Архива
ŠTA BI SA PRUGOM?! OPSTRUKCIJA RUSKOG KREDITA ZA ŽELEZNICU U ORGANIZACIJI VLASTI
Javno preduzeće „Železnice Srbije" a.d. je u teškoj krizi, ali Vlada već duže od mesec dana ne može da se odluči koga će postaviti na funkciju generalnog direktora. Dvojica izvršnih direktora, Svetozar Ćapin i Predrag Janković, pokušali su pravi puč u preduzeću, koji je osujetilo resorno ministarstvo. Ko je stajao iza njihove šokantne odluke da odbiju ruski kredit od 800 miliona dolara?
Mersiha Hadžić
Javnosti je Svetozar Ćapin postao poznat pošto ga je Odbor direktora JP „Železnice Srbije" 7. avgusta 2014. imenovao za generalnog direktora. Iza zvučnog naziva „Odbor direktora" krila su se u stvari samo dva člana: Ćapin i njegov prijatelj Predrag Janković. Dva sata kasnije resorno ministarstvo Vlade Republike Srbije je poništilo ovaj izbor.
U međuvremenu, dok je još bio generalni direktor Železnice, Ćapin je podneo i ostavku na funkciju izvršnog direktora za strategiju razvoja i zajedničke poslove. Uprkos tome, tvrde zaposleni, on i dalje potpisuje sve akte i prisustvuje svim važnim sastancima.
U toku svog „mandata" od dva sata na mestu generalnog direktora, Ćapin je stigao da bez odgovarajuće procedure smeni direktora Sektora za unutrašnju bezbednost i zaštitu i na to mesto postavi svog prijatelja Gorana Radića, koji je u Železnice došao samo nekoliko meseci ranije. Radić je na ovo odgovorno radno mesto, sa koga ima pristup ratnim i bezbednosnim planovima, kao i vojnim šiframa, došao bez prethodnih bezbednosnih provera.
Zaposleni u Železnicama Srbije su Ćapinu nedavno uputili pismo sa osam pitanja na koje su očekivali odgovore, koje nikada nisu dobili. U tom pismu ga oni pitaju da li je tačno da je za vreme radnog veka na poslu bio u proseku dva i po sata dnevno, i da je zaveo sveukupno samo desetak predmeta. Zaposleni, koji redovno protestvuju ispred sedišta „Železnica Srbije" u Beogradu, u pomenutom pismu iznose sumnju da je Ćapin od preduzeća dobio više stanova.
Redovna, zakonom propisana procedura zahteva da Vlada Srbije predloži Skupštini akcionara „Železnica Srbije" a.d. tri izvršna direktora koja posle izbora formiraju Odbor direktora i između sebe biraju generalnog direktora. Umesto te procedure Ćapin i Janković su u Odbor sami, bez saglasnosti Vlade i Skupštine akcionara, kooptirali Momčila Tunića.
Ovo je faktički bio puč kojim su Ćapin i njegovi pomagači pokušali da privatizuju jedno od najvećih državnih preduzeća u Srbiji. Uprkos ovome, resorna ministarka i potpredsednica Vlade Zorana Mihajlović nije imala snage i hrabrosti da iz „Železnica Srbije" odstrani obojicu aktera. Ćapin je smenjen sa mesta generalnog direktora istog dana kada je bio izabran, ali je rešenjem Mihajlovićeve postao kodirektor i sva rešenja potpisuje zajedno sa Jankovićem.
Pomoćnik generalnog direktora za pravne poslove, Zoran Lukić 19. avgusta doneo je rešenje broj 34/2014-668 kojim Ćapinu 18. septembra 2014. godine prestaje radni staž u „Železnicama Srbije" radi odlaska u penziju. U slučaju Ćapinovog odlaska u penziju Janković bi automatski ostao jedini koji bi vršio funkciju generalnog direktora!
Inače, u Agencije za privredne registre kao generalni direktor „Železnica" još uvek se vodi Dragoljub Simonović, čiju smenu Vlada uopšte nije zvanično prijavila, iako je objavila da poslove generalnog direktora zajedno obavljaju druga dva čoveka – Janković i Ćapin. Ovakav haos u javnom preduzeću, koje je prošle godine zapošljavalo 18.225 radnika, u istoriji još nije viđen.
A 19. septembar, Železnice Srbije saopštile su da je "bord direktora" odlučio da odbije ruski kredit od 800 miliona evra za modernizaciju srpskih pruga, i da je raspustio odbor koji je radio na tom projektu" A “bord direktora" su Ćapin, koji je od tog dana zvanično u penziji, i Janković!
Ministarka Zorana Mihajlović oglasila se istog dana, saopštavajući javnosti da je “ministarstvo šokirano ovom odlukom, i najavila hitnu smenu Ćapina i Janković, jer koče realizaciju ruskog kredita za obnovu pruga na Koridoru 10.“
"Železnica je državno preduzeće i oni koji koče investicije ne mogu da budu izvršni direktori i biće smenjeni" – rekla je Mihajlović, govoreći o posledicama odluke Odbora direktora Železnica koji je, umesto da potpiše Aneks 2 ugovora o realizaciji ruskog kredita za obnovu pruga na Koridoru 10 rasformirao Projektni tim i Radnu grupu za pregovore.
Mihajlović je za RTS rekla da se još od marta čeka završetak pregovora o tom aneksu i da se na taj način koči ruski kredit od 800 miliona evra.
"Ovim se koči ruski zajam od 800 miliona evra i blokira se rekonstrukcija pet deonica, a ostavlja se i loš utisak o Železnicama Srbije, i Srbiji kao državi", rekla je Mihajlović. Ona je dodala da je posledica takve odluke i gubitak investicija i novih kompanija koje bi mogle da budu angažovane na tim projektima. Ona je dodala da će se nastaviti rad na potpisivanju tog i ostalih aneksa, kojih je ukupno pet.
"Železnica je platila pet miliona evra za kredite koje nije povukla. Svako ko potroši evro građana Srbije za nešto što nije urađeno, neće biti na tom mestu", navela je ministarka, i odvukla da bi, da nije rešena ova situacija, moglo je da se desi da i na projektu modernizacije pruge Beograd-Budimpešta iskrsne sličan problem.
U razgovoru za redakciju, Ćapin tvrdi da je postupao po naređenju Vučićevog šefa kabineta
Vođa protiv ruskih i srpskih interesa uvek radi ispod žita.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
PRIVATIZACIONI STRUČNJAK ZA PROVIZIJU „NEVIN“ K`O NOVOROĐENČE!!!
Aleksandar Vulin tvrdio jeda će se iza rešetaka naći i bivši ministar za privatizaciju Aleksandar Vlahović, i to zbog "neustavnog zakona o privatizaciji“ preneli su njegovu izjavu od 7. avgusta 2012. godine svi srpski mediji.
Mersiha Hadžić
“Policija je završila istražne radnje u slučaju privatizacije smederevske železare ‘Sartid’ i nezakonito prisvojenih šest miliona dolara prilikom njene prodaje američkom ‘Ju-Es stilu’, tako da će, kako ‘Alo!’ ekskluzivno saznaje, za nedelju dana početi prva privođenja umešanih u malverzacije.
Među onima koji bi do kraja meseca trebalo da završe iza rešetaka su bivši ministar privatizacije Aleksandar Vlahović, šef radne grupe za prodaju Sartida Nemanja Kolesar i biznismen Danko Đunić, koji je radio procenu vrednosti Sartida". – objavio je dnevni list Alo 21. januara prošle godine.
Aleksandar Vlahović je bio ministar za privatizaciju u Đinđićevoj vladi. Zajedno sa Dankom Đunićem, u vreme tranzicije, rasprodao je fabrike, javna preduzeća, cementare, pivare, i zgazio srpsku privredu. Silno se obogatio, kupujući za male pare uspešna preduzeća i robne kuće, koje je kasnije preprodavao.
Vlahović je Rom iz beogradske opštine Sopot. Njegova supruga je učiteljica, danas je direktor te škole. Pogazila je pre deset godina dete na putu, ali nije oglašena krivom. Šta znaju deca o saobraćaju, pogotovu ako vozi Vlahovićeva žena…
Američki novinar iz Pitsburga (sedište US Steel) dolazi do knjigovodstvenog izveštaja US Steel. U njemu nalazi senzacionalan podatak da je plaćen porez na proviziju od 12 miliona dolara za transakciju kupovine Sartida! Uzgred, prema američkom zakonu, sva preduzeća su dužna da posebno naznače sredstva koja su utrošena za proviziju u cilju suzbijanja korupcije.
Dalje istraživanje kretalo se u pravcu vrednosti transakcije. Kada je saznao da je njena ukupna vrednost bila 23 miliona dolara novinar je objavio šokantan tekst u lokalnim novinama da je provizija bila umesto uobičajenih dva do tri odsto – čak 50 odsto! Pogađate, proviziju su primili Miroljub Labus i Aleksandar Vlahović.
Govoreći o slučaju Sartid, Vučić je istakao da su krivične prijave podnete za četiri lica, a među njima nije nekadašnji ministar Aleksandar Vlahović, jer ne postoje nikakvi dokazi! (28. decembar 2013. TV Pančevo).
I 25. jula ove godine, ministar Dušan Vujović i premijer Vučić pojavili su se u udarnim vestima, nasmejani, zajedno sa Aleksandrom Vlahovićem, novim savetnikom Vlade Srbije. Da podsetimo da je Siniša Mali, bivši direktor za privatizaciju i savetnik premijera Mirka Cvetkovića, postao prvo savetnik Vučića, a onda i njegov gradonačelnik Beograda.
Svi pljačkaši Srbije omiljeni su Vučićevi saradnici. Valjda ćemo ih pomlatiti zajedno.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
DRŽAVA SVOJE ENERGETSKE POTENCIJALE PRODAJE STRANCIMA, A NAPREDNJACI OD SRBIJE PRAVE KOLONIJU!
Narednih nedelja, naprednjačka vlast planira da otuđi imovinu u državnom posedu, vrednu više stotina miliona evra, i to za samo desetinu te svote. Planirano je, naime, da državna imovina ne bude prodata privatnim investitorima, već drugim državama! Tako će otići strateški resursi, kao što su, na primer, telekomunikacije. Na taj način će srpskom privredom ubuduće upravljati komesari stranih vlada, a Srbi će biti samo jeftina radna snaga i ovce za šišanje kojima će uzimati i poslednju paru da bi se u drugim državama čuvao socijalni mir. Nemačka i Austrija imaju najviše šansi da ponovo postanu srpski tutori i eksploatatori. Da li je to ono što je Aleksandar Vučić nedavno obećao u Berlinu?
Milan Malenović
Kada se kaže „privatizacija", uobičajeno je da se smatra, da neko preduzeće, koje je u državnom vlasništvu, bude prodato privatnim licima, odnosno preduzeću koje je u privatnom vlasništvu. Srbija je i ovde izuzetak od normalnog sveta, jer se kod nas izraz „privatizacija" koristi i kada nešto što je u vlasništvu naše države prodajemo stranoj državi.
Nekadašnji nacionalni avioprevoznik, Jugoslovenski Aerotransport (JAT) bio je kompanija u većinski državnom vlasništvu dok nije prodat arapskoj kompaniji Etihad, a slična sudbina očekuje i Aerodrom „Nikola Tesla" (u daljem tekstu ANT). Etihad iz Ujedinjenih Arapskih Emirata je čisto državna kompanija, osnovana 2003. godine ukazom koji je potpisao emir Abu Dabija Kalifa bin Zajed Al Nahjan.
Tim aktom određeno je da vlada Abu Dabija da osnivački kapital u visini od pola milijarde dirhana, odnosno oko 136 miliona dolara. Po svim dostupnim podacima, emirat Abu Dabi je i dan danas apsolutni vlasnik ove kompanije.
Zašto je JAT prodat stranoj državi, možda bi neko i mogao da objasni, ali, kad je u pitanju prodaja Aerodroma, odgovor se i ne nazire. Za razliku od JAT-a ANT je uspešna kompanija koja uprkos svetskoj krizi posluje sa prihodom i tako dopunjuje budžet svog većinskog vlasnika – države Srbije.
Jedini ekonomski opravdani razlog da se ANT uopšte proda, i to jednoj stranoj državi, bilo bi dodatno ulaganje u njegov razvoj, ali tako nešto od arapskih šeika poznatih kao "zalivske cicije", slabo ko ozbiljan očekuje.
I Telekom Srbije je jedno veoma uspešno preduzeće u većinskom državnom vlasništvu. Prema izveštaju o poslovanju, prošle godine je zapošljavao 13.229 radnika i ostvario neto prihod od skoro 15,7 milijardi dinara, dok je na računu imao još i 18,45 milijardi dinara neraspoređenog dobitka iz prethodnih godina.
Za kupovinu ove kompanije, koja bi takođe u dogledno vreme trebalo da bude privatizovana, zainteresovani su, po navodima samog Ministarstva trgovine, turizma i telekomunikacija Srbije, Telekom Nemačke i Telekom Austrije.
Čeka nas komesar iz Beča
Nemački Telekom je akcionarsko društvo u kome nemačka država direktno ima 14,5 odsto vlasništva, dok još 17,4 odsto drži preko KfW (Kreditanstalt fuer Wiederaufbau), po veličini treće banke u Nemačkoj u kojoj savezna vlada Nemačke ima četiri petine akcija, dok su preostale u vlasništvu vlada nemačkih pokrajina. Ostali vlasnici akcija Telekoma Nemačke su mali akcionari, tako da, s obzirom da nema svaki vlasnik akcija pravo glasa, nemačka vlada sa svojih skoro 32 odsto kapitala ima apsolutnu vlast na redovnim skupštinama akcionara, pa samim tim i u Telekomu.
U slučaju da Telekom Srbija bude prodat nemačkom Telekomu njime bi se upravljalo iz Berlina i to iz resorno nadležnog ministarstva.
Nedavno je meksička kompanija America Movil (u vlasništvu drugog najbogatijeg čoveka sveta, Karlosa Slima) stekla većinski paket akcija Telekoma Austrija, tačnije 50,7 odsto. Austrijska država, međutim, i dalje preko državne kompanije OEIAG (Oesterreichische Industrieholding AG) ima više od 25 odsto akcija, pa po zakonu koji važi u toj alpskoj republici ima i pravo veta na sve odluke koje bi da donese većinski vlasnik, a za koje se proceni da nisu u skladu sa zakonom ili interesima kompanije.
U slučaju da Telekom Austrije kupi Telekom Srbije našom telekomunikacionom kompanijom upravljaće neki komesar vlade u Beču, što smo mogli da imamo i bez krvavog Prvog svetskog rata.
Samim tim, prodaja većinskog paketa akcija srpskog Telekoma nemačkom, odnosno austrijskom Telekomu ne bi bila nikakva privatizacija, već presipanje iz šupljeg u prazno, kao u slučaju Jata, samo sa još pogubnijim posledicama.
Kao što je pokazala „afera Snouden", telekomunikacije nisu samo način da ljudi stupaju jedni sa drugima u kontakt, već i polje na kome su veoma aktivne službe bezbednosti svih zemalja. Najgora je američka NSA, agencija koja prisluškuje bukvalno ceo svet.
Strana država koja bude kupila Telekom Srbije neće morati više da ulaže milione evra u razvoj sofisticirane tehnologije kako bi mogla da sazna šta srpski političari i građani međusobno razgovaraju: biće dovoljno da naredi svom službeniku koji sedi na nekoj od visokih pozicija u našem Telekomu da sve te razgovore snimi i preda nadležnim bezbednosnim strukturama Nemačke ili Austrije.
Pored toga što na poklon dobija sve srpske državne, poslovne, pa i privatne tajne, nemački, odnosno austrijski kupac dobija još i Telekom Srbije ispod svake cene!
Vlada Srbije u poslednje vreme narod još uporno laže kako će prodati ceo Telekom i da će od te prodaje budžet zaraditi više od milijardu evra. Država u ovom trenutku poseduje 58 odsto akcija nacionalnog teleoperatera, dok 22 odsto poseduju sadašnji i bivši zaposleni Telekoma, kao i ostali građani Srbije.
Preostalih 20 odsto akcija u rukama je samog Telekoma koji ih je svojevremeno otkupio od grčke kompanije OTE, ali novac za to nije dala Vlada, koja bi sada da profitira na njihovoj prodaji: novac su dali svi akcionari (odričući se dividendi kako bi se otplatio kredit), kao i sami zaposleni (pristajući na ograničavanje prihoda radi otplate).
Ako država i ovih 20 odsto, kao apsolutni gospodar akcionarskog društva (što je po ovdašnjem zakonu jednako kao i da je jedini vlasnik), pripoji svom paketu akcija, to bi bila čista pljačka svih onih koji su godinama plaćali za te akcije.
Osim toga, predsednik Sindikata zaposlenih u Telekomu Miroslav Joksimović je nedavno je procenio da zbog opšteg stanja na tržištu za državni paket akcija teško da može da se dobije više od 600 miliona evra, a za toliko para (samo u nemačkim markama) je svojevremeno Srbija pod sankcijama prodala Telekom italijansko-grčkom konzorcijumu. Čak je i onda to bilo daleko ispod njegove stvarne vrednosti.
"Bonus malus" za braću Vučić
Nije mnogo drugačija ni predstojeća privatizacija Dunav osiguranja a.d, još jedne kompanije u kojoj srpska država ima većinsko vlasništvo. Odmah posle razarajućih poplava u Srbiji Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) je iskazala spremnost da otkupi najveći osiguravajući zavod u Srbiji. Ako su te najave tačne, ne treba uopšte ni sumnjati da će, kao i uvek, EBRD od naših vlasti dobiti na tacni ono što traži.
U vlasničkoj strukturi EBRD-a najviše deonica imaju Evropska centralna banka (koju čine nacionalne banke država, članica evro-zone), američka centralna banka FED i britanska centralna banka Bank of England (čiji se vlasnici uporno kriju). Ostale akcije imaju centralne banke članica EBRD-a, što će reći da je i ova banka kontrolisana od strane stranih država (Srbija je takođe članica EBRD-a, ali na strani primaoca kredita, tako da nema pravo na učešće u donošenju odluka).
Da priče o prodaji Dunava EBRD-u nisu samo puste želje aktera političke scene Srbije, pokazuju i nedavna dešavanja. Odmah posle najave „privatizacije" Dunava poskupelo je obavezno osiguranje za motorna vozila i to izvan svake poslovne logike, sa samo jednom namerom: da se Dunav sa povećanim prihodima bud-zašto proda drugim državama.
Objašnjenje za ovaj postupak je glasilo kako vozači zbog smanjenog broja saobraćajnih nesreća i primene „bonus malus" principa plaćaju manje za osiguranje, pa tako osiguravači manje i zarađuju. U toj računici se jedino zaboravilo na to da „bonus malus" važi u svim razvijenim zemljama gde se ne koristi kao obrazloženje za poskupljenje i da kod manjeg broja nesreća osiguravajuće kuće isplaćuju manje para.
Spinovanje javnog mnjenja u vezi poskupljenja osiguranja u potpunosti liči na uobičajeni rad „kuhinje laži" Srpske napredne stranke, koja je privatnim linijama žestoko zainteresovana za prodaju Dunava.
Mlađi brat premijera Srbije Aleksandra Vučića, Andrej Vučić, upravo je u vreme podizanja stope osiguranja motornih vozila, a što je najvažniji izvor prihoda svakog osiguravajućeg društva, postao član Nadzornog odbora „Udruženja osiguravača Srbije", krovnog regulatornog tela koje okuplja sve osiguravajuće kuće Srbije. Sa te funkcije on će zastupati interese Familije u predstojećoj prodaji Dunav osiguranja a.d.
Smisao ove sage o Dunav osiguranju je da svi vozači u Srbiji moraju da plaćaju višu stopu osiguranja kako bi naprednjaci, a na prvom mestu klan Vučića, uzeo što je moguće višu proviziju pri prodaji ovog osiguravajućeg zavoda i to, najverovatnije, ne nekom privatnom investitoru, već banci iza koje stoje nacionalne banke (pa samim tim i interesi) drugih država.
Uz pomoć naopakih subvencija
Od predstojećih velikih privatizacija preostaje eventualno još EPS, koji je u prošloj godini ostvario profit od 19 milijardi dinara i to uprkos činjenici da se cena struje u Srbiji velikim delom tretira kao socijalna kategorija, jer ovako siromašan narod ni ovu cenu ne može da plaća.
Sudeći prema najavama iz Vlade Srbije, za ovo preduzeće je najviše zainteresovan nemački RWE (nekadašnji Rheinisch-Westfälisches Elektrizitaetswerk AG) sa sedištem u Esenu. I u ovoj korporaciji, koja je prošle godine imala obrt od preko 50 milijardi evra i iskazala gubitak od 2,443 milijarde evra, nemačka država ima dominantno vlasništvo.
Oko četvrtine svih akcija RWE-a imaju nemačke lokalne vlasti, a dobar deo imaju i druga javna preduzeća. Deo lokalnih samouprava je svoje akcije udružilo sa jednim delom javnih preduzeća (kao što su štedni zavodi ili osiguravajuća društva) i oformilo RW Energie-Beteiligungsgesellschaft mbH & Co. KG, koje je sa svojih 16,15 odsto učešća u osnovnom kapitalu RWE-a daleko najveći pojedinačni akcionar ovog koncerna.
Nemačka vlast, tako, kupovinom EPS-a želi za male pare da obezbedi sebi pristup jeftinoj električnoj energiji, kojom će, zatim, da snabdeva sopstveno stanovništvo i time učvrsti socijalni mir u sopstvenoj zemlji. Zbog toga nikoga ni ne čudi da je tokom poslednje Vučićeve posete Berlinu od strane nemačkih zvaničnika pokrenut i razgovor na ovu temu.
Od Južne Amerike, preko Sjedinjenih Američkih Država, pa do Zapadne Evrope privatizovane javne usluge i resursi se stalno vraćaju u državno vlasništvo. U protekloj deceniji 86 gradova je vratilo vodovod u državnu, odnosno javu svojinu. Samo u Nemačkoj je od 2007. do danas vraćeno 100 energetskih koncesija u državno vlasništvo. A Srbija bi svoje energetske potencijale da pokloni Nemačkoj?!
Ne treba zanemariti ni mišljenje britanskog stručnjaka prof. Endrjua Kambersa, kako vlast jedino može uz pomoć naopakih subvencija, kakve plaćaju danska i švedska država, da nagovori privatizovane gigante iz oblasti elektroprivrede da ulažu u oblast obnovljivih izvora energije, što bi, da su te kompanije ostale u državnom vlasništvu, išlo mnogo lakše i jeftinije.
Srpski budžet te pare nema, jer da ih ima privatizacija nam ne bi ni trebala, zbog čega ćemo i dalje da se gušimo u vazduhu zaprljanim dimom iz termoelektrana, dok će Nemci uživati u svežem vazduhu i jeftinoj struji iz Srbije.
Privatizacija javnih dobara, pogotovo strateški važnih, kao i preduzeća koja i sada posluju sa dobitkom, i danas je, isto kao i u bliskoj prošlosti, način da se opljačka Srbija. Ali, za razliku od prošlosti, kada su glavni korisnici ove mogućnosti bili domaći tajkuni, sada će najviše da profitiraju strane državne kompanije, kao što je na primer Al Ravafed (još jedno državno preduzeće iz Ujedinjenih Arapskih Emirata) koji po tajnom ugovoru sa srpskom Vladom ima pravo zakupa plodnog zemljišta po skoro upola nižoj renti od one koju su do sada plaćali zemljoradnici iz Srbije.
Da li je bolje da nas pljačkaju domaći ili belosvetski lopovi, u suštini nije ni toliko bitno. Važno je sprečiti pljačku, ko god da je sprovodi.
A 1.
" …Svašta bi čovek mogao da pomisli"
Nekadašnji ministar privrede Saša Radulović poznat je po svojim neoliberalnim stavovima, odnosno ubeđenju da sve treba privatizovati i tržištu prepustiti da reguliše samo sebe. Kao takav on je bio izričit protivnik državnog kapitalizma, pogotovo njegove izvitoperene verzije u kojoj preduzeća u vlasništvu stranih država kupuju preduzeća koja su u vlasništvu srpske države.
Pošto se nekoliko puta u toku svoje kratke ministarske karijere sukobio sa tadašnjim prvim potpredsednikom Vlade Aleksandrom Vučićem bio je potpuno ignorisan i zanemaren u radu Vlade. Na kraju mu ugovori, za koje se unapred znalo da ih neće odobriti, uopšte nisu bili ni prosleđivani.
Shvativši da su njegovo mišljenje, pa samim tim i rad, nepoželjni Radulović je prestao da dolazi na sednice Vlade i time isprovocirao svoje razrešenje.
"…Tajni dogovori sa Arapima gotovo svakodnevno daju nove plodove. Ceo tajni dil je paket. Od kredita, preko zemljišta, Etihada, Beograda na vodi, gradnje socijalnih stanova, puteva, čipova, a da za pet meseci u ministarstvu nijednog Arapina nisam video", tvrdio je kasnije Radulović medijima i dodao: "…Sav posao sa Arapima su vodili Siniša Mali i kadrovi Mlađana Dinkića, kao i advokatska kancelarija Harison koja zastupa Arape. Kako se posao vodi, čovek bi pomislio da se Arapi ne interesuju mnogo za svoje pare i imaju puno poverenje u Malog, Dinkićeve kadrove i tu kancelariju. A oni svi rade kao tim. Čovek bi pomislio i da to nisu arapske pare, nego neke naše koje su bile prljave pa su se umile, oprale i sredile, pa više nisu naše pare i odlučile da se vrate. Svašta bi čovek mogao da pomisli ."
A 2.
Naprednjaci od Srbije prave koloniju
Tačerizam je vrhunac neoliberalizma i ime je dobio po nekadašnjoj premijerki Velike Britanije, Margareti Tačer, koja je beskompromisno zastupala ideju izlaska države iz privrede i uništavanje sindikata. Tri decenije posle početka njenog razarujećeg programa britanski dnevni list "Gardijan" objavio je poražavajuće rezultate koji pokazuju da je tačerizam i u zemlji svog nastanka doveo do pustoši.
Mnogi izveštaji pokazuju da su privatizovane usluge skuplje i neefikasnije od onih u javnom vlasništvu. Rasprodaja železnice i metroa pokazala se kao posebno loša. Guranje privrednika u prirodni monopol dovelo je do fragmentacije, do gubitaka na godišnjem nivou od 1,2 milijardi, do najskupljih voznih karata u Evropi, a više su se nego udvostručile subvencije nego dok je železnica bila državna, navodi "Gardijan". Nasuprot privatizovanom delu železnica, deo koji još nije privatizovan pruža daleko bolju uslugu i stavlja godišnje 800 miliona funti u državnu blagajnu (isto kao i vodovod Škotske koji je u državnim rukama).
"Gardijan" na kraju zaključuje: "Privatizovane industrije nisu uspele da obezbede efikasnost, odgovornost ni sigurna radna mesta. One su iz datog monopola lako isisale bogatstvo, koncentrisale ga u sve manjem broju ruku, probudile nejednakost i nisu ostvarile suštinski važne investicije."
Državno vlasništvo i u zemlji porekla najekstremnijeg oblika neoliberalizma dobro funkcioniše, pa je pitanje zašto ne može i u Srbiji, kako su to tvrdili Aleksandar Vlahović, Božidar Đelić i Mlađan Dinkić? Naprednjačka vlast ne osporava mogućnost da državne kompanije mogu uspešno da posluju i u Srbiji, ali smatra da su Srbi za taj poduhvat nesposobniji od svih ostalih na svetu, pa se najvažniji državni resursi ove zemlje poveravaju vlastima drugih država.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije