Архива
BONDSTIL: EVRO-AMERIČKI NARKO “BIZNIS” NA SRPSKOM DELU BALKANA
Kosovo je postalo tranzitna tačka za drogu koja se prevozi iz Azije u Evropu.
Po nekim procenama, oko 65% svetskog heroina prolazi kroz bivšu srpsku provinciju; dok 90% sve droge koja dolazi u Evropu, šalje se preko Kosova.
Prema kanadskom detektivu Stjuartu Keloku, albanska narko mafija funkcioniše sa tajnim pristankom SAD-a.
Kelok kaže da američke diplomate sprečavaju da se ozloglašeni trgovci drogom strpaju u zatvor. Kanadski detektiv je takođe potvrdio da kosovski premijer Hašim Tači vodi najveći albanski klan mafije.
Prema KFOR-ovim tajnim izveštajima, klan poseduje tri ilegalne laboratorije za obradu heroina, a ljudi umešani u šverc drogom nalaze se na visokim
mestima u vladi. Mediji govore o vezama između američke vojske na Kosovu i lokalnih dilera drogom, ali da li je to zaista tako?
Službeno, Amerikanci se trude da suzbiju proizvodnju heroina u Avganistanu, ali u stvarnosti oni, uglavnom CIA, koriste prinos od trgovine droge, uključujući ilegalno trgovanje drogom iz Avganistana do Kosova, koje se uglavnom dovozi preko baze Bondstil, da napune svoje tajne kase.
Glavni deo avganistanskog heroina ide u Evropu preko Kosova!
Prema tvrdnji načelnika GUNK (Glavne uprave za kontrolu I promet narkotika, MUP-a Ruske Federacije ), Andreja Ivanoviča Hrapova, na teritoriji Kosova deluje oko 15 krupnih narko-kartela. Oni osiguravaju tranzit u Evropu kako avganistanskog heroina, tako i latinoameričkog kokaina.
Kilogram heroina košta 1.000-2.000 € na granici Tadžikistana i Afganistana, na Kosovu 10.000 €, a u zemljama Zapadne Evrope je njegova cena dostizala 150.000 €.
Profesor Peter Dejl Skot, bivši kanadski diplomata kaže: “Osnovni izvor svetskih problema sa narkoticima ne nalazi u Kabulu, nego u Vašingtonu”.
Glavni deo avganistanskog heroina (više od 70%) ide u Evropu preko Kosova. Poseban značaj u isporuci narkotika u Evropu ima balkanska ruta iz Avganistana za koju je Kosovo ključni tranzitni čvor.
Tu se odvija priprema za pretprodaju i pakovanje heroina za narednu isporuku u evropske zemlje. Od trgovine narkoticima kosovski mafijaši ne dobijaju veliki novac, (relativno, naravno), njihov prihod se procenjuje na 3 milijarde US $ godišnje, a da bi sačuvali svoje prihode, od njih se zahteva da revnosno služe svoje gospodare i ne ponavljaju pogreške Medelinskog kartela.
Ali, ko je pravi gazda albanskih “revolveraša”?
Pogledajmo neke činjenice.
Godine 2008. kosovski Albanci su jednostrano (naravno, uz podršku SAD i EU) proglasili nezavisnost Kosova od Srbije.
Na taj način je policiji Srbije onemogućen pristup za izvođenje operacija u toj regiji.
Ipak, stvar nije čak ni u tome. Novoformirani “narkobanditistan” nema vojne snage i bilo kakav politički uticaj. Njegov takozvani suverenitet se održava na direktnoj vojnoj podršci Sjedinjenih Država.
Možda je to stil vašingtonskog humora, ali prva država koja je priznala nezavisnost Kosova bio je Afganistan, pre Kostarike, ako se računa razlika u časovnim zonama. Očigledno su se mule umorile od predugog stajanja sa svežnjevima natovarenog heroina i trebalo je jadne životinje hitno rastovariti.
Evropu je preplavio kosovski heroin izuzetne čistoće.
Da je Kosovo glavni evropski centar za skladištenje, proizvodnju i tranzit droge dalje u Evropu, ali takođe i za dopremanje kokaina iz Južne Amerike opšte je poznata činjenica i prilično je jasno zašto je ta uz američki blagoslov samoprozvana država toliko zanimljiva međunarodnim moćnicima, prvenstveno SAD-u, koji su stalno tamo prisutni diplomatski i vojno, ali i Evropskoj uniji.
Globalna trgovina ilegalnim drogama je uz trgovinu oružjem i ljudima, među najunosnijim poslovima i nema nikakve sumnje da se veliki broj tih poslova odvija pod kontrolom istih onih država koje se tobože naveliko bore protiv tih istih droga na svojim ulicama.
O vezi između američkih službi CIA, DEA i trgovine narkoticima napisane su brojne knjige, a o toj temi govorili su i mnogi bivši šefovi i agenti te najpoznatije špijunske organizacije koja je proteklih decenija prečesto bila privatna prćija za obavljanje prljavih poslova zbog čega su često rušili čitave režime i države, a generalno, njihovi najprljaviji poslovi finansirali su se upravo iz crnih fondova osiguranih novcem od droge.
Još od čuvenih Opijumskih ratova svetske vlade ratuju za drogu i zbog droge koja je bila izuzetno važna tema i u vreme vijetnamskog rata koji se odvijao u blizini poznatog heroinskog zlatnog trougla (Laos, Burma i Tajland), pa do ovoj generaciji najbližeg, rata u Avganistanu, zemlji koja je najveći svetski proizvođač opijumskog maka, glavne sirovine iz koje se proizvodi heroin.
Američka CIA je praktično i nastala na heroinu jer je tokom Drugog svetskoga rata američka vojska upravo zahvaljujući potpori mafije pod vodstvom Lakija Lučiana ušla na Siciliju, a tom je akcijom iz pozadine dirigovala agencija OSS, preteča CIA.
Uz pomoć glavnog sicilijanskog kuma don Kalogero Vizinija Amerikanci su osvojili Siciliju i kao što je poznato, nastavili napredovati preko Italije, tada su uspostavljene veze između mafije i državnih službenika, po završetku rata su osigurale transport heroina u američke gradove koje će nekoliko decenija kasnije uhvatiti pandemija zavisnosti o heroinu.
Tako je počela do danas neprekidna veza CIA i heroina, kasnije ponavljana u celom nizu prilika, početkom pedesetih godina u Burmi, šezdesetih i sedamdesetih u Laosu, a kasnije širom čitave Južne Amerike gde je na meniju umesto heroina bio kokain.
Nije preterano posmatrati u kontekstu droga mnoge ratove, državne udare, veće i manje sukobe u kojima su indirektno ili direktno učestvovale SAD u razdoblju od proteklih pedesetak godina jer narkotici su za tu moćnu ekonomiju (pred bankrotom) važni barem koliko i nafta, odnosno (ne) legalna prodaja oružja.
Rat je idealno stanje za ekonomiju, a ako već ratuješ za nacionalni interes, bila to droga ili nafta, nabolje je osigurati prodaju vlastitog oružja svim zaraćenim snagama. Kada već postoji užas, stradanje i ljudske žrtve, onda bi bilo ekonomski apsolutno neprihvatljivo ne iskoristiti situaciju po pitanju trgovine ljudskim organima, pa čak i ljudima, okovati ih i prodati u roblje.
Još početkom 2005. godine nemačka služba BND je objavila detaljne izveštaje o kriminalnom podzemlju na Balkanu, a među glavnim protagonistima nelegalnih aktivnosti u regionu prepoznali su upravo Hašima Tačija i identifikovali ga kao jednog od ključnih igrača balkanske kriminalne infrastrukture.
Prema saznanjima BND-a, današnji predsednik lažne kosovske držve bio je tada jedan od važnijih ljudi u poznatom klanu Osmani i lično je održavao bliske veze sa šefom klana Qazimom Osmanijem, zvanim Felix.
Već tada zapadne su tajne službe, ne samo nemačka već i holandska i američke, kako je nedavno objavio Wikileaks u jednom izveštaju iz 2007. godine, upozoravale da je Kosovo kriminalna država i da su u te aktivnosti usko povezani ljudi koji vode tu državu.
Kosovo vode kriminalci – rekao je tadašnji holandski državni sekretar za evropska pitanja Frans Timmermans u razgovoru s američkim diplomatama. Timmermans je zabrinut u vezi s budućim implikacijama uticaja EU na Kosovo.
Kosovo vode ljudi koji žive od kriminala, oni nemaju druge izvore prihoda, navodi se poverljivoj depeši američke ambasade u Hagu, do koje je došao WikiLeaks. Timmermansovo viđenje kosovskih lidera objavljeno je nakon što su se Hašim Tači i njegovi najbliži saradnici našli na meti ozbiljnih kritika zbog objavljivanja dokumenata NATO-a u kojima se takođe opisuju kao ključni igrači lokalne mafije, upleteni u razna nedela, uključujući trgovinu drogom, oružjem i ljudima, ali i ubistva nedovoljno lojalnih Albanaca, Srba i političkih rivala.
Nemačka te 2005. svoja saznanja NIJE službeno prosledila NATO saveznicima i EU i zapravo je ignorisanjem činjenica u trenutku kad se EU bavila odlukom o priznanju Kosova, direktno pogodovala širenju i reorganizaciji kriminalnog klana Osmani.
Da priča o Kosovu kao evropskom narko centru, doslovno narko državi, nije puka teorija nego gola činjenica, nedavno je potvrdio i šef Glavne uprave za kontrolu I promet narkotika, MUP-a Ruske Federacije Andrej Ivanovič Hrapov.
On procenjuje da balkanskom rutom godišnje prođe oko 150 tona heroina zbog čega predlaže što hitnije formiranje balkanskog anti heroinskog saveza jer se te “žute” tone samo povećavaju iz godine u godinu.
Heroin, inače, na Kosovo stiže iz još jedne zemlje koja, baš kao i Kosovo, svoje postojanje duguje SAD-u i njihovim vojnim trupama koje će ih svojom prisutnošću još dugo ‘štititi’, gotovo kao da su i sami jedna zvezdica na američkoj zastavi, iz Avganistana.
Ruski šef Federalne službe zadužene za droge Andrej Ivanovič smatra da se najveći deo posla oko same trgovine između dilera i kupaca odvija baš na Kosovu gde se to doslovno može odraditi u kontrolisanim uslovima, u poslovnim kancelarijama gde biznismeni mešetare heroinom kao da rade na trgovini kukuruza ili aluminijuma, bez straha od represivnih organa koji su na Kosovu tu da štite glavnu nacionalnu ekonomiju, a u stvari čitav državni aparat je na usluzi trgovini drogama.
Heroin iz Avganistana, se preko Kosova transportuje dalje u Evropu, kao i kokain koji na Kosovo stiže preko Albanskih luka, a za kilogram najčistijeg heroina trenutno dostupna u Evropi, na Kosovu treba izdvojiti svega oko 10.000 €. Za isti taj kilogram, kada dobro uhodanim i od establišmenta osiguranim rutama jednom stigne na zapad, već u većim gradovima bivše SFRJ treba izbrojati 150.000 € što je zarada nemoguća u ijednom drugom poslu.
Sve one zaplene, sva ona roba koja u međuvremenu pada, bude otkrivena na granicama ili u tranzitu, u preko 95 slučajeva je roba konkurencije koja nema međudržavni blagoslov.
U izveštaju Stejt Departmenta, upućenom američkom Kongresu, piše da je Kosovo I tekako značajan narko centar zbog poroznih granica i korupcije u redovima granične policije i carine, pa je borba protiv droge vrlo nisko na lestvici prioriteta kosovske policije koja je ionako slabo opremljena, korumpirana i nestručna.
Kao direktni proizvođač droge, Kosovo nije značajno, ali preko te države transportuje se heroin koji stiže preko Turske, kao i kokain i marihuana koji se dopremaju preko crnogorskih i albanskih luka, na putu za Evropu. Na Kosovu se droga prepakuje i transportuje dalje, stoji u izveštaju Stejt Departmenta uz zaključak kako je, s obzirom na količinu krijumčarenja droge bilo premalo hapšenja, a oni koji su uhvaćeni uglavnom su bili pojedinci ulovljeni zbog posedovanja manje količine droge, iako postoje uverljive tvrdnje o korupciji u kosovskoj policiji i među službenicima carine.
U izveštaju američke “Drug Enforcement Administration” ( DEA ), navode da se na Kosovu u svakom trenutku nalazi između 800 i 1.200 tona heroina stopostotne čistoće, što znači da se od kilograma može napraviti i četiri, a da ta roba i dalje bude besprekorna na tržištu bilo kojeg evropskog grada.
Što znači da se od onog spomenutog kilograma koji u Prištini košta 10.000 €, može napraviti i preko pola miliona evra. Taj odnos može biti i veći, puno veći. Kilogram paketa heroinaje veličine kutije DVD-a, vrlo malo deblja pa je lako zamisliti kako se relativno jednostavno može prošvercovti i na njemu zaraditi. Uz dobre veze, treba imati i želudac za prljavi posao, svakako.
Kokain iz Kolumbije kao i heroin iz Avganistana, na Kosovo se dopremaju preko albanskih luka ili albanskih teritorijalnih voda odakle se gliserima droga prevozi na obalu. Na Kosovo najveći deo robe stiže preko Prokletija, ali očigledno više ne konvojima na magarcima nego preko legalnih firmi, sa fakturama, upakovan u idealnim uslovima kako i dolikuje tako skupocenoj robi.
Naravno, granična kontrola između Albanije i Kosova prohodnija je od I od samog Šengena, jer te dve države kvalitetno održavaju simbiozu i profitiraju od narko ekonomije dok svet gleda na drugu stranu, a američka DEA tek povremeno, reda radi, oglasi se nekim mizernim saopštenjem.
Na Kosovu se ipak najveći deo heroina i kokaina “seče”, tj. meša sa izgledom sličnim praškastim materijalima pa roba koja se dalje transportuje u EU nije ni približno čista kao izvorna. Prosečni zavisnik nikad uživotu ne proba heroin u kome se nalazi iznad 10 % droge, a kada se dogodi da se dobra roba pojavi na ulicama, nažalost dolazi do predoziranja, do smrtnih ishoda jer je organizam prosečnog zavisnika naučio na smeće.
Iako je očigledno da je Kosovo evropski narko centar za heroin, a u poslednje vreme sve češće i distributivno središte za kolumbijski kokain sa čime su američke i institucije drugih država jako dobro upoznate, DEA i srodne represivne službe to ignorišu, kao da problem ne postoji.
Očigledno je da su ili veoma nesposobne ili će pre biti da ih Kosovo ne zanima. Jer ih ne sme zanimati.
Prema najnovijim procenama, čak 65% svog svetskog heroina koji se u ovom trenutku iz Azije transportuje na zapad, u nekom je trenutku bio na Kosovu. Istovremeno, čak 90% svih vrsta droge koja dolazi u Evropu iz čitavog sveta, šalje se preko Kosova, naizgled siromašne i nezanimljive provincije.
Kosovo je danas teritorija gde mafija doslovno upravlja svime, a šverc, ubistva i drugi oblici kriminala su svakodnevni.
Kanadski detektiv Stjuart Kelok koji je, sudeći po informacijama sa interneta i izveštajima u kojima se spominje, jako dobro informisan o balkanskoj kriminalističkoj narko sceni, otvoreno tvrdi da SAD prećutno odobrava trgovinu drogom na Kosovu i da američke diplomate otvoreno štite tamošnji kriminalni vrh od krivičnog gonjenja.
On tvrdi da upravo Hašim Tači vodi najveći mafijaški klan, što onda znači da mafija doslovno upravlja jednom evropskom državom, itekako priznatom i važnom od EU i SAD-a. Takvu slobodu rada i bezbednost od zakona nije imao niko, nikada u modernoj istoriji, pa čak ni čuveni kralj kokaina Pablo Eskobar dok je bio član kolumbijskog parlamenta.
U svetskoj istoriji nije zabeležen primer gde je čitava jedna teritorija bila potpuno u funkciji kriminala, kao jedinstvena globalna enklava, narko laboratorija i skladište svetskih moćnika usred Evrope.
Profit koji se tamo svakodnevno obrće nemoguće je i pokušati zamisliti, to su definitivno ogromne cifre u milijardama evra. A u toj igri, očigledno učestvuju brojni državni službenici i ljudi sa najviših položaja u kosovskoj vladi, a kako kaže, iako SAD službeno prodaju priču o naporima da suzbiju proizvodnju opijuma i heroina u Avganistanu, u stvarnosti upravo preko CIA vode ilegalnu trgovinu heroina iz Avganistana prema Kosovu.
Najveći deo Avganistanskog heroina koji doprema CIA na Kosovo dolazi preko američke vojne baze Bondstil koja se nalazi kod Uroševca.
Reč je o najvećoj američkoj vojnoj bazi na svetu sa obezbeđenim kapacitetom za 5.000 vojnika i potpuno je infrastrukturno opremljena i nezavisna od spoljašnjeg sveta. Osim što se spominje kao glavni centar za dopremanje droge, ta je baza više puta spominjana i u kontekstu nekih drugih prljavih rabota, u rasponu od prostitucije do trgovanja ljudskim organima.
Baza se nalazi pokraj lokalnih naftnih postrojenja, a navodno je u blizini i vredno nalazište urana. I brojne američke novine pisale su proteklih godina o povezanosti baze Bondstil i trgovanju drogama koje je američkoj vojsci blisko još iz vremena Franka Lukasa, poznatog crnog njujorškog dilera koji je za vreme rata u Vijetnamu heroin vrhunske čistoće dopremao iz ‘zlatnog trougla’ u kovčezima s telima mrtvih američkih vojnika, o čemu je Ridli Skot napravio odličan film ‘American gangster’.
Prema informacijama dostupnim iz medija i na internetu, čini se da kosovskim kriminalom upravlja devet tamošnjih mafijaških porodica, a sve su izuzetno dobro povezane međusobno, ali i sa mafijama u susednim zemljama, pa tako i sa srpskim kriminalcima, što ne treba čuditi jer je kriminal imun na sve sukobe i sve ideologije.
Da je tako, uverili smo se tokom ratova iz devedesetih kada su sve strane međusobno trgovale sa svim i svačim, od nafte, droge, do svakodnevnih potrepština, pa čak i oružja i municije.
To je posebno dolazilo do izražaja u BiH.
Uostalom, jedino je mafija preživela pad u bivšoj Jugoslaviji rat među nekadašnjim republikama, danas nezavisnim državama. Dugo je u Italiji bila moderna ona uzrečica ‘druge države imaju svoje mafije, a kod nas mafija ima svoju državu’, ali nikad tako doslovno kao na Balkanu, kao na Kosovu.
Dobri poznavaoci prilika na Kosovu skloni su veruju da je čak i onaj incident sa nemirima na granici, u mejnstrim medijima prikazan kao još jedan ideološki, međunacionalni incident u nizu, zapravo uzrokovan puno banalnijim razlozima, onim kriminalnim.
Kosovski premijer Hašim Tači, prema takvim razmišljanjima, poslao je specijalce da preuzmu dva granična prelaza sa Srbijom na severu Kosova, koje su dotad nadzirali kosovski policajci srpske nacionalnosti, upravo radi uspostave kontrole nad tranzitom droge i druge ilegalne robe.
Njima itekako odgovara da na svim graničnim prelazima nadzor preuzmu albanski carinici, kako bi šverc mogao nesmetano da se odvija.
Granični prelaz Brnjak naziva se glavnom tranzitnom tačkom za šverc cigaretama što je samo jedna od brojnih delatnosti kojim se kosovske mafijaške porodice bave, uz droge, oružje, krađu i transport luksuznih automobila po čitavoj Evropi, gorivo, a sve češće se pominje i trgovina ljudskim organima.
Profit je mafiji jedina svetinja, a ova kosovska mafija nameće se kao jedna od najmoćnijih u Evropi.
Kako i ne bi, kada imaju sopstvenu državu.
Na kraju, zanimljivo je pokušati sagledati ovu priču iz perspektive sveta u kome živimo, koji je istovremeno tako moćan, tehnološki i na svaki drugi način besprekoran, a istvremeno neverovatno naivan i jadan.
U trenutku kad bez ikakve sumnje moderna nauka može proizvesti otrov kojim će za nedelju dana potamaniti kompletan prinos Avganistanskog maka u zemlji koja je pod američkom kontrolom, u toj državi se baš otkad su je Amerikanci okupirali proizvodi opijuma kao nikada ranije u istoriji.
U Evropi je veštački formirana državica koja je, očigledno do srži u suprotnosti sa svim službenim evropskim vrednostima ali ona opstaje, a njeni čelni ljudi na TV ekranu izgledaju fino i pristojno.
Predstavnik Rusije pri NATO-u, Dmitrij Rogozin, u intervjuu za Rusku gazetu 2008. – odgovarajući na pitanje ‘zašto se ispostavilo da je za Amerikance Kosovo najvažnija region’ – odgovorio je iskreno i emotivno: ‘Ni ja ne razumem. Zašto ne Baskijci, ne Korzika, ne Kurdi, ne kavkaske republike, ne Severna Irska, ni Tibet … zašto kosovski Albanci’? Sve je vrlo jednostavno.
O čemu god se vodio razgovor, uvek se govori o novcu. Razmislite, ima li Bela kuća planove ili ona deluje u okviru okviru veštačkih tvorevina?
Kosovo – to su stotine milijardi dolara od trgovine narkoticima i to bez popunjavanja poreskih I carinskih deklaracija.
Ništa danas tu nije komplikovano?
U ovom svetu, kriminal je problem samo ako igraš za pogrešnu stranu, za sve ostalo tu je CIA.
Kosovo je upravo tipično dete, tipičan produkt sveta u kome živimo, uzdanica Novog svetskog poretka kojem moćnici teže.
©Geto Srbija
Korišteni materijali :
Global Research – Centre for Research on Globalization
Главное управление по контролю за оборотом наркотиков
ZAPUŠTENOST SRPSKE DIPLOMATIJE: U VISOKU DIPLOMATIJU SRBIJE PREKO NEPOTIZMA I DINASTIČKIH AMBICIJA!!!
Srpska diplomatija više ne postoji, postoje još samo naša zapuštena diplomatsko konzularna predstavništa u svetu kojima haraju lopovi, secikese i prostitutke, svi odreda odani najnižim strastima. Među njima se najbolje snalaze dobro plaćeni dvostruki i trostruki špijuni, bahati sinovi i kćeri srpskih političara i njihove rodbine, i finansijski mešetari dobro povezani sa mafijom.
major Goran Mitrović
Srpska diplomatija nema čime da se podiči već godinama. Ali, ima čega da se postidi. Nedavno je doprinos ovom sumornom stanju dao i ambasador Srbije u Sjedinjenim Američkim Državama, Đerđ Matković , kada je na tribini u Čikagu, govoreći o odnosima Srbije i Rusije, izjavio da "…predsednik Ruske federacije, Vladimir Putin ima veliki ego, da želi da bude vladar sveta i da Rusija ponovo postane velika supersila".
Ta izjava bila je povod za veliki tekst u uglednom američkom listu "Čikago marun ", nakon čega je ministar spoljnih poslova Ivica Dačić hitro intervenisao te je ceo slučaj ubrzo zataškan.
Ministarstvo spoljnih poslova Ruske federacije nije zvanično reagovalo, ali jesu pojedini ruski mediji (vest je prenela i ruska državna novinska agencija Iter Tas). Ipak, da stvar ne bi otišla daleko i da ne bi došlo do velikih negodovanja u Srbiji, potrudila se i profesorka Nada Petković iz Čikaga, koja je bila moderator tribine održane na Institutu za politiku pri Čikaškom univerzitetu 3. oktobra ove godine. Čudno, ali, tonski zapis sa tribine više ne postoji (a profesorka Petković tvrdi da nije ni snimana, što je malo verovatno).
Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić se naknadno ogradio od izlaganja Đerđa Matkovića, ističući da ona ne izražava zvanične stavove Srbije, ali, Matković posle svega nije pozvan ni na konsultacije.
Da nevolja bude veća, sporno Matkovićevo izlaganje desilo se pred punom salom slušalaca, uglavnom studenata Univerziteta, kao i predavača i drugih članova univerzitetske zajednice grada Čikaga. U publici je bio i jedan broj pripadnika američke obaveštajne zajednice.
Pitanja iz publike upućena Matkoviću ticala su se političke platforme premijera Aleksandra Vučića i odnosa Srbije sa Rusijom. Odgovori su bili veoma ugodni za antiruski naštimovane slušaoce. Kako one iz akademske, tako i za one iz obaveštajne zajednice.
Ovde je važno znati da je Đerđ Matković, inače bivši savetnik za spoljnu politiku Aleksandra Vučića, na mesto ambasadora u Vašingtonu došao godinu dana nakon što je sa tog mesta opozvan dotadašnji ambasador Vladimir Petrović, koji je takođe naneo velike štete Srbiji tokom svog manadata.
Matkovićeva radna biografija nije poznata javnosti, zna se samo da je već ranije službovao u SAD, ali i u Kanadi i Zimbabveu.
Mada je jedan od najbliskijih Vučićevih ljudi, o njihovom međusobnom odnosu se takođe skoro ništa ne zna. Ipak, jedno neobično svedočanstvo o njihovom "zajedništvu" postoji: jednog vikenda u decembru mesecu 2013. godine (bila je nedelja, nešto pre 8 sati ujutro!), desilo se da su se pomoćni službenik u Vladi Srbije i jedan policajac-čuvar, skoro sudarili sa Đerđom Matkovićem i Aleksandrom Vučićem u jednoj od pomoćnih prostorija (toaletu).
Svedok ovog "sudara" tvrdi da se ne zna kome je bilo neprijatnije te da je ostalo otvoreno pitanje šta su Matković i Vučić radili u nedoba, u prostoriji gde bi to čovek najmanje očekivao.
Mada je taj detalj skoro zaboravljen, Đerđ Matković je bio još 2006. godine, zamenik generalnog sekretara Ministarstva spoljnih poslova, u vreme kad je Vuk Drašković bio šef diplomatije. Kad ga je Vučić "uzeo pod svoje", prvobitno je planirao da ga postavi za ambasadora u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Jedan službenik nemačke ambasade u Beogradu, svojevremeno je ovako ocenio Matkovića: „Više je birokratski tip, a i nema iskustva u javnim nastupima, što u javnom poslu nije prednost".
No, najvažniji detalj vezan za Đerđa Matkovića svakako je njegovo vrbovanje za interese SAD i NATO pakta koje se desilo te 2006. godine, u vreme kada je službovao kod Draškovića. U vreme kad je bio prvi savetnik ambasade u SAD, Đerđ Matković je postao čovek od najvećeg poverenje a američkoj administraciji. Od tada pa do danas, retkim javnim i brojnim "zatvorenim" nastupima, radi kao neformalni "koordinator" takozvane severnoatlanske alijanse i SAD, zadužen, naravno, za Srbiju.
Koliko je ovakvih ljudi na službi u Ministarstvu spoljnih poslova, i kako je moguće da Matković ostane na mestu ambasadora u SAD, mada je i sam ministar spoljnih poslova Dačić rekao da "…njegovi stavovi ne odražavaju stavovi ove zvanične Srbije"? Da li je Đerđ matković "Vučićev ambasador" i da li se srpske diplomate danas dele na "Tomine i Dačićeve", sa jedne strane, i "Vučićeve" sa druge? Sve govori da je baš tako!
Na žalost, na sceni su i velike "dinastije" u srpskoj diplomatiji, pa je tako nedavno sin ambasadora Srbije u Parizu Rajka Ristića, Stefan Ristić, poslat je na službu u Šangaj, u Kinu, na poziciju vicekonzula, gde odlazi iz Odeljenja za susedne zemlje Ministarstva spoljnih poslova.
U MIP-u su se pojedini zapitali, kakve veze susedne zemlje imaju sa Kinom, nije poznato, i kakav doprinos možemo očekivati od čoveka kome je ovo prva služba u nekom od diplomatsko-konzularnih predstavništava?
Stefanovog oca, Rajka Ristića, kolege diplomate pamte po tome što je potrošio ni manje ni više nego 20.000 evra za Dan državnosti Srbije, slaveći kao da je Sultan od Bruneja. Kasnije se pravdao da su donatori obezbedili novac, ali nije kazao ko su bile te "mecene". U Parizu, takođe u našoj ambasadi, radi i ćerka Svetka Kovača, bivšeg direktora Vojnobezbednosne agencije.
Dokaz o dinastičkim ambicijama u srpskoj diplomatiji, dao je i Veljko Odalović, koji je svog sina Uglješu upisao u Diplomatsku akademiju lang=cyr i već mu obezbedio i praksu i prolaz prema visokoj diplomatiji, mada je još uvek "mali od palube" i nema predstavu šta je uopšte diplomatija.
Uzgred, treba reći da je Uglješa Odalović prethodno završio nekakav "menadžment u sportu", zaposlio se u "Srbijagasu", a onda na predlog tog javnog preduzeća postao polaznik Akademije. Ima stavku u biografiji koju drugi kandidati nemaju – sin je generalnog sekretara MSP Veljka Odalović. Dakle, svi putevi su mu otvoreni!
Čak je i Sanja Šajn, inače svršeni ugostiteljski radnik, ali i ćerka predsednika Romske partije Srđana Šajna, zaposlena u Ambasadi Srbije u Beču kao ataše za kulturu i medije, mada se svi zaposleni u ambasadi u Beču slažu i kažu da ona ne zadovoljava ni elementarne kriterijume da obavlja ovaj posao.
Intrigantan je i slučaj Damjana Jovića, nekada zaposlenog u Predsedništvu Srbije, inače intimnog prijatelja šefa Kancelarije za KiM Marka Đurića. Jović je i danas njegov zamenik. U Đurićevo "naručje", pao je sa mesta pomoćnika ministra spoljnih poslova za bilateralu, gde je primljen bez ikakvog iskustva. Preporuka mu je bila što je sin direktorke Srpskog kulturnog centra u Parizu.
Pariza se dokopala i Maja Raković kuma nekadašnjeg šefa diplomatije Vuka Jeremića. Svojevremeno je bila zaposlena u Ministarstvu kulture, odakle je zahvaljujući sporazumu o preuzimanju prešla u MSP. Ubrzo je poslata u Ambasadu u Parizu, gde je i danas.
U diplomatiji su i deca nekadašnjeg savetnika Vojislava Koštunice, Slobodana Samardžića, a Dejan Šahović, nekadašnji ambasador u Njujorku, Ženevi i Budimpešti, zaposlio je u MSP-u u vreme Vuka Jeremića svog brata Ivana Šahovića.
Srpska diplomatija postala je skoro porodični posao, pa je to tako shvatio i ambasador u Budimpešti Rade Drobac koji je zaposlio u Ministarstvu svoga sina, a ćerka nekadašnjeg gradonačelnika Kragujevca i predsednika stranke Zajedno za Šumadiju Veroljuba Stevanovića, Jelena Plakalović, godinama je bila u konzulatu u Njujorku.
Ima tu i bliske rodbine "stare garde", pa je Petar Vico, bratanac Ratomira Vica, nekadašnje Miloševićeve perjanice, svoj diplomatski uspon počeo kao šef kabineta bivšeg ministra spoljnih poslova Ivana Mrkića.
Očito, akademske preporuke za ulazak u srpsku diplomatsku službu, više nikome nisu potrebne, nije bitno da li i koji jezik neko govori, pa čak ni to da li ima adekvatan psihološki profil za bavljenje ovako delikatnim poslom.
Bitno je da ima svoga uticajnog roditelja, ujaka, strica, ili ljubavnika, kao što to imaju brojne prostitutke koje danas štiklom i visoko dignutim nogama otvaraju sva vrata u Vladi Srbije, a nekako najlakše baš u Ministarstvu spoljnih poslova.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
DIPLOMATSKI KUPLERAJ I MALA ARMIJA BESPOTREBNIH NEZNALICA NA VISOKIM ŠTIKLAMA KOJA PREDSTAVLJA DRŽAVU SRBIJU!?!
Prema zvaničnim podacima, Srbija ima 65 ambasada i 7 diplomatskih misija širom sveta, a Ministarstvo inostranih poslova ima oko 1.000 zaposlenih. Od dolaska Srpske napredne stranke na vlast 2012. godine pa sve do danas, u diplomatsku službu uselila se mala armija vladajuće koalicije.
Istovremeno, stalno traje zapošljavanje kadrova bez iskustva, uglavnom devojaka i žena od kojih su neke sa skandaloznim biografijama, ili bez ikakve biografije, obrazovanja ili znanja jezika.
Trend devastacije diplomatije koja je započeta još početkom prošle decenije, naprednjaci su nastavili na mnogo brutalniji način: važi pravilo da svaki, imalo istaknutiji funkcioner, ima "nekoga svoga" u diplomatiji. To su uglavnom ljubavnice, dokazane na "kratkim kursevima" u funkcionerskim kabinetima, ali i rodbina, kumovi, žene, prijatelji… najčešće.
Mersiha Hadžić
Prvom polovinom juna meseca ove godine, zaposleni u Ministarstvu inostranih poslova Srbije (MIP) , ostali su zatečeni iznenadnim dolaskom novih miljenica, starleta i drugih lakih žena i devojaka mlađe dobi u diplomatsku službu.
Tabloidovi izvori u MIP-u tvrde da ih je u ambasade i konzulate "progurao" lično generalni sekretar MIP-a, Veljko Odalović, čovek dokazano sklon ženskinju svih uzrasta i društvenog statusa.
Ovaj dugogodišnji "nežni prijatelj" Jorgovanke Cice Tabaković, Vučićeve guvernerke, samo je nastavio ono što su radili ministri Ivan Mrkić i Ivica Dačić. MIP je i za vreme vladavine Demokratske stranke postao ozbiljan kupleraj, a danas je rad ove osetljive i iznad svega značajne institucije, ozbiljno narušen masovnim dolaskom raznih gejši, masažerki, ljubavnica i nadri-intelektualki sa diplomama stečenim intimnim boravcima u kožnim kabinetima privatnih univerziteta.
Tako je i na poslednjem raspisanom kursu Ministarstva spoljnih poslova, za popunu upražnjenih mesta u ambasadama i konzulatima Srbije u svetu, zaposlena mala armija na visokim štiklama, bez radnog iskustva u diplomatiji i znanja jezika (iskustvo i baratanje jezikom sticale su u nekim drugim "disciplinama"). U diplomatsku službu su otišle čak i dojučerašnje sekretarice i kurirke, bliske Odaloviću i njegovim stranačkim kolegama i prijateljima.
Svega u MIP-u danas ima, samo nema karijernih diplomata, ljudi sa stručnom i moralnom reputacijom koji bi mogli adekvatno da predstavljaju Srbiju u novonastalim međunarodnim prilikama.
Krug novih "kandidatkinja" za rad u diplomatskoj službi proširen intimnim prijateljicama i poslovnim pratiljama najviših državnih funkcionera, predat je u nadležnost Saveta za premeštaj na osnovu prethodne preporuke Komisije za kadrove.
U tom savetu sedi pet pomoćnika iz pet sektora, uključujući i Veljka Odalovića. Oni donose rešenje na koje ministar na kraju stavlja potpis. Ova činjenica je važna, jer se Odalović već sada poziva na pomoćnike sektora, koji su takođe doveli svoje ljubavnice i prijateljice u MIP, pa je na negodovanje zaposlenih rekao da ih "nije sam birao". Dakle, tu su bili i "pomagači"!
Shodno običaju, da "svako svoju "kandidatkinju gura", i Veljko Odalović je "progurao" sebi blisku osobu, Danicu Veinović, koja odlazi na službu u Baku (Azerbejdžan). Njena glavna preporuka je to što je "svuda išla sa Odalovićem"!
Naime, Veinovićeva je njegova dugogodišnja najbliža saradnica. Kao poslovni sekretar za njega je radila dok je bio u Skupštini, Sekretarijatu Vlade, a zatim i u MIP-u od 2014. godine. Posle samo dve godine rada u Ministarstvu inostranih poslova, ovom prilikom je dobila i zvanje drugog sekretara da ide u ambasadu Srbije u Azerbejdžanu. Braneći se od neprijatnih pitanja u ministarstvu, Odalović je govorio kako "…njenim odlaskom gubi dragocenog saradnika i da će na toj poziciji imati crnu rupu…".
Osim Veinovićeve, uznapredovala je naglo i Ljiljana Subić, koja je za manje od dve godine boravka u MIP-u odabrana da ide, ni manje ni više nego na mesto srpskog konzula pri našoj ambasadi u Bukureštu. Tamo ide sa zvanjem prvog savetnika, što je neshvatljivo napredovanje, tim pre je ona u MIP-u od 2015. godine, gde je došla iz službi Skupštine Srbije, tačnije iz Sektora za javne nabavke u koji je "progurao" neko drugi pre Veljka Odalovića.
Za savetnicu pri srpskoj ambasadi u Oslu (Norveška), odlazi izvesna Olivera Marinković, koja je poslednjih dve godine "blisko savetovala" Ivicu Dačića! Tačnije rečeno, bila je zadužena za saradnju sa kabinetom predsednika države!
A, kako je sarađivala sa Tomislavom Nikolićem, tek treba da se detaljnije sazna, jer je, prema svedočenju pojedinih izvora iz MIP-a, Nikolićev nekadašnji "duhovni" vođa Vojislav Šešelj, odlučan u nameri da se utvrdi broj njegovih ljubavnica i broj vanbračne dece koju je sa njima stekao.
Veljko Odalović takođe stoji iza svoje službenice-družbenice, Tanje Santrač, koja je u Ministarstvo inostranih poslova došla iz policije. Nju je "zapalo" mesto konzula u ambasadi Srbije u Beču! A, tek početkom ove godine je došla je iz MUP-a i do sada nije radila u konzularnoj direkciji niti ima ikakve veze sa diplomatijom!
Čak ne zna ni dve reči nemačkog jezika a ide na tako odgovornu dužnost u zemlju gde je nemački službeni jezik! Konačno, ni Odalović po svim pravilima nije mogao doći na mesto generalnog sekretara MSP. Naime, on nikad nije radio u diplomatiji, a ni ne zna strane jezike!
Ima i onih mladih žena koje za sitne pare rasprodaju ugled države koju zastupaju u diplomatsko-konzularnim predstvaništvima. Tako je drugi sekretar ambasade Srbije u Atini, Irena Šarac svojim "kraduckanjem" isprovocirala ambasadora Dušana Spasojevića, koji je zahtevao da ona po hitnom postupku bude vraćena u Beograd kako ne bi dalje brukala Srbiju u toj prijateljskoj zemlji.
Naime, Spasojević je optužio Irenu Šarac da je od službenika benzinske pumpe koja se nalazi pored srpske ambasade, primila na ruke 480 evra na osnovu razlike između stvarno potrošenog goriva i potrošnje koja je fiktivno prikazana. Da su neke velike pare bile u pitanju, sa njom bi Spasojević razgovaralo kao sa ozbiljnim kadrom…Ovako, sa sitnim parama, njena inače jadna "reputacija" izgleda još jadnije…
Sa tek stečenim zvanjem ministra-savetnika, u Rim na mesto konzula (bez znanja italijanskog jezika!), odlazi Tatjana Garčević, inače bliska prijateljica Zorane Vlatković, aktuelne šefice kabineta Ivice Dačića.
Vlatkovićeva je i dovela u MIP iz Ministarstva za dijasporu , gde je do tada "ordinirala". Za ovo mesto je vladalo veliko interesovanje, konkurisalo je više od trideset ljudi, među njima i osobe sa odličnim znanjem italijanskog i potrebnim referencama, ali…Na nezgodno pitanje jednog starijeg službenika MIP-a, da li je tačno da budući konzul u Rimu ne zna italijanski, Odalović je odgovorio: "Ne mogu da tvrdim da ne zna!".
Do sada se niko nije javio za službu u Berlinu, Vašingtonu, Abudži, Tunisu, Adis Abebi, Pekingu, Rijadu i Šangaju…Srbija je diplomatski na kolenima, jer su umesto adekvatnih kadrova na sceni diletanti i razne "milosnice". Već dobro poznati slučaj mlađane "savetnice" sa diplomatskim pasošem, Dušice Jevđenović, samo je nagovestio šta se ustvari dešava sa srpskom diplomatijom danas.
Ministar spoljnih poslova Ivica Dačić se ovih dana branio, govoreći da on apsolutno ni za jednu osobu nije urgirao, te da "ne osporava da urgencija ima", ali da su to, kako reče, uglavnom ambasadori koji često traže i mole da im se pošalju ljudi sa kojima su radili.
Pogled na biografiju nekoliko ovde pomenutih "kadrova", jasno govori da do sada nisu imali nikakvog radnog iskustva u diplomatskim službama, a ponajmanje u radu sa ambasadorima. Popunjavanje 38 diplomatskih i 65 administrativno-tehničkih mesta koje traje od marta meseca ove godine, prošireno je i još traje, ali se radi mimo zakona.
Da je stanje u diplomatiji iz godine u godinu sve gore, govori i činjenica da u depešama koje redovno šalju Ministarstvu spoljnih poslova, srpski ambasadori pišu o poslovima koji su im u opisu dužnosti. Umesto toga, o zemlji gde službuju, podatke nalaze na elektronskim encikopedijama i to šalju kao "zapažanja"! Na primer, koliko država ima kvadratnih kilometara, koji je glavni grad, broj stanovnika…
Tabloidov izvor podseća da mnogi od njih po stupanju na dužnost potpuno zaborave da bi trebalo da se jave u MIP! Veoma često se dešava da doslovno nestanu! Otputuju i mesecima se ne jave, pa se u Ministarstvu ne zna ni da li su živi i zdravi, šta rade… Kao da su odbegli rođaci a ne službena lica, diplomate, predstavnici Republike Srbije u stranoj državi!
Dogodilo se da je jedan diplomata za godinu dana poslao samo jedan telegram sledeće sadržine: "…Naša poznata estradna zvezda održala je veoma uspešan koncert na kojem se okupilo mnogo ljudi iz srpske zajednice, kao i mnogo poznatih i uticajnih Srba". Tako je, po njegovom mišljenju, "ispunio normu"!
A, plata ovim "kadrovima" nije mala: kreće se oko 4.000 dolara, a imaju plaćen stan-rezidenciju, kola, šofera, poslugu, čuvare, baštovane, kuvarice…Tu su prijemi, avionske karte za celu familiju…
Razne "sekretarke" i " po ambasadama danas predstavljaju gomila bespotrebnih neznalica koji ne govore ili loše govore strane jezike, koji se samopromovišu, koji nemaju nikakav kontakt sa sopstvenom zemljom, koji nas sramote na svakom koraku, koji se bolje razumeju u modne brendove nego u politiku…
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
DIPLOMATSKO-KONZULARNI KRIMINAL
Večni, nesmenjivi, osioni, zahtevni, sujetni, osvetoljubivi… To je slika vodećih ljudi u većini diplomatsko-konzularnih predstavništava Srbije u svetu.
PIŠE: INSAJDER IZ MSP-A
Ambasador Republike Srbije u Parizu, Dušan T. Bataković, neprimernim ponašanjem i arogantnim odnosom prema svojim saradnicima, izaziva animozitet skoro svih diplomata u MSP-u.
Iskusne diplomate, upravo iz ovakvih i sličnih razloga, izbegavaju svaku saradnju sa njim i nerado prihvataju (a mnogi vrlo burno i odbijaju!) premeštaj u ambasadu u Parizu. Skoro sve svoje saradnike iz prethodnog službovanja u Atini, pa i sada u glavnom gradu Francuske, Bataković je zbog lične sujete i osionosti vratio u zemlju još pre isteka mandata.
U komunikacijama sa svojim saradnicima ovaj ambasador, nažalost, vrlo često koristi omalovažavajući i uvredljiv rečnik, u najmanju ruku nedostojan visokoj funkciji koju obavlja. Zbog ovakvog ponašanja bio je opomenut u MSP-u.
Svoju osionost Bataković je u svakoj prilici koristio da saradnicima „ukaže“ na to kako je imao i ima apsolutnu podršku i zaštitu predsednika Tadića. U svakoj prilici kad bi se zadesio u blizini, sad već bivšeg predsednika Tadića, Bataković nastoji da pokaže svoju servilnost i veliko prijateljstvo (ljubeći se) sa svojim neprikosnovenim vođom, bez obzira na to da li se radi o susretima državnih delegacija gde i on učestvuje ili prilikom službenih susreta, a da pri tome ne poštuje ni osnovne norme protokola.
Zbog navodne „zaštite sa najvišeg mesta“, njemu je bilo sve dozvoljeno, pa čak i enormno finansijsko trošenje sredstava! Tako je, na primer, isposlovao da mu MIP Srbije plaća školarinu za ćerku i sina, i to za učenje na engleskom, u internacionalnoj školi u Parizu, mada takvu privilegiju drugi ne mogu da dobiju!
Vrlo često, u rezidenciji ambasade koja je velika i velelepna, desi se da nema mesta za prenoćište službenih delegacija, jer u njoj često spavaju prijatelji ambasadora Dušana T. Batakovića.
Bivši predsednik Tadić sprečio je istragu o nasilnoj smrti žene Dušana T. Batakovića i njegovom doprinosu tragičnom ishodu!
Ambasadorka Republike Srbije u Kopenhagenu, Vida Ognjenović, velika je ljubimica doskorašnjeg predsednika Tadića, i za svoga mandata je više boravila u Beogradu nego u Danskoj, gde bi trebalo da obavlja svoju diplomatsku dužnost.
Nijedna premijera pozorišne predstave u Beogradu ne može da prođe bez nje, niti bilo koja ozbiljnija kulturna manifestacija ili zasedanje glavnog odbora Demokratske stranke, čiji je uvaženi član. U protekloj godini, kad joj se prohtelo, Vida Ognjenović je o trošku MSP-a više puta dolazila u Beograd, i to uglavnom kad se radilo o privatnim posetama.
Po stupanju na dužnost, ova dramska spisateljica, a sada i ambasadorka, bila je nezadovoljna rezidencijom, pa je dobila posebnu saglasnost da iznajmi drugu (enormno veću od prve), pa čak i da kupi koncertni klavir (jer je to žarko želela!) iako ne ume na njemu da svira. Prethodni učinak njenog rada u diplomatiji u Oslu (Norveška) nije bio primećen, kao ni ovaj sada u Kopenhagenu.
Ambasadorka Republike Srbije u Moskvi, Jelica Kurjak, mimo svih propisa MSP-a i diplomatskih običaja radi već punih jedanaest godina u ambasadi, zahvaljujući pre svega članstvu u Demokratskoj stranci i njenom velikom prijatelju i zaštitniku, doskorašnjem predsedniku Tadiću. Na dužnost savetnika ambasade Srbije u Moskvi stupila je 2001. godine.
Po isteku mandata 2006. godine, dobila je odluku ministra da se vrati u Beograd, jer joj je došla zamena u Moskvu (veoma iskusan i profesionalan diplomata), ali je na intervenciju Tadića ta planirana zamena, nakon kraćeg vremena, vraćena u MSP.
Isti slučaj je bio i sa novoimenovanim ambasadorom Stanimirom Vukčevićem, koji je, nakon samo godinu i par meseci, vraćen u zemlju da bi Jelica Kurjak bila imenovana za ambasadora.
Prema svedočenju njenih saradnika, Jelica Kurjak od početka uvodi pravu diktaturu u ambasadu Srbije, što narušava dobru radnu atmosferu kolektiva.
Svakodnevno, mimo svih predviđenih vidova komunikacije, navodno komunicira sa Tadićem SMS porukama i pri tome želi da stavi do znanja svojim saradnicima u kakvom je bliskom odnosu sa doskorašnjim predsednikom. Ostala je zapamćena po svojoj omiljenoj izreci: „…ja sam mala travka, što me češće čupate ja više rastem!“, aludirajući na to da joj niko ništa ne može.
Pojedincima u MSP-u omiljene destinacije službovanja u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Republike Srbije su: Rim, Milano, Trst, Rijeka, Podgorica, Herceg Novi… Da bi ostvarili svoje želje uz pomoć crnogorskog lobija, koji je neprikosnoveno najači uticajni lobi u državnoj administraciji Republike Srbije i kancelarije bivšeg predsednika Tadića, sva rukovodeća mesta pomenutih DKP drže ovi kadrovi…
Generalni konzul Republike Srbije u Trstu, Momčilo Milović, bivši je direktor Fonda za kapitalna ulaganja Vojvodine i bliski prijatelj Bojana Pajtića.
Premešten je na dužnost u Trstu, a da pri tome nije imao nikakvo diplomatsko iskustvo, niti bilo kakve ozbiljne diplomatske i konzularne pripreme u Ministarstvu spoljnih poslova. Na dužnosti generalnog konzula više vremena provodi u Portorožu, gde ima privatni biznis, nego u Trstu.
Njegov prvi zamenik, Zoran Đurišić, konzul-savetnik (Crnogorac koji je preko crnogorskog lobija uvek nezasluženo uspevao da dobije premeštaj u inostranstvo – Italiju, pre mnogobrojnih kvalitetnijih kadrova od njega u MSP-u) po treći put službuje u Italiji i veoma je brzo našao zajednički jezik sa novim šefom, svojim zemljakom, jer se i on dobro snalazi u raznim poslovima.
Konzul u ambasadi Republike Srbije u Rimu, Ljubomir Mirković, više od sedam godina obavlja ovu dužnost u „večnom gradu“, a mandat mu je, mimo svih pravila, ponovo produžen do daljeg!
Kao zet Danice Drašković i bivšeg ministra spoljnih poslova Vuka Draškovića, bez ikakvih stručnih kvalifikacija, šalju ga u Rim.
Pre stupanja na dužnost bio je komandir milicije u Nikšiću! Njegovo postavljanje za konzula izazvalo je neviđeno nezadovoljstvo iskusnih i profesionalnih diplomata u MSP-u! Državljanin je Crne Gore!
Imajući u vidu činjenicu da u ambasadi radi i šef konzularne službe koji je profesionalac, Mirković se u proteklim godinama nije hvatao posla niti je izražavao želju da bilo šta nauči iz konzularne prakse već je statirao u ambasadi znajući da ima zaštitu od porodice Drašković i od uticajnog crnogorskog lobija što se više puta do sada pokazalo.
Konzul žeran u generalnom konzulatu Republike Srbije u Rijeci, Zoran Popović, (član Demokratske stranke, a ranije JUL-a i SPS-a) za neke je bio konfliktna ličnost, te je pomoću uticajnih ljudi iz kabineta Tadića i crnogorskog lobija premešten pred kraj mandata iz ambasade u Zagrebu u konzulat u Rijeku.
Na ovom radnom mestu nije uspeo da ostvari očekivane rezultate niti je uspostavio dobre odnose sa našom dijasporom, pa su predstavnici dijaspore izrazili svoje ogorčenje i nezadovoljstvo u Ministarstvu spoljnih poslova ponašanjem konzula.
Imajući u vidu činjenicu ko stoji iza Popovića i kako je na neregularan način postavljen za konzula u Rijeci, ministarstvo je ostalo indiferentno na pritužbe delegacije srpske dijaspore iz Istre.
Generalni konzul Republike Srbije u Herceg Novom, Marina Jovičević, zahvaljujući vezama po dolasku u MSP, 2002. godine, i to bez ikakvog diplomatskog iskustva, meteorski je napredovala sa mesta prvog sekretara na mesto direktora Direkcije za regionalne inicijative, a potom za pomoćnika ministra, što je nezapamćeno i u najvećim kadrovskim nadigravanjima MSP-a!
Neke diplomate u Italiji, ali i na istočnim obalama Jadrana, skoro obavezno su crnogorske provenijencije.
To je jedna posebna vrsta, jedan „antropogeografski fenotip“, to su ljudi koji su, u stvari, izgubili kontakt i sa Crnom Gorom i sa Podgoricom, ali su se zato u Srbiji izuzetno dobro pozicionirali, takoreći zacementirali!
#Geto Srbija
Materijal:List protiv mafije
DIPLOMATSKI KRIMINAL!!!
Bestidne, skupe, a ponegde, više nego KRIMINALIZOVANE srpske diplomate čine nenadoknadivu štetu.
Neopisiva količina divljaštva, gluposti, privatnih interesa i skandala, to je danas slika diplomatskog sunovrata Srbije, čija je personifikacija odlazeći ministar Vuk Jeremić, prvi među štetočinama u nekada moćnoj službi.
Izvor u samom vrhu MSP-a nastavlja da opisuje beznadežno stanje u ovoj visokoj državnoj instituciji, dok Državna revizorska inspekcija nastavlja sa radom tragajući za sakrivenim kompromitujućim dokumentima o pljački budžetskih sredstava…
INSAJDER IZ MSP-a:
Državna revizorska inspekcija (DRI) nastavila je započeti rad u Ministarstvu spoljnih poslova (MSP), a povodom vanredne provere utroška budžetskih sredstava. Više nisu samo putovanja ministra Vuka Jeremića i njegove pratnje u pitanju, nego je Državna revizorska inspekcija počela da se bavi i pitanjima svih ostalih finansija.
Ipak, prema rečima jednog od članova DIR-a, za javnost je sve drugo „dečja bajka“ u odnosu na putovanja resornog ministra i njegove svite.
Istinske bahanalije u MSP-u počele su da uzimaju maha tek dolaskom Borislava Borka Stefanovića na čelo šefa kabineta ministra spoljnih poslova. Ali, ovde treba reći i to da će Stefanovićeva štetočinska uloga u savremenoj srpskoj diplomatiji tek biti pravilno „valorizovana“, i to tako što sasvim sigurno neće biti amnestiran za razna nedela, počev od javnih nabavki, pa do slučaja klasičnog mobinga, čiji je on bio spiritus movens.
Već duže vremena desetak aktivnih službenika Ministarstva spoljnih poslova spremaju krivične prijave protiv njega i samo je pitanje vremena kad će one biti predate. Izvori u vrhu MSP-a kažu: „…bira se pogodan trenutak…“
Zanimljivo je da generalni sekretar Ministarstva spoljnih poslova Vladimir Ćurgus i dalje potpisuje dokumenta koja su po sadržaju, slobodno rečeno, kriminogene prirode. Jedan njegov blizak prijatelj upozorio ga je da to više ne radi i da prekine sa tom praksom jer će doći vremena kada neće moći da se sakrije iza vrha Ministarstva spoljnih poslova.
Inače, Vladimiru Ćurgusu ovo nije prvi put da ima iskustva sa istražnim organima. Poznate su njegove afere u vreme dok je bivšem režimu odano služio kao pomoćnik tada neprikosnovene Bratislave Bube Morine.
Državnoj revizorskoj inspekciji svakako će biti posebno interesantno kako su trošena sredstva za renoviranje zgrade ambasade Srbije u Vašingtonu, ili pak kako su kupovane zgrade ambasada u Briselu i Hagu…
Po dostupnom opisu radova za renoviranje zgrada ambasade Republike Srbije u Vašingtonu, a koje je poslao ambasador Vladimir Petrović, Vlada je odvojila velikih pet miliona dolara. No, imajući u vidu činjenice da je vrednost nekretnina u Sjedinjenim Državama naglo opala, i da je za ovoliki novac (namenjen za renoviranje ambasade) u rezidencijalnom delu Vašingtona moguće kupiti skoro dve vile, potez Vlade je očigledno bio neracionalan. Ali, to nije smetalo onima koji troše budžetski novac uzet iz džepova građana Srbije da ga potroše na najmanje koristan način.
Naime, kako sadašnja zgrada srpske ambasade ima podrum, prizemlje, prvi sprat i potkrovlje, ambasador je predložio da se na dvorišnom delu fasade napravi stakleni panoram-lift koji ide samo od prizemlja do prvog sprata! Zanimljivo je da sve radove na renoviranju izvodi privatna firma iz Srbije, vrlo bliska visokim rukovodećim funkcionerima vladajuće koalicije, što je i bilo za očekivati.
Pored sredstava za ambasadu u Vašingtonu, Vlada Srbije je odobrila i osam miliona evra kojima je kupljena ambasada Misije Republike Srbije u Briselu u kojoj službuje 23 službenika. Ima tu i nekih nesrazmera. Radi bolje ilustracije treba reći da ova zgrada ima garažu sa 65 parking mesta! Inače, sama zgrada ambasade nalazi se u najužem centru Brisela.
Za kupovinu zgrade ambasade Republike Srbije u Hagu, Vlada Srbije je odredila sredstva u visini od 2,5 miliona evra, što je u poređenju sa cenama nekretnina u gradu Hagu, koje su u stalnom padu, bezobrazno skupo. Ali, ta je patologija već odavno poznata: što je manje demokratije, a više diktature, to su i prohtevi vlastodržaca veći…
I upravo trošenje ogromnih sredstava za renoviranje zgrada ambasade u Vašingtonu, kao i kupovine zgrade ambasade Misije u Briselu i zgrade ambasade u Hagu, podložni su ozbiljnoj finansijskoj kontroli i reviziji nadležnih državnih organa u cilju striktne i racionalne kontrole korišćenja budžetskih sredstava.
NEZAKONITO KORIŠĆENJE DIPLOMATSKIH PRIVILEGIJA
Ambasador Republike Srbije u Brazilu Ljubomir Milić, inače član SPS-a, dopušta članovima svoje porodice da nezakonito i nekontrolisano koriste vozila ambasade, i to redovno bez putnog naloga. Sin ambasadora, student, uzurpirao je jedan od automobila ambasade i svakodnevno ga koristi, i danju i noću, 24 sata, bez ikakve kontrole i isključivo za lične potrebe, a pre svega za odlazak na fakultet i za svakodnevne provode.
I ćerka ambasadora, koja je kao službenica UN došla u Brazil na magistarske studije, uživa tatine državne privilegije. Naime, nju službeni vozač ambasade svakodnevno odvozi na fakultet i dovozi natrag, kao i u noćne provode gde je i čeka do ranih jutarnjih sati. To je često izazivalo premor vozača, koji je u više navrata zbog toga izrazio svoje nezadovoljstvo.
Ambasadorka Republike Srbije u Tunisu Milica Čubrilo-Filipović, inače istaknuta članica Demokratske stranke i bivša ministarka dijaspore, koja iza sebe ima niz afera, došla je na ovu funkciju kao miljenica Božidara Đelića. Putevi su im se preplitali, od Pariza, Beograda, pa sve do Njujorka, a sada joj se Đelić približio i u Tunisu kao funkcioner Evropske banke za zemlje Magreba.
Jedna od onih afera vezanih za Milicu Čubrilo, a koje javnost u Srbiji dobro pamti, jeste i ta da je svom tadašnjem ljubavniku a sadašnjem mužu, bez ikakvog pravnog osnova iz kase Ministarstva za dijasporu dala 40.000 dolara, što je izazvalo buru negodovanja u srpskoj dijaspori na severnoameričkom kontinentu.
U Srbiji je to ispraćeno sa nekoliko novinskih tekstova, a njena partija na vlasti nije našla za shodno da je kazni, nego ju je, naprotiv, nagradila ambasadorskim mestom.
Po dolasku na dužnost ambasadora u Tunisu, po običaju je počela da troši enormna sredstva za uređenje srpske rezidencije. Svojim partijskim vezama a i intervencijom Božidara Đelića i Vuka Jeremića, za kratko vreme je od Ministarstva spoljnih poslova uspela da dobije oko 200.000 evra za preuređenje rezidencije koja je inače iznajmljena!
Takođe, Ivana Pejović, generalna konzulka Republike Srbije u Milanu, koja je bila član Srpskog pokreta obnove, a sada je član DS-a, zahvaljujući zaštiti Vuka Draškovića (bolje rečeno Danice Drašković), a pre svega Borisa Tadića, mimo svih propisa i diplomatske prakse skoro 10 godina službuje na funkciji generalnog konzula u Milanu.
Svakodnevno ugošćava članove porodice aktuelnih rukovodećih funkcionera i enormno troši državna sredstva.
Finansijska služba MSP-a ukazivala je na nedopustivo trošenje novca konzulata kao i propuste koje čini, a koji se graniče sa zdravim razumom. Preko računa srpskog konzulata, Ivana Pejović je kupovala ogromne količine pića, sredstva za svoju ličnu higijenu, donji veš…
U više navrata, Ivani Pejović je iz finansijske službe Ministarstva ukazivano na to da je takvo ponašanje nedopustivo i da je dužna da vrati sredstva u kasu konzulata, što ona nikada nije učinila. Na svaku intervenciju službe finansija, javljala se preteći službenicima MSP-a i to „sa pozicija sile“, ističući u svakoj prilici njene veze sa Borisom Tadićem!
Ali, uprkos svemu pobrojanom i nepobrojanom, i svemu javnom i tajnom što se o njoj u MSP-u zna, male su šanse da ova i ovakva Državna revizorska inspekcija pronađe nešto od čega bi mogla da počne bilo kakvu poštenu istragu…
Naime, celokupni dosije njenih finansijskih propusta krije i „na sigurnom“ čuva generalni sekretar ministarstva Vladimir Ćurgus, koji joj je i jedan od njenih viđenijih zaštitnika. Za renoviranje i opremanje rezidencije trošila je velika devizna sredstva koja su joj preko veze u MSP-u odobravali.
BEZOBRAZLUK AMBASADORA
Nekadašnji konobar koji je radio u zgradi Predsedništva Jugoslavije Zoran Veljić, danas je ambasador Srbije u Otavi, glavnom gradu Kanade. Ništa čudno, mnogi su konobari u demokratskom ludilu napravili velike karijere, poput Vladimira Popovića, zvanog Beba, ili recimo Dušan Elezović, omiljeni „dečko“ Bojana Pajtića, ali i mnogi drugi kojima je ugostiteljstvo bila „matična grana“…
No, Veljić je zaista dogurao daleko… I na takvoj poziciji, očito je zaboravio šta znači biti potčinjen i na usluzi… Zaposlene u ambasadi, ali i u samom Ministarstvu spoljnih poslova ume da iznenadi tako što iznenada nestane na neodređeno vreme! Tako je usred leta 2011. godine otputovao je na odmor u glavni grad Perua, Limu, nikoga ne obaveštavajući ni o svom odsustvu, a još manje o destinaciji, iako je to bio dužan da učini.
Mogući razlog ovog tajnog putešestvija je izvesna Lilian, navodno umetnica latinoameričkog porekla, koja sa svojim zakonitim mužem, čovekom nemačkog porekla i nemačke građe (malo je punijeg stasa), redovno dolazi na prijeme u ambasadu Srbije u Otavi. Naravno, bez muža. Lilian, međutim, uveče dolazi u Veljićevu rezidenciju, a njih dvoje su noću i česti gosti latino-bara Caliente u centru Otave.
Treba ovde dodati i to da je Veljić poznat i po tome što gostoprimljivo dozvoljava strancima da švrljaju po rezidenciji, čak i kada on nije prisutan. Njegovo gostoprimstvo ide toliko daleko da strancima omogućuje da u zvaničnoj rezidenciji srpskog ambasadora organizuju privatne žurke. Tako su dve dame, Lilia Faulkner i Karol Bel-Smit, svoje goste na proslavu dočeka Nove 2012. godine pozivale u kuću našeg ambasadora.
Da Veljić ne mari mnogo za rezidenciju vidi se i iz njegovih upornih pokušaja da je po svaku cenu proda. Pošto se Ministarstvo usprotivilo toj ideji, Veljić je namerio da rezidenciju renovira tako što će u njoj da se naprave kancelarije i stan za članove službi obezbeđenja.
Ova Veljićeva zamisao bi, prema svim računicama, srpske poreske obveznike trebalo da košta barem milion dolara! A zna se i ko bi to trebalo da plati: država Srbija iz budžeta, odnosno građani Srbije.
Da bi dobio sve neophodne dozvole za predviđeno zidanje, ambasador Veljić unajmio je i jednog kanadskog advokata, izvesnog Žarka Tatomirovića Mamulu, koji je sa svoje strane preporučio nekog arhitektu Popovića.
I advokat i arhitekta za svoje usluge naplaćuju honorare od čije visine bi svakome normalnom moglo da se zavrti u glavi. Ali ne i Veljiću…
Konačno, Veljić dolazi i na ideju da proda, ako ništa drugo, ono makar deo deo dvorišta rezidencije. Ovaj posao se za sada odvija mimo Ministarstva spoljnih poslova, jer još nisu okončani pregovori sa jedinim zainteresovanim kupcem koga je pronašla Veljićeva i Tatomirovićeva prijateljica, izvesna dama po imenu Suzana Robinson.
Potencijalni kupac za sada nudi 2.050.000 dolara, ali ambasador traži 2,5 miliona dolara. Obe cene su daleko ispod vrednosti pomenutog zemljišta. I u ovom postupku je ambasador vrlo konspirativan, jer u oglasu nigde ne stoji da je prodavac zemljišta strana država, pa tako izgleda kao da je sve to običan privatni posao.
Nikome nije poznato da li ambasador Veljić za sve svoje postupke uopšte ima ovlašćenje bilo koga iz srpskog ministarstva. Jedno je sigurno: visoki nameštenik države Srbije, Zoran Veljić, ponaša se kao apsolutista u ambasadi u Otavi. Radi šta hoće, troši koliko god može, a zagazio je i u biznis iz koga, očito, neće izaći bez ozbiljnih posledica…
Veljić, bez obzira na svoju sklonost da licitira državnu imovinu, ni u kom slučaju nema prava da prodaje ili „rentira“ bilo šta bez nečije saglasnosti, a posebno ne tako osetljivu ustanovu kakva je zgrada ambasade, jer onda svakome ko uđe u objekat otvara neslućene mogućnosti da postavi „sprave za posmatranje“ ili, ne daj bože, kakvu eksplozivnu napravu.
O čemu se ovde radi neko će morati da položi račune. Pre svega zato jer se radi o nečem nezamislivom u diplomatskoj praksi… Nezamislivo je tako da izraelski, američki, ruski ili ambasador bilo koje ozbiljne države izdaje zgradu rezidencije kao poslovni prostor trećim licima, u bilo koje svrhe.
Nažalost, kad je srpska diplomatija u pitanju, kao i sve drugo uostalom, sve je moguće…
“Prepiska srpskih diplomata iz predstavništava po svetu s centralom u Beogradu nalazi se pod šifrovanom zaštitom, a stvar je procene Ministarstva spoljnih poslova u koje diplomatske misije se šalju obučeni šifranti….“
Ovu skandaloznu vest nedavno je objavila Politika, a da to nikome nije „zaparalo oči…“ Jasno je iz mnogo čega drugog da „laka čitljivost“ diplomatskih telegrama proizilazi iz odsustva ozbiljne službe šifranata… Zato danas srpsku diplomatsku poštu mogu da pročitaju čak i priučeni špijuni-amateri…
Posle 5. oktobra 2000. godine, nakon masovnog otpuštanja diplomata, desio se i „pomor“ takozvane kriptozaštite… Ona je „na mala vrata“ ponovo uvedena tek nakon odlaska Gorana Svilanovića sa mesta ministra spoljnih poslova.
Nije tačno da je neko od takozvanih demokratskih vlasti u ono vreme „bio naivan“ pa je smatrao da od svojih „globalnih prijatelja“ nema šta da krije. Ispostavilo se da je napravljena šteta veleizdajničkih razmera.
Umesto da Svilanović (i svi koji su to skrivili) bude na dugogodišnjoj robiji, on je posle „diplomatske karijere“ zaseo u upravni odbor najvećeg srpskog dilera oružja, mračne firme SDPR!
#Geto Srbija
Materijal:List protiv mafije
TAJNI BUDŽETI MINISTARSTVA SPOLJNIH POSLOVA !
Po svemu sudeći, milioni koje je srpska diplomatija na čelu sa ministrom Vukom Jeremićem trošila
i još uvek troši na potrebna i nepotrebna putovanja širom sveta,
nisu nikada sabrani kako treba.
Nedavno su službenici Državne revizorske inspekcije došli u zgradu Ministarstva spoljnih poslova, ali je neko, uprkos svemu, već znao ko dolazi, pa su kompromitujući pisani tragovi o enormnim troškovima Jeremićeve gubitničkediplomatije na brzinu sklonjeni.
Tako je državni revizor mogao samo da ima uvid u oneračune koji su „za đake i vojnike“. Na ovaj „matine“ revizorska inspekcija je došla nepripremljena.
Da je znala svoj posao da radi kako treba, mnogi bi već bili na manje prijatnim mestima nego što je to zgrada MIP-a.
INSAJDER IZ MIP-a:
Mada o tome niko ni reč nije progovorio u srpskim medijima, jer je sve bilo obavljeno vrlo diskretno, Državna revizorska inspekcija (DRI) je 1. marta ove godine iznenada došla u Ministarstvo spoljnih poslova Srbije.
„Iznenada“ je pomalo komično reći, jer u sređenim državama, dolazak službenika te institucije ne podrazumeva najavu. Mada samu instituciju Revizora u Srbiji i dalje niko ne smatra nekom „opasnom“ kaznenom ekspedicijom, događaj je izazvao neviđenu pometnju.
Inspekcija je uzela celokupnu dokumentaciju koja se odnosi na kupovinu avio karata za putovanja i plaćanja hotelskih računa za službena putovanja.Evidentno je da je Državna revizorska inspekcija (DRI) došla na dojavu službenikaMinistrastva spoljnih poslova Srbije (MSP) .
jer se o dolasku Državne revizorske komisije duže vreme govori među zaposlenima, koji su samo pretpostavljali kako je obesno rukovodstvo MSP-a rasipalo novac na najbolje hotele, večerinke, reprezentacije…
Većinu avio-karata su kupovali preko firme Aeroklub (Privredno društvo Aeroklub društvo sa ograničenom odgovornošću Beograd, Bulevar Mihajla Pupina 87, broj zaposlenih 8), čiji je vlasnik otac Aleksandre Radosavljević, savetnice u kabinetu resornog ministra Vuka Jeremića!
Karte su plaćane po višestruko većoj ceni (dva do četiri puta veće od realne cene)!
Međutim, običnim „smrtnicima“ prilikom službenih putovanja karte se kupuju preko finansijske službe Ministarstva spoljnih poslova Srbije (MSP) i to isključivo kod JAT-a.
Tako je Aleksandra Radosavljević podizala novčana sredstva bez predavanja i podnošenja potrebne dokumentacije (iskorišćenih avio-karata, hotelskih računa…), što je, iznutra, iz“porodične perspektive gledano“, sasvim u redu, ali nije po zakonu!
Naime, Radosavljevićka je uzimala najskuplje hotele mimo pravilnika predviđenog uMinistarstvu spoljnih poslova.
Na primer, u istom danu je za putovanje u Južnoafričku Republiku podizala dupla sredstva iako nije imala potrebnu finansijsku dokumentaciju (dokaz više da zvanična budžetska potrošnja u diplomatskoj službi nije i jedina!).
To je,istovremeno, i očigledan primer finansijske malverzacije za koju neko treba da odgovara.
Tako je, na primer, za noćenja na jednom putu, apartman ministra Vuka Jeremića plaćan po 2.000 dolara za noć! Bilo je primera da mu avionska karta „sa kraja na kraj sveta“ košta i do 12.000 dolara.
Istovremeno, za njegovu pratnju sobe su plaćane po 500 dolara.
Mnogi će reći da je Vuk Jeremić ministar (sporno je to što ministru izgleda ne pada na pamet da troškove putovanja učini ekonomičnijim,
da se povinuje proklamovanoj štednji koju je zvanično proglasio njegov predsednik Vlade) i da mu to sledi po funkciji,
ali šta će pratnji tako skupe sobe, makar to bilo i u skupoj Adis Abebi.
Inače, kad je Jeremić posećivao susedne zemlje, niko ga nije ometao da svojim primerom pokaže da dolazi iz jedne siromašne zemlje i da, za promenu, leti i komercijalnim letovima.
Ali, on je do današnjeg dana pokazivao nešto drugo: da dolazi sa „pozicija sile“!
Na primer, umesto oko 3.000 evra, jedan takav let ministra bi koštao srpske poreske obveznike Srbije oko 300 evra.
Zanimljivo je da jedan put ministra Vuka Jeremića u SAD košta nešto više do 3.000 evra,
pa je tako lako doći do zaključka da su Banjaluka, Zagreb ili Podgorica mnogo dalje na globusu nego, recimo, Njujork!
Ovakvi primeri ukazuju da se iz kase Ministarstva spoljnih poslova grabi onoliko koliko je potrebno u određenom trenutku. Zato i ne iznenađuju nelogičnosti u trošenju novca…
Drastičan primer datira od još pre nekoliko godina kada je trinaestodnevna turneja od Velike Britanije do Sjedinjenih Američkih Država, uključujući i hotelski smeštaj, plaćena samo 759.625 dinara. Prema toj računici, skoro pola meseca boravka na drugom kontinentu je za oko 32.000 skuplje od dvodnevnog puta u Portugal, što je apsurd!
Takođe se javio i problem oko finansija kada je u pitanju poseta ministra Vuka Jeremića Velikoj Britaniji (novembar 2011. godine), prilikom koje je, pored ostalog, sa predsednikom Olimpijskog komiteta Srbije Vladom Divcem otvorio takozvanu „Srpsku kuću“ u Londonu koja će služiti za promociju Srbije tokom Olimpijade 2012. godine.
Troškovi su pokriveni iz dela budžeta određenog za putovanja, kao i iz dela budžeta koji se ostvaruje donacijama.
U oktobru 2011. godine ministar Vuk Jeremić je bio u službenoj poseti Kini, i već prema prvim nagoveštajima Državne revizorske inspekcije (DRI), došlo je do finansijskih malverzacija prilikom pravdanja troškova delegacije koja je išla u Kinu.
Ministarstvo spoljnih poslova Srbije je u svom budžetu (za prošlu, 2011. godinu) odvojilo za plate, dodatke i naknade zaposlenih tačno 670.937.000, dok su, uvek problematični troškovi putovanja predviđeni sa „mizernih“ 114.504.000 dinara.
Konzularno-diplomatskim predstavništvima za troškove putovanja je obezbeđeno 38.290.000 dinara. Za još neutvrđena putovanja službenika Ministarstva spoljnih poslova, iz budžeta Srbije (za 2012. godinu) dobijeno je 134,5 miliona dinara što ukazuje na to da se budžet povećao u odnosu na 2011. godinu kada su u pitanju sredstva za službena putovanja.
Ovo je samo jedna strana „troškovnika“ Jeremićeve leteće diplomatije.
Naime, kao i svaka kuća od posebnog značaja, tako i Ministarstvo spoljnih poslova Srbije ima svoje „poprečne fondove“ za koje nikakav revizor do sada nije znao. Mada je sam dolazak predstavnika ove državne ustanove u MIP bio događaj za sebe (prvi put je u posleratnoj diplomatskoj istoriji jedna, zvanično nezavisna institucija došla da proveri utrošak budžetskih sredstava),
prava slika multimilionskih troškova još dugo (a možda i nikada) neće biti poznata javnosti i poreskim obveznicima. Naime, ovo je ona ista diplomatska služba koja je tajnim kanalima slala novac u prethodnoj američkoj predizbornoj kampanji, kao donacija Baraku Obami, tadašnjem kandidatu za predsednika SAD.
Ovih dana je „konačni korisnik“ u ponovnoj trci za predsednika, a njegov nekadašnji „aktivista“, bivši guverner države Ilinois, Milorad Rod Blagojević, pred vratima federalnog zatvora.
Sve govori da će Ministarstvo spoljnih poslova i dalje biti pravi „pacovski kanal“ za iznošenje sumnjivog novca iz Srbije, bude li to ovdašnjoj vlasti zatrebalo kako bi se pokazala pred svojim velikim “ prijateljima“ koji su je potpuno zgazili, što sa neba što sa zemlje, i to vojno, politički, ekonomski, kulturno, pa konačno i diplomatski.
Mada je velika kadrovska vrteška u Jeremićevoj eri bila takva da je teško bilo sačuvati u pamćenju sve one hiljade sati u avionima i hotelima širom sveta, neko je to ipak uradio umesto nas.
Početkom 2010. godine, u Njujork tajmsu je izašao članak u kome je Vuk Jeremić, kao šef srpske diplomatije, prikazan kao neki zaludni svetski putnik, koji troši novac svojih građana na nemoguću misiju.
Pravu istinu o ceni spoljne politike koju su vodili njegova stranka i on lično, tek će neko sabrati. A to sigurno neće biti Državna revizorska komisija, koja radi ono što joj vladajuća vrhuška kaže.
Ta institucija još nijednu krivičnu prijavu nije napisala i zato više liči na komunalnu policiju koja piše prekršajne kazne za pisanje grafita i pljuvanje po ulici…
#Geto Srbija
Materijal:List protiv mafije
Srpska ekonomska diplomatija, prevara na svim nivoima!
Radeći predano na zamajavanju građana, koalicioni puleni Borisa Tadića promovisali su pre godinu i po dana nešto čemu su nadenuli naziv “Ekonomska diplomatija”,
kao da nam nije dosta što na budžetskoj grbači već trpimo Jeremićevu diplomatiju, ono blentavo lobiranje po Africi i atlantskom otočju koje je donelo toliko dobrog i korisnog u naše živote,
demolirane navodnom državotvornošću iza koje ne stoji ništa do epohalne pljačke.
Razume se, gde su u igri pljačka ili ćerdanje, tu je i G17 Plus (sada URS), stranka kojoj je po koaliciono-feudalnoj strategiji zapalo lukrativno Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja, moralno i materijalno odgovorno za nastanak takozvane Ekonomske diplomatije i regrutaciju ekonomsko-diplomatskih trudbenika, raspoređenih na dužnost u takozvanim diplomatsko-konzularnim predstavništvima po zemljama koje su označene kao prioritetni ekonomski partneri Srbije.
Povodom tog svečanog i nadasve nepotrebnog trenutka našeg razvoja i sigurne propasti, Ministarstvo Mlađana Dinkića je učinilo nadčovečanske napore da na zvaničnom sajtu sve objasni:
“Ekonomske diplomate, osim promocije Republike Srbije kao poželjnog ekonomskog partnera, aktivno će ispitivati tržišta ovih zemalja, poslovnu praksu, zakone, mogućnost za izvoz naših roba i usluga i istraživanje poslovnih mogućnosti za naša preduzeća s ciljem stvaranja uslova za uspostavljanje direktnih poslovnih kontakata između srpskih i inostranih preduzeća.
” Nema šta, po razigranosti besmislene rečenice, ovo je dostojan uradak klijenata madam Licht, ali ni približno tupav u poređenju sa Jeremićevim doprinosom na istu temu, kojim, osim linka, ne želimo da dodatno zagađujemo sajber prostor.
Jednom kada su Dinkić i Jeremić lucidno ustanovili da je nastupio “Raspad bipolarnog sistema međunarodnih odnosa i čitav niz krupnih političkih i ekonomskih posledica koje su iz toga proizašle…”, nije bilo nijedne prepreke da se za ovaj strateški posao aganžuju sve “sami geniji” makro i mikroekonomije koji su, normalni, i veliki stručnjaci za međunarodne odnose, lokalna zakonodavstva, ispitivanje ponude i tražnje, tehničku analizu trendova i fundamentalni pogled na globalno tržište.
Da li Srbija može da izdrži taj finansijski teret kada je u pitanju osvajanje svetskih tržišta i plasiranje visoko-tehnoloških i in proizvoda razvijene srpske industrije?
Uostalom, šta je milion i po evra za plate ovih diplomatskih turista, i to na godišnjem nivou, u poređenju sa korišću koju će doneti napaćenoj Srbiji?
Ako mislite da minimalna zarada od 2.600 evra predstavlja bahatost, da je najveća plata od 4.600 evra brutalni nasrtaj na budžet,
ako vam se učini da su 300.000 evra za troškove smeštaja, čist bezobrazluk, onda toj ekonomsko-diplomatskoj bratiji pošaljite falusoidnu poruku putem glasačkog listića.
Inače će Nebojša Ćirić, samo paradigma ove državotvorne groteske, opet postati Reformator godine (NALED) i Preduzetnik godine (Blic).
#Geto Srbija
Materijal:eNovine
VUK JEREMIĆ: DIPLOMATA ILI MENTALNI BOLESNIK !
Ministar inostranih poslova Vuk Jeremić izjavio je da na svetu nema zemlje koja ne poštuje Srbiju, iako ima onih koji otvoreno rade protiv njenih spoljnopolitičkih prioriteta, kao i onih kojima se ne dopada ono što ona čini.
Lekovi su odavno prestali da deluju: Vuk Jeremić, u stanju diplomatskog rastrojstva.
Kako je Jeremić uspeo da razdvoji kredibilitet jedne zemlje u međunarodnoj areni od legitimnosti njenih interesa zdravom razumu će zauvek ostati nepoznato, ali prema toj nastranoj logici svrha diplomatije jedne zemlje bilo bi isključivo traganje za kompenzacijom njenih kompleksa male nacije, uz permanentno mirenje sa frustrirajućim rezultatima njene spoljne politike
Komentarišući odluku o prihvatanju kandidature Srbije da predsedava OEBS-om, Jeremić je na Pravnom fakultetu u Nišu, kazao da su se mnogi sa nevericom i podsmehom odnosili prema toj kandidaturi. Naravno, “mnogi” su ostali uobičajena prazna apstrakcija, pošto pomahnitali šef srpske diplomatije nije precizirao na koga je konkretno mislio.
„U Beču je 56 zemalja članica, od Amerike i Kanade, preko Evrope do Rusije i centralne Azije, glasalo za kandidaturu Srbije“, rekao je Jeremić i dodao da je to odgovor na kritike spoljne politike Srbije i odgovor na pitanja kakav uticaj Srbija ima u svetu.
„To glasanje pokazuje kakvu vrstu ugleda Srbija ima u svetu danas“, rekao je Jeremić na predavanju o izazovima spoljne politike Srbije koje je održao na niškom Pravnom fakultetu.
Jeremić je rekao da su prioriteti spoljne politike Srbije evropski procesi, očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta, razvijanje odnosa sa susedima i ekonomska diplomatija.
U svom, sedativima nadahnutom, govoru Jeremić nije pomenuo činjenicu da je predsedavanje OEBS-om, koje se odvija po principu neciklične rotacije, toliko privlačno u ovom trenutku da zbog aktuelne ekonomske krize i smanjenja sredstava namenjenih diplomatskim službama nijedna druga država nije izrazila želju da se prihvati tog posla u periodu kada je za to želju izrazila Srbija.
Nešto slično se događalo i sa predsedavanjem regionalnim organizacijama gde su kandidature Srbije bez problema dobijale zeleno svetlo. Tako je Jeremić uspeo da dobije čak i predsedavanje Organizacijom za crnomorsku ekonomsku saradnju, gde će u narednom periodu oskudne diplomatske resurse Srbije rasipati na izgradnju autoputa oko Crnog mora, za koji zvanični Beograd, osim diplomatski neshvatljivog altruizma, nema baš nikakvog interesa.
Nešto slično se dogodilo i u slučaju organizacije jubilarnog samita Nesvrstanih u Beogrdu, koji je u ulozi turističkog operatera organizovala Jeremićeva diplomatija. Iako je nepotrebne visoke troškove organizacije tog skupa srbijanski državni vrh pravdao privlačenjem investicija iz zemalja Trećeg sveta, ako se izuzme kredit od 300 miliona evra koji je Jeremić dobio od Azerbejdžana, a koji svakako nije investicija, ulaganja su u potpunosti izostala.
U očiglednom pokušaju da jeftinom demagogijom, čiju cenu plaćaju građani Srbije, prikrije notornu činjenicu da je Srbija u vreme njegovog rukovođenja Ministarstvom spoljnih poslova doživela potpuni fijasko u sprovođenju svih deklarisanih spoljnopolitičkih prioriteta, Jeremić je posegao čak i za kandidaturom za jednogodišnje predsedavnaje Generalnom skupštinom UN.
Čak i da ta kandidatura dobije zeleno svetlo, to svakako ne bi bio pokazatelj ugleda Srbije u svetu, već pre izraz neracionalne razmetljivosti njene diplomatije koja je, u očiglednoj nesposobnosti za ostvarenje svojih prioriteta, izabrala da svoju vidljivost na međunarodnoj sceni obezebedi pojavljivanjem na svim onim mestima gde realno nema mogućnosti za unapređenje srpskih nacionalnih interesa.
A merne jedinice stvarnog dometa Vuka Jeremića ostaće činjenice da u vreme njegovog ministrovanja Srbija zaustavljena na putu evropskih integracija, da je svakim danom sve veći broj zemalja koje su priznale nezavisnost Kosova, a da su odnosi u regionu vraćeni na nivo koji je postojao uoči izbijanja ratova devedesetih.
#Geto Srbija
Materijal:eNovine