Архива
ALO KAO POKLON, PRODAJA, PREDAJA, IZDAJA…!?: ĐURIĆ JE ODRADIO SAMO ONO ŠTO MU VUČIĆ KAŽE….
Poslednji čin u priznavanju lažne albanske države na Kosovu i Metohiji, obeležio je "svileni" kadar iz kabineta Tomislava Nikolića, ogavni Marko Đurić. Od kako ova gadna spodoba deluje kao direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju pod komandom Aleksandra Vučića, Srbi na Kosovu i Metohiji su izgubili svaku nadu u opstanak na svojoj zemlji.
Ovih dana je Đurić izvršio Vučićevu volju, pa je albansko Kosovo dobilo svoj pozivni telefonski broj, kao da je nezavisna država, a srpski Telekom je nateran da registruje ćerku-firmu koja radi "u stranoj državi" sa privremenom dozvolom. Ali, to je tek početak kraja koji su Vučić i njegovi pederi režirali.
Nikola Vlahović
Perjanica Tomislava Nikolića, direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju, Marko Đurić, jedan od istaknutih režimskih pedera koji su dobili najviše državne funkcije, potvrdio je 14. novembra ove godine da je Vučićeva vlada već priznala lažnu albanski državu Kosovo, dodelivši joj pozivni telefonski broj (što po međunarodnom pravu mogu imati samo suverene države).
Bezočno lažući da je "Telekom" na Kosovu ostao u posedu Srbije, Đurić je (van kamera i mikrofona) uzgred razotkrio i šta je sve Vučić ove godine potpisao, osim predaje imovine Telekoma Albancima, čija je vrednost procenjena na oko 37 miliona evra.
Naime, u Briselu je, u svojstvu predsednika Vlade, Vučić potpisao i odricanje od imovine koja se meri milijardama evra (Gazivode, Trepču, Valač i sve pripadajuće rudnike, topionice, flotacije, površinske kopove i sva neistražena rudna nalazišta)! Srbija je čak naterana da Telekom registruje na Kosovu kao da je u stranoj državi, i to kao "ćerku firmu".
Na Đurićeve laži da je Srbija "sačuvala Telekom na Kosovu", reagovala je odmah Radio Slobodna Evropa, čiji novinari su objavili da je Telekom dobio samo privremenu dozvolu za rad, do raspisivanja tendera za mobilnog operatera, koji sigurno neće biti ova srpska kompanija. Poniženje je utoliko veće, što je Đuriću u pregovorima sa Albancima jasno stavljeno do znanja da ni te privremene dozvole neće biti ukoliko Srbija ne prihvati pozivni telefonski broj za lažnu Republiku Kosovo.
Đurić radi ono što mu Vučić kaže. Ništa izvan toga. Zato je mesecima, plačljivim glasom pronalazio načine da laže o suštini sporazuma o telekomunikacijama (ali i o celokupnoj državnoj imovini Srbije na Kosovu i Metohiji) koji je Aleksandar Vučić potpisao sa Albancima u Briselu, a koji nikada nije objavljen u javnosti.
Uzgred, Đurić je bezbroj puta ismejan, ponižen i u albanskim medijima izvrgnut najcrnjem ruglu, zbog svoje vulgarne pederastije koja ga je, očito, preporučila kod Vučića. To mu nimalo nije smetalo da nastavi sa ogavnim lažima da je "Srbija dobila neprihvatljivi ultimatum" i slično.
Njegove i Vučićeve prevare, u jednoj jedinoj rečenici razotkrila je Maja Kocijančič, portparolka Evropske komisije, koja je rekla da se ne radi o ultimatumu, već o sprovođenju već dogovorenog.
Od momenta kad je Vučić potpisao "zaostale obaveze" u Briselu, dat mu je rok od tri dana da prihvati ili ne prihvati "predlog sporazuma" kojim se Srbija odriče imovine na Kosovu. Do javnosti ovdašnje nije mogla da dopre čak ni javna pretnja briselske administracije da će se Srbija "suočiti sa sankcijama", ukoliko se ono što je Vučić potpisao ne realizuje odmah.
Na sve ovo, Vučić je prilikom nedavne posete opštini Senta, novinarima govorio "da će videti" šta da se radi. A, mnogo pre toga, u Akcionom planu (u vezi imovine na KiM), Vučić se posebno potrudio da nigde ne bude definisano kome pripada imovina Telekoma. Samo se navodi da će biti osnovano novo telekomunikaciono preduzeće koje će morati da bude registrovano "po kosovskom pravnom okviru" (namerno nije upotrebljena reč "zakon").
Pre nekoliko meseci, pojedini mediji u Srbiji su javili da će predaja Telekoma biti samo uvod u predaju sve preostale državne imovine Srbije u ruke albanskim separatistima. Još 2001. godine, ta imovine je bila procenjena na čak 200 milijardi evra (reč je o celokupnim resursima u pokrajini). Sprdnja Albanaca sa Vučićem i Telekomom Srbije dostigla je vrhunac kad je Johanes Han, evropski komesar za susedsku politiku jednom rečenicom preko društvene mreže Twiter, "pozdravio sporazum".
RTS tu vest nije javio ali je zato prištinska televizija KTV na sva zvona objavila tu vest pa je na Kosovu među Albancima nastalo opšte veselje, a kosovska ministarka za dijalog sa Srbijim, Edita Tahiri potvrdila je da je Kosovo dobilo međunarodni telefonski pozivni broj (383), te da je "…dobijanje međunarodnog pozivnog telefonskog broja rezultat intenzivnih razgovora između predstavnika Kosova i Srbije uz posredovanje Evropske unije".
Tri meseca ranije, Vučićevi bilteni su objavili na svim naslovnim stranama kako "Priština želi da prisluškuje telefone građana Srbije", te da zahtev Albanaca da imaju pristup Telekomu Srbija nije prošao i da je u vezi sa tim stav Srbije naišao na razumevanje posrednika u razgovorima. Laž do laži!
Opet je "izvođač radova" bio ogavni peder Marko Đurić, čovek čiji bi se deda (akademik Najdan Pašić) u grobu prevrtao kad bi znao da mu unuk nosi svilene gaće i da je tokom svoje kratke i neslavne političke karijere ostvario više "toplih" prijateljstava, počevši sa gejevima okupljenim oko kabineta Tomislava Nikolića, završno za armijom najgadnijih buzeranata iz Vučićevog okruženje. Konačno, to je "Vučićevo čedo", koga je on lično "blagoslovio".
Ima li veće uvrede za svakog građanina Srbije, a posebno za Srbe sa Kosova i Metohije, da ih zastupa "nežni" Đurić, odvratna plačipička, peder i lažljivi šmokljan, sa kojim Albanci na Kosovu prave neviđenu sprdnju?
Ne samo što su ga proterali četiri puta sa teritorije Kosova i Metohije kao funkcionera Republike Srbije "koji neovlašteno, bez najave dolazi u suverenu državu", nego mu je napisana čak i prijava zbog seksualnog uznemiravanja jednog opštinskog funkcionera iz Prištine, koja je kasnije povučena na intervenciju kod Hašima Tačija.
Đurić se ponaša isto onako kako se pred baronesom Katrin Ešton ponašao Aleksandar Vučić, kad se bacao u Briselu po podu, plačući, o čemu je govorio i Aleksandar Vulin (sve dok nije dobio finansijsku i političku "satisfakciju", kako ne bi priča išla predaleko).
Može li taj i takav čovek da predstavlja Republiku Srbiji i njene građane na Kosovu i Metohiji, ili samo svoju pedersku sabraću iz i oko Vlade Srbije? Odgovor je više nego jasan. Ali, ovaj "svileni" sluga sa Vučićevog kanabeta i dalje govori kako pitanje uzurpirane srpske imovine na Kosovu i Metohiji mora da bude tema razgovora pa kaže: "…Koliko god Priština želela da izbegne razgovore o imovini, ja sam spreman da se opkladim da će biti naterani da u jednom trenutku sednu za sto i razgovaraju o imovini. Za tim stolom nas čeka ogroman broj predmeta koji se tiču otuđenih stanova – preko 40.000 stanova i velikog broja kuća…"
Bude li se peder Đurić i dalje bavio najdelikatnijim državnim pitanjima, ne treba ni sumnjati da će i tih 40 hiljada stanova definitivno ostati u rukama Albanaca i njihove lažne države .
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
OTIMAČINA NA OČI UN I VLASTI SRBIJE: UZURPACIJA I PRODAJA U BESCENJE IMOVINE SRBIJE NA KOSOVU I METOHIJI!!
Za tri decenije Srbija je u Kosovo i Metohiju uložila 17,6 milijardi dolara. Samo imovina 1.358 preduzeća koja se sad privatizuju, a pripadaju srpskim firmama, procenjuje se na više od 1,5 milijardi dolara. Uzurpirano je čak milion katastarskih parcela obradivog zemljišta, livada i šuma koje vrede 50 milijardi evra. O životno važnim pitanjima srpskih interesa na KiM piše publicista Branislav Gulan.
Branislav Gulan
Srpska nepokretna imovina čini čak 58 odsto imovine na KiM. Srbija je do sada vraćala dugove (ostalo je oko 1,2 milijarde dolara) iako nije ubirala sredstva od poreza na Kosovu i Metohiji.
Zbog prodaje u bescenje, često i po desetostruko nižoj ceni od realne, po ovom osnovu je sakupljeno tek nešto više od 265 miliona evra. Dok se još uvek u svetu rešava sudbina Kosova i Metohije, očigledno da je obavljena privatizacija bila nelegalna! Legalizuje se diskriminacija i etničko čišćenje 50.000 prognanih radnika Srba i drugih nealbanaca.
Srbija nije učinila dovoljno da zaštiti imovinu svojih firmi kako na KiM tako i u bivšim jugoslovenskim republikama. Član jedan Evropske konvencije imovinu proglašava svetinjom! Jedna trećina stanovništva na KiM živi ispod granice siromaštva. Na KiM se nalazi 15,7 milijardi tona uglja što može da se eksploatiše dva veka! Ekonomisti predlažu da se KiM proglasi zonom slobodne trgovine!
Imovina bez zaštite
Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti predviđa mandat Ujedinjenih nacija koji je u skladu sa pravnim sistemom UN i međunarodnim pravom. Dakle, ona ne predviđa niti je pravno moguće bilo kakvo učešće UN u promeni svojinskih pava na Kosovu i Metohiji.
To znači da se zatečena, to jest, stečena svojinska prava države, drugih javnih subjekata, pravnih i fizičkih lica ne mogu menjati bez njihovog izričitog pristanka, ni u toku mandata misije UN. Suprotno takvim stavovima, imovina na Kosovu i Metohiji je već promenila vlasnike...
Veliki deo imovine i srpskih firmi koji se tamo nalazi je – PRIVATIZOVAN!. Znači UNMIK je samovoljno i protivno Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti, a pod izgovorom da tom imovinom “upravlja“, uzurpirao svojinska prava i vlasništvo nad nepokretnostima, preduzećima…
Privatizacija na Kosovu i Metohiji je maskirana “u zakup od 99 godina“, nije legalna i ne bi smela da proizvede bilo kakve pravne posledice za Srbiju i njene organe, bez obzira kakvo će na kraju rešenje biti za KiM. Dakle, imovinska prava svih moraju biti zagarantovana bez obzira na konačno rešenje.
Sem javnih preduzeća: Pošte i Telekoma, Kosovske elektroenergetske korporacije, Železnica Kosova (koje se sad zovu Železnice UNMIK-a) i komunalnih preduzeća, 90 odsto nekadašnjih društvenih preduzeća na Kosovu i Metohiji ne radi.
Inače, samo knjigovodstvena vrednost Železnica Srbije na KiM računajući tu dakle infrastrukturu i vozna sredstva premašuje 206 miliona evra. Tržišna vrednost je višestruko veća, jer bi u realnu “cenu“ trebalo uračunati i pozamašne pare utrošene u kapitalne remonte pruga i stanica devedesetih godina prošlog veka, ali i štetu u vidu propuštenog prihoda od 1999. godine. Te stavke, kako su izračunali u Železnicama Srbije, mere se stotinama miliona evra.
Imovina srpskih Železnica na KiM uključuje, pored ostalog, i 330 kilometara pruga, 33 železničke stanice, 19 dizel lokomotiva, 15 dizel-motornih vozova, 570 teretnih i 45 putničkih vagona. Železnice Srbije i dalje izmiruju obaveze prema stranim kreditorima po osnovu zaduženja bivšeg ŽTP Priština. Reč je o dva zajma od 32,2 miliona dolara Svetskoj banci, 4,2 miliona kanadskih dolara Pariskom klubu, a EUROFIMI su do kraja 2005. godine izmirene obaveze od 1,6 miliona švajcarskih franaka, dok uskoro pristiže i novih 5,5 miliona franaka.
Slično je i sa većinom ekonomskih subjekata koji su nekada činili “Trepču“. Od kraja 2005. godine radi samo rudnik u Starom Trgu, ali tek sa trećinom kapaciteta, a “Feronikl“ u Glogovcu je dobio novog vlasnika, pa se očekuje njegovo pokretanje i da po obećanju zaposli 1.000 radnika. Nijedno od preostalih društvenih preduzeća u Prištini ne radi.
I pored obimnih investicija u popravku termoelektrana Kosovo A i B, struje i dalje nema dovoljno. Proizvodnja iznosi oko 750 megavata, dok potrebe, iako radi vrlo mali broj preduzeća, nekada velikih potrošača struje, premašuju 800 megavata.
Privatizacija na Kosovu i Metohiji obavlja se po principu stani-kreni, a u tom procesu Srbija se ništa nije pitala. Iz Privredne komore Srbije (PKS) je nekoliko puta traženo od Asocijacije privrednih komora u svetu, čiji je član i PKS, da pomognu da se preispita i obustavi nezakonita privatizacija preduzeća na Kosmetu. Jer, ta privatizacija se sprovodila bez prethodnog detaljnog utvrđivanja vlasništva.
Preduzeća su se privatizovala suprotno međunarodnim standardima, protivno Rezoluciji Saveta bezbednosti UN 1244 i direktno na štetu vlasnika preduzeća iz Srbije, koja je i najveći vlasnik kapaciteta na KiM.
Inače, privreda Srbije je za poslednje tri decenije u KiM uložila oko 17,6 milijardi dolara. U državnom vlasništvu Srbije su, prema podacima srpskog Ekonomskog tima za KiM, i broje ogromne nepokretnosti-24.500 hektara poljoprivrednog, šumskog i građevinskog zemljišta, više od 1,4 miliona kvadratnih metara službenih zgrada, 145.000 kvadrata poslovnih i 25.000 kvadrata stambenih zgrada, 4.000 kvadrata objekata posebne namene, a svemu tome treba dodati i 750.000 kvadrata građevinskih objekata.
Još pre nekoliko godina samo ovaj deo državne imovine procenjen je na oko 220 miliona evra. No, tu je i vojna imovina sa svojim nepokretnosti i zemljištem, računajući i vojni aerodrom kod Prištine, a prema procenama samo ovaj deo imovine vredi oko 95 miliona evra.
Poslednjih 15 godina KiM su pod međunarodnim protektoratom, a pokušaji Beograda da zaštiti svoj ekonomski interes u tom delu zemlje nisu doneli značajnije rezultate .
Mora se ukazati na to da Srbija nije učinila dovoljno da zaštiti imovinu preduzeća, banaka i pojedinaca, kako na KiM, tako i u bivšim jugoslovenskim republikama. Tu zaštitu trebalo je da pokrenu u Savetu bezbednosti UN i Savetu Evrope.
U međuvremenu društvenu imovinu zatečenu na KiM prodale su Civilna misija UN (UNMIK), a izvršilac poslova je Kosovska poverilačka agencija (KPA). Prema informaciji kojima raspolaže Koordinacioni centar za KiM, do početka 2007. godine je na devet tendera prodato 145 preduzeća za ukupno 148 miliona evra. Preduzeća su prodavana daleko ispod realne cene, a kupovali su ih samo Albanci, ne obazirući se na vlasnička i potraživanja iz dužničko-poverilačkih odnosa preduzeća, fondova i banaka iz centralnog dela Srbije, Vojvodine i Crne Gore.
Prema podacima Narodne banke Srbije, ukupan dug Kosova i Metohije (KiM) 31. decembra 2006. godine iznosio je 1,18 milijardi dolara. Od 2002. godine Srbija je uredno otplatila 130,65 miliona dolara, dok prema podacima Pregovaračkog tima za KiM, Srbija dnevno za te dugove izdvaja 100.000 dolara.
Zvanični Beograd je još od početka 2002. godine nastojao da ukaže da je privatizacija na KiM pogrešno osmišljena i da će posledice biti teške i dalekosežne.
Uprkos tome KPA je sva preduzeća predviđena za prodaju oglasio društvenim, uključujući i ona koja su posle 1989. godine promenila vlasničku strukturu.
Tako je na primer, Fabriku zidnih tapeta “Fazita“ u Prištini davno kupio “Sintelon“ iz Bačke Palanke. Zaposleni radnici su dobili deonice, a Albanci su svoje deonice prodavali u Bačkoj Palanci. Međutim, za vreme najnovije privatizacije koju sprovodi KPA vlasništvo “Sintelona“ je ignorisano, pa je “Fazita“ ponovo prodata!
Posle insistiranja Beograda da se privatizacija na KiM može obavljati jedino uz puno poštovanje međunarodnih standarda i uz saglasnost i učešće Republike Srbije, kao najvećeg poverioca i vlasnika imovine na tom delu nekadašnje Jugoslavije, UNMIK je samo privremeno i na kratko bio zaustavio taj proces u oktobru 2003. godine .
Samo u protekle dve godine gotovo polovina društvenih firmi na KiM je prodata. Srbiji, osim dosadašnjih obaveza vraćanja dugova, nije omogućeno ni na koji način da učestvuje u privatizaciji. Ona to pravo nije dobila ni pored činjenica da je vlasnik firmi i njihovih nepokretnosti, kao i pravni naslednik bivše SRJ, odnosno Državne zajednice Srbija i Crna Gora. V
lada Srbije je više puta na adresu UNMIK-a ali i međunarodnih organizacija uputila oštre proteste, ocenjujući da je reč o nelegalnoj i kriminalnoj prodaji društvenih preduzeća, koja i dalje traje. Tako je krajem 2006. godine prodat nekad čuveni kosovski gigant “Feronikl“ koji je bio u stopostotnom srpskom vlasništvu.
Naime, Vlada Srbije je pre tri decenije u njegovu izgradnju uložila 300 miliona dolara, a novi vlasnik-kompanija “Alferon“ registrovana u Engleskoj ga je kupila za deset puta manju sumu.
U međuvremenu zvanični Beograd je pokrenuo široku kampanju, kako bi sprečio nameru UNMIK-a i Kosovske poverilačke agencije da prodaju i najveći gigant, Rudarsko metalurški-kombinat “Trepča“. Ovaj industrijski gigant, prema informacijama UNMIK-a e prodat zbog ogromnih dugova, koje “Trepča“ ima prema kreditorima, a čija je naplata dospela.
Među najvećim poveriocima je i grčka kompanija “Mitilineos“, koja potražuje 44 miliona evra. Procenjuje se da je u “Trepču“ uloženo oko milijardu dolara, na osnovu čega Vlada Srbije i polaže pravo na vlasništvo što UNMIK osporava, kao i u svim slučajevima do sada. Kad je reč o drugom gigantu kosovske privrede, Kosovskoj energetskoj korporaciji , kako u ovom trenutku stvari stoje, UNMIK još uvek nije definisao energijom u KiM, pa se planira se izgradnja nove elektrane.
Uredba o privatizaciji na KiM koju je u aprilu 2005. godine proglasio Soren Jesen Petersen otišla je dalje u kršenju vlasničkih prava. Po tom dokumentu, nije neophodno da se utvrđuje poreklo vlasništva, već to može da se uradi i posle prodaje, sudskim putem.
Tako se legalizacije diskriminacija više od 50.000 prognanih radnika, Srba i drugih nealbanaca, a ostavljena im je nada da će im od 20 odsto sredstava dobijenih od prodaje preduzeća namenjenih akcionarima, biti plaćena simbolična nadoknada.
Jedan od uslova je da su u preduzeću radili na dan 22. marta 1989. godine i da imaju bar tri godine radnog staža. naravno, na spisku za nadoknadu nema Srba, jer ih nema ni u preduzećima, ali zato mogu da se žale Federaciji nezavisnih sindikata Kosova i Metohije.
Ovakvom privatizacijom legalizovano je etničko čišćenje na KiM.
Odgovorno je legalizovao UNMIK, a na kraju očekuje se da će proces privatizacije biti prebačen na nekog lokalnog aktivistu, Albanca, i na kraju niko neće odgovarati za postupke. Zvaničnici na KiM su uvek izjavljivali da se privatizacija obavlja u skladu sa preporukama UN, dok je ekonomska rekonstrukcija prepuštena EU.
Za prvih pet godina posle uspostavljanja međunarodnog protektorata u pokrajini, bila je završena privatizacija u samo pet društvenih preduzeća u vrednosti od 2,34 miliona evra. Tada su ugovori o prodaji još devet preduzeća u vrednosti u vrednosti 10,2 miliona evra čekala ratifikaciju Upravnog odbora agencije. Prema tadašnjoj proceni agencije bilo je ostalo još između 450 i 500 kompanija u društvenom vlasništvu u kojima je bilo zaposleno oko 18.000 radnika.
Politička borba za vraćanje duga
Sredinom 2003. godine tadašnji ministar za privredu i privatizaciju u Vladi Srbije je govorio da je privatizacija privrede Kosova i Metohije moguća samo u dogovoru sa Srbijom. I tada su najveći problem bili dugovi kosmetske privrede poveriocima u Srbiji i inostranstvu koji su 1999. godine iznosili oko 1,4 milijarde dolara sad oko 1,2 milijarde dolara). UNMIK je tada planirao da “izvrši“ privatizaciju oko 35 društvenih i 65 javnih preduzeća, a da Srbiji ostanu dugovi!
U stvari da se imovina proda, a dugovi da se vrate na kraju, kada se podmire sve druge stavke, ako se ostvare neki privatizacioni prihodi…Tadašnji srpski ministar za privredu je predložio i formiranje registra poverilaca pre nego što se pristupi privatizaciji, dok bi radne jedinice srpskih preduzeća na KiM ostale i dalje njihovo vlasništvo-jer tu je privatizacija suvišna.
I Vlada Srbije je u to vreme u nekoliko navrata protestvovala zbog najave procesa privatizacije, ali bez rezultata. Pozivala se na poštovanje osnovnih vrednosti tržišne ekonomije, a UNMIK je svoje stavove i planove “završavao“ privatizacijom novoosnovanih preduzeća (iz imovine starih) koja bi se prodavala bez dugova.
Vlada Srbije je bezuspešno upozoravala da takav odnos prema imovini nije moguć bez saglasnosti poverilaca. Jer, u ovom slučaju dugovi privrede KiM ne pripadaju samo poveriocima u Srbiji nego i Svetskoj banci, Pariskom i Londonskom klubu poverilaca…
Na početku pregovora srpskih i kosovskih zvaničnika u Beču, početkom 2007. godine taj dug je iznosio oko 1,2 milijarde dolara, što iznosi oko šest odsto ukupnog duga Srbije koji je tada bio oko 18,5 milijardi dolara. Za vreme pregovora u Beču, obe strane-kosovska i srpska-kada je bila reč o dugovima insistirale su da dobiju pravo na njegovo vraćanje!
Taj nelogičan spor stručnjaci objašnjavaju tako što kosovski Albanci smatraju da KiM treba da plaća svoj dug, što je potvrda državnosti i argument za proglašenje nezavisnog Kosova. Srpska strana opet se usprotivila tome jer se taj dug vraća preko Srbije, koja je svojevremeno i digla kredite za KiM. Za vreme pregovora u Beču to je bila i jedina tačka dnevnog reda posvećena imovinskim i ekonomskim pitanjima, a to je i ključ kosovskog problema.
Pogrešna taktika
Stručnjaci smatraju da je taktika pregovaračkog tima Srbije u ovom delu bila pogrešna, jer je Rezolucija 1244 donekle i utrla put nezavisnosti KiM. Njome je sva vlast na KiM u nadležnosti UNMIK-a i kosovske Vlade. Ono što je nesporno i na šta se Srbija može osloniti je-imovina. Jer, većinu društvenih preduzeća na KiM osnovale su firme iz Srbije. Ako znamo da član jedan Evropske konvencije o ljudskim pravima imovinu proglašava svetinjom, onda je KiM doista sveto mesto za Srbiju.
Prema nepotpunim podacima preduzeća iz centralne Srbije raspolažu na KiM sa 1.218 objekata, a iz Vojvodine sa još 14, pri čemu samo PTT ima 130, ŽTP 55, EPS 18, “Srbijašume“ 45 objekata, dok je to ukupno-1.358 objekata.
Tako na primer, “Lola korporacija“ je izgradila kapacitete u Zubinom Potoku, Lešku, Štrpcu i Vitini. Temerinski ‘‘Termovent“ je podigao pogone u Orahovcu i Lipljanu, “Zelengora“ u Suvoj Reci, “Minel“ U Prištini, Kosovskoj Mitrovici, Klini, “Koka kola“ u Lipljanu, smederevska “Goša“ u Gnjilanu… Neke firme kao “General eksport“, “Minel“, “Prva iskra“, “Centroprom“ i druge, učestvovale su u realizaciji nekadašnjih samoupravnih sporazuma o udruživanju na KiM. Tako je ulagao kapital PKB “Beograd“, “Bambi“ iz Požarevca i druge firme.
Razvoj KiM finansiran je iz Saveznog fonda za razvoj nerazvijenih, ali i iz pokrajinskog fonda za razvoj, a Fond za razvoj Republike Srbije pravni je sledbenik tih fondova. Od 1992. godine privredu na KiM kreditirao je Fond za razvoj Republike Srbije.
Sve do 1997. godine kada je tu funkciju preuzela Direkcija za razvoj KiM sa sedištem u Prištini. Pored toga Fond poseduje i akcije kao trajni ulog u 163 tamošnja preduzeća, u većini slučajeva više od 51 odsto udela. O tome je obaveštena i Kosovska poverilačka agencija.
Prema programu ekonomsko-finansijske konsolidacije Kosova i Metohije, koje su 1997. godine uradili Zavod za razvoj Srbije i Ekonomski institut, u razdoblju od 1957. do 1979. godine, KiM su zaista doživeli pravi bum.
Društveni proizvod je u te 22 godine rastao po prosečnoj godišnjoj stopi od 6,8 odsto. Na kraju tog perioda, u odnosu na njegov početak, društveni proizvod je bio veći četiri puta, vrednost osnovnih sredstava deset puta, dok je broj zaposlenih povećan za 3,6 puta. Od 1956. do 1960. godine, investicije na KiM rasle su po prosečnoj godišnjoj stopi od 30 odsto.
Kasnije je ova stopa opala, ali su ulaganja i dalje bila ogromna. Naime, za razvoj nedovoljno razvijenih područja u tadašnjoj SFRJ se nakon 1966. godine izdvajalo 1,5 do dva odsto društvenog proizvoda.
Najveći deo tih para usmeravan je upravo na KiM: od 1986. do 1990. godine gotovo polovina (tačno 48 odsto) ukupnih sredstava. Tako je samo u razdoblju od 1961. do 1990. godine na razvoj KiM potrošeno čak 17,6 milijardi dolara (oko 600 miliona dolara godišnje. Najintenzivnija ulaganja u industriju stvorena su u razdoblju od 1976-1980. godine kada su dominirala ulaganja u energetiku i obojenu metalurgiju (gotovo 60 odsto ukupnih investicija u industriju).
Doba stagnacije KiM poklapa se u suštini sa početkom ekonomske krize na prostoru cele SFRJ i počinje osamdesetih godina prošlog veka. Osnovni razlog za to leži, čini se, kao i u celoj zemlji, u činjenici da uložene pare nisu davale odgovarajuće efekte pa se i smanjivao interes za natprosečno neefikasna ulaganja.
Ni para više nije bilo kao prethodnih godina. Od 1981. do 1985. godine investicije opadaju po prosečnoj godišnjoj stopi od 7,5 odsto, a u sledećem petogodišnjem razvojnom periodu pad je bio još veći 15,5 odsto. Učešće investicija u društvenom proizvodu KiM smanjeno je sa blizu 75 odsto 1980. na 21 odsto u 1990. godini. Potom je poslednja decenija prošlog veka donela još gore rezultate. Realni nivo investicija u 1994. godini iznosio je samo trećinu ostvarenog u 1990. godini, a tek 8,5 odsto investicija iz 1980. godine.
Bogata zemlja
Inače, o Kosovu i Metohiji se i među Srbima i Albancima, pre tri-četiri decenije, govorilo o veoma bogatoj zemlji. Tako je intervencija NATO objašnjena kao želja da se preuzme kontrola nad prebogatim prirodnim resursima. Tačnih podataka nema, ali se zna da se na KiM danas nalazi oko 15,7 milijardi tona uglja. U kosovskom basenu ima 13,2 milijarde tona lignita, a u metohijskom 2,5 milijardi tona, a to se može eksploatisati narednih 200 godina.
Ugalj je relativno slabog kvaliteta, radi se o lignitu i njegova vrednost se procenjuje na oko 400 milijardi evra. Postoje i rezerve ruda cinka i olova u količini od 46 miliona tona (ona sadrži malo, tek pet-šest odsto metala), što važi i za nikl koji ima tek 1,3 odsto metala. Procene su da se na KiM nalazi i osam miliona tona rude magnezita, 1,6 miliona tona boksita, značajni izvori vode, ležišta geotermalne energije kao i 585.000 hektara poljoprivrednog zemljišta (imaju 0,28 hektara po stanovniku dok je to u Srbiji 0,56 hektara).
Plan Elektroprivrede Srbije bio je da do 2020. godine revitalizira termoelektranu Kosovo A, sagradi dva nova bloka na Kosovu B i sagradi Kosovo C. Očito je da od tog plana sad nema ništa, jer EPS već godinama nije nadležan ni za osiguranje snabdevanja strujom u srpskim enklavama.
Doda li se tome da je privremena administracija UN raspisala tender za modernizaciju i gradnju nove TE, a da su interesovanje pokazale velike kompanije, poput američkog AES-a, “Senkapa“-Wašington grupe sa češkim ČEZ-om, nemačkom RWE, jasno je da od toga posla kada je EPS u pitanju nema ništa.
S obzirom na upletenost UNMIK-a u prodaju imovine Srbije na KiM , teško se može očekivati da će ona ikad ponovo dospeti u vlasništvo srpskih kompanija.
Razmišljanja ekonomista su i da se EU predloži da razmisli o KiM kao zoni slobodne trgovine u kojoj bi svim etničkim zajednicama, velikim investicijama, razvojem i povećanjem životnog standarda bila osigurana budućnost, jer taj put vodi ka smanjenju političkih napetosti. To bi, naime, mogao biti i činitelj ujedinjavanja, ne razdvajanja i stvaranja novih neraščišćenih računa.
Današnje stanje na KiM karakteriše nezaposlenost koja dostiže 50 odsto . Ekonomisti tvrde da je nacionalni dohodak poslednjih godina povećan za 400 dolara po glavi stanovnika i da je pre godinu dana iznosio oko 1.000 dolara. Prema podacima Svetske banke čak jedna trećina stanovništva na KiM živi ispod granice siromaštva (sa prihodom ispod 1,42 evra po odrasloj osobi dnevno), a prihod ispod jednog evra dnevno ima 13 odsto populacije, što znači da žive u izuzetnoj bedi. Na Kosmetu zbog neizvesne budućnosti još uvek nema ni stranih investicija. Za 15 godina koliko je međunarodna uprava na KiM, registrovano je samo 30 miliona evra stranih investicija.
“…Najvažnije pitanje daljeg razvoja kosovske privrede jeste njena integracija sa privredama Balkana, a to pretpostavlja normalizaciju i liberalizaciju trgovačkih i svih drugih poslovnih odnosa. Na KiM je danas 300.000 nezaposlenih i 150.000 za poslednijh. Dakle, privreda se zasniva na potrošnji, a ne na proizvodnji“ (direktor Ekonomskog instituta Kosova Musa Limani).
“…Pokretanje proizvodnje i otvaranje novih radnih mesta zavisi, pre svega, od otvaranja Kosova prema spoljašnjim tržištima, a to u najvećoj meri znači prema susedima i balkanskoj regiji. Izlaz je samo tu jer KiM nemaju izlaz na more i nema neposredan kontakt sa drugim regijama osim Balkana“ (ekonomista iz Beča Vladimir Gligorov).
Srpska nepokretna imovina na KiM čini 58 odsto ukupnih nepokretnosti u pokrajini, a samo u četiri opštine kao što su Peć, Istok, Klina i Orahovac uzurpirano je oko 76.000 parcela čiji su vlasnici Srbi.
Kosovska agencija za imovinu zadužena je za rešavanje ovog problema, ali je njen učinak najblaže rečeno-pod znakom pitanja. Na KiM Albanci su uzurpirali ukupno milion katastarskih parcela obradivog zemljišta, livada i šuma čiji su vlasnici Srbi.
Najveći deo ove uzurpirane imovine je u vlasništvu raseljenih Srba. Indikativno je da je međunarodna administracija u južnoj srpskoj pokrajini šest i po godina ignorisala ovu činjenicu da bi tek marta 2006. godine osnovala Kosovsku agenciju za imovinu. Njen zadatak je da, između ostalog, prima i zahteve za vraćanje uzurpiranog zemljišta i komercijalnih nepokretnosti. Bezmalo godinu dana kasnije, nije doneta nijedna odluka o povraćaju imovine. Još alarmantnije je to što vlasnici nisu dobili ni imovinska dokumenta, kao potvrdu da poseduju nepokretnosti.
Prema odredbama Rezolucije UN 1244 UNMIK i KFOR su dužni da obezbede povratak raseljenih. Za sedam godina vratilo se samo 4.000 Srba, što je tek dva odsto zvanično ubeleženih, a do danas ništa nije učinjeno na obezbeđenju kretanja i rada.
Ni učinjeno ništa ni na povraćaju uzurpirane imovine, a oni to i ne žele jer je ta imovina doživela novu privatizaciju. Tako Srbi ni ne mogu da se vrate na svoja ognjišta jer su ona dobila nove vlasnike. Zanemarujući neprikosnoveno pravo svojine koja je osnova savremene civilizacije, međunarodna administracija na KiM žmuri pred organizovanom pljačkom bez presedana u modernoj svetskoj istoriji.
Još je gore što svojim uredbama pokušava da obezbedi legitimitet otimanju srpske imovine. Tako je specijalni izaslanik UN na KiM doneo Uredbu po kojoj onaj ko uzurpira zemljište, može posle deset godina “državine“ da dobije pravo vlasništva na njemu. To praktično znači da sa još tri godine odugovlačenja povratka Srba, Albanci dobijaju uzurpiranu zemlju. I laici znaju da je to apsolutni pravni nonsens jer imovinsko pravo ne zastareva.
I na kraju ostaje da se vidi kakvo će konkretno konačno rešenje biti za KiM. I Srbi i Albanci treba da shvate da KiM ne mogu ostati izolovano ostrvo u srcu Evrope. Bez razvoja ekonomije, saradnje i komunikacije sa susedima i svetom, svaki režim postaje autističan, i pored svoje demokratske slatkorečivosti.
©Geto Srbija
mаerijal: List protiv mafije
U SRBIJI SU DOZVOLJENI FIKTIVNI BANKARSKI POSLOVI, MEŠETARENJE I PRANJЕ ILEGALNO ZARAĐENIH PARA!??
Kada se udruže Ivica Todorić iz Hrvatske, Andreas Vgenopulos iz Grčke i Radomir Živanić iz Srbije, ovdašnja vlast njihove privatne interese proglašava javnim i od građana otima imovinu koja je zapala za oko ovim tajkunima.
Iza svega stoji misteriozna „Marfin Banka" u Srbiji, čiji se pravi vlasnik krije iza anonimnog računa, a o čijem poslovanju duže vremena istragu vodi Evropska komisija uprkos pokušajima ovdašnjih organa da prikriju sve tragove.
Igor Milanović
U Trećem Rajhu je postojao zakon po kome Jevrejima i drugima koji su smatrani državnim neprijateljima država sme da oduzme imovinu i da je zatim proda nekom privatnom licu. U današnjoj Srbiji nema potrebe da se neko trudi da postane državni neprijatelj kako bi mu bila oduzeta sva imovina. Dovoljno je da poseduje nešto što je za oko zapalo nekom tajkunu.
Stečaj nad Robnim kućama „Beograd" pokrenut je 2002. godine, a 2007. je preduzeće za 360 miliona evra prodatо „Verano motorsu". U međuvremenu je „Verano" vlasnik samo 16,92 odsto RKB-a, dok ostatak pripada grčkom društvu „Marfin Investment Group SE" (MIG) , odnosno njegovoj holandskoj ćerki – firmi „MIG Real Estate (Serbia) B.V." iz Amsterdama.
MIG je 2006. kupio kiparsku „Laiki banku" i spojio je sa „Pireus Bank" iz Grčke u „Marfin Popular Bank" (MPB) . Pre nego što je MPB 2013. otišao u stečaj osnovao je u Srbiji „Marfin banku".
Kiparska centrala MPB-a je morala da ode u stečaj, jer je to izričito tražila Evropska komisija kako bi odobrila kredit za spas grčke ekonomije. Banka je, naime, bila jedan od motora krize, jer ju je direktor MIG-a Andreas Vgenopulos (uveliko poznati špekulant koji ne upotrebljava uvek zakonite metode rada) koristio za sopstveno poslovanje i „pranje" para. MPB je zatim podeljena na dva dela: zdravo društvo koje je pripojeno „Bank of Cyprus" i ono koje je preuzelo dugove i nenaplativa potraživanja.
Zajedno sa ostalom imovinom MPB-a „Bank of Cyprus" je dobila i „Marfin banku" u Srbiji, ali je pitanje da li je ona i danas njen vlasnik. Po evidenciji Centralnog registra hartija od vrednosti iz Beograda, 99 odsto akcija srpske „Marfin banke" poseduje „Erste bank" , tačnije jedan njen kastodi račun.
Kastodi račun je sličan investicionom fondu, odnosno njegovi vlasnici su nepoznati javnosti, a banka samo upravlja njihovim parama. Zašto bi jedna ozbiljna svetska banka, kao što je to „Bank of Cyprus", koristila kastodi račun neke druge banke i tako krila svoje vlasništvo nad nečim što legalno posluje? Odgovor je jednostavan: „Bank of Cyprus" više nije vlasnik „Marfin banke" u Srbiji.
Smatra se da je Vgenopulos anonimno preuzeo „Marfin banku" u Beogradu, kako bi preko nje nastavio sa svojim nezakonitim poslovanjem, ali da ovo pokušava da sakrije, jer se u Evropskoj Uniji još uvek vodi istraga u vezi njegovog načina „investiranja".
„Marfin Investment Group" i „Marfin banka" u Srbiji zvanično nisu povezane, ali itekako sarađuju, posebno kada su u pitanju ilegalni poslovi.
Direktor MIG-a od njegovog osnivanja 1998. godine je Vgenopulos, o kome je ugledni nemački nedeljnik „Špigel" u martu 2014. pisao kako je jedan od najvažnijih krivaca za grčku finansijsku krizu.
Vgenopulos je raznim špekulacijama od MIG-a napravio giganta koji je danas vredan 2,725 milijardi evra. Predosećajući da će u Grčkoj doći do ekonomskog kraha, on je blagovremeno kapital sklonio iz te zemlje i u Holandiji osnovao niz ćerki kompanija preko kojih danas posluje. U Srbiji je za partnera uzeo sebi ravnog u mešetarenju – Radomira Živanića, vlasnika „Verano motors" d.o.o. u stečaju.
RK „Beograd" su imale veliki broj izuzetno vrednih objekata kada ih je preuzeo „Verano motors". Jedan od njih bila je i robna kuća u Subotici, koja je odličan primer za to kako Vgenopulos i Živanić legalizuju novac zarađen na ilegalan način.
Za pomenuti objekat je „Marfin banka" dala hipotekarni kredit u vrednosti od 350 miliona evra, procenivši kvadratni metar na neverovatnih 175.000 evra. Ugovor o zajmu sklopljen je i overen u Osnovnom sudu u Subotici potpisom Tamare Trajković.
Pošto kvadratni metar ni jedne jedine zgrade na svetu nije toliko vredan, očigledno je da prava zaloga za ovaj kredit nije hipoteka, već ilegalno zarađeni novac deponovan na nekom tajnom računu koji je dobijenim kreditom legalizovan za kontrolore iz Evropske Unije, koji već duže vreme pokušavaju da uđu u trag Vgenopulosovim mešetarenjima.
Posle ovog „pranja" para MIG, odnosno RK „Beograd", kreću u nezapamćenu pljačku građana Srbije.
Lajoš Čakanj, direktor „Vinarije Zvonko Bogdan", nadležnima u gradskom veću Subotice podnosi idejno rešenje za uređenje prostora oko pomenute robne kuće, pozivajući se na strane investitore, odnosno MIG. Između ostalog, ovaj projekat predviđa i ekspropriaciju nekoliko objekata u najstrožem centru Subotice kako bi se, navodno, napravio prilazni put do robne kuće.
Tadašnji gradonačelnik Saša Vučinić daje Vladi Republike Srbije predlog o eksproprijaciji koji Vlada prihvata rešenjem 05 br 465-8272/2011 donetim 3. novembra 2011.
Objekat RK „Beograd“ u Subotici postoji već decenijama i uvek je uredno bio snabdevan preko postojećeg prilaza, koji Čakanj „zaboravlja" da pomene u svom idejnom projektu. Razlog za ovu „zaboravnost" je taj što je bila predložena i eksproprijacija objekta od 56 kvadratnih metara u vlasništvu „Vinarije" koji je, međutim, srušen još 2004. godine?!?
Država, uprkos tome, „Vinariji" isplaćuje naknadu za oduzimanje fantomskog objekta koji se, navodno, nalazi na placu jedva stotinak metara udaljenom od gradske kuće u Subotici. Koliko je tačno plaćeno za nepostojeći objekat može trenutno samo da se nagađa. Da se radi o očiglednom otimanju velike sume iz budžeta, vidi se i po tome što je kvadratni metar u obližnjem ugostiteljskom objektu „Boss" procenjen na čak 13.000 evra.
Sa svoje strane, RK „Beograd", odnosno vlasnici ovog preduzeća Vgenopulos i Živanić, žele da eksproprijacijom dobijeni prostor pripoje svom objektu, koji je već bio rezervisan za prodaju Ivici Todoriću iz Hrvatske.
Građani koji nisu članovi pomenute kriminalne grupe, a poseduju objekte koji treba da budu eksproprisani, pukim slučajem za ovo saznaju. Vlasnik jednog od tih objekata, Zoran Medić, koji ne želi da mu država otme imanje i isto zatim prepusti stranim i domaćim tajkunima, uz pomoć advokata Miodraga i Snežane Batinić i udruženja „Spas" Upravnom sudu podnosi tužbu za poništenje pomenutog vladinog rešenja.
Veće sastavljeno od sudija Gordane Suknović Bojadžija, dr Vladana Stanojeva i Suzane Guduraš 17. oktobra 2014. donosi presudu III-4 U 2734/14 kojom Vladi Srbije nalaže da poništi svoje rešenje o eksproprijaciji, jer za istu ne postoji nikakav javni interes.
U Srbiji su, međutim, privatni interesi pojedinaca bliskih državnom vrhu iznad svega, pa i samog suda i zakona. Pomenuta presuda, iako pravnosnažna i izvršna, do dana današnjeg nije sprovedena, niti oteta imovina vraćena stvarnim vlasnicima.
Punomoćnici Medića 25. aprila 2015. traže od Upravnog suda u Beogradu da izvrši presudu suda u Subotici i ništavnim oglasi rešenje Vlade, kao i da novčano kazni odgovorno lice iz Vlade koje nije postupilo po presudi. Upravni sud iz Beograda ćuti do danas.
Gradski pravobranilac Subotice, koji zastupa grad u ovom sporu, sada je Slavica Petrović Damjanov, koja je ranije bila advokat i zastupala Lajoša Čakanja.
Antikorupcijska liga Balkana i udruženje „Spas" upravo su na ovom subotičkom primeru Evropskoj komisiji pokazali kako se „pere" ilegalno zarađeni novac u Srbiji.
Evropski organi i dalje sprovode istragu protiv MIG-a i „Marfin banke" u Srbiji, kojom su u međuvremenu obuhvaćeni i RK „Beograd" i „Verano motors". Ovdašnji organi se, međutim, prave da ništa ne znaju, jer su im od zakona i pravde važniji interesi Vgenopulosa, Živanića i Todorića, pošto od njih imaju ličnu materijalnu korist.
Vlada Srbije se čak oglušila i o zahtev za dostavu informacija od javnog značaja i podnosiocu nije odgovorila na pitanje ko plaća porez za imovinu koja je oteta. jer bi se iz toga videlo da je ono što je proglašeno „javnim interesom" u stvari privatni interes.
A 1. Zatiranje tragova
„Laiki bank" je osnovana 1901. na Kipru. Svoje prvo predstavništvo u Srbiji otvorila je 1997. godine, a 2005. preuzima ovdašnju „Centrobanku". „Marfin Investments Group" 2006. stiče većinu akcija i preimenuje banku u „Marfin Popular Bank". Pošto je 2011. većinu akcija preuzela filijala u Estoniji, vraća se staro ime „Laiki Bank". Republika Kipar je 2012. preuzela 85 odsto akcija kako bi banku spasla bankrota, a 2013. grčki izdanak uzima ime „Cyprus Popular Bank".
„Marfin Investments Group" osnovan je 1998. godine pod imenom „Marfin Financial Group S.A." (sadašnje ime uzima 2001.). Državno preduzeće "Dubai Group" iz Ujedinjenih Arapskih Emirata godine 2006. stiče 35 odsto akcija MIG-a i tako postaje dominantni akcionar.
"MIG Real Estate (Serbia) B.V." je registrovan na adresi Claude Debussylaan 24, Amsterdam 1082 MD, ali ni uvek odlično informisani "Bloomberg" nije uspeo da otkrije ko zapravo vodi ovo preduzeće.
Vasileios Kakagiotis je jedan od direktora "Robnih kuća Beograd", najverovatnije postavljen od strane većinskog vlasnika iz Holandije (drugi direktor je Krsta Sandić iz Beograda). Po poslovnom izveštaju MIG-a iz 2013. godine, RKB ima ukupno 208.000 kvadratnih metara poslovnog prostora u 35 lokala (od kojih je devet u Beogradu), četiri prodavnice u Crnoj Gori, logističkom centru i upravnoj zgradi u Beogradu.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
NISMO REŠILI SVOJA PITANJA A REŠAVAMO TUĐA!? BEZ OBZIRA NA CENU..
Srbija će u narednih 25 godina isplaćivati novčanu odštetu Savezu jevrejskih opština, prema Zakonu o otklanjanju posledica oduzimanja imovine od žrtava Holokausta bez živih naslednika, koji se već nalazi u skupštinskoj proceduri, pred usvajanjem.
Takođe, Republika Srbija će vratiti Savezu jevrejskih opština oko 3.000 uglavnom privatnih objekata u gradskim sredinama, uprkos tome što živih naslednika nema! Zbog toga mora doći i do izmene Zakona o restituciji, na šta je upozorila i Evropska komisija, zatečena Vučićevim namerama.
Ova neverovatna vest, prošla je skoro nezapaženo, mada je reč o podloj podmetačini kojom će i Srbija biti označena kao krivac i saučesnik u zločinima nacista nad Jevrejima u Drugom svetskom ratu!
Milica Grabež
Mada je opšte poznata istorijska činjenica da su fašisti za četiri godine rata pobili više od 30 hiljada Srba samo u Beogradu (Jajinci, Banjica, Staro Sajmište), koji su stradali zajedno sa Jevrejima i Romima, suludi Aleksandar Vučić, odlučio je da napiše novu istoriju i da na ovaj način zakonski proglasi Srbe za zločince, uprkos tome što su bili među najvećim žrtvama fašizma u Drugom svetskom ratu i što su ustali protiv nacističke Nemačke još 27. marta 1941. godine.
Ambasador Izraela u Srbiji, Jozef Levi, ovu opasnu nameru oduševljeno je podržao rekavši između ostalog i ovo: "…Ovo je plemenit srpski gest – biti punog srca, biti svestan prošlosti, biti pravedan i dobar…" .
Šta znači u ovom slučaju "biti svestan prošlosti"? Da li to Levi podmuklo optužuje Srbe za zlu sudbinu ovdašnjih Jevreja u vreme nacističke okupacije i poziva ih na kajanje? Ili se samo zahvaljuje suludom Vučiću koji će "olakšati" srpski budžet i na ovaj način?
Ali, da zlo bude gore, ambasadoru Leviju se pridružio i ministar pravde Nikola Selaković, koji je doslovno rekao: "…Pored pravnog osnova za donošenje ovakvog zakona, postoji nešto što može da se nazove i moralnom obavezom koja ojačava antifašistički identitet našeg naroda i države, neka vrsta obaveze prema našim zemljacima, pripadnicima jevrejskog naroda, koji su svoje živote i dela posvetili Srbiji".
O kakvom "pravnom osnovu" Selaković govori? Šta je to Srbija skrivila Jevrejima u Drugom svetskom ratu ako se zna da su nacisti jednako bacali i Srbe i Jevreje u koncentracione logore i gasne komore (u Beogradu su taj zločinački posao obavljali u pokretnim gasnim komorama montiranim na kamionima).
Savez jevrejskih opština operiše podatkom da je Jevrejima na teritoriji Srbije u Drugom svetskom ratu oteto blizu 3.000 nepokretnosti i ostalih dobara. Ali, tu je i činjenica da je Vlada Milana Nedića (šta god ko o njoj mislio sa ove "istorijske distance"), otkupila i platila tu imovinu Nemačkoj za ogromnu sumu od 360 miliona ondašnjih zlatnih dinara!
Da podsetimo, 25. aprila Vojna komanda za Beograd, koju je potpisao pukovnik Kajzenber, izdala je naredbu kojom se Jevrejima zabranjuju sva građanska prava.
Zanimljivo, ali je predlog Zakona o otklanjanju posledica oduzimanja imovine žrtvama Holokausta koje nemaju živih zakonskih naslednika, ušao u skupštinsku proceduru istog dana kad je srpsko pravosuđe odlučilo da razmatra zahtev za rehabilitaciju Milana Nedića!
Tako je, neverovatnom glupošću umišljenog vlastodršca, vladino telo – Agencija za restituciju, došla u situaciju da istovremeno rešava i zahteve za vraćanje imovine Milana Nedića, ali i zahteve za vraćanje imovine Jevreja koje je Nedićeva Vlada otkupljivala od nemačkih okupacionih vlasti!
Ključno pitanje u ovom trenutku je: zašto se Savez jevrejskih opština u Srbiji, nije obratio sadašnjoj Vladi Republike Hrvatske, koja u svom sastavu ima ozbiljnih "štovatelja" takozvane Nezavisne države Hrvatske (NDH), nekadašnje marionetske i fašističke tvorevine, koja se prostirala teritorijalno sve do Zemuna i današnjeg Novog Beograda?
Naime, većina ovdašnjih Jevreja završila je u rukama ustaških vlasti u Zemunu, a odatle u zloglasni logor Jasenovac gde su ubijani zajedno sa Srbima, koji su činili više od 90 odsto ukupnih žrtava na ovom užasnom stratištu. Zašto Savez jevrejskih opština ne potraži "plemeniti gest", "puno srce" i "svest o prošlosti" od današnje Hrvatske, čija predsednica ovih dana govori o "antifašističkim temeljima Hrvatske"? Ili u Češkoj, Poljskoj, Ukrajini… ?
Kako je Srbija stigla dotle da je jedan poremećeni ludak, svojim idiotskim "milosrđem", pretvara u zločinca i pokajnika? Kako smo od žrtve i pravednika stigli dovde, a da niko nije ni reč progovorio protiv užasne režimske podvale?
Ni u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti ni u udruženjima, književnika, novinara, primenjenih umetnika, pozorišnih i filmskih stvaralaca, baš niko ni reč da kaže, da ustane protiv besramnih laži i brutalnog krivotvorenja istorijskih činjenica?
Ima li Srbija slobodoumnih ljudi, nezavisnih intelektualaca, ili je svoju mučeničku dušu ispustila na rukama umno poremećenog Vučića?
Izraelska vlada čini sve, preko svojih službi, da u Srbiji smesti migrante, da stvori u Srbiji general-štab islamske države, odakle će njeni borci putovati na izvršenje akcija po evropskim državama.
Sedam država je odbilo da izda agreman Josifu Levom, ali je on sa svojim izabranikom dobio mogućnost da bude ambasador u Srbiji. Izrael, kao država, pokušava da na svakom koraku saplete Srbiju, najdirektnijim uticajem da arapi Srbiju dobiju kao svoju državu.
Gradonačelnik Beograda Siniša Mali je Jevrejin. Izraelski Mosad mu pomaže u pljačkanju Srbije. Uloga ambasadora Josifa Levia je mračna. Spada među najkorumpiranije diplomate u Srbiji. On obećava Vučiću i njegovoj kamarili, kao i Siniši Malom, da će ih Mosad izvesti iz Srbije, kada ona klone, kada je opustoše do surovosti, i da će ih smestiti u neku obećanu zemlju.
Možda i u Izraelu, jer imaju dovoljno novca. Izraelske službe prave Beograd na vodi, mada su se šeici, pod pritiskom iz Vašingtona, udaljili od Vučića. Izrael drži arapsku Mira banku u Beogradu, preko koj iznose novac iz Srbije.
Prva nezavisna vlada Srbije mora odmah da prekine diplomatske odnose sa Izraelom!
Jevreji u Srbiji su ugledni građani. Većina njih se grozi Vučićeve lopovske kamarile i zločinačke politike. Novac koji će dobiti jevrejska opština u Beogradu koristiće Mosad za svoje zločinačke akcije po Evropi.
Jevrejski intelektualac Norman Finkelstein objavio je knjigu "Industrija holokausta“, u kojoj je pisao, pozivajući se na dokumenta, kako su američki Jevreji zaradili milijarde dolara, zastupajući u odštetnim parnicama pred američkim sudovima porodice Jevreje stradalih u Holokaustu.
Advokati Jevreji uzimali su po nekoliko miliona dolara na ime honorara, a Jevrejima-žrtvama je dosuđivano po nekoliko hiljada. Tabloid je objavio glavne delove iz ove knjige, koji se nalaze i na sajtu, u kojima je opisana pohlepa američkih Jevreja, koju su Holokaust iskoristili kao industriju za zgrtanje para…
P.S. Objavljujemo pismo koje smo iz Zrenjanina dobili od gospodina Viktora Kosa, na temu vraćanja oduzete imovine Jevrejima, kao doprinos raspravi koja je skrajnuta. Informaciju je gospodin Kos 7. aprila prosledio i članovima Saveta za nacionalnu bezbednost i Birou za koordinaciju, kao i kancelariji Saveta. Srpski intelektualci, na žalost, prećutkuju sve ono što se tiče nacionalnih interesa zemlje koja ih je odškolovala i odhranila. Redakcija se zahvaljuje gospodinu Kosu što je sa našim čitaocima podelio svoje stavove.
Viktor Kos
Tražeći Vašu e-mail adresu, naišao sam na kritički osvrt o predlogu Zakona o dopuni Zakona o restituciji. Činjenica je da Izrael nije priznao Kosovo do danas, što znači nije mogao biti u prvih pet zemalja koje u ga priznale, kako tvrdite u tekstu. Razlozi za ovakvu odluku su naravno stvar analize i slobodnog mišljenja, fakti su međutim neoborive činjenice
Izrael je slično kao i Rusija priznao samo pravo putovanja pasošem Kosova, a Rusija pravo učešća na sportskim takmičenjima. Od diplomatskog priznanja nema još uvek znakova.
Ništa manje važnije je pitanje zakonskog uređenja restitucije, koja je u celini deo političkog produkta u vezi pristupa pregovorima EU, a najmanje ozbiljni pokušaj regulacije pravde i nepravde koja je velika, neizmerna, neshvatljiva u svakom objektivnom razumevanje kolektivne i pojedinačne tragedije. Potpuno uništenje jevrejske grupe u Srbiji sa Banatom je isključivo zločin okupatora. Stradanja i progoni koji su u to vreme trajali na teritoriji još uvek i tada međunarodno priznate Jugoslavije su večiti dokaz stravičnog zločina koji je nanešen i srpskom narodu, nizu politički i ideološki nedužno progonjenim ljudima…
Zakonodavac je načinio obzirom na dimenzije i značaj pozadine greške koje dotiču ustavno pravna pitanja i pitanja međunarodnog prava u celini. Kako može Srbija da sebi uzme za pravo da izvrši obeštećenje žrtava Holokausta kada ni za vreme rata, ni posle rata ne egzistira kao subjekt prava u donošenju odluka na njenoj teritoriji?
Prvi Zakon o restituciji je već jedan politički pamflet, a manje Zakon o restituciji. U prvom članu ovog zakona donešenog 2011. godine (vlada Cvetković – Tadić) stoji nešto što će se tumačiti kao preuzimanje istorijske odgovornosti Srbije za zločin i oduzimanje imovine koju nije mogla izvršiti Srbija kao objektivno od 2007. samostalna država.
Predmet uređivanja
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uslovi, način i postupak vraćanja oduzete imovine i obeštećenja za oduzetu imovinu, koja je na teritoriji Republike Srbije primenom propisa o agrarnoj reformi, nacionalizaciji, sekvestraciji, kao i drugih propisa, na osnovu akata o podržavljenju, posle 9. marta 1945. godine oduzeta od fizičkih i određenih pravnih lica i prenesena u opštenarodnu, državnu, društvenu ili zadružnu svojinu (u daljem tekstu: vraćanje imovine). Ovaj zakon se primenjuje i na vraćanje imovine čije je oduzimanje posledica Holokausta na teritoriji koja danas čini teritoriju Republike Srbije.
Da, i odluka vlade Nedića je sporna, a pozadina poznata, daljnja i pravna, istorijska i moralna, time i politička greška koja dolazi iz oba ova zakona. Ovo je ključno pitanje, jer je jedna stvar obeštećenje – restitucija u celini, a sasvim druga pitanje preostalih objekata koja su menjala vlasnike od 1941/42 do danas. I ovde je pitanje šta će se vratiti i kako.
Kako teče inače restitucija i ispravljanje nepravdi sa političkom i istorijskom pozadinom možete razumeti na osnovu slučaja u toku. Opljačkano je na kraju kao moralna maska za pod tajnošću institucionalni dogovoreni proces diskriminacije i ukidanja prava i sama egzistencija, činjenice o postojanju, o činjenu i nečinjenu jedne uništene socijalne – porodične sudbine bez prava na pravni lek. Ova nepravda i igra u trajanju je samo slučajem otkrivena, a niz ostalih bezbrojnih ostaće pokriveni maglom. I ovo važi za objektivni odnos prema uzrocima i posledicama ratvanja i neshvatljivih žrtava u kritičnom periodu vremena Drugog svetskog rata.
Barbara Kos, moja baka sa očeve strane je umrla 1978. godine. Ja sam tada imao 21 godinu, odrastao sam sa njom i dedom kao u drugoj roditeljskoj kući. Ta žena nikada nije pustila suzu, nikada spomenula stravu koju je sama preživela i doživela kroz saznanje da niko od rodbine nije preživio. Dve osobe koje su po krvnoj liniji preživele su daljnji rođaci, jedan Korenlije koji je pre rata iselio i Kanadu i jedna gospođa iz Bratislave. Prema građanskom pravu nasledstva, porodice Lederer, Dojč, Kraus (Srbija, Mađarska Rumunija), Klajn su porodice oca i majke moje bake i njihovi roditelji. Niko nije preživio i nikada se nije postavilo pitanje nasledstva. Ono je prećutno i dogovorom babe i dede iz poznatih ideoloških razloga posle rata jednostavno potisnuto kao nepostojeće.
Mnogo važnije, bez prijatelja, bez ljudi komšija i meštana, bez njihovog međusobnog nesalomivog iskrenog uvažavanja i žrtvovanja, niko ne bi preživeo taj stravični period.
Za to najvrednije, za to ljudsko i iskreno što danas sve manje znači ili se ređe sreće, za tu neposrednost života koja je u sebi nosila iskreni humanizam sve vreme ne postoji cena, ne postoji protivvrednost, a ona je beskrajna i velika.
Sa Youtuba sažeta diskusija sa izvorima, koja ukazuje da se pri donošenju zakona 2011. načinio veliki propust, jer nije definisan predmet restitucije, nije dato obrazloženje zašto Srbija preuzima na sebe da izvrši restituciju oduzete imovine u Holokaustu, nije precizirana koja imovina, nisu stvoreni uslovi za valjano podnošenje zahteva jer je dokumentacija uništena ili je manipulisana, arhivi su zatvoreni ili se nalaze u posedu iz čijih se podataka decenijama vrše različite transformacije…
Naposletku, ne pomišljajući o restituciji, doživite trajni gubitak prava iz igara delom naznačenih u prvom e – mailu. Inače, za međusobnu razmenu decenijama manipulisanih podataka, pod strogom tajnošću, nadležna je služba kancelara, a po Zakonu o osnovama uređenja sistema bezbednosti i ustavu služba predsednika Republike Srbije.
Da li je najavljena borba protiv mafije 2007. septembra koja je počela u Zrenjaninu hapšenjem preko 30 ljudi, a koja je iznenadila tadašnjeg nosioca službene funkcije predsednika, upravo u Berlinu, deo restitucije iz uvek sve viših ciljeva i tajni koje nikada niko neće saznati (Tadić na Prvoj srpskoj TV – "Veče sa Ivanom Ivanovićem") ili se radi samo o igri koja nikada ne prestaje i onda kada nosioci službenih odluka ne znaju o čemu odlučuju, a zakonodavci donose zakone za čiju pozadinu se nisu dovoljno informisali van svih mogućih političkih i ostalih interesa i perspektiva. Postoji prošlost koju niko nikada ne može da izmeni, a odnos prema njoj je put za budućnost.
Kako su se stvarno donosile odluke 1941 – 42 i zašto
Aly Gotz je objavio knjigu 2005. godine sa radovima iz nemačkih i ostalih dostupnih arhiva u vezi načina upotrebe i finansijskih usmeravanja sredstava iz arijizacije u korist Rajha, pored ostalog preko marionetskih režima. Gotz je našao arhivsku građu procesa arijizacije i Holokausta u vezi procesa u Srbiji i izvršio na osnovu dokumenata ( u tekstu TAZ su dati arhivski izvori) rekonstrukciju procesa odlučivanja i opet kroz dokumenta iz arhiva i poznatih činjenica puteve i način pranja novca. Na You Tube kanalu se o tome vodila kratka diskusija, pored ostalih foruma i objavio sam fakte i činjenice iz ove studije na osnovu arhivske građe.
Uzgred tema mi je dobro poznata bila i pre 2005, a ova knjiga je potvrda i razrada radova Raula Hilberga u vezi načina funkcionisanja sistema iznude u organizaciji procesa preraspodele i kapitalizacije nastale u pogledu upravljanja imovinsko-pravnim zaostavštinama procesa totalnog uništenja. Dokumenta i činjenice nisu sporna. Konkretno je odluka od 26. avgusta Nedićeve vlade naredba Geringa sa planom ministra finansija daljnjeg pranja novca preko marionetske vlade u korist Rajha.
Imovina bez naslednika je deset puta veća od ovog zakona. 25 miliona za 25 godina je politička odluka van svake realnosti, jer su samo na osnovu izgubljenih prava u periodu od 75 godina realni kapitalni iznosi (primera radi, bilo kog objekta u Zrenjaninu: šećerane, vila …) veća od ovog iznosa. Mnogo važnije je pitanje suštine organizacije sistema i zakonskih rešenja koja nepravdu nastavljaju u celini i posledica takvog političkog načina odlučivanja do danas. Na štetu opšteg javnog interesa, na štetu žrtvi, na štetu istorijske istine o suštini tragedije i posledica, a sve kao politička predstava, jedna u nizu pod tempom promena sa posledicama realnog stvaranja novih nepravdi bez obzira na volju i znanje nosilaca odluka ili zakonodavca.
Dole u tekstu je prevod dela teksta iz TAZ-a od 2005. godine Goetza sa linkovima izvora arhivskih dokumenata. explicit Iđa íaäa?ó äaía +Viktor Koss…Pa lepo što se trudiš da budeš konstruktivan, ali nije ti ovo mesto za detaljnije analize. možeš mnogo pametnije, i na istu temu, da potrošiš vreme…
Odgovor: To su osnovne informacije sa izvorima i naznakom da se radi o dokumentima. Ovim nije otvoreno ni slovo A od cele materije. Dao sam deo izvora – dokumenata, a potrebno je ne radi polemike, već mnogo više razumevanja procesa, suštine načina funkcionisanja sistema u tom kritičnom – tragičnom vremenu.
Grubo, ali tačno rečeno, pored iznude donošenja odluke postojao je princip pranja novca preko odluke vlade u korist Rajha. Ovo je deo prevoda iz TAZ-a od 11.03.2005. Pri donošenju određenih odluka, nezavisno od promenljive bilo čije političke volje, treba se tačno znati šta se hoće i kakve ukupne posledice imaju određene odluke. Da je donošenje sporne odluke bila i te kako promišljena odluka Berlina, samog vrha i Geringa je dokazano dokumentima, ali i proces priprema, motiva, realnih tokova i pranja novca i "brisanje tragova". Ovo napominjem iz razloga prihvatanja krivice ili davanja drugome olake krivice kroz brzopletost i nesmotrenost o uzrocima i posledicama koje određene odluke – zakoni sa sobom nose.
Tagescajtung (TAZ) – prevod dela teksta:
U željenoj jasnoći mogao sam da rekonstruišem iz dokumenata proces odlučivanja u oblasti pod vojnom upravom – Srbija. Tu su Nemci pobili Jevreje neobično brzo. Već u godini posle napada zaključio je šef vojne uprave sredinom aprila 1942:
"…Već pre nekoliko meseci naredio sam da se sve jevrejsko u ovoj zemlji strelja, a jevrejske žene i deca koncentrišu i smeste u jedan logor. Uz pomoć SD (sigurnosna služba) sam istovremeno naručio vozilo za ‘dezinfekciju od vaši’, koje će sada u roku od 14 dana do 4 sedmice završiti spremanje logora. "
(Pod "vozilom za dezinfekciju vaši" podrazumevao je šef vojne uprave kamion dušegupku, u kojem su jevrejska deca i žene kroz dovođenje motornih gasova u kabinu vozila bili ugušeni). Nekoliko sedmica kasnije bila je većina od 22.000 srpskih jevreja ubijena. 23. maja 1942. godine, zaključio je referent za jevrejska pitanja ministarstva spoljnjih poslova: "Jevrejsko pitanje nije više u Srbiji akutno".
Tamo se radi još o regulisanju imovinsko-pravnih odnosa. Za konfiskaciju imovine bio je nadležan referat 17 (kasnije 12) generalnog opunomoćenika za privredu u Srbiji. Ovu službu je vodio Hans Gurski, koji je prethodno radio u štabu kod Hermana Nojbahera u Bukureštu. Proces likvidacije od strane Vermahta i SS-a nije bio još dovršen, a trajala su savetovanja stručnjaka za okupacionu upravu o primeni konfiskovane materijalne ostavštine. Još je 23. maja 1942. godine, ministarstvo spoljnjih poslova rajha predviđalo da posle zadovoljenja zahteva nemaca iz rajha i Folksdojčera, treba osnovati komisarnu upravu jevrejske zaplenjene imovine, kuća i zemljišta, sa osnovnom zamisli kasnijeg prenošenja ove jevrejske imovine u rajh.
Većina službenika je bilo mišljenja da bi prema mogućim kasnijim zahtevima Srbije za ratnu odštetu ova imovina mogla da bude iskorišćena. Takođe služba za četvorogodišnji plan izjasnila se 1942 za upravljanje konfiskovanom imovinom u prilog Rajhu.
Protiv ovog plana je bilo ministarstvo finansija Rajha. Njihov zastupnik, Kristijan Brajan je u maju 1942 predložio da se prihodi iz konfiskovane imovine radi urednosti posla moraju propustiti kroz srpski budžet. Zaključno je u rukama vojnog komandanta u Srbiji da odluči o nameni sredstava i prema tome da uputstva srpskoj vladi. Mesec dana kasnije došlo je do još jednog sastanka po istim pitanjima.
O tome izveštava zastupnik spoljnjih poslova Rajha: "…Pri dogovaranju o likvidaciji imovine srpskih Jevreja 19 juna 1942 u prostorijama uprave za četvorogodišnji plan u Berlinu, a na osnovu prethodnih razgovora,da je zaključeno sledeće; Imovina Jevreja u Srbiji se knjiži u korist Srbije. Knjiženje u korist Srbije je neophodno jer bi u slučaju knjiženja u korist Rajha bio izvršen prestup u odnosu na hašku ratnu konvenciju.Međutim imovina dolazi nama (Rajhu) posredno u korist. U Haškoj ratnoj konvenciji stoji u članu 46 jasno: ‘Privatna imovina ne sme biti oduzeta’."
Odredba važi samo za zemlju okupatora, ali ne i za nacionalnu upravu okupirane zemlje. Nekoliko dana posle berlinskog dogovora priključio se Gering smernicama finansijskih stručnjaka i doneo odluku:
"…Odmah se jevrejska imovina u Srbiji treba knjižiti u korist Srbije, da bi se kako je Gering obrazložio, omogućila finansijska pomoć srpskom budžetu za i onako visoke troškove okupacije. Sada je zadatak generalnog opunomoćenika za privredu u Srbiji da obezbedi ubrzanje prelazka od njega upravljane jevrejske imovine južno od Dunava, kako bi Srbija mogla da počne sa upravom… uostalom odlučeno je da srpska vlada mora doneti oldluku kojom se od 15.4.1941 imovina Jevreja koji su imali jugoslovensko državljanstvo prenosi u korist srpske države."
Srpski ministarski savet je 26. avgusta 1942. doneo ovu odluku.
Pored već navedenih osnovnih motiva za ovu odluku – ojačati dinar i tako prikazati kako se respektuje haška konvencija – okupaciona sila je imala interes, "da ojača ugled Nedićeve vlade"….i tako je kroz prepuštanje imovine jevreja stabilizuje. U stvarnosti su tokom druge polovine 1941 troškovi rata činili dvostruko veći iznos od raspoloživih sredstava budžeta, a iz čega se i iz nemačke perspektive odmah prouzrokuje ozbiljno ugrožavanje domaće valute.
Do tada su mesečni okupacioni troškovi iznosili 500 miliona dinara. Celokupna preostala imovina se procenjivala u decembru 1944. na 3-4 milijarde dinara. U trenutku donošenja berlinskih zaključaka ova suma je bila dovoljna za pokrivanje troškova okupacije za pola godine, odnosno u dužem periodu radi stabilizacije domaće valute dinara odnosno smanjenja inflacionog pritiska. Sledstveno tome ministarstvo spoljnih poslova izveštava septembra 1942 u svom redovnom izveštaju o "ograničenju troškova okupacije" da: "Tema ne zaslužuje u ovom periodu bilo kakvu dopunu."
Ovakve rečenice i stavovi, kako se u slučaju Srbije daju dokumentovati, upućuju na strogo tajne u opštem smislu i načinu primenjene metode konfiskacije, sa kojom su se Nemci u celoj okupiranoj Evropi opunomoćili korišćenjem jevrejske imovine. Samo na drugim mestima brišu se tragovi veza između nacionalnih banaka i finansijskih uprava pokorenih zemalja. Nemačke okupacione vlasti su stvorili od nacionalnih institucija okupiranih zemalja, a na osnovu sopstvenih donetih zakona, saučesnike u pljački, učinili su da novac dolazi do budžeta marionetskog režima, da bi se tada od uklanjanja tragova porekla isti prisvojili ().
Sve je jedna velika politička i pravna farsa. Uredba Nedića ne obuhvata svu jevrejsku imovinu, već samo onu za koju nacisti (okupacioni režim) nije bio direktno zainteresovan. Do 1942. godine je imovina stojala na raspolaganju i prometu iz koje je nacistički okupacioni režim prodajom po povoljnim uslovima sam sebe finansirao. Tek je ostatak ostatka imovine uredbom iz 1942. godine formalno pravno oduzet i njime je navodno pravo raspolaganja odlukom Geringa prenešeno na marionetsku vlada Nedića. Međutim, nacisitički režim je formalno dajući pravo kvislinškoj vladi da prisvoji prava iz te jevrejske imovine, izvršio ostale promene u funkcionisanju monetarnog sistema i preko njega praktično obezbedio sistem refinansiranja i iz ove imovine okupacionih troškova.
Mesečni troškovi okupacionog režima su iznosili 1942. oko 500 miliona dinara, a imovina koja je ustupljena marionetskoj vladi Nedića je procenjena na 3-4 milijarde dinara. Plan Geringa je bio dalekosežniji, da kroz ostale obaveze i monetranu politiku ovaj iznos iscrpi iz budžeta vlade Nedića i to je i učinjeno kroz štampanje novca i devalvaciju kursa. Ne slučajno, već sa striktnim planom i naredbama, merama u monetarnoj politici o kojima je studiju vrednu čitanja i analize napravio Götz Aly ( bilo je poželjno pre donošenja bilo kakvih zakona ove činjenice razumeti, sa pravne, političke i iz perspektive žrtava).
Kroz ratne tribute i manipulisane valutne kurseve je sve vreme vršena realna preraspodela u korist Rajha, ili drugim rečima Nedićeva vlada je bila izvršilac i ove prevare i manipulacije, bez obzira na svoje znanje.
Sa poštovanjem, redakciji Tabloida,
Viktor Kos
Ruže Šulman 49/16
23000 Zrenjanin
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
PRODAJA PKB: ZA VLAST JE PROVIZIJA UVEK VAŽNIJA OD ŽIVOTA GRADA
Poljoprivredna korporacija Beograd PKB, je poljoprivredno stočarski sistem sposoban da prehrani milionski grad, a jedinstven je po tome što se nalazi na samom obodu milionskog grada.
Gradonačelnik Siniša Mali, čovek neutoljive žeđi za pljačkom, na kojoj bi mu pozavideli i sunarodnici sa Volstrita, odlučio je da slobodnom pogodbom kompaniju proda srpskim tajkunima za male pare, a za veliku proviziju i prestonicu i Srbiju ostavi gladne i žedne.
Ali novom odlukom kojom Preduzeće PKB neće biti privatizovano (a koju su odbornici Skupštine grada Beograda doneli pre nekoliko dana), pa je prethodna odluka o prodaji postala nevažeća, pokvarili su računice nekima koji su planirali da se debelo ugrade!! Međutim sudbina ovog kombinata sa celokupnom imovinom, stočnim fondom, poljjoprivrednim zemljištem i inrastrukturom, i dalje je vrlo neizvesna, pa je za očekivati da verovatno bude i realizovana posle formiranja nove vlasti u Srbiji…
Mersiha Hadžić
Ne postoji isti takav poljoprivrdno-prehrambeni sistem nigde u svetu, koji u sklopu svog poslovanja ima mogućnost da razvija nove proizvode, poput insitiuta ili oglednog dobra, a da istovremeno poseduje sposobnost da samostalno prehrambenim proizvodima snabdeva velegrad u dovoljnim količinama, i da se nalazi na samom rubu prestonice.
Svake godine kao volonteri u PKB-u se javljaju studenti sa Bečkog univerziteta, više univerziteta iz Latinske Amerike i Sjedinjenih Država.
Mlada studentkinja iz Austrije, koja je od matičnog univerziteta nedavno dobila stipendiju da mesec dana provede u Beogradu i volontira u PKB korporaciji, dobrovoljno je o svom trošku produžila volontiranje, jer kako je rekla, ne veruje da bilo gde u svetu može da stekne ovakvo iskustvo.
Činjenicu da gradske vlasti planiraju da privatizuju PKB i možda čak njegovu imovinu rasprodaju iz stečaja, prokomentarisala je kao još jednu od gluposti koje se mogu sresti u zemljama u tranziciji.
"Tvrdnje vaših političara da ništa što nije isplativo i ne može da izdrži tržišnu utakmicu, država ne treba da subvencioniše, su glupost, jer poljoprivreda Evropske unije počiva i zavisi upravo od protekcije nacionalnih država i subvencija koje primaju. Nikada Evropa ne bi mogla sama sebe da prehrani, da posle Drugog svetskog rata države nisu finansirale razvoj poljoprivrede i stočarstva, a to se nije promenilo ni do danas", ističe studentkinja iz Beča.
Američki stručnjak koji je pre nekoliko godina posetio PKB korporaciju kako bi proučio metod obrezivanja papaka kod krava koji se sprovodi u PKB korporaciji nad kravama, kako bi se lečile od mastitisa, bio je oduševljen ovom korporacijom.
"Ovo ne postoji u Americi", rekao je u jednom trenutku tokom svog studijskog boravka .
Kada krava oboli od mastitisa ona više nije u stanju da daje mleko u prvoj fazi, a u drugoj ne može više ni da stoji. Ako se tada blagovremeo ne izleči, krava više nikada neće biti u mogućnosti da daje mleko. Stručnjaci PKB su usavršili metodu obrezivanja papaka i metodu oporavka posle koje su krave u stanju da ponovo daju mleko.
Američki stručnjak je ovo okarakterisao kao najhumanije postupanje sa kravama muzarama koje je ikada video u životu. Na pitanje šta oni u Americi rade sa krvama koje obole od mastitisa, on je rekao da se takva krava smatra troškom.
"Krava koja oboli od mastitisa se u američkim mlekarama ne leči, bar su takva moja saznanja", ogradio se ovaj američki stručnjak i objasnio da se krava koja iz razloga što je obolela od mastitisa ili bilo kog razloga ne isporučuje mleko u dovoljnim količinama u Americi biva rashodovana. Prodaje se klanici, a mlekara kupuje mlađu kravu koja dolazi na njeno mesto.
Pretragom interneta može se doći i do podataka da se kravama u Americi masovno ubrizgava bovajn hormon, što kod njih u prvom periodu hormonske terapije potstiče proizvodnju mleka, ali dugoročno im skraćuje život. Tretman ovim hormonom im uvećava i masu.
Krava tretirana injekcijama bovajn hormona nekoliko godina može da daje i do devedeset odsto više mleka, ali potom mleko koje ona daje gubi na kvalitetu i dodatno ubrizgavanje ovih injekcija dovodi do lošeg zdravstvenog stanja životinje, posle čega se ona rashoduje.
Ovo su samo neki od primera, zbog čega je PKB bitan nacionalni resurs, a tu treba istaći i da on predstavalja izuzetno kvalitetno mesto za praksu studenata poljoprivrednog, veterinarskog i tehnološkog fakulteta. Svima je jasno koliko je za Srbiju važno da ima kvalitetno obrazovane kadrove u ovoj oblasti, i da bi prodaja PKB-a značila i lošije obrazovanje za studente pomenutih fakulteta.
Prema rečima inspektora koji je godinama bio zadužen za PKB, zemljište ove korporacije služi i kao rezervni tok reke Dunav, koje bi se koristilo u slučaju da ova internacionalna reka počne da plavi, kako su to proteklih godina u Srbiji radile manje reke.
PKB ima svoje irigacione sisteme i uredno održava kanale za odvođenje dunavske vode i navodnajvanje zemlje PKB-a. Takav resurs ne sme se olako prepuštati privatnicima, pogotovo se ne sme dozvoliti da ode u stečaj i da se, ne daj bože, zemljište koje služi kao rezervni tok Dunava preimenuje u građevisnko zemljište!
Siniša Mali želi da PKB koji vredi oko 600 miliona evra, slobodnom pogodbom proda za 90 miliona evra (plus 30 miliona provizije za sebe), da hijene tajkuni rasprodaju zemljište i imovinu, otpuste radnike. I Jevreji sa Volstrita bi popreko pogledali Malog. Završio bi u nekom ritu.
PRODAJA PKB-a JE PLJAČKA NARODA U GIGANTSKIM RAZMERAMA
Piše: Milisav Đorđević,
predsednik Samostalnog sindikata PKB Korporacije
PKB Korporacija je prošlu godinu završila pozitivno i ima dobitak od 250 miliona dinara. Iz gradskog budžeta Korporacija nije dobila ni dinara, a pretprošle godine ostala je i bez premija za mleko, čime je oštećena za oko 750 miliona dinara.
Neprimerne su izjave gradonačelnika Beograda i drugih ljudi iz aktuelne vlasti, da PKB iz dana u dan beleži gubitke. Nije u redu što pljuju na PKB i prikazuju da radimo neuspešno. To su sve neistine koje se iznose da bi se opravdala prodaja.
Mi radimo bez zastoja i proizvodni proces nam traje 24 sata. Zaposleni u PKB Korporaciji su jednoglasno protiv najavljene privatizacije, jer praksa je pokazala da u Srbiji nijedna privatizacija poljoprivrednih kombinata nije bila uspešna.
Predlog je oba reprezentativna sindikata u PKB Korporaciji da država i dalje ostane većinski vlasnik kapitala PKB-a, a da se upravljački menadžment profesionalizuje i istrgne od partijskog uticaja. Praksa je pokazala: gde je partijski uticaj u preduzeću, tu ne samo da ne važi dobra menadžerska veština i praksa, već i zdrava logika upravljanja kapitalom pada u vodu.
Da je tako, primer je baš PKB Korporacija, koja ima Odbor direktora sastavljen od partijskih „delegata". Ovaj i ovakav Odbor direktora ni jednu odluku nije doneo u cilju da PKB Korporacija očisti svoja stara dugovanja koja se vuku još iz kriznih devedesetih godina prošlog veka, kada se jeftinom hranom PKB Korporacije kupovao socijalni mir.
A to je moglo i može da se reši prodajom od 50 do 100 hektara zemljišta u građevinskoj zoni i da se taj dug isplati u celosti. Primera radi, PKB je prodao 4 hektara zemlje u Borča Gredi po 700 hiljada evra po hektaru. Primenjujući ovu praksu, mogli smo veoma lako i efikasno da očistimo dugovne bilanse, a da uopšte ne bude ugrožena poljoprivredna proizvodnja.
Iznet stav pokazuje da se odbor direktora ne bavi zaštitom interesa PKB Korporacije, već interesima Srpske napredne stranke i Socijalističke partije Srbije, koje imaju većinu članova u Odboru direktora.
I ne samo da Odbor direktora PKB Korporacije ne štiti interese preduzeća, već odluke koje donose vode u sigurno rasturanje PKB Korporacije. Glasali su za nezakonito uknjiženje državnog zemljišta na PKB Korporaciju, koje bi se putem prodaje preduzeća prodalo po bagatelnoj ceni (sada u drugom krugu prodaje PKB-a cena hektara zemljišta iznosi manje od 3.000 evra).
Da je uknjiženje bilo kriminal, činjenica je da je služba katastra odbila da ovo zemljište preknjiži na PKB Korporaciju. Vlast je pravo odluke uknjižbe prebacila na Ministarstvo građevina kao drugostepeni organ, i uknjižba državnog zemljišta na PKB je izvršena i to više od 18 hiljada hektara zemlje, koja se više od tri četvrtine nalazi na teritoriji opštine Palilula, odnosno na levoj beogradskoj obali Dunava.
Zemljište je uknjiženo sa ciljem njegove prodaje, a to je Odbor direktora veoma dobro znao, jer smo mi iz sindikata svakog po na osob i upozorili da glasajući za ovakvu odluku čine kriminalnu radnju.
I javni pravobranilac Srbije u ovoj radnji je prepoznao kriminal i kod Upravnog suda Srbije pokrenuo spor poništenja ove uknjižbe. Međutim, reagovao je lično premijer Aleksandar Vučić i njegovi ministri, pa je zaključkom Vlade Srbije krajem 2015. godine preporučeno Javnom pravobraniocu da povuče tužbu. Naravno, ne treba sumnjati u postupak Javnog pravobranioca u odnosu na Zaključak Vlade Srbije „Poslušnost je najveća vrlina", a najveće vrline se stavljaju na prvo mesto.
Sindikati nisu protiv privatizacije preduzeća, ali grad je izabrao najgori mogući model privatizacije. Po njihovom modelu se ne prodaje preduzeće, već zemljište, mehanizacija, građevinski objekti i stočni fond. Svi radnici se otpuštaju, pa novi vlasnik koga od radnika hoće da primi na posao, a koga neće širok mu drum. Zar su zaposleni, čijom zaslugom je i opstalo ovo preduzeće, to zaslužili?
Da li je slučajno izabran ovaj model privatizacije? Mislim da nije, i da je u pozadini svega želja i namera pojedinaca iz vlasti da se što više državnih para slije u privatne džepove. Ništa novo! Ovo je na stotine primera privatizacije već viđeno, sa razlikom, što je ovo pljačka naroda u gigantskim razmerama.
Naš predlog privatizacije je da grad podeli besplatne akcije zaposlenima i bivšim zaposlenima na osnovu minulog rada i da se PKB upiše u APR kao akcionarsko društvo. Zatim da država nađe strateškog manjinskog partnera (ulagača) i da mu na osnovu manjinskog vlasništva poveri upravljanje preduzećom.
Ovaj naš predlog je zdrav i jedino ispravan način privatizacije od koje svi imaju koristi: Zaposleni, bivši zaposleni, grad kao vlasnik, država Srbija i novi manjinski kupac, a najvažnije je da PKB Korporacija ostane celina i sa svojih 70 godina tradicije u agrobiznisu bude ponos srpske privrede.
KOLIKO SVI MI DUGUJEMO PKB KORPORACIJI
Piše: Nikola Lazić,
predsednik Nezavisnog sindikata PKB Korporacije
PKB u svojih sedam decenija rada, ne samo da je proizvodio hranu, već je na sebe preuzeo i imao veliku društvenu odgovornost. Sa njegovim viškom profita formirana su ritska naselja, izgrađivani stanovi za zaposlene, vršena ulaganja potpuna ili delimična u školske zgrade, obdaništa, zdravstvene stanice, a kompanija je bila nosilac i finansijer komunalnih delatnosti u ovim naseljima: vodovod, kanalizacija, podizanje i uređenje zelenih površina, uređenje puteva…
Kompanija je ovim preuzela niz komunalnih delatnosti koje su bile u širem društvenom interesu. Ova Korporacija učestvuje u održavanju oko 100 kilometara obalo-utvrde koja od poplave štiti dobar deo Beograda, a brine se i nad stotine kilometara kanala koji leti služe za navodnjavanje polja, ali s proleća mogu da prihvate velike količine vode iz nabujalih reka i tako smanje posledice njihovog izlivanja.
Osim komunalne infrastrukture i ulaganja u istu, PKB Korporacija veliku pažnju poklanja i u organizovanju kulture kroz Kulturno umetničko društvo PKB i u organizovanju sporta kroz Sportsko društvo PKB. Poznato je da u svakom ritskom naselju postoje sportski tereni za fudbal, košarku… i da grad ni dinara ne ulaže u ovu sferu društvenog života kod nas.
Sve ove neprofitne delatnosti izdvojene su od dela PKB-a koji je ponuđen na prodaju, što pokazuje da se novom vlasniku Kombinat nudi sa ciljem da što brže obrne uloženi novac i da tako zadovolji sopstvenu glad za profitom. Ovo očigledno govori da novog vlasnika održavanje i razvoj društvenog života u ritskim naseljima uopšte neće interesovati.
Izneti stav nije samo stav sindikata iz PKB Korporacije, već je stav i ličnosti od znanja i integriteta: Miladin Ševarlić, profesor poljoprivrednog fakulteta u Beogradu, jednom prilikom je podsetio na istorijsku činjenicu da je svojevremeno gost PKB-a bio predsednik svetske banke Robert Maknamara. Posle te posete, Maknamara je bio oduševljen načinom na koji je ovaj kombinat organizovan i izjavio je, da u Americi treba graditi agro kompanije na način kako je organizovan PKB.
Kao i mi u sindikatima, i uvaženi profesor Ševarlić stoji na stanovištu kako dugovi Kombinata lako mogu da se otplate prodajom malog procenta njegove imovine i da PKB posle toga može da nastavi sa uspešnim radom, pod uslovom da od države dobije mogućnost da za njega važe ista pravila kao i za ostale poljoprivredne kombinate.
Ovo je najmanje što Srbija i, posebno, Beograd mogu da učine za PKB, koji je u dugove i dospeo samo zato što je teških devedesetih godina prošlog veka tržište snabdevao hranom po cenama nižim od proizvodnih, kako bi narod preživeo.
Nad ovim iznetim činjenicama, treba svi da se zamislimo koliko dugujemo PKB Korporaciji.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
PLJAČKANJE, PRIVATIZACIJA I PROFIT: ČERUPANJE KOMBINATA KOJI VIŠE NEĆE HRANITI BEOGRAD!
Nastavlja se agonija nekadašnjeg najvećeg poljoprivrednog kombinata u ovom delu sveta. PKB se našao stešnjen između interesa različitih grupa bliskih vlasti koje bi da ga kupe, ali da za njega plate više od šestine realne vrednosti, kao i da im se omogući da prenamenom zemljište proglase građevinskim i zatim ga prodaju po višestruko višoj ceni.
Gradonačelnik Siniša Mali računa da će prodajom PKB staviti u džep, u vidu provizije, oko 30 miliona evra. Grad će izgubiti snabdevača hranom, bez posla će ostati nekoliko desetina hiljada radnika, kooperanata, dobavljača, iz prodajne mreže, ugroziće se opstanak Opštine Palilula…
Sve to nije važno, kada su u pitanju apetiti opasnog kriminalaca Siniše Malog, koji je pod zaštitom rođaka Vučića…
M. Malenović
PKB Korporacija a.d. je još 2008. trebalo da bude prodata unapred poznatom kupcu, ali je sindikat tada uspeo to da spreči. Muke ovog kombinata, koji je nekada hranio Beograd, počele su devedesetih godina, kada je iz preduzeća izuzeto sve što donosi profit i kasnije privatizovano. Radi se o Imleku, Frikomu i Pekabeti, kao i o mesno-prerađivačkom pogonu PKB Vizelj, koji je prodat još 1998. godine.
U okviru PKB-a ostala je samo još primarna proizvodnja.
Uprkos činjenici da je Investicioni fond Salford na srpskom tržištu mleka i mlečnih prerađevina stekao monopolistički položaj, zahvaljujući kome je diktirao cene i uslove otkupa mleka, PKB je 2009. oborio dotadašnji sopstveni rekord u proizvodnji mleka proizvevši 64 miliona litara.
Đilas počeo, pa se pokajao
Kada je PKB 2010. prešao u ruke grada Beograda koristio je 22.000 hektara obradivog zemljišta, ali je tadašnji gradonačelnik Dragan Đilas uspeo da za 4.000 hektara dobije dozvolu za prenamenu, tako da ono postaje stambeno-komercijalno ili industrijsko, odnosno višestruko vrednije.
Pomenuto zemljište nalazi se u blizini Zrenjaninskog puta i planirane trase puta koji spaja Zemun i Borču, a koji tada još nije bio izgrađen. Novac dobijen za to zemljište, umesto da pripadne preduzeću i uloži se u proizvodne kapacitete, slio se u gradsku kasu. Tim potezom PKB je dvostruko izgubio: izgubio je stotine miliona evra od tog zemljišta i izgubio je zemljište koje mu je jedno od osnovnih sredstava za proizvodnju.
Uz pomenuto obradivo zemljište PKB je imao i oko 8.000 hektara pod zgradama, farmama, putevima, šumama…
Problem sa kojim se suočava eventualni kupac PKB-a je činjenica da je svo ovo zemljište u državnom vlasništvu, dok je Kombinat samo korisnik. Po zakonu, takvo zemljište niti može da se otuđi, niti da mu se promeni namena. Samim tim već u startu su eliminisani špekulanti koji bi PKB kupili samo zbog izuzetno vrednog zemljišta koje ima u gradskoj zoni prestonice.
Da bi se ovaj problem prevazišao i unapred određeni kupac zadovoljio, naprednjačka vlast odlučuje da uradi ono što do sada niko još nije – da kršenjem zakona zemljište iz državnog vlasništva prevede u vlasništvo Kombinata i to bez dinara naknade.
Prvo je bio pokušaj da se to tiho, skriveno od očiju javnosti, uradi direktno preko katastarskih službi, ali su Samostalni sindikat PKB i Nezavisni sindikat radnika PKB, koji zajedno okupljaju više od polovine zaposlenih, uspeli da spreče ovaj pokušaj krađe državne imovine.
Naime, kada je 1946. bio stvoren PKB on je na korišćenje dobio nešto malo manje od 1.500 hektara njiva. Ostalo je kasnije stekao i to isušivanjem močvarnog zemljišta koje je do tada bilo neupotrebljivo.
Svo to zemljište bilo je uknjiženo kao poljoprivredno zemljište u vlasništvu države, dok je PKB bio uknjižen kao korisnik. Pošto po članu 72. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ono u vlasništvu države i ne može da bude otuđeno, to je Republički geodetski zavod odbio sve zahteve PKB Korporacije a.d. kojim je tražena promena u katastru nepokretnosti i upis prava privatne svojine u korist Kombinata.
Ministarka na strani Malog
Na ove odluke rukovodstvo PKB-a ulaže žalbe koje u leto 2015. usvaja Ministarstvo građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture i to odlukom ministarke i potpredsednice Vlade Zorane Mihajlović.
Kao obrazloženje poslužio je Sporazum o udelu državne svojine u sredstvima koje koristi PKB od 1. jula 2007. godine, kojim je konstatovano da država ima vlasništvo nad Korporacijom shodno vrednosti svoje imovine koju je unela, a u koju spada i zemljište.
Protiv ovako nakaradnog pravnog tumačenja, kojim se Sporazum ne proglašava nezakonitim, već se zakon menja po potrebama sporazuma, Pravobranilaštvo podiže tužbe pred nadležnim Upravnim sudom.
Republička vlada 18. decembra 2015. donosi „preporuku" (tačnije: naređuje) Republičkom pravobranilaštvu da povuče sve podignute tužbe, a samo tri dana kasnije, 21. decembra, odbor direktora PKB-a donosi odluku o otpočinjanju postupka prodaje dela imovine Korporacije. U tom trenutku Pravobranilaštvo se još uvek nije izjasnilo o Vladinoj preporuci, ali se nekome, očigledno, žurilo.
Odluku direktora prihvata nekoliko dana kasnije i Skupština akcionara, koja se sastoji od samo jednog člana, budući da država ima vlasništvo nad 99,755 odsto svih akcija PKB-a. Predsednik ove jednočlane skupštine je Jovo Guteša, jedva pismeni traktorista koji je pre ove funkcije bio zaposlen u pečurkani gradonačelnika Beograda Siniše Malog u Vršačkom Ritu. U međuvremenu je ovaj klimoglavac dospeo i u državnu službu, tačnije u Carinsku ispostavu u Vatinu.
Siniša Mali je od početka izuzetno zainteresovan za poklanjanje PKB-a nekom svom tajkunu. Ovaj samozvani ekonomsko-finansijski stručnjak na jednom sastanku sa aktivom PKB-a izrekao je ordinarnu glupost kako kamate na kredite ne utiču na proizvodnju PKB-a. Kada su mu prisutni objasnili da plaćene kamate moraju da se prebace na teret pojedinih pogona i da tako poskupljuju proizvodnu cenu, pa samim tim utiču i na konkurentnost proizvoda, Mali je promenio temu.
Poznavaoci prilika znaju kako Aleksandar Vučić uopšte ne mora svom bratu od tetke, Siniši Malom, da naredi da se ugradi u cenu preduzeća koje se prodaje, već je dovoljno da mu samo pruži mogućnost da to učini, kao što je to slučaj i sa PKB-om.
Kada je preuzeo mesto gradonačelnika Beograda, Mali je dobio u nasleđe i ugovor između grada i PKB-a o oduzimanju vrednog zemljišta za potrebe izgradnje mosta preko Dunava (danas „Most Mihajla Pupina"), kao i pristupnih puteva. Sporazumom nije određena ni visina, a ni vrsta nadoknade koja treba da bude isplaćena Kombinatu, već je to ostavljeno za neku kasniju priliku.
Sa mesta gradonačelnika i samim tim najvažnijeg čoveka u PKB-u, koji je u vlasništvu grada, Mali je situaciju razrešio tako što je u ime Kombinata obavestio samog sebe kao gradonačelnika da se Korporacija odriče naknade za ovo zemljište.
Po onome što se zna, radi se o nekoliko stotina hektara najvrednijeg zemljišta koje PKB poseduje i čijom prodajom bi se sakupilo dovoljno novca da se otplate skoro svi dugovi ove Korporacije.
Naime, PKB je nedavno prodao pet hektara zemljišta koje je imao na teritoriji beogradske opštine Palilula i to za cenu od 700.000 evra po hektaru. Takođe je i „Imleku" prodao dva hektara po ukupnoj ceni od milion evra.
Fingirani dugovi
Ukupni dugovi PKB-a iznose oko 70 miliona evra, od čega skoro polovinu potražuju država i njene agencije, a naplata tih dugova bi mogla da se odloži, da ima političke volje. S obzirom da Korporacija poseduje polovinu površine gradske opštine Palilula, a ima i veoma vredno zemljište u Zemunu i Surčinu, prodajom malog dela svojih nepokretnosti ona bi se lako oslobodila tereta dugovanja i nastavila odlično poslovanje kao preduzeće u rukama grada.
Upravo to ne žele vlastodršci, jer jedna ovakva kompanija bila bi dokaz kako privatizacija nikako nije ni jedini, ali ni najbolji recept za izlazak iz krize. Osim toga, u slučaju da PKB ostane u državnim rukama, Mali i njegovi saučesnici ne bi dobili nikakvu proviziju.
Zbog toga Republika i grad Beograd kreću u sinhronizovanu akciju urušavanja Korporacije i obaranja njene vrednosti. Javnosti se situacija u ovom gigantu lažno predstavlja, jer ne samo da se potencira na postojanju dugova iz prethodnog perioda (koji bi lako mogli da se otplate), već se ukazuje i na to da PKB nastavlja da loše posluje i da pravi gubitke. To, apsolutno, nije tačno.
PKB Korporacija a.d. je 2014. godinu završila sa dobitkom, a taj trend bi se nastavio i naredne godine, da Vlada nije izmenila svoju uredbu o plaćanju premije za mleko. Po toj izmenjenoj Uredbi PKB je uskraćen za 80 odsto premije koja bi mu inače pripadala, odnosno od marta 2014. do kraja 2015. samo na ovaj način u njegovoj kasi se pojavio manjak od oko 700 miliona dinara.
Inače, jedino je PKB-u novom Uredbom smanjena premija na mleko, tako da je on primoran da posluje u neravnopravnoj tržišnoj utakmici u kojoj konkurenti imaju početnu prednost.
Umesto da traži izmenu nepravedne Uredbe, PKB pod kontrolom Siniše Malog poniznički ćuti.
Pošto je tako u javnosti stvorena lažna slika da Kombinat mora da se proda kako budžet više ne bi pokrivao njegove dugove, pristupilo se pljačkanju koje se naziva „privatizacija". U tom klupku imamo različite interese srodnih, ali ipak odvojenih grupa i pojedinaca.
Na jednoj strani su različiti interesi dve trenutno sukobljene grupacije: Investicionog fonda Salforda i konzorcijuma Miodrag Kostić i Petar Matijević.
Dve mafije – Salford i MK gropu
Nedavni sukob Andreja Jovanovića iz kompanije Novi Brendovi , krovne kompanija Investicionog fonda Salford , sa vlasnikom MK grupe Miodragom Kostićem na biznis forumu na Kopaoniku, samo je nastavak rata koji se do sada vodio daleko od očiju javnosti.
Jovanović je uvredio Kostića, izjavom da je opšte poznato da je skraćenica njegove firme MK, zapravo skraćenica za Mito i Korupcija…
U dosadašnjem ratu Salforda ( čiji je većinski kapital odbeglog ruskog tajkuna pokojnog Borisa Berezovskog) i MK grupe može se reći da je Kostić doživeo nekoliko poraza. Salford ga je izgurao iz mnogih oblasti poslovanja i posvađao sa ljudima sa kojima sarađuje u oblasti otkupa mleka, kojima su date instrukcije da prekinu svaku saradnju sa MK Grupom.
Salford je postavio i pravila da neće otkupiti mleko krava koje su hranjene stočnom hranom kupljenom kod MK grupe, ali to je samo jedan od šamara koji su ove kompanije jedna drugoj lupale protekle dve godine.
U tom periodu Kostić je rastao po pitanju obima poslovanja i profita, ali je i Salford rastao i to trideset odsto brže. Kostić se suočio i sa gubicima u Ukrajini, pa je delovalo da će tajkun iz Vrbasa izgubiti rat. Preokret je nastupio kada su kompanije Petra Matijevića i Miodraga Kostića osnovale konzorcijum i najavile da će pokušati da kupe Poljoprivredni Kombinat Beograd.
Ovo udruživanje izazvalo je paniku kod Salfordovih stručnjaka. Naime, ukoliko Kostić i Matijević uspeju da kupe PKB, Salford bi trajno izgubio prvo mesto u biznisu sa srpskim mlekom, mlečnim proizvodima, i pratećim poslovima, koji na godišnjem nivou donosi profit od nekoliko milijardi dolara.
Posao je veoma kompleksan i podrazumeva nekontrolisan uvoz mlečnih proizvoda u Srbiju, izvoz našeg kvalitetnog mleka, uvoz mleka u prahu, proizvodnju mleka iz mlečnog praha i njegovo plasiranje srpskim potrošačima kao svežeg, snabdevanje proizvoda od mleka stočnom hranom i izvoza viškova stočne hrane… U okruženju, Salford litar mleka plaća 28 evrocenti, dok u Srbiji ta cena iznosi 25 evrocenti. Samo na ovaj način ovaj investicioni fond godišnje zarađuje desetine miliona evra.
Subvencije povlašćenima
Salford, Matijević, Kostić i drugi veliki igrači utiču i na to ko može da dobije subvencije iz budžeta namenjene poljoprivredi. Mlekare koje sarađuju sa Salfordom najredovnije dobijaju subvencije i prve su na listi kada država otkupljuje mleko u prahu za robne rezerve, dok je PKB-u ukinuto davanje subvencija.
Kompanija Salford ima dobre veze u vrhu Srpske napredne stranke, gde mu bezgraničnu podršku pruža gradonačelnik Beograda Siniša Mali, ali i Vučiću bliski Goran Vesić.
Ne treba zaboraviti da je sin gradonačelnika Beograda, Teodor, jedno vreme bio zaštitno lice za reklamu mlečnih proizvoda Imleka koji je poslovao u okviru Salfordove grupe. Navodno za ovo je Teodor Mali dobio 50.000 evra, mada upućeni tvrde da je suma bila daleko veća i da nije isplaćena kao honorar za sina, već kao klasičan mito.
Kostić, koji je na sve načine pokušao da se približi naprednjacima, nije uspeo da spoji nemoguće. Njegovu dobru saradnju sa Pajtićem Vučić nije hteo da toleriše, vrata su mu ostala zatvorena. Udruživanje sa Petrom Matijevićem u Kostićevoj glavi je bila dobitna kombinacija, jer je Matijevićev sin Bojan, kao se priča, u dobrim odnosima sa bratom Aleksandra Vučića, Andrejem.
Upućeni tvrde da Skupšitna grada Beograda nije raspuštena. jer je Siniša Mali obećao da će privatizacija PKB-a ipak biti obavljena. Činjenica da PKB nije uspeo na poslednjem tenderu da proda tajkunima za pedeset odsto njegove ionako već umanjene vrednosti, nije prepreka da pokuša da ga proda za trideset odsto na sledećem tenderu
Nezavisni stručnjaci tvrde da PKB vredi najmanje duplo više od njegove procenjene vrednosti koja iznosi svega oko 300 miliona evra. Kada je vršena procena imovine, krajem 2014. godine, svo zemljište je tretirano kao poljoprivredno, mada se najveći deo njega nalazi u urbanoj zoni Beograda i može da se koristi i građevinsko zemljište.
Pošto je proglašeno da PKB-u prete stečaj i bankrot kada se krajem maja ove godine sa njega skine zaštita koju je uživao kao preduzeće u restruktuiranju, te da zato mora pod hitno i po bilo kojoj ceni da se proda, država je početnu cenu na tenderu postavila na 154 miliona evra , odnosno na polovinu potcenjene procenjene vrednosti.
Da postoji samo sukob između Salforda i Matijević – Kostićevog konzorcijuma, rešenje bi se našlo relativno brzo. U igru, međutim, ulazi i nemački gigant Tenis, koji najavljuje otvaranje klanica u Srbiji i za te potrebe želi da kupi 15.000 hektara plodne zemlje.
Tenis nema nikakvog interesa u proizvodnji mleka, već samo u klaničarskoj industriji. Njemu bi odgovaralo da PKB preuzme ili Salford ili neko drugi ko bi se primarno bavio uzgajanjem krava muzara.
Tenis je, kako je Tabloid već pisao, u svojoj postojbini, Nemačkoj, poznat ne samo po lošem odnosu prema radnicima, već i po "nekonvencionalnom" načinu poslovanja, što je eufemizam koji, između ostalog, označava i davanje mita.
Sa jedne strane, Tenis ne želi da Matijević uđe u PKB i proširi na taj način svoju klaničarsku delatnost, ali mu, sa druge strane, savršeno odgovara da Kombinat preuzmu domaći mešetari koji će brzo da se odreknu primarne delatnosti i da oranice rasprodaju kao građevinsko zemljište.
Tenis i njegovi ovdašnji klijenti, na prvom mestu Aleksandar Vučić, zato sada procenjuju da li mogu da imaju dovoljno poverenja u Matijevića i Kostića koji signaliziraju da im je PKB obična investicija u atraktivno građevinsko zemljište.
Od ishoda ovih pregovora zavisiće i sudbina PKB-a, odnosno da li će on odmah ili nešto kasnije u bescenje biti prodat i ko će biti kupac. Čak i ako se u ovom trenutku odustane od privatizacije, to nikako ne znači da će Kombinat i njegovi zaposleni moći da odahnu, već pokazuje jedino da se čeka povoljniji trenutak.
Taj, za vlast i potencijalnog kupca dobar trenutak može da nastupi već ovog leta, kada poverioci, računajući tu i državu i njene agencije, mogu da krenu u prinudnu naplatu svojih potraživanja, čime bi se PKB doveo u blokadu.
Bez jasnog i prihvatljivog programa reogranizacije poverioci ne bi odustali od prinudne naplate, ali i u slučaju donošenja takvog programa postoji mogućnost da od vlasti instruisani poverioci odbiju da čekaju na svoja potraživanja, jer se žuri tajkunu kome je Kombinat obećan.
Pre rasparčavanja, dok je PKB imao zaokruženu proizvodnju, koncept kombinata je smišljen na način da se razvija proizvodnja, omoguće radna mesta, te zadovoljavaju društvene potrebe.
Višak koji je kombinat kao celina generisao, bio je podređen tom cilju. S druge strane, tranzicija u kapitalizam menja logiku poslovanja. Rasparčani PKB je korporacija koja posluje u novom kontekstu. Krajnji cilj sada je profit, a ne društvene potrebe, rad i proizvodnja.
Prodajom se najavljuje glad
Između ostalog, prodajom PKB-a gubi se mogućnost uticanja na cenu hrane koja je u Srbiji, spram primanja njenih građana, već sada preskupa. Ukoliko bi ostao u javnom vlasništvu PKB bi mogao da funkcioniše kao kombinat čiji je primarni cilj da obezbedi hranu koja je dostupna svima.
Preduzeća koja se bave samo primarnom proizvodnjom su u većem riziku zbog toga što njihova uspešnost i produktivnost zavise od niza faktora na koje ne mogu da utiču ili ne mogu da predvide. Tu spadaju između ostalog, vremenske prilike, najezde bolesti i parazita itd.
S druge strane prerađivačka industrija može kupovati sirovine, što iz drugih krajeva zemlje, što iz drugih zemalja. Trgovina takođe može nabavaljati robu iz mnogo izvora. Zato je njihovo poslovanje sigurnije odnosno manje rizično od primarne proizvodnje.
Oduzimanje prerade i trgovine od PKB Korporacije i njeno svođenje skoro isključivo na nivo primarne proizvodnje, imali su svojevremeno za cilj da umanje kako potencijal ove kompanije da preživi, tako isto i njenu vrednost.
Bez obzira na sve to, PKB je zadržao i čitav niz komunalnih delatnosti koje su bile u širem društvenom interesu. Ova Korporacija i danas poseduje i održava oko 100 kilometara obalo-utvrde koja od poplave štiti dobar deo Beograda, a brine se i o 1.000 kilometara kanala koji leti služe za navodnjavanje polja, ali s proleća mogu da prihvate velike količine vode iz nabujalih reka i tako smanje posledice njihovog izlivanja.
PKB se stara i o vodovodu i kanalizaciji ne samo sopstvenih pogona i naselja, već i najvećeg dela opštine Palilula u Beogradu. Takođe na teritoriji te opštine održava veliki deo javnih površina.
Sve ove neprofitne delatnosti izdvojene su od dela PKB-a koji je ponuđen na prodaju, što pokazuje da se novom vlasniku Kombinat nudi da bi što je mogao brže mogao da obrne uloženi novac i da tako zadovolji ne samo sopstvenu, već i gramzivost vlastodržaca.
Prodaje se poljoprivredno zemljište koje je u vlasništvu PKB Korporacije, stočni fond (26 hiljada grla stoke), mehanizacija i objekti, ali isto tako i poznati i prepoznatljivi brend, kao i sigurna pozicija na tržištu na kome je ovaj gigant prisutan već duže od 70 godina. Za sve ovo bi Petar Matijević platio najviše 91 milion evra, što nije ni trećina procenjene vrednosti Kombinata.
A 1. Uzor Amerikancima, balast Malom
Kada je istaknuti član komunističke partije Jugoslavije Petar Zečević zvani Veliki od močvare pored Beograda posle Drugog svetskog rata napravio najveću agro kompaniju u Evropi, koja je i danas najveća korporacija iz te oblasti na starom kontinentu, postavio je lestvicu tako visoko da je samoproklamovani dobri menadžer Siniša Mali nikada neće preskočiti, tvrdi u izjavi za Tabloid profesor poljoprivrednog fakulteta Miladin Ševarlić.
Ševarlić kaže da je najbolji dokaz da Mali nije nikakav menadžer ta što on PKB nije uspeo da proda ni za 50 odsto njegove vrednosti. On je podsetio na istorijsku činjenicu da je svojevremeno PKB posetio predsednik svetske banke Robert Maknamara. Posle te posete, Maknamara je bio oduševljen načinom na koji je ovaj kombinat organizovan i izjavio je, da u Americi treba graditi agro kompanije na način kako je organizovan PKB.
I profesor Ševarlić stoji na stanovištu kako dugovi Kombinata lako mogu da se otplate prodajom malog procenta njegove imovine i da PKB posle toga može da nastavi sa uspešnim radom, pod uslovom da od države dobije mogućnost da za njega važe ista pravila kao i za ostale poljoprivredne kombinate.
Ovo je najmanje što Srbija i, posebno, Beograd mogu da učine za PKB, koji je u dugove i dospeo samo zato što je teških devedesetih godina prošlog veka tržište snabdevao hranom po cenama nižim od proizvodnih, kako bi narod preživeo.
©Geto Srbija
materijal:List protiv mafije
BANKARSKI OKUPATORI SRBIJE: RAZVLAŠĆIVANJE DRŽAVE I PRODAJOM JAVNIH PREDUZEĆA, ZDRAVSTVENIH USTANOVA, PUTEVA, RUDNIKA…!!!
Već tri godine, takozvani otuđeni centri moći, u, i oko Vlade Srbije, uporno odbijaju da svoju monetarnu i ekonomsku politiku okrenu prema Ruskoj federaciji, koja danas ima najviše investicionog kapitala u regionu Evroazije.
Istovremeno, Vlada Aleksandra Vučića sve čini kako bi Srbija pala dublje u dužničko ropstvo, uzimajući još veće i nepovoljnije kredite od Svetske banke, MMF-a i Evropske banke (EBRD), nego što su to činile prethodne vlasti. Ali, osim što svakodnevno otima hleb iz ruku gladnih, potpisao je i smrtnu presudu javnim preduzećima, koje je već formalno predao na upravljanje bankarskim poveriocima.
Nikola Vlahović
U oktobru mesecu ove godine, Ruska federacija je ponudila Vladi Srbije milijardu evra samo za "prvu pomoć", i još brojne projekte, kao i strateške ugovore i pogodnosti… Niko na tu ponudu još nije odgovorio.
Nekoliko dana nakon povratka srpske privredne delegacije iz Moskve, sve se opet vratilo u duboku dužničku kanalizaciju, u koju je Vučićeva vlada upala još dublje nego ijedna pre nje. Podanička psihologija, potkupljeni premijer i ministri, narod slomljen i bez snage da se odupre…Jednom rečju, idealan teren za divljanje zelenaških korporacija sa Zapada.
Takozvani ekonomski ambijent, nikad crnji: spoljni dug Srbije na kraju 2015. godine iznosi i preko 70 odsto bruto društvenog proizvoda. Najveći deo tog duga otpada na tri globalne bankarske korporacije: Svetsku banku, Evropsku banka za obnovu i razvoj (EBRD) i Međunarodni monetarni fond (MMF).
Reč je o nadnacionalnim institucijama koje drže više od polovine ukupne svetske populacije u najcrnjem dužničkom ropstvu. Među onim nesrećnim državama koje su pale u šake ove opasne bankarske mafije, na istaknutom mestu je i Srbija.
Evropska banka, EBRD i MMF, suštinski upravljaju ovom državom i svim njenim raspoloživim resursima, kontrolišu i podrivaju izbornu volju građana, određuju ko će biti "finansijska" i politička vlast, izdaju direktive kolike će plate i penzije biti, koliko će radnika biti otpušteno, koliko će para dobiti vojska i policija, koja preduzeća će biti prodata ili uništena, pa čak propisuju i koliki je minimum za biološko preživljavanje građana, šta će i da li će jesti, piti i kakav će vazduh udisati.
Ukratko, Srbija nije samo pretvorena u najgoru koloniju, nego je dobila i oblike svojevrsnog koncentracionog logora, u kome milioni ljudi čekaju na sudnji dan kao spasenje, jer im je život pretvoren u dužnički pakao.
Već petnaest godina, sve "demokratske" vlade u Srbiji rade isključivo po diktatu i za interese MMF, EBRD i Svetske banke, ali Vučićeva vlada ne samo što je nastavila sa kriminalnim zaduživanjem kod njih, nego im je veleizdajnički predala i sve poluge vlasti! Preciznije rečeno, ovde je reč o jedinstvenom slučaju da je jedna evropska država faktički predala vlast zelenaškim korporacijama!
Zahvaljujući trogodišnjoj strahovladi naprednjačke koalicije, Srbija je, pored prava na upravljanje sopstvenom teritorijom, izgubila čak i pravo na upravljanje najkvalitetnijim poljoprivrednim zemljištem , pa je čak dovela u pitanje i eksploatisanje sopstvenih resursa vode (ako nekom nesrećom još malo potraje Vučićeva diktatura, sledi i privatizacija javnih komunalnih preduzeća koja se bave poslovima vodosnabdevanja).
Koliko je odmaklo manijakalno Vučićevo podastiranje pred bankarskom mafijom, najbolje ilustruje podatak da je u toku proces potpune predaje javnog sektora u ruke raznih američkih "stručnjaka" za ovu oblast.
Tako je, na primer, delegacija Svetske banke, predvođena američkim muslimanom, Zahidom Hasnainom, koji je predstavljen kao "stručnjak za javni sektor", na nedavnom sastanku sa gradskom upravom u Beograda u Starom dvoru, izneo svoj predlog kako da ova bankarska aždaja u potpunosti preuzme upravljanje srpskim javnim preduzećima!
Naime, ovaj "ideolog" je predložio, a gradska uprava prihvatila, da do kraja sledeće godine bude uveden softver za finansijsko kontrolisanje rada svih javnih preduzeća iz jednog operativnog centra.
Plan je da se povežu svi sektori za finansije svih javnih preduzeća Beograda i da se objedinjeno usmerava i kontroliše njihov rad preko Sekretarijata za finansije. Ali, tako, da se "izvršna komanda" nalazi u predstavništvu Svetske banke! Nije teško pretpostaviti i zašto.
Suluda i kriminalizovana Vučićeva vlast ušla je u čak 60 neizvesnih projekata u vrednosti većoj od 10 milijardi evra, a za veći deo njih su povučeni krediti od Svetske banke i EBRD. Neki nisu i neće biti povučeni, jer su projekti unapred propali, ili ih uopšte nije ni bilo! Ali, za to slede sankcije, pa na ono što nije realizovano, Srbija već plaća ogromnu odštetu.
Čiji je "skelet u ormanu"?
Predstavnici Svetske banke direktno upravljaju sa najmanje tri ministarstva u Vladi Srbije, a posebno sa Ministarstvom finansija, Narodnom bankom Srbije i Kreditnim odborom.
Svi procesi donošenja odluka o investicijama u Srbiji i njenim najvećim gradovima, a posebno oni koji idu preko gradskih direkcija za gradsko građevinsko zemljište, Agencija za investicije i javnih komunalna preduzeća, potpuno su pod kontrolom MMF, EBRD i Svetske banke. Oni određuju i pravila oko stvaranja mafijaške sprege takozvanog "javno-privatnog partnerstva". Sve je zamišljeno tako da se građanin, onaj koji plaća svoje mučitelje, ne pita ništa!
Prema njihovom "uputstvu", u toku je pravljenje takozvanog "smart-plana" prema kome će biti određeno kako će izgledati budućnost Srbije i njenih većih gradova, od "male" infrastrukture, pa sve do puteva, pruga i mostova.
Posebno ih raduje kad vlastodršci "sa vrha" i lokalne koalicije, uđu u kreditno zaduženja, ali tako da nikada ne povuku sredstva zbog lošeg ili neurađenog projekta. Tako su bankarske korporacije poput EBRD, MMF i Svetske banke, na višestrukom dobitku: kredit nikad ne isplate, a "naručilac" kredita za kaznu mora da plaća kamate kao da ga je i dobio!
Zbog svega toga, Vučićeva vlast je došla na "genijalnu" ideju, da im preda na upravljanje državna preduzeća!
Tako je dana 25. septembra 2015. godine, potpisan Memorandum sa Evropskom bankom (EBRD), kojim je praktično ozvaničen scenario za upravljanje privatnim i javnim preduzećima u Srbiji.
Da bi bilo jasnije o čemu je reč, treba naglasiti da je tog dana Aleksandar Vučić u svojstvu premijera Srbije, potpisao Memorandum o razumevanju sa EBRD, kojim je ovlastio ovu banku da preuzme potpuno upravljanje javnim preduzećima, ali i onim privatnim preduzećima koja žive od saradnje sa njegovim režimom.
Odmah posle potpisivanja ovog memoranduma, EBRD počinje da upravlja državnim kompanija, RTB Bor i Galenika, a sprema se da od početka sledeće godine privatizuje, kupi ili sahrani sva preostala javna preduzeća u Srbiji.
Takođe, EBRD će se ubuduće pojaviti kao tutor i u postupku svih javnih nabavki koja se tiču državnih kompanija. Vučić je to lakonski opravdao rečima: "…Bolje tako nego da budemo zaglavljeni u tim procesima".
Ove godine, na čelo predstavništva EBRD u Beogradu, doveden je i izvesni Danijel Berg, zadužen za poslovanje te banke u Srbiji, sa posebnom misijom da stavi pod kontrolu ne samo državni nego i privatni sektor.
Dobro proverene informacije govore da je ključni Bergov posao vezan za uvođenje stranih privatnih kompanija u posed najboljeg poljoprivrednog zemljišta u Srbiji, ali i ubacivanje mreže korumpiranih ljudi u bankarski sektor (ima ih i u Narodnoj banci Srbije, među savetnicima!), na pozicije gde se upravlja privatizacijama, finansijskim posredovanjem, naplati komunalnih usluga i enegrenata i na svim pozicijama gde se obrće novac miliona građana.
Bergova biografija govori da je reč o proverenom štetočini koji je započeo rad u EBRD-u još 1995. godine kao savetnik Borda direktora za Sjedinjene Američke Države, a kasnije je postao i šef kancelarije EBRD-a u Kirgistanu 2004. godine, u Albaniji 2007. godine, a u Bugarskoj 2010. godine. Izabran je za šefa EBRD u Srbiji nakon što je bivši direktor Mateo Patrone imenovan za direktora kancelarije te banke u Rumuniji.
Neverovatno zvuči, ali se EBRD više pojavljuje kao investitor nego kao pozajmljivač para! Do danas, EBRD je investirao skoro četiri milijarde evra kroz približno 200 projekata u Srbiji (koji donose direktan prihod ovoj banci, a ne državi Srbiji!), tako da niko sa sigurnošću ne zna šta sve u Srbiji poseduje ova bankarska hidra sa više glava.
Sa druge strane, Međunarodni monetarni fond je već godinama brutalni tutor, kreator celokupnog života i dirigent koji komanduje glavnim polugama u Vladi Srbije. Mada je to i ranije bio slučaj, nijedan premijer pre Aleksandra Vučića nije toliko nisko spustio gaće i ponudio ekonomskim ubicama ono što se ponuditi ne sme. Došlo je dotle da se ovaj šizoidni vlastohlepac pravda narodu što je sva vlast u rukama poverilaca: "…Zamoliću MMF da odobri povećanje penzija i plata".
Koliko je Vučić mali i mizeran u svojim pokušajima da zgrće pare i opstajava na vlasti, a koliko su oni moćni i brutalni, svedoči i nedavna izjava šefa kancelarije MMF-a u Beogradu, Kima Dehenga, koji se ironično osvrnuo na sva srpska zaduživanja:
"…U Srbiji svake godine otkrijete neki skelet u ormanu, u vidu zaostalog duga za koji niste znali!". Deheng je onaj čovek koji je savetovao Vučića da udari po Srbima takvim porezima koji su gori od posleratnog prisilnog davanja žita u ambare nove vlasti. Kad mu se Vučić požalio da mu naplata poreza ne ide dovoljno dobro, Deheng mu je, rugajući se, preporučio da odmah ide na povećanje PDV-a, rekavši nonšalantno: "…Jedna od te dve metode će da upali".
Zadnje nedelje juna meseca 2015. godine, Vlada Srbije je uputila jedno unizno Pismo o namerama Međunarodnom monetarnom fondu, u kome između ostalog piše: "…Korekcije cena struje uslediće 2016. i 2017. godine…Počećemo da sprovodimo ciljane programe za rešavanje viška zaposlenih, a sve kako bismo postigli uštedu…".
Već u oktobru mesecu, u Beograd je došao zamenik direktora Međunarodnog monetarnog fonda za Evropu Jorg Dekrasin, kako bi "ohrabrio" Vučića da vrati plate i penzije 2016. godine na nivo pre "politike ušteda". Ali, ne, Vučić se nije dao zavesti: on se pred lihvarima poneo onako kako oni očekuju od njega: javno je saopštio građanstvu da od toga neće biti ništa, "mada mu to iz MMF sugerišu".
Ova surova sprdnja sa građanima Srbije, još nije dobila svoj najgori oblik. Po svemu sudeći, tek se sprema opšti pomor penzionera, samohranih porodica, nezaposlenih i odbačenih ljudi iz svih slojeva društva. Prema predviđanjima Svetske banke, Srbija će za narednih deset godina biti manja za pola miliona ljudi, što njeni stručnjaci gledaju kao na značajnu uštedu.
Stopa mortaliteta (smrtnosti) je takva da ovaj poverilac može da se raduje, jer će nemoćni ljudi, stari, bolesni i svi oni koji su u teškom socijalnom stanju, biti skinuti sa budžeta! Tako razmišljaju svi bankarski okupatori. Svi koji hoće Srbiji dušu da uzmu, a ne samo pare.
Vučićeva vlada svom snagom radi na ostvarenju ovih monstruoznih predviđanja. Gradonačelnik Beograda Siniša Mali, za početak je ukinuo skoro sve socijalne subvencije i tako one najslabije ostavio da skapaju prema ideji Svetske banke, MMF-a i ostalih laboratorija smrti i profita.
Mi plaćamo, oni pljačkaju
Podanička politika potkupljenih srpskih vlastodržaca prema ekonomskim ubicama, najbolje se vidi i na primeru odnosa prema stranim poveriocima na Kosovu i Metohiji. Naime, Srbija je preuzela preko milijardu evra duga stranim poveriocima, pretvorivši ga u svoj javni dug!
Deo javnog duga Srbije koji se odnosi na KiM obuhvata obaveze nastale po osnovu ugovora zaključenih između sedamdesetih i devedesetih godina prošlog veka prema Svetskoj banci, Pariskom i Londonskom klubu poverilaca, Banci za razvoj Saveta Evrope, Evropskoj investicionoj banci…
Sve je "regulisano" tako da sadašnja albanska separatistička vlast u Prištini ne mora da plati ni jedan dolar prema stranim poveriocima, a da im istovremeno sva javna preduzeća ostanu "u amanet".
Tako deo javnog spoljnog duga Srbije na kraju 2014. godine, koji se odnosi na obaveze dužnika i korisnika sa teritorije Kosova i Metohije, a koji je dospeo na naplatu od januara 2015. godine, i koji se sada isplaćuje, iznosi preko 350 miliona evra.
Na taj način, parama koje danas Srbija vraća stranim poveriocima na Kosovu i Metohiji, građene su termoelektrane, rudnici, fabrike, putevi, akumulacije za snabdevanje gradova vodom i navodnjavanje, a među njima i sistem " Ibar-Lepenac" sa hidroelektranom i akumulacijom "Gazivode".
Ništa od ove imovine zapadne vlade ne priznaju kao vlasništvo Republike Srbije. Svetskoj banci i drugim poveriocima, više odgovara da im Srbija vraća dug, jer je državnost separatističkog Kosova neizvesna.
Ali, uprkos tome, samoproglašena država Kosovo je svečano 2009.godine primljena u Svetsku banku, uz veliku medijsku pažnju u Americi. Mržnja prema Srbiji bila je jača od svega: dugovi koje Kosovo i Metohija ima prema Svetskoj banci, nisu prebačeni na novu, albansku separatističku vladu, već je nastavljeno sa naplatom potraživanja od Srbije.
Isto tako su postupile i sve druge međunarodne finansijske organizacije, kojima je tako hitno bilo da prime Kosovo među svoje klijente, a pitanje dugovanja su ostavili Srbiji.
Da međunarodno pravo više postoji i da je neka druga vlast umesto Vučićeve izdajničke vlasti, nikakvih pregovora sa Albancima ne bi bilo dok se ne reši pitanje državne imovine vredne 220 milijardi dolara.
Uz pomoć Svetske banke, EBRD-a i MMF-a, na Kosovu je izvršena i ubrzana(kriminalna) privatizacija srpske državne imovine. Samo u jednoj godini, od takve privatizacije, separatistička vlast je strpala preko pola milijarde evra u svoje džepove.
U vreme početka pregovora sa albanskom stranom u Briselu, odmah je suspendovan bilo kakav razgovor o srpskoj državnoj imovini na Kosovu. To je od početka bila zabranjena tema. Tako je i danas.
Konačno, Vučić je potpisom na Briselski sporazum stavio tačku na bilo kakvo potraživanje državne imovine, mada je svaki odrasli, zaposleni Srbin, za trideset godina radnog staža, svojim izdvajanjem za Kosovo, sagradio barem jedan stan prosečnom Albancu. Ali, to su za MMF i Svetsku banku "mrtve investicije"…
Verovatno da bi se narugali Srbiji ili je psihološki još više bacili na kolena, "istraživači" MMF-a utvrdili su da ukupna vrednost Srbije i njenih resursa ne prelazi cifru od 150 milijardi evra!
Na ovakvu svinjariju, koja je u obliku poluzvaničnog dokumenta stigla i do Vlade Srbije (u vreme Borisa Tadića), tada niko nije reagovao. Danas, kad Vučić svom snagom predaje državnu imovinu poveriocima da naplaćuju i zarađuju, da upravljaju državom i čerupaju gde god stignu, niko se više ne bavi takvom matematikom. Poniženje je kompletno.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
JOŠ SAMO PROŠIRITI POSTOJEĆE I SAGRADITI NOVE ZATVORE, A SVE U DUHU NOVOG KRIVIČNOG ZAKONIKA SRBIJE!!!
Gotovo da se prethodne izmene i dopune Krivičnog Zakonika iz 2013. godine nisu ni uhodale, a zakonodavac nam brže bolje predlaže nove izmene i dopune. Da li je u pitanju neznanje ili samovolja vlastodržaca, pita se Josip Bogić, penzionisani pukovnik Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala MUP-a Srbije.
Josip Bogić
Postojeće krivično zakonodavstvo Republike Srbije pruža dovoljno mogućnosti za suzbijanje kriminaliteta, ali usaglašavanje sa određenim standardima u procesu pridruživanja Republike Srbije Evropskoj uniji je izgleda prioritet ili nalog. Krivični zakonik u velikoj meri je usaglašen sa međunarodnim standardima ali ne u potpunosti.
Potrebno je usaglašavanje u odnosu na uobičajene standarde koji važe u pojedinim oblastima krivičnog zakonodavstva evropskih zemalja, a posebnu pažnju zaslužuje grupa krivičnih dela protiv privrede. U toj oblasti su i dalje zadržana prevaziđena rešenja, a odnose se na socijalističko poimanje privrednih odnosa.
U okviru Opšteg dela Krivičnog zakonika menjaju se odredbe koje regulišu krivične sankcije, pre svega delo malog značaja, doživotni zatvor i kućni zatvor.
Delo malog značaja u većini zemalja ne postoji. Vraćanje dela malog značaja na prethodno zakonsko rešenje koje je važilo do dopuna zakonika iz 2009. godine, suštinski ne znači ništa. Svrsishodnije je da se predvide dodatni uslovi koji isključuju krivičnu odgovornost kako bi se izbegle zloupotrebe koje su evidentne u proteklom periodu.
Primena ovog osnova isključenja protivpravnosti dozvoljavala se kod krivičnih dela za koja je propisana kazna zatvora do 5 godina. Kod gotovo 90% svih krivičnih dela u svom osnovnom obliku propisuje kaznu upravo do 5 godina zatvora. Postavlja se logično pitanje, koja je bila svrha dela malog značaja osim korupcije i pomoći prijatelja, pardon partijskih drugova!??.
Nacrtom Zakonika se, uvode nove vrste kazni: doživotni zatvor i kućni zatvor. Krivični Zakonik je iako ne formalno kao samostalne kazne, sadržao izuzetnu kaznu zatvora u trajanju od 30 do 40 godina, kao i kućni zatvor koji je bio predviđen kao zatvor koji se izdržava u prostorijama u kojima osuđeni stanuje. Umesto kazne zatvora od 30 do 40 godina, sada predviđa doživotni zatvor koji se ne propisuje i izriče u određenom vremenskom trajanju.
U predlogu izmena kao opravdanje za uvođenje kazne doživotnog zatvora je u tome što ona treba da bude izuzetna kazna koja zamenjuje smrtnu kaznu!? A, kod nas nema smrtne kazne. Za neka najteža krivična dela u odnosu na određene učinioce vremenska kazna od 40 godina je sasvim adekvatna jer ako neko bude osuđen kao punoletno lice na 40 godina zatvora, s obzirom na životni vek u Srbiji teško je poverovati da će takvo lice u dubokoj starosti od 70 i nešto godina biti pretnja bilo kome.
Po toj logici bolje je ponovo vratiti smrtnu kaznu nego praviti trošak državi. Mnoge zemlje u SAD su bile ukinule smrtnu kaznu ali su je za okrutne izvršioce ponovo uveli. Obrazloženje da se propisivanjem kazne doživotnog zatvora umesto kazne zatvora od 30 do 40 godina vrši jasnije razgraničenje između doživotnog zatvora i onog sa vremenskim trajanjem je takođe neozbiljno i krajnje neutemeljeno.
Kućni zatvor se predviđa kao samostalna kazna. Prema važećem Krivičnom Zakoniku, izvršavanje kazne zatvora u prostorijama u kojima osuđeni stanuje nije bilo uslovljeno visinom propisane kazne zatvora.
U Nacrtu Zakonika je predviđeno da se on može izreći za krivična dela za koja je propisan zatvor do 8 godina, dok se prema važećem zakonskom rešenju izvršenje kazne zatvora u prostorijama u kojima osuđeni stanuje može izreći i za dela za koja je propisan zatvor od 1 do 10 godina, pa i za teža dela ukoliko se do odmerene i izrečene kazne došlo ublažavanjem kazne.
Nacrt Zakonika dozvoljava da kućni zatvor traje do dve godine za razliku od postojećeg rešenja koje dozvoljava izvršenje kazne zatvora u prostorijama u kojima osuđeni stanuje ako je izrečena kazna zatvora do jedne godine. Ovo mi sve liči na to da ćemo uskoro imati privatne i lične zatvore!
Nacrtom Zakonika kod novčane kazne se predviđa šire ovlašćenje suda da po slobodnoj proceni utvrđuje visinu dnevnog iznosa. Očigledno je postojeći budžet na izdisaju pa se pronalaze alternativni putevi za popunjavanje istog.
U posebnom delu Krivičnog zakonika, najvažnije izmene i dopune koje se predlažu odnose se na krivična dela protiv privrede gde je umesto dosadašnjih 25 predviđeno 33 krivična dela. Kod određenog broja krivičnih dela ne predviđaju se suštinske izmene osim što je promenjen njihov redosled u odnosu na postojeće rešenje. "Nije šija nego vrat"!
Iako je izmenama Krivičnog zakonika iz 2013. godine kojom je uvedeno novo krivično delo zloupotrebe položaja odgovornog lica u praksi i dalje postoje problemi.
U Nacrtu se ovo delo predlaže kao supsidijarno da bi se primena ograničila samo na one slučajeve gde ne postoje obeležja drugog krivičnog dela kojim se štiti privredni sistem. Ono što je dobro je što se u Nacrtu zakona odustaje od pojma odgovornog lica (naročito Faktički odgovorno lice), kod kojih je sada predviđeno da izvršilac može biti samo odgovorno lice.
Mislim da bi u skladu sa srpskim jezikom bio adekvatniji pojam neodgovorno lice jer kako suditi nekom ko je odgovoran? Suditi treba neodgovornom licu, posebno faktički neodgovornom licu.
Uvode se neka nova krivična dela protiv privrede, kao što je Krivično delo zloupotrebe zastupanja u obavljanju priredne delatnosti i krivično delo prevare u obavljanju privredne delatnosti. Ovo drugo krivično delo je vraćanje na ranije rešenje jer Krivičnim Zakonom RS, do donošenja Krivičnog Zakonika 2006 godine, koji je to "delo ukinuo", bilo predviđeno.
Ono što je čudno je uvođenje Krivičnog dela zloupotrebe u postupku privatizacije. Ako se ima u vidu da je Zakonom o privatizaciji određen rok da se privatizuju sva preduzeća osim državnih do 31 oktobra 2015 godine, čemu ovo krivično delo. Pošto neće biti privatizacija nema ni krivičnog dela!?
Jedino logično obrazloženje je ako je zakonodavac želeo da, član 85. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji koji propisuje krivično delo, kazna od 3 meseca do 5 godina i novčana kazna, „prebaci" u Zakonik. Suštinski ništa novo. Prebacivanje iz šupljeg u prazno!
Pogotovo što postoji rok da se završe privatizacije i on je istekao a Zakonik još nije izmenjen?! Pošto krivični Zakonik ne može da deluje retroaktivno, osim ako je povoljniji za izvršioca, postavlja se pitanje čemu sva ta sprdnja?
Ako je zakonodavac želeo da pod ovo delo podvede buduće nezakonite radnje državnih funkcionera kod privatizacija državnih firmi, razlog donošenja je očigledno neznanje. Naime nezakonita postupanja državnih funkcionera prilikom privatizacija državnih preduzeća mogu se podvesti ili pod krivično delo zloupotreba službenog položaja ili primanje i davanje mita.
Od novina je "dopuna" Krivičnog dela prevare u osiguranju koje je uvedeno izmenama i dopunama Krivičnog zakonika iz 2009. godine. Novo rešenje je postavljeno onako kako je to uobičajeno i u stranom zakonodavstvu. Za razliku od prevare ovde nije potrebno dovođenje ili održavanje u zabludi pasivnog (prevarenog) subjekta.
Zakonski opis više krivičnih dela je značajno promenjen. Kod nekih se više ne propisuje da izvršilac može biti (ne)odgovorno lice, već svako lice koje ostvari radnju izvršenja i ostala obeležja krivičnog dela.
Značajnu izmenu kod krivičnog dela Poreske utaje je što se više u zakonskom opisu ovog krivičnog dela ne zahteva davanje lažnih podataka o zakonito stečenim prihodima, odnosno njihovo neprijavljivanje. Obaveza plaćanja poreza će postojati i u odnosu na nezakonito stečene prihode, ali se to neće utvrđivati kao bitno obeležje krivičnog dela što je u praksi izazivalo probleme.
Treba istaći i krivično delo izdavanja čeka i korišćenja platnih kartica bez pokrića, gde radnja izvršenja ovog krivičnog dela više ne obuhvata i korišćenje debitne kartice bez pokrića jer banke imaju tehničke i organizacione mogućnosti kojima se može onemogućiti korišćenje debitnih kartica bez pokrića, tako da krivičnopravna zaštita u tom pogledu nije nužna.
Promenjeni su propisani novčani iznosi od kojih zavisi postojanje osnovnih i težeg oblika i usklađeni su sa inflacijom u proteklih. Kod ovog krivičnog dela brisan je zakonski opis izdavanja i stavljanja u promet akceptnog naloga jer je on u skladu sa Zakonom o platnom prometu, prestao da se koristi još 2003. godine.
Ostale izmene i dopune u Posebnom delu tiču se uglavnom usaglašavanja sa ratifikovanim Konvencijama o visoko tehnološkom kriminalu, o zaštiti dece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja kao i Konvenciji o zaštiti svih lica od prisilnih nestanaka.
Ono što je još novina je uvođenje krivičnog dela koje ima za cilj da se obezbedi kazna za kršenje zabrane koju određene mere bezbednosti sadrže jer prema važećem Zakoniku ne postoje sankcije za kršenje određenih zabrana kod nekih mera bezbednosti osim što sud, izričući uslovnu osudu može odrediti da će se ona opozvati ako osuđeni prekrši zabranu naloženu merom bezbednosti.
Nacrtom Zakonika predlaže se preciznija odredba kod krivičnog dela trgovine uticajem. Ono što zabrinjava je činjenica što nisu pooštrene kazne za najteže oblike koruptivnih krivičnih dela, i krivičnih dela privrednog kriminala, na minimum od najmanje četiri godine zatvora ili teža, da bi se Zakon usaglasio sa Konvencijom iz Palerma.
Ovo je potrebno učiniti iz razloga što ovakva krivična dela poprimaju sve češće obeležja organizovanog kriminala, vrše se u grupi od strane stručnih lica, zbog prikrivanja tragova i sticanja ogromnog bogatstva, a štetu trpi država.
Ovo je takođe potrebno jer je kaznena politika za krivična dela klasičnog kriminala daleko oštrija a opasnost po državu od istih je daleko manja. Kod krivičnih dela privrednog i finansijskog kriminala podriva se sam ekonomski sistem, a odgovor države, bar kada je u pitanju kaznena politika je „ukor razrednog starešine".
U skladu sa trendom koji se dešava mislim da bi takođe trebalo debelo razmisliti o uvođenju jednog novog posebnog krivičnog dela, koje bi se zvalo „državni udar na zdrav razum građana", kojim bi se sankcionisali svi oni, koji kao telali riču sa malih ekrana ili sa naslovnih strana novina, službenih glasnika režima o nekakvom državnom udaru, rušenju Vlade i premijera u situaciji kada vladajući režim ima sve poluge vlasti i sile.
A, možda tako treba?!
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije