Архива
NEPREKIDNE MUTLJAVINE ČELNIKA SRPSKE TAJNE SLUŽBE!!?
Bezbednosno informativna agencija (BIA) preživljava svoje najteže dane. Direktor Aleksandar Đorđević je još u milosti Vođe, jer je snabdeven velikom količinom informacija o zlodelima kartela Vučić, koje rasprodaje u inostranstvu, tražeći zaštitu.
Tvrdi da mu je Vučić odrešio ruke da Službu očisti od svih “elementa koji nisu uz njih“. A, elementi u BIA su postali (radio)aktivni, snabdeveni su dokazima koji Vučića mogu odvesti pred porotu i doživotni zatvor. Ko će prvi potegnuti?
major Goran Mitrović
Direktor BIA Aleksandar Đorđević je početkom februara ove godine posetio Švajcarsku. Bilo mu je divno. On i njegova svita odseli su u elitnom hotelu, jeli su u najboljim restoranima i sve to na račun građana Srbije. Sa sobom je poveo svog novog dečka iz BIA Vojina Milojevića, načelnika Uprave sa saradnju sa stranim službama. Vojin je poslušan i uslužan, ali su Đorini emotivni apetiti veliki. Dodatnu zabavu te vrste Đori je obezbedio konzul Srbije u Švajcarskoj. Između ostalog, organizovao mu je sastanak sa lokalnim biseksualcem, našeg porekla, sa kojim je Đora proveo par burnih sati.
I sve bi to bilo deo Đorinog privatnog života, na koji ima puno pravo, da pomenuti biseksualac nije aktivna pozicija stranih službi bezbednosti. Pomenuti je inicijalno regrutovan kao saradnik Švajcarske kriminalističke policije (prati aktivnosti naših državljana, mahom iz sveta kriminala) ali je preuzet od strane jedne zapadne obaveštajne službe, jer ima intenzivne kontakte sa našim diplomatama (pomenuti "konzul i drugi), a namešten je i na vezu brojnim biznismenima i političarima (među kojima je i predsednica parlamenta Srbije Maja Gojković).
Svrha kontakta sa Đorom je da se on namami u kontrolisano okruženje u čemu su bez ikakvih problema i uspeli (Đoru je kao amatera ispravno ocenio i Žarko Korać u poslednjem intervjuu koji je dao jednom nedeljniku). U restoranu u centru Ciriha (čiji je vlasnik Srbin) Đora je u ležernoj atmosferi svojim prijateljima do detalja razjasnio sve aktuelne aktivnosti BIA, imenovao je lica koja su od interesa za BIA, a nalaze se na teritoriji Švajcarske, ili tu povremeno dolaze, planove BIA i državnog rukovodstva u vezi eliminisanja određenih kriminalnih, političkih, vojnih, ekonomskih i drugih krugova.
Uz komentar “sve ćemo da ih počistimo". I u vrlo zanimljivom, i ponekad komičnom kontekstu, pominjao je i najuže državno rukovodstvo Srbije. U više navrata se hvalio svojim uspesima na planu degradiranja vojnih službi bezbednosti Srbije i njihovih šefova u očima državnih rukovodilaca, te kako je tek pod njegovim rukovodstvom BIA postala "najjača služba u Srbiji").
Zadokumentovan je i interesantan kontakt Đorđevića sa jednim nemačkim državljaninom, koji je u par navrata u isto vreme kada i on odlazio u toalet. Snimljeno je da su razmenili koverte sa nepoznatim sadržajem.
Međutim, pederisanje i odavanje državnih tajni nije bio jedini razlog zbog koga je Đorđević otišao u Cirih. On je morao da otputuje za Cirih, da bi preko posrednika ostvario još jedan kontakt. U pitanju je lice iz kriminalne sredine, iz Čačka, Ilija Mišković. Kontakt i poruke su razmenjeni u večernjim satima preko posrednika.
U ovom slučaju Đora je bio mnogo konspirativniji nego pri odavanju tajni agentima zapadnih obveštajnih službi. Đora zna da se u Srbiji za odavanje državne tajne ne odgovara, ali da mafijašenje može da ima ozbiljne posledice. Kontaktu sa saradnicima stranih službi i hvalisanju prisustvovala je cela Đorma svita i ljubavnici, ali na kontakt sa Ilijinim čovekom Đora je išao sam.
Naime, sredinom januara ove godine na putu ka Kraljevu policija je pokušala postupajući po proverenim operativnim podacima, da zaustavi vozilo kojim je upravljao mlađi muškarac. Potpuno nenadano, vozač je umesto da stane, ubrzao i sleteo sa puta sa očiglednom namerom da se ubije.
Policija je privela to lice i tokom pretresa vozila pronašla ozbiljnu količinu čistog heroina. U nastavku policijskog postupanja prema tom licu, koje je poreklom iz Čačka, u tajnoj akciji pretresen je i stan kada su pronađena dokumenta – materijalni dokazi (koji su kasnije obogaćeni i izjavama) o tome ko je vlasnik heroina.
Nesretnik koji je samoubistvom pokušao da se spase hapšenja je objasnio da je on prisiljen da radi kao transporter narkotika a da ga je na to naterao Ilija Mišković, rođeni brat Andrije Miškovića, o čijem liku i delu je Magazin Tabloid pisao.
I taman kad su se policajci spremili da pohapse celu ovu organizovanu kriminalnu grupu koja se bavi najtežim krivičnim delima (uključujući i ubistva) akcija je dekonspirisana.
Naime, Đorđević je došao do saznanja šta se sprema, i pošto je istraga vrlo brzo došla do njegovih ljudi i prijatelja, informacije o svemu navedenom dojavio je Andriji koji je to javio Iliji i Ilija je istog dana pobegao u Švajcarsku. Andriji je, po Đorinom naređenju – informacije dojavio radnik BIA iz Čačka, sin "čuvenog“ inspektora policije
I pored Đorine intervencije, Andrija se vidno unervozio. Svestan je da bi mafija kojoj pripada mogla da, kao nezgodne i kompromitovane svedok, jednostavno da ukloni i njega i njegovog brata. Pokušao je da animira sve svoje prijatelje i saradnike da spreči neizbežno hapšenje i najavljenu proveru porekla celokupne imovine.
Uspaničen, počeo je da šalje preteće poruke ka svojim mentorima i zaštitnicima. Preti da će sve da ispriča i da će da progovori o svim saznanjima koja ima o svim organizovanim kriminalnim grupama u Čačku. Đorđević se brzo prepoznao u Andrijinim pretnjama, i nevoljno je pristao da se u Švajcarskoj sretne sa posrednikom koga je poslao Ilija, Andrijin brat.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
OTIMAČINA NA OČI UN I VLASTI SRBIJE: UZURPACIJA I PRODAJA U BESCENJE IMOVINE SRBIJE NA KOSOVU I METOHIJI!!
Za tri decenije Srbija je u Kosovo i Metohiju uložila 17,6 milijardi dolara. Samo imovina 1.358 preduzeća koja se sad privatizuju, a pripadaju srpskim firmama, procenjuje se na više od 1,5 milijardi dolara. Uzurpirano je čak milion katastarskih parcela obradivog zemljišta, livada i šuma koje vrede 50 milijardi evra. O životno važnim pitanjima srpskih interesa na KiM piše publicista Branislav Gulan.
Branislav Gulan
Srpska nepokretna imovina čini čak 58 odsto imovine na KiM. Srbija je do sada vraćala dugove (ostalo je oko 1,2 milijarde dolara) iako nije ubirala sredstva od poreza na Kosovu i Metohiji.
Zbog prodaje u bescenje, često i po desetostruko nižoj ceni od realne, po ovom osnovu je sakupljeno tek nešto više od 265 miliona evra. Dok se još uvek u svetu rešava sudbina Kosova i Metohije, očigledno da je obavljena privatizacija bila nelegalna! Legalizuje se diskriminacija i etničko čišćenje 50.000 prognanih radnika Srba i drugih nealbanaca.
Srbija nije učinila dovoljno da zaštiti imovinu svojih firmi kako na KiM tako i u bivšim jugoslovenskim republikama. Član jedan Evropske konvencije imovinu proglašava svetinjom! Jedna trećina stanovništva na KiM živi ispod granice siromaštva. Na KiM se nalazi 15,7 milijardi tona uglja što može da se eksploatiše dva veka! Ekonomisti predlažu da se KiM proglasi zonom slobodne trgovine!
Imovina bez zaštite
Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti predviđa mandat Ujedinjenih nacija koji je u skladu sa pravnim sistemom UN i međunarodnim pravom. Dakle, ona ne predviđa niti je pravno moguće bilo kakvo učešće UN u promeni svojinskih pava na Kosovu i Metohiji.
To znači da se zatečena, to jest, stečena svojinska prava države, drugih javnih subjekata, pravnih i fizičkih lica ne mogu menjati bez njihovog izričitog pristanka, ni u toku mandata misije UN. Suprotno takvim stavovima, imovina na Kosovu i Metohiji je već promenila vlasnike...
Veliki deo imovine i srpskih firmi koji se tamo nalazi je – PRIVATIZOVAN!. Znači UNMIK je samovoljno i protivno Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti, a pod izgovorom da tom imovinom “upravlja“, uzurpirao svojinska prava i vlasništvo nad nepokretnostima, preduzećima…
Privatizacija na Kosovu i Metohiji je maskirana “u zakup od 99 godina“, nije legalna i ne bi smela da proizvede bilo kakve pravne posledice za Srbiju i njene organe, bez obzira kakvo će na kraju rešenje biti za KiM. Dakle, imovinska prava svih moraju biti zagarantovana bez obzira na konačno rešenje.
Sem javnih preduzeća: Pošte i Telekoma, Kosovske elektroenergetske korporacije, Železnica Kosova (koje se sad zovu Železnice UNMIK-a) i komunalnih preduzeća, 90 odsto nekadašnjih društvenih preduzeća na Kosovu i Metohiji ne radi.
Inače, samo knjigovodstvena vrednost Železnica Srbije na KiM računajući tu dakle infrastrukturu i vozna sredstva premašuje 206 miliona evra. Tržišna vrednost je višestruko veća, jer bi u realnu “cenu“ trebalo uračunati i pozamašne pare utrošene u kapitalne remonte pruga i stanica devedesetih godina prošlog veka, ali i štetu u vidu propuštenog prihoda od 1999. godine. Te stavke, kako su izračunali u Železnicama Srbije, mere se stotinama miliona evra.
Imovina srpskih Železnica na KiM uključuje, pored ostalog, i 330 kilometara pruga, 33 železničke stanice, 19 dizel lokomotiva, 15 dizel-motornih vozova, 570 teretnih i 45 putničkih vagona. Železnice Srbije i dalje izmiruju obaveze prema stranim kreditorima po osnovu zaduženja bivšeg ŽTP Priština. Reč je o dva zajma od 32,2 miliona dolara Svetskoj banci, 4,2 miliona kanadskih dolara Pariskom klubu, a EUROFIMI su do kraja 2005. godine izmirene obaveze od 1,6 miliona švajcarskih franaka, dok uskoro pristiže i novih 5,5 miliona franaka.
Slično je i sa većinom ekonomskih subjekata koji su nekada činili “Trepču“. Od kraja 2005. godine radi samo rudnik u Starom Trgu, ali tek sa trećinom kapaciteta, a “Feronikl“ u Glogovcu je dobio novog vlasnika, pa se očekuje njegovo pokretanje i da po obećanju zaposli 1.000 radnika. Nijedno od preostalih društvenih preduzeća u Prištini ne radi.
I pored obimnih investicija u popravku termoelektrana Kosovo A i B, struje i dalje nema dovoljno. Proizvodnja iznosi oko 750 megavata, dok potrebe, iako radi vrlo mali broj preduzeća, nekada velikih potrošača struje, premašuju 800 megavata.
Privatizacija na Kosovu i Metohiji obavlja se po principu stani-kreni, a u tom procesu Srbija se ništa nije pitala. Iz Privredne komore Srbije (PKS) je nekoliko puta traženo od Asocijacije privrednih komora u svetu, čiji je član i PKS, da pomognu da se preispita i obustavi nezakonita privatizacija preduzeća na Kosmetu. Jer, ta privatizacija se sprovodila bez prethodnog detaljnog utvrđivanja vlasništva.
Preduzeća su se privatizovala suprotno međunarodnim standardima, protivno Rezoluciji Saveta bezbednosti UN 1244 i direktno na štetu vlasnika preduzeća iz Srbije, koja je i najveći vlasnik kapaciteta na KiM.
Inače, privreda Srbije je za poslednje tri decenije u KiM uložila oko 17,6 milijardi dolara. U državnom vlasništvu Srbije su, prema podacima srpskog Ekonomskog tima za KiM, i broje ogromne nepokretnosti-24.500 hektara poljoprivrednog, šumskog i građevinskog zemljišta, više od 1,4 miliona kvadratnih metara službenih zgrada, 145.000 kvadrata poslovnih i 25.000 kvadrata stambenih zgrada, 4.000 kvadrata objekata posebne namene, a svemu tome treba dodati i 750.000 kvadrata građevinskih objekata.
Još pre nekoliko godina samo ovaj deo državne imovine procenjen je na oko 220 miliona evra. No, tu je i vojna imovina sa svojim nepokretnosti i zemljištem, računajući i vojni aerodrom kod Prištine, a prema procenama samo ovaj deo imovine vredi oko 95 miliona evra.
Poslednjih 15 godina KiM su pod međunarodnim protektoratom, a pokušaji Beograda da zaštiti svoj ekonomski interes u tom delu zemlje nisu doneli značajnije rezultate .
Mora se ukazati na to da Srbija nije učinila dovoljno da zaštiti imovinu preduzeća, banaka i pojedinaca, kako na KiM, tako i u bivšim jugoslovenskim republikama. Tu zaštitu trebalo je da pokrenu u Savetu bezbednosti UN i Savetu Evrope.
U međuvremenu društvenu imovinu zatečenu na KiM prodale su Civilna misija UN (UNMIK), a izvršilac poslova je Kosovska poverilačka agencija (KPA). Prema informaciji kojima raspolaže Koordinacioni centar za KiM, do početka 2007. godine je na devet tendera prodato 145 preduzeća za ukupno 148 miliona evra. Preduzeća su prodavana daleko ispod realne cene, a kupovali su ih samo Albanci, ne obazirući se na vlasnička i potraživanja iz dužničko-poverilačkih odnosa preduzeća, fondova i banaka iz centralnog dela Srbije, Vojvodine i Crne Gore.
Prema podacima Narodne banke Srbije, ukupan dug Kosova i Metohije (KiM) 31. decembra 2006. godine iznosio je 1,18 milijardi dolara. Od 2002. godine Srbija je uredno otplatila 130,65 miliona dolara, dok prema podacima Pregovaračkog tima za KiM, Srbija dnevno za te dugove izdvaja 100.000 dolara.
Zvanični Beograd je još od početka 2002. godine nastojao da ukaže da je privatizacija na KiM pogrešno osmišljena i da će posledice biti teške i dalekosežne.
Uprkos tome KPA je sva preduzeća predviđena za prodaju oglasio društvenim, uključujući i ona koja su posle 1989. godine promenila vlasničku strukturu.
Tako je na primer, Fabriku zidnih tapeta “Fazita“ u Prištini davno kupio “Sintelon“ iz Bačke Palanke. Zaposleni radnici su dobili deonice, a Albanci su svoje deonice prodavali u Bačkoj Palanci. Međutim, za vreme najnovije privatizacije koju sprovodi KPA vlasništvo “Sintelona“ je ignorisano, pa je “Fazita“ ponovo prodata!
Posle insistiranja Beograda da se privatizacija na KiM može obavljati jedino uz puno poštovanje međunarodnih standarda i uz saglasnost i učešće Republike Srbije, kao najvećeg poverioca i vlasnika imovine na tom delu nekadašnje Jugoslavije, UNMIK je samo privremeno i na kratko bio zaustavio taj proces u oktobru 2003. godine .
Samo u protekle dve godine gotovo polovina društvenih firmi na KiM je prodata. Srbiji, osim dosadašnjih obaveza vraćanja dugova, nije omogućeno ni na koji način da učestvuje u privatizaciji. Ona to pravo nije dobila ni pored činjenica da je vlasnik firmi i njihovih nepokretnosti, kao i pravni naslednik bivše SRJ, odnosno Državne zajednice Srbija i Crna Gora. V
lada Srbije je više puta na adresu UNMIK-a ali i međunarodnih organizacija uputila oštre proteste, ocenjujući da je reč o nelegalnoj i kriminalnoj prodaji društvenih preduzeća, koja i dalje traje. Tako je krajem 2006. godine prodat nekad čuveni kosovski gigant “Feronikl“ koji je bio u stopostotnom srpskom vlasništvu.
Naime, Vlada Srbije je pre tri decenije u njegovu izgradnju uložila 300 miliona dolara, a novi vlasnik-kompanija “Alferon“ registrovana u Engleskoj ga je kupila za deset puta manju sumu.
U međuvremenu zvanični Beograd je pokrenuo široku kampanju, kako bi sprečio nameru UNMIK-a i Kosovske poverilačke agencije da prodaju i najveći gigant, Rudarsko metalurški-kombinat “Trepča“. Ovaj industrijski gigant, prema informacijama UNMIK-a e prodat zbog ogromnih dugova, koje “Trepča“ ima prema kreditorima, a čija je naplata dospela.
Među najvećim poveriocima je i grčka kompanija “Mitilineos“, koja potražuje 44 miliona evra. Procenjuje se da je u “Trepču“ uloženo oko milijardu dolara, na osnovu čega Vlada Srbije i polaže pravo na vlasništvo što UNMIK osporava, kao i u svim slučajevima do sada. Kad je reč o drugom gigantu kosovske privrede, Kosovskoj energetskoj korporaciji , kako u ovom trenutku stvari stoje, UNMIK još uvek nije definisao energijom u KiM, pa se planira se izgradnja nove elektrane.
Uredba o privatizaciji na KiM koju je u aprilu 2005. godine proglasio Soren Jesen Petersen otišla je dalje u kršenju vlasničkih prava. Po tom dokumentu, nije neophodno da se utvrđuje poreklo vlasništva, već to može da se uradi i posle prodaje, sudskim putem.
Tako se legalizacije diskriminacija više od 50.000 prognanih radnika, Srba i drugih nealbanaca, a ostavljena im je nada da će im od 20 odsto sredstava dobijenih od prodaje preduzeća namenjenih akcionarima, biti plaćena simbolična nadoknada.
Jedan od uslova je da su u preduzeću radili na dan 22. marta 1989. godine i da imaju bar tri godine radnog staža. naravno, na spisku za nadoknadu nema Srba, jer ih nema ni u preduzećima, ali zato mogu da se žale Federaciji nezavisnih sindikata Kosova i Metohije.
Ovakvom privatizacijom legalizovano je etničko čišćenje na KiM.
Odgovorno je legalizovao UNMIK, a na kraju očekuje se da će proces privatizacije biti prebačen na nekog lokalnog aktivistu, Albanca, i na kraju niko neće odgovarati za postupke. Zvaničnici na KiM su uvek izjavljivali da se privatizacija obavlja u skladu sa preporukama UN, dok je ekonomska rekonstrukcija prepuštena EU.
Za prvih pet godina posle uspostavljanja međunarodnog protektorata u pokrajini, bila je završena privatizacija u samo pet društvenih preduzeća u vrednosti od 2,34 miliona evra. Tada su ugovori o prodaji još devet preduzeća u vrednosti u vrednosti 10,2 miliona evra čekala ratifikaciju Upravnog odbora agencije. Prema tadašnjoj proceni agencije bilo je ostalo još između 450 i 500 kompanija u društvenom vlasništvu u kojima je bilo zaposleno oko 18.000 radnika.
Politička borba za vraćanje duga
Sredinom 2003. godine tadašnji ministar za privredu i privatizaciju u Vladi Srbije je govorio da je privatizacija privrede Kosova i Metohije moguća samo u dogovoru sa Srbijom. I tada su najveći problem bili dugovi kosmetske privrede poveriocima u Srbiji i inostranstvu koji su 1999. godine iznosili oko 1,4 milijarde dolara sad oko 1,2 milijarde dolara). UNMIK je tada planirao da “izvrši“ privatizaciju oko 35 društvenih i 65 javnih preduzeća, a da Srbiji ostanu dugovi!
U stvari da se imovina proda, a dugovi da se vrate na kraju, kada se podmire sve druge stavke, ako se ostvare neki privatizacioni prihodi…Tadašnji srpski ministar za privredu je predložio i formiranje registra poverilaca pre nego što se pristupi privatizaciji, dok bi radne jedinice srpskih preduzeća na KiM ostale i dalje njihovo vlasništvo-jer tu je privatizacija suvišna.
I Vlada Srbije je u to vreme u nekoliko navrata protestvovala zbog najave procesa privatizacije, ali bez rezultata. Pozivala se na poštovanje osnovnih vrednosti tržišne ekonomije, a UNMIK je svoje stavove i planove “završavao“ privatizacijom novoosnovanih preduzeća (iz imovine starih) koja bi se prodavala bez dugova.
Vlada Srbije je bezuspešno upozoravala da takav odnos prema imovini nije moguć bez saglasnosti poverilaca. Jer, u ovom slučaju dugovi privrede KiM ne pripadaju samo poveriocima u Srbiji nego i Svetskoj banci, Pariskom i Londonskom klubu poverilaca…
Na početku pregovora srpskih i kosovskih zvaničnika u Beču, početkom 2007. godine taj dug je iznosio oko 1,2 milijarde dolara, što iznosi oko šest odsto ukupnog duga Srbije koji je tada bio oko 18,5 milijardi dolara. Za vreme pregovora u Beču, obe strane-kosovska i srpska-kada je bila reč o dugovima insistirale su da dobiju pravo na njegovo vraćanje!
Taj nelogičan spor stručnjaci objašnjavaju tako što kosovski Albanci smatraju da KiM treba da plaća svoj dug, što je potvrda državnosti i argument za proglašenje nezavisnog Kosova. Srpska strana opet se usprotivila tome jer se taj dug vraća preko Srbije, koja je svojevremeno i digla kredite za KiM. Za vreme pregovora u Beču to je bila i jedina tačka dnevnog reda posvećena imovinskim i ekonomskim pitanjima, a to je i ključ kosovskog problema.
Pogrešna taktika
Stručnjaci smatraju da je taktika pregovaračkog tima Srbije u ovom delu bila pogrešna, jer je Rezolucija 1244 donekle i utrla put nezavisnosti KiM. Njome je sva vlast na KiM u nadležnosti UNMIK-a i kosovske Vlade. Ono što je nesporno i na šta se Srbija može osloniti je-imovina. Jer, većinu društvenih preduzeća na KiM osnovale su firme iz Srbije. Ako znamo da član jedan Evropske konvencije o ljudskim pravima imovinu proglašava svetinjom, onda je KiM doista sveto mesto za Srbiju.
Prema nepotpunim podacima preduzeća iz centralne Srbije raspolažu na KiM sa 1.218 objekata, a iz Vojvodine sa još 14, pri čemu samo PTT ima 130, ŽTP 55, EPS 18, “Srbijašume“ 45 objekata, dok je to ukupno-1.358 objekata.
Tako na primer, “Lola korporacija“ je izgradila kapacitete u Zubinom Potoku, Lešku, Štrpcu i Vitini. Temerinski ‘‘Termovent“ je podigao pogone u Orahovcu i Lipljanu, “Zelengora“ u Suvoj Reci, “Minel“ U Prištini, Kosovskoj Mitrovici, Klini, “Koka kola“ u Lipljanu, smederevska “Goša“ u Gnjilanu… Neke firme kao “General eksport“, “Minel“, “Prva iskra“, “Centroprom“ i druge, učestvovale su u realizaciji nekadašnjih samoupravnih sporazuma o udruživanju na KiM. Tako je ulagao kapital PKB “Beograd“, “Bambi“ iz Požarevca i druge firme.
Razvoj KiM finansiran je iz Saveznog fonda za razvoj nerazvijenih, ali i iz pokrajinskog fonda za razvoj, a Fond za razvoj Republike Srbije pravni je sledbenik tih fondova. Od 1992. godine privredu na KiM kreditirao je Fond za razvoj Republike Srbije.
Sve do 1997. godine kada je tu funkciju preuzela Direkcija za razvoj KiM sa sedištem u Prištini. Pored toga Fond poseduje i akcije kao trajni ulog u 163 tamošnja preduzeća, u većini slučajeva više od 51 odsto udela. O tome je obaveštena i Kosovska poverilačka agencija.
Prema programu ekonomsko-finansijske konsolidacije Kosova i Metohije, koje su 1997. godine uradili Zavod za razvoj Srbije i Ekonomski institut, u razdoblju od 1957. do 1979. godine, KiM su zaista doživeli pravi bum.
Društveni proizvod je u te 22 godine rastao po prosečnoj godišnjoj stopi od 6,8 odsto. Na kraju tog perioda, u odnosu na njegov početak, društveni proizvod je bio veći četiri puta, vrednost osnovnih sredstava deset puta, dok je broj zaposlenih povećan za 3,6 puta. Od 1956. do 1960. godine, investicije na KiM rasle su po prosečnoj godišnjoj stopi od 30 odsto.
Kasnije je ova stopa opala, ali su ulaganja i dalje bila ogromna. Naime, za razvoj nedovoljno razvijenih područja u tadašnjoj SFRJ se nakon 1966. godine izdvajalo 1,5 do dva odsto društvenog proizvoda.
Najveći deo tih para usmeravan je upravo na KiM: od 1986. do 1990. godine gotovo polovina (tačno 48 odsto) ukupnih sredstava. Tako je samo u razdoblju od 1961. do 1990. godine na razvoj KiM potrošeno čak 17,6 milijardi dolara (oko 600 miliona dolara godišnje. Najintenzivnija ulaganja u industriju stvorena su u razdoblju od 1976-1980. godine kada su dominirala ulaganja u energetiku i obojenu metalurgiju (gotovo 60 odsto ukupnih investicija u industriju).
Doba stagnacije KiM poklapa se u suštini sa početkom ekonomske krize na prostoru cele SFRJ i počinje osamdesetih godina prošlog veka. Osnovni razlog za to leži, čini se, kao i u celoj zemlji, u činjenici da uložene pare nisu davale odgovarajuće efekte pa se i smanjivao interes za natprosečno neefikasna ulaganja.
Ni para više nije bilo kao prethodnih godina. Od 1981. do 1985. godine investicije opadaju po prosečnoj godišnjoj stopi od 7,5 odsto, a u sledećem petogodišnjem razvojnom periodu pad je bio još veći 15,5 odsto. Učešće investicija u društvenom proizvodu KiM smanjeno je sa blizu 75 odsto 1980. na 21 odsto u 1990. godini. Potom je poslednja decenija prošlog veka donela još gore rezultate. Realni nivo investicija u 1994. godini iznosio je samo trećinu ostvarenog u 1990. godini, a tek 8,5 odsto investicija iz 1980. godine.
Bogata zemlja
Inače, o Kosovu i Metohiji se i među Srbima i Albancima, pre tri-četiri decenije, govorilo o veoma bogatoj zemlji. Tako je intervencija NATO objašnjena kao želja da se preuzme kontrola nad prebogatim prirodnim resursima. Tačnih podataka nema, ali se zna da se na KiM danas nalazi oko 15,7 milijardi tona uglja. U kosovskom basenu ima 13,2 milijarde tona lignita, a u metohijskom 2,5 milijardi tona, a to se može eksploatisati narednih 200 godina.
Ugalj je relativno slabog kvaliteta, radi se o lignitu i njegova vrednost se procenjuje na oko 400 milijardi evra. Postoje i rezerve ruda cinka i olova u količini od 46 miliona tona (ona sadrži malo, tek pet-šest odsto metala), što važi i za nikl koji ima tek 1,3 odsto metala. Procene su da se na KiM nalazi i osam miliona tona rude magnezita, 1,6 miliona tona boksita, značajni izvori vode, ležišta geotermalne energije kao i 585.000 hektara poljoprivrednog zemljišta (imaju 0,28 hektara po stanovniku dok je to u Srbiji 0,56 hektara).
Plan Elektroprivrede Srbije bio je da do 2020. godine revitalizira termoelektranu Kosovo A, sagradi dva nova bloka na Kosovu B i sagradi Kosovo C. Očito je da od tog plana sad nema ništa, jer EPS već godinama nije nadležan ni za osiguranje snabdevanja strujom u srpskim enklavama.
Doda li se tome da je privremena administracija UN raspisala tender za modernizaciju i gradnju nove TE, a da su interesovanje pokazale velike kompanije, poput američkog AES-a, “Senkapa“-Wašington grupe sa češkim ČEZ-om, nemačkom RWE, jasno je da od toga posla kada je EPS u pitanju nema ništa.
S obzirom na upletenost UNMIK-a u prodaju imovine Srbije na KiM , teško se može očekivati da će ona ikad ponovo dospeti u vlasništvo srpskih kompanija.
Razmišljanja ekonomista su i da se EU predloži da razmisli o KiM kao zoni slobodne trgovine u kojoj bi svim etničkim zajednicama, velikim investicijama, razvojem i povećanjem životnog standarda bila osigurana budućnost, jer taj put vodi ka smanjenju političkih napetosti. To bi, naime, mogao biti i činitelj ujedinjavanja, ne razdvajanja i stvaranja novih neraščišćenih računa.
Današnje stanje na KiM karakteriše nezaposlenost koja dostiže 50 odsto . Ekonomisti tvrde da je nacionalni dohodak poslednjih godina povećan za 400 dolara po glavi stanovnika i da je pre godinu dana iznosio oko 1.000 dolara. Prema podacima Svetske banke čak jedna trećina stanovništva na KiM živi ispod granice siromaštva (sa prihodom ispod 1,42 evra po odrasloj osobi dnevno), a prihod ispod jednog evra dnevno ima 13 odsto populacije, što znači da žive u izuzetnoj bedi. Na Kosmetu zbog neizvesne budućnosti još uvek nema ni stranih investicija. Za 15 godina koliko je međunarodna uprava na KiM, registrovano je samo 30 miliona evra stranih investicija.
“…Najvažnije pitanje daljeg razvoja kosovske privrede jeste njena integracija sa privredama Balkana, a to pretpostavlja normalizaciju i liberalizaciju trgovačkih i svih drugih poslovnih odnosa. Na KiM je danas 300.000 nezaposlenih i 150.000 za poslednijh. Dakle, privreda se zasniva na potrošnji, a ne na proizvodnji“ (direktor Ekonomskog instituta Kosova Musa Limani).
“…Pokretanje proizvodnje i otvaranje novih radnih mesta zavisi, pre svega, od otvaranja Kosova prema spoljašnjim tržištima, a to u najvećoj meri znači prema susedima i balkanskoj regiji. Izlaz je samo tu jer KiM nemaju izlaz na more i nema neposredan kontakt sa drugim regijama osim Balkana“ (ekonomista iz Beča Vladimir Gligorov).
Srpska nepokretna imovina na KiM čini 58 odsto ukupnih nepokretnosti u pokrajini, a samo u četiri opštine kao što su Peć, Istok, Klina i Orahovac uzurpirano je oko 76.000 parcela čiji su vlasnici Srbi.
Kosovska agencija za imovinu zadužena je za rešavanje ovog problema, ali je njen učinak najblaže rečeno-pod znakom pitanja. Na KiM Albanci su uzurpirali ukupno milion katastarskih parcela obradivog zemljišta, livada i šuma čiji su vlasnici Srbi.
Najveći deo ove uzurpirane imovine je u vlasništvu raseljenih Srba. Indikativno je da je međunarodna administracija u južnoj srpskoj pokrajini šest i po godina ignorisala ovu činjenicu da bi tek marta 2006. godine osnovala Kosovsku agenciju za imovinu. Njen zadatak je da, između ostalog, prima i zahteve za vraćanje uzurpiranog zemljišta i komercijalnih nepokretnosti. Bezmalo godinu dana kasnije, nije doneta nijedna odluka o povraćaju imovine. Još alarmantnije je to što vlasnici nisu dobili ni imovinska dokumenta, kao potvrdu da poseduju nepokretnosti.
Prema odredbama Rezolucije UN 1244 UNMIK i KFOR su dužni da obezbede povratak raseljenih. Za sedam godina vratilo se samo 4.000 Srba, što je tek dva odsto zvanično ubeleženih, a do danas ništa nije učinjeno na obezbeđenju kretanja i rada.
Ni učinjeno ništa ni na povraćaju uzurpirane imovine, a oni to i ne žele jer je ta imovina doživela novu privatizaciju. Tako Srbi ni ne mogu da se vrate na svoja ognjišta jer su ona dobila nove vlasnike. Zanemarujući neprikosnoveno pravo svojine koja je osnova savremene civilizacije, međunarodna administracija na KiM žmuri pred organizovanom pljačkom bez presedana u modernoj svetskoj istoriji.
Još je gore što svojim uredbama pokušava da obezbedi legitimitet otimanju srpske imovine. Tako je specijalni izaslanik UN na KiM doneo Uredbu po kojoj onaj ko uzurpira zemljište, može posle deset godina “državine“ da dobije pravo vlasništva na njemu. To praktično znači da sa još tri godine odugovlačenja povratka Srba, Albanci dobijaju uzurpiranu zemlju. I laici znaju da je to apsolutni pravni nonsens jer imovinsko pravo ne zastareva.
I na kraju ostaje da se vidi kakvo će konkretno konačno rešenje biti za KiM. I Srbi i Albanci treba da shvate da KiM ne mogu ostati izolovano ostrvo u srcu Evrope. Bez razvoja ekonomije, saradnje i komunikacije sa susedima i svetom, svaki režim postaje autističan, i pored svoje demokratske slatkorečivosti.
©Geto Srbija
mаerijal: List protiv mafije
VODEĆA ULOGA PREDSEDNIKA VLADE U SRBIJI KA OSTVARIVANJU VELIKOALBANSKOG I NATO PROJEKTA!!?
Kao jedan od najcrnjih dana u novijoj srpskoj istoriji, ostaće zabeležen 14. oktobar 2016. godine, kada je takozvani srpsko-albanski "Biznis forum", održan u Nišu, ozvaničio praktičnu primenu velikoalbanskih ideja, pod komandom najljućeg neprijatelja srpske države i njene suverenosti Aleksandra Vučića.
Ceo jedan vek, dakle, kreatori takozvane Velike Albanije, pokušavali su da osvoje ove prostore, nasiljem svake vrste, paktovima sa fašističkim imperijama, završno sa 1999. godinom kad su albanske oružane snage uz američku podršku pokušale da osvoje Kosovo i Metohiju i jug Srbije.
I nije im uspevalo, sve dok se nije pojavio Aleksandar Vučić, veleizdajnik bez premca, koji od prvog dana svog mandata, svom snagom pomaže Albaniju i njene velikoalbanske planove. Na red je došla i izgradnja auto-puta Niš-Priština-Tirana-Drač.
Nikola Vlahović
Istog dana kad je održan skandalozni "Biznis forum u Nišu" (14. oktobra 2016.), novinska agencija Beta je objavila vest da Vlada Srbije uzima milijardu dolara zajma Fonda za razvoj Abu Dabija, zvanično "za budžetsku podršku", sa kamatom od 2,25 odsto godišnje (inače, islamske banke ne naplaćuju kamatu!).
Da ne bi bilo dileme oko toga kako će taj novac biti potrošen, Vučić je albanskoj delegaciji na "Biznis forumu" u Nišu saopštio da će auto-put prema Draču biti finansiran iz srpskog budžeta! Dakle, šeikovim zajmom iz Abu Dabija.
Ono što Albaniju ne zanima, ali mora da zanima Srbiju i svakog njenog građanina, to je podatak da je reč o zajmu sa periodom dospeća 10 godina, uključujući poček od pet godina, dok je rok otplate pet godina. Dakle, sa kamatama, oko 200 miliona evra godišnje.
Predlog zakona o potvrđivanju ugovora o zajmu koji Srbija uzima od Ujedinjenih Arapskih Emirata dostavljen je Skupštini Srbije i biće na dnevnom redu sednice koja je zakazana za 25. oktobar.
Da stvar bude još crnja, u obrazloženju novog zaduživanja Vlada Srbije je navela da je Zakonom o budžetu za 2016. godinu predviđeno direktno zaduživanje Srbije u iznosu od dve milijarde dolara kod Vlade Emirata! Što znači da će još ovoliko da se zaduži oko izgradnje velikoalbanskog autoputa!
Kako bi cela ujdurma oko "Biznis foruma" sa Albancima u Nišu uspela, Ugovor o kreditu potpisan je 4. oktobra ove godine, mimo očiju javnosti, a u ime Vlade ga je potpisao prvi potpredsednik i ministar inostranih poslova Ivica Dačić.
Svemu ovome "kumovala" je akcija britanske vlade, koja je 11. oktobra, preko svog ambasadora u Beogradu, Denisa O’ Kifa, uručila Aleksandru Vučiću pismo premijerke Tereze Mej, u kojem mu želi "…uspeh u daljem sprovođenju ekonomskih reformi". Ali, O’ Kif je Vučiću predao malo deblju kovertu u kojoj je osim ove zvanične fraze, pisalo još mnogo šta.
Naime, britanska premijerka koja neće nikada doći u Beograd (kao ni njeni prethodnici u poslednjih 35 godina), dala je detaljnu "recepturu" Vladi Srbije i Vučiću lično, kako da se odnose prema svojim "albanskim susedima" i kako da svu svoju ekonomsku strategiju usmere na otvaranje prema Albaniji.
Kad se 14. oktobra Vučić u Oficirskom domu u Nišu zagrlio sa Edijem Ramom, albanskim premijerom i deklarisanom zagovornikom nezavisnosti lažne albanske države na Kosovu i Metohiji, sve je već bilo obavljeno: predsednici privrednih komora Albanije (Luan Bregazi) i Srbije (Marko Čadež) potpisali su memorandum o osnivanju albansko srpske privredne komore a Albaniji je ponuđen i status najpovlašćenije države u trgovinskim odnosima sa Srbijom.
Zdrav razum mora da postavi nekoliko pitanja: Šta Vlada Srbije traži u najsiromašnijoj, najprimitivnijoj i u svakom smislu najzaostalijoj državi evropskog kontinenta? Zar već nije dovoljno prljavog albanskog kapitala ušlo na jug Srbije i to isključivo u kupovinu srpskih imanja, kuća, stanova? Zašto je takozvani "Biznis forum" održan u Nišu a ne u Beogradu ili Novom Sadu, na primer?
Odgovori na ova pitanja upućuju nas u smeru Vučićeve veleizdajničke uloge. Naime, Albanija je "trojanski konj" NATO pakta. Za bolji transport NATO trupa sa jadranskog dela Albanije, potreban je novi auto-put. Niš je strateški važna tačka gde se nalazi aerodrom sa vojno-humanitarnom bazom Ruske federacije. Zločinačka NATO alijansa preko širenja velikoalbanskih "projekata" pokazuje svoje prisustvo. Vučić im svom snagom pomaže u tome.
Ponudio je čak i "mesta za odmor" raznim hohštaplerima iz NATO prethodnice. Stavio je na raspolaganje Bujanovačku, Vranjsku, Zvonačku i Kuršumlijsku banju, koja ima 16.000 metara kvadratnih hotelskog prostora, kao i Lukovsku i Prolom banju. Albanski iseljenici i Albanci sa Kosova koji barataju prljavim kapitalom, već imaju spreman novac za kupovinu ovih lečilišta.
Za poslednjih pet godina, u širem regionu Niša, zvanično je prijavljen stalni boravak preko 11.000 Albanaca sa Kosova i Metohije. Mada većina njih ne živi tu, kupci srpske imovine stalno dolaze, a najviše ih zanima oblast oko Vranja duž granice sa Bujanovcem, ali i Toplički okrug (Prokuplje, Kuršumlija, Blace…), tačnije, sela blizu administrativne linije sa Kosovom…Već opljačkani i od svoje vlade poniženi Srbi, teško odolevaju velikim svotama novca koje im Albanci nude za kuće, stanove, imanja…
U međuvremenu, Aleksandar Vučić je svoju veleizdajničku akciju krunisao prećutnim otpisom potraživanja srpske imovine na Kosovu i Metohiji, pozivajući se na Briselski sporazum (za koga on tvrdi da ga "niko nije pročitao"!), mada je poznato da Rezolucija 1244 UN, jedina reguliše položaj Kosova i Metohije!
To je ponovio i ambasador Ruske federacije u Srbiji, Aleksandar Čepurin, još pre tri godine (tačnije, 31.III.2013) u Kosovskoj Mitrovici, kada je rekao da je Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija jedini dokument koji reguliše položaj Kosova. Čepurin je tada rekao da, "ako bi sutra svi priznali Kosovo, onda bi bilo teško računati da će prekosutra Srbi ostati na svojoj zemlji".
Tri godine nakon ove izjave, Srba "na svojoj zemlja" ima još manje nego prethodnih godina, zahvaljujući nečuvenom veleizdajničkom poslu Aleksandra Vučića. Njegovi velikoalbanski prijatelji, prisvojili su celokupnu srpsku imovnu, a Srbija i dalje otplaćuje javni dug otetog Kosova i Metohije!
Vraćen je čak i dug od 580 miliona evra, a otplaćuje se i veliki deo spoljnih obaveza Kosova i Metohije. Ovim tempom, Srbija će sve do 2041. godine izmirivati preostale rate vredne 352 miliona evra! Kada se uračuna i kamata, ovaj iznos lako može da dostigne i milijardu evra.
U periodu od 2002. do 31. avgusta 2015, Republika Srbija otplatila je deo javnog spoljnog duga koji se odnosi na korisnike sa teritorije KiM, po osnovu glavnice i kamate, u ukupnom iznosu od oko 580,13 miliona evra. Od toga se 171,06 miliona evra odnosi na glavnicu i 409,07 miliona evra na plaćenu kamatu, rečeno je u Narodnoj banci Srbije.
Deo javnog spoljnog duga, koji o roku dospeća redovno servisira Republika Srbija, odnosi se na dug Kosova i Metohije za obaveze nastale po osnovu ugovora zaključenih između sedamdesetih i devedesetih godina dvadesetog veka prema Svetskoj banci (IBRD), Pariskom i Londonskom klubu poverilaca, Evropskoj investicionoj banci (EIB) – sada obaveze prema Evropskoj uniji i Vladi Kuvajta.
Obaveze prema Evropskom udruženju železnica (Eurofima) otplaćene su 2007, a prema Banci za razvoj Saveta Evrope (CEB) 2011. Za sada nisu regulisane obaveze Republike Srbije prema Vladi Libije i bivšoj Čehoslovačkoj (klirinški dug).
Prema raspoloživim podacima Narodne banke Srbije, sa stanjem na dan 31. avgusta 2015, deo javnog spoljnog duga Republike Srbije koji se odnosi na obaveze dužnika i korisnika sa teritorije KiM, a koji će dospeti u periodu od septembra 2015. do 2041, po osnovu glavnice iznosi oko 352,05 miliona evra.
Najveći deo preostalog javnog duga Kosova i Metohije odnosi se na Pariski klub poverilaca – više od 200 miliona evra, a potom na Londonski klub poverilaca, više od 100 miliona evra.
Država Srbija ne otplaćuje, u ime Kosova i Metohije, samo deo duga prema Svetskoj banci, sa čijom je otplatom prestala u 2009. godini. Podsetimo, Kosovo je proglasilo nezavisnost 2008. godine, a potom je primljeno u Svetsku banku. Republika Srbija je o prestanku otplate tog dela duga obaveštena jednostavno – pismom iz centrale u Vašingtonu.
P.S. A još jedno svrstavanje Srbije (radi njene kontrole i usmeravanja budućih aktivnosti) je i najskoriji Predlog zakona o osnivanju Fonda za zapadni Balkan!!!!!
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
DIPLOMATSKI KUPLERAJ I MALA ARMIJA BESPOTREBNIH NEZNALICA NA VISOKIM ŠTIKLAMA KOJA PREDSTAVLJA DRŽAVU SRBIJU!?!
Prema zvaničnim podacima, Srbija ima 65 ambasada i 7 diplomatskih misija širom sveta, a Ministarstvo inostranih poslova ima oko 1.000 zaposlenih. Od dolaska Srpske napredne stranke na vlast 2012. godine pa sve do danas, u diplomatsku službu uselila se mala armija vladajuće koalicije.
Istovremeno, stalno traje zapošljavanje kadrova bez iskustva, uglavnom devojaka i žena od kojih su neke sa skandaloznim biografijama, ili bez ikakve biografije, obrazovanja ili znanja jezika.
Trend devastacije diplomatije koja je započeta još početkom prošle decenije, naprednjaci su nastavili na mnogo brutalniji način: važi pravilo da svaki, imalo istaknutiji funkcioner, ima "nekoga svoga" u diplomatiji. To su uglavnom ljubavnice, dokazane na "kratkim kursevima" u funkcionerskim kabinetima, ali i rodbina, kumovi, žene, prijatelji… najčešće.
Mersiha Hadžić
Prvom polovinom juna meseca ove godine, zaposleni u Ministarstvu inostranih poslova Srbije (MIP) , ostali su zatečeni iznenadnim dolaskom novih miljenica, starleta i drugih lakih žena i devojaka mlađe dobi u diplomatsku službu.
Tabloidovi izvori u MIP-u tvrde da ih je u ambasade i konzulate "progurao" lično generalni sekretar MIP-a, Veljko Odalović, čovek dokazano sklon ženskinju svih uzrasta i društvenog statusa.
Ovaj dugogodišnji "nežni prijatelj" Jorgovanke Cice Tabaković, Vučićeve guvernerke, samo je nastavio ono što su radili ministri Ivan Mrkić i Ivica Dačić. MIP je i za vreme vladavine Demokratske stranke postao ozbiljan kupleraj, a danas je rad ove osetljive i iznad svega značajne institucije, ozbiljno narušen masovnim dolaskom raznih gejši, masažerki, ljubavnica i nadri-intelektualki sa diplomama stečenim intimnim boravcima u kožnim kabinetima privatnih univerziteta.
Tako je i na poslednjem raspisanom kursu Ministarstva spoljnih poslova, za popunu upražnjenih mesta u ambasadama i konzulatima Srbije u svetu, zaposlena mala armija na visokim štiklama, bez radnog iskustva u diplomatiji i znanja jezika (iskustvo i baratanje jezikom sticale su u nekim drugim "disciplinama"). U diplomatsku službu su otišle čak i dojučerašnje sekretarice i kurirke, bliske Odaloviću i njegovim stranačkim kolegama i prijateljima.
Svega u MIP-u danas ima, samo nema karijernih diplomata, ljudi sa stručnom i moralnom reputacijom koji bi mogli adekvatno da predstavljaju Srbiju u novonastalim međunarodnim prilikama.
Krug novih "kandidatkinja" za rad u diplomatskoj službi proširen intimnim prijateljicama i poslovnim pratiljama najviših državnih funkcionera, predat je u nadležnost Saveta za premeštaj na osnovu prethodne preporuke Komisije za kadrove.
U tom savetu sedi pet pomoćnika iz pet sektora, uključujući i Veljka Odalovića. Oni donose rešenje na koje ministar na kraju stavlja potpis. Ova činjenica je važna, jer se Odalović već sada poziva na pomoćnike sektora, koji su takođe doveli svoje ljubavnice i prijateljice u MIP, pa je na negodovanje zaposlenih rekao da ih "nije sam birao". Dakle, tu su bili i "pomagači"!
Shodno običaju, da "svako svoju "kandidatkinju gura", i Veljko Odalović je "progurao" sebi blisku osobu, Danicu Veinović, koja odlazi na službu u Baku (Azerbejdžan). Njena glavna preporuka je to što je "svuda išla sa Odalovićem"!
Naime, Veinovićeva je njegova dugogodišnja najbliža saradnica. Kao poslovni sekretar za njega je radila dok je bio u Skupštini, Sekretarijatu Vlade, a zatim i u MIP-u od 2014. godine. Posle samo dve godine rada u Ministarstvu inostranih poslova, ovom prilikom je dobila i zvanje drugog sekretara da ide u ambasadu Srbije u Azerbejdžanu. Braneći se od neprijatnih pitanja u ministarstvu, Odalović je govorio kako "…njenim odlaskom gubi dragocenog saradnika i da će na toj poziciji imati crnu rupu…".
Osim Veinovićeve, uznapredovala je naglo i Ljiljana Subić, koja je za manje od dve godine boravka u MIP-u odabrana da ide, ni manje ni više nego na mesto srpskog konzula pri našoj ambasadi u Bukureštu. Tamo ide sa zvanjem prvog savetnika, što je neshvatljivo napredovanje, tim pre je ona u MIP-u od 2015. godine, gde je došla iz službi Skupštine Srbije, tačnije iz Sektora za javne nabavke u koji je "progurao" neko drugi pre Veljka Odalovića.
Za savetnicu pri srpskoj ambasadi u Oslu (Norveška), odlazi izvesna Olivera Marinković, koja je poslednjih dve godine "blisko savetovala" Ivicu Dačića! Tačnije rečeno, bila je zadužena za saradnju sa kabinetom predsednika države!
A, kako je sarađivala sa Tomislavom Nikolićem, tek treba da se detaljnije sazna, jer je, prema svedočenju pojedinih izvora iz MIP-a, Nikolićev nekadašnji "duhovni" vođa Vojislav Šešelj, odlučan u nameri da se utvrdi broj njegovih ljubavnica i broj vanbračne dece koju je sa njima stekao.
Veljko Odalović takođe stoji iza svoje službenice-družbenice, Tanje Santrač, koja je u Ministarstvo inostranih poslova došla iz policije. Nju je "zapalo" mesto konzula u ambasadi Srbije u Beču! A, tek početkom ove godine je došla je iz MUP-a i do sada nije radila u konzularnoj direkciji niti ima ikakve veze sa diplomatijom!
Čak ne zna ni dve reči nemačkog jezika a ide na tako odgovornu dužnost u zemlju gde je nemački službeni jezik! Konačno, ni Odalović po svim pravilima nije mogao doći na mesto generalnog sekretara MSP. Naime, on nikad nije radio u diplomatiji, a ni ne zna strane jezike!
Ima i onih mladih žena koje za sitne pare rasprodaju ugled države koju zastupaju u diplomatsko-konzularnim predstvaništvima. Tako je drugi sekretar ambasade Srbije u Atini, Irena Šarac svojim "kraduckanjem" isprovocirala ambasadora Dušana Spasojevića, koji je zahtevao da ona po hitnom postupku bude vraćena u Beograd kako ne bi dalje brukala Srbiju u toj prijateljskoj zemlji.
Naime, Spasojević je optužio Irenu Šarac da je od službenika benzinske pumpe koja se nalazi pored srpske ambasade, primila na ruke 480 evra na osnovu razlike između stvarno potrošenog goriva i potrošnje koja je fiktivno prikazana. Da su neke velike pare bile u pitanju, sa njom bi Spasojević razgovaralo kao sa ozbiljnim kadrom…Ovako, sa sitnim parama, njena inače jadna "reputacija" izgleda još jadnije…
Sa tek stečenim zvanjem ministra-savetnika, u Rim na mesto konzula (bez znanja italijanskog jezika!), odlazi Tatjana Garčević, inače bliska prijateljica Zorane Vlatković, aktuelne šefice kabineta Ivice Dačića.
Vlatkovićeva je i dovela u MIP iz Ministarstva za dijasporu , gde je do tada "ordinirala". Za ovo mesto je vladalo veliko interesovanje, konkurisalo je više od trideset ljudi, među njima i osobe sa odličnim znanjem italijanskog i potrebnim referencama, ali…Na nezgodno pitanje jednog starijeg službenika MIP-a, da li je tačno da budući konzul u Rimu ne zna italijanski, Odalović je odgovorio: "Ne mogu da tvrdim da ne zna!".
Do sada se niko nije javio za službu u Berlinu, Vašingtonu, Abudži, Tunisu, Adis Abebi, Pekingu, Rijadu i Šangaju…Srbija je diplomatski na kolenima, jer su umesto adekvatnih kadrova na sceni diletanti i razne "milosnice". Već dobro poznati slučaj mlađane "savetnice" sa diplomatskim pasošem, Dušice Jevđenović, samo je nagovestio šta se ustvari dešava sa srpskom diplomatijom danas.
Ministar spoljnih poslova Ivica Dačić se ovih dana branio, govoreći da on apsolutno ni za jednu osobu nije urgirao, te da "ne osporava da urgencija ima", ali da su to, kako reče, uglavnom ambasadori koji često traže i mole da im se pošalju ljudi sa kojima su radili.
Pogled na biografiju nekoliko ovde pomenutih "kadrova", jasno govori da do sada nisu imali nikakvog radnog iskustva u diplomatskim službama, a ponajmanje u radu sa ambasadorima. Popunjavanje 38 diplomatskih i 65 administrativno-tehničkih mesta koje traje od marta meseca ove godine, prošireno je i još traje, ali se radi mimo zakona.
Da je stanje u diplomatiji iz godine u godinu sve gore, govori i činjenica da u depešama koje redovno šalju Ministarstvu spoljnih poslova, srpski ambasadori pišu o poslovima koji su im u opisu dužnosti. Umesto toga, o zemlji gde službuju, podatke nalaze na elektronskim encikopedijama i to šalju kao "zapažanja"! Na primer, koliko država ima kvadratnih kilometara, koji je glavni grad, broj stanovnika…
Tabloidov izvor podseća da mnogi od njih po stupanju na dužnost potpuno zaborave da bi trebalo da se jave u MIP! Veoma često se dešava da doslovno nestanu! Otputuju i mesecima se ne jave, pa se u Ministarstvu ne zna ni da li su živi i zdravi, šta rade… Kao da su odbegli rođaci a ne službena lica, diplomate, predstavnici Republike Srbije u stranoj državi!
Dogodilo se da je jedan diplomata za godinu dana poslao samo jedan telegram sledeće sadržine: "…Naša poznata estradna zvezda održala je veoma uspešan koncert na kojem se okupilo mnogo ljudi iz srpske zajednice, kao i mnogo poznatih i uticajnih Srba". Tako je, po njegovom mišljenju, "ispunio normu"!
A, plata ovim "kadrovima" nije mala: kreće se oko 4.000 dolara, a imaju plaćen stan-rezidenciju, kola, šofera, poslugu, čuvare, baštovane, kuvarice…Tu su prijemi, avionske karte za celu familiju…
Razne "sekretarke" i " po ambasadama danas predstavljaju gomila bespotrebnih neznalica koji ne govore ili loše govore strane jezike, koji se samopromovišu, koji nemaju nikakav kontakt sa sopstvenom zemljom, koji nas sramote na svakom koraku, koji se bolje razumeju u modne brendove nego u politiku…
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije