Архива
BONDSTIL: EVRO-AMERIČKI NARKO “BIZNIS” NA SRPSKOM DELU BALKANA
Kosovo je postalo tranzitna tačka za drogu koja se prevozi iz Azije u Evropu.
Po nekim procenama, oko 65% svetskog heroina prolazi kroz bivšu srpsku provinciju; dok 90% sve droge koja dolazi u Evropu, šalje se preko Kosova.
Prema kanadskom detektivu Stjuartu Keloku, albanska narko mafija funkcioniše sa tajnim pristankom SAD-a.
Kelok kaže da američke diplomate sprečavaju da se ozloglašeni trgovci drogom strpaju u zatvor. Kanadski detektiv je takođe potvrdio da kosovski premijer Hašim Tači vodi najveći albanski klan mafije.
Prema KFOR-ovim tajnim izveštajima, klan poseduje tri ilegalne laboratorije za obradu heroina, a ljudi umešani u šverc drogom nalaze se na visokim
mestima u vladi. Mediji govore o vezama između američke vojske na Kosovu i lokalnih dilera drogom, ali da li je to zaista tako?
Službeno, Amerikanci se trude da suzbiju proizvodnju heroina u Avganistanu, ali u stvarnosti oni, uglavnom CIA, koriste prinos od trgovine droge, uključujući ilegalno trgovanje drogom iz Avganistana do Kosova, koje se uglavnom dovozi preko baze Bondstil, da napune svoje tajne kase.
Glavni deo avganistanskog heroina ide u Evropu preko Kosova!
Prema tvrdnji načelnika GUNK (Glavne uprave za kontrolu I promet narkotika, MUP-a Ruske Federacije ), Andreja Ivanoviča Hrapova, na teritoriji Kosova deluje oko 15 krupnih narko-kartela. Oni osiguravaju tranzit u Evropu kako avganistanskog heroina, tako i latinoameričkog kokaina.
Kilogram heroina košta 1.000-2.000 € na granici Tadžikistana i Afganistana, na Kosovu 10.000 €, a u zemljama Zapadne Evrope je njegova cena dostizala 150.000 €.
Profesor Peter Dejl Skot, bivši kanadski diplomata kaže: “Osnovni izvor svetskih problema sa narkoticima ne nalazi u Kabulu, nego u Vašingtonu”.
Glavni deo avganistanskog heroina (više od 70%) ide u Evropu preko Kosova. Poseban značaj u isporuci narkotika u Evropu ima balkanska ruta iz Avganistana za koju je Kosovo ključni tranzitni čvor.
Tu se odvija priprema za pretprodaju i pakovanje heroina za narednu isporuku u evropske zemlje. Od trgovine narkoticima kosovski mafijaši ne dobijaju veliki novac, (relativno, naravno), njihov prihod se procenjuje na 3 milijarde US $ godišnje, a da bi sačuvali svoje prihode, od njih se zahteva da revnosno služe svoje gospodare i ne ponavljaju pogreške Medelinskog kartela.
Ali, ko je pravi gazda albanskih “revolveraša”?
Pogledajmo neke činjenice.
Godine 2008. kosovski Albanci su jednostrano (naravno, uz podršku SAD i EU) proglasili nezavisnost Kosova od Srbije.
Na taj način je policiji Srbije onemogućen pristup za izvođenje operacija u toj regiji.
Ipak, stvar nije čak ni u tome. Novoformirani “narkobanditistan” nema vojne snage i bilo kakav politički uticaj. Njegov takozvani suverenitet se održava na direktnoj vojnoj podršci Sjedinjenih Država.
Možda je to stil vašingtonskog humora, ali prva država koja je priznala nezavisnost Kosova bio je Afganistan, pre Kostarike, ako se računa razlika u časovnim zonama. Očigledno su se mule umorile od predugog stajanja sa svežnjevima natovarenog heroina i trebalo je jadne životinje hitno rastovariti.
Evropu je preplavio kosovski heroin izuzetne čistoće.
Da je Kosovo glavni evropski centar za skladištenje, proizvodnju i tranzit droge dalje u Evropu, ali takođe i za dopremanje kokaina iz Južne Amerike opšte je poznata činjenica i prilično je jasno zašto je ta uz američki blagoslov samoprozvana država toliko zanimljiva međunarodnim moćnicima, prvenstveno SAD-u, koji su stalno tamo prisutni diplomatski i vojno, ali i Evropskoj uniji.
Globalna trgovina ilegalnim drogama je uz trgovinu oružjem i ljudima, među najunosnijim poslovima i nema nikakve sumnje da se veliki broj tih poslova odvija pod kontrolom istih onih država koje se tobože naveliko bore protiv tih istih droga na svojim ulicama.
O vezi između američkih službi CIA, DEA i trgovine narkoticima napisane su brojne knjige, a o toj temi govorili su i mnogi bivši šefovi i agenti te najpoznatije špijunske organizacije koja je proteklih decenija prečesto bila privatna prćija za obavljanje prljavih poslova zbog čega su često rušili čitave režime i države, a generalno, njihovi najprljaviji poslovi finansirali su se upravo iz crnih fondova osiguranih novcem od droge.
Još od čuvenih Opijumskih ratova svetske vlade ratuju za drogu i zbog droge koja je bila izuzetno važna tema i u vreme vijetnamskog rata koji se odvijao u blizini poznatog heroinskog zlatnog trougla (Laos, Burma i Tajland), pa do ovoj generaciji najbližeg, rata u Avganistanu, zemlji koja je najveći svetski proizvođač opijumskog maka, glavne sirovine iz koje se proizvodi heroin.
Američka CIA je praktično i nastala na heroinu jer je tokom Drugog svetskoga rata američka vojska upravo zahvaljujući potpori mafije pod vodstvom Lakija Lučiana ušla na Siciliju, a tom je akcijom iz pozadine dirigovala agencija OSS, preteča CIA.
Uz pomoć glavnog sicilijanskog kuma don Kalogero Vizinija Amerikanci su osvojili Siciliju i kao što je poznato, nastavili napredovati preko Italije, tada su uspostavljene veze između mafije i državnih službenika, po završetku rata su osigurale transport heroina u američke gradove koje će nekoliko decenija kasnije uhvatiti pandemija zavisnosti o heroinu.
Tako je počela do danas neprekidna veza CIA i heroina, kasnije ponavljana u celom nizu prilika, početkom pedesetih godina u Burmi, šezdesetih i sedamdesetih u Laosu, a kasnije širom čitave Južne Amerike gde je na meniju umesto heroina bio kokain.
Nije preterano posmatrati u kontekstu droga mnoge ratove, državne udare, veće i manje sukobe u kojima su indirektno ili direktno učestvovale SAD u razdoblju od proteklih pedesetak godina jer narkotici su za tu moćnu ekonomiju (pred bankrotom) važni barem koliko i nafta, odnosno (ne) legalna prodaja oružja.
Rat je idealno stanje za ekonomiju, a ako već ratuješ za nacionalni interes, bila to droga ili nafta, nabolje je osigurati prodaju vlastitog oružja svim zaraćenim snagama. Kada već postoji užas, stradanje i ljudske žrtve, onda bi bilo ekonomski apsolutno neprihvatljivo ne iskoristiti situaciju po pitanju trgovine ljudskim organima, pa čak i ljudima, okovati ih i prodati u roblje.
Još početkom 2005. godine nemačka služba BND je objavila detaljne izveštaje o kriminalnom podzemlju na Balkanu, a među glavnim protagonistima nelegalnih aktivnosti u regionu prepoznali su upravo Hašima Tačija i identifikovali ga kao jednog od ključnih igrača balkanske kriminalne infrastrukture.
Prema saznanjima BND-a, današnji predsednik lažne kosovske držve bio je tada jedan od važnijih ljudi u poznatom klanu Osmani i lično je održavao bliske veze sa šefom klana Qazimom Osmanijem, zvanim Felix.
Već tada zapadne su tajne službe, ne samo nemačka već i holandska i američke, kako je nedavno objavio Wikileaks u jednom izveštaju iz 2007. godine, upozoravale da je Kosovo kriminalna država i da su u te aktivnosti usko povezani ljudi koji vode tu državu.
Kosovo vode kriminalci – rekao je tadašnji holandski državni sekretar za evropska pitanja Frans Timmermans u razgovoru s američkim diplomatama. Timmermans je zabrinut u vezi s budućim implikacijama uticaja EU na Kosovo.
Kosovo vode ljudi koji žive od kriminala, oni nemaju druge izvore prihoda, navodi se poverljivoj depeši američke ambasade u Hagu, do koje je došao WikiLeaks. Timmermansovo viđenje kosovskih lidera objavljeno je nakon što su se Hašim Tači i njegovi najbliži saradnici našli na meti ozbiljnih kritika zbog objavljivanja dokumenata NATO-a u kojima se takođe opisuju kao ključni igrači lokalne mafije, upleteni u razna nedela, uključujući trgovinu drogom, oružjem i ljudima, ali i ubistva nedovoljno lojalnih Albanaca, Srba i političkih rivala.
Nemačka te 2005. svoja saznanja NIJE službeno prosledila NATO saveznicima i EU i zapravo je ignorisanjem činjenica u trenutku kad se EU bavila odlukom o priznanju Kosova, direktno pogodovala širenju i reorganizaciji kriminalnog klana Osmani.
Da priča o Kosovu kao evropskom narko centru, doslovno narko državi, nije puka teorija nego gola činjenica, nedavno je potvrdio i šef Glavne uprave za kontrolu I promet narkotika, MUP-a Ruske Federacije Andrej Ivanovič Hrapov.
On procenjuje da balkanskom rutom godišnje prođe oko 150 tona heroina zbog čega predlaže što hitnije formiranje balkanskog anti heroinskog saveza jer se te “žute” tone samo povećavaju iz godine u godinu.
Heroin, inače, na Kosovo stiže iz još jedne zemlje koja, baš kao i Kosovo, svoje postojanje duguje SAD-u i njihovim vojnim trupama koje će ih svojom prisutnošću još dugo ‘štititi’, gotovo kao da su i sami jedna zvezdica na američkoj zastavi, iz Avganistana.
Ruski šef Federalne službe zadužene za droge Andrej Ivanovič smatra da se najveći deo posla oko same trgovine između dilera i kupaca odvija baš na Kosovu gde se to doslovno može odraditi u kontrolisanim uslovima, u poslovnim kancelarijama gde biznismeni mešetare heroinom kao da rade na trgovini kukuruza ili aluminijuma, bez straha od represivnih organa koji su na Kosovu tu da štite glavnu nacionalnu ekonomiju, a u stvari čitav državni aparat je na usluzi trgovini drogama.
Heroin iz Avganistana, se preko Kosova transportuje dalje u Evropu, kao i kokain koji na Kosovo stiže preko Albanskih luka, a za kilogram najčistijeg heroina trenutno dostupna u Evropi, na Kosovu treba izdvojiti svega oko 10.000 €. Za isti taj kilogram, kada dobro uhodanim i od establišmenta osiguranim rutama jednom stigne na zapad, već u većim gradovima bivše SFRJ treba izbrojati 150.000 € što je zarada nemoguća u ijednom drugom poslu.
Sve one zaplene, sva ona roba koja u međuvremenu pada, bude otkrivena na granicama ili u tranzitu, u preko 95 slučajeva je roba konkurencije koja nema međudržavni blagoslov.
U izveštaju Stejt Departmenta, upućenom američkom Kongresu, piše da je Kosovo I tekako značajan narko centar zbog poroznih granica i korupcije u redovima granične policije i carine, pa je borba protiv droge vrlo nisko na lestvici prioriteta kosovske policije koja je ionako slabo opremljena, korumpirana i nestručna.
Kao direktni proizvođač droge, Kosovo nije značajno, ali preko te države transportuje se heroin koji stiže preko Turske, kao i kokain i marihuana koji se dopremaju preko crnogorskih i albanskih luka, na putu za Evropu. Na Kosovu se droga prepakuje i transportuje dalje, stoji u izveštaju Stejt Departmenta uz zaključak kako je, s obzirom na količinu krijumčarenja droge bilo premalo hapšenja, a oni koji su uhvaćeni uglavnom su bili pojedinci ulovljeni zbog posedovanja manje količine droge, iako postoje uverljive tvrdnje o korupciji u kosovskoj policiji i među službenicima carine.
U izveštaju američke “Drug Enforcement Administration” ( DEA ), navode da se na Kosovu u svakom trenutku nalazi između 800 i 1.200 tona heroina stopostotne čistoće, što znači da se od kilograma može napraviti i četiri, a da ta roba i dalje bude besprekorna na tržištu bilo kojeg evropskog grada.
Što znači da se od onog spomenutog kilograma koji u Prištini košta 10.000 €, može napraviti i preko pola miliona evra. Taj odnos može biti i veći, puno veći. Kilogram paketa heroinaje veličine kutije DVD-a, vrlo malo deblja pa je lako zamisliti kako se relativno jednostavno može prošvercovti i na njemu zaraditi. Uz dobre veze, treba imati i želudac za prljavi posao, svakako.
Kokain iz Kolumbije kao i heroin iz Avganistana, na Kosovo se dopremaju preko albanskih luka ili albanskih teritorijalnih voda odakle se gliserima droga prevozi na obalu. Na Kosovo najveći deo robe stiže preko Prokletija, ali očigledno više ne konvojima na magarcima nego preko legalnih firmi, sa fakturama, upakovan u idealnim uslovima kako i dolikuje tako skupocenoj robi.
Naravno, granična kontrola između Albanije i Kosova prohodnija je od I od samog Šengena, jer te dve države kvalitetno održavaju simbiozu i profitiraju od narko ekonomije dok svet gleda na drugu stranu, a američka DEA tek povremeno, reda radi, oglasi se nekim mizernim saopštenjem.
Na Kosovu se ipak najveći deo heroina i kokaina “seče”, tj. meša sa izgledom sličnim praškastim materijalima pa roba koja se dalje transportuje u EU nije ni približno čista kao izvorna. Prosečni zavisnik nikad uživotu ne proba heroin u kome se nalazi iznad 10 % droge, a kada se dogodi da se dobra roba pojavi na ulicama, nažalost dolazi do predoziranja, do smrtnih ishoda jer je organizam prosečnog zavisnika naučio na smeće.
Iako je očigledno da je Kosovo evropski narko centar za heroin, a u poslednje vreme sve češće i distributivno središte za kolumbijski kokain sa čime su američke i institucije drugih država jako dobro upoznate, DEA i srodne represivne službe to ignorišu, kao da problem ne postoji.
Očigledno je da su ili veoma nesposobne ili će pre biti da ih Kosovo ne zanima. Jer ih ne sme zanimati.
Prema najnovijim procenama, čak 65% svog svetskog heroina koji se u ovom trenutku iz Azije transportuje na zapad, u nekom je trenutku bio na Kosovu. Istovremeno, čak 90% svih vrsta droge koja dolazi u Evropu iz čitavog sveta, šalje se preko Kosova, naizgled siromašne i nezanimljive provincije.
Kosovo je danas teritorija gde mafija doslovno upravlja svime, a šverc, ubistva i drugi oblici kriminala su svakodnevni.
Kanadski detektiv Stjuart Kelok koji je, sudeći po informacijama sa interneta i izveštajima u kojima se spominje, jako dobro informisan o balkanskoj kriminalističkoj narko sceni, otvoreno tvrdi da SAD prećutno odobrava trgovinu drogom na Kosovu i da američke diplomate otvoreno štite tamošnji kriminalni vrh od krivičnog gonjenja.
On tvrdi da upravo Hašim Tači vodi najveći mafijaški klan, što onda znači da mafija doslovno upravlja jednom evropskom državom, itekako priznatom i važnom od EU i SAD-a. Takvu slobodu rada i bezbednost od zakona nije imao niko, nikada u modernoj istoriji, pa čak ni čuveni kralj kokaina Pablo Eskobar dok je bio član kolumbijskog parlamenta.
U svetskoj istoriji nije zabeležen primer gde je čitava jedna teritorija bila potpuno u funkciji kriminala, kao jedinstvena globalna enklava, narko laboratorija i skladište svetskih moćnika usred Evrope.
Profit koji se tamo svakodnevno obrće nemoguće je i pokušati zamisliti, to su definitivno ogromne cifre u milijardama evra. A u toj igri, očigledno učestvuju brojni državni službenici i ljudi sa najviših položaja u kosovskoj vladi, a kako kaže, iako SAD službeno prodaju priču o naporima da suzbiju proizvodnju opijuma i heroina u Avganistanu, u stvarnosti upravo preko CIA vode ilegalnu trgovinu heroina iz Avganistana prema Kosovu.
Najveći deo Avganistanskog heroina koji doprema CIA na Kosovo dolazi preko američke vojne baze Bondstil koja se nalazi kod Uroševca.
Reč je o najvećoj američkoj vojnoj bazi na svetu sa obezbeđenim kapacitetom za 5.000 vojnika i potpuno je infrastrukturno opremljena i nezavisna od spoljašnjeg sveta. Osim što se spominje kao glavni centar za dopremanje droge, ta je baza više puta spominjana i u kontekstu nekih drugih prljavih rabota, u rasponu od prostitucije do trgovanja ljudskim organima.
Baza se nalazi pokraj lokalnih naftnih postrojenja, a navodno je u blizini i vredno nalazište urana. I brojne američke novine pisale su proteklih godina o povezanosti baze Bondstil i trgovanju drogama koje je američkoj vojsci blisko još iz vremena Franka Lukasa, poznatog crnog njujorškog dilera koji je za vreme rata u Vijetnamu heroin vrhunske čistoće dopremao iz ‘zlatnog trougla’ u kovčezima s telima mrtvih američkih vojnika, o čemu je Ridli Skot napravio odličan film ‘American gangster’.
Prema informacijama dostupnim iz medija i na internetu, čini se da kosovskim kriminalom upravlja devet tamošnjih mafijaških porodica, a sve su izuzetno dobro povezane međusobno, ali i sa mafijama u susednim zemljama, pa tako i sa srpskim kriminalcima, što ne treba čuditi jer je kriminal imun na sve sukobe i sve ideologije.
Da je tako, uverili smo se tokom ratova iz devedesetih kada su sve strane međusobno trgovale sa svim i svačim, od nafte, droge, do svakodnevnih potrepština, pa čak i oružja i municije.
To je posebno dolazilo do izražaja u BiH.
Uostalom, jedino je mafija preživela pad u bivšoj Jugoslaviji rat među nekadašnjim republikama, danas nezavisnim državama. Dugo je u Italiji bila moderna ona uzrečica ‘druge države imaju svoje mafije, a kod nas mafija ima svoju državu’, ali nikad tako doslovno kao na Balkanu, kao na Kosovu.
Dobri poznavaoci prilika na Kosovu skloni su veruju da je čak i onaj incident sa nemirima na granici, u mejnstrim medijima prikazan kao još jedan ideološki, međunacionalni incident u nizu, zapravo uzrokovan puno banalnijim razlozima, onim kriminalnim.
Kosovski premijer Hašim Tači, prema takvim razmišljanjima, poslao je specijalce da preuzmu dva granična prelaza sa Srbijom na severu Kosova, koje su dotad nadzirali kosovski policajci srpske nacionalnosti, upravo radi uspostave kontrole nad tranzitom droge i druge ilegalne robe.
Njima itekako odgovara da na svim graničnim prelazima nadzor preuzmu albanski carinici, kako bi šverc mogao nesmetano da se odvija.
Granični prelaz Brnjak naziva se glavnom tranzitnom tačkom za šverc cigaretama što je samo jedna od brojnih delatnosti kojim se kosovske mafijaške porodice bave, uz droge, oružje, krađu i transport luksuznih automobila po čitavoj Evropi, gorivo, a sve češće se pominje i trgovina ljudskim organima.
Profit je mafiji jedina svetinja, a ova kosovska mafija nameće se kao jedna od najmoćnijih u Evropi.
Kako i ne bi, kada imaju sopstvenu državu.
Na kraju, zanimljivo je pokušati sagledati ovu priču iz perspektive sveta u kome živimo, koji je istovremeno tako moćan, tehnološki i na svaki drugi način besprekoran, a istvremeno neverovatno naivan i jadan.
U trenutku kad bez ikakve sumnje moderna nauka može proizvesti otrov kojim će za nedelju dana potamaniti kompletan prinos Avganistanskog maka u zemlji koja je pod američkom kontrolom, u toj državi se baš otkad su je Amerikanci okupirali proizvodi opijuma kao nikada ranije u istoriji.
U Evropi je veštački formirana državica koja je, očigledno do srži u suprotnosti sa svim službenim evropskim vrednostima ali ona opstaje, a njeni čelni ljudi na TV ekranu izgledaju fino i pristojno.
Predstavnik Rusije pri NATO-u, Dmitrij Rogozin, u intervjuu za Rusku gazetu 2008. – odgovarajući na pitanje ‘zašto se ispostavilo da je za Amerikance Kosovo najvažnija region’ – odgovorio je iskreno i emotivno: ‘Ni ja ne razumem. Zašto ne Baskijci, ne Korzika, ne Kurdi, ne kavkaske republike, ne Severna Irska, ni Tibet … zašto kosovski Albanci’? Sve je vrlo jednostavno.
O čemu god se vodio razgovor, uvek se govori o novcu. Razmislite, ima li Bela kuća planove ili ona deluje u okviru okviru veštačkih tvorevina?
Kosovo – to su stotine milijardi dolara od trgovine narkoticima i to bez popunjavanja poreskih I carinskih deklaracija.
Ništa danas tu nije komplikovano?
U ovom svetu, kriminal je problem samo ako igraš za pogrešnu stranu, za sve ostalo tu je CIA.
Kosovo je upravo tipično dete, tipičan produkt sveta u kome živimo, uzdanica Novog svetskog poretka kojem moćnici teže.
©Geto Srbija
Korišteni materijali :
Global Research – Centre for Research on Globalization
Главное управление по контролю за оборотом наркотиков
OTIMAČINA NA OČI UN I VLASTI SRBIJE: UZURPACIJA I PRODAJA U BESCENJE IMOVINE SRBIJE NA KOSOVU I METOHIJI!!
Za tri decenije Srbija je u Kosovo i Metohiju uložila 17,6 milijardi dolara. Samo imovina 1.358 preduzeća koja se sad privatizuju, a pripadaju srpskim firmama, procenjuje se na više od 1,5 milijardi dolara. Uzurpirano je čak milion katastarskih parcela obradivog zemljišta, livada i šuma koje vrede 50 milijardi evra. O životno važnim pitanjima srpskih interesa na KiM piše publicista Branislav Gulan.
Branislav Gulan
Srpska nepokretna imovina čini čak 58 odsto imovine na KiM. Srbija je do sada vraćala dugove (ostalo je oko 1,2 milijarde dolara) iako nije ubirala sredstva od poreza na Kosovu i Metohiji.
Zbog prodaje u bescenje, često i po desetostruko nižoj ceni od realne, po ovom osnovu je sakupljeno tek nešto više od 265 miliona evra. Dok se još uvek u svetu rešava sudbina Kosova i Metohije, očigledno da je obavljena privatizacija bila nelegalna! Legalizuje se diskriminacija i etničko čišćenje 50.000 prognanih radnika Srba i drugih nealbanaca.
Srbija nije učinila dovoljno da zaštiti imovinu svojih firmi kako na KiM tako i u bivšim jugoslovenskim republikama. Član jedan Evropske konvencije imovinu proglašava svetinjom! Jedna trećina stanovništva na KiM živi ispod granice siromaštva. Na KiM se nalazi 15,7 milijardi tona uglja što može da se eksploatiše dva veka! Ekonomisti predlažu da se KiM proglasi zonom slobodne trgovine!
Imovina bez zaštite
Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti predviđa mandat Ujedinjenih nacija koji je u skladu sa pravnim sistemom UN i međunarodnim pravom. Dakle, ona ne predviđa niti je pravno moguće bilo kakvo učešće UN u promeni svojinskih pava na Kosovu i Metohiji.
To znači da se zatečena, to jest, stečena svojinska prava države, drugih javnih subjekata, pravnih i fizičkih lica ne mogu menjati bez njihovog izričitog pristanka, ni u toku mandata misije UN. Suprotno takvim stavovima, imovina na Kosovu i Metohiji je već promenila vlasnike...
Veliki deo imovine i srpskih firmi koji se tamo nalazi je – PRIVATIZOVAN!. Znači UNMIK je samovoljno i protivno Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti, a pod izgovorom da tom imovinom “upravlja“, uzurpirao svojinska prava i vlasništvo nad nepokretnostima, preduzećima…
Privatizacija na Kosovu i Metohiji je maskirana “u zakup od 99 godina“, nije legalna i ne bi smela da proizvede bilo kakve pravne posledice za Srbiju i njene organe, bez obzira kakvo će na kraju rešenje biti za KiM. Dakle, imovinska prava svih moraju biti zagarantovana bez obzira na konačno rešenje.
Sem javnih preduzeća: Pošte i Telekoma, Kosovske elektroenergetske korporacije, Železnica Kosova (koje se sad zovu Železnice UNMIK-a) i komunalnih preduzeća, 90 odsto nekadašnjih društvenih preduzeća na Kosovu i Metohiji ne radi.
Inače, samo knjigovodstvena vrednost Železnica Srbije na KiM računajući tu dakle infrastrukturu i vozna sredstva premašuje 206 miliona evra. Tržišna vrednost je višestruko veća, jer bi u realnu “cenu“ trebalo uračunati i pozamašne pare utrošene u kapitalne remonte pruga i stanica devedesetih godina prošlog veka, ali i štetu u vidu propuštenog prihoda od 1999. godine. Te stavke, kako su izračunali u Železnicama Srbije, mere se stotinama miliona evra.
Imovina srpskih Železnica na KiM uključuje, pored ostalog, i 330 kilometara pruga, 33 železničke stanice, 19 dizel lokomotiva, 15 dizel-motornih vozova, 570 teretnih i 45 putničkih vagona. Železnice Srbije i dalje izmiruju obaveze prema stranim kreditorima po osnovu zaduženja bivšeg ŽTP Priština. Reč je o dva zajma od 32,2 miliona dolara Svetskoj banci, 4,2 miliona kanadskih dolara Pariskom klubu, a EUROFIMI su do kraja 2005. godine izmirene obaveze od 1,6 miliona švajcarskih franaka, dok uskoro pristiže i novih 5,5 miliona franaka.
Slično je i sa većinom ekonomskih subjekata koji su nekada činili “Trepču“. Od kraja 2005. godine radi samo rudnik u Starom Trgu, ali tek sa trećinom kapaciteta, a “Feronikl“ u Glogovcu je dobio novog vlasnika, pa se očekuje njegovo pokretanje i da po obećanju zaposli 1.000 radnika. Nijedno od preostalih društvenih preduzeća u Prištini ne radi.
I pored obimnih investicija u popravku termoelektrana Kosovo A i B, struje i dalje nema dovoljno. Proizvodnja iznosi oko 750 megavata, dok potrebe, iako radi vrlo mali broj preduzeća, nekada velikih potrošača struje, premašuju 800 megavata.
Privatizacija na Kosovu i Metohiji obavlja se po principu stani-kreni, a u tom procesu Srbija se ništa nije pitala. Iz Privredne komore Srbije (PKS) je nekoliko puta traženo od Asocijacije privrednih komora u svetu, čiji je član i PKS, da pomognu da se preispita i obustavi nezakonita privatizacija preduzeća na Kosmetu. Jer, ta privatizacija se sprovodila bez prethodnog detaljnog utvrđivanja vlasništva.
Preduzeća su se privatizovala suprotno međunarodnim standardima, protivno Rezoluciji Saveta bezbednosti UN 1244 i direktno na štetu vlasnika preduzeća iz Srbije, koja je i najveći vlasnik kapaciteta na KiM.
Inače, privreda Srbije je za poslednje tri decenije u KiM uložila oko 17,6 milijardi dolara. U državnom vlasništvu Srbije su, prema podacima srpskog Ekonomskog tima za KiM, i broje ogromne nepokretnosti-24.500 hektara poljoprivrednog, šumskog i građevinskog zemljišta, više od 1,4 miliona kvadratnih metara službenih zgrada, 145.000 kvadrata poslovnih i 25.000 kvadrata stambenih zgrada, 4.000 kvadrata objekata posebne namene, a svemu tome treba dodati i 750.000 kvadrata građevinskih objekata.
Još pre nekoliko godina samo ovaj deo državne imovine procenjen je na oko 220 miliona evra. No, tu je i vojna imovina sa svojim nepokretnosti i zemljištem, računajući i vojni aerodrom kod Prištine, a prema procenama samo ovaj deo imovine vredi oko 95 miliona evra.
Poslednjih 15 godina KiM su pod međunarodnim protektoratom, a pokušaji Beograda da zaštiti svoj ekonomski interes u tom delu zemlje nisu doneli značajnije rezultate .
Mora se ukazati na to da Srbija nije učinila dovoljno da zaštiti imovinu preduzeća, banaka i pojedinaca, kako na KiM, tako i u bivšim jugoslovenskim republikama. Tu zaštitu trebalo je da pokrenu u Savetu bezbednosti UN i Savetu Evrope.
U međuvremenu društvenu imovinu zatečenu na KiM prodale su Civilna misija UN (UNMIK), a izvršilac poslova je Kosovska poverilačka agencija (KPA). Prema informaciji kojima raspolaže Koordinacioni centar za KiM, do početka 2007. godine je na devet tendera prodato 145 preduzeća za ukupno 148 miliona evra. Preduzeća su prodavana daleko ispod realne cene, a kupovali su ih samo Albanci, ne obazirući se na vlasnička i potraživanja iz dužničko-poverilačkih odnosa preduzeća, fondova i banaka iz centralnog dela Srbije, Vojvodine i Crne Gore.
Prema podacima Narodne banke Srbije, ukupan dug Kosova i Metohije (KiM) 31. decembra 2006. godine iznosio je 1,18 milijardi dolara. Od 2002. godine Srbija je uredno otplatila 130,65 miliona dolara, dok prema podacima Pregovaračkog tima za KiM, Srbija dnevno za te dugove izdvaja 100.000 dolara.
Zvanični Beograd je još od početka 2002. godine nastojao da ukaže da je privatizacija na KiM pogrešno osmišljena i da će posledice biti teške i dalekosežne.
Uprkos tome KPA je sva preduzeća predviđena za prodaju oglasio društvenim, uključujući i ona koja su posle 1989. godine promenila vlasničku strukturu.
Tako je na primer, Fabriku zidnih tapeta “Fazita“ u Prištini davno kupio “Sintelon“ iz Bačke Palanke. Zaposleni radnici su dobili deonice, a Albanci su svoje deonice prodavali u Bačkoj Palanci. Međutim, za vreme najnovije privatizacije koju sprovodi KPA vlasništvo “Sintelona“ je ignorisano, pa je “Fazita“ ponovo prodata!
Posle insistiranja Beograda da se privatizacija na KiM može obavljati jedino uz puno poštovanje međunarodnih standarda i uz saglasnost i učešće Republike Srbije, kao najvećeg poverioca i vlasnika imovine na tom delu nekadašnje Jugoslavije, UNMIK je samo privremeno i na kratko bio zaustavio taj proces u oktobru 2003. godine .
Samo u protekle dve godine gotovo polovina društvenih firmi na KiM je prodata. Srbiji, osim dosadašnjih obaveza vraćanja dugova, nije omogućeno ni na koji način da učestvuje u privatizaciji. Ona to pravo nije dobila ni pored činjenica da je vlasnik firmi i njihovih nepokretnosti, kao i pravni naslednik bivše SRJ, odnosno Državne zajednice Srbija i Crna Gora. V
lada Srbije je više puta na adresu UNMIK-a ali i međunarodnih organizacija uputila oštre proteste, ocenjujući da je reč o nelegalnoj i kriminalnoj prodaji društvenih preduzeća, koja i dalje traje. Tako je krajem 2006. godine prodat nekad čuveni kosovski gigant “Feronikl“ koji je bio u stopostotnom srpskom vlasništvu.
Naime, Vlada Srbije je pre tri decenije u njegovu izgradnju uložila 300 miliona dolara, a novi vlasnik-kompanija “Alferon“ registrovana u Engleskoj ga je kupila za deset puta manju sumu.
U međuvremenu zvanični Beograd je pokrenuo široku kampanju, kako bi sprečio nameru UNMIK-a i Kosovske poverilačke agencije da prodaju i najveći gigant, Rudarsko metalurški-kombinat “Trepča“. Ovaj industrijski gigant, prema informacijama UNMIK-a e prodat zbog ogromnih dugova, koje “Trepča“ ima prema kreditorima, a čija je naplata dospela.
Među najvećim poveriocima je i grčka kompanija “Mitilineos“, koja potražuje 44 miliona evra. Procenjuje se da je u “Trepču“ uloženo oko milijardu dolara, na osnovu čega Vlada Srbije i polaže pravo na vlasništvo što UNMIK osporava, kao i u svim slučajevima do sada. Kad je reč o drugom gigantu kosovske privrede, Kosovskoj energetskoj korporaciji , kako u ovom trenutku stvari stoje, UNMIK još uvek nije definisao energijom u KiM, pa se planira se izgradnja nove elektrane.
Uredba o privatizaciji na KiM koju je u aprilu 2005. godine proglasio Soren Jesen Petersen otišla je dalje u kršenju vlasničkih prava. Po tom dokumentu, nije neophodno da se utvrđuje poreklo vlasništva, već to može da se uradi i posle prodaje, sudskim putem.
Tako se legalizacije diskriminacija više od 50.000 prognanih radnika, Srba i drugih nealbanaca, a ostavljena im je nada da će im od 20 odsto sredstava dobijenih od prodaje preduzeća namenjenih akcionarima, biti plaćena simbolična nadoknada.
Jedan od uslova je da su u preduzeću radili na dan 22. marta 1989. godine i da imaju bar tri godine radnog staža. naravno, na spisku za nadoknadu nema Srba, jer ih nema ni u preduzećima, ali zato mogu da se žale Federaciji nezavisnih sindikata Kosova i Metohije.
Ovakvom privatizacijom legalizovano je etničko čišćenje na KiM.
Odgovorno je legalizovao UNMIK, a na kraju očekuje se da će proces privatizacije biti prebačen na nekog lokalnog aktivistu, Albanca, i na kraju niko neće odgovarati za postupke. Zvaničnici na KiM su uvek izjavljivali da se privatizacija obavlja u skladu sa preporukama UN, dok je ekonomska rekonstrukcija prepuštena EU.
Za prvih pet godina posle uspostavljanja međunarodnog protektorata u pokrajini, bila je završena privatizacija u samo pet društvenih preduzeća u vrednosti od 2,34 miliona evra. Tada su ugovori o prodaji još devet preduzeća u vrednosti u vrednosti 10,2 miliona evra čekala ratifikaciju Upravnog odbora agencije. Prema tadašnjoj proceni agencije bilo je ostalo još između 450 i 500 kompanija u društvenom vlasništvu u kojima je bilo zaposleno oko 18.000 radnika.
Politička borba za vraćanje duga
Sredinom 2003. godine tadašnji ministar za privredu i privatizaciju u Vladi Srbije je govorio da je privatizacija privrede Kosova i Metohije moguća samo u dogovoru sa Srbijom. I tada su najveći problem bili dugovi kosmetske privrede poveriocima u Srbiji i inostranstvu koji su 1999. godine iznosili oko 1,4 milijarde dolara sad oko 1,2 milijarde dolara). UNMIK je tada planirao da “izvrši“ privatizaciju oko 35 društvenih i 65 javnih preduzeća, a da Srbiji ostanu dugovi!
U stvari da se imovina proda, a dugovi da se vrate na kraju, kada se podmire sve druge stavke, ako se ostvare neki privatizacioni prihodi…Tadašnji srpski ministar za privredu je predložio i formiranje registra poverilaca pre nego što se pristupi privatizaciji, dok bi radne jedinice srpskih preduzeća na KiM ostale i dalje njihovo vlasništvo-jer tu je privatizacija suvišna.
I Vlada Srbije je u to vreme u nekoliko navrata protestvovala zbog najave procesa privatizacije, ali bez rezultata. Pozivala se na poštovanje osnovnih vrednosti tržišne ekonomije, a UNMIK je svoje stavove i planove “završavao“ privatizacijom novoosnovanih preduzeća (iz imovine starih) koja bi se prodavala bez dugova.
Vlada Srbije je bezuspešno upozoravala da takav odnos prema imovini nije moguć bez saglasnosti poverilaca. Jer, u ovom slučaju dugovi privrede KiM ne pripadaju samo poveriocima u Srbiji nego i Svetskoj banci, Pariskom i Londonskom klubu poverilaca…
Na početku pregovora srpskih i kosovskih zvaničnika u Beču, početkom 2007. godine taj dug je iznosio oko 1,2 milijarde dolara, što iznosi oko šest odsto ukupnog duga Srbije koji je tada bio oko 18,5 milijardi dolara. Za vreme pregovora u Beču, obe strane-kosovska i srpska-kada je bila reč o dugovima insistirale su da dobiju pravo na njegovo vraćanje!
Taj nelogičan spor stručnjaci objašnjavaju tako što kosovski Albanci smatraju da KiM treba da plaća svoj dug, što je potvrda državnosti i argument za proglašenje nezavisnog Kosova. Srpska strana opet se usprotivila tome jer se taj dug vraća preko Srbije, koja je svojevremeno i digla kredite za KiM. Za vreme pregovora u Beču to je bila i jedina tačka dnevnog reda posvećena imovinskim i ekonomskim pitanjima, a to je i ključ kosovskog problema.
Pogrešna taktika
Stručnjaci smatraju da je taktika pregovaračkog tima Srbije u ovom delu bila pogrešna, jer je Rezolucija 1244 donekle i utrla put nezavisnosti KiM. Njome je sva vlast na KiM u nadležnosti UNMIK-a i kosovske Vlade. Ono što je nesporno i na šta se Srbija može osloniti je-imovina. Jer, većinu društvenih preduzeća na KiM osnovale su firme iz Srbije. Ako znamo da član jedan Evropske konvencije o ljudskim pravima imovinu proglašava svetinjom, onda je KiM doista sveto mesto za Srbiju.
Prema nepotpunim podacima preduzeća iz centralne Srbije raspolažu na KiM sa 1.218 objekata, a iz Vojvodine sa još 14, pri čemu samo PTT ima 130, ŽTP 55, EPS 18, “Srbijašume“ 45 objekata, dok je to ukupno-1.358 objekata.
Tako na primer, “Lola korporacija“ je izgradila kapacitete u Zubinom Potoku, Lešku, Štrpcu i Vitini. Temerinski ‘‘Termovent“ je podigao pogone u Orahovcu i Lipljanu, “Zelengora“ u Suvoj Reci, “Minel“ U Prištini, Kosovskoj Mitrovici, Klini, “Koka kola“ u Lipljanu, smederevska “Goša“ u Gnjilanu… Neke firme kao “General eksport“, “Minel“, “Prva iskra“, “Centroprom“ i druge, učestvovale su u realizaciji nekadašnjih samoupravnih sporazuma o udruživanju na KiM. Tako je ulagao kapital PKB “Beograd“, “Bambi“ iz Požarevca i druge firme.
Razvoj KiM finansiran je iz Saveznog fonda za razvoj nerazvijenih, ali i iz pokrajinskog fonda za razvoj, a Fond za razvoj Republike Srbije pravni je sledbenik tih fondova. Od 1992. godine privredu na KiM kreditirao je Fond za razvoj Republike Srbije.
Sve do 1997. godine kada je tu funkciju preuzela Direkcija za razvoj KiM sa sedištem u Prištini. Pored toga Fond poseduje i akcije kao trajni ulog u 163 tamošnja preduzeća, u većini slučajeva više od 51 odsto udela. O tome je obaveštena i Kosovska poverilačka agencija.
Prema programu ekonomsko-finansijske konsolidacije Kosova i Metohije, koje su 1997. godine uradili Zavod za razvoj Srbije i Ekonomski institut, u razdoblju od 1957. do 1979. godine, KiM su zaista doživeli pravi bum.
Društveni proizvod je u te 22 godine rastao po prosečnoj godišnjoj stopi od 6,8 odsto. Na kraju tog perioda, u odnosu na njegov početak, društveni proizvod je bio veći četiri puta, vrednost osnovnih sredstava deset puta, dok je broj zaposlenih povećan za 3,6 puta. Od 1956. do 1960. godine, investicije na KiM rasle su po prosečnoj godišnjoj stopi od 30 odsto.
Kasnije je ova stopa opala, ali su ulaganja i dalje bila ogromna. Naime, za razvoj nedovoljno razvijenih područja u tadašnjoj SFRJ se nakon 1966. godine izdvajalo 1,5 do dva odsto društvenog proizvoda.
Najveći deo tih para usmeravan je upravo na KiM: od 1986. do 1990. godine gotovo polovina (tačno 48 odsto) ukupnih sredstava. Tako je samo u razdoblju od 1961. do 1990. godine na razvoj KiM potrošeno čak 17,6 milijardi dolara (oko 600 miliona dolara godišnje. Najintenzivnija ulaganja u industriju stvorena su u razdoblju od 1976-1980. godine kada su dominirala ulaganja u energetiku i obojenu metalurgiju (gotovo 60 odsto ukupnih investicija u industriju).
Doba stagnacije KiM poklapa se u suštini sa početkom ekonomske krize na prostoru cele SFRJ i počinje osamdesetih godina prošlog veka. Osnovni razlog za to leži, čini se, kao i u celoj zemlji, u činjenici da uložene pare nisu davale odgovarajuće efekte pa se i smanjivao interes za natprosečno neefikasna ulaganja.
Ni para više nije bilo kao prethodnih godina. Od 1981. do 1985. godine investicije opadaju po prosečnoj godišnjoj stopi od 7,5 odsto, a u sledećem petogodišnjem razvojnom periodu pad je bio još veći 15,5 odsto. Učešće investicija u društvenom proizvodu KiM smanjeno je sa blizu 75 odsto 1980. na 21 odsto u 1990. godini. Potom je poslednja decenija prošlog veka donela još gore rezultate. Realni nivo investicija u 1994. godini iznosio je samo trećinu ostvarenog u 1990. godini, a tek 8,5 odsto investicija iz 1980. godine.
Bogata zemlja
Inače, o Kosovu i Metohiji se i među Srbima i Albancima, pre tri-četiri decenije, govorilo o veoma bogatoj zemlji. Tako je intervencija NATO objašnjena kao želja da se preuzme kontrola nad prebogatim prirodnim resursima. Tačnih podataka nema, ali se zna da se na KiM danas nalazi oko 15,7 milijardi tona uglja. U kosovskom basenu ima 13,2 milijarde tona lignita, a u metohijskom 2,5 milijardi tona, a to se može eksploatisati narednih 200 godina.
Ugalj je relativno slabog kvaliteta, radi se o lignitu i njegova vrednost se procenjuje na oko 400 milijardi evra. Postoje i rezerve ruda cinka i olova u količini od 46 miliona tona (ona sadrži malo, tek pet-šest odsto metala), što važi i za nikl koji ima tek 1,3 odsto metala. Procene su da se na KiM nalazi i osam miliona tona rude magnezita, 1,6 miliona tona boksita, značajni izvori vode, ležišta geotermalne energije kao i 585.000 hektara poljoprivrednog zemljišta (imaju 0,28 hektara po stanovniku dok je to u Srbiji 0,56 hektara).
Plan Elektroprivrede Srbije bio je da do 2020. godine revitalizira termoelektranu Kosovo A, sagradi dva nova bloka na Kosovu B i sagradi Kosovo C. Očito je da od tog plana sad nema ništa, jer EPS već godinama nije nadležan ni za osiguranje snabdevanja strujom u srpskim enklavama.
Doda li se tome da je privremena administracija UN raspisala tender za modernizaciju i gradnju nove TE, a da su interesovanje pokazale velike kompanije, poput američkog AES-a, “Senkapa“-Wašington grupe sa češkim ČEZ-om, nemačkom RWE, jasno je da od toga posla kada je EPS u pitanju nema ništa.
S obzirom na upletenost UNMIK-a u prodaju imovine Srbije na KiM , teško se može očekivati da će ona ikad ponovo dospeti u vlasništvo srpskih kompanija.
Razmišljanja ekonomista su i da se EU predloži da razmisli o KiM kao zoni slobodne trgovine u kojoj bi svim etničkim zajednicama, velikim investicijama, razvojem i povećanjem životnog standarda bila osigurana budućnost, jer taj put vodi ka smanjenju političkih napetosti. To bi, naime, mogao biti i činitelj ujedinjavanja, ne razdvajanja i stvaranja novih neraščišćenih računa.
Današnje stanje na KiM karakteriše nezaposlenost koja dostiže 50 odsto . Ekonomisti tvrde da je nacionalni dohodak poslednjih godina povećan za 400 dolara po glavi stanovnika i da je pre godinu dana iznosio oko 1.000 dolara. Prema podacima Svetske banke čak jedna trećina stanovništva na KiM živi ispod granice siromaštva (sa prihodom ispod 1,42 evra po odrasloj osobi dnevno), a prihod ispod jednog evra dnevno ima 13 odsto populacije, što znači da žive u izuzetnoj bedi. Na Kosmetu zbog neizvesne budućnosti još uvek nema ni stranih investicija. Za 15 godina koliko je međunarodna uprava na KiM, registrovano je samo 30 miliona evra stranih investicija.
“…Najvažnije pitanje daljeg razvoja kosovske privrede jeste njena integracija sa privredama Balkana, a to pretpostavlja normalizaciju i liberalizaciju trgovačkih i svih drugih poslovnih odnosa. Na KiM je danas 300.000 nezaposlenih i 150.000 za poslednijh. Dakle, privreda se zasniva na potrošnji, a ne na proizvodnji“ (direktor Ekonomskog instituta Kosova Musa Limani).
“…Pokretanje proizvodnje i otvaranje novih radnih mesta zavisi, pre svega, od otvaranja Kosova prema spoljašnjim tržištima, a to u najvećoj meri znači prema susedima i balkanskoj regiji. Izlaz je samo tu jer KiM nemaju izlaz na more i nema neposredan kontakt sa drugim regijama osim Balkana“ (ekonomista iz Beča Vladimir Gligorov).
Srpska nepokretna imovina na KiM čini 58 odsto ukupnih nepokretnosti u pokrajini, a samo u četiri opštine kao što su Peć, Istok, Klina i Orahovac uzurpirano je oko 76.000 parcela čiji su vlasnici Srbi.
Kosovska agencija za imovinu zadužena je za rešavanje ovog problema, ali je njen učinak najblaže rečeno-pod znakom pitanja. Na KiM Albanci su uzurpirali ukupno milion katastarskih parcela obradivog zemljišta, livada i šuma čiji su vlasnici Srbi.
Najveći deo ove uzurpirane imovine je u vlasništvu raseljenih Srba. Indikativno je da je međunarodna administracija u južnoj srpskoj pokrajini šest i po godina ignorisala ovu činjenicu da bi tek marta 2006. godine osnovala Kosovsku agenciju za imovinu. Njen zadatak je da, između ostalog, prima i zahteve za vraćanje uzurpiranog zemljišta i komercijalnih nepokretnosti. Bezmalo godinu dana kasnije, nije doneta nijedna odluka o povraćaju imovine. Još alarmantnije je to što vlasnici nisu dobili ni imovinska dokumenta, kao potvrdu da poseduju nepokretnosti.
Prema odredbama Rezolucije UN 1244 UNMIK i KFOR su dužni da obezbede povratak raseljenih. Za sedam godina vratilo se samo 4.000 Srba, što je tek dva odsto zvanično ubeleženih, a do danas ništa nije učinjeno na obezbeđenju kretanja i rada.
Ni učinjeno ništa ni na povraćaju uzurpirane imovine, a oni to i ne žele jer je ta imovina doživela novu privatizaciju. Tako Srbi ni ne mogu da se vrate na svoja ognjišta jer su ona dobila nove vlasnike. Zanemarujući neprikosnoveno pravo svojine koja je osnova savremene civilizacije, međunarodna administracija na KiM žmuri pred organizovanom pljačkom bez presedana u modernoj svetskoj istoriji.
Još je gore što svojim uredbama pokušava da obezbedi legitimitet otimanju srpske imovine. Tako je specijalni izaslanik UN na KiM doneo Uredbu po kojoj onaj ko uzurpira zemljište, može posle deset godina “državine“ da dobije pravo vlasništva na njemu. To praktično znači da sa još tri godine odugovlačenja povratka Srba, Albanci dobijaju uzurpiranu zemlju. I laici znaju da je to apsolutni pravni nonsens jer imovinsko pravo ne zastareva.
I na kraju ostaje da se vidi kakvo će konkretno konačno rešenje biti za KiM. I Srbi i Albanci treba da shvate da KiM ne mogu ostati izolovano ostrvo u srcu Evrope. Bez razvoja ekonomije, saradnje i komunikacije sa susedima i svetom, svaki režim postaje autističan, i pored svoje demokratske slatkorečivosti.
©Geto Srbija
mаerijal: List protiv mafije
OTIMAČINA: VLADA U SRBIJI PREĆUTNO RASPRODAJE I POKLANJA IMOVINU U VLASNIŠTVU DRŽAVE SRBIJE!!?
Kad je u jednom neformalnom razgovoru sa grupom zapadnih diplomata u Prištini, početkom 2000. godine, bivši američki specijalni izaslanik na Kosovu i Metohiji, Kristofer Hil, rekao da "pod zemljom" u srpskoj pokrajini leži "dva puta po petsto milijardi dolara", nimalo se nije šalio. Podatak je dobio od geoloških stručnjaka iz SAD i Velike Britanije.
Sve govori, da je glavna meta nasilničkog osvajanja Kosova i Metohije, bilo ogromno rudno bogatstvo i kombinat "Trepča", kao najveći privredni gigant tog tipa na Balkanu i jedan od najvećih u Evropi. Na žalost, sudbina "Trepče", danas podeljene na srpski i albanski deo, najbolje govori koliko je stanje u okupiranoj pokrajini bolesno i neodrživo.
Gore od postojećeg stanja je ono što sledi: preuzimanje "Trepče" od strane američkih vojnih kompanija. Na to se čeka i zbog toga "Trepča" više nije i srpska ni albanska nego pod privremenom upravom UNMIK-a.
Nikola Vlahović
Kompleks rudnika "Trepča" u ataru Kosovske Mitrovice ali i šire (južno prema Prištini i severno prema Leposaviću), opravdano se smatra jednim od najvećih nalazišta olova i cinka u Evropi.
To su u proteklih pola veka potvrdila sva istraživanja, kako domaća tako i strana. "Trepča" je osnovana početkom prošlog veka, 1927. godine, a sa iskopom olovno-cinkane rude otpočelo se tokom 1929. i 1930. godine prošlog veka.
Sve do otimanja Kosova i Metohije od Srbije, 1999. godine, "Trepča" je radila kao jedinstven rudarsko-topioničarski kompleks (čak i za vreme nemačke okupacije kad je u Kosovskoj Mitrovici zavodio red tada mladi nacistički oficir Kurt Valdhajm, koji je posle rata volšebno postao predsednik Ujedinjenih nacija!).
Posle okupacije Kosova od strane SAD i njenih satelita, "Trepča" je izgubila onu proizvodnju koju je nekada imala. Samo tokom 1999. godine, ovaj kombinat je imao prihod od 200 miliona dolara, dok danas ima dug od oko 150 miliona evra!
U vlasništvu Trepče je preko 30 rudnika. Od toga se samo četiri danas nalazi na teritoriji sa većinskim srpskim stanovništvom. Sadašnji generalni direktor Holdinga Trepča, AD Zvečan je Jovan Dimkić, koji je ujedno i direktor "Trepča-Sever", Priština. On je u potpunosti podređen volji vladajuće koalicije u Beogradu i sa vladom u Prištini "koketira" po potrebi, dakle, samo kad mu Vučić naredi.
Raspolućena "Trepča" ostavila je Srbe bez velike imovine. Tako su na južnom delu Kosova i Metohije, pod albanskom upravom, ostali i fabrike neraskidivo povezane sa "Trepčom", poput Fabrika akumulatora KM, Fabrika procesne opreme KM, Fabrika cinka KM, Fabrika lovačke municije Srbica…
Prema podacima Geološkog zavoda Srbije, južno od Ibra su bogatija ležišta rude (Stari trg, Zajača, Ajvalija Badovac, Kišnica i Novo Brdo koje ne radi). Trepčini pogoni na teritoriji severnog Kosova i Metohije, uključuju rudnike-Crnac, Belo brdo, Žuta Prlina, otvoreni kop Koporić, dve flotacije (jedna instalirana 2012.) u Leposaviću i metalurgiju u Zvečanu.
U njima je pokušala da se uposli većina srpskih radnika otpuštenih iz Trepče, u junu 1999. godine, a najveći broj od današnjih 3.290 i danas, dok ne radi, prima minimalne mesečne naknade od Srbije. Od tog broja je 1.200 realno zaposlenih. Oni su angažovani na proizvodnji u rudarstvu, u rudnicima Crnac i Belo brdo i flotaciji u Leposaviću, koja je radila u kontinuitetu od 2005. godine, i na proizvodnji u Metalurgiji olova u Zvečanu, kao i u pratećim delatnostima: transport, laboratorija, institut, obezbeđenje, administracija, ishrana radnika.
Prema najnovijim procenama Svetske banke, vrednost mineralnih rezervi na Kosovu je 13,5 milijardi evra, a udeo rudnika olova Trepče u njima je najmanje tri milijarde evra. Preostali kapacitet rude je oko 29 miliona tona (mada je neka istraživanja govore i o tri puta većoj količini), od čega 999.000 tona čini olovo, 670.000 tona čini cink, a 2.200 tona zlato.
U rudnicima "Trepče", pored olova i cinka, ima još srebra, bizmuta, zlata, kadmijuma, germanijuma, selenijuma, telura, indijuma, talijuma i drugih retkih elemenata koji spadaju u elemente industrije visoke tehnologije. U poslednjih pola veka izvađeno je i prerađeno skoro polovinu dokazanih geoloških rezervi. Približno 2,1 milion tona olova, 1,4 miliona tona cinka, 2.600 tona srebra, 4.000 tona bizmuta, devet tona zlata, 1.700 tona kadmijuma.
U Starom trgu u Kosovskoj Mitrovici, nalazio se nekada poznati muzej minerala, osnovan još 1966. godine, koji je do temelja pokraden septembra 1999. godine kad je okupatorska čizma zagazila u ovu srpsku pokrajinu. Među raritetnim mineralima bio je jedinstveni vivijant, mineral neprocenjive vrednosti.
Pre napada NATO pakta na Srbiju, 1999. godine, kompleks kombinata, "Trepča" u Kosovskoj Mitrovici, imao je čak 42 registrovana pravna lica. Od 1999. godine, Holding "Trepča" više ne posluje kao pravno lice registrovano u Agenciji za privredne registre u Beogradu. Umesto toga, ovaj privredni gigant preživljava pod administracijom UNMIK-a na Kosovu.
Kosovska poverilačka agencija preuzela je upravu, koja je po proglašenju nezavisnosti faktički poverena Kosovskoj agenciji za privatizaciju. UNMIK nikada nije zvanično prihvatio nadležnost ove agencije, ali je i ne osporava.
Kod UNMIK-a su registrovana dva pravna lica koja posluju na teritoriji Kosova i Metohije i to "Trepča Sever" (u kome posluje srpski de rudnika) i "Trepča Jug" (koje posluje pod upravom kosovskih Albanaca). Oba privredna subjekta zapošljavaju po 800 radnika i bave se iskopavanjem rude, koncentrata olova i srebra. "Trepča – Sever" i „Trepča – Jug" funkcionišu kao dve odvojene firme, sa dva žiro-računa i dva menadžmenta.
"Trepča Sever" eksploatiše danas samo četiri rudnika na teritoriji opštine Leposavić, a "Trepča Jug" eksploatiše samo Stari Trg u Kosovskoj Mitrovici, dok su van funkcije rudnici Ajvalija, Kišnica i Novo Brdo u okolini Prištine.
Dobro upućeni u slučaj "Trepče", "Sever" i "Jug" proizvode i prodaju koncentrate rude ugovorene na godišnjim tenderima, i to stranim kupcima. I jedni i drugi mesečno prodaju približno po milion i po dolara vredan koncentrat. Uzgred, treba reći da je Kosovska agencija za privatizaciju na tenderima i aukcijama prodala skoro sva društvena preduzeća, pa čak i neka u Leposaviću, ali kupci ni do današnjeg dana nisu ušli u posed te imovine.
Treba napomenuti da je i 4200 parcela zemljišta u katastru uknjiženo u vlasništvu "Trepče", od kojih jedan deo pripada području Kopaonika i koji nije na administrativnom delu Kosova i Metohije. U vlasništvu "Trepče" ostalo je i 1.200 stanova, čiji su korisnici uglavnom Albanci, koji nisu prihvatili zakonom predviđenu obavezu otkupa, za razliku od Srba koji su "Trepčine" stanove otkupljivali prema zakonskoj proceduri. Na ovaj način "Trepča" ima potraživanje i po osnovu neotkupljenih stanova čiju tržišnu cenu još niko nije precizno utvrdio.
Sa druge strane, Holding "Trepča" i sva društvena preduzeća u Kosovskoj Mitrovici, Zvečanu, Zubinom Potoku, Leposaviću, Gračanici i Šari, nisu još uvek prodati. U severnom delu Kosova i Metohije, nastao je problem oko koncesije nad jezerom Gazivode.
Već nekoliko godina, oko "Trepče" se intenzivnije vrte velike multinacionalne kompanije kao što su Rio Tinto, Friport, Tisen Krup, ali i jedan broj investicionih fondova. Pre nepune dve godine, vlada Hašima Tačija je "načelno" prihvatila jedan veliki američki investicioni fond koji je najavio mogućnost kupovine "Trepče".
Istovremeno, Vučićeva vlada je "pronašla" nekadašnjeg palestinskog obaveštajca, Muhameda Dahlara (sada državljanina Srbije), kao "lobistu" koji je obećao da će dovesti kompaniju iz Emirata, koja bi, navodno, kupila "Trepču".
Koliko je to pouzdano bilo, govori i podatak da su predstavnici te kompanije, razgovarali su u Dubaiju sa tadašnjom predsednicom Kosova, Atifetom Jahjagom, oko investicija u "Trepči". Ništa se od svega toga do današnjeg dana nije desilo. Razlog je poznat i vlastima u Prištini i vlastima u Beogradu: naime, za "Trepču" je već duže vremena zainteresovana američka vojna industrija, kojoj su potrebne stabilne zalihe feronikla, a njega na severu Kosova ima u izobilju. Zato UNMIK čuva i "Trepču sever" i "Trepču jug" za potrebe američke vojne industrije.
Propao je i pokušaj Vlade albanskog Kosova prošle, 2015. godine, da rudnike i flotacije "Trepče" izdvoji i od njih formira posebno javno preduzeće, čiji bi ona bila većinski vlasnik, a da ostatak privatizuje. Neuspelom akcijom da tu imovinu proglasi "svojinom Republike Kosovo" rukovodila je Kosovska agencija za privatizaciju.
Namera je bila da albanska strana prisvoji sve rudnike i flotacije u Starom Trgu, rudnike i flotacije u Kišnici i Novom Brdu, rudnike i flotacije na Kopaoniku i u Leposaviću, Metalurgiju olova u Zvečanu i Metalurgiju cinka u Mitrovici, dok je za ostalih 14 jedinica kombinata bila planirana privatizacija.
Napravljen je i Nacrt zakona koji nije prošao bez saglasnosti Srba koji čine većinu u opštinama na severu Kosova i Metohije, gde se ti rudnici nalaze. I Vučićeva vlada u Beogradu (preko šefa Kancelarije za Kosovo i Metohiju, Marka Đurića) navodno se "pobunila", ali ne bi mogla da utiče ni na šta da nema u "Trepči" velikih američkih interesa. Naime, i dalje se čeka američki kupac!
Krajem maja meseca 2013. godine, u Vladi Srbije je potpisan ugovor o poslovnoj saradnji Rudarsko-metalurškog i hemijskog kombinata "Trepča" i američkog konzorcijuma "Nju dženerejšen pauer", koji je, kako je u tekstu sročeno, predviđao "nove investicije, povećanje obima i kvaliteta proizvodnje i otvaranje novih radnih mesta".
Sutradan je Kosovska Agencija za privatizaciju osporila ugovor, pozivala se na svoja ovlašćenja za upravljanje društvenim preduzećima na Kosovu, uključujući i ovlašćenje za prodaju, prenošenje ili likvidaciju tih preduzeća i njihovih delova, a onda je i zamenica premijera ove samoproglašene nadri države Mimoza Kusari, zahtevala da se najavila da se Ambasade SAD u Prištini izjasni o investiciji ove američke kompanije u pogone "Trepče". Ubrzo, stavljena je tačka i na ovaj slučaj. Od investicija nije bilo ništa.
U poslednjih pet godina, zapamćena je i jedna "solo" akcija bivšeg ministra Milana Bačevića, koji je potpisao "preliminarni dogovor" o kupovini "Trepče", sa izvesnom američkom firmom iz Čikaga, ali su druge američke firme preko ambasade SAD u Prištini, pokrenule pitanje legitimnosti ove prodaje.
Tako je Srbija preko Bačevića dobila šamar u vidu zvaničnog saopštenja ambasade SAD u Prištini, u kome je rečeno da vlada u Vašingtonu priznaje Kosovo kao državu, te da se Trepča ne može biti kupljena od druge države, u ovom slučaju-Srbije. Povodom ovoga, vođena je i rasprava u američkom Senatu. Ali, uprkos tome, od kraja 1999. godine do danas, američke firme nisu uspele da se dogovore ko će i preko koga da kupi "Trepču", što je i dovelo do toga da UNMIK i danas opstajava kao neka vrsta tutora nad "Trepčom Jug" i "Trepčom Sever".
Prema mišljenju eksperata međunarodnog prava, u nastavku pregovara sa albanskom stranom, u Briselu se mora postići sporazum da prodaja društvenih preduzeća u srpskim enklavama na Kosovu i Metohiji, mora ići preko Zajednice srpskih opština koja je u formiranju, a da deo tih sredstava u Fond za podsticanje razvoja srpskih enklava.
Stručni tim Republike Srbije (ukoliko takvo nešto uopšte postoji pri Vučićevoj vladi), ne sme da prihvati sporazum u kome bi sredstva od prodaje preduzeća pod srpskom upravom, bila upotrebljena u druge svrhe. Sve drugo bi bilo ravno veleizdaji. Ne samo zbog "Trepče", nego zbog celokupne imovine kojom danas upravljaju preostali Srbi na Kosovu i Metohiji.
Sa "Trepčom" je stanje utoliko komplikovanije, što postoje mnogi raniji ugovori koji su ostali na teret danas podeljenog Holdinga. Poslednji generalni direktor ovog kombinata koji je za vreme vladavine Slobodana Miloševića vedrio i oblačio, Novak Bijelić, uzeo je, na primer, od Grčke kompanije Mytillunes Holding S.A. iz Atine, kredit od 50 miliona dolara, a po osnovu tog kredita, garant je bila nekadašnja "Jugobanka Beograd", sada u stečaju.
Kako Bijelić nije ništa uradio sa tim novcem (a, ne zna se ni gde je nestao ili u šta je potrošen!), dug je narastao na preko 65 miliona dolara. Današnje rukovodstvo "Trepče" ne može da uđe u trag tim sredstvima, posebno iz razloga što su vojnici KFOR-a, prilikom okupacije kombinata, uništili svu dokumentaciju, kompjuterske baze i sve što je u njima bilo.
Raspad, komadanje i okupacija "Trepče", desili su se odmah nakon potpisivanja takozvanog vojno-tehničkog sporazuma u Kumanovu 1999. godine, kada je na Kosovo i Metohiju stigao i nekadašnji ministar zdravlja Francuske, kako se kasnije pokazalo, jedan opasno izopačeni idiot, Bernar Kušner, koji je postavljen za šefa civilne misije u Prištini…Jedan od prvih njegovih zadataka je bio da okupira "Trepču".
Najpre je tražio da mu se dostavi strukturu vlasništva kombinata. "Trepča" je do tada bila deoničarsko društvo, a suvlasnici su bili srpske banke, osiguravajuća društva i mnoga druga srpska preduzeća…To je Kušnera i njegov tim pravnika stavilo na velike muke, ali je prihvatio da je "Trepča" privatno vlasništvo.
Kako su sva javna preduzeća u nadležnosti države Srbije već bila okupirana, tako i Elektro Kosovo, Kušner je tada naložio da kombinatu isključe struju. Ipak, preko planine Rogozne, srpski rudari su postavili kablove i doveli struju iz Novog Pazara. Onda je Kušner smislio da prekine vodosnabdevanje. Ipak, i to je prevaziđeno i deo "Trepčinih" rudnika na Kopaoniku i Rogozni, nastavili su rad. To je rezbesnelo Kušnera, pa je krenuo da optužuje srpske rudare da "…zagađuju vazduh, truju žene, decu, ali i vojnike Kfora".
Kad je video da drukčije neće ići, u ranu avgustovsku zoru 1999., tri hiljade vojnika Kfora, što sa zemlje što iz vazduha, napalo je na kombinat, a izveden je i desant sa oko 50 helikoptera. Nakon toga, počelo je proterivanje naših stručnjaka.
Kušner je imao pripremljen "tipski" dokument na kome je pisalo: "…Proteruje se, bez prava povratka, sa teritorije Kosova…", a onda bi pod oružanom pratnjom sve "nepodobne" odveli do administrativnog prelaza Jarinje.
Prvi Kušnerov akt u "Trepči" bio je da za prvog predsednika Upravnog odbora "Trepče" postavio, nikog drugog do Hašima Tačija! Skoro sedamnaest godina nakon ovog događaja, "Trepča" je i dalje nasilno podeljena i pod kontrolom okupacionih vlasti. Nekadašnji komandant NATO pakta Vesli Klark koji je komandovao bombardovanjem Srbije, ima biznis na Kosovu, posebno u sferi energetike i telekomunikacija, pa mu je "Trepča" jedan od najvažnijih preokupacija.
A 1. "…U Beogradu ima ljudi koji će pomoći"
Prema Rezoluciji 1244 SB UN Srbiji pripadaju svi prirodni resursi na Kosovu i Metohiji, ali to stranim kompanijama koje se dogovaraju sa albanskim vlastima oko "Trepče" nije nikakav problem, o čemu najbolje govore davno objavljeni transkripti razgovora međunarodnih i kosovskih zvaničnika, kada je bivši šef NATO pakta Vesli Klark između ostalog rekao: "Beograd neće praviti probleme oko rudnih bogatstava... "
Klark je kasnije (nakon takozvanih "oktobarskih promena"), razgovarao i sa Hašimom Tačijem po pitanju vlasništva nad rudnim i mineralnim bogatstvom Kosova i Metohije i obavestio ga da "u Beogradu ima ljudi koji će mu pomoći"!
A 2. Srbija na poklon Albancima
Šezdesetih godina prošlog veka, tadašnji predsednik Savezne skupštine, Petar Stambolić, zahtevao je da se izglasa "proširenje" kosovsko-metohijske oblasti, na deo teritorije Srbije koja administrativno, istorijski i kulturno nikada nije pripadala Kosovu.
Reč je o teritoriji od mesta Rudnica kod Raške na Ibru (bivši Deževski srez koji je pripadao Kraljevu), jugoistočni deo Kopaonika (sa rudnicima Belo brdo i Koporić), pa uz dolinu Ibra kod Leposavića i Sočanica (sa rudnikom Gnježdane) sve do ulaza u Zvečan kod Kosovske Mitrovice.
Tako je nastalo današnje "severno Kosovo" koje to nikada nije bilo. Kad je Stambolić ovako velikodušno administrativnim putem poklonio ovu srpsku teritoriju Albancima, miljenik vladajuće nomenklature i poslanik savezne skupštine, kasnije nabeđeni "otac nacije", Dobrica Ćosić, ni reč nije progovorio o ovom bezumlju. A, posledice su, kao što se sada vidi, nesagledive.
Srpski akcionari Holdinga "Trepča", AD Zvečan
Na 702 parcele sa 317 hektara zemljišta u vlasništvu je Holdinga Trepča, AD, Zvečan. Akcionari su: Fond za razvoj Srbije 78,55%, Generaleksport 9,73%, Jugobanka KM 3,32%, Progres, Beograd 2,80%, Dunav banka 2,73%, Elektroprivreda Srbije 2,38%, 14. oktobar Kruševac 0,21%, Termoelektro 0,11%, GP Ratko Mitrović 0,11% ZOIL Dunav 0,04% i Luka Bar 0,02% ….
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije