Архива
DOPRINOS VRHA SNS U EKONOMSKOM OSVAJANJU JUGA SRBIJE OD STRANE ALBANACA!!?
Proširenje samoproklamovane republike Kosovo na teritorije jugoistočne Srbije, koje Albanci nazivaju „Istočno Kosovo", trebalo bi da se odvija na početku pomoću para koje daje albanska mafija, a zatim sredstvima dobijenim od prihoda preduzeća koja će bud zašto biti privatizovana.
Način kako se iz Srbije izvlači novac, koji može da posluži i za pomenuti projekat, isprobavali su poslednjih osam godina vlastodršci iz redova DS-a i SNS-a, koji su izvukli već više od milijardu evra samo iz rudnika „Lece".
U narednom periodu albanski kapital će otkupiti preduzeća koja imaju 11 odsto teritorije i zapošljavaju 10 odsto stanovnika opštine Medveđa, upozorava u svom tekstu za Magazin Tabloid doktor ekonomskih nauka, bankarski stručnjak i stalni veštak viših sudova za ekonomsko-finansijsku oblast dr Predrag Mitrović.
Dr Predrag Mitrović
Plan stvaranja „Velike Albanije" na tlu Republike Srbije obuhvata teritorije od Preševske doline na istok do Niša i Leskovca, koju Albanci nazivaju „Istočno Kosovo".
Plan otkupa celokupne teritorije izradio je Kočo Danaj, jedan od najvažnijih promotera stvaranja takozvane „Prirodne Albanije". Sredstva bi delom došla iz Lazareta u Albaniji, ali i od albanske mafije u Italiji. Cela operacija je nazvana „Ekonomsko osvajanje juga Srbije".
Albanci su vrlo aktivni na Siciliji. Trag novčanih tokova treba pratiti preko Sicilije do Torina gde ulazi u razne fondove. Neki idu preko Ženeve, gde se mešaju sa sredstvima iz IPA fondova Evropske Unije, što znači da i EU, znajući to ili ne, finansira stvaranje Velike Albanije.
Deo sredstava ide na crno u Srbiju, a jedan deo preko Privredne komore Srbije za realizaciju projekata i grantova. Drugi transferi idu preko fonda za Balkan za razvoj turizma iz Ženeve.
U centru ove operacije nalazi se rudnik „Lece" u Medveđi, zahvaljujući rudnim rezervama Albanci mogu bez dodatnih ulaganja da otkupe srpsku teritoriju. Kako se to konkretno radi već im je pokazala vrhuška Demokratske stranke koja je za samo četiri godine vlasti iz rudnika izvukla i u svoje džepove stavila milijardu evra, ali su iste poslove nastavili da rade i naprednjaci od preuzimanja vlasti.
„Farmakom MB" Miroslava Bogićevića kupio je 2008. rudnik „Lece" u Medveđi zahvaljujući kreditima dobijenim bez pokrića od banaka u državnom vlasništvu. Posle toga krenula je bezobzirna eksploatacija rude koja se na preradu izvozila prvo u Bugarsku, a zatim i u druge zemlje, dok se novac od prodaje slivao na privatne račune vrhuške Demokratske stranke. U rudnik se nije ulagalo i on brzo dospeva u finansijske teškoće.
Promenom vlasti 2012. Aleksandar Vučić, tada prvi potpredsednik Vlade Srbije, ministar odbrane i koordinator rada svih službi bezbednosti, najavljuje "bespoštednu borbu protiv kriminala i korupcije". U stvari…
Bogićevićev „Farmakom" tada je već zapao u probleme likvidnosti, a „niotkuda" se pojavljuju nove znamenite ličnosti u priči rudnika „Lece" – Ivica Kojić, tadašnji državni sekretar u Ministarstvu finansija, a danas šef kabineta premijera Aleksandra Vučića, i Siniša Mali, tadašnji savetnik prvog potpredsednika vlade, danas gradonačelnik Beograda (koga po zlu Leskovčani pamte i zbog malverzacija sa prodajom „FHI Zdravlje" iz Leskovca).
Od predstavnika svih banaka, poverilaca, pomenuti su tražili da odustanu od prinudne naplate potraživanja od „Farmakoma" kako bi to preduzeće nastavilo da radi do dolaska konačnog, unapred poznatog kupca. Siniša Mali je bankarima rekao i da bi trebalo organizovati sastanak sa guvernerkom Jorgovankom Tabaković i čak im najavio da se razmatra otkup nenaplativih kredita firmi u restrukturiranju, o čemu će se „voditi razgovori na najvišem nivou".
Pomenuta sednica, na kojoj je bez zakonskog osnova prisustvovao i vodio je Siniša Mali, održana je 2. jula 2013. godine u „Jubmes banci". Pored njega prisustvovali su u svojstvu članova Odbora poverilaca, između ostalih i direktori „Privredne banke Beograd", „Poštanske štedionice", „Univerzal banke", „Jubmes banke", „Jubmes faktora", „Srpske banke", „Dunav osiguranj"a i AMSS-a.
Na osnovu zvaničnih zapisnika sa pomenute sednice Odbora poverilaca, Mali je uticao da poverioci sistema „Farmakom" daju saglasnost da „Mediolanum invest" a.d.
finansira „Mlekaru Šabac" i rudnik „Lece" sa pet miliona evra (milion evra za rudnik i četiri miliona evra za mlekaru) i tako spase „Farmakom" propasti. Plan nije realizovan, jer su ubrzo i neki od poverilaca otišli u stečaj.
Umesto dokapitalizacije po dogovoru sa Sinišom Malim dolazi se do drugog privremenog rešenja. Kompanija „Life Stone Capital (LC)" , sa sedištem u Dubaiju, čiji je vlasnik britanski broker Mark Brajant, osnovala je 24. aprila 2015. godine osnivačkim kapitalom od 100 dinara (slovima: sto dinara) i sa samo jednim zaposlenim radnikom, „L.C. Lece" d.o.o. Beograd i odmah od stečajnog upravnika, preuzela u zakup upravljanje i finansiranje rudnika Lece.
Ovo preduzeće na oknu „Rasovača", mesečno eksploatiše 10.000 tona rude, čija je vrednost 45 dolara po toni. „Jezerina" se eksploatiše sa 5.000 tona iskopane rude, čija je vrednost 135 dolara po toni, dok se iz „Zlatne Glave" mesečno izvuče 1.000 tona rude čija je vrednost 350 dolara po toni. Ukupna vrednost iskopane rude je 1.475.000 dolara mesečno, ili 17,7 miliona dolara godišnje.
Iako je „Lece" na kraju 2015. bilo šest meseci u zaostatku za plaćanje računa za struju, iskazana je dobit od samo 1.811.000 dinara. Ostatak para do pomenutih skoro 18 miliona dolara uhodanim kanalima se odlio u privatne džepove.
„Life Stone Capital" je samo privremeno rešenje pomoću kojeg se zarađuje i u prelaznom periodu, dok se sprema prodaja ne samo rudnika, već i celokupne Medveđe firmama iza kojih stoji albanski kapital.
Zvanično se za rudnik „Lece" interesuje multinacionalni gigant „Metalfer" sa sedištem u Milanu, Italija. Pomenuto preduzeće, međutim, ima predstavništva u Poljskoj i Brazilu, preko kojih je išlo topljenje i prodaja rude iz rudnika „Lece".
Još dok su demokrate bile na vlasti uspostavljena je veza sa predstavništvom „Metalfer"-a u Brazilu, a glavni pregovarači ispred DS-a bili su Dušan Petrović i Ružica Đinđić.
Po preuzimanju vlasti SNS je preuzeo i pomenute kontakte i nastavio da rudu iz rudnika „Lece" prerađuje u postrojenjima u Bugarskoj i Poljskoj. Kontrolu na terenu vrše perjanice naprednjaka: Predrag Mikić, savetnik predsednika Tomislava Nikolića, i Dragan Stevanović Boske, državni sekretar u Ministarstvu privrede i koordinator SNS-a za Pčinjski okrug. Veze sa inostranim „investitorom" održava isključivo sam vrh naprednjaka, odnosno braća Vučić.
„Lece" jeste finansijski centar operacije „Ekonomskog osvajanja juga Srbije", ali nije jedini projekat koji se realizuje.
Na osnovu oglasa Agencije za privatizaciju, za 28. oktobar 2016. godine, najavljena je privatizacija – prodaja imovine Agroindustrijskog kombinata „Leskovac" D.P. u stečaju z Medveđe.
Reč je o zemljištu ukupne površine od nešto više od 584 hektara na katastarskim parcelama u KO Medveđa, Pusto Šilovo, Stubla, Negosavlje, Gazdare, Maćedonce, Borovac, Bogunovac, Petrilje, Retkocer, Sponce, Tulare, Mala Braina, Poroštica, Medevce, Mrkonje, Sijarinska Banja, Sijarina, Ravna Banja, Stara Banja, Marovac, Bučumet, Rujkovac, Gurgutovo, Gornja Lapaštica, Đulekare, Drence, Lece i Gajtan.
Od ukupnog zemljišta, na poljoprivredno zemljište otpada skoro 281 hektar, a na zemljište pod šumama 293 hektara. Pored zemljišta na prodaju je hladnjača površine 1.188,25 m2 sa svim pratećim objektima.
Početna prodajna cena za svu gore nabrojanu imovinu Agroindustrijskog kombinata „Leskovac" D.P. je 80.900.411,77 dinara ili samo 650.000 evra.
Za kupovinu imovine pomenutog preduzeća, iz dobro obaveštenih izvora saznaje se daa su zainteresovani tajkuni bliski vladajućem režimu, koji planiraju da albanskim novcem kupe preduzeće i kasnije ga, uz proviziju, ustupe stvarnom vlasniku.
Ustupanjem imovine stvarnom vlasniku, zauvek bi gore pomenuto zemljište bilo predmet trgovine većim interesima i trajno destabilizovalo područje juga Srbije. U najkraćem, reč je o 11 odsto ukupne teritorije opštine Medveđa.
AK „Leskovac" i rudnik „Lece" zajedno zapošljavaju 10 odsto stanovnika opštine Medveđa.
Kao kruna celog procesa je najavljena prodaja banjskih lečilišta, kao i Rehabilitacionog centra u Sijarinskoj Banji, koji je već duže vreme na oku albanskog kapitala.
Jedan od saradnika Koča Danaja, Muharem Saljihu, već je u Srbiji kupio HUP „Balkan" u Leskovcu. Saljihu je rodom iz Medveđe, a u Veneciji drži dva veoma poznata i posećena restorana. U predstojećoj kupovini hotelskih i banjskih kapaciteta sigurno će se naći i on.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
OTIMAČINA: VLADA U SRBIJI PREĆUTNO RASPRODAJE I POKLANJA IMOVINU U VLASNIŠTVU DRŽAVE SRBIJE!!?
Kad je u jednom neformalnom razgovoru sa grupom zapadnih diplomata u Prištini, početkom 2000. godine, bivši američki specijalni izaslanik na Kosovu i Metohiji, Kristofer Hil, rekao da "pod zemljom" u srpskoj pokrajini leži "dva puta po petsto milijardi dolara", nimalo se nije šalio. Podatak je dobio od geoloških stručnjaka iz SAD i Velike Britanije.
Sve govori, da je glavna meta nasilničkog osvajanja Kosova i Metohije, bilo ogromno rudno bogatstvo i kombinat "Trepča", kao najveći privredni gigant tog tipa na Balkanu i jedan od najvećih u Evropi. Na žalost, sudbina "Trepče", danas podeljene na srpski i albanski deo, najbolje govori koliko je stanje u okupiranoj pokrajini bolesno i neodrživo.
Gore od postojećeg stanja je ono što sledi: preuzimanje "Trepče" od strane američkih vojnih kompanija. Na to se čeka i zbog toga "Trepča" više nije i srpska ni albanska nego pod privremenom upravom UNMIK-a.
Nikola Vlahović
Kompleks rudnika "Trepča" u ataru Kosovske Mitrovice ali i šire (južno prema Prištini i severno prema Leposaviću), opravdano se smatra jednim od najvećih nalazišta olova i cinka u Evropi.
To su u proteklih pola veka potvrdila sva istraživanja, kako domaća tako i strana. "Trepča" je osnovana početkom prošlog veka, 1927. godine, a sa iskopom olovno-cinkane rude otpočelo se tokom 1929. i 1930. godine prošlog veka.
Sve do otimanja Kosova i Metohije od Srbije, 1999. godine, "Trepča" je radila kao jedinstven rudarsko-topioničarski kompleks (čak i za vreme nemačke okupacije kad je u Kosovskoj Mitrovici zavodio red tada mladi nacistički oficir Kurt Valdhajm, koji je posle rata volšebno postao predsednik Ujedinjenih nacija!).
Posle okupacije Kosova od strane SAD i njenih satelita, "Trepča" je izgubila onu proizvodnju koju je nekada imala. Samo tokom 1999. godine, ovaj kombinat je imao prihod od 200 miliona dolara, dok danas ima dug od oko 150 miliona evra!
U vlasništvu Trepče je preko 30 rudnika. Od toga se samo četiri danas nalazi na teritoriji sa većinskim srpskim stanovništvom. Sadašnji generalni direktor Holdinga Trepča, AD Zvečan je Jovan Dimkić, koji je ujedno i direktor "Trepča-Sever", Priština. On je u potpunosti podređen volji vladajuće koalicije u Beogradu i sa vladom u Prištini "koketira" po potrebi, dakle, samo kad mu Vučić naredi.
Raspolućena "Trepča" ostavila je Srbe bez velike imovine. Tako su na južnom delu Kosova i Metohije, pod albanskom upravom, ostali i fabrike neraskidivo povezane sa "Trepčom", poput Fabrika akumulatora KM, Fabrika procesne opreme KM, Fabrika cinka KM, Fabrika lovačke municije Srbica…
Prema podacima Geološkog zavoda Srbije, južno od Ibra su bogatija ležišta rude (Stari trg, Zajača, Ajvalija Badovac, Kišnica i Novo Brdo koje ne radi). Trepčini pogoni na teritoriji severnog Kosova i Metohije, uključuju rudnike-Crnac, Belo brdo, Žuta Prlina, otvoreni kop Koporić, dve flotacije (jedna instalirana 2012.) u Leposaviću i metalurgiju u Zvečanu.
U njima je pokušala da se uposli većina srpskih radnika otpuštenih iz Trepče, u junu 1999. godine, a najveći broj od današnjih 3.290 i danas, dok ne radi, prima minimalne mesečne naknade od Srbije. Od tog broja je 1.200 realno zaposlenih. Oni su angažovani na proizvodnji u rudarstvu, u rudnicima Crnac i Belo brdo i flotaciji u Leposaviću, koja je radila u kontinuitetu od 2005. godine, i na proizvodnji u Metalurgiji olova u Zvečanu, kao i u pratećim delatnostima: transport, laboratorija, institut, obezbeđenje, administracija, ishrana radnika.
Prema najnovijim procenama Svetske banke, vrednost mineralnih rezervi na Kosovu je 13,5 milijardi evra, a udeo rudnika olova Trepče u njima je najmanje tri milijarde evra. Preostali kapacitet rude je oko 29 miliona tona (mada je neka istraživanja govore i o tri puta većoj količini), od čega 999.000 tona čini olovo, 670.000 tona čini cink, a 2.200 tona zlato.
U rudnicima "Trepče", pored olova i cinka, ima još srebra, bizmuta, zlata, kadmijuma, germanijuma, selenijuma, telura, indijuma, talijuma i drugih retkih elemenata koji spadaju u elemente industrije visoke tehnologije. U poslednjih pola veka izvađeno je i prerađeno skoro polovinu dokazanih geoloških rezervi. Približno 2,1 milion tona olova, 1,4 miliona tona cinka, 2.600 tona srebra, 4.000 tona bizmuta, devet tona zlata, 1.700 tona kadmijuma.
U Starom trgu u Kosovskoj Mitrovici, nalazio se nekada poznati muzej minerala, osnovan još 1966. godine, koji je do temelja pokraden septembra 1999. godine kad je okupatorska čizma zagazila u ovu srpsku pokrajinu. Među raritetnim mineralima bio je jedinstveni vivijant, mineral neprocenjive vrednosti.
Pre napada NATO pakta na Srbiju, 1999. godine, kompleks kombinata, "Trepča" u Kosovskoj Mitrovici, imao je čak 42 registrovana pravna lica. Od 1999. godine, Holding "Trepča" više ne posluje kao pravno lice registrovano u Agenciji za privredne registre u Beogradu. Umesto toga, ovaj privredni gigant preživljava pod administracijom UNMIK-a na Kosovu.
Kosovska poverilačka agencija preuzela je upravu, koja je po proglašenju nezavisnosti faktički poverena Kosovskoj agenciji za privatizaciju. UNMIK nikada nije zvanično prihvatio nadležnost ove agencije, ali je i ne osporava.
Kod UNMIK-a su registrovana dva pravna lica koja posluju na teritoriji Kosova i Metohije i to "Trepča Sever" (u kome posluje srpski de rudnika) i "Trepča Jug" (koje posluje pod upravom kosovskih Albanaca). Oba privredna subjekta zapošljavaju po 800 radnika i bave se iskopavanjem rude, koncentrata olova i srebra. "Trepča – Sever" i „Trepča – Jug" funkcionišu kao dve odvojene firme, sa dva žiro-računa i dva menadžmenta.
"Trepča Sever" eksploatiše danas samo četiri rudnika na teritoriji opštine Leposavić, a "Trepča Jug" eksploatiše samo Stari Trg u Kosovskoj Mitrovici, dok su van funkcije rudnici Ajvalija, Kišnica i Novo Brdo u okolini Prištine.
Dobro upućeni u slučaj "Trepče", "Sever" i "Jug" proizvode i prodaju koncentrate rude ugovorene na godišnjim tenderima, i to stranim kupcima. I jedni i drugi mesečno prodaju približno po milion i po dolara vredan koncentrat. Uzgred, treba reći da je Kosovska agencija za privatizaciju na tenderima i aukcijama prodala skoro sva društvena preduzeća, pa čak i neka u Leposaviću, ali kupci ni do današnjeg dana nisu ušli u posed te imovine.
Treba napomenuti da je i 4200 parcela zemljišta u katastru uknjiženo u vlasništvu "Trepče", od kojih jedan deo pripada području Kopaonika i koji nije na administrativnom delu Kosova i Metohije. U vlasništvu "Trepče" ostalo je i 1.200 stanova, čiji su korisnici uglavnom Albanci, koji nisu prihvatili zakonom predviđenu obavezu otkupa, za razliku od Srba koji su "Trepčine" stanove otkupljivali prema zakonskoj proceduri. Na ovaj način "Trepča" ima potraživanje i po osnovu neotkupljenih stanova čiju tržišnu cenu još niko nije precizno utvrdio.
Sa druge strane, Holding "Trepča" i sva društvena preduzeća u Kosovskoj Mitrovici, Zvečanu, Zubinom Potoku, Leposaviću, Gračanici i Šari, nisu još uvek prodati. U severnom delu Kosova i Metohije, nastao je problem oko koncesije nad jezerom Gazivode.
Već nekoliko godina, oko "Trepče" se intenzivnije vrte velike multinacionalne kompanije kao što su Rio Tinto, Friport, Tisen Krup, ali i jedan broj investicionih fondova. Pre nepune dve godine, vlada Hašima Tačija je "načelno" prihvatila jedan veliki američki investicioni fond koji je najavio mogućnost kupovine "Trepče".
Istovremeno, Vučićeva vlada je "pronašla" nekadašnjeg palestinskog obaveštajca, Muhameda Dahlara (sada državljanina Srbije), kao "lobistu" koji je obećao da će dovesti kompaniju iz Emirata, koja bi, navodno, kupila "Trepču".
Koliko je to pouzdano bilo, govori i podatak da su predstavnici te kompanije, razgovarali su u Dubaiju sa tadašnjom predsednicom Kosova, Atifetom Jahjagom, oko investicija u "Trepči". Ništa se od svega toga do današnjeg dana nije desilo. Razlog je poznat i vlastima u Prištini i vlastima u Beogradu: naime, za "Trepču" je već duže vremena zainteresovana američka vojna industrija, kojoj su potrebne stabilne zalihe feronikla, a njega na severu Kosova ima u izobilju. Zato UNMIK čuva i "Trepču sever" i "Trepču jug" za potrebe američke vojne industrije.
Propao je i pokušaj Vlade albanskog Kosova prošle, 2015. godine, da rudnike i flotacije "Trepče" izdvoji i od njih formira posebno javno preduzeće, čiji bi ona bila većinski vlasnik, a da ostatak privatizuje. Neuspelom akcijom da tu imovinu proglasi "svojinom Republike Kosovo" rukovodila je Kosovska agencija za privatizaciju.
Namera je bila da albanska strana prisvoji sve rudnike i flotacije u Starom Trgu, rudnike i flotacije u Kišnici i Novom Brdu, rudnike i flotacije na Kopaoniku i u Leposaviću, Metalurgiju olova u Zvečanu i Metalurgiju cinka u Mitrovici, dok je za ostalih 14 jedinica kombinata bila planirana privatizacija.
Napravljen je i Nacrt zakona koji nije prošao bez saglasnosti Srba koji čine većinu u opštinama na severu Kosova i Metohije, gde se ti rudnici nalaze. I Vučićeva vlada u Beogradu (preko šefa Kancelarije za Kosovo i Metohiju, Marka Đurića) navodno se "pobunila", ali ne bi mogla da utiče ni na šta da nema u "Trepči" velikih američkih interesa. Naime, i dalje se čeka američki kupac!
Krajem maja meseca 2013. godine, u Vladi Srbije je potpisan ugovor o poslovnoj saradnji Rudarsko-metalurškog i hemijskog kombinata "Trepča" i američkog konzorcijuma "Nju dženerejšen pauer", koji je, kako je u tekstu sročeno, predviđao "nove investicije, povećanje obima i kvaliteta proizvodnje i otvaranje novih radnih mesta".
Sutradan je Kosovska Agencija za privatizaciju osporila ugovor, pozivala se na svoja ovlašćenja za upravljanje društvenim preduzećima na Kosovu, uključujući i ovlašćenje za prodaju, prenošenje ili likvidaciju tih preduzeća i njihovih delova, a onda je i zamenica premijera ove samoproglašene nadri države Mimoza Kusari, zahtevala da se najavila da se Ambasade SAD u Prištini izjasni o investiciji ove američke kompanije u pogone "Trepče". Ubrzo, stavljena je tačka i na ovaj slučaj. Od investicija nije bilo ništa.
U poslednjih pet godina, zapamćena je i jedna "solo" akcija bivšeg ministra Milana Bačevića, koji je potpisao "preliminarni dogovor" o kupovini "Trepče", sa izvesnom američkom firmom iz Čikaga, ali su druge američke firme preko ambasade SAD u Prištini, pokrenule pitanje legitimnosti ove prodaje.
Tako je Srbija preko Bačevića dobila šamar u vidu zvaničnog saopštenja ambasade SAD u Prištini, u kome je rečeno da vlada u Vašingtonu priznaje Kosovo kao državu, te da se Trepča ne može biti kupljena od druge države, u ovom slučaju-Srbije. Povodom ovoga, vođena je i rasprava u američkom Senatu. Ali, uprkos tome, od kraja 1999. godine do danas, američke firme nisu uspele da se dogovore ko će i preko koga da kupi "Trepču", što je i dovelo do toga da UNMIK i danas opstajava kao neka vrsta tutora nad "Trepčom Jug" i "Trepčom Sever".
Prema mišljenju eksperata međunarodnog prava, u nastavku pregovara sa albanskom stranom, u Briselu se mora postići sporazum da prodaja društvenih preduzeća u srpskim enklavama na Kosovu i Metohiji, mora ići preko Zajednice srpskih opština koja je u formiranju, a da deo tih sredstava u Fond za podsticanje razvoja srpskih enklava.
Stručni tim Republike Srbije (ukoliko takvo nešto uopšte postoji pri Vučićevoj vladi), ne sme da prihvati sporazum u kome bi sredstva od prodaje preduzeća pod srpskom upravom, bila upotrebljena u druge svrhe. Sve drugo bi bilo ravno veleizdaji. Ne samo zbog "Trepče", nego zbog celokupne imovine kojom danas upravljaju preostali Srbi na Kosovu i Metohiji.
Sa "Trepčom" je stanje utoliko komplikovanije, što postoje mnogi raniji ugovori koji su ostali na teret danas podeljenog Holdinga. Poslednji generalni direktor ovog kombinata koji je za vreme vladavine Slobodana Miloševića vedrio i oblačio, Novak Bijelić, uzeo je, na primer, od Grčke kompanije Mytillunes Holding S.A. iz Atine, kredit od 50 miliona dolara, a po osnovu tog kredita, garant je bila nekadašnja "Jugobanka Beograd", sada u stečaju.
Kako Bijelić nije ništa uradio sa tim novcem (a, ne zna se ni gde je nestao ili u šta je potrošen!), dug je narastao na preko 65 miliona dolara. Današnje rukovodstvo "Trepče" ne može da uđe u trag tim sredstvima, posebno iz razloga što su vojnici KFOR-a, prilikom okupacije kombinata, uništili svu dokumentaciju, kompjuterske baze i sve što je u njima bilo.
Raspad, komadanje i okupacija "Trepče", desili su se odmah nakon potpisivanja takozvanog vojno-tehničkog sporazuma u Kumanovu 1999. godine, kada je na Kosovo i Metohiju stigao i nekadašnji ministar zdravlja Francuske, kako se kasnije pokazalo, jedan opasno izopačeni idiot, Bernar Kušner, koji je postavljen za šefa civilne misije u Prištini…Jedan od prvih njegovih zadataka je bio da okupira "Trepču".
Najpre je tražio da mu se dostavi strukturu vlasništva kombinata. "Trepča" je do tada bila deoničarsko društvo, a suvlasnici su bili srpske banke, osiguravajuća društva i mnoga druga srpska preduzeća…To je Kušnera i njegov tim pravnika stavilo na velike muke, ali je prihvatio da je "Trepča" privatno vlasništvo.
Kako su sva javna preduzeća u nadležnosti države Srbije već bila okupirana, tako i Elektro Kosovo, Kušner je tada naložio da kombinatu isključe struju. Ipak, preko planine Rogozne, srpski rudari su postavili kablove i doveli struju iz Novog Pazara. Onda je Kušner smislio da prekine vodosnabdevanje. Ipak, i to je prevaziđeno i deo "Trepčinih" rudnika na Kopaoniku i Rogozni, nastavili su rad. To je rezbesnelo Kušnera, pa je krenuo da optužuje srpske rudare da "…zagađuju vazduh, truju žene, decu, ali i vojnike Kfora".
Kad je video da drukčije neće ići, u ranu avgustovsku zoru 1999., tri hiljade vojnika Kfora, što sa zemlje što iz vazduha, napalo je na kombinat, a izveden je i desant sa oko 50 helikoptera. Nakon toga, počelo je proterivanje naših stručnjaka.
Kušner je imao pripremljen "tipski" dokument na kome je pisalo: "…Proteruje se, bez prava povratka, sa teritorije Kosova…", a onda bi pod oružanom pratnjom sve "nepodobne" odveli do administrativnog prelaza Jarinje.
Prvi Kušnerov akt u "Trepči" bio je da za prvog predsednika Upravnog odbora "Trepče" postavio, nikog drugog do Hašima Tačija! Skoro sedamnaest godina nakon ovog događaja, "Trepča" je i dalje nasilno podeljena i pod kontrolom okupacionih vlasti. Nekadašnji komandant NATO pakta Vesli Klark koji je komandovao bombardovanjem Srbije, ima biznis na Kosovu, posebno u sferi energetike i telekomunikacija, pa mu je "Trepča" jedan od najvažnijih preokupacija.
A 1. "…U Beogradu ima ljudi koji će pomoći"
Prema Rezoluciji 1244 SB UN Srbiji pripadaju svi prirodni resursi na Kosovu i Metohiji, ali to stranim kompanijama koje se dogovaraju sa albanskim vlastima oko "Trepče" nije nikakav problem, o čemu najbolje govore davno objavljeni transkripti razgovora međunarodnih i kosovskih zvaničnika, kada je bivši šef NATO pakta Vesli Klark između ostalog rekao: "Beograd neće praviti probleme oko rudnih bogatstava... "
Klark je kasnije (nakon takozvanih "oktobarskih promena"), razgovarao i sa Hašimom Tačijem po pitanju vlasništva nad rudnim i mineralnim bogatstvom Kosova i Metohije i obavestio ga da "u Beogradu ima ljudi koji će mu pomoći"!
A 2. Srbija na poklon Albancima
Šezdesetih godina prošlog veka, tadašnji predsednik Savezne skupštine, Petar Stambolić, zahtevao je da se izglasa "proširenje" kosovsko-metohijske oblasti, na deo teritorije Srbije koja administrativno, istorijski i kulturno nikada nije pripadala Kosovu.
Reč je o teritoriji od mesta Rudnica kod Raške na Ibru (bivši Deževski srez koji je pripadao Kraljevu), jugoistočni deo Kopaonika (sa rudnicima Belo brdo i Koporić), pa uz dolinu Ibra kod Leposavića i Sočanica (sa rudnikom Gnježdane) sve do ulaza u Zvečan kod Kosovske Mitrovice.
Tako je nastalo današnje "severno Kosovo" koje to nikada nije bilo. Kad je Stambolić ovako velikodušno administrativnim putem poklonio ovu srpsku teritoriju Albancima, miljenik vladajuće nomenklature i poslanik savezne skupštine, kasnije nabeđeni "otac nacije", Dobrica Ćosić, ni reč nije progovorio o ovom bezumlju. A, posledice su, kao što se sada vidi, nesagledive.
Srpski akcionari Holdinga "Trepča", AD Zvečan
Na 702 parcele sa 317 hektara zemljišta u vlasništvu je Holdinga Trepča, AD, Zvečan. Akcionari su: Fond za razvoj Srbije 78,55%, Generaleksport 9,73%, Jugobanka KM 3,32%, Progres, Beograd 2,80%, Dunav banka 2,73%, Elektroprivreda Srbije 2,38%, 14. oktobar Kruševac 0,21%, Termoelektro 0,11%, GP Ratko Mitrović 0,11% ZOIL Dunav 0,04% i Luka Bar 0,02% ….
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
JAD I MUKA LJUDI: EKOLOŠKA KATASTROFA I IZLIVANJE JALOVINE DALEKO OD OČIJU JAVNOSTI
Rudnik "Lece" kod Medveđe, poznat po tome što je bio u vlasništvu šabačkog tajkuna Miroslava Bogićevića, naneo je mnogo zla lokalnom stanovništvu i generacije meštana koje žive u ovoj regiji patiće od kancerogenih i drugih neizlečivih bolesti nastalih od izlivanja jalovine prepune teških metala.
Uprkos svemu, zbog kriminalnih apetita Vučićeve vlasti, rudnik je nastavio sa radom. Kao i rudnik Zajača. Trovanje se nastavlja nekažnjeno…
N. Vlahović
Pre devet meseci, nakon uvođenja stečaja, rudnik "Lece" preuzeli su Vođini "prijatelji" iz Ujedinjenih Arapskih Emirata (kompanija "Life Stone Capital" iz Dubaija) U rudniku je, inače, zaposleno oko 400 rudara stalno izloženih neljudskim uslovima za rad.
Mada su i opštinske i republičke vlasti (svi iz SNS-a) znale da je rudnik "Lece", zapravo masovna grobnica za stanovnike ovoga kraja, niko se nije usudio da protivreči Vučiću i njegovim kriminalnim "partnerima", čiji lični interesi znatno nadilaze ljudske živote.
Zahvaljujući svemu tome, u kasnim popodnevnim satima, 22. januara ove godine, do dela javnosti u Srbiji, stigla je vest da je pukla jedna od devet brana na jalovištu rudnika "Lece" kod Medveđe, te da se jalovina prepuna teških metala i drugih kancerogenih materija, izlila u reku Jablanicu.
Tačnije, jalovina rude olova, cinka, zlata i srebra koja sadrži otrovne materije prvo je poplavila pogone flotacije a zatim se bujica ulila u reku. Meštani sela Gazdara ispod brane na nekoliko sati su ostavili svoje domove i prešli kod komšija čije su kuće na vrhovima brda.
Lokalni rudari i vatrogasci, sve su učinili da spreče još goru katastrofu. Ali, kod pogona flotacije rudnika "Lece" jalovina se sakuplja u devet malih jezera i to više niko ne može da zaustavi! Već duže vremena, ceo region oko rudnika "Lece" izložen je strašnom pogromu, bolestima, neljudskim uslovima za rad, lošim zaradama…
Priča o deci koja su se razbolela od teških bolesti zbog rudnika "Lece", pre dve godine je sklonjena sa jedne televizije, a najnoviji događaj sa izlivanjem jalovine, nije bio od važnosti za "Večernje novosti", "Politiku" i RTS, pa ga ni 24 sata nakon pucanja brane sa zatrovanim jalovištem, nisu ni zabeležili!
Ipak, prve informacije koje su nekako dospele do javnosti, uglavnom svedočenja očevidaca, jasno su govorile da je reč o pucanju brane, na najvišoj koti u selu Gazdare, gde se nalazi flotacija za preradu rudničke jalovine.
Istog momenta, proradila je i Vučićeva propaganda sa suprotnom tvrdnjom da "…uopšte nije reč o pucanju brane, nego se samo radi o izlivanju vode koja je ‘negde našla rupu’ " ! Zamenik predsednika opštine Medveđa Vlada Babić, član Srpske napredne stranke, hladnokrvno je izjavio da se "voda izlila u Jablanicu" i da će "problem biti brzo rešen" !
Policija je po nalogu opštinske vlasti blokirala svaki prilaz oko mesta događaja, kako ni narod ni, ne daj bože, novinari, ne saznaju pravu istinu. Uprkos tome, jedan meštanin je uspeo da se oglasi izjavom koju je preneo portal "Južne vesti", a za njim i neki drugi: "…Pukla je brana na najvišoj koti i mulj sa jalovištem se prelio u druge, niže bazene. Strahujemo od katastrofe jer ako se i ostali bazeni prepune naše kuće neće više postojati!".
Nije prvi put da jalovište iz Rudnika "Lece" probija branu i ugrožava stanovništvo ovoga kraja. Tako su u novembru 2014. godine, funkcioneri Srpske napredne stranke, kad se takođe, izlila jalovina sa cijanidom u Jablanicu, tvrdili da se radi "o lažima i dezinformacijama", a tadašnji direktor rudnika "Lece" kategorički je zastupao tezu da se "desio mali eksces i da jalovina nije stigla do Jablanice"!
Takođe 2014. godine, u majskim poplavama, pukla je brana na flotaciji nekadašnjeg rudnika antimona u Stolicama kod Krupnja. Svi kasniji rezultati merenja bili su alarmantni, a opasne vode, koje su se širile u zemljište od Korenite, Bradića, Kozjaka i Jelava, pa dalje, uništile su praktično sav živi svet. Mesecima nakon toga (a, meštani tvrde da je i danas tako!) ništa nije urađeno da se dalje izlivanje jalovine u reke zaustavi!
Iako su nadležni inspektori svojevremeno više puta naložili rudniku "Zajača", koji posluje u sastavu šabačkog koncerna Farmakom, da preduzme potrebne mere da se stanovništvo zaštiti, tajkun Bogićević nije ni malim prstom pomerio. Voda, koja je sobom donela velike koncentracije gvožđa, olova, kadmijuma, cinka, bakra, antimona, mangana, arsena i drugih teških metala uništila je plodna polja Korenite, jednog od najvećih sela u lozničkom kraju.
Život je tamo ubijen, svesno, ubijeni su ljudi, a niko nije odgovarao niti će dok je ovog režima! Nema više ni dabrova, koji su u rejon Jadra, kod Bradića, doneti iz Zasavice, a uništene su i sve vrste ribe. U selu Kostajnik, stalno je prisutan težak, užasan smrad. Koncentracija gvožđa u Kostajničkoj reci je 290 puta veća od dozvoljene, a drugih teških metala od 25 do 150 puta!
Dana 3. novembra 2014. godine, u jednoj dnevnoj novini, osvanuo je naslov "Bogićević uništio Kostajnik-bahati tajkun otrovao celo selo, niko mu ništa ne može!"
Kad se Vučić pojavio u Krupnju, hvaleći svoje velike uspehe, na nezgodno pitanje u vezi Bogićevića i problemima sa jalovištem iz rudnika koji je u vlasništvu koncerna, spremno je slagao ovako: "…Shvatili smo da moramo da intervenišemo jer imamo neodgovorno ponašanje i neodgovornog privatnika, koji nikog ništa ne pita i kaže: Ja sam bogat i imam nekoliko aviona, ali ne dam pare za to, narod neka crkne, a vi iz države gledajte šta ćete!".
Oko 3.000 meštana Krupnja i okoline i danas je pogođeno zagađenjem, a mnogi se odavno žale na kašalj, glavobolju, promene na licu i reakcije na koži. Član gradskog veća Loznice, Dragoslav Dobrić, tražio je pre dve godine i krivičnu odgovornost za Miroslava Bogićevića, ali, kao što je poznato, njega je Vučić "amnestirao" kao svedoka koji mu treba u slučaju obračuna sa dnevnim listom "Kurir".
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
RUDNIK „TREPČA“ KAO SIGURAN PLEN AMERIČKIH KOMPANIJA
Predsednik Vlade Aleksandar Vučić, i potpredsednik Vlade Kosova Hašim Tači su marionete Zapada u procesu privatizacije rudnika Trepča. Patriotsko zapomaganje, predsednika Vlade Srbije o tome kako od Albanaca želi da sačuva Trepču, jedna je od najbolje odigranih melodramskih uloga na prostorima bivše socijalističke Jugoslavije. Od Subotice do Đakovice sigurno je bilo više stotina hiljada Srba i Albanaca, koji su posle njegovog javnog nastupa, poverovali da se između dva naroda vodi rat oko vlasništva nada rudnim bogatstvom Trepče.
Vuk Stanić
Rat za rudna bogatstva Srbije, kako ona na Kosovu, tako i za ona u drugim delovima Srbije, sada se, zapravo, vodi između zapadnih multinacionalnih kompanija. Za interese tih kompanija bore se službenici američkog Stejt departmenta, predstavnici drugih diplomatskih mreža na ovim prostorima, a svoju ulogu imaju Srpski i Albanski političari kao i različiti lobisti.
U planu velikih multinacionalnih kompanija poput Rio Tinta, Friporta, Tisen Krupa, ili Soroševih kompanija i investicionih fondova, nije predviđeno da u podeli profita, od rudnih bogatstava i drugih resursa Srbije učestvuju Srbi ili Albanci.
Istina, u nekim slučajevima je predviđeno da se narodu, čiji političari budu servilniji u borbi da se do resursa dođe što jeftinije, dozvoli da naplate i neku rudnu renticu, da im se da prednost u zapošljavanju. Našim i albanskim političarima, naravno, sleduju i manje provizije i pravo da zaposle po nekog rođaka i prijatelja, pod uslovom da je taj spreman da radi kao rob za ropsku nadnicu.
Dakle, lobiranje za strane kompanije i nameštanje kupovine Trepče, je stvarni razlog zašto su predsednik Vlade Srbije, Aleksandar Vučić i potpredsednik Vlade samoproglašenog Kosova, Hašim Tači, imali nedavne napade patriotizma.
Tači je, kako stvari stoje, lobirao za investicione fondove Džordža Soroša, dok su Vučić i naš državljanin Muhamed Dahlar, kao buduće vlasnike, želeli da vide šeike iz Arapskih Emirata.
Na žalost i jednih i drugih, za Trepču su se sada zainteresovali mnogo veći igrači iz američke vojne industrije, kojima se obronci Kopaonika sviđaju i zbog feronikla.
Šeici iz Emirata, povukli su lukav potez uvlačenjem Dahlara, jer ovaj osim što je prijatelj sa Vučićem, on ima i dobre odnose i sa Tačijem. Jedna ozbiljna firma, bliska bivšem američkom potpredsedniku, preko njega je već obavestila šeike, da bi oni voleli srpske zalihe feronikla.
Ovde nije u pitanju teorija zavere, već o tome govore i izjave naših političara. Tako je, naprimer, ministar privrede Željko Sertić, otkrivajuću plan prodaje Trepče, izjavio da su za njenu kupovinu zainteresovane kompanije iz Amerike, Kanade, Švajcarske i Mađarske, rekavši između ostalog: "…Ako Priština ne odstupi, Srbija prodaje Trepču".
Inače, raniji ministar rudarstva, Milan Bačević je već jednom potpisao dokumenta sa izvesnom američkom firmom iz Ilinoja, ali su druge američke firme preko ambasade SAD u Prištini, pokrenule pitanje legitimnosti ove prodaje.
Američki ambasador isticao je da oni priznaju Kosovo kao državu i da se Trepča ne može kupiti od Srba. Na kraju se o svemu raspravljalo u američkom senatu. Tema je bila ko ima pravo da proda Trepču, Srbi ili Albanci, ali se nije diskutovalo o tome da li će se prodati ili dati na upravljanje nekom od ova dva naroda.
Eksploatacija i špijuniranje, umesto istraživanje
Dakle, dileme da li će Trepča ostati srpski kombinat, ili će postati javno preduzeće albanskog Kosova, ne postoje, jer u oba slučaja će to biti samo privremena rešenja. Kako američke firme nisu uspele da se dogovore o tome ko će i preko koga da kupi Trepču, prećutno je prihvaćeno rešenje da do daljnjeg jednim delom Trepče upravlja srpska strana.
Dakle, sa Srbima se danas ne vodi rat za rudna bogatstva, jer je taj rat trajao 1999. godine, kada je NATO okupirao Kosovo i u Beogradu i Prištini instalirao srpsku i albansku prozapadnu političku nomenkalturu. Zvanično, NATO nas je bombardovao zbog Miloševića, ali danas kada su zapadne kompanije, nakon više godišnjeg istraživanja, potvrdile ranija srpska istraživanja da Kosovo raspolaže sa rudnim rezervama od 1000 milijardi dolara/evra, sve je više onih koji veruju da su za dolazak NATO na Kosovo postojali drugi razlozi.
Prema navodima pojedinih časopisa gotovo 60 odsto celokupnog rudnog bogatstva koje Republika Srbija poseduje, nalazi se upravo na Kosovu i Metohiji.
Od dolaska NATO na Kosovo, međuetničke nesuglasice služile su kao izgovor, predstavnicima međunarodnih institucija, za uspostavljanje potpune kontrole nad bogatim prirodnim resursima u južnoj srpskoj pokrajni. Kontrolu su preuzele ili međunarodne snage, ili Albanci. Izuzetak je bio deo rudnika Trepča koji se nalazi u severnom delu Kosova.
Sledeći korak bio je dolazak kompanija koje su istraživale rudne potencijale, dakle niko se nije zaletao da od Albanaca ili međunarodne zajednice unapred kupuje rudnike. Istovremeno, strane kompanije su i u drugim delovima Srbije za male pare vršile geološka istraživanja.
Često je od nadležnih ministarstava za oko 400 evra dobijana dozvola da se neka lokacija istraži, dok se od naših ljudi unapred pribavljala informacija o rudnim zalihama. Potom je, pod izgovorom istraživanja, rađena nezvanična eksploatacija, tone neprerađene rude su pod izgovorom da idu na analizu odvožene iz Srbije.
Iz nezvanične eksploatacije se u više slučajeva prešlo u zvaničnu i to za male pare. U više navrata je bez pravog tendera onaj čije su mašine radile kvazi istraživanje preuzimao nalazište i nastavljao eksploataciju.
Poslovanje se potom nastavljalo uz jednu od najnižih rudnih renti na svetu. Rudna renta je do skoro bila svega tri odsto, a plaća se na količinu iskopane rude. Količinu stvarno iskopane rude ne kontroliše niko, već gazde same prijavljuju koliko su izvadili.
Na Kosovu je rađeno na sličan način, razlika je u tome što međunarodna administracija nije dozvoljavala da se bez javnog nadmetanja iz istraživanja prelazi u eksploataciju. Posle istraživanja koja su stranci obavili proteklih godina potencijali Srbije, kako na Kosovu tako i severno od Kopaonika više nisu tajna.
Ovo je za rezultat imalo da od pre dve godine najveće svetske kompanije traže način da za male pare dođu do srpskih rudnih bogatstava. Tim povodom je nedavno i američki ambasador u Srbiji Majkl Kirbi posetio Borske rudnike i izjavio, da kompanije Friport i Rio Tinto žele da investiraju u srpske rudnike.
Kirbi nije rekao, ali je jasno da američke kompanije svoj dolazak planiraju na način koji se može opisati rečima: Rusi su kupili naftu, mi hoćemo sve ostalo!
Osim Amerikanaca za Borske rudnike zainteresovano je i nekoliko evropskih kompanija, jer se predviđa rast cene bakra na svetskim tržištima, a ni procenat zlata koje se dobija iz tih rudnika nije zanemarljiv.
Prema ranijem pisanju medija, kompanija Glen Kor je još u vreme dok je Demokratska stranka bila na vlasti, počela da lobira kod budućih ministara iz SNS-a, kako bi im oni kada dođu na vlasti omogućili kupovinu Borskih rudnika, ali i pravo da istražuju zalihe uljanih škriljaca na jugu Srbije.
"…Beograd neće praviti problem"
Rezultati višegodišnjeg istraživanja koje je do 2000. godine radio Geološki institut Srbije, a koji se odnose na delove severnog i istočnog dela Kosova i Metohije su takođe impozantni. U pitanju su rezerve od oko 34 miliona tona rude olova, cinka i srebra iz kojih može da se dobije oko 1,5 miliona tona olova, 1,5 miliona tona cinka i oko 3.000 tona srebra.
Prema Rezoluciji 1244 SB UN Srbiji pripadaju svi prirodni resursi na Kosovu i Metohiji. Rezolucija će stranim kompanijama koje se dogovaraju sa albanskim vlastima sigurno biti neka vrsta smetnje ali ne i nerešiv problem, o čemu najbolje govore ranije objavljeni transkripti razgovora međunarodnih i kosovskih zvaničnika.
Tako, na primer, u razgovoru Havijera Solane sa Veslijem Klarkom, ističe se da Beograd „neće praviti probleme oko rudnih bogatstava i da će od njih korist imati čitav region".
Vesli Klark je kasnije (nakon "oktobarskih promena", prim. red.), razgovarao i sa Hašimom Tačijem po pitanju vlasništva nad rudnim i mineralnim bogatstvom Kosova i Metohije i obavestio ga da u Beogradu ima ljudi koji će mu pomoći:
"…Vesli Klark: Ništa ne brinite… Sada mi recite šta se dešava sa privatizacijom na Kosovu? Kako privremena vlada sarađuje sa Komisijom za privatizaciju?
Hašim Tači: Mislim da je to dobro, a to će vam verovatno i oni potvrditi. Beograd nam pravi problem oko svojine, ali neki ljudi u njihovoj vladi su razumeli o čemu se radi.
Vesli Klark: To je dobro.
Hašim Tači: Vlahović, Đelić, Dinkić potpuno razumeju ovaj naš posao i sa njima nemamo nikakvih problema. Čak su nam nekoliko puta izašli u susret.
Vesli Klark: Rudno bogatstvo Kosova je veliko i uz pametna ulaganja koristi će imati svi. Kosovari pre svega, ali i ceo region. Naš prioritet je da kontrolišemo taj resurs i Beograd tu neće praviti nikakve smetnje. Mi ćemo nastaviti da u Srbiji podstičemo one snage koje imaju mlak pristup pitanju Kosova. Videćete, samo je vreme u pitanju…".
Iz ove Klarkove izjave vidi se da vlasničke probleme koje pravi Rezolucija 1244 zapadne sile lako rešavaju uz pomoć srpskih političara, koje su doveli na vlast.
Za rukovodioce projekta „Prirodno bogatstvo Kosova i Metohije" imenovani su nakon ovih razgovora čelnici međunarodne zajednice, NATO pakta i EU, tačnije svih onih koji su učestvovali u bombardovanju Srbije, ili su bili deo bloka koji je Srbiju do petog oktobra držao u izolaciji. Ipak do skoro se nije mogla tako jasno videti veza između multinacionalnih korporacija i NATO agresije kako ju je moguće videti danas.
Jedan od primera je medijska satanizacija Srbije, kao i delatnost NGO sektora u Srbiji koju je promovisao Fond za otvoreno društvo, Džordža Soroša, pre i tokom bombardovanja. Izgovor za medijske i NGO kampanje bilo je poštovanje ljudskih prava.
Krajem 2007. godine, istraživač Nil Klark je na internet portalu „Nju stejtsmen" konstatovao da za Džordža Soroša i njegov Fond za otvoreno društvo nije važno poštovanje ljudskih prava i osnovnih građanskih sloboda – neko društvo je „otvoreno" ukoliko on i njegovi saradnici mogu da zarade veliki novac. Klark je to ilustrovao Soroševim ulaganjem na Kosovu da bi „preuzeo kontrolu nad rudnikom ‘Trepča’..", gde su „ogromne rezerve zlata, olova i drugih minerala".
Rudne rente i podzemno blago
Na teritoriji Srbije gde vlast ima Beogradska Vlada sa privatizacijom rudnika i resursa je početo 2000. godine odmah posle petog oktobra. Tek 2007. godine država, je donela Uredbu o plaćanju naknade za korišćenje sirovina. Rudna renta je do skoro bila najniža na svetu i iznosila je tek tri odsto. Od prošle godine renta je povećana na sedam odsto, ali se to povećanje ne odnosi na eksploataciju nafte. Ipak kontrola o tome ko koliko plaća skoro i da ne postoji.
Treba istaći da ni rudna renta od sedam odsto nije ekonomski opravdana ukoliko se vodi politika totalne rasprodaje rudnika. Takva renta iako uvećana za više od sto odsto je i dalje među nižima u svetu. Poljska i Albanija zaračunavaju 10 odsto. Rusija naplaćuje čak 22 odsto svima koji eksploatišu rudna i energetska dobra njihove zemlje.
U Srbiji postoji više od dve stotine rudnika i nekoliko desetina mineralnih i energetskih nalazišta. Jedna od firmi koje kopaju rudu u Srbiji po osnovu ekploatacionih prava, ili zakona o koncesiji je Rio Tinto, britanska kompanija koja vadi Jadarit iz jalovišta kod Loznice. Oni su posao započeli pod izgovorom istraživanja. Po tom osnovu, oni su bez ikakve naknade mogli da utovare jalove iskopine na kamione i da ih odvezu, ne plativši nikome ništa!
Rudarske inspekcije nikada nisu do kraja proverile da li se iz jalovišta vadilo samo radi istraživanja, ili je to bilo pokriće za tajnu eksploataciju, a plan je bio da se sa zvaničnom eksploatacijom počne 2013. godine!
Jadarit se može koristiti kao raketno gorivo, ali je stvarni razlog interesovanja, za ovu rudu to što je on izuzetan materijal za pravljenje litijum jonskih baterija i drugih elementa potrebnih za vetro parkove. Cene litijuma će narednih godina rasti jer se materijal koristi za izradu gotovo svih bitnih tehničkih uređaja. Od mobilnih telefona do satelita.
„Rio Tinto" u Srbiji radi i u Jarondolskom basenu kod Raške, gde istražuje borne minerale, koji se na evropskom kontinentu, ako izuzmemo Tursku, jedino nalaze u Srbiji! Pored Rio Tinta najpoznatija kompanija koja posluje u Srbiji je austrijsko-kanadska kompanija Dandi plemeniti metali. Oni su do sada kupili tri, od ukupno četiri koncesije koje je prodala Vlada Srbije. Pripalo im je istraživanje zlata na Crnom vrhu. Sprovode ispitivanja i na Staroj planini.
Rio ima i odlične rezultate u istraživanju jednog novog tipa zlata. Reč je o karlinskom tipu zlata, poznatog domaćoj geološkoj nauci, čije se prisustvo vezuje za postojanje krečnjačkih stena i mermera u vulkanskim oblastima. Dandi je u sporu sa švedskom kompanijom Feromet oko nalazišta u Mačkatici. Spor je pred vrhovnim sudom Srbije. Firma Reseoravar capital istražuje nalazišta bakra u okolini Bora.
Domaća firma bliska ljudima iz DS Šumadija minerali ima prava istraživanja u centralnoj Srbiji. Za firmu Srbija Nisk koja ovde takođe eksploatiše rudu, kažu da je u vlasništvu sestre Mila Đukanovića.
Rudnici Lece, i Kiževak -Sastavci su u vlasništvu nekad poznatog biznismena, danas poznatog državnog neprijatelja Miroslava Bogićevića. Bogićević je bio lider u privatizaciji rudnika metala u Srbiji, najpoznatiji srpski biznismen u oblasti eksploatacije metala, koji pored ova dva, poseduje još nekoliko rudnika, čak i jedan u Makedoniji, zapravo sve rudnike koji su u bivšoj SFRJ, pripadali preduzeću "Zajača" iz Loznice. "Zajača" je u svetu bila poznata po eksploataciji antimona pa je zahvaljujući njenoj proizvodnji Srbija, sve do raspada SFRJ, bila među prvima u Evropi.
To su rudnici: Lojane u Makedoniji, Rajićeva gora na Kopaoniku, Dolić, Kik, Rujevac i Brasina kod Loznice. U njegovom lancu su i rudnici nematala poput Ravnaje kod Krupnja koji eksploatiše fluorit, kao i rudnik granodiorita na Boranji kod Zvornika. Na planini Rudnik, eksploataciju vodi firma Rudnik na čijem čelu je bivši direktor kompanije Glen Kor, koja je tokom kampanje podržala Srpsku naprednu stranku.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
STEČAJ PRETVOREN U KRIMINALNU RADNJU ZBOG NAVODNOG INTERESA DRŽAVE…
Biznismen Branislav Jović iz Jagodine, tačnije, njegov rudnik iz Krive Feje, zapao je za oči, najpre Dušanu Petroviću, pa onda i Branku Ružiću i Ivici Tončevu. Da bi uzeli rudnik za sebe, prvo su morali da do gole kože opljačkaju Jovića, i članove njegove porodice, oduzimajući mu svu nepokretnu imovinu, među kojom čak i njivu osme klase!
M. Hadžić
Stara srpska poslovica da “ko radi, ne boji se gladi“, danas ima suprotno značenje – “ko radi, umreće od gladi’‘. Branislav Jović iz Jagodine osnovao je 1. februara 1990. godine preduzeće Trend-Company. Želeo je da radi, da zaradi, zaposli sugrađane. Tri godine kasnije gospodin Jović i njegovo preduzeće počinju da ulažu sredstva u rudnik olova i cinkane rude Blagodet iz Krive Feje. Počev od 1993. godine, i u naredne tri godine, jagodinsko preduzeće uložilo je u rudnik, radi njegove dokapitalizacije i stvaranja boljih uslova za rad, znatna sredstva.
Ali…
Onda je po nalogu tadašnjeg srpskog predsednika Slobodna Miloševića, rudnik iz Krive Feje, kao i skoro svi rudnici olovno-cinkane rude iz Srbije, pripojen Kombinatu Trepča iz Kosovske Mitrovice, čiji je tadašnji direktor bio Miloševićev lični prijatelj Novak Bjelić. Ali, gospodin Bjelić je bio nesposoban, propalica takoreći, nikom ništa nije plaćao, i kada je dobio titulu menadžera godine, Kombinat iz Kosovske Mitrovice je propao.
I dok je Bjelić šenlučio po Srbiji, poverioci rudnika Blagodet iz Krive Feje, poveli su sudske postupke, radi naplate uloženih sredstava.
I sudovi su presudili u njihovu korist. Rudnik je po osnovu pravnosnažne i izvršne presude iz 2002. godine dugovao 384.000.000. dinara (tada oko 7.000.000 evra) preduzeću "Trend Company" iz Jagodine, a po osnovu finansiranja proizvodnje u periodu 1993-1995.
Kako nije mogao da isplati dug, "Trend Company" u postupku izvršenja preko Trgovinskog suda Leskovac popisuje svu pokretnu i nepokretnu imovinu rudnika, u cilju prodaje iste, radi namirenja duga (ova aktivnost se odvija tokom 2004. godine).
Rudnik na razne načine opstruira prodaju, pa "Trend Company" 2005. godina pokreće stečaj. U postupku ispitivanja potraživanja, stečajni upravnik Agencija za privatizaciju – Centar za stečaj iz Beograda, utvrđuje potraživanja svih poverioca u iznosu od oko 840.000.000. dinara, od čega samo na "Trend Company" otpada iznos od 780.000.000. dinara (iznos je glavnica iz presude + kamata), što čini 91% ukupnog duga rudnika.
Istovremeno "Trend Company" se priznaje razlučno pravo, s’ obzirom da je zasnovao hipoteku nad celokupnom imovinom, u postupku izvršenja.
Međutim, stečajni upravnik je izvršio procenu imovine i kapitala rudnika i utvrdio da je njena vrednost 290.120.000, dinara, i da se poverioci mogu namiriti samo iz ove vrednosti, tj.u visini od oko 34% od ukupnih potraživanja.
Kako Zakon o postupku stečaja predviđa dva pravca izlaska iz stečaja – bankrot ili oporavak dužnika kroz Plan reorganizacije, to je Trend Company, kao najveći poverilac, nasuprot želji stečajnog upravnika da proda rudnik, sačinio Plan reorganizacije, koji i je usvojen od strane poverilaca i dobio je potvrdu na sudu, i izvršna isprava kojom se uređuje način i visina namirenja poverilaca rudnika.
Stečajni upravnik na sve načine pokušava da opstruiše želju poverilaca, stavljajući se iznad njih, i uporno pokušavajući da proda rudnik, čini se, unapred pripremljenom kupcu, bez obzira što je interes poverioca drugačiji i što zakon poverioce stavlja u prvi plan, a u javnost iznosi netačne podatke, iako se od samog početka bori za bankrot u sprezi sa CES MEKON-onom i Zvonkom Nikezićem i Mirkom Cvetkovićem, iz čije firme iznajmljuje stečajne poverenike, koje preko CES MEKON-a upućuje u rudnik.
Plan reorganizacije je predvideo sledećih nekoliko bitnih elemenata: sprovođenje plana u trajanju od godinu dana (a sud je odredio svojim rešenjem period od 06.11.2007.-6.11.2008.god.), investicije u rudarsko-geološke istrage u visini od minimalno 500.000 američkih dolara, u periodu sprovođenja Plana reorganizacije, kao i pretvaranje potraživanja poverilaca u akcije rudnika, u visini kapitala firme (prema proceni stečajnog upravnika 290.120.000,00 dinara)
Stečajni dužnik (Trend – Company) ispunio je Plan reorganizacije rudnika u celini. Svojim rešenjem St.br.62/05 i Ro.br.2/06 stečajni sudija Trgovinskog suda Leskovac dana 3. decembra 2008. godine, donosi rešenje kojim konstatuje da je Plan reorganizacije izvršen u celini, da se obustavlja stečaj u DP Grot, i da je neosnovan predlog stečajnog upravnika za uvođenje bankrota..
I potom sledi pravosudno serviranje…
Viša sudska instanca, uz razna obrazloženja, ukida prvostepena rešenja suda u Leskovcu, vraćajući na ponovno odlučivanje. Agencija za privatizaciju, kao stečajni upravnik, ne menja svoj stav, da Plan reorganizacije nije ispunjen, iako činjenice govore suprotno, uz obrazloženje, da ne može posle šest godina da menja mišljenje, bez obzira na argumente koji govore da je Plan izvršen!
Grupa radnika koja je u međuvremenu u Grot-u proglašena tehnološkim viškom, nezadovoljna svojim položajem, uporno piše primedbe na sprovođenje Plana, iako je rok za sprovođenje Plana odavno istekao (čime se zamagljuje cela procedura). Ova grupa predstavlja 0,0001 % ukupnih potraživanja,
Naravno, postoji i politički pritisak na sudiju i celokupno pravosuđe da se donese odluka o bankrotu, kako bi posle toga druga kompanija postala vlasnik rudnika, a ne poverioci. Ovo je kriminalna radnja podvedena pod interesom države.
Za vreme postupka pripreme za prodaju, rudnik ne radi, čime se urušava eksploataciona jama, a oprema propada od stajanja. Naselje Kriva Feja je zavisno od rudnika (čak se i strujom i vodom snabdevaju preko rudnika) potpuno će zapasti u socijalnu i ekonomsku krizu.
Ali, priča se ne završava ovde…
Grupa na čelu sa Dušanom Petrovićem, preko Slobodana Homena i Boška Ristića, kao i tadašnjeg tužioca iz Niša Krsmana llića, naređuje lokalnoj PU Vranje i tužilaštvu da kako zna i ume optuže najvećeg poverioca, za zloupotrebu službene dužnosti, što i čine.
Pokreću se dve krivične istrage protiv Branislava Jovića i procesuiraju, iako su nezavisni veštaci u svojim nalazima u istražnom postupku jasno naveli da ne postoji nikakva šteta naneta rudniku, niti bilo kakva korist za treća lica.
Predmet optužbe bila je pozajmica od 20 miliona dinara, koju je svojevremeno Trend Company dao rudniku. Ta pozajmica je kasnije vraćena, uz zakonsku kamatu. U to vreme oba preduzeća je vlasnik Branislav Jović, a rudnik, kao većinski poverilac, odnosno akcionar.
Ali, u međuvremnu je za kupovinu rudnika postala zainteresovana londonska firme Mineko, iza koje stoje socijalisti Branko Ružić i "kralj" Južne Srbije, Ivica Tončev, koji prete Joviću, tako da tužilaštvo nastavlja istragu.
Naime, iz Surdulice za zamenika Višeg tužioca u Vranju, Tončev dovodi izvesnu Danijelu Trajković, i posle četiri godine pokreće se postupak za oduzimanje moje imovine od Jovića, navodno, stečene nezakonitim poslovima.
Iako i iz nalaza UBPOK-a, a ni sudskog veštaka, ne proizilazi da se Jović od 1990. godine nezakonito obogatio, sudija Višeg suda u Vranju Saško Aleksandrić donosi rešenje da se celokupna imovina Branislava Jovića i članova njegove porodice privremeno oduzima! Cilj im je da oduzmu akcije rudnika koje pripadaju Jovićevom preduzeću, kao najvećem poveriocu, kako bi iste prodali u bescenje unapred poznatom kupcu.
Ono što su pre četiri godine, započeli Dušan Petrović i društvo, a sa ciljem da se Farmakom dokopa rudnika, sada nastavlja druga ekipa iz SPS-a. Oni diktiraju tužiocima i sudijama šta treba da rade i kakve odluke da donose, obećavajući im kao kontra uslugu mesta predsednika suda, odnosno glavnog tužioca. Rešenje višeg sudije Saška Aleksandrića još nije postalo pravnosnažno.
Branislav Jović se privatnim biznisom bavi još od 1990. godine. Zbog napada od organizovanih mafijaških grupa, koje se nalaza u državnim organima, Branislav se teško razboleo. I dok vodi tešku bitku sa pravosuđem, da mu ne oduzmu i pokućstvo, on vodi i bitku za život od teške bolesti. Kakav je očekivani ishod ove neravnopravne borbe?
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije