Архива
POSLOVANJE U EPS NABAVKE – PONUDA DOBRA ONOLIKO KOLIKO JE DOBRA PROVIZIJA
Zbog potpune nesposobnosti i nestručnosti svojih kadrova, ministarka energetike Zorana Mihajlović je samo u prvoj godini svoga ministrovanja, "olakšala" budžet Srbije za preko 12 miliona evra! I sve to, u samo dva velika posla. Uprkos svemu tome, ona je tokom dosadašnjeg mandata radila šta god je htela: saradnike je menjala iz obesti, a funkcionere u svom ministarstvu postavljala bez konkursa i bez ikakvih kvalifikacija. A, kakve je poslove sklapala, najbolje govore rezultati i šteta koja je napravljena budžetu.
Igor Milanović
Sredinim 2012. godine, čim je stupila na dužnost, ministarka energetike Zorana Mihajlović zaustavila je pripremljen tender za nabavku električne energije uz obećanje da će umesto od trgovaca energiju po jeftinijoj ceni nabaviti direktno od proizvođača
Sunce je tada pripeklo, dotoci na rekama bili su katastrofalno niski, pretila je restrikcija i preko noći se po nalogu ministarke uključuju Panonske TE-TO, koje rade na gas i mazut. U avgustu i septembru 2012. godine utrošeno je gasa za oko 1,5 milijardi dinara i proizvedeno je oko 113 miliona KWh ili 1 KWh za skoro 13 dinara. Da je ova količina energije bila kupljena od trgovaca, koštala bi manje od 750 miliona dinara. Znači, čista šteta bila je 6,5 miliona evra, plus besplatan rad elektrana. Naravno, o tome ministarka ćuti, a poslovodstvo ili bilo ko drugi iz EPS-a ni da zucne.
Krajem 2012. Mihajlovićka nalaže EPS-u da od Elektroprivrede Republike srpske (EPRS) za 2013. godinu kupi oko 600 miliona KWh. Kupovina je obavljena po ceni od 52 do skoro 56 evra po MWh uz avansne uslove plaćanja i negarantovane količine.
Pored preplaćene cene umešala se i blaga zima početkom 2013. i dobra hidrologija cele 2013, tako da je ova energija preprodata po cenama nižim i od 45 evra za MWh. Da je ova struja preplaćena, jer je morao ministarkin nalog da se izvrši, govori i cena po kojoj je za ovu godinu kupljena – 40,30 evra za MWh.
Znači, samo po ovom poslu u 2013. godini čista šteta oko 5,5 mil. evra.
Pljačka naroda preko računa za struju
Pored mnogih „milozvučnih" izjava, ministarka Zorana Mihajlović u saradnji sa v.d. direktorom JP EPS-a Aleksandrom Obradovićem početkom 2014. godine proizvodi aferu „naduvani računi".
Prvo da pogledamo činjenicama u oči. U Srbiji postoji oko 3,5 miliona brojila. Sva se očitavaju ručno. Normalno je da kod 1 odsto očitavanja dođe do reklamacija od kojih je oko 60 odsto opravdano. Zbog pokretanja afere broj reklamacija je porastao na „čitavih" 1,3 odsto od čega je 40 odsto bilo opravdano.
Okreni-obrni broj neispravnih čitanja je ostao u uobičajenim granicama. Kad Mihajlovićka i Obradović naduvaju par ekstremnih slučajeva, eto prilike da i ozbiljne TV sa nacionalnom frekvencijom organizuju i više od jedne emisije na temu „naduvanih računa" ili kako narodu vajni kadrovi SNS-a da prodaju rog za sveću.
SNS od dolaska na vlast uz svesrdnu asistenciju ministarke Mihajlović i v.d. direktora JP EPS-a Obradovića na skoro sve važnije funkcije u EPS-u postavljaju nesposobne ali zato partijski podobne i zaslužne kadrove SNS-a.
Uz to polako istiskuju pouzdane poslovne partnere EPS-a a ubacuju one koji su spremni da daju velike provizije. To sigurno utiče da se u EPS-u donose katastrofalno loše pogotovu strateške odluke, ali ne i da se stvarni broj grešaka u očitavanju brojila stvarno poveća.
Ministarka Zorana Mihajlović, poznata po svom oštrom jeziku, „čvrstim stavovima", konstantnom veličanju prvog potpredsednika Vlade i izjavama koje uglavnom nemaju nikakve realne veze sa resorom koji vodi, uspela je za ovo relativno kratko vreme da u potpunosti degradira Ministarstvo, a pogotovo oblast životne sredine koju je srozala na najniže moguće grane ikada i za koju je iz samo njoj znanih razloga preuzela odgovornost.
Od konkretnih mera kojima se od početka svog mandata može pohvaliti treba istaći ukidanje Fonda za zaštitu životne sredine i Agencije za hemikalije. Naprosto je legendarna izjava nekadašnjeg državnog sekretara ovog Ministarstva Vladana Zdravkovića, koji je na pitanje predstavnika Evropske komisije iz kog su tačno razloga ukinute pomenute institucije rekao da je u pitanju „ispunjavanje predizbornih obećanja". U pomenutu Agenciju za hemikalije EK i Švedska uložili su 3,2 miliona evra i ona je praktično bila samoodrživa pošto je najveći deo sredstava bila u mogućnosti da obezbedi samostalno.
Ministarstvo je preuzelo nadležnosti navedenih institucija i mali deo zaposlenih (od kojih su mnogi naknadno oterani putem raznoraznih pritisaka) i činjenica je da u ovima oblastima, a pogotovo vezano za upravljanje hemikalijama sada vlada haos i ne zna se ni ko pije ni ko plaća. Šlag na tortu je i dovođenje Filipa Radovića, golobradog momčića na mesto direktora Agencije za zaštitu životne sredine – srećna okolnost pa je mladi gospodin okružen ljudima koji nešto znaju pa mogu da mu pripremaju govore i prezentacije, pošto on niti ima iskustva niti znanja da samostalno obavlja funkciju na koju je doveden.
Muzej neotesanih u ministarkinom kabinetu
Ono što je posebno izraženo u Ministarstvu energetike, razvoja i zaštite životne sredine je atmosfera konstantnog straha, pretnji i ucene zaposlenih. Disciplinski postupci pokreću se, uglavnom, neosnovano zbog najmanjih sitnica. Za ovakvu atmosferu posebno je zaslužna sekretar ministarstva Gordana Škoro, koja se ponaša kao pripadnik nekadašnje UDBE i neretko objašnjava zaposlenima koja su im, po nekom njenom shvatanju, prava i obaveze.
Kako bi bila u mogućnosti da na svaki mogući način vrši pritisak na zaposlene angažovala je u svojstvu ličnog doušnika Darka Obradovića, čiji je osnovi zadatak da sakuplja sve moguće informacije o kolegama (podobnost, stranačka pripadnost ili opredeljenje, informacije iz prošlosti pa čak i informacije u vezi sa seksualnom orijentacijom) i revnosno ih prenosi gospođi Škoro.
U svim navedenim aktivnostima, njen najbliži saradnik je Marija Blečić, šef Kabineta ministra. Oni koji su imali priliku i čast da se bar jednom susretnu sa Blečićkom, posvedočiće da je to jedna „zanimljiva" osoba poprilično čudnog ponašanja, kakvu apsolutno ne očekujete da sretnete na mestu šefa nečijeg Kabineta.
Svojstveno za Zoranu Mihajlović, a što nije toliko poznato široj javnosti, je da naprosto obožava da često menja svoje najbliže saradnike. To što je neko član stranke ne kvalifikuje ga automatski za bilo koju, a pogotovo ne neku visoku, državnu funkciju – no to kod nas ne važi.
Jedan od prvih kolega koje je Mihajlovićka smenila bio je njen šef Kabineta, Đorđe Avramović. Nakon toga je došla smena državnog sekretara Vladana Zdravkovića, koga je zamenio Dejan Novaković. Ali ni ta „ljubav" nije dugo trajala, pa je i on pao u nemilost, a njegove je poslove u najvećoj meri preuzela krajem 2013. godine Stana Božović, koja je postala prava internet senzacija zahvaljujući svojoj urnebesnoj biografiji (nalazi se na njenom ličnom sajtu www.stanabozovic.rs ). Zanimljivo je da je Božovićka defektolog kao i Blečićka.
Dužnosti su razrešena i dva pomoćnika ministra, Mirko Grubišić i Hranislav Stojković, čiji je relativno kratak boravak u Ministarstvu obeležilo niz raznoraznih skandaloznih događaja: od pretnji zaposlenima i fizičkih nasrtaja, zloupotrebe pozicije u vezi sa izdavanjem određenih dozvola, sve do otvorenog seksualnog uznemiravanja koleginica. U celoj priči je još veći paradoks da je Stojković u poslednje vreme često viđen u ministarstvu Bačevića, gde je svim snagama pokušao da se udene.
EPS je živi i bez kredita
Kako se Mihajlovićka bavi svojom političkom karijerom, u Ministarstvu vlada totalno rasulo kada je u pitanju rukovodstvo i organizacija posla, na mestu smenjenih pomoćnika nema nikoga, a slična je situacija sa još nekim rukovodećim mestima. Ministarka naravno za to ne haje, a zaposlenima ostaje da se snalaze kako znaju i umeju i da mole dragog Boga da se nekome ne zamere ili da slučajno ne kažu ili ne urade nešto što bi moglo biti pogrešno shvaćeno.
Ministarka Mihajlović je negde izjavila da će formirati nezavisnog snabdevača i da će građani imati prilike da biraju isporučioca električne energije. Prećutala je da to znači povećanje cene od bar 50 odsto.
V.d. direktor JP EPS-a Aleksandar Obradović mesecima priča o korporativizaciji i centralizaciji EPS-a. Šta to znači samo on zna. Verovatno to još ne znaju ni konsultanti koji rade na ovom projektu, jer ih još nije obavestio.Kad je osnovano EPS Snabdevanje za direktora je postavljen nesposoban, partijski (SNS) podoban i željan vlasti Dejan Vasić. Smenjen je u aferi oko očitavanja brojila i uhlebljen na drugom mestu u okviru EPS-a.
EPS Snabdevanje je jedino preduzeće u EPS-u koje je za 2013. godinu iskazalo gubitak i to u iznosu od 1,5 milijardi dinara, a ove godine će to biti možda i više od 10 milijardi dinara, jer Obradović želi baš takvo preduzeće.
JP EPS za opravdanost formiranja EPS Snabdevanja angažovao je stranu konsultantsku firmu koja je viziju EPS Snabdevanja dao prema želji Aleksandra Obradovića.
Aleksandar Obradović je svojevremeno izjavio da će EPS marta 2013. otići u stečaj ukoliko se ne zaduži najmanje za 300 mil. evra. Neko mu je pokvario računicu da EPS zaduži za 300 miliona evra po skupoj kamatnoj stopi. EPS je i bez kredita danas živ, zdrav i relativno likvidan.
Inovativnost v.d. direktora JP EPS-a Aleksandra Obradovića ogleda se u mnogo čemu. Angažuje konsultante za sve i svašta. Naravno, u ugovorima ne piše da će im ustupati poslovni prostor EPS-a za njihov rad, ali zato može da dobije željeni rezultat. Još je bolje ako je elaborat urađen po konkretnim instrukcijama.
Ovih dana Obradović se busa u grudi kako je prvenstveno on, a ponešto i njegovi saradnici, zaslužan za pozitivan rezultat – profit EPS-a. Kada bi neko upoređivao zimu početkom 2012. godine i hidrologiju 2011. i 2012. godine sa zimama početkom 2013. i 2014. godine i hidrologijom 2013. i početkom 2014. godine došao bi do zaključka da su Obradović i njegovo saradnici napravili samo dodatni gubitak, a ne dobit.
Još kad bi nekom palo na pamet da analizira dodatna zaduženja (15 milijardi dinara oko 1. januara 2013.) sa paprenim kamatama, kao i da uzme u obzir ostvarena povećanja cene električne energije, otkrilo bi se koliki je stvarni manjak ovog javnog preduzeća.
O Obradoviću treba reći i to da od kad ga je vlada postavila za v.d. direktora JP EPS-a ni jednom nije, kao svi dosadašnji direktori, ušao na glavni ulaz u Balkanskoj 13, već se uvek ušunja preko tunela za kolski ulaz koji je do njegovog dolaska služio samo za unošenje toalet i ostalog papira i iznošenje smeća. Zašto ima lično obezbeđenje, tri vozača na raspolaganju, za sebe i ženu, a angažuje šest vozila EPS-a?
Profesionalni "obarači" ponuda
Krajem 2012. godine u EPS-u je formirana posebna direkcija za nabavke. Mnogi su očekivali uvođenje više reda u nabavkama. Ali novi nabavljači, pod kontrolom SNS-a, su pravi majstori u izigravanju Zakona o javnim nabavkama.
Prvo pravilo je da se što više „bitnih" nabavki realizuje na nivou EPS-a pod kontrolom Mlađena Maleševića, direktora direkcije.
Drugo pravilo je da ugovore mogu da dobiju samo oni ponuđači koji ponude i proviziju funkcionerima u EPS-u. Za Mlađu je dovoljna i sića.
Treće pravilo je da je ponuda onoliko dobra koliko je dobra provizija, bez obzira da li je to u interesu ili na štetu EPS-a.
Četvrto pravilo je da ukoliko nema provizije i nema „profesionalnih" obarača da Mlađa obori ponudu.
Očigledno da predsednik SNS-a Aleksandar Vučić nije zadovoljan rezultatima javnih nabavki u EPS-u pa je nedavno u Kolubari izjavio da zbog "profesionalnih" obarača ponuda treba menjati Zakon o javnim nabavkama. Prećutao je da želi izmenu zakona u korist mafijaša, kriminalaca i šićardžija SNS-a koji primenjuju (izigravaju) Zakon o javnm nabavkama.
Naravno da najbolju logistiku i objašnjenje kako činiti krivična dela, a ostati nekažnjen, pruža direktor Direkcije za pravne poslove EPS-a i bivši sudija Dragan Veljić.
A 1.
Ministarka i supermen ("Trgomen") iz predsedništva
Šta se iza kulisa dešava u ministarstvima Milana Bačevića i Zorane Mihajlović? Jasno je da postoji i određeni rivalitet ova dva ministra, kako zbog nadležnosti ministarstava (koje i nakon čuvene „temeljne rekonstrukcije" nisu precizno definisane), tako i zbog očigledne pripadnosti različitim taborima unutar SNS-a: Bačevićeva ćerka Milena udata je za Branislava Nikolića, mlađeg sina Tomislava Nikolića, dok je Mihajlovićka veliki poštovalac lika i dela prvog potpredsednika Vlade, čije misli neretko citira i čije stavove i izjave brani sa toliko strasti i zanosa, da bi puki posmatrač mogao da pomisli kako tu ima i nešto više od stranačke lojalnosti.
Pored navedenog, tu je i jedan od bitnijih razloga neslaganja i netrpeljivosti: dok je ministar Bačević odgovoran prevashodno za saradnju sa Ruskom Federacijom, Kinom i drugim istočnim državama, ministarka Mihajlović zastupa (često neskriveno) interese „zapadnih partnera".
Interesantno je da ministar Bačević sedi u zgradi Vlade u Nemanjinoj 11 (u bivšem kabinetu Olivera Dulića), i da od početka svog mandata nijedan jedini put nije došao u SIV III gde je lociran najveći deo zaposlenih, što je očigledno nedostatak opšte kulture i profesionalnosti, a o ljudskom odnosu i moralu ne treba ni govoriti.
Veoma je zanimljiv i izbor najbližih saradnika ovog ministra. Među najinteresantnijima je Milana Rakić, koja je praktično najuticajnija u ministarstvu i istovremeno državni sekretar i šef Kabineta ministra.
Javna je tajna da gospođa ima značajnu podršku Predraga Mikića, savetnika predsednika Nikolića i poznatog kraljevačkog “biznismena“ (poznatog i po kompaniji „Trgomen"), čije se ime pominje u mnogobrojnim aferama. Oni upućeniji verovatno znaju da se i ime Rakićke vezuje za više afera, pa i onu čuvenu aferu „Satelit" i tadašnjeg ministra Davinića, budući da je upravo ona u tom periodu bila sekretar Ministarstva odbrane i neko ko je po prirodi posla bio veoma dobro upućen u sva dešavanja.
Rakićka bez ikakvog obzira sprovodi raznorazne vidove represije nad svima onima koji joj iz nekog razloga nisu simpatični, ili koji na bilo koji način dovedu u pitanje njena naređenja. Ono što javnost takođe ne zna je da je Milana Rakić bila u međuvremenu razrešena dužnosti državnog sekretara u ovom ministarstvu, da bi nedugo nakon toga „vaskrsla" na praktično isto mesto.
Razlog je veoma jednostavan: pomenuta gospođa je u međuvremenu otišla u penziju, pa je ovakva zavrzlama bila neophodna kako bi je opet vratili nazad i kako bi istovremeno primala i platu i penziju!
Dispečer voznog parka ministarstva je nateran da ode sa svog radnog mesta, dok je slična sudbina umalo zadesila i jednog od zaposlenih koji je nesmotreno na nekoj neformalnoj večeri kritikovao ideju izgradnje čuvenog Kanala Dunav – Egejsko more, a čije je reči neko od dušebrižnika preneo Rakićki.
Ne bi bilo fer da izostavimo i Slobodana Erdeljana, pomoćnika ministra Bačevića. Ovaj domaćin iz Jakova i nekadašnji rukovodilac stočarske proizvodnje, a kasnije i direktor "Gazdinstva 7. Juli" ima jednu izuzetno bitnu kvalifikaciju kada je u pitanju mesto pomoćnika ministra: dobar je drug sa sinom ministra Bačevića (to što je i član SNS-a je manje bitno u ovom slučaju).
Gospodinu i dan danas nije baš najjasniji pojam „državna uprava", kao ni čemu ministarstvo uopšte služi, pa se bavi "veoma odgovornim i važnim zadacima", kao što je preuređivanje kancelarija, rušenje zidova, kačenje slika i raspoređivanje cveća i drugog bilja po kancelarijama i hodnicima. Pred Novu godinu je terao kompletan svoj sektor da dva cela dana piše i kovertira novogodišnje čestitke za svu njegovu brojnu rodbinu, drugare, poslovne partnere i sve one koje do sada nije obavestio da je postao pomoćnik ministra.
Uz sve navedeno, gospodin u 21. veku ne zna ni kako se pali, a kamoli koristi kompjuter. Uprkos politici štednje, a u naletu profesionalnog entuzijazma, Erdeljan je za svog ministra čak napravio i kompletno opremio mini kabinet, u slučaju da ministru u nekom trenutku slučajno padne napamet da kroči nogom u SIV III.
Ne bi trebalo izostaviti informaciju da konkursa za popunu ovog radnog mesta nikada nije bilo, što znači da Erdeljan ovu funkciju obavlja mimo važećih propisa. Javna je tajna da ako poželite da kupite kravate ili firmirana odela sumnjivog porekla, on je pravi čovek kome se za to treba obratiti u ministarstvu.
U ovoj plejadi interesantnih rukovodilaca je i Jasmina Milošević, sekretar ministarstva, koja se u sve meša, sem u svoj posao (konkurs za popunu ovog radnog mesta nikada nije sproveden). Najjača kvalifikacija koju ima je to što je dobra drugarica sa Rakićkom, a ne treba zaboraviti ni suprugu ministra Bačevića.
Treba li da napomenemo da su svi u kompletu poreklom iz Kraljeva? Miloševićka sve svoje kreativne zamisli sprovodi preko načelnice pravne službe Sonje Vukadinović, koja je bila izuzetno odani saradnik ministra Olivera Dulića kao i prethodno Saše Dragina, i kojima je svesrdno pomagala prilikom realizovanja desetina nameštenih konkursa za posao.
Ako u nekoj budućnosti i bude novih konkursa, najbolje je odmah nazvati Vukadinovićku koja sa stoprocentnom sigurnošću može reći ime osobe koja će „sasvim zasluženo" dobiti posao kao „najbolji kandidat". Takođe, postoji velika verovatnoća da ta osoba bude upravo iz Kraljeva, Kruševca i okolnih mesta i sela, ili sa Kosova. Šanse da neko iz Beograda ili neko ko zaista zaslužuje dobije posao, gotovo da ne postoje.
Za imidž ministarstva i ministra brine se takozvani PR Mirjana Pavičić koja se u ovoj vrsti posla apsolutno nikako ne snalazi. Ko je malo pažljivije čitao vesti koje se plasiraju preko sajta ovog ministarstva, sigurno je uočio da su tekstovi poprilični loši i stiče se utisak kao da ih je pisao pripiti srednjoškolac osrednjeg stepena inteligencije. Kako dobro Pavičićka radi svoj posao i priprema ministra za pres konferencije, može se videti i iz skorašnje izjave ministra da će Kina u region uložiti ni manje ni više nego deset hiljada milijardi evra… Kao vrhunski „ekspert" na polju prostornog planiranja (inače politikolog po zanimanju) imenovana je i za člana Upravnog odbora Republičke agencije za prostorno planiranje.
Kada smo već kod Republičke agencije za prostorno planiranje, postavlja se veoma zanimljivo pitanje: čemu tačno služi ova Agencija, a čemu Odeljenje za prostorno planiranje u okviru Ministarstva koje broji ni manje ni više nego 22 zaposlena?
Svako ko je malo bolje upućen u tematiku zna da je prvobitni plan bio da se Agencija ukine i postane integralni deo Ministarstva. Naravno, zaposlenima u Agenciji to nikako nije odgovaralo, pošto bi pojedini bili prinuđeni da se „odreknu" svojih izuzetno visokih primanja i pređu na „standardne" plate koje imaju zaposleni u ministarstvima.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
SAMO JEDNOM SE ŽIVI: TURISTIČKI REZULTATI VELIKIH TROŠADŽIJA ATAŠEA SRPSKE POLICIJE PO SVETSKIM METROPOLAMA
Skandalozni izbor takozvanih ekspertskih kadrova direkcije policije koji su zaduženi za reformu i integracije srpske policije sa Evropskom unijom i njihovi enormni troškovi, predstavljaju pravu sliku raspada državnih institucija. U pismu koje je dobila redakcija iz vrha MUP-a Srbije, opisani su i "kadrovi" i njihove mesečne potrebe koje se mere desetinama hiljada evra. Pismo objavljujemo u celosti.
„Nekada su srpska i savezna policija sarađivale sa svim ostalim policijama, ne samo u regionu nego i šire. Ta saradnja je bila na veoma visokom nivou, jer su je obavljale školovane i stručne osobe sa velikim policijskim iskustvom do određenog perioda, kada nastaje kolaps u međunarodnoj policijskoj saradnji, prouzrokovan dovođenjem partijskih, neškolovanih, neiskusnih kadrova, za koje nisu važile bar osnove nekih međunarodnih kriterijuma izuzev partijskih knjižica, prijateljstva sa rukovodiocima, krevetskih usluga…
Ali pođimo redom od načina na koji su započeli tu svoju karijeru vezanu za EU integracije, lažne oficire za vezu, policijske atašee i eksperte. Policijskih atašea i ostalih eksperata Srbija ima, ili je imala u nekoliko zemalja i to u: SAD, Ruskoj federaciji, Italiji, Mađarskoj, Makedoniji, Francuskoj, Rumuniji, Sloveniji, sedištu EU u Briselu, našoj ambasada u Briselu i povremeni kvazipolicijski eksperti na raznim školovanjima i poluprivatnim obukama, a koje u enormno velikim deviznim iznosima plaćaju poreski obveznici Srbije, a čiji su profesionalni rezultati, izuzev turističkih, na najnižem mogućem nivou.
Krenimo prvo od njihovog šefa Biroa za međunarodnu saradnji gospodina Igora Perića zvanog Masonski prasac, kadra SPS koji je u MUP došao 2009. godine iz Kancelarije za pridruživanje EU, iako ga niko od tamo zaposlenih nikada nije ni video.
Gospodin Perić nema ni višu školu, već završenu neku francusku večernju školu menadžera u Parizu, gde je i živeo neko vreme. Izuzev aktivnosti sa jednim državnim sekretarom u masonskoj loži njegove stručne kvalifikacije su ravne nuli. Kada je došao u MUP najviše rukovodstvo je preko noći izmenilo sistematizaciju, jer nije ispunjavao uslove za to radno mesto. Sve je to tada skockao gospodin Željko Kojić „sumnjivi" pomoćnik ministra i kadar SPS-a.
Policijski ataše u SAD je gospodin Srđan Spasić zvani Spale, iz Medveđe, koga je SG1S direktno preporučio na to mesto, iako nikada nije obavljao operativne poslove. Naime, on je obavljao poslove neuspelog specijalca i ceo svoj radni vek je samo hapsio, odnosno lišavao slobode lica, a posle radnog vremena je privatno radio kao čuvar u firmi STANKOM na Banovom Brdu, kod čuvenog Žike Muštikle.
Nije čak ni imao završen fakultet, već višu školu, jer za tu vrstu visoko intelektualnog posla nije bio ni potreban. Preko veze je završio osnovni kurs FBI-a, i to iskoristio da sebe lažno predstavi kao najvećeg policijskog stručnjaka. On boravi sa svojom porodicom u Vašingtonu, sa suprugom i decom u luksuznom stanu u elitnom kraju, i koristi službeni skupoceni džip.
Njegov dosadašnji posao, izuzev svog privatnog, se zasnivao na dočekivanju visokog rukovodstva MUP prilikom odlaska u SAD i razgledanju gradova i znamenitosti Amerike. Nijedan zvaničnik, čak ni lokalne policijske stanice u Americi, ne zna da država Srbija ima svog policijskog službenika tamo, iako se gospodin Spasić konstantno hvali na prijemima da svakodnevno ide u FBI, DEU, DIU i sl.
MUP Srbije izdvaja mesečno preko 12.000 evra za troškove stana, školovanja dece i održavanja skupocenog službenog vozila koji gospodin Spasić koristi.
U Ruskoj Federaciji je do skoro boravio i radio gospodin Dragan Grbović zvani Grba, koji je jedini imao stručne i profesionalne karakteristike za obavljanje tog posla kao iskusni, obučeni i školovani operativac nekadašnje službe državne bezbedosti.
Vraćen je ekspresno iz Rusije, zato što je okarakterisan od strane rukovodstva MUP kao kadar SNS i pored njegovih izuzetnih rezultata i svih pohvala od strane ruskih bezbednosnih službi.
U MUP-u se priča da se zamerio državnom sekretaru Vanji Vukiću, i da nije hteo po njegovom nalogu da dočekuje kojekakve devojke, ljubavnice, švalerke i „poslovne partnerke" najviših rukovodilaca MUP-a i SPS, i da je otkrio njihove razne nezakonite poslove i sumnjive kontakte. Njegovi mesečni troškovi su takođe bili oko 10.000 evra.
U Italiji posao policijskog atašea obavlja najbolji drug jednog od državnih sekretara MUP-a, izvesni Dragan Đorđević zvani Doca, koji je inače radio kao priučeni medicinski tehničar na VMA i u SAJ-u, a koji je u međuvremenu završio MEGATREND fakultet, i nekoliko mastera na istom fakultetu.
Izuzev previjanja rana i pružanja prve pomoći bolesnim licima, ostalih umnih i fizičkih kvalifikacija nema. U međuvremenu je takođe zahvaljujući SPS drugovima prebacio svoju suprugu sa VMA u Ministarstvo spoljnih poslova, tako da i ona prima visoku deviznu platu.
Živi sa porodicom u elitnom delu Rima, i koristi skupoceni auto koji je takođe platio MUP. Njegov posao se zasniva na dočekivanju supruga i devojaka funkcionera MUP i SPS-a na vikend-šoping ture u Rimu i ostalim gradovima Italije, kao i posetama skupocenim hotelima i letovalištima.
Mesečni izdaci koje MUP izdvaja na stanarinu, plate, školovanje dece i ostale reprezentativne troškove gospodina Đorđevića iznose preko 12.000 evra, ne računajući plaćene avionske karte svakog meseca za Beograd, za njega i njegovu porodicu.
U Sloveniji je policijski ataše, a na predlog SPS i PUPS bila gospođa Zorana Katić, koja je inače sudski tumač za engleski jezik, i koju je u MUP, kao eksperta, dovela 2006. godine njena školska drugarica i tadašnji državni sekretar Mirjana Orašanin.
Gospođa Katić nema ama baš nikakve veze sa policijskim i operativnim poslom, a tako je dobro obavljala četiri godine taj posao u Sloveniji, da slovenačka policija nije ni znala da Srbija u njihovoj zemlji ima policijskog atašea!
Živela je u skupoceno iznajmljenom stanu u elitnom delu Ljubljane, a o njenim mesečnim troškovima i profesionalnim rezultatima je suvišno govoriti – troškovi su iznosili oko 6.000 evra.
U MUP-u se pominje da na njeno mesto dolazi "još veći policijski ekspert“, istetovirani inspektor Dejan Marinković zvani Mića, koji je trenutno načelnik Službe za ratne zločine, i školski drug državnog sekretara.
On je na to mesto postavljen kao kadar DS, u Kragujevcu, gde je radio važio je za jednu pravu ošljaru i spletkaroša. Sve češće se hvali da je kućni prijatelj sa predsednikom Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem.
U službi se prema svojim radnicima ponaša kao sa stočnim fondom, konstantno ih ponižavajući. Živi u ekstra nameštenom službenom stanu u strogom centru Beograda za koji ne plaća nikakve dažbine.
Troškovi "reprezentativnih aktivnosti"
U sedištu EU u Briselu, kao policijski ekspert srpske policije i koordinator za razmenu poverljivih podataka sa EU i NATO nalazi se Ljilja Spasojević, zvana Retkoserka, takođe iz Medveđe, kadar SPS-a i sestra od strica pokojnog Dušana Spasojevića – vođe zemunskog klana, koji je učestvovao u ubistvu premijera Zorana Đinđića!
Ona je prethodno radila kao administrativni radnik u jednoj policijskoj stanici, zatim kao obični referent za međunarodnu saradnju, a koja o toj problematici ne zna ama baš ništa. Pošto je kupila na kredit veliki stan u elitnom delu Beograda – Dedinju, prešla na skupoceneu ultra slim cigarete, a prvenstveno zbog njenih prekovremenih „intimnih aktivnosti", rukovodstvo MUP i SPS ju je nagradilo slanjem u Brisel.
U međuvremenu ova „klečeći sposobna žena" je uspela da i svog muža, inače takođe zaposlenog u MUP-u, privremeno prebaci da radi u MSP kao vozača – pratioca u našoj ambasadi u Briselu, što nije do sada pošlo za rukom nikom od mnogo većih karijernih diplomata. MUP joj je odmah kupio skupoceni službeni automobil, a ona je sa porodicom iznajmila skupoceni namešten stan u najelitnijem delu Brisela.
Mesečni troškovi koje MUP izdvaja za troškove gospođe Spasojević i njene porodice za stanarinu,plate, školovanje dece, i njene „reprezentativne aktivnosti" iznose preko 15 000 evra bez plaćenih avionskih karata na mesečnom nivou.
O njenim rezultatima i vrstama „poslova" koje tamo obavlja, sa kim i za koga, je suvišno pisati. Takođe u Brisel je upućena i druga osoba, ali kao policijski ataše Zorana Lazarov, po zanimanju pravnik, kadar SPS, zaposlena u Birou za međunarodnu saradnju bez ijednog dana rada u operativnom sastavu policije!
Razlog njenog ubrzanog slanja u Brisel kao policijskog atašea (iako je već tamo Ljilja Spasojević kao policijski ekspert, ali niko ne zna za šta) je što je njen suprug gospodin Lazarav kao nekadašnji kadar DSS radio u BIA i MSP, a sada je kao kadar SPS sa srednjom školom dobio radno mesto u protokolu naše ambasade u Briselu. Njihovi troškovi sa nameštenim stanom vozilom i školovanjem za decu će premašivati mesečno 15.000 evra.
Već drugi mandat od pet godina u Makedoniji se nalazi takođe policijski ataše gospodin Milan Petrović, koji je na to mesto postavljen zahvaljujući svojim privatnim vezama sa jednom međunarodnom organizacijom, sa kojom je sarađivao, ali zarad ličnog interesa. Njegov posao sem privatnog, zasniva se na dočekivanju i razvoženju funkcionera MUP i SPS i njihove rodbine i ostalih, pogotovo za vreme letnjih odmora i proputovanju do Grčke ili do Ohrida. Nekada je radio u graničnoj policiji, a sa ovom vrstom posla se susreće po prvi put. Takođe poseduje skupoceni službeni auto i živi sa porodicom u elitnom delu Skoplja.
Mesečni troškovi koje MUP izdvaja za ovog policijskog atašea su oko 10.000 evra. Njegovi rezultati na poslovnom planu su ravni nuli.
Policijski ataše u Mađarskoj je izvesni Darko Matić iz Sente. Imao je samo završenu srednju školu, ali je preko noći završio neku privatnu strukovnu školu, a mađarski jezik ne razume niti govori. Njegove najveće kvalifikacije za to radno mesto su bile njegove aktivnosti u Policijskom sindikatu i u komisiji za tumačenje kolektivnog policijskog ugovora.
Nikada u svojoj dosadašnjoj profesionalnoj karijeri nije obavljao ni slične poslove, ali je sa rukovodstvom SPS i MUP posebno dobar, zbog njegovih tadašnjih aktivnosti u protivrečnosti sa ostalim sindikatima. Zvaničnici mađarske policije još ne mogu da se načude čudu kako je on dospeo tamo, jer se on samo bavi privatnim poslom i švercom hrane i hemije iz Mađarske i cigareta iz Srbije u Mađarsku.
Mesečni troškovi koje MUP izdvaja na ovog ekspertskog policijskog atašea iznose ireko 10.000 evra.
Policijski ataše u Francuskoj je izvesni Tomislav Toma Radovanović, nekadašnji komandir beogradske interventne jedinice, koji je takođe kadar SPS-a (kadar Nemanje Đorđevića i Aleksandra Antića).
Nikada u svojoj dosadašnjoj profesionalnoj karijeri nije obavljao ni slične poslove, ali je sa rukovodstvom SPS-a i MUP-a posebno dobar, zbog njegovih aktivnosti na privatnim racijama ugostiteljskih objekata koji su konkurencija Nemanji Đorđeviću i ostalim ugostiteljskim biznismenima SPS-a.
Zvaničnici francuske policije još ne mogu da se načude čudu kako je on, kao prosečan uniformisani policajac dospeo na to mesto, pošto je jedva završio neke obuke u Francuskoj o lišavanju slobode lica i gušenju uličnih nemira, jer nije znao niti jednu reč francuskog niti engleskog jezika.
Mesečni troškovi koje MUP izdvaja na ovog policijskog atašea iznose preko 10.000 evra.
Intimne drugarice u klečećem položaju
Pomoćnik direktora policije i glavni pregovarač u ime direkcije zadužen za evrointegracije je gospodin Bogoljub Živković, nekadašnji načelnik Policijske uprave Kraljevo, koga je na to mesto predložio savetnik predsednika Republike, i vlasnik firme TRGOMEN, koji mu je u životu zdušno pomogao, praveći mu vilu indentičnu svojoj, jedino je razlika u nijansi fasade. Bogoljub Živković ima veze sa evrointegracijama kao što srpska policija ima sa poreskom policijom Kostarike ili Burundija.
Pri tome ne zna nijedan strani jezik, čak ni na osnovnom nivou. Njegove umne i profesionalne mogućnosti su na nivou noćnog čuvara u sadašnjoj propaloj fabrici MAGNOHROM, gde više nema šta da se ukrade.
Kako se lažno predstavljaju, savetnice direktora policije za međunarodnu saradnju sa EU, sa svega devet godina radnog iskustva su silikonske sestre Marija i Katarina Tomašević, bliznakinje, koje je držeći ih za ručice i nogice u MUP doveo Dragan Šutanovac, a koje su radile kao foto modeli i prodavačice na beogradskom sajmu!
Njihova treća sestra je Slađana Tomašević, koja je voditelj Beogradske hronike, i koja je uvek „intimno prisna“, kao i njene sestre, sa „moćnim političkim ljudima“ u Srbiji. O njenom bahatom ponašanju i o njenim „intimnim klečećim i ležećim sposobnostima" pričaju svakodnevno svi zaposleni u MUP-u, i svakodnevno su izložene podsmesima i sprdnjama.
Veljko Popara, po zanimanju pogonski pravnik, nikada nije radio u operativnom sastavu policije, već u logistici, odnosno u odeljenju za opservaciju ili praćenje. Ne postoji niti jedan kurs u policiji u inostranstvu na koji gospodin Popara nije učestvovao, iako većina nije imala veze sa vrstom poslova koji obavlja, ili koji je ikada obavljao, i na kojima je pokupio više diploma i sertifikata, nego što ima cela kriminalistička policija Srbije. Zahvaljujući "tajnim specijalnim zadacima" koje je obavljao još za vreme ministra Jočića, a posebno prateći svoje kolege, posebno pripadnike specijalnih jedinica i falsifikovanjem izveštaja sa terena, direktor policije ga je nagradio radnim mestom pomoćnika načelnika, iako ne ispunjava osnovne kriterijume za to radno mesto, zbog operativnog iskustva koje ne poseduje.
U sedištu EU na sastancima je od strane evropskih eksperata izazivao samo čuđenje i podsmeh, uz konstataciju da je taj ekspert tamo očigledno zalutao.
Srđan Paskvali, takođe pomoćnik načelnika, po zanimanju priučeni nastavnik geografije i predsedavajući veštačkom policijskom tvorevinom SEPKA je takođe bitna karika u EU integracijama i reformi srpske policije. U svojoj karijeri je jurio samo seksualne prestupnike po šumama Zvezdare, i neuspešno tragao sa prijateljem Draganom Karleušom za „nacionalnim blagom" i umetničkim slikama po Srbiji, a koje se mogu prebrojati na prstima jedne ruke.
Posebno su se isticali sa starim metalnim rimskim novčićima, koji su na volšeban način nestali, kao i mnoge druge zaplenjene umetničke vrednosti, koje nikada nisu vraćene stvarnim vlasnicima, jer nikada nisu izdavali potvrde o oduzetim stvarima.
U zadnje vreme intezivno trenira trčanje, plivanje i ronjenje za vreme radnog vremena, da bi imao više kondicije od svoje, druge po redu, znatno mlađe supruge, koja je konstantno u svakom položaju u „top formi".
Dejan Radenković, priučeni profesor ONO i DSZ, takođe pomoćnik za kriminal je od običnog inspektora na Čukarici, zahvaljujući DS-u, a kasnije njegovom preletu ka SPS kadrovima, sa Banovog Brda preko radnog mesta načelnika PU Leskovac i Požarevac, gde je imao vrlo „zavidne" rezultate, posebno u lomljenju skupocenih džipova, ranjavanju nedužnih stanovnika kao da su preprodavci droge, zahvaljujući rukovodstvu, vrlo brzo doživeo kosmički uzlet na pomenuto radno mesto.
Gospodin Radenković, izuzev za privatne kombinacije, spletkarenja i probleme koje je nekada imao sa bivšim sindikalcem oko skupocenih ručnih satova, ničim nije zaslužio to visoko rangirano mesto u policiji.
Slavica Jokanović je načelnica za analitiku, sociolog koja je nekada radila u upravi analitike MUP-a, na evidentiranju saobraćajnih prekršaja, ali je kao kadar DSS -a, a kasnije DS-a, zbog njenih zasluga o pisanim i neproverenim karakteristikama smenjenih tužioca i sudija, ekspresno postavljena na pomenuto rukovodeće mesto. Posebno je u „dobrim odnosima" sa Slavišom Sovtićem, načelnikom SBPOK-a.
Vozi novi skupoceni službeni automobil, i ponaša se kao da je u najmanju ruku zamenik direktora policije, jer kod nje stoje sve proverene, a i one neproverene i namerno naručene pisane i izmišljene službene beleške za pojedine zaposlene u MUP-u, a koje je kroz sredstva javnog informisanja, a po nalogu drugih, trebalo diskreditovati i ocrniti, da ne bi bili postavljeni zasluženo na neka visoka rukovodeća mesta. To se posebno odnosi na zaposlene rukovodioce u Žandarmeriji, SAJ, biroima i Upravnim poslovima.
Radoslav Đinović je takođe načelnik u direkciji, zadužen za terorizam i praćenje i serviranje laži za kolege, posebno one iz rukovodećeg sastava Žandarmerije, pošto je u svojoj karijeri glumio Gurijevog ekstra obaveštajca i kontraobaveštajca, komandosa i svojim neprofesionalnim radnjama kvario mnoge kombinacije ostalim bezbednosnim službama na KiM i na jugu Srbije.
Zbog tog svog, iz prvenstveno intelektualnog, a i psihički neostvarenog sna, on mrzi svakog pripadnika Žandarmerije i policije, DB-a koji je savestan, častan i profesionalan pripadnik i rodoljub. Mnoge afere oko njegovog neprofesionalnog i nezakonitog rada oko mnogih zaplena naoružanja su zataškavane zbog njegovog prijateljskog odnosa sa rukovodstvom policije i političkih struktura.
Putuje svakodnevno službenim vozilom iz Smedereva, i uvek glumi nadmenog čoveka, ali ta nadmenost mu ne može prikriti tanku intelektualnu osobinu. On inače o EU integracijama i reformama ne zna ama baš ništa, a od stranih jezika govori samo srpsko- hrvatski.
Aleksandra Marković japanolog, ili prevodilac japanskog jezika po zanimanju je takođe jedna od ključnih zaposlenih za EU integracije, a koja se godinama unazad zajedno sa ekspertom Tatjanom Kljun lažno predstavljale kao oficir za vezu tadašnjeg UBPOK-a. One su zahvaljujući znanju stranih jezika pokupile više sertifikata i licenci nego što ima cela direkcija policije, iako nemaju, niti su ikada imale veze sa policijskim poslom.
Tatjana Kljun je zahvaljujući toj prevari i odlasku na svetski kongres analitičara u San Francisku u međuvremenu postala šef pregovaračkog tima u SAJ-u, a Aleksandra Marković je otišla na tromesečni kurs policijskih istražitelja visokog ranga u Švajcarskoj, što predstavlja sramotu za srpsku policiju i njene stvarne profesionalne kadrove, ali malobrojne koji ne mogu da dođu na red od gore pomenutih policijskih "eksperata". Povremeno, privatno za novac, prevode tekstove za mnoge inostrane organizacije, a sve vreme se vode da su na poslu.
Gore pomenutim „ekspertima“ se u poslednje vreme takođe pridružila i zanosna plavuša, pomoćnica načelnika uprave granične policije, po zanimanju rumunolog, ili prevodilac rumunskog jezika, koja je preko noći postala pravni ekspert, iako su njeni kvaliteti zasnovani na „klečeće-ležećim stavovima", posebno sa pojedinim načelnicima granične policije u PU Beograd. Za nju bi samo rekli da njene noge ne dotiču zemlju.
Na žalost države Srbije, eksperti iz EU će vrlo brzo uvideti sa kim i kakvim profesionalcima turističkog karaktera imaju posla, što će se loše odraziti na brzinu pristupa Srbije EU, kroz poglavlja koje treba ispuniti.
Odgovornost za to treba da snose oni koji su ove "eksperte" delegirali i postavili na pomenuta visoko rangirana rukovodeća radna mesta, i ako njima još dodamo rumunologe, turizmologe, menadžere i ostale, onda je svaki dalji komentar suvišan.“
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
CENZORSKE MAKAZE UJEDINJENIH NACIJA: SKRIVEN IZVEŠTAJ O ZDRAVSTVENOJ I EKOLOŠKOJ KATASTROFI U SRBIJI
Ujedinjene nacije su još tokom bombardovanja Jugoslavije naložile izradu stručnog nalaza o ekološkim posledicama. Po izveštaju prve misije koja je istraživala bombardovana područja, posledice po stanovništvo su stravične. Taj izveštaj je sakriven, a onda je oformljena druga komisija koja je "došla" do nešto po NATO povoljnijih rezultata, koji su takođe naknadno cenzurisani i doterivani.
Igor Milanović
U maju 1999. godine Ujedinjene nacije, po nalogu Klausa Topfera, generalnog sekretara UNEP-a (Program Ujedinjenih nacija za čovekovu okolinu), u celini su sakrile od javnosti šokantan izveštaj o ekološkim posledicama bombardovanja SR Jugoslavije, koji je izradio Senegalac Bakari Kante, šef prve misije UNEP-a.
Robert Parsons, nezavisni američki novinar sa boravištem u Ženevi, uspeo je da dobije ovaj izveštaj od svog izvora u UNEP-u i 17. juna 1999. objavio je njegove delove u ženevskom dnevniku "Kurije" (Le Courrier) pod naslovom "Skriven alarmantni izveštaj o posledicama bombardovanja Jugoslavije: Otrovi koje UN neće da vide".
Posle 12 dana boravka u Jugoslaviji u maju 1999, gde je bio sa misijama drugih agencija iz sistema UN, Kante je UNEP-u podneo izveštaj koji govori o ekološkom užasu: atmosfera i tlo u bivšoj SR Jugoslaviji trajno su zagađeni otrovnim materijama zbog bombardovanja industrijsko-hemijskih kompleksa i zbog upotrebe oružja sa osiromašenim uranijumom.
Izveštaj je kategoričan u oceni da će naredne generacije koje žive na bombardovanom tlu patiti od kancerogenih oboljenja, leukemije…U njemu piše da su zbog bombardovanja prirodu u SR Jugoslaviji zagadile otrovne supstance među kojima su najopasniji polihlorobifenili (PCB), visokokancerogeni i odgovorni za imunološke bolesti. A, jedan litar PCB-a dovoljan da se zagadi milijarda litara vode!
Dodaje se da je bombardovanje brojnih fabrika u kojima su upotrebljavani teški metali izazvalo, između ostalog, i širenje kadmijuma i metilizovane žive (najotrovniji oblik žive). Reč je o metalima koji ostaju otrovni čak i ako se raznesu na prostoru od više hiljada kilometara. Rezultat: zatrovan je i Dunav.
U osmom poglavlju skrivenog izveštaja govori se o zagađenju koje je prouzrokovala upotreba oružja sa osiromašenim uranijumom. Upotrebljena je municija kalibra 30 milimetara, ispaljivana je uglavnom iz aviona tipa "A-10″, kao i krstarećih raketa "Tomahavk". Ove rakete mogu da probiju čelik debeo 57 mm. Njihovo punjenje je radioaktivno i smatra se da sadrže uranijum 238, čija radijacija iznosi oko 3,4 Mbq.
Kante navodi: "Prilikom upotrebe (eksplozije) oružja sa osiromašenim uranijumom nastaje uranijumski oksid (U308 i UO2) kao i, između ostalog, veoma reaktivni gasovi radijum i radon.
Oksidne čestice su širine između 0,5 i 5 mikrona i vetar može da ih raznosi na udaljenost od više stotina kilometara. To praktično znači da zagađenje ide od Jugoslavije ka Mađarskoj, Nemačkoj, Hrvatskoj i Bosni, ali i ka Albaniji, Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji i Grčkoj".
Kante upozorava: "Vreme poluraspada osiromašenog uranijuma je 4,5 milijardi godina".
"Na Balkanu bi mogli da budu u opasnosti kako stanovništvo tako i priroda. Ako zagađenje pređe jugoslovensku granicu ono bi moglo da pogodi i druge zemlje u regionu. To takođe može da zakomplikuje tragičnu situaciju izbeglica u nekim susednim zemljama", piše u Kanteovom izveštaju.
"Naselja su najteže pogođena na Kosovu", ističe se u izveštaju. Kante je upozoravao: "Bombardovanje NATO-a dogodilo se u vreme setve poljoprivrednih kultura od životnog značaja za stanovništvo – kukuruza, suncokreta, soje, šećera, šećerne repe i povrća. Bačeni osiromašeni uranijum uticao je na kvalitet vazduha, tla, vode, što je imalo, kako dugoročno tako i kratkoročno negativne posledice po lanac ishrane".
Parsons u svom članku piše: "Dok je NATO na sve strane trubio o svojoj ‘humanitarnoj intervenciji’ izveštaj o kome reč govorio je o ekološkoj katastrofi bez presedana u evropskoj istoriji".
Istovremeno, on podseća da su u maju 1999. godine predstavnici različitih organizacija UN, među kojima i UNEP, otišli u misiju u Jugoslaviju i da je nakon toga svaka agencija ostalima trebalo da pošalje svoj izveštaj.
Zatim se dogodilo nešto neobično – o izveštaju misije UNEP-a niko nije govorio. Čim je predat on je klasifikovan kao strogo poverljiv i sklonjen od javnosti. Nijedna od humanitarnih organizacija u Ženevi nije bila u toku događaja, pa čak ni zaposleni u sedištu UNEP-a.
Pošto su pročitale članak u ženevskim novinama, agencije koje su učestvovale u misiji u Jugoslaviji obraćaju se Parsonsu, tražeći da im pošalje čitav Kanteov izveštaj, jer su od UNEP-a dobile nepotpun tekst. Zatim je u junu 1999. organizovana konferencija za štampu na kojoj je Parsons pitao Topfera, zašto je Kanteov izveštaj sklonjen od javnosti.
Topfer je odgovorio da je izveštaj objavljen i da ništa nije sakriveno od javnosti. Parsons je na to rekao da je izveštaj objavljen zato što sam ga objavio. "Da, i u čemu je problem?", pitao je Topfer. Odgovoreno mu je kako je svojim postupkom lišio druge agencije izveštaja Bakari Kantea, iako je mandat misije UNEP-a u Jugoslaviji zahtevao da se taj tekst svima pošalje.
Topfer je na to odgovorio da su sve agencije dobile kopiju izveštaja. "Pa naravno da su ga dobile kad sam im ga ja poslao!", uzvratio je novinar, na šta je Topfer hladno ponovio: "Pa dobro, dobili su izveštaj – u čemu je problem?".
Sećajući se ove neslavne epizode iz istorije Ujedinjenih nacija, Parsons podvlači da je konferencija za štampu trajala skoro sat vremena i da je Topfer napustio salu mokar od znoja.
Parsonsov tekst objavljen u ženevskom "Kurijeu" očigledno je iznervirao Klausa Topfera. Izveštaj Bakari Kantea u celini je cenzurisan i nikada se nije pojavio na zvaničnoj internet prezentaciji UN!
UNEP je zatim u jesen 1999. godine osnovao Balkansku radnu grupu – BTF (Balkans Task Force) čiji je zadatak bio da izradi "definitivni izveštaj" o ekološkim posledicama bombardovanja. Na čelo ove grupe imenovan je Peka Havisto, bivši finski ministar ekologije. Robert Parsons kaže da su i u slučaju ovog drugog izveštaja radile cenzorske makaze: njega je prepravljao Robert Bise, portparol i desna ruka Klausa Topfera.
Kada je 8. oktobra 1999. Parsons došao u palatu UN u Ženevi kako bi dobio kopiju izveštaja Balkanske radne grupe pre objavljivanja, lično ga je u hodniku dočekao Robert Bise i zabranio mu svaki kontakt sa ekipom Peka Havista.
Napisan u stilu "da, ali…", ovaj zvanični izveštaj UNEP-a sadrži sasvim suprotne zaključke od onih koji se mogu pročitati u zabranjenom Kanteovom izveštaju.
"Naši nalazi govore da sukob na Kosovu nije izazvao ekološku katastrofu koja je pogodila oblast Balkana. Ipak, detektovano zagađenje je na nekim odredištima ozbiljno i moglo bi da ugrozi ljudsko zdravlje", piše u ovom ulepšanom i za potrebe NATO-a prilagođenom izveštaju. Navode se zatim Pančevo, Kragujevac, Novi Sad i Bor kao mesta u kojima je utvrđeno zagađenje zbog bombradovanja, ali se naglašava da je deo tog zagađenja nastao "pre bombardovanja" zbog dugoročnih propusta u skladištenju opasnih otpadaka.
Vrhunac konfuzije je preporuka da treba onemogućiti prilaz kontaminiranim mestima posle koje se navodi da kontaminirana mesta nisu mogla da budu identifikovana!
Misija UNEP-a nije sa terena donela nijedan uzorak tla ili prašine sa tenkova JNA na kojima su se sudeći prema fotografijama zapadnih agencija deca slobodno igrala.
Kad je došao na čelo Balkanske radne grupe (Balkan Task Force – BTF), Peka Havisto je doveo još dva Finca – Henrika Slotea i Pasia Rinea. Dok su oni želeli da objave istinu, NATO je hteo da je sakrije.
Havisto i njegovi saradnici razmišljali su, po Parsonsovim rečima, na sledeći način: "Ukoliko pokušamo da uradimo posao kako treba, bićemo smenjeni i istraživanje će biti zaustavljeno. Bolje je da uradimo nešto, da otkrijemo bar deo istine".
Zahvaljujući takvom načinu rada Havistove ekipe, upravo je Balkanska radna grupa u okviru UNEP-a bila ta koja je 16. februara 2001. uzbunila svetsku javnost objavivši da je na Kosovo bačen "prljavi" uranijum. Tada je saopšteno da je analiza 340 uzoraka tla i vode pokazala prisustvo transuranijumskih elemenata kao U-236 i tragove plutonijuma i fisionog procesa. Prisustvo plutonijuma potvrdile su dve laboratorije – Švedski institut za radiološku zaštitu i Švajcarska laboratorija AC-Speitz.
Ne mogavši da porekne prisustvo visokotoksičnog plutonijuma, Klaus Topfer pokušao je da umiri javnost dobivši naučno pokriće od švajcarske laboratorije AC -Speitz. "Prema oceni švajcarske laboratorije ovi najnoviji nalazi o sastavu osiromašenog uranijuma predstavljaju nebitne promene kad je reč o proceni radiološke situacije i ne treba da budu razlog za uzbunjivanje", napisao je Topfer u zvaničnom saopštenju UNEP-a od 16. februara 2000. godine.
A 1.
Ćutanje plaćeno švajcarskim francima
Prvobitnoj verziji izveštaja koji je podnela Balkanska radna grupa (BTF) "odsečeno" je 70 stranica od 72 stranice koliko je prvobitno imalo poslednje poglavlje. Taj deo objavljen je naknadno na internetu, ali je trebalo znati pronaći ga…
Robert Parsons je tvrdio u medijima i da su se u februaru 2000. godine nabavljeni podaci holandske vlade u glavnim crtama podudarali sa podacima američke nevladine organizacije MTP (Military Toxic Project).
MTP je u januaru 2000. godine tražio od vlade SAD da skine oznaku tajnosti sa dosijea o upotrebi osiromašenog uranijuma na Kosovu i dobio dosije 30. januara 2000. godine. Na osnovu njega, ova nevladina organizacija je izračunala da je na Kosovo bačeno 9,45 tona nuklearnog otpada.
Parsons je tvrdio i da mu je jedan neposredno upućeni diplomatski izvor preneo da je u julu 1999. grupa švajcarskih naučnika došla do još dramatičnijih zaključaka o posledicama bombardovanja. Njihovo istraživanje bilo je deo aktivnosti diplomatske grupe FOCUS koju su činili Švajcarska, Austrija, Rusija i Grčka. "Pošto je Švajcarska bila ta koja je pokrivala sve troškove, ostali članovi grupe su morali da ćute", naveo je Parsons.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
MISLI DA SVE ZNA! VEĆI KRITIČAR NEGO ANALITIČAR SRPSKIH DOGAĐAJA; UVEK ZA PARE A MANJE IZ LJUBAVI PREMA DOMOVINI
Samozvani analitičar Dušan Janjić ne ume da prognozira ni kada će izbori biti raspisani, ali je sahranio već nekoliko stranaka i finansijski ojadio sve koji su imali poverenja u njega. Već je dozlogrdio i svojim zaštitnicima iz Amerike.
„Kad god upalim radio", svedoči renomirani novinar Ljubomir Živkov „Dušan Janjić, pa Dušan Janjić, Dušan Janjić iz foruma za to i to smatra to i to, pitam bližnje kakav je to forum, pa za etničke odnose, ma čije odnose, ja bih pre rekao da je ceo taj institut samo Dušan Janjić, ima logo, faks, možda i pečat, ali ne shvatam od čega čovek živi, jer ja što god sam rekao za neki medij nisam ništa nikad zaradio!"
Miloš Antonijević
Nema gde taj nije okačio svoju biografiju. Na internetu sličicu svoju, uz prigodan tekst, deli šakom i kapom. Sad, na stranu činjenica što je CV sročen nepismeno, ali bar možemo da razaberemo da je rođen 28. marta 1950. u Vranju. Diplomirao je na Pravnom fakultetu 1973., a na istom je i magistrirao i doktorirao.
Član Saveza komunista je postao 1968. Ali, u velikom Beogradu to nije bilo dovoljno za lagodan život, pa je mlađani Janjić počeo da obigrava oko Službe. Prvo civilna, pa vojna, prvo iz „ljubavi prema domovini", pa potom za pare.
Služba ga je smestila u kabinet nekadašnjeg gradonačelnika Beograda Branka Pešića. U njegovom kabinetu je upoznao Slobodana Miloševića. Naravno, zaljubio se odmah u njega. Lizao mu je dupe sve dok nije shvatio da su oni napolju rešili da se Srbija mora rešiti Miloševića.
Počeo je da laže da je iz Saveza komunista dobrovoljno istupio 1988., a istina je da je uz Miloševićeve i SPS skute bio gotovo do sudnjeg dana. Sa sadašnjom ministarkom spoljnih poslova Hrvatske Vesnom Pusić organizovao je nekakav Evropski pokret, samo da bi špijunirao Zagreb. Beograd zadovoljan, ali zadovoljni i u Vašingtonu, Briselu, Berlinu… Izveštaji su, naime, počeli da se pišu u duplikatu. Jedan ide Službi, drugi ide u preko granice. I pare su počele ne da kaplju, nego da teku…
Neposredno pre nego što će ga spoljašnje gazde uveriti da će Milošević biti otfikaren osmelio se da uđe u novu stranku, Socijaldemokratiju. Dok je služba kontrolisala Socijademokratiju, sve je bilo da ne može biti bolje. Mama Mira Marković je sredila da stranačku kasu redovno pune Karići, i Janjić je uživao.
Dok je pokojni predsednik Socijaldemokratije general Vuk Obradović istraživao korumpirano srpsko političko dno, Janjić se pravio mutav. Trošio je stranačke pare na putovanja. Ide, on, kao, da objašnjava Stejt Departmentu šta treba u Srbiji da se radi i da sebe preporuči za budućeg predsednika.
Kada je Vuk Obradović umro, mesto predsednika Socijaldemokratije zauzeo je Janjić. Kasa još dostupnija, putovanja učestalija. Ubrzo je račun bio blokiran. U rukovodstvu su već zapazili njegove sklonosti, pa je bilo nagoveštaja da će se problem Janjić staviti konačno na dnevni red.
Obrukao se on, a obrukala se i stranka. Na izborima je dobio čitavih 327 glasova, što znači da ni porodice članova Glavnog odbora nisu glasale za njega i SD. Šta sad da radi?! Pare je davno spiskao, ostavku nije hteo da podnese, Karić zaboravio da postoji, u zatvor nije želeo da ode…
NATO je ponudio brzopotezno rešenje svom vernom slugi: rasformiraj Socijaldemokratiju, ona šaka jada što je toliko blesava da te sledi razbežaće se po drugim partijama, neki su već to i učinili.
Tako se jedno vreme Dušan Janjić, sada već uveliko poznat i priznat kao Dušan Janjičar, isticao u svojim naručenim analizama. Do besvesti je ponavljao da će Srbija zatražiti prijem u NATO, što tamo gde treba nije ostalo neprimećeno. Ni Moskva nije ostala ravnodušna.
„Ako mene pitate da li mi se delovanje čoveka koji je predložio paralelno uklanjanje spomenika teroristima u Preševu i srpskim policajcima u Divosinu dopada, odgovor je odrečan. Ipak, Dušana Janjića poštujem kao surovo realističnu prethodnicu evroatlanske kobi Srbije", primećuje autor priloga emitovanog na talasima Glasa Rusije.
Janjić nije izostavio da doda da vlast ne treba da se svađa sa SAD i NATO. Borisu Tadiću i Ivici Dačiću je poručio da moraju da počnu da druguju sa Hašimom Tačijem i Ramušem Haradinajem, pa mu je ovaj potonji, poznat pod nadimkom Zmija, dodelio počasnu titulu albanskog bega.
Gde ćeš veće radosti za Vranjanca Janjića! Nema veze što ga se rodno mesto od sramote odreklo i što mu se preci u grobu prevrću. Zapravo, čim je Haradinaj izašao iz haškog zatvora, Janjić je bacio oko na njega. Prohtevi sve veći, troškovi sve veći, buđelar se morao popuniti i kosovskim, drogom obeleženim parama.
U februaru 2012. Nova Socijaldemokratija Srbije (NSD) izabrala je na osnivačkoj skupštini Dušana Janjića za predsednika . Predsednik i Predsedništvo NSD su na osnivačkoj skupštini ovlašćeni da najkasnije do 25. marta 2012. organizuju prvi izborni kongres i donesu potrebne odluke u vezi sa učešćem stranke na predstojećim izborima.
Već je Janjić sebe video u fotelji Borisa Tadića, sa kojim je prethodno debelo sarađivao. Upiškio se od sreće dok je novinarima objašnjavao kako će NSD da bude treća po snazi stranka u Srbiji i kako je njegov voljeni Tadić propao lik.
Kad taj „vrsni politički analitičar" izvaga koji je političar u Srbiji dobio više šarenih bombonica od njegovih gazda, taj se bez Janjićevog neće izvući. Ljubio je on i Vojislava Koštunicu. I sve njegove mačke je zdušno ljubio, a svoje omladince odredio da sarađuju sa bratskom DSS. Ljubio je i Zorana Đinđića, Tomislava Nikolića, jedino mu je Vojislav Šešelj izmakao u Hag.
Prevareni članovi NSD-a su ustuknuli, ali neke je uspeo da obrlati rečima da je ta „žvaka" samo za domaće tržište. Taman posla, kleo se Janjić, daleko bilo da sam ja američki čovek, priča se svašta…
Kako se stranačka kasa punila, tako ju je on praznio. Više nije mogao ni da sabere dva i dva, kad noćiva u Vašingtonu, kad u Briselu. Važno da je pala para! A i Priština mu je postala druga kuća. Tu je nova limuzina, tu je i šofer. Divota jedna, sad mu ostaje vreme da se opusti duže na tenisu, uz curice i dečake, smišlja kako da se još više umili gazdama i nesmetano laže i laje.
„Stekao sam utisak" izanalizirao je „predsednik" Janjić „ da je veliki problem što u SAD u stvari nemaju poverenja u naše političare, jer su im oni kada im je bila potrebna pomoć oko Kosova obećavali razne stvari. Oni imaju utisak da ih naši političari lažu, a imaju i neke neostvarive zahteve kao što je, na primer, podela Kosova. Kada je reč o Novoj socijaldemokratiji, podrška je išla u pravcu stvaranja širokog bloka građana, sindikata i partija koji će stati iza iste stvari. Naš plan je da radimo na unutrašnjoj bezbednosti i ekonomskom oporavku, saradnji sa zemljama bivše SFRJ, Albanijom i Albancima u okruženju. Amerikanci žele da podrže one koji žele da sarađuju s kosovskim institucijama na bilo koji način", ispljunuo je Janjičar u jednom dahu.
Već u martu 2012., kada mu je novčanik nabrekao do pucanja od „pozajmljenih" stranačkih para, Janjić je priznao da se samo šalio. U Bujanovcu je izjavio da će NSD učestvovati na lokalnim i pokrajinskim izborima u Srbiji, ali ne i na parlamentarnim, jer bi se, kako je naveo, teško snašla u toj smeši stranaka. Da zamaže donatorima oči dodao je i da je "do sada formirano 60 opštinskih odbora NSD u opštinama i gradovima u Srbiji, gde će samostalno ili u koalicijama učestvovati na lokalnim izborima", najavljujući koaliciju sa albanskim strankama.
Donatori su se povukli, pa je Janjić časkom osmislio novi projekat za koji će Vašington opet kapnuti koji dolar. Predložio je formiranje stalnog okruglog stola posvećenog bezbednosti i saradnji, na kome bi učestvovali i Srbi i Albanci radi prevencije nasilja.
Odbori NSD su se, kao i SD, rasformirali. Ojađeni članovi povukli su se u duboku ilegalu. Neki su najavili i pisanje krivičnih prijava. Za izdaju i otimačinu para. Ali, ko sme da sudi Janjiću kada on za eventualno suđenje već ima oproban i spreman štos: ukida se Nova Socijaldemokratija za vjeke vjekova, baš kao i Socijaldemokratija! Nema stranke – nema dokaza. Nema kase – nema dokaza. A i pamćenje je kratko u Srba.
Politički analitičar u njemu se, ipak, malo preigrao, pa je samo nekoliko dana pre raspisivanja izbora za 16. mart 2014. sa novosadske televizije rezolutno poručio da se treba spremati za izbore koji se sigurno neće održati pre Sretenja naredne godine. To će i Vašington da naredi, tvrdio je.
Izbori su raspisani, a on je među malobrojnim partijskim drugovima počeo da se vadi. Sazvao je Predsedništvo na kojem je prisustvovalo tri ipo člana, od kojih je jedan zamerio što se Glavni odbor stranke nije sastajao više od šest meseci. Taj što je pisnuo biće smenjen, zapretio je Janjić.
Ali, počeli su i drugi njemu da prete. Jedan ga je nazvao lopurdom, jer je donaciju od 5.000 evra, koju je predao za kasu Aktivne Srbije, Janjić potrošio na svoje užitke. Drugi piše krivičnu prijavu protiv Janjića zbog falsifikovanja odluka Predsedništva stranke koje, inače, retko kada ima kvorum. Treći traži njegovu smenu jer je potpisao ugovor o saradnji sa zlotvorom Ramušem Haradinajem. Četvrti.. Peti… Napravljen je red.
Da bi sačuvao ono malo stranke što mu je ostalo Janjić lažno obaveštava Predsedništvo kako su pojedini koji mu nisu po volji, podneli ostavku. Tako je pokušao da odstrani Miloša Labana iako je ovaj pismeno obavestio Predsedništvo stranke kako ne želi da se povuče, ali da više ne prznaje Janjića za predsednika.
Brže bolje je Janjić malobrojnu zapanjenu ekipu, koja se još iz samog očaja drži oko njega, ali koja je počela da se osipa, obavestio da pregovara oko izlaska na izbore. Naravno, izborne liste su predate, a liste Aktivne Srbije nigde nema.
Priča se, dakle, stoti i jubilarni put ponavlja. Pojedinci ipak tvrde da mu ovaj put neće oprostiti. A i Americi je već dojadio ovakav pokvarenluk. Hoće li Janjić u zatvor, ili u ludaru, pa da tamo dosanja svoj predsednički san – njima je svejedno. Janjiću zvanom forum za etničke odnose, odnosno forumu zvanom Janjić, ne piše se dobro! Konačno!
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
VELIKI MILJENIK BRITANSKIH OBAVEŠTAJNIH SLUŽBI SA ČISTIM RUKAMA
Pre petnaest godina siromašni student, Čedomir Jovanović, danas tajkun i milioner, čovek koji je zajedno sa bivšim šefom takozvanog presbiroa Vlade Srbije Vladimirom Popovićem zvanim Beba, uhapsio 13.000 ljudi u policijskoj akciji "Sablja" 2003. godine, svoju „karijeru" započeo je saradnjom sa vodećim srpskim kriminalcima i njihovim „vojskama", ali i pljačkom državnih preduzeća i špijunirajući u korist Velike Britanije i još nekoliko zapadnih obaveštajnih službi. Mada je Jovanović danas samo predsednik jedne stranke (Liberalno demokratske partije), iz nekog razloga je pod dvadeset četvoročasovnom policijskom zaštitom i vozi se isključivo u blindiranim džipovima.
major Goran Mitrović
Naravno, jasno je zašto se Jovanović plaši. Uništavao je živote mnogih ljudi, pljačkao je i državu i kriminalce. Uzimao je reket i od onih koji su druge reketirali. Bio je najbliži saradnik takozvanog Surčinskog klana i nekada vodećih narko dilera, Mileta Lukovića i Dušana Spasojevića.
Ali, sve to nije bilo dovoljno da bude procesuiran i osuđen, nego je i dalje politički fantom koji preti da će se obračunati sa svakim ko nije po volji njegovim šefovima u Londonu i Briselu. Ovih dana Čedomir Jovanović je istakao i svoju nezvaničnu kandidaturu za ministra policije Srbije! Zašto baš za ministra policije, nije teško pogoditi. Bolje je da on hapsi, nego da hapse njega. Njegova prilika da ostvari svoje bolesne naume, zove se Srpska napredna stranka.
Mnogi detalji iz života Čedomira Jovanovića govore da su ga njegov mizerni intelektualni kapacitet i njegovo poreklo, nezadrživo vodili na društvenu marginu. Ipak, desilo se nešto drugo…Biografija malog prevaranta, bila je već unapred napisana. Osnovnu školu završio je u Beogradu. Prvi razred srednje škole započeo je u Devetoj beogradskoj gimnaziji, ali je to za njegove skromne sposobnosti bilo previše pa se prebacio u Treću ekonomsku školu.
Kao večiti student, lumpenproleter i očajnik, Jovanović se našao na ulici 1996-1997. godine, u vreme studentskih protesta. Budući da je bio dovoljno glasan, upadljiv i, očigledno, gladan svega, nije bilo teško da ga primeti i Zoran Đinđić. Ostalo je deo novije političke i kriminalne istorije u Srbiji.
Ali, svojim bolesnim ambicijama, Jovanović još uvek ispisuje najmračnija poglavlja srpskog sunovrata. Naravno, po volji britanskih obaveštajnih službi. Da bi uspeo u tome, našli su mu i odgovarajuću stranku preko koje će ponovo ući u veliku političku arenu i postati ministar (LDP nikada nije imao taj kapacitet). Naime, Jovanović je štetočina čiji politički projekat nikako ne uspeva, ali, uspevaju njegove spletke i kriminalna mreža u kojoj se nalazi.
Uvek pred malim brojem slušalaca ali pred kamerama najgledanijih televizija, izgovarao je tokom kampanje preteće rečenice, kako će zavesti „red i mir" u Srbiji. Strogo je pazio da na nekom od predizbornih materijala ne pomene Srpsku naprednu stranku.
Naravno, i naprednjačke vođe su pazile na Čedu. Ideja je vrlo jasna: ukoliko ovaj mračni plan ne bude nečim osujećen, Čeda će da hapsi, reketira, pa ako treba, i da zavede vanredno stanje. U tome se isprobao od 2000. do 2003. godine.
Predizborna propaganda Srpske napredne stranke nagoveštava da će biti zastrašivanja građana i novog terora nad njima. Bude li Čedomir Jovanović ministar policije u naprednjačkoj vladi, ne treba sumnjati u ovakav scenario. U tom slučaju, njegov zadatak bi bio da zaštiti sve tajkune Srpske napredne stranke i da strpa u zatvor sve one koji Srpskoj naprednoj stranci nisu voljni da plate reket.
Mada je mnogima u prvi mah izgledalo neverovatno da Jovanović traži ministarstvo policije, on se potrudio da javnosti objasni i zašto. U govoru koji je održao 23. februara 2014. godine, iz koga se vidi kakav su mu zadatak naprednjačke vođe dale, Jovanović između ostalog kaže:
„…Treba da 16. marta kažemo ne i zahvalimo se Ivici Dačiću, najgorem ministru policije od oktobra 2000.". Poručio je javno i naprednjacima: „…Neću da ratujem u kampanji da bih tako dokazivao svoju vrednost. Hoću sa vama da radim!".
Očito, prema ranije postignutom dogovoru, Jovanović računa na to da će imati veliki uticaj na sastav nove vlade. Naprednjaci su mu obećali još dva ministarska mandata. Na resor poljoprivrede, računa Jovanovićev „kadar", Zaharije Trnavčević, star 86. godina! Za ministra obrazovanja, „viđen" je takođe i član njegove partije, Miljenko Dereta.
Još u oktobru prošle godine, kada je tek sklapan „preliminarni" dogovor sa Srpskom naprednom strankom i njenim vođama, Jovanović je samouvereno odgovorio na pitanje da li će politički da preživi: „…Za mene neka niko ne brine. Ja ću biti sposoban da preživim, jer sam vlasnik kompanije koja u ovim okolnostima radi i razvija se. Ja sam davno rekao da ću svoju sreću sam iskovati….".
Treba podsetiti da je ovaj „kovač svoje sreće" došao u posed profitabilne kompanije („Fidelinka" iz Subotice), tako što je prethodno sačekao da za njegov interes neko obori cenu. Taj „neko" bio je bivši makedonski ministar ekonomije, Žanko Čado, problematični mešetar sa reputacijom „kontroverznog biznismena". Čado je imao ključnu ulogu u bankrotu još nekih srpskih firmi kao što su "Agrohem" i "Navip".
Čedomir Jovanović je bio, zajedno sa „bivšim prijateljima iz DS", podstrekač ovakvih „akcija" Žanka Čada. Tako je "Fidelinka" od uspešne firme ubrzo postala gubitaš. Zbog toga je 1.300 radnika u ova tri preduzeća ostalo bez posla. Oni su deo armije od 250 hiljada zaposlenih u državnim preduzećima u Srbiji koji su se našli na ulici kao rezultat privatizacije od 2001. do 2010. godine.
Kad je ovaj privredni grobar obavio svoj posao u Srbiji, Čedomiru Jovanoviću nije bilo teško da zaposedne „Fidelinku", čija je cena na kriminalan način oborena do besmisla.
Bilo je providnih pokušaja da se u javnosti stekne drukčiji utisak, pa je tako stečajni upravnik ove subotičke firme, Zoran Stojanović, izdao čak i saopštenje u kome doslovno piše:
"…Čedomir Jovanović i njegova supruga nisu vlasnici kompanije ‘Fidelinka’ a.d. u stečaju ni po kom osnovu, već je Jelena Jovanović osnivač privrednog druŠtva ‘Agroposlovi’ doo iz Beograda, koje je zakupac dela proizvodnih kapaciteta ‘Fidelinke’ ".
Dakle, Stojanović je hteo da kaže: nije Čedomir Jovanović, nego njegova žena. I nije kupovina nego zakupnina. Međutim, činjenice govore da je firma porodice Jovanović pod imenom „Agroposlovi", zaista uzela u zakup tri mlina subotičke „Fidelnike" u stečaju za oko 15.000 evra, ali je uz njih je dobila i žig, odnosno brend te firme na trajno korišćenje!
Kao zakupac mlinova potpisana je Jelena Jovanović, supruga predsednika LD Čedomira Jovanovića, a u ugovoru piše da su joj brend – naziv i logo – poklonjeni!
U ovom, slobodno govoreći, banditskom ugovoru, Jovanović pokazuje svu svoju drskost. Naime, u njemu još piše da „… Zakupac nema interesa da zakupljuje nepokretnost i u njoj obavlja delatnost bez prava na korišćenje žiga, s obzirom na to da isplativost i profitabilnost delatnosti neposredno zavise od upotrebe žiga na komercijalnom pakovanju pšeničnog brašna za humanu upotrebu…"
Da bi sve bilo kako treba, „obezbeđeno" je da firma Čedomira Jovanovića, „Agroposlovi" bude jedina na tenderu za zakup mlinova i da mu žig „Fidelinke" bude poklonjen. Žig je tako dospeo u njegove ruke i on može danas za skupe pare da ga proda. Naravno, to mu ne pada na pamet, jer je samo ime "Fidelinka" dovoljno poznato i priznato na tržištu žitarica i testenina, da mu bolja fabrika para ne treba.
Tako je počeo „novi život" bivšeg siromašnog studenta. Britanska obaveštajna služba ga je zbrinula finansijski. Ali, nad njegovim mirnim snom i dalje dežuraju špijuni MI 6.
Nekada je to bio Entoni Monkton koji je iz kuće Đinđićevog tajkuna, Dragomira Markovića-Krmivoja, dirigovao Čedinim akrobacijama od 2001. do 2003. godine.
Čedino uruiniranje po majčinoj postojdbini
Na sednici Liberalno demokratske partije, 28 januara 2012. godine, Jovanović izjavljuje da je „Republika Srpska genocidna tvorevina".
To je izazvalo ogorčene reakcije organizacija porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske, koja je napisala i krivičnu prijavu protiv njega. Na ovu izjavu reagovao je i kabinet predsednika RS odakle je poručeno da lider LDP "…smišljenom laži da je Republika Srpska nastala na genocidu pokušava da pripiše kolektivnu odgovornost celom narodu, koji je samo branio pravo na život".
I u selu Gunjevci (R. Srpska), rodnom mestu Jovanovićeve majke Mileve (rođene Mršić), narod je oštro reagovao.
Ali, da mu ništa nije sveto kad je u pitanju njegov lagodan život, govori i činjenica da je u takozvanoj imovinskoj karti koju je predao Agenciji za borbu protiv korupcije, prijavio da ima „nekoliko nekretnina" – kuće od 300 i 120 kvadrata, kao i stan od 85 kvadratnih metara.
Ali, i da je nekretnine nasledio „po majčinoj strani", da se sve nabrojano nalazi na teritoriji BiH! Čudno, tako reći, nemoguće, jer je rodno mesto njegove majke, jedno je od najsiromašnijih u celoj BiH, a porodica Mršić, iz koje je njegova majka, živela je na ivici bede! Njegova majka Mileva je tek prelaskom u Beograd i udajom, izbegla tešku sudbinu svojih rođaka i suseljana.
Uprkos činjenici da ga „opslužuju" najmanje tri blindirana džipa i brojno policijsko obezbeđenje, Jovanović je bio dovoljno drzak da u „imovinskoj karti" prijavi i vozilo „Tojota prius", i motore „Honda" i „KTM 990 advenir".
U sred predizborne kampanje, krajem februara ove 2014. godine, Čedomiru Jovanoviću je umro otac. Način na koji je to saopštio javnosti i ljudima u svojoj stranci, rečito govori o njegovoj moralnoj i psihološkoj izopačenosti. Naime, umesto da saopšti kako mu je otac umro i da mora nekoliko dana da bude odsutan zbog sahrane, Jovanović je na svoj Fejsbuk profilu napisao: „…Poštovani članovi LDP, od danas neću biti u kampanji, imam jedan važan posao da obavim…".
U istoriji novije Srbije nije zapamćeno da je neko sahranu sopstvenog roditelja nazvao „važnim poslom". Ali, izgleda da je za Čedmira Jovanovića, i to biznis, kao i svaki drugi.
Nevesinjska puška
Supruga Čedomira Jovanovića je poreklom iz Istočne Hercegovine, iz Nevesinja. Njen otac Mijat Savić je bio lekar od 1978. do 1982. godine. Od 1982. do početka rata bio je lekar u Mostaru, a od 1992. do 1994. radio je u bolnici u Nevesinju. Kad su ga novinari pitali da nešto kaže o izjavama njegovog zeta Čedomira, i o njegovim stavovima da je Republika Srpska „genocidna tvorevina", kažu da je samo sagnuo glavu i ćutao.
Ali, i njemu je biznis postao važniji od Čedinih izjava. Mijat je, naime, vlasnik više ugostiteljskih objekata, između ostalog i kultnih beogradskih restorana, „Madere" i „Kluba književnika". Pre toga je bio vlasnik lanca apoteka.
Kada je Mijat bio na početku svog poslovnog širenja, oštro ga je napadao sadašnji predsednik Srbije Tomislav Nikolić (u ono vreme zamenik predsednika Srpske radikalne stranke), tvrdeći da je „…potpredsednik Vlade Srbije i DS-a Čedomir Jovanović nelegalnom privatizacijom postao većinski vlasnik preduzeća Madera u čijem je sklopu jedan od najpoznatijih beogradskih restorana u Tašmajdanskom parku…".
Nikolić je u septembru 2003. godine, javno prozivao Jovanovića: "…Imamo podatke da se Jovanović krije iza fiktivnih kupaca koji su u njegovo ime otkupili akcije firme ‘Madera’, a u ovu rabotu uključio je taštu i tasta Mijata Savića, koji se nalaze na ključnim mestima u firmi…".
Čeda na morskoj i nebeskoj terapiji
Već duže vremena, Čedomir Jovanović se bavi i takozvanim ekstremnim sportovima: ronjenjem, alpinizmom, paraglajdingom, ekstremnim skijanjem i padobranstvom. Više puta je zadobijao ozbiljne povrede, pa je zbog toga imao nekoliko ponovljenih operacija kolena.
Prema preporuci vrhunskih stručnjaka za borbu protiv zavisnosti od teških droga, ekstremni sport se smatra najboljim načinom da ozbiljan narkoman privremeno kontroliše svoju žudnju za opijatima.
Jovanović je zbog ovakve terapije život bio ugrožen prilikom zarona na dubini od 66 metara, do olupine austrougarskog ratnog broda Sent Ištvan, u blizini ostrva Premuda na severnom Jadranu.
U Srbiji se za Jovanovićevu strast prema opasnim sportovima prvi put saznalo kada je zadobio promrzline prilikom uspona na južnoamerički vrh, Akonkagvu, što je izazvalo različite reakcije javnosti: od neverice i gađenja, do besa…
Jovanović je početkom aprila meseca 2013. godine, zajedno sa još jedanaest skijaša iz celog sveta, bio u novoj ekstremnoj avanturi skijanja na vrhovima Karakoruma u Pakistanu i tom prilikom se u intervjuu za lokalne medije lažno predstavio kao "Kedonir Čada, srpski skijaš". Cena takozvanog ski-pasa koju je platio na Karakorumu, koštala ga je celih 80.000 dolara! Na vrh planine dovežen je vojnim helihopterom.
A 1.
Koliki je moj deo?
Čedomir Jovanović je planirao i kidnapovanje vlasnika Delta kompanije Miroslava Miškovića, za čiji otkup je kompanija otmičarima morala da isplati pet miliona maraka. Kao otmičare policija je uhapsila Dušana Spasojevića i njegove mafijaše. Čeda Jovanović je izdejstvovao da budu pušteni na slobodu.
Deo novca od otmice biznismena Miškovića, na parkingu iza beogradskog hotela "Hajat", jedan od otmičara Dejan Milenković Bagzi je lično predao Čedomiru Jovanoviću. Bagzi i Čeda izašli su iz svojih vozila, rukovali se, Milenković je predao crnu akten-tašnu u kojoj su bile devize. Sve se odigralo munjevito.
Na primopredaju novca kod "Hajata" Čedomir Jovanović je došao sa dva vozila marke BMW. Jedno od ta dva vozila vidi se na TV snimku od 12. marta 2003, kada Zorana Đinđića odvoze u Urgentni centar. Iz tog vozila je neko zaustavljao saobraćaj mašući znakom "Stop!".
A 2.
Služba prva "oženila" Čedu
U službenoj biografiji gospodina Jovanovića zabeleženo je da je bio jedan od lidera studentskog protesta 1996/97. kada je stekao znatnu popularnost. Tih dana je navodno izvesna studentkinja Mia lansirala i bedž sa natpisom "Čedo, oženi me!“ što je Jovanović objašnjavao time da se ljudima verovatno dopada to što on priča.
Studentkinju Miu nikad niko nije video, a izmislili su je operativci Državne bezbednosti Srbije, koji su tada pravili imidž svom pulenu Čedi. Jovanović tvrdi da je u to vreme bio hapšen i prebijan više puta od strane policije, mada o tome dokaza u policiji, i živih svedoka, nema.
Po okončanju protesta, sa Čedomirom Antićem i grupom tadašnjih istomišljenika osnovao je Studentski politički klub koji je podržao bojkot republičkih izbora 1997.
Demokratskoj stranci Jovanović pristupa tek 1998. godine! A već u oktobru 2001. izabran je za njenog potpredsednika!
Učestvovao je u izbornim kampanjama u septembru i decembru 2000. godine. Tokom kampanje nalazio se na mestu šefa izbornog štaba Demokratske stranke i Demokratske opozicije Srbije. Na republičkim izborima decembra 2000. godine izabran je za poslanika u Skupštini Srbije. Čedomir Jovanović brzo napreduje do pozicije potpredsednika DS-a na koju je izabran 2001. godine.
Od januara 2001. do marta 2003. godine bio je na funkciji šefa poslaničke grupe, odnosno DOS – Reforma Srbije. Bio je najmlađi političar na toj funkciji u istoriji Srbije. Bio je i jedan od organizatora hapšenja Slobodana Miloševića u martu 2001. godine i jedan od glavnih pregovarača o njegovoj mirnoj predaji, i potom njegovog izručenja Haškom tribunalu, 28. juna iste godine.
U Vladi Republike Srbije formiranoj nakon smrti Zorana Đinđića, 18. marta 2003. godine postao je potpredsednik Vlade Republike Srbije zadužen za evropske integracije i koordinaciju reformi.
Godine 2008. Jovanović se kandidovao za predsednika Srbije, a nakon glasanja bio je peti, sa 5,34 odsto osvojenih glasova.
Mada nikada nije demantovao da je poreklom Rom, njegova narav i život to potvrđuju.
"Imam neke drugove, poznate po tome što preziru Cigane, a poštuju Rome", ovim stihom je Brana Crnčević opisao one koji se stide svog porekla.
Čedomir Jovanović je u politički život Srbije ušao niotkuda. Menjao je prijatelje, opredeljenja, stavove i ideje “k’o Ciganin konje“.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
RASRBLJAVANJE I PODANIČKI MENTALITET OD NAS PRAVI STADO KOJE VODE…
Svedoci smo brisanja pamćenja sopstvenom narodu udvoričkim delovanjem prema EU, čije zahteve vlast Srbije kontinuirano sprovodi i utiče na zatiranje srpskog korena na ovom prostoru, počev od povlačenja tužbi protiv zemalja EU koje su izvele zločinačko bombardovanje Srbije u sklopu NATO pakta i prosule uranijumske bombe, i čije će poposledice osećati nerođene generacije, a koje će na kraju odrastati u getoiziranoj i punoj hvalospeva Evropi, i osećati se strancima u državi koja je u svojoj burnoj istoriji iznedrila vođe vredne pomena, kao i naše pretke koji su svojim rodoljubivim junaštvom položili živote u borbi za Srbiju.
“Njihovo visočanstvo EU”, sačinjena od ogromnog birokratskog aparata, a oličena u mnoštvu glomaznih institucija, naročito – Evropskoj komisiji i Savetu ministara, koji svojim platformama, zaključcima, mišljenjima, smernicama, uputstvima, nalozima, direktivama, preporukama, merama i zahtevima, prema onim zemljama koje su slepe kod očiju i pohrlile da im nataknu jaram, onda ONI, postupajući sa visine i pokazujući vladama i narodima koliko im je dugačak štap sa šargarepom na kraju , bivaju više uzdizaniji i njihove sposobnosti hvaljenije, onoliko koliko su domaće vlade popustljive prema njihovim zahtevima i onoliko koliko običan narod baš njih stavlja u centar svog interesovanja.
A tom „njihovom visočanstvu EU“, najviše pomažu Vlade koje u ime naroda vode svoju državu, i odrađuju domaći zadatak, koji se sastoji – da svoj narod ubede u ispravnost, nepogrešivost, istinitost, dobronamernost, brižnost, solidarnost, itd, svega što uradi, odluči, izjavi, zahteva i vrši pritisak to „njihovo visočanstvo EU“, pa sledstveno tome, nikome se ne ostavlja pravo i niko nema hrabrosti da podigne glas protiv EU !!!
Takva bazična psihološka operacija nad Srbima, koja se naziva “ubistvo karaktera nacije”, se sprovodi godinama, i ona pretstavlja osnovu metodologije Globalistana primenjenog na Srbiju, i na njoj se zasniva delovanje svih institucija Novog svetskog poretka poput: Haškog tribunala, institucija Evropske unije i same Srbije.
Ono je obavezujuća matrica da deluje na kulturnu, istoriografiju, teoriju i iznad svega medije, i ima za cilj da potpuno uništi kredibilitet i ugled nacije i onih pojedinaca, institucija, društvenih grupa koji se pretstavljaju kao prepreka realizaciji cilja Novog svetskog poretka, (a za Srbiju je prvi korak utapanje u EU).
Pri tom se gubi iz vida da svako buduće postupanje države u bilateralnim odnosima prema trećim državama van EU, mora da bude promenjeno i ukalupljeno u propise “njihovog visočanstva EU“, što dovodi do raskidanja višegodišnjih tradicionalno prijateljskih veza sa tim državama, a spoljna politika Srbije se predaje u ruke evropskoj birokratiji, zato što EU smatra da ima pravo da baštini suverenitet nad Srbijom,(kao nekada Austrougarska…).
Takođe, postaće obavezno primenjiv svaki nalog u vezi shvatanja evropske kulture i njene osobenosti, što je već dovelo do nametnutog obeležavanja nekakvih novih praznika i datuma koji imaju više vrednosti za pojedine evropske države, a koji nisu bili ukorenjeni u viševekovni život i običaje našeg naroda .
Delovanje medija je plansko i sinhronizovano sa kontinuiranim obmanama usmerenim na popularizaciju zapadnih vrednosti, da bi se široj javnosti koja prati medije, utisnule u svest i podsvest, čak i u snu, nova zapadna dostignuća i blagotvorne vrednosti, i na takav način kod njih stvarale “novu realnost” (što rekoše prvi potpredsednik i novinar Basara, pre nekoliko nedelja).
Takvi mediji, delujući u okviru „crne propagande“, sprovode orkestrirane kampanje sa ciljem da se razori svaka čvrsta tačka na kojoj se temelji postojanje naroda i države.
Potrebno je da običan narod „progleda“ i shvati da se takvi pritisci vrše i na njih same, kao i na one narode i sve aspekte njihovog života, pa i na njihov sopstveni život, s` namerom da svaku nametnutu promenu prihvate kao Bogom datu i neuporedivu, i da preduzmu aktivnosti da uz pomoć onih koji su sagledali moguću težinu evropskog jarma, pokušaju da pružanjem otpora jednoumlju koje vlada u Evropi i među domaćom političkom elitom oličenoj u vlasti, požele da ostanu ono što jesu – pripadnici države u kojoj su rođeni, države koja ima svoje običaje, kulturu, odgovornost, zakone ,…a ne da postanu otirač briselske birokratije, i ne dozvoli im da likuju u postignutim ciljevima, uveravajući nas da život običnog čoveka počinje prihvatanjem nametnutih zakona „njihovog visočanstva EU“.
Svrha njihovog postojanja nije da bi običan narod živeo bez oskudice; već je obratno – da oni i dalje primaju visoke novčane prinadležnosti (gde u toj svoti novca nema ni O od misaonog stanja „oskudica“) i da nametanjem raznih platformi, zaključaka, mišljenja, smernica, uputstava, naloga, direktiva, preporuka, mera i zahteva, odrađuju posao za velike korporacije njihovih država, i preuzmu i ovo malo prirodnog bogatstva što nam je ostalo.
Državu su okupirali, vojsku rasturili, crkvu razbili, plodnu zemlju kupuju, proizvode sumnjivog kvaliteta nam prodaju, vazduh zagađuju, a vodu će nam uzeti…
Svedoci smo sklonosti ka udvoričkom popuštanju srpskih vlasti prema svim zahtevima koje joj serviraju Zapad i kosovski Albanci, i nije isključeno da će Vlada i Skupština Srbije, opet delovati u još širem pravcu razbijanja sopstvene države, a zakonima koje donose u uverenju da odlučuju sami, a ne shvatajući da su u zabludi jer je tu odluku doneo neko drugi , vezaće ruke sadašnjim i budućim generacijama koje će se tek roditi…
Da li će Srbi izgubiti svoju državu !??
Nemoguće je da ne znamo da se protiv stranog jarma ne bori pasivnošću…!!?
©Geto Srbija
INVESTICIJA ILI OPET ŽRTVA SIROMAŠNE SRBIJE: NAROD NA HLEBU, BEOGRAD POD VODOM, SRBIJA U BANKROTU!
Beograd na vodi biće najskuplji izborni marketinški potez ikada viđen na ovim prostorima. Srpska strana u startu mora da uloži desetine miliona evra, a arapski partneri ne samo da ni na šta nisu obavezni, već ranija iskustva sa njima pokazuju da su poslovno nesigurni i opasni investitori koji mogu da nevernicima zatvore vrata, u duhu šerijata.
Milan Malenović
Novi faraonski projekat srpskih vlasti preti da finansijski potpuno upropasti Srbiju, ako počne da se realizuje. Beograd na vodi, ideja koju su u početku zajednički gurali SNS i DS, a danas predstavlja izbornu maglu samo naprednjaka, treba po najavama da se gradi u tri faze, od kojih bi prva imala pet etapa. Prva etapa je srpski doprinos, i predstavlja čišćenje i pripremu terena na kome će kasnije da se gradi.
Ovaj posao, shodno onome što je do javnosti doprlo, iz predugovora između Republike Srbije i kompanije Eagle Hills ( u prevodu, "Orlova brda") iz Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), mora da finansira naša država. Sve ostalo bi, navodno, platili arapski partneri.
Samo raščišćavanje Savskog platoa. i priprema terena za gradnju, što obuhvata i iseljenje sadašnje glavne železničke stanice, koštalo bi Srbiju do milijardu evra (realne procene se kreću između 500 miliona i milijarde), a tih para država ne samo što nema, nego nije jasno ni gde bi ih našla s obzirom na naš loš kreditni rejting.
Problem je i u tome što Srbija mora na početku prve etape prve faze da uloži nekoliko desetina miliona evra, a da za to vreme strani partneri iz Eagle Hillsa ne moraju da plate ni jedan jedini cent.
Drugi problem je visoki rizik ovakvog poslovanja zbog užasno loše reputacije stranog partnera, na koju, očigledno, niko u Srbiji ne želi da obrati pažnju.
Da bi se krenulo u neki posao koji već na početku košta desetine miliona evra kojih u kasi nema, i koji mogu da se dobiju samo izuzetno skupim stranim kreditima, mora se biti siguran da će i druga strana bez problema i zastoja da ispuni svoje obaveze.
Kompanija Eagle Hills je neispisani list papira, potpuno je nepoznata u svetu biznisa, jer je tek nedavno osnovana, i to isključivo da bi obavila ovaj posao. Njen zadatak u Beogradu na vodi jeste da bude glavni investitor.
Ispred ove kompanije redovno se pojavljuje Mohamed Alabar (po drugoj transkripciji Al Abar), pa je lako zaključiti kako je on osoba koja se nalazi i iza Eagle Hillsa.
Njegovo puno ime glasi Mohamed Ali Alabar i poznat je najviše po tome što mu je svojevremeno za rukom pošlo nešto do tada nezamislivo – da u bankrot otera jednu zemlju proizvođača nafte.
Alabar je najstarije od ukupno 12 dece svog oca, i prve godine života je proveo u Dubaiju. Diplomirao je 1981. na Albert školi univerziteta u Sijetlu, Sjedinjene Američke Države, gde je 2007. stekao i počasni doktorat. Obožava konjičke sportove, a sam rado igra polo. Njegova definicija prijateljstva, po izveštaju Kipp Reporta, glasi: "uzajamno, korisno, na komercijalnim interesima".
Svoju matičnu kompaniju Emaar Properties Alabar je osnovao 1997. godine sa početnim kapitalom od 50 miliona dolara. Danas se njena vrednost procenjuje na preko milijardu dolara. Emaar Properties je od svog osnivanja glavni izvođač radova u svim najvažnijim građevinskim projektima Dubaija, a sam Alabar je savetnik vladara ove državice u sastavu Ujedinjenih Arapskih Emirata, šeika Mohameda Rašida Al Maktuma.
Dubai dnevno proizvodi između 50.000 i 70.000 barela nafte, a bruto domaći proizvod mu je 2011. iznosio 83,4 milijarde dolara. Zbog relativno malih zaliha nafte i gasa (svega oko 2 odsto ukupnih zaliha UAE) emirat Dubai je još pre više godina krenuo u pretvaranje svog istoimenog glavnog grada u turistički i finansijski centar Srednjeg istoka, u nadi da će tako obezbediti dovoljne prihode koji bi nadoknadili naftu i prirodni gas koji su na izmaku.
Građevinski bum u Dubaiju prevazišao je sve viđeno u modernoj istoriji. Na vrelom pustinjskom pesku nikao je u kratkom roku jedan od najmodernijih gradova sveta. Po mišljenju prijatelja i saradnika Mohameda Alabara, od svih građevinskih projekata koje je vodila njegova kompanija, najdraži mu je bila izgradnja Burž Dubaija, višespratnice zamišljene da bude visoka 777 metara koja, međutim, nikada nije sazidana pod tim imenom.
Posle niza promašenih investicija, ali i zbog izbijanja svetske ekonomske krize, koja je usporila, a u nekim slučajevima i potpuno ugasila prodaju ekstremno skupih nekretnina u Dubaiju, u finansijsku krizu je dospeo Dubai World, preduzeće preko kojeg je išlo investiranje u građevinski sektor ovog emirata.
Konačno, kada je novčana rupa prešla 20 milijardi dolara, kompanija je 2009. objavila bankrot, povukavši sa sobom i ceo emirat koji je u tom trenutku imao spoljni dug od 80 milijardi dolara, dakle ceo jedan godišnji BDP.
Među najskuplje i najluđe projekte Alabara spadaju veštački arhipelazi Palma i Svet. Dok je prvi završen i najvećim delom prodat, drugi skoro da nije ni započet. Palma se pokazala tako loše urađenom da su multimilioneri iz sveta, koji bi trebalo na ova dva arhipelaga da kupuju vile, odustali od svojih namera.
Na arhipelagu Svet završeno je i prodato samo jedino ostrvo za 50 miliona dolara, a kupac je izvršio samoubistvo kada je shvatio da je prevaren i da od završetka luksuznog arhipelaga, u dogledno vreme nema ništa. Faktički je bio kupio veštačko ostrvo na sred pučine, bez luksuznih pratećih sadržaja koji su obećavani!
Pošto Dubai sam nije mogao da ispliva iz dugova, u pomoć mu je pritekao šeik Kalifa bin Zajed Al Nahjan, vladar emirata Abu Dabi. Hitnom pozajmicom u visini od devet milijardi dolara, sprečen je bankrot Dubaija, a najviše novca je otišlo za pokrivanje dugova napravljenih izgradnjom Alabarovog nebodera, koji je morao da se iz Burž Dubai preimenuje u Burž Kalifu, kako se i danas zove.
Šeik Al Nahjan je ovom pozajmicom kupio i Dubai World sa svim objektima koje je ovaj investitor započeo. Rešenje dužničke krize po šeiku je izgledalo stravično iz ugla kupaca: svi objekti koji su bili najmanje 70 odsto gotovi mogli su i dalje da se zidaju, dok su ostali napušteni.
Stotine miliona dolara, koje su kupci već uložili za kupovinu nepokretnosti koje nisu dospele na listu objekata što će dalje da se zidaju, bukvalno su propali kroz pustinjski pesak.
Despot Abu Dabija i celokupnih Ujedinjenih Emirata smatra da nikome ništa ne duguje, i da je njegova volja zakon. Ako reši da poništi dugovanja koje ima, tako će i da bude – njegova volja je jedini zakon ove pustinjske države. Čak su i svetske banke koje su pozajmljivale novac Dubaiju morale da odustanu od polovine svojih potraživanja!
Iz cele afere se Alabar izvukao bez ikakvih posledica, jedino što je zbog nedostatka para morao da odustane od dalje realizacije svojih megalomanskih projekata. Onda je našao novu žrtvu – siromašnu Srbiju u kojoj bi da zida Beograd na vodi, projekat vredan, daleko više nego što njegova matična kompanija, Emaar Properties, ima para. O fantomskom preduzeću Eagle Hills ne treba u ovom kontekstu ni govoriti.
Još u ugovoru o prodaji JAT-a preduzeću Etihad iz UAE, određeno je da će u slučaju spora arbitražu sprovesti jedan predstavnik koga odredi Srbija, jedan koga postavi šeik Abu Dabija i jdan delegiran od strane generalnog sekretara Arapske lige.
Slično je zamišljeno i za Beograd na vodi, s tim što će tu odluku da donosi Vrhovno veće UAE, koje čini svih sedam emira iz ove zemlje, a koje se striktno pridržava šerijata, jedinog zakona u Emiratima, koji predviđa da obećanje neverniku ne obavezuje!
Tako će desetine, ako ne i stotine miliona evra, siromašna država Srbija da investira u projekat, čiji je isključivi cilj povećanje rejtinga Srpske napredne stranke u trenutnoj predizbornoj utakmici.
Alabar i njegovo preduzeće u svakom trenutku mogu da odustanu od daljih radova, a šeik će ih osloboditi svih preuzetih obaveza!
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ZAPOŠLJAVANJEM PENZIONERA, UPRAVA ZA IZVRŠENJE KRIVIČNIH SANKCIJA POSTALA ZNAČAJNA GERONTOLOŠKA USTANOVA
Nova vlast bezobzirno krši zakone kako bi na funkcije dovela svoje odane partijske vojnike, kao i zemljake raznih funkcionera. Uprava za izvršenje krivičnih sankcija je pravi Eldorado za one koji bi osim penzije od države da primaju i platu, a po mogućnosti još i različite dodatke.
Milan Malenović
Svi u državi pričaju o štednji, ali se budžetska sredstva rasipaju kada su u pitanju partijski kadrovi, zemljaci ili pojedinci spremni da kradu za svakoga ko je na vlasti. Tako nas upućeni obaveštavaju da u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija pri Ministarstvu pravde radi 12 osoba koje osim plate primaju i penziju.
Skoro svi oni su sa Kosova, a predvodnik im je Velimir Vidić glavni koordinator u ministarstvu koji osim penzije od oko 80.000 dinara mesečno od države dobija i platu za koordiniranje u visini od preko 100.000 dinara, a upućeni tvrde da je pre nekoliko godina, prilikom odlaska u penziju uzeo i pozamašnu otpremninu.
Stranačka kadrovska kombinatorika novih vlastodržaca na funkcije je dovela još čitav niz ljudi čija je jedina preporuka stranačka i zavičajna pripadnost. Novi direktor Uprave je Milan Stevović koji ni sam ne ispunjava uslove za funkciju koju obavlja, jer nema nikakvih iskustava u izvršenju krivičnih sankcija.
Ni ministar pravde Nikola Selaković nema iskustva u pravosuđu iako je pravnik po struci. Zbog toga je alfa i omega Ministarstva pravde, Velimir Vidić, dugogodišnji iskusni upravnik različitih zatvora u Srbiji. Zbog toga se dešava da neki akti ne nose ministrov potpis, već samo faksimil.
Živorad Branković i Dragan Stojanović, bivši upravnici zatvora u Nišu, odnosno Negotinu, kao i Dušan Lisulov, zamenik upravnika Okružnog zatvora u Beogradu, dobili su rešenja o penzionisanju koja su imala samo faksimil ministrovog potpisa. Uz to su doneta i protivno zakonu, ali i elementarnoj logici.
Živorad Branković je nekada bio upravnik KPZ Niš koji je sa te funkcije poslat u penziju pošto je odbio usmeno naređenje tadašnjeg direktora Uprave da u otvoreno odeljenje zatvora protivno zakonu premesti jednog okorelog kriminalca. U obrazloženju tadašnjeg rešenja, koje je Upravni sud ukinuo, stoji kako se Branković umorio od napornog i odgovornog posla, zbog čega je prevremeno penzionisan. Na njegovo mesto je došao Gordan Božić, u to vreme penzioner?!
Pošto je sud ukinuo nezakonito rešenje o Brankovićevom penzionisanju, koje je potpisala ranija ministarka pravde Snežana Malović, novi ministar Selaković, odnosno vlasnik faksimila njegovog potpisa, donosi novo rešenje kojim ga retroaktivno ponovo penzioniše, ovog puta sa obrazloženjem da je tokom rada napravio velike propuste.
Ovi navodni propusti, koji su otkriveni tek nekoliko godina po Brankovićevom odlasku, u stvari su njegove izuzetne zasluge. On je, naime, svojevremeno otkrio i prekinuo put kojim su u zatvor unošeni zabranjeni predmeti, a sprečio je i šverc 18 mobilnih telefona sakrivenih u jednom televizoru.
Na ovaj način Branković se, međutim, zamerio organizovanoj kriminalnoj grupi koja pod zaštitom nadležnih nesmetano u zatvor unosi ne samo zabranjnene predmete već i drogu, a koja na platnoj listi ima i funkcionere Ministarstva pravde. Iz tog razloga Branković nije vraćen na posao, već je po drugi put penzionisan?! Inače, da su tačne optužbe za nesavestan rad, Branković bi bio izveden pred disciplinsku komisiju, a ne poslat u penziju.
Na mesto upravnika KPZ Niš, ministar pravde Nikola Selaković je u martu mesecu prošle godine postavio penzionisanog potpukovnika Vojske Srbije Aleksandra Grbovića iz Požege, odakle je i direktor Uprave za izvršenje krivičnih sankcija Milan Stevović.
Za njegovog zamenika je postavljen Željko Gradiška koji je po sopstvenoj sudski verifikovanoj izjavi sa mesta upravnika KPZ Zabela u Niš poslat, između ostalog, i zbog članaka koje je o njemu pisala redakcija. U ovim tekstovima, čiju je tačnost i sam Gradiška potvrdio navedenom izjavom, pisalo se o njegovoj sklonosti da se intimizira sa svojim muškim saradnicima, ali i pojedinim osuđenim licima.
Iz Požege, odakle je i direktor Uprave, potiče i Miloš Rakić koji je posle penzionisanja kao policijski službenik radio kao privatni preduzetnik. Došao je na mesto Dušana Lisulova koga je Stevović, odnosno neko drugi ko poseduje Selakovićev potpis, prvo sa mesta načelnika Odeljenja za operativno-bezbednosne poslove u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija prebacio da bude zamenik upravnika Okružnog zatvora u Beogradu Zvonka Grulovića.
Samo dva meseca kasnije Lisulov dobija rešenje o prevremenom penzionisanju u kome sa kao razlog navodi da su njegove radne sposobnosti umanjene jer je „dugo godina radio u otežanim uslovima" i „imao svakodnevni kontakt sa osuđenim licima". Istini za volju on je u zatvoru radio manje od dva meseca i samo se jednom, na 90 sekundi, sreo sa nekim osuđenikom. Da li je to dovoljno da se neko iscrpi do te mere da bi prevremeno bio penzionisan?
Ljubiša Stojanović nije iz Požege, ali je odani partijski vojnik. Rođen je 1953. godine, a u trenutku postavljanja na mesto upravnika zatvora u Negotinu, bez sprovedenog javnog konkursa, protiv njega se još uvek vodio krivični postupak pred Apelacionim sudom.
Ništa od ovoga nije smetalo nekom moćniku iz Ministarstva pravde da Stojanovića postavi na mesto dotadašnjeg upravnika Dragana Stojanovića, od Ljubiše mlađeg četiri godine, koji je u penziju takođe poslat jer mu je usled starosti "opala radna funkcija".
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
FIKTIVNI UGOVORI ZA PLJAČKU FIRMI I ULOGA POLITIČKE VOLJE ZA RASTURANJE DRŽAVNIH PREDUZEĆA
Nekada je Želvoz bio jedno od najuspešnijih preduzeća u Srbiji. Čak je i u vreme sankcija uspevao da posluje i prehrani svoje radnike kojih je bilo daleko više nego danas. Preživeo je ratove, okupacije, bombardovanja i sankcije, ali nije preživeo demokratsku vlast koja ga je opljačkala do gole kože i onda utrapila strancima da ga dokusure. Pošto su odneli šta su mogli, i stranci se povlače, vraćajući preduzeće državi čija vlast danas na gladi radnika želi da ušićari još neki glas na predstojećim izborima, navode insajderi.
Insajderi Ž -2 i Ž-3
Od svog osnivanja ratne 1916. godine smederevsko preduzeće Želvoz nije bilo u težoj situaciji nego danas. Naše mišljenje je da razlog leži u činjenici što je fabrika danas u državnom vlasništvu i, možda i više, u činjenici što vlasnik nije u stanju da se brine ni o sebi, a kamoli o svojoj svojini i privredi za koju je nadležan.
Kontinuiranim radom i vanrednim trudom svih zaposlenih Želvoz je do kraja 80-ih izrastao u najvećeg remontera šinskih vozila u bivšoj Jugoslaviji, sposobnog da proširi delatnost i na druge oblasti metalske industrije.
Onda je došao rat, sankcije i raspad tržišta za koje je Želvoz bio projektovan. Ratne 90-e su preživljene snalažljivošću rukovodstva i zaposlenih, kao i poslovnim manevrom da se ceo kapital fabrike prebaci u vlasništvo srpskih železnica. Na taj način Želvoz je svoju sudbinu vezao za železnicu čime je preživeo ovaj turbulentan period. To rešenje je bilo od koristi u datom trenutku, ali nije moglo da traje na duži rok.
Nakon 5. oktobra 2000.god. sve je izraženija težnja novih vlasti da svaki privredni subjekat mora da nađe mesta na tržištu i bude ekonomski opravdan. Želvoz je to mogao da bude s tim što mu je trebalo malo vremena da se konsoliduje i od fabrike koja je sebe žrtvovala da bi železnica funkcionisala postane konkurentna ostalim remonterima, ne samo u regionu već i šire.
To je bila i jedna od ideja vodilja Duška Tešanovića koji je postao direktor krajem 2001.godine. Bio je to poslednji direktor koji je izabran na javnom konkursu zahvaljujući najboljem biznis planu, a ne direktnim postavljenjem. Njegovim angažovanjem Želvoz je sa svojih 2.200 radnika počeo polako da jača, iako je višak radnika bio više nego očigledan.
Do 2004. Želvoz je ojačao toliko da je od nekadašnjeg gubitaša došao u situaciju da mu preduzeće Železnice Srbije, koje su u svim narudžbinama učestvovale sa 83 odsto, duguje 140 miliona dinara.
Političkom voljom i iz ekonomskih razloga lokalnih tajkuna, generalni direktor ŽTP Beograd Milanko Šarančić smenjuje generalnog direktora i ukazom postavlja svog čoveka. Cilj je jasan: svesti Želvoz na običnu lokalnu radionicu koja će otpustiti sve radnike, a zainteresovani će se namiriti izuzetno povoljnim položajem preduzeća i njegovom velikom površinom (25 hektara, od toga 7 hektara pod halama, u strogom centru grada, gde je Dunav na manje od petsto metara, pruga prolazi kroz fabriku, a ni autoput nije daleko).
Kako je to moglo da rezultira videlo se par godina kasnije kada je cela Srbija mogla da čuje da je uhapšen brat Milanka Šarančića, jer je sa sindikalno-poslovnim rukovodstvom Želvoza ojadio ovu fabriku za tadašnjih milion evra. Taj proces ni do danas nije završen jer se klupko umešanih u ovu aferu završava visoko u državnom rukovodstvu.
U to vreme se pojavljuje i afera 1.000 teretnih vagona. Naime, 2005. godine ŽTP, Želvoz i Šinvoz sklapaju posao za remont 1.000 teretnih vagona čiji ugovor nikada nije pravno rastumačen, ali je zato služio za pljačku ove tri firme od strane njihovih rukovodstava. Ni ta afera nije imala pravni epilog.
Iscrpljen nedomaćinskim poslovanjem Želvoz 2007. ulazi u proces privatizacije sa 15 miliona evra duga. Zainteresovanih je bilo više, ali Želvoz je doveden u situaciju da nema nijedan ozbiljan poslovni ugovor, da su mu isključeni struja i gas i da nema šta da ponudi svojim radnicima kojih je u tom trenutku bilo oko 1.700.
Zato su samo četiri firme otkupile tendersku dokumentaciju, a samo je rumunski Grampet verovao da od Želvoza ponovo može da bude uspešna firma. Velikim nerazumevanjem od strane države po pitanju starih dugova, kupoprodajni ugovor je raskinut i to uz pomoć određenih sindikata (onih istih koji u bili upleteni u aferu sa Šarančićem), a briga o Želvozu prelazi ponovo na Agenciju za privatizaciju. Iako je situacija bila katastrofalna u vreme kada je Želvozom upravljala rumunska firma, posle poništenja privatizacije ona postaje još gora – neizdrživa.
Vođa sindikalnog protesta postaje član Upravnog odbora, njemu bliski ljudi dolaze na najodgovornije funkcije, a pri tome se zaboravlja da je on još uvek pod istragom zbog učešća u proneveri Želvozovih milion evra.
Za direktora dolazi čovek „kontroverznih" osobina Novica Davidović iz subotičkog Bratstva, sumnjive stručne spreme (viša bosanska večernja, ili tako nešto, tačan naziv nije ni bitan). Vlasnik je više firmi koje se bave istom delatnošću kao i Želvoz, ali niko od nadležnih ne vidi sukob interesa.
U isto vreme u Bratstvu radi Smederevac Duško Tešanović sa daleko većim kvalitetima od Davidovićevih, ali obrazovani spasavaju privatne firme, a državne uništavaju neškolovani politički podobni kadrovi.
Fabrika u to vreme ulazi u restrukturiranje, stanje u kome je malo toga definisano i što daje prostora mnogima za razne mahinacije. Želvoz je ponovo krava muzara. Ono što država nije htela da uradi pre i za vreme privatizacije (a na šta se obavezala kupoprodajnim ugovorom), uradila je posle raskida privatizacije – povezala je radni staž zaposlenima i kozmetičkim potezima održava Želvoz u životu.
Kroz njegov račun prošlo je preko 12 miliona evra, a da se stanje u fabrici gotovo nimalo nije promenilo niti je nađen novi kupac, iako je svima jasno da Želvoz u državnom vlasništvu ne može da opstane. Pri tome, sa vrlo bednim otpremninama iz fabrike je oterano oko 500 radnika, tako da ih sada ima samo 853.
U vreme direktorovanja u Želvozu, Novica Davidović dobija krivičnu prijavu za krađu para i otpadnog gvožđa iz preduzeća kojim upravlja. Pošto su njegove političke veze jake na svim stranama, sve se završilo običnim informativnim razgovorom u smederevskoj policiji, tako da ni ova krađa nema sudski epilog.
Uzevši sve napred navedeno (a to je samo deo onoga što je opterećivalo Želvoz u proteklih par decenija), uopšte nije čudno što su gotovo svi radnici na plaćenom odsustvu, fabrika ponovo nema posla, radnicima nisu overene zdravstvene knjižice, zarade im se ne isplaćuju, staž im nije uplaćen za poslednje tri godine pa stoga i ne čudi da su u ovom trenutku u sali smederevske skupštine gde očajnički čekaju da im neko pomogne u rešavanju njihovih problema.
Njihovo beznađe je tim veće što i kada se promeni politička garnitura na vlasti njihovi problemi ostaju, a svi se proglašavaju nenadležnim za njihov problem. Jedna od tih je i gradonačelnica Smedereva Jasna Avramović koja je do skora bila pred svakim protestnim radničkim skupom, ali od kako je gradonačelnica radnicima suprotstavlja policiju.
Koliko se pogubila u razumevanju problema svojih građana vidi se i po tome što je čak i komunalnu policiju izvodila na svoje sugrađane. Može se reći da je zastrašujući primer doskorašnjeg ministra privrede Saše Radulovića koji ne samo da nije imao sluha za probleme ljudi iz Želvoza, nego se nije držao kako-tako postignutih dogovora i zaključaka Vlade Republike Srbije čiji je bio član.
Davljenik se i za slamku hvata pa tako i Želvozovi radnici ne mogu ništa drugo nego da veruju da će koordinator (?!) Ministarstva za privredu Igor Mirović imati više sluha za njihove probleme i da će poštovati dogovoreno, što do danas nije bio slučaj.
Tako je koordinator (nekada se to zvalo komesar) Ministarstva nedavno obećao da će svaki radnik dobiti po dva minimalna dohotka do 10. februara. Kako Mirović nije precizirao koje godine će se to desiti, radnici i dalje uzaludno čekaju da država ispuni svoje obećanje. Verovatno će pred same izbore vlast da se doseti kako deljenjem mrvica radnicima može da namakne još koji glas za sebe, pa će onda i da podeli ono što odavno duguje.
Radnici nemaju šta da izgube, jer većina njih ionako nema više od čega da živi. Prvi ovogodišnji protest oni su počeli 15. januara nasilnim ulaskom u gradsku skupštinu u kojoj je spavalo oko 300 radnika, a četvoro je izvesno vreme štrajkovalo glađu, mada se to nije mnogo razlikovalo od običnog života u kome su na glad prinuđeni.
Radnici Želvoza bili su u skupštinskoj sali i tokom protesta u martu 2012. kada su spavali u zgradi lokalne uprave, a štrajkovali su i u februaru 2011. kada je većinski vlasnik Želvoza bio konzorcijum Grampet, koji je napustio fabriku krajem marta te godine.
Pre toga su štrajkovali i u vreme privatizacije ukazujući na pogubne posledice koje su se i obistinile narednih godina. Da je država onda pravilno reagovala, Želvoz bi i danas bio jedna od privrednih perjanica Smedereva.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije