno i neodrživo.
Gore od postojećeg stanja je ono što sledi: preuzimanje "Trepče" od strane američkih vojnih kompanija. Na to se čeka i zbog toga "Trepča" više nije i srpska ni albanska nego pod privremenom upravom UNMIK-a.
Nikola Vlahović
Kompleks rudnika "Trepča" u ataru Kosovske Mitrovice ali i šire (južno prema Prištini i severno prema Leposaviću), opravdano se smatra jednim od najvećih nalazišta olova i cinka u Evropi.
To su u proteklih pola veka potvrdila sva istraživanja, kako domaća tako i strana. "Trepča" je osnovana početkom prošlog veka, 1927. godine, a sa iskopom olovno-cinkane rude otpočelo se tokom 1929. i 1930. godine prošlog veka.
Sve do otimanja Kosova i Metohije od Srbije, 1999. godine, "Trepča" je radila kao jedinstven rudarsko-topioničarski kompleks (čak i za vreme nemačke okupacije kad je u Kosovskoj Mitrovici zavodio red tada mladi nacistički oficir Kurt Valdhajm, koji je posle rata volšebno postao predsednik Ujedinjenih nacija!).
Posle okupacije Kosova od strane SAD i njenih satelita, "Trepča" je izgubila onu proizvodnju koju je nekada imala. Samo tokom 1999. godine, ovaj kombinat je imao prihod od 200 miliona dolara, dok danas ima dug od oko 150 miliona evra!
U vlasništvu Trepče je preko 30 rudnika. Od toga se samo četiri danas nalazi na teritoriji sa većinskim srpskim stanovništvom. Sadašnji generalni direktor Holdinga Trepča, AD Zvečan je Jovan Dimkić, koji je ujedno i direktor "Trepča-Sever", Priština. On je u potpunosti podređen volji vladajuće koalicije u Beogradu i sa vladom u Prištini "koketira" po potrebi, dakle, samo kad mu Vučić naredi.
Raspolućena "Trepča" ostavila je Srbe bez velike imovine. Tako su na južnom delu Kosova i Metohije, pod albanskom upravom, ostali i fabrike neraskidivo povezane sa "Trepčom", poput Fabrika akumulatora KM, Fabrika procesne opreme KM, Fabrika cinka KM, Fabrika lovačke municije Srbica…
Prema podacima Geološkog zavoda Srbije, južno od Ibra su bogatija ležišta rude (Stari trg, Zajača, Ajvalija Badovac, Kišnica i Novo Brdo koje ne radi). Trepčini pogoni na teritoriji severnog Kosova i Metohije, uključuju rudnike-Crnac, Belo brdo, Žuta Prlina, otvoreni kop Koporić, dve flotacije (jedna instalirana 2012.) u Leposaviću i metalurgiju u Zvečanu.
U njima je pokušala da se uposli većina srpskih radnika otpuštenih iz Trepče, u junu 1999. godine, a najveći broj od današnjih 3.290 i danas, dok ne radi, prima minimalne mesečne naknade od Srbije. Od tog broja je 1.200 realno zaposlenih. Oni su angažovani na proizvodnji u rudarstvu, u rudnicima Crnac i Belo brdo i flotaciji u Leposaviću, koja je radila u kontinuitetu od 2005. godine, i na proizvodnji u Metalurgiji olova u Zvečanu, kao i u pratećim delatnostima: transport, laboratorija, institut, obezbeđenje, administracija, ishrana radnika.
Prema najnovijim procenama Svetske banke, vrednost mineralnih rezervi na Kosovu je 13,5 milijardi evra, a udeo rudnika olova Trepče u njima je najmanje tri milijarde evra. Preostali kapacitet rude je oko 29 miliona tona (mada je neka istraživanja govore i o tri puta većoj količini), od čega 999.000 tona čini olovo, 670.000 tona čini cink, a 2.200 tona zlato.
U rudnicima "Trepče", pored olova i cinka, ima još srebra, bizmuta, zlata, kadmijuma, germanijuma, selenijuma, telura, indijuma, talijuma i drugih retkih elemenata koji spadaju u elemente industrije visoke tehnologije. U poslednjih pola veka izvađeno je i prerađeno skoro polovinu dokazanih geoloških rezervi. Približno 2,1 milion tona olova, 1,4 miliona tona cinka, 2.600 tona srebra, 4.000 tona bizmuta, devet tona zlata, 1.700 tona kadmijuma.
U Starom trgu u Kosovskoj Mitrovici, nalazio se nekada poznati muzej minerala, osnovan još 1966. godine, koji je do temelja pokraden septembra 1999. godine kad je okupatorska čizma zagazila u ovu srpsku pokrajinu. Među raritetnim mineralima bio je jedinstveni vivijant, mineral neprocenjive vrednosti.
Pre napada NATO pakta na Srbiju, 1999. godine, kompleks kombinata, "Trepča" u Kosovskoj Mitrovici, imao je čak 42 registrovana pravna lica. Od 1999. godine, Holding "Trepča" više ne posluje kao pravno lice registrovano u Agenciji za privredne registre u Beogradu. Umesto toga, ovaj privredni gigant preživljava pod administracijom UNMIK-a na Kosovu.
Kosovska poverilačka agencija preuzela je upravu, koja je po proglašenju nezavisnosti faktički poverena Kosovskoj agenciji za privatizaciju. UNMIK nikada nije zvanično prihvatio nadležnost ove agencije, ali je i ne osporava.
Kod UNMIK-a su registrovana dva pravna lica koja posluju na teritoriji Kosova i Metohije i to "Trepča Sever" (u kome posluje srpski de rudnika) i "Trepča Jug" (koje posluje pod upravom kosovskih Albanaca). Oba privredna subjekta zapošljavaju po 800 radnika i bave se iskopavanjem rude, koncentrata olova i srebra. "Trepča – Sever" i „Trepča – Jug" funkcionišu kao dve odvojene firme, sa dva žiro-računa i dva menadžmenta.
"Trepča Sever" eksploatiše danas samo četiri rudnika na teritoriji opštine Leposavić, a "Trepča Jug" eksploatiše samo Stari Trg u Kosovskoj Mitrovici, dok su van funkcije rudnici Ajvalija, Kišnica i Novo Brdo u okolini Prištine.
Dobro upućeni u slučaj "Trepče", "Sever" i "Jug" proizvode i prodaju koncentrate rude ugovorene na godišnjim tenderima, i to stranim kupcima. I jedni i drugi mesečno prodaju približno po milion i po dolara vredan koncentrat. Uzgred, treba reći da je Kosovska agencija za privatizaciju na tenderima i aukcijama prodala skoro sva društvena preduzeća, pa čak i neka u Leposaviću, ali kupci ni do današnjeg dana nisu ušli u posed te imovine.
Treba napomenuti da je i 4200 parcela zemljišta u katastru uknjiženo u vlasništvu "Trepče", od kojih jedan deo pripada području Kopaonika i koji nije na administrativnom delu Kosova i Metohije. U vlasništvu "Trepče" ostalo je i 1.200 stanova, čiji su korisnici uglavnom Albanci, koji nisu prihvatili zakonom predviđenu obavezu otkupa, za razliku od Srba koji su "Trepčine" stanove otkupljivali prema zakonskoj proceduri. Na ovaj način "Trepča" ima potraživanje i po osnovu neotkupljenih stanova čiju tržišnu cenu još niko nije precizno utvrdio.
Sa druge strane, Holding "Trepča" i sva društvena preduzeća u Kosovskoj Mitrovici, Zvečanu, Zubinom Potoku, Leposaviću, Gračanici i Šari, nisu još uvek prodati. U severnom delu Kosova i Metohije, nastao je problem oko koncesije nad jezerom Gazivode.
Već nekoliko godina, oko "Trepče" se intenzivnije vrte velike multinacionalne kompanije kao što su Rio Tinto, Friport, Tisen Krup, ali i jedan broj investicionih fondova. Pre nepune dve godine, vlada Hašima Tačija je "načelno" prihvatila jedan veliki američki investicioni fond koji je najavio mogućnost kupovine "Trepče".
Istovremeno, Vučićeva vlada je "pronašla" nekadašnjeg palestinskog obaveštajca, Muhameda Dahlara (sada državljanina Srbije), kao "lobistu" koji je obećao da će dovesti kompaniju iz Emirata, koja bi, navodno, kupila "Trepču".
Koliko je to pouzdano bilo, govori i podatak da su predstavnici te kompanije, razgovarali su u Dubaiju sa tadašnjom predsednicom Kosova, Atifetom Jahjagom, oko investicija u "Trepči". Ništa se od svega toga do današnjeg dana nije desilo. Razlog je poznat i vlastima u Prištini i vlastima u Beogradu: naime, za "Trepču" je već duže vremena zainteresovana američka vojna industrija, kojoj su potrebne stabilne zalihe feronikla, a njega na severu Kosova ima u izobilju. Zato UNMIK čuva i "Trepču sever" i "Trepču jug" za potrebe američke vojne industrije.
Propao je i pokušaj Vlade albanskog Kosova prošle, 2015. godine, da rudnike i flotacije "Trepče" izdvoji i od njih formira posebno javno preduzeće, čiji bi ona bila većinski vlasnik, a da ostatak privatizuje. Neuspelom akcijom da tu imovinu proglasi "svojinom Republike Kosovo" rukovodila je Kosovska agencija za privatizaciju.
Namera je bila da albanska strana prisvoji sve rudnike i flotacije u Starom Trgu, rudnike i flotacije u Kišnici i Novom Brdu, rudnike i flotacije na Kopaoniku i u Leposaviću, Metalurgiju olova u Zvečanu i Metalurgiju cinka u Mitrovici, dok je za ostalih 14 jedinica kombinata bila planirana privatizacija.
Napravljen je i Nacrt zakona koji nije prošao bez saglasnosti Srba koji čine većinu u opštinama na severu Kosova i Metohije, gde se ti rudnici nalaze. I Vučićeva vlada u Beogradu (preko šefa Kancelarije za Kosovo i Metohiju, Marka Đurića) navodno se "pobunila", ali ne bi mogla da utiče ni na šta da nema u "Trepči" velikih američkih interesa. Naime, i dalje se čeka američki kupac!
Krajem maja meseca 2013. godine, u Vladi Srbije je potpisan ugovor o poslovnoj saradnji Rudarsko-metalurškog i hemijskog kombinata "Trepča" i američkog konzorcijuma "Nju dženerejšen pauer", koji je, kako je u tekstu sročeno, predviđao "nove investicije, povećanje obima i kvaliteta proizvodnje i otvaranje novih radnih mesta".
Sutradan je Kosovska Agencija za privatizaciju osporila ugovor, pozivala se na svoja ovlašćenja za upravljanje društvenim preduzećima na Kosovu, uključujući i ovlašćenje za prodaju, prenošenje ili likvidaciju tih preduzeća i njihovih delova, a onda je i zamenica premijera ove samoproglašene nadri države Mimoza Kusari, zahtevala da se najavila da se Ambasade SAD u Prištini izjasni o investiciji ove američke kompanije u pogone "Trepče". Ubrzo, stavljena je tačka i na ovaj slučaj. Od investicija nije bilo ništa.
U poslednjih pet godina, zapamćena je i jedna "solo" akcija bivšeg ministra Milana Bačevića, koji je potpisao "preliminarni dogovor" o kupovini "Trepče", sa izvesnom američkom firmom iz Čikaga, ali su druge američke firme preko ambasade SAD u Prištini, pokrenule pitanje legitimnosti ove prodaje.
Tako je Srbija preko Bačevića dobila šamar u vidu zvaničnog saopštenja ambasade SAD u Prištini, u kome je rečeno da vlada u Vašingtonu priznaje Kosovo kao državu, te da se Trepča ne može biti kupljena od druge države, u ovom slučaju-Srbije. Povodom ovoga, vođena je i rasprava u američkom Senatu. Ali, uprkos tome, od kraja 1999. godine do danas, američke firme nisu uspele da se dogovore ko će i preko koga da kupi "Trepču", što je i dovelo do toga da UNMIK i danas opstajava kao neka vrsta tutora nad "Trepčom Jug" i "Trepčom Sever".
Prema mišljenju eksperata međunarodnog prava, u nastavku pregovara sa albanskom stranom, u Briselu se mora postići sporazum da prodaja društvenih preduzeća u srpskim enklavama na Kosovu i Metohiji, mora ići preko Zajednice srpskih opština koja je u formiranju, a da deo tih sredstava u Fond za podsticanje razvoja srpskih enklava.
Stručni tim Republike Srbije (ukoliko takvo nešto uopšte postoji pri Vučićevoj vladi), ne sme da prihvati sporazum u kome bi sredstva od prodaje preduzeća pod srpskom upravom, bila upotrebljena u druge svrhe. Sve drugo bi bilo ravno veleizdaji. Ne samo zbog "Trepče", nego zbog celokupne imovine kojom danas upravljaju preostali Srbi na Kosovu i Metohiji.
Sa "Trepčom" je stanje utoliko komplikovanije, što postoje mnogi raniji ugovori koji su ostali na teret danas podeljenog Holdinga. Poslednji generalni direktor ovog kombinata koji je za vreme vladavine Slobodana Miloševića vedrio i oblačio, Novak Bijelić, uzeo je, na primer, od Grčke kompanije Mytillunes Holding S.A. iz Atine, kredit od 50 miliona dolara, a po osnovu tog kredita, garant je bila nekadašnja "Jugobanka Beograd", sada u stečaju.
Kako Bijelić nije ništa uradio sa tim novcem (a, ne zna se ni gde je nestao ili u šta je potrošen!), dug je narastao na preko 65 miliona dolara. Današnje rukovodstvo "Trepče" ne može da uđe u trag tim sredstvima, posebno iz razloga što su vojnici KFOR-a, prilikom okupacije kombinata, uništili svu dokumentaciju, kompjuterske baze i sve što je u njima bilo.
Raspad, komadanje i okupacija "Trepče", desili su se odmah nakon potpisivanja takozvanog vojno-tehničkog sporazuma u Kumanovu 1999. godine, kada je na Kosovo i Metohiju stigao i nekadašnji ministar zdravlja Francuske, kako se kasnije pokazalo, jedan opasno izopačeni idiot, Bernar Kušner, koji je postavljen za šefa civilne misije u Prištini…Jedan od prvih njegovih zadataka je bio da okupira "Trepču".
Najpre je tražio da mu se dostavi strukturu vlasništva kombinata. "Trepča" je do tada bila deoničarsko društvo, a suvlasnici su bili srpske banke, osiguravajuća društva i mnoga druga srpska preduzeća…To je Kušnera i njegov tim pravnika stavilo na velike muke, ali je prihvatio da je "Trepča" privatno vlasništvo.
Kako su sva javna preduzeća u nadležnosti države Srbije već bila okupirana, tako i Elektro Kosovo, Kušner je tada naložio da kombinatu isključe struju. Ipak, preko planine Rogozne, srpski rudari su postavili kablove i doveli struju iz Novog Pazara. Onda je Kušner smislio da prekine vodosnabdevanje. Ipak, i to je prevaziđeno i deo "Trepčinih" rudnika na Kopaoniku i Rogozni, nastavili su rad. To je rezbesnelo Kušnera, pa je krenuo da optužuje srpske rudare da "…zagađuju vazduh, truju žene, decu, ali i vojnike Kfora".
Kad je video da drukčije neće ići, u ranu avgustovsku zoru 1999., tri hiljade vojnika Kfora, što sa zemlje što iz vazduha, napalo je na kombinat, a izveden je i desant sa oko 50 helikoptera. Nakon toga, počelo je proterivanje naših stručnjaka.
Kušner je imao pripremljen "tipski" dokument na kome je pisalo: "…Proteruje se, bez prava povratka, sa teritorije Kosova…", a onda bi pod oružanom pratnjom sve "nepodobne" odveli do administrativnog prelaza Jarinje.
Prvi Kušnerov akt u "Trepči" bio je da za prvog predsednika Upravnog odbora "Trepče" postavio, nikog drugog do Hašima Tačija! Skoro sedamnaest godina nakon ovog događaja, "Trepča" je i dalje nasilno podeljena i pod kontrolom okupacionih vlasti. Nekadašnji komandant NATO pakta Vesli Klark koji je komandovao bombardovanjem Srbije, ima biznis na Kosovu, posebno u sferi energetike i telekomunikacija, pa mu je "Trepča" jedan od najvažnijih preokupacija.
A 1. "…U Beogradu ima ljudi koji će pomoći"
Prema Rezoluciji 1244 SB UN Srbiji pripadaju svi prirodni resursi na Kosovu i Metohiji, ali to stranim kompanijama koje se dogovaraju sa albanskim vlastima oko "Trepče" nije nikakav problem, o čemu najbolje govore davno objavljeni transkripti razgovora međunarodnih i kosovskih zvaničnika, kada je bivši šef NATO pakta Vesli Klark između ostalog rekao: "Beograd neće praviti probleme oko rudnih bogatstava... "
Klark je kasnije (nakon takozvanih "oktobarskih promena"), razgovarao i sa Hašimom Tačijem po pitanju vlasništva nad rudnim i mineralnim bogatstvom Kosova i Metohije i obavestio ga da "u Beogradu ima ljudi koji će mu pomoći"!
A 2. Srbija na poklon Albancima
Šezdesetih godina prošlog veka, tadašnji predsednik Savezne skupštine, Petar Stambolić, zahtevao je da se izglasa "proširenje" kosovsko-metohijske oblasti, na deo teritorije Srbije koja administrativno, istorijski i kulturno nikada nije pripadala Kosovu.
Reč je o teritoriji od mesta Rudnica kod Raške na Ibru (bivši Deževski srez koji je pripadao Kraljevu), jugoistočni deo Kopaonika (sa rudnicima Belo brdo i Koporić), pa uz dolinu Ibra kod Leposavića i Sočanica (sa rudnikom Gnježdane) sve do ulaza u Zvečan kod Kosovske Mitrovice.
Tako je nastalo današnje "severno Kosovo" koje to nikada nije bilo. Kad je Stambolić ovako velikodušno administrativnim putem poklonio ovu srpsku teritoriju Albancima, miljenik vladajuće nomenklature i poslanik savezne skupštine, kasnije nabeđeni "otac nacije", Dobrica Ćosić, ni reč nije progovorio o ovom bezumlju. A, posledice su, kao što se sada vidi, nesagledive.
Srpski akcionari Holdinga "Trepča", AD Zvečan
Na 702 parcele sa 317 hektara zemljišta u vlasništvu je Holdinga Trepča, AD, Zvečan. Akcionari su: Fond za razvoj Srbije 78,55%, Generaleksport 9,73%, Jugobanka KM 3,32%, Progres, Beograd 2,80%, Dunav banka 2,73%, Elektroprivreda Srbije 2,38%, 14. oktobar Kruševac 0,21%, Termoelektro 0,11%, GP Ratko Mitrović 0,11% ZOIL Dunav 0,04% i Luka Bar 0,02% ….
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
REZOLUCIJA KOJA SE NE PRIMENJUJE: I MOST PREDATI ZATO ŠTO TAKO TREBA, TAKO MORA, TAKO DRUGI HOĆE…
Predajom mosta u Kosovskoj Mitrovici, Vučić je utro put nestanku Srba u ovom gradu, a možda i u Južnoj Pokrajini. Srpska Vlada na čelu sa Vučićem i Dačićem sve čini da realizuje svoj dogovor o prodaji sunarodnika na KiM i njihovom trajnom uklanjanju sa ovih prostora.
Predajom mosta na Ibru, koji je čuvao Srbe od najezde pomahnitalih Albanaca, Vučić je ostvario još jednu od svojih izdaja, čije su posledice dalekosežne i nepopravljive.
Ivan Maksimović
Glavni most u Kosovskoj Mitrovici od leta 1999. nakon okupacije KiM, ispresecan je ožiljcima sukoba koji su se na njemu, i oko njega, odigrali. Iskustvo i žrtve opravdano sprečavaju pozitivna očekivanja od otvaranja na kome je počelo da se radi, jer od preko 120 sukoba, koliko ih je izbrojano, svaki su izazvali Albanci, a ni jedan Srbi.
Svega nekoliko dana boravka na KiM 1999. bilo je dovoljno pukovniku Žaku Ogaru da shvati da je njegova „Francuska izabrala pogrešnu stranu„.
On to nije želeo da učini i samostalno donosi odluku da zatvori most kako bi sprečio nasilje. To je bila prva barikada na ovom mostu i značajan potez koji je omogućio da Srbi opstanu u ovom delu pokrajine.
Za Magazin Tabloid, povodom aktuelnih dešavanja, pukovnik Ogar se priseća tog vremena:
„Kada sam odlučio da zatvorim glavni most u Kosovskoj Mitrovici, na početku angažovanja francuskih jedinica na severu srpske pokrajine, krajem juna 1999., to je bila neka vrsta “hitne mere“.
Iz bezbednosnih razloga sam želeo da izolujem srpska naselja, uglavnom severno od Ibra od albanskih južno od Ibra, i nisam shvatao da to može da postane nešto “više“ od izolacije kritičnih oblasti. U stvari to je bila „najmanje loša odluka“ u tom trenutku.
Naravno, to nije rešilo problem srpskih enklava pod opsadom južno od Ibra, ali je omogućilo da se stabilizuje zapaljiva situacija unutar samog grada, Kosovske Mitrovice i ograniči upad Albanaca na sever, čiji je cilj bio proterivanje srpskog stanovništva koje bi napustilo svoje kuće i imanja“.
On je posle nepunih mesec dana smenjen i povučen sa KiM, ali je to zacementiralo situaciju za naredne gotovo dve decenije. Srbi tada kroz udruženje građana „Čuvari mosta“ organizuju nadgledanje severnog prilaza mostu.
Predsednik udruženja, Vladimir Gile Rakić konkretno je predlagao formiranje srpskog entiteta, sa srpskom policijom i vojskom, a KFOR da ostane na linijama razgraničenja između Srba i Albanaca.
Međutim, govorio je te 2002.,“…UNMIK želi da se obračun sa čuvarima mosta tokom priprema za preuzimanje svih institucija – opštine, zdravstva, pravosuđa. Onda ćemo izgubiti vezu sa maticom, sve se uklapa u neku buduću nezavisnu državu„.
Izgledalo je da situacija počinje da se smiruje, ali je varka trajala do 17. marta 2004. godine kada je na hiljade Albanaca, usled lažne vesti o potapanju njihovih dečaka u reci, izazvalo masovne nemire na severnoj obali, a glavni sukob odvija se na mostu.
Snajper sa južne obale ubio je dvoje i ranio nekoliko okupljenih Srba koji su goloruki pokušavali da se odbrane. Francuski KFOR ga je vrlo brzo likvidirao. Most je opet blokiran na nekoliko godina.
Organizovani napad na sever KiM, koordinisan iz međunarodnih službi, a u izvođenju albanskih specijalnih jedinica ROSU, jula 2011. ponovo je uznemirio Srbe na severu koji su tada blokirali sve putne pravce sa juga, a glavni most „tek“ polovinom septembra.
Na pregovorima u Briselu jedna od glavnih tema, osim postepenog povlačenja srpskih institucija sa teritorije KiM i uspostavljanja kvazi-institucija albanskih separatista, bilo je uklanjanje barikada.
Nemačka insistira da se uz Dačića aktivnije uključi i Aleksandar Vučić, kako bi pregovori bili „što uspešniji“ a rezultat toga je i početak radova na mostu. Svi ljudi zaduženi za koordinaciju i sprovođenje radova, sa srpske strane, članovi su SNS-a. Nametnuti „lideri Srba“, koje postavlja Vlada bez raspisivanja ikakvih izbora, pristaju na bukvalno sve postavljene zadatke.
U po noći, juna 2014., sa mosta uklanjaju betonske barikade. Kancelarijа za KiM izdala je ponižavajuće saopštenje da su one uklonjene „uz pomoć građana Kosovske Mitrovice“ koji su ih i podigli, a usled poverenja premijeru Vučiću koji „na vrhuncu popularnosti“ nije smeo ni nos da promoli bez stotinak pripadnika Žandarmerije.
Albanci su ovo shvatili kao znak predaje i slabosti Srba, te počinju da insistiraju na potpunom uklanjanjanju „parkića mira„. Organizuju proteste, najmasovnije od 17. marta, a pod nazivom „ili vi, ili mi“. Zapaljeno je nekoliko automobila i uz pomoć specijalnih jedinica EULEKS-a, protesti su tu i zaustavljeni.
Protiv otvaranja mosta javno je istupio jedino DSS bledunjavim saopštenjem tipa „samo kažem“. Čak i na takvo reaguje čitav aparat zadužen za sprovođenje „revitalizacije“ insistiranjem na opsežnim merama „predupređivanja nemilih događaja“, čime umesto sigurnosti ulivaju strah u kosti.
Strahovanja da će mnogo toga krenuti po zlu dodatno potkrepljuje i saopštenje Gorana Rakića gradonačelnika „Severne Mitrovice“, po sistemu takozvane „Republike Kosovo“, koji se u ovako bitnom momentu nije pojavio „uživo“ jer bi svojim ograničenim retoričkim sposobnostima svakako naneo štetu osetljivom problemu.
„Zajedno sa gradonačelnicima, radna grupa će redovno nadgledati i revidirati prevladavajuće političke i bezbednosne uslove u opštinama tokom i nakon procesa obnove. Policija Kosova, Euleks i Kfor u skladu sa svojim odgovarajućim mandatima, obezbediće bezbednu i sigurnu sredinu“, zaključuje se u saopštenju u njegovo ime dostavljeno medijima.
Istovremeno, Aleksandar Spirić, predsednik „privremenog organa“ za upravu grada pri Vladi Srbije kome je kudikamo bilo lakše da se pojavi, jer ima višegodišnje iskustvo kao TV voditelj, te je providno, ali zadovoljavajuće izrecitovao pripremljeni tekst, otvaranje mosta je predstavio kao „razvoj i modernizaciju koju ovaj grad zaslužuje„.
Istovremeno, na terenu će ovo biti prva barikada ikada postavljena Srbima, jer zatvaranjem ulice od mosta ka centru će onemogućiti odvijanje saobraćaja u severnom delu grada.
Gile Rakić, nekadašnji vođa čuvara mosta, danas član upravnog odbora društva Ščerbina, kratko kaže da „ne samo da ne treba da se otvori, već taj most ne treba ni da postoji. Da ga nema, to je jedino rešenje koje Srbima garantuje opstanak„.
On ni pešačku zonu ne vidi kao bezbednu. „…Tom zonom će šetati Albanci u velikim grupama. Uznemiravaće devojke i izazivaće tuče, jer oni ni za ubistva Srba ne odgovaraju, a kamoli za tuče. Da ne pominjem to što će tu biti mnogo veća gužva nego sada pa neko od njih može da ostavi kraj šetališta ‘paket’, udalji se i sve digne u vazduh„. Više od ovoga nije želeo ni da govori ni da sluti.
Istog mišljenja je i Milorad Trifunović, predsednik udruženja porodica nestalih i kidnapovanih koji kaže da „ne da ovo nije dobar trenutak za otvaranje mosta, već takav trenutak ne postoji! Most nikada ne bi trebao da bude otvoren“ kaže on za Magazin Tabloid.
Po njegovom mišljenju, neće biti problema samo u okolini već na celom severu. „…Jednog dana se može desiti da tu bude više Albanaca nego Srba, i onda će Srbi morati da se sele. Znate već kako oni rade, dovedu jednog, pa još dvoje, pa još petoro svojih i tako dok se ne utvrde a onda počinju sa pritiscima kako bi oterali Srbe koji tu vekovima žive. Oni ne žure, sve rade smišljeno, ja sam to doživeo u Vučitrnu a otvaranjem mosta njima će definitivno biti omogućena ekspanzija na sever„.
Svoja uverenja potkrepljuje planovima o kojima mu Albanci govore otvoreno. U poslednje vreme, ohrabreni politikom povlačenja srpske državnosti sa KiM „Srbima prodajemo stanove ispod cene jer znamo da će to biti naše. Imamo papire i taj stan ne može kasnije da kupi niko osim nas a vi ćete morati da ih prodate“ rekao mu je jedan od njih.
Početak građevinskih radova na mostu objavila je Kancelarija Evropske unije na Kosovu uz ocenu da će „most u Mitrovici postati simbol normalizacije odnosa među zajednicama na Kosovu“.
Obnova mosta, investicija čija vrednost premašuje 1,2 miliona evra, finansira Evropska unija, „u velikoj meri će doprineti olakšanju kontakata ljudima u Severnoj Mitrovici, Južnoj Mitrovici i šire“, navodi ova Kancelarija.
Popodne je prvog radnog dana na mostu. Sa južne strane grada Albanci masovno prelaze u srpski deo. Ponajviše je mladih. Dolaze, nadmeno, provokativno demonstrirajući „oslobađanje“ mosta. Jedan od njih ustaje i prilazi ,na albanskom tražeći upaljač. Kad dobije odgovor na srpskom „počasti“ sagovornika pogledom punim mržnje i gneva.
Među posetiocima ima i starijih. Posmatraju, neki nemo, neki kao da kažu „već je krajnje vreme“. Mnogi odlaze dublje u srpski deo, šetaju, onda u povratku sa osmehom na licu fotografišu most sa severne strane, ređe se i sami fotografišu kraj njega.
Prema istraživanju profesorice Prištinskog univerziteta, sada u Kosovskoj Mitrovici, Mitre Reljić, južna strana grada krcata je novoimenovanim ulicama koje nose imena albanskih „heroja“.
Sa druge strane grada, u kome žive Srbi, posvećene herojima su samo dve površine. Ulica majora Milana Tepića i trg braće Milić od kojih su dvojica poginula tokom NATO agresije a treći umro od tuge za njima.
Planirano je da nova saobraćajnica prođe upravo tim trgom. Shvativši kako će se to odraziti u javnosti, predstavnici Vlade Srbije posetili su njihovu majku u Kraljevu, jedinog preživelog člana porodice.
Za Tabloid ona kaže da „…Razume da se radi o velikom projektu i nada se da će ispuniti obećanje o izmeštanju trga na neko drugo prikladno mesto“. Međutim, problem je što u Kosovskoj Mitrovici ne postoji druga lokacija na kojoj bi bilo moguće izmestiti trg, pa se sumnja da će posao biti traljavo odrađen ili možda uopšte i neće.
Blag pristup i pokazano „razumevanje“ uticali su utešno na usamljenu ženu, pritisnutu bolom i samoćom, a udaljenu od poprišta sukoba poslednjih 17 godina. Sa ovdašnjim Srbima to nije tako.
Jedan od njih kaže da nije morao da „preko trga, preko srpskih leševa gazi put Albancima“ ali i da ta simbolika nije slučajna. Milići su rođaci i Trifunovića.
„…Kako mogu da gledam na to kada su ubijeni od NATO fašista i umrli od tuge za braćom? Njihov otac je umro najviše od bola jer je bio duboko ubeđen u ravnopravnost svih, a onda je na teži način shvatio da je bio u zabludi. Sada će se i trg koji nosi njihovo ime, ukinuti. Da ne bode oči Albancima, jel’ ?
Možda će naći nekoga ko će braniti ideju o „razvoju“ ali svi koji su izgubili nekoga a govore suprotno od ovoga što ja govorim, glođu meso sa kostiju svojih najbližih“ nedvosmislen je Trifunović.
Ovakav stav deli ogromna većina Srba iz Kosovske Mitrovice koji tvrde da ishod ne može biti povoljan ako su postupci jednostrani. Srbi ne mogu ni da pomisle o slobodi kretanja južno od Ibra dok se insistira od celog sveta da dozvole slobodan promet robe ljudi na delu KiM na kome Albanaca nikada nije bilo.
„…Danas, po onome što znam o situaciji i položaju Srba na Kosovu i Metohiji, biće počinjena ozbiljna greška uklanjanjem kontrolisanog pristupa mostu. Pogrešno je u političkom, psihološkom i bezbednosnom smislu“ siguran je pukovnik Žak Ogar, danas vlasnik firme i konsultant za pitanja bezbednosti.
„…Jedino održivo rešenje jeste puna implementacija Rezolucije 1244 koja definiše prostor Kosova i Metohije kao dela države Srbije.
Rezolucija je važeća, doneta od strane Ujedinjenih nacija. Zašto nije poštovana od strane Evropske unije?“ – pita se pukovnik kome je trebalo nekoliko dana da shvati svu suštinu vekovnog sukoba Srba i Albanaca na prostoru Kosova i Metohije, a kome se ne nazire kraj, ali ni pozitivan ishod u dogledno vreme.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
SEZONSKE ŠVERCERSKO-AZILANTSKE TURE I MANIPULACIJE DOKUMENTIMA POD MASKOM „TEROR NAD MANJINAMA“!!!
Državna administracija u Nemačkoj i drugim zemljama EU, lažne azilante, Rome i Albance iz Srbije, naziva "Srbima". Vlada Srbije ne reaguje na ovo kako bi zaštitila sve one pristojne, radne i vredne Srbe koji decenijama rade u evropskim zemljama i koji nikada svojim boravkom nis ugrozili zemlju koja ih je prihvatila.
Manjinama, a posebno Romima i Albancima u Srbiji, ništa nije ni bolje ni gore nego većinskoj naciji, jer uživaju sva ljudska i građanska prava, i preko propisanih standarda. Ali, izgleda, ni to nije dovoljno, pa kad krenu sa srpskim dokumentima da traže azil, o Srbiji sve najgore pričaju.
I što gore pričaju, to ih Vođa bolje štiti. Kad ih iz EU vrate nazad, tu je opet pomoć, parama budžeta! I tako u krug.
N. Vlahović
Početkom juna meseca ove godine, do javnosti u Srbiji je dospela vest agencije Rojters, da su migranti iz islamskih zemalja doseljeni u Nemačku, napravili čak 69.000 krivičnih dela za poslednja tri meseca, a da su Srbi u istom periodu po broju krivičnih dela odmah iza njih!
Precizniju informaciju dao je izveštaj nemačke Kancelarije federalne kriminalističke policije (BKA), da su „migranti iz severne Afrike, Gruzije i Srbije disproporcionalno zastupljeni među osumnjičenima". Što će reći, neko manje, neko više, ali uglavnom u sličnom obimu.
Da je bilo koja druga civilizovana država u pitanju, a ne Vučićeva Srbija, do sada bi od Nemačke tražila detaljne informacije o broju i obliku tih krivičnih dela, te imenima izvršitelja, kako bi znala kako da postupi nakon njihovog izručenja.
Ali, uprkos ćutanju naprednjačkog diktatora (ćuti da se ne zameri odlazećoj kancelarki Merkel) u vezi sa ovim slučajem, pojedini mediji u Nemačkoj su se ipak setili da ispitaju ko su ti "Srbi", pa se ispostavilo da su u 99 odsto slučajeva izvršioci tih krivičnih dela Romi i Albanci sa srpskim pasošem.
Nemački ministar Tomas de Mezijer, ne tako davno, obratio se "Srbima koji traže azil", da ga dobiti neće jer je "Srbija zemlja sigurnog porekla". Mezijer se ustvari obraćao Romima i Albancima iz Srbije, jer Srbi iz Srbije prema podacima imigracionih službi, po pravilu ne traže azil nego sa određenim stručnim kvalifikacijama traže radnu dozvolu.
Nikada se za poslednjih petnaest godina nije desilo da najviši predstavnici Srbije, upute oštar protest, notu, demarš ili da puste bilo kakav glas povodom skandalozne retorike kojom se Srbi u Nemačkim medijima i Nemačkoj administraciji žigošu kao tražioci azila, imigranti, secikese, kriminalci i prosjaci.
Nikada im nije palo na pamet da zaštite interese srpske nacije od provokacija navodno nezadovoljnih manjinskih grupacija, kako u zemlji tako i u inostranstvu. Vučićeva vlada je u tome otišla najdalje.
Srbi zaposleni u Nemačkoj, potpuno su nezaštićeni od svoje matice države, što nije slučaj sa Romima i Albancima, srpskim državljanima koji uživaju punu pravnu zaštitu po sporazumu o takozvanoj readmisiji .
Naime, srpski državni organi, prema svim međunarodnim sporazumima koji su potpisani poslednjih deset godina, imaju obaveze prema Romima i Albancima koji nisu prihvaćeni u postupku dobijanja statusa emigranta u Nemačkoj (i u drugim evropskim zemljama).
Te obaveze podrazumevaju da Srbija mora da im po povratku obezbedi smeštaj, posao, školovanje za decu i sve drugo što proizilazi iz sporazuma o readmisiji. Došlo je dotle da su se mnogi Srbi mlađe dobi na jugu Srbije izjasnili nacionalno kao Romi, samo da bi u mestu boravka dobili posao ili zagarantovanu pomoć koja stiže iz evropskih fondova specijalno za romsku populaciju. Sigurnije je u današnjoj Srbiji biti Rom nego Srbin!
Srbi u Nemačkoj su decenijama predstavljali uzorne građane, odlične radnike i savršeno su se uklapali u društvena pravila u ovoj zemlji. Tako je i danas. Ali, od raspada Jugoslavije pa do današnjih dana, Romi i Albanci sa srpskim pasošem napravili su veliku pometnju, kako u nemačkim medijima tako i u nemačkoj administraciji. Navodno bežeći od terora iz Srbije, došli su u Nemačku kao srpski državljani, a u zvaničnoj statistici pojavljuju se kao "Srbi". Najčešće, kad su u pitanju krivična dela.
Državni organi u Srbiji nisu ništa uradili po ovom pitanju, kako bi zaštitili Srbe od stavljanja u isti koš sa Romima i Albancima. Naprotiv, Romi i Albanci u Srbiji sa lakoćom mogu dobiti sva potrebna dokumenta, od pasoša do međunarodne vozačke dozvole, a onda se u Nemačkoj predstavljaju kao "žrtve režima".
A, kao što je poznato, svaki dosadašnji režim, završno sa Vučićevom diktaturom, okrenut je pre svega protiv srpskih nacionalnih interesa, i svom snagom dokazuju raznim evropskim komesarima i komesarkama kako štite manjine, pre svega Roma i Albance.
To ide dotle da čak ni počinioce krivičnih dela koje je Nemačka u Srbiju vratila, ne tretiraju kao prestupnike, da se neko slučajno ne bi uvredio i prijavio to evropskim kancelarijama u Srbiji kao "teror nad manjinama"!
U Srbiji, prema poslednjem popisu iz 2011. godine, živi oko 150.000 pripadnika romske zajednice. Taj broj je netačan, jer Roma ima znatno više sa srpskim dokumentima. Problem je što oni ta dokumenta koriste u svrhe manipulacije, kao lažni azilanti.
Kad im je potrebno da dobiju dokumenta kao građani Srbije, srpska državna administracija sve čini da im u tome pomogne. Kad sa srpskim dokumentima dođu u Nemačku i zatraže azil zbog "terora nad manjinama", onda o Srbiji pričaju sve najgore o čemu svedoče zapisnici imigracionih vlasti u svim većim nemačkim gradovima.
Romi iz Srbije koji preko leta odlaze u zapadne zemlje, borave tamo izvesno vreme, dobijaju novčanu pomoć (sada već manju nego ranije zbog zloupotreba), bave se krađom i prosjačanjam, kradena vozila dovoze u Srbiju i u delovima ih prodaju, dobijaju socijalnu pomoć…
Mnogi od njih imaju velelepne kuće u Novom Sadu, Beogradu a sve su stekli "sezonskim" švercersko-azilantskim turama, od Srbije do Nemačke i nazad. Uz sve to, o Srbiji govore sve najgore, a svaki pogrešan gest pojedinaca Srba ili države, odmah prijavlju kao diskriminaciju.
Romske organizacije u Srbiji zastupaju ljudi koje ova ružna strana njihove populacije, ne zanima. Kao i drugi političari u Srbiji, bore se za svoj interes i gledaju da se ne zamere ni vladajućim koalicijama ni romskoj mafiji, koja očigledno, postoji.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
IZDAJE NEMA BEZ VLASTI : BRISELSKI SPORAZUM – VELIKA OBMANA SRPSKOG NARODA I SRBIJE
Treća godišnjica Briselskog sporazuma, potpisanog 19. aprila 2013., između Ivice Dačića (ministra srpske policije i tadašnjeg srpskog premijera) i Hašima Tačija (vođe albanskih terorista), sasvim je dovoljna da sa sigurnošću ocenimo sadašnji položaj Srba.
Licemerje Brisela je opšte poznato, međutim licemerje “vlasti u Srbiji” prema sopstvenom narodu i državi, u bezrezervnoj servilnosti prema zahtevima "zapadnih partnera" i prihvatanjem evropske magle i šargarepe na dugom štapu, dovešće do gubitka i države i naroda…
Ivan Maksimović
Danas možemo da budemo potpuno sigurni u ono što smo i pre tri godine znali. Za SAD i EU oduvek je postojao jedan jedini način da se zaustave zločini i nasilje nad Srbima a to je da ih kontrolisano proteraju sa Kosova i Metohije.
Ne sve, već da ostane jedan broj koji će se „integrisati" u šiptarske kvazi-institucije. Njihovo prihvatanje albanskog „sistema" i dobrovoljno odvajanje od Beograda kao svog centra, opravdaće svo do tada izvršeno zlo nad Srbima i takvo stanje učiniti trajnim. Taj broj je onaj koji je potpuno bezopasan u smislu organizovanja otpora u budućnosti ali preko potreban da bi se stvorila slika o multietičnosti.
Kritičnu, to jest nepoželjnu masu, ne iseliti u jednom mahu kao 1999. ili 2004., godine već postepenim odlascima stvoriti utisak da je to bio njihov slobodan izbor i sprečiti mogućnost opravdanog masovnog povratka.
Upravo zbog toga se „integrisanje" Srba u albanske kvazi-institucije vrši postepeno ali ogoljeno kako bi oni koji ostaju znali gde ostaju i potpisuju ugovore u kojima obavezno stoji klauzula o odricanju od države Srbije i obećanja da će služiti interesima tzv. „Republike Kosovo".
Prva srpska institucija na listi bio je upravo MUP. Administracija je transformisana u info-službu o neophodnostima za pribavljanje ličnih dokumenata i svedena na dva – tri službenika koji osim savetima, nikako drugačije ne mogu pomoći.
Policajci su prvi srpski službenici koji su „integrisani". Kada oni koji su ratovali za svoje porodice i državu prihvate teroriste za nadređene i poslodavce, sve ostalo će proći mnogo lakše, i prošlo je. Njihov prelazak u službu takozvane „Republike Kosovo" bio je politička i društvena šok , bomba, vrlo lukavo podmetnuta. Medijski predstavljena kao već doneta „odluka Vlade", a ustvari tek zaključak, koji je toliko nebitan da nije obavezno objavljivati ga u Službenom glasniku, i ne obavezuje nikoga na ponašanje u skladu sa njim, prevario je mnoge.
Novac za plate obezbeđen za najmanje tri(!) godine iz inostranog budžeta a redovne zarade isplaćuje albanska strana. Ko odbije i napusti KiM gubi pravo na zdravstveno osiguranje i penziju.
Bez obzira na apsolutno kršenje zakona, povelje o ljudskim pravima, Ustava a na šta sve reaguju policijski sindikati, usled odsustva minimuma sloge i hrabrosti, još privučeni duplim zaradama i odzivom svojih kolega, policajci pristaju na izdaju i prelaze u albansku službu.
Da je ovakav postupak policajaca bio neočekivan i od strane srpske vlasti, svedoči činjenica da su pripadnici MUP-a sa centralnog Kosova pozvani u svoju bazu u Niškoj Banji da potpišu pristanak. Inače, sveže štampana dokumenta, potpisivali su na klupama, uz zidove zgrade, na haubama automobila... Kada su pitali zašto im nisu obezbeđene makar prostorije, jer bila je zima i to Badnje veče, odgovor je bio jednostavan i kratak: „…Mislili smo da niko neće doći…".
Vlast na čelu sa Nikolićem, Vučićem, Dačićem ovaj gest policajaca predstavila je kao uspeh svoje politike i stub bezbednosti za Srbe u pokrajini. Na terenu je to daleko od istine. "Integrisani" policajci, uplašeni da bi se mogli naći na izmišljenim albanskim optužnicama, a bilo je najava, u potpunosti su predani „uterivanju albanske državnosti" Srbima na KiM.
Od Nove godine, poput čestitke Srbima na severu KiM, njihove uniforme ukrašene su zastavama takozvane „Republike Kosovo". Reakcija kod većine Srba je bila sažeta u rečenici „Ovi će nas oterati odavde".
Užasna je ironija da je stid srpskih policajaca, pomešan sa gnevom, zbog nemoći, poniženja i svega što su prihvatili, usmeren ka srpskom življu na KiM, jer im jedino oni nisu nikakva pretnja. Aktivnosti se uglavnom i odvijaju na tom planu, pokazivanje „mišića" narodu koga su do juče kako – tako, štitili.
U lokalnim medijima, koji su redom na budžetu ili Vlade Srbije ili stranih takozvanih „ambasada" u Prištini, pre svih američke i britanske, često se čuje kako su određene akcije i počinioci sprovedeni „efikasnom akcijom policije" što je ogromna laž. Da je policija iole efikasna otkrila bi makar jednog počinioca od toliko zapaljenih automobila među kojima je zavidan broj upravo u vlasništvu tih policajaca!
KPS je efikasna jedino u prikrivanju zločina. Vrše se pritisci i pretnje, optužuju se za laž žrtve i tako primoravaju da ćute a policajci čuvaju svoja radna mesta i bore se za unapređenja.
Već juna meseca 2013., pripadnik KPS, Srbin iz Leposavića, uz psovke i pretnje smrću, davi trinaestogodišnjeg D. M. koji je odbio da nogom rasturi kamenje složeno u obliku krsta na obali Ibra. Stav očevidaca je da je policajac želeo da se „sada pokaže pred svojima (Albancima) ne bi li dobio bolji položaj na poslu".
Tokom te godine među Srbima na Kosovu rastu tenzije, organizuju se protesti protiv Briselskog sporazuma i njihova iskazana sloga utiče na sve strane te se napadi Šiptara bitno umanjuju i svode na pljačke i krađe. A posle sprovedenih lažnih albanskih izbora i na severu KiM 2013., kojima se ojačava albanska vlast i kvazi-državnost, naredne godine nasilje postaje sve intenzivnije.
Marta meseca 2014. izvršena je redovna godišnja provala na crkveno imanje u Mogili (kod Kosovske Vitine), okruženo Albancima, i naneta je značajna materijalna šteta. Oktobra te godine u Kosovskoj Kamenici napadnut je srpski dečak P.A. učenik osmog razreda, i pretučen. Polovinom februara u Donjem Livoču, otkopan je grob Gradimira Milosavljevića sahranjenog još 1998. a ostaci izvađeni.
Istog meseca grupa albanske dece napala je kraj Ibra srpsku decu molotovljevim koktelima. Policajci optužuju srpsku decu i preteći im, teraju ih kućama. Pripadnici Civilne zaštite sve ovo su gledali – bez reči. Nedaleko odatle aprila 2015., Albanci su nožem u predelu grudi uboli sedamnaestogodišnjeg Srbina N.S., na nekoliko metara od dežurne patrole, inače „integrisanih" srpskih policajaca. Mladić se jedva dovukao do njih kako bi tražio pomoć. Policajci su, navodno, suspendovani.
Krajem marta u gnjilanskom kraju, selu Donja Budriga, bačena je bomba na automehaničarsku radionicu dok su trojica Srbina bila unutra, niko nije povređen. U selu Pasjane Srbinu zapaljene košnice i naneta šteta od oko 5.000 evra.
U istom selu, maja meseca, izboden je Zoran Kostić. Albanci su mu automobilom preprečili put, a zatim ga jedan uhvatio za vrat dok mu je drugi nožem naneo više povreda. U Kosovskoj Mitrovici, pošto su nožem i pištoljem oterali grupu srpskih dečaka, Albanci ulaze u grad kako bi skidali srpske zastave i palili ih na svojim utakmicama. U policiji pokušavam da se raspitam o slučaju a na veliko iznenađenje dežurni me pita „koji napad, ovaj danas ili od pre tri dana"?
Shvativši da ne znam ništa o tome, policajac odsečno odgovara da „nije bilo napada" i optužuje me da izmišljam dok istovremeno, stotinak metara dalje pištoljem i noževima ti Šiptari na ulici nasrću na srpsku decu koja beže na sve strane a napadači oružjem u rukama prolaze pored policajaca koji stoje naslonjeni na patrolno vozilo i ničim ne reaguju!
Srpska deca koja su bežala, požalila se uspaničeno policajcu koji se našao na ulici. Kad je čuo o čemu se radi okrenuo je glavu i nastavio da razgovara sa nekom prolaznicom. Među tim policajcima nalazio se i komandir stanice, "integrisani" policajac.
Napadače zaustavljaju Srbi na trgu Šumadija gde u to doba dana bude dosta ljudi – mediji prenose kako je to rezultat „efikasne akcije policije" oslanjajući se na izvore te službe.
Krajem godine u Kosovskoj Mitrovici dešavaju se tri pokušaja kidnapovanja dece. Napadača, koji u dosijeu ima preko 30 krivičnih dela, opet hvataju ovdašnji Srbi ali biva oslobođen jer „nema elemenata za krivično gonjenje".
Pokušaj kidnapovanja ponavlja se nedavno nad dve srpske devojčice na centralnom Kosovu. Mesec dana pre toga još dva odvojena u Gračanici a od svih ovih napada prijavljen je samo jedan jer niko od Srba ne veruje da će im neko pomoći. I to s pravom. Oktobra prošle godine srpske dečake iz Berivojca napao je Albanac, vršnjak, koji ih je čekao improvizanim buzdovanom i jednom naneo teže povrede glave.
Krajem prošlog meseca Albanci su pretukli bračni par Negovana i Nadu Stanojević ispred njihove kuće u Berivojcu, a ovih dana saznajemo da su oni među okrivljenima za napad na sebe.
„Sud" u Gnjilanu se ističe po nerazumnim optužbama kada su međuetnički slučajevi predmet. „Najslavnija" presuda tog suda je ona kada je baka Persa, iz Paralova, proglašena krivom i izrečena joj je kazna od 50 evra ili tri dana zatvora i to zato što je dobila udarac od Albanca čija je stoka pasla u njenoj bašti.
Bombaški napadi, pucnjava, prebijanja nižu se u Pasjanu i okolini Gnjilana, zatim Gojbulji kod Vučitrna, Srbobranu i Sinaju kod Istoka, Drsniku, Klinavcu i drugim selima oko Kline…
U Goraždevcu, u pucnjavi je porušen spomenik deci ubijenoj na reci Bistrici i žrtvama NATO agresije. Zapaljen jedan auto, oštećeni su kiosk i kuća. Sličan napad, u kome je „samo" zapaljen auto u Goraždevcu se desio i mesec dana pre toga, o tome mediji nisu javili ništa. Za sve ove zločine karakteristično je da su počinioci ili deca ili duševno obolele osobe koje pred zakonom ne podležu strogim pravilima.
Tako je sa Albancima od kada sprovode organizovani teror nad Srbima. U jednom trenutku mediji gotovo da prestaju da izveštavaju o zločinima poput pljačkanja povratničkih kuća, skrnavljenja grobalja, crkava, uzurpiranja srpskih imanja, krađi stoke…
Parafiranjem Briselskog sporazuma dolazi do obrta. Počinje više da se govori o zločinima ali na neočekivani način. Izvor vesti su Srbi u albanskim „institucijama" koji više „nisu" izdajnici.
Na taj način višestruko amortizuju zločine, svojom pojavom skreću pažnju sa etnički motivisanih zločina, umanjuju ih, pljačke i nasilje pravdaju ekonomskim nezadovoljstvom i obavezno najavljuju pomoć žrtvama od čega nema ništa. Zločinci bivaju ohrabreni kada vide da ih čitav sistem štiti uključujući i srpsku stranu, političare, medije …
Briselski sporazum se tako nametnuo kao paravan kojim o bezbednosti Srba kao da želi da se kaže poslednja reč: svaki Srbin koji živi na Kosovu, i želi da bude bezbedan, neka ga napusti, postane „kosovar" ili bude ubijen.
P.S.
Ne izlazi iz glave pitanje zašto je vlast u Srbiji dozvolila da početni princip „standardi pre statusa“ , pretvori u potpuni poraz države potpisan za briselskim stolom???????
To znači da su sve srpske vlasti, svaka na svoj način, dopinele potpunom porazu ustavnosti Srbije. A svi predsednici, i ministri i parlamentarci su se kleli u Ustav Srbije, a svedoci smo da su razmišljali samo o visini svote na svojim tekućim računima, i da je za njih postalo važnije da ispune sve odredbe napisane u „Tačijevom Ustavu i Zakonima“!!!
Umesto da su pre nekoliko godina preduzeli mere da „međunarodni projekat Kosovo“, zamrznu na neko vreme i okrenu se ka ekonomskom jačanju države, i iskoristili povoljnije momente u međunarodnim političkim odnosima, oni su požurili da pored ekonomskog slabljenja države, to plate i političkim ustupcima, opet na račun Srbije…
EU je odlično izabrala baš ovo rukovodstvo Srbije, da progura sve zamišljene planove koji se zove „Međunarodni projekat Kosovo". A kada sve to bude zavijeno u oblandu „statusno neutralno", i Srbija sve proguta, onda će se dovesti novo srpsko rukovodstvo koje će upotrebiti moć države da razbije i ono malo otpora koje pokušavaju da pružaju nosioci rodoljubivog osećanja pripadnika srpskog naroda…
Nikako da izbegnemо utisak da reči predsednika Vlade u Srbiji vrlo često nose prizvuk izdaje i poziv na pasivnost…
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije