Архива
GAŠENJE SRBIJE: KRUPNIM KORACIMA KA PRETVARANJU SRBIJE U MALU SIROTU KOLONIJU U EVROPI…!??
Poslednji čin Vučićeve vladavine, privremeno je produžen. Vreme do krajnjeg roka za formiranje vlade, šizoidni mandatar koristi kako bi svakodnevnim televizijskim prenosima njegovih cirkusa, pridobio još neku zabludelu ovcu.
Ali, kao i svaki neuki čobanin, i on je zaseo u letnju hladovinu i čeka šta mu je sudbina namenila. Poverioci mu spremaju omču, a Evropska unija i SAD su ga izolovali. Rusima nije potreban, a Arapi ga zaobilaze.
Ostaje mu samo još rasprodaja poslednjih velikih državnih preduzeća i brisanje Kosova i Metohije iz Ustava. Posle toga, doći će strani protektori i ukinuti ga kao da nikada nije ni postojao. Pre toga Srbija će biti zgažena, i neće nas biti, ako ga sami ne oteramo.
Nikola Vlahović
Srpski diktator, mandatar za sastav nove vlade, pokušava da kupi vreme, pripremajući građane Srbije za nesreću koju planira da im nanese. Istovremeno, Vučić uz pomoć opljačkanog novca i vrhova policije kupuje srpsku opoziciju i uklanja mogućnost parlamentarne blokade njegovih zlodela.
Sa pozicije neprikosnovenog Vođe, tokom prethodnog mandata, dao je velika obećanja zapadnim silama. Došao je trenutak kad Zapad od njega očekuju brzu realizaciju tih obećanja. Od njega se zahteva da u najkraćem roku i što efikasnije potpuno slomi ostatke srpskog privrednog potencijala, da proda Elektroprivredu Srbije (EPS) , Telekom, Železnice Srbije, Aerodrom Beograd, termoelektrane, hidroelektrane, najkvalitetnije poljoprivredno zemljište, pa čak i izvore pijaće vode, šume, rude i sve do poslednjeg državnog resursa.
Cilj je da tako osakaćena Srbija nestane kao državni i politički faktor na ovom delu Balkana, a da ono što eventualno ostane od nje, bude mala i sirota kolonija, zgodna za obuku diplomatskog ološa, za transfer prljavog novca i još prljavijih tehnologija, za odlaganje nuklearnog otpada, izvoz najgoreg prehrambenog otpada, eksperimentalnih lekova ali i kao prostor za lagerovanje islamskih imigranata i lažnih azilanata…
To je ono što Vučić sprema Srbiji, a na čemu insistiraju njegovi zapadni inspiratori.
Početkom ovog meseca, upitan da komentariše oštru kritiku na račun EPS-a, koju je uputio predstavnik Svetske banke, Toni Verhijen (koji je rako da je EPS "bez hitnih rezova tempirana bomba"), Vučić je hladnokrvno kazao: "Više verujem Svetskoj banci nego EPS-u"!
Dakle, da ne veruje ljudima koje je on lično postavio na čelo ove najveće, najprofitabilnije i najvažnije državne kompanije ! Ne veruje čak ni slugi pokornom, vlasniku pečenjare iz Obrenovca, Miloradu Grčiću, koga je on lično "izvadio iz ćumura" (sa mesta direktora Kolubare) i "prikopčao na struju" (doveo na mesto direktora EPS-a).
Nikome Vučić ne veruje, osim svom banditskom instiktu koji ga vodi u veleizdajničke akcije. Da je to i zaista tako, potvrđuje i njegovo "Psimo o namerama" koje je početkom prošle godine poslao direktorki Svetske banke, Kristini Lagard, u kome je odgovorio na njen nalog (a uz saglasnost i razumevanje MMF), da Vlada Srbije podeli JP "Železnice Srbije" na četiri preduzeća i otpusti čak 11 hiljada radnika. U "Pismu o namerama", on precizira da će "Železnice Srbije" biti likvidirane i u kom roku. U međuvremeno, najveći deo tog posla je već obavljen.
Kupujući vreme i odlažući formiranje nove vlade, diktator se bahato našalio sa građanima, pa je 5. jula ove godine, njegov dnevni bilten "Politika" objavio informaciju da će dva javna preduzeća (Telekom Srbija i Infostan), otpisati stara dugovanja za više od 600 hiljada građana. Već sutradan, takođe u "Politici", vest je brutalno demantovana!
Nepunih 24 sata nakon ove (dez)informacije, na sva zvona je objavljeno kako država oprašta čak milijardu evra starog (i novog) duga za Rudarsko-topioničarski basen Bor (RTB), a omiljeni Vučićev džeparoš, direktor ovog giganta, bahati i debelo kriminalizovani Blagoje Spaskovski, odmah je dao izjavu, gde između ostalog kaže: "…Odlično! Sad će nam porasti kreditni rejting, moći ćemo da dobijamo jeftine kredite!". Dakle, juriš u novu milijardu zaduživanja i pljačke državnog budžeta! Diktator je odmah stao iza svoga džeparoša, pa je naglasio da oproštena milijarda evra "neće pasti ne teret građana"! A, na čiji će onda?
Sedam miliona mučenika koje ovaj manijak drži u zastrašujućem socijalnom, mentalnom, informativnom i ekonomskom ropstvu, već je od svoje sirotinje platilo dug za RTB Bor, a novi mu se već sprema.
Na grbaču naroda, za četiri godine Vučićevog divljanja, sručio se i takozvani javni dug "težak" 24 milijarde evra, a spoljni čak oko 30 milijardi evra, dakle, uveliko preko 80 odsto bruto društvenog proizvoda! Ali, diktator tvrdi nešto sasvim drugo, da nam bruto društveni proizvod raste, jer u njega računa i novac od skupih kredita koje sumanuto uzima!
Ovaj poludeli čovek koji sasvim sigurno Srbiju vodi u propast, formirao je tako ogroman "riziko-fond" sa kojim on lično upravlja. Ako "obrne" nešto od tih kredita, sve će to otići u njegove ruke i u ruke njegovog političko-kriminalnog klana, a građani će da plaćaju i glavnicu i kamatu. Ako izgubi, opet će da plate građani!
Kao i svaki krvavi diktator, i ovaj se bavi samo intrigama, političkim i fizičkim likvidacijama svojih protivnika, klevetanjem i amenstiranjem, sve po potrebi vremena i prilika. Svome sadašnjem najljućem političkom protivniku i bivšem ministru Saši Raduloviću, kad je ulazio u njegovu vladu, kao rimski papa oprostio je "grehove", rekavši: "…Znam da su to sve Dinkićeve izmišljotine koje lansira preko ‘Kurira’ ". Nepunih godinu i po kasnije, prilikom takozvanih konsultacija sa novim šefovima poslaničkih grupa, vikao je na Radulovića, izbezumljen: "…Marš napolje lopove, lažove!"
No, najgore se tek sprema. Vučić ima misiju da Srbija i formalno prizna postojanje lažne države Kosovo na svojoj istorijskoj i ustavnoj teritoriji. Da iz Ustava izbriše 15 odsto svoje teritorije! Da prizna da se odriče preko 60 odsto državne, društvene i privatne imovine koja tamo postoji, uključujući i svih prirodnih resursa neprocenjive vrednosti!
Režim Aleksandra Vučića već odavno je u evropskim i američkim medijima priznao da će srpska pokrajina Kosovo i Metohija biti izbrisana iz Ustava Republike Srbije.
Godinu dana nakon što je dao intervju američkom Vol strit džornalu (Wall Street journal), ovaj list podseća na njegove izjave i pita se zašto on i njegov ministar Vulin u Srbiji uporno ponavljaju frazu "Srbija nikada neće priznati nezavisnost Kosova".
Početkom ovog leta, američki Vol strit džornal (Wall Street journal) podsetio je svoje čitaoce na intervju koji je za ovu novinu prošle godine, 8. maja, dao predsednik Vlade Srbije, Aleksandra Vučić, u kome je najavio da će doći do promene Ustava Srbije i priznanja albanske separatističke paradržavne tvorevine pod imenom Kosovo.
Naime, Wall Street journal podseća da je Vučić najavio kako će pokrenuti inicijativu za brisanje Kosova iz Ustava Srbije, "zarad evropskih integracija", pa se još dodaje da je Vučić prošle godine "pokazivao znakove" da će predložiti izmene Ustava kojima će se izbaciti odredba o Kosovu kao srpskoj pokrajini zarad sticanja članstva u Evropskoj uniji, te da je po svemu sudeći tek sada spreman da sve to i sprovede u delo.
Tako je ovaj list nanovo pokrenuo pitanje u kom trenutku će se Vučić usuditi da krene u izmene preambule Ustava u kojoj piše da je "Kosovo sastavni deo teritorije Srbije", istovremeno citirajući njegovu izjavu: "…Moramo biti iskreni sa našim ljudima" i "Moraćemo da razgovaramo o svemu sa našim partnerima iz EU", "Moraćemo o tome da pričamo sa srpskim narodom"…
Međutim, Vučić kaže da izmena Ustava neće uslediti samo zbog Kosova. Wall Street journal, posebno ističe da je Vučić dao "zadnji rok" za ustavne promene, te da je u pitanju jesen sledeće, 2017. godine, "iako je svestan da to nije popularna tema u Srbiji". List takođe podseća da je Vučić, dolazeći na vlast 2012. godini, biračima obećao da nikada neće priznati nezavisnost Kosova i da radi sve u interesu Srbije i Srba na Kosovu i Metohiji.
Priznavanje Kosova nije formalni uslov za članstvo Srbije u EU, piše Wall Street journal, jer još uvek postoji pet zemalja EU, uključujući Španiju, koje nisu priznale nezavisnost Kosova.
Žalio se Vučić novinarima Wall Street journal.a na Evropsku uniju: "…Imam razočarenja, i lična, i politička kada je reč o Evropskoj uniju…" zbog čega je komentator ove novine izrazio čuđenje o naporima srpskog premijera oko pridruživanja EU.
Mada mu to niko nije tražio, Vučić se javno kajao u prošlogodišnjem intervjuu koji je dao Wall Street journal.u, a na koji ova novina sada podseća. Naime, Vučić govori o "pogubnosti" međunacionalne mržnje, pa kaže: "…Video sam posledice tog puta. Znam kako takvo stanje svesti može da funkcioniše. Znam kakav sam bio pre 20 godina. Moramo da očuvamo mir. Još jedna greška značila bi da gubimo sve…"
Vučić je nedavno, na RTS-u rekao da "nikada neće izjaviti da priprema brisanje Kosova iz preambule Ustava".
Srpska javnost je već naviknuta da Vučić jedno priča u Srbiji, a drugo u inostranstvu.
I kao što je u jednom jedinom trenutku uspeo da se pretvori iz Radikala i pro-evropskog naprednjaka, tako sa lakoćom, čim pređe granice Srbije, govori sve suprotno onome što govori domaćoj javnosti. Dok u stranim medijima izjavljuje kako će Srbija obrisati Kosovo iz Ustava, u Srbiji tvrdi da to nikada neće učiniti. Ali, to je samo vrh ledenog brega, tek mali simptom velikog zla koje se sa njegovim drugim premijerskim mandatom pojavljuje.
Vučić je već uspeo da skoro sve parlamentarne stranke stavi u svoju službu, ali kad na red dođe pkušaj promene ustava i priznavanje albanske države na Kosovu i Metohiji , sasvim je sigurno da će protiv toga glasati Demokratska stranka Srbije, Srpska radikalna stranka, ali i deo poslanika Srpske napredne stranke koji se sa takvom idejom nikada neće pomiriti. To će otvoriti sukob unutar, na prvi pogled, monolitne vladajuće stranke.
Vučićeve lažne ekonomske reforme, osporavaće poslanici stranke Saše Radulovića i pojedini poslanici Demokratske stranke.
Pitanje je, međutim, da li Vučić uopšte ima kapaciteta da sprovede u delo svoje sumanute ideje. Naime, treba podsetiti i na činjinicu da je u Srbiji prosečna plata 300 evra, a da je stopa nezaposlenosti najveća na evropskom kontinentu. Nijedna institucija sistema ne funkcioniše, a Vođa nema novca kojim bi plaćao lekare, policiju, vojsku i prosvetne radnike, dakle, one neuralgične profesije bez kojih nijedna država ne može da funkcioniše. Istovremeno, apetiti njegove kriminalne družine biće sve veći kao i njihova potreba za pljačkom državnih dobara i budžetskih para.
Sa druge strane, Vučić je, poslujući sa biznismenima iz raznih zemalja, mnogima poremetio planove. Njegova "prijateljska i poslovna bliskost" sa pojedinim arapskim šeicima, širenje njihovih interesa na ovaj deo Balkana preko Vučićevih "otvorenih vrata", Srbija je postala za celu Evropsku uniju "remetilački faktor".
Aleksandar Vučić je dao velika obećanja ruskoj i kineskoj vladi i njihovim kompanijama, potpisao je brojne strateške sporazume u čiju realizaciju je uključen i veliki broj njegovih saradnika, uključujući tu i srpskog predsednika, izigravajući ih, kako bi pred Zapadom mogao reći "…Ako me vi ne podržite, evo, ja imam saveznika!".
Podsećamo, da je Vučić i kod britanske vlade i njene elite stekao imidž ogavnog tipa. Primetno je da njegova lažna obećanja i slatkorečivost koju deli po inostranstvu, nemaju više nikakvog značaja. Srbija je toliko izmučena, razorena, da niko iz inostranstva ne želi da prihvati odgovornost za propast ove balkanske zemlje. To može da odluči sudbinu Aleksandra Vučića.
Konačno, Vučić je svakodnevnim besramnim lažima, stvorio duboku sumnju kod svakog građanina, u ono što govori i što radi. A, novca za održavanje socijalnog mira, više nema. Niti mu ko više veruje, niti kome više treba.
Kad bude obavio ono što se od njega očekuje, kad rasproda što je preostalo od Srbije, strani protektori će ga ukloniti i potom proglasiti glavnim i jedinim krivcem za strašnu ekonomsku, političku i svaku drugu propast u ovoj zemlji.
Na taj način, "personalizacijom" krivice, Zapad će izbrisati svoju odgovornost za zlo koje je ovaj diktator naneo građanima ove zemlje. Ali, iz istorije niko neće izbrisati sećanje na kratku vladavinu i veliko zlo koje je ovaj nesrećni ludak doneo sa sobom u kabinet predsednika vlade…
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
PREKO ARAPSKOG PROLEĆA DO INVAZIJE GLADI, SUKOBA CIVILIZACIJA I STRAHA OD SUTRAŠNJICE!!!
Pored (ili po sred) 28 država EU prostire se još jedna nevidljiva država, bez imena i od skoro 22 miliona stanovnika. Neki je nazivaju Velika Migratija ili Republika Dođija, a u suštini to je jedna rasuta masa belosvetskih dođoša od koje se evropski domorodci užasno plaše, jer novi još uvek dolaze. Celo sredozemlje je uzburkano pravim cunamijem izbeglica ali se pred zatvaranjem francusko-Italijanske granice sve više forsira balkanski migranovod, južni tok izbeglica koji vodi od iračkih i sirijskih minskih polja do mađarske bodljikave ograde. Fenomen najezde sirotinje i ratnih izbeglica je glavna politička tema poslednjih godina i sigurno je da će ona biti sve aktuelnija, piše Mile Urošević, naš dopisnik iz Pariza.
Mile Urošević(dopisnik iz Pariza)
Tamo gde su reči podložne manipulaciji i gde verbalna proseravanja služe samo kao izborna literatura, brojke su neumoljive. Francuzima je puko’ film. Preko 70 odsto ih je ubeđeno da u zemlji ima previše stranaca.
Dve trećine građana se više ne osećaju kao da su u svojoj zemlji. Pariz im liči na afričku koloniju a i svaki drugi Francuz smatra da treba da se ukroti ova mondijalistička vetrometina i smanji broj imigranata kako bi se smanjila nezaposlenost.
Ništa nije manji ni broj onih koji povezuju svoju sigurnost i sigurnost države sa brojem nepoželjnih gostiju.
I kako reče jedan komentator: "…Evropa je pre pet vekova otkrila Ameriku, porobila je i istrebila od Indijanca da bi je naselila kao svoju obećanu zemlju. Australija je doživela sličnu zamenu stanovništva na silu i prevaru. Južna Amerika je takođe otkrivena u potrazi za zlatom Eldorada, što je bilo kobno za civilizaciju starih Inka. Danas sirotinja Afrike i Azije otkriva Evropu, svoj novi Eldorado i niko ne zna kako da zaustavi te ekspedicije. Njima treba pomoći da ostanu tamo gde su a ne da im se obećava nešto što je nemoguće…".
Ovim rečima su se do nedavno izražavali uglavnom ljudi koji glasaju za Marinu Le Pen ali se u poslednje vreme krug preplašenih širi i doseže zabrinjavajuću cifru. I kako se koja iskrca na stari kontinent, tako se polako strah belih starosedelaca pretvara u paniku.
Francuska koja je pokrenula ceo ovaj cirkus napadom na Libiju je za dve godine primila svega 42 politička emigranta i spremna je da primi još 500 pa čak i celih 700 izbeglica iz Sirije pored prethodnih 1. 500 kojima je već dala azil. I to je maksimum tvrdi ministar policije, što je smešno u odnosu na situaciju u pretrpanoj Italiji ili u Nemačkoj Angele Merkel, koja je udomila preko 25.000 Sirijaca a da nije ni trepnula.
Treba naglasiti da se za ove četiri godine, iz ratom razorenih zemlja razbežalo preko 3 miliona duša. Oko 2.000 ih se podavilo u Sredozemnom moru dok su sretno stigli njih 300. 000 samo u toku prošle godine.
U mega-zbegu koji se nastavlja svakog meseca oko 20. 000 novih migranata stiže na obale Italije a veliki je broj i onih koji južnom prugom stižu do Srbije. Kako najavljuje agencija za sigurnost EU, granica Frontex, očekuje se da će ove godine da se obori rekord svih vremena i da će u Evropu da stigne ceo milion vanevropljana.
Ovde se radi o sudaru raznih civilizacija koji se polako pretvara u svetski rat bogatih protiv sirotinje i to pod maskom raznih religija i etničkih razlika u borbi za posao, stan ili koru hleba.
Neke članice EU se pretvaraju kao da su dobrotvorne organizacije spremne da ugoste svu bedu sveta dok se druge zemlje otvoreno protive ovakvoj hipokriziji na sve moguće načine.
Mađarska vlada je nakon genijalne ideje da ogradi imanje bodljikavom žicom , smislila i jedan pismeni upitnik od 12 tačaka koji šalje na kućne adrese svojih građana. Ovaj oblik prepiske je referendum ispod žita i ima za cilj da pokrene pitanje tretmana ljudi koji bespravno ulaze u državu Viktora Orbana i da poveže imigraciju i terorističke pretnje. Evropa zna da tu ima neke veze ali politički podobni zabranjuju da se takve stvari vide i pominju.
Čak i u malo pogođenim zemljama severa kao što su Nemačka i Švedska pitanje gostoprimstva se povezuje sa strahom od atentata samo u opozicionim strankama. O Francuskoj i da ne govorimo, pogotovo nakon odrubljene glave i pokušaja dizanja u vazduh fabrike plinskih boca. Zemlja ljudskih prava i nekada najmilija kći katoličke crkve, danas je mahom bezbožna i totalno pesimistički raspoložena.
Nije nikakvo čudo da se sada ovde paralelno razvijaju islamofobija i prpa od sutrašnjice.
U svojoj knjizi pod naslovom "Ko je Šarli", francuski filozof Emanuel Tod pokazuje vezu između islamofobije i ateizma onih koji su napustili hrišćansku veru svojih predaka. Francuska islamofobija je bolesni strah od muslimana, tvrdi on i dodaje da nije ni čudo da su najmnogobrojniji nosioci natpisa "Ja sam Šarli" nakon atentata 7. januara upravo bili novi ateisti i mondijalisti.
Mnogi drugi intelektualci staju na stranu ljudskog pristupa ovoj tragediji i apeluju na Francuze da pokažu malo više čovekoljublja. Kada bi se oni pitali ni pola milijarde migranata ne bi bilo mnogo za bogatu EU dembeliju. A upravo toliko ljudi Afrike i Azije priželjkuje da se nastani na stari kontinent.
Prvi ministar Manuel Vals je vrlo nejasan po pitanjima veze islama i migracije. Čas je za pomoć i spas jadnika a onda opet nakon nekog atentata prelazi na tvrdu liniju i onih koji bi da se Evropa zazida.
Nedavno je francuski premijer uspeo da zagreje polemiku do belog usijanja kada je nakon atentata na jugo-istoku Francuske citirao Džordža Buša da se očigledno radi o ratu civilizacija. Jednostavnije rečeno, Francuska najveći pobornik da se pomogne ljudima u nevolji ali pod uslovom da se to događa van njenih granica i po mogućstvu van EU.
Treba znati i nikada ne treba smetnuti s uma, da su Amerika, Francuska i Engleska bili idejni tvorci arapskih proleća i spontanih revolucija. Pre tih prevrata nije postojala prekomorska invazija migranata i sada niko ne bi trebalo da se čudi što je nastao novi svetski haos koji lako može da se pretvori u pravi rat.
Amerika je matirala Evropu sa ciljem da je toliko oslabi i ponizi da bi bila primorana da jede iz ruke sve što ujka Sem ponudi. Od pilića iz varikine do genetski izmenjenog mesa, voća i povrća.
I sve dok je NATO naoružani ambasador Amerike u Evropi, nema šanse da se bilo šta izmeni. Mnogi nepodobni mediji bacaju sumnju da je cela ova afera oko masovne invazije migranata kao nesmetano delovanje islamske države deo jedne zavere protiv Evrope, koja je politički i ekonomski veoma opasan saveznik.
Koliko su tačne ovakve sumnje niko ne može pouzdano da zna a još manje javno da iznosi dokaze o podzemnim i zakulisnim manipulacijama koje bacaju ceo kontinet u strah i očaj od sukoba civilizacija.
Tako Evropa učestvuje u igri u kojoj nema šta da dobije ali zato ima mnogo da izgubi! Pogotovo u lomljenju ruke sa Rusijom, utrkivanju u sankcijama, a sve to po želji i nalogu svog silnog i ambicioznog prekookeanskog saveznika.
Reklo bi se da masoni podižu novi Berlinski zid (bolje rečeno Moskovski) u vidu barijere od haosa i rasula koji nastaju erupcijom emigranata i razdorom među članicama EU. Slaba Evropa traži zaštitu jake Amerike i stvar jasna kao dan.
Ono što ne smeju Srbi ili Makedonci, smeju Mađari ili Francuzi, iz prostog razloga što su vojno i finansijski jači. Ali, za svaki zid, treba posebna dozvola Made in Vašington. Tu je situacija jasna.
A, zidova će biti sve više, iako je svima jasno da nijedan zid nije nikada uspeo da zaustavi invaziju gladi. Ako zidina između SAD i Meksika nije zaustavila preskakaće i njihovu volji za boljim životom, teško je poverovati da će zidovi i tarabe između Turske i Grčke ili Srbije i Mađarske, sprečiti seobu naroda. Čak i Engleska, koja je ostrvo ograđeno vodom, ima želju da udvostruči zaštitu oko luke Kale kao i ulaz u Evrotunel.
Ovakve odluke mogu imati teške posledice, kao što su mere predostrožnosti u avijaciji uvedene nakon američkog 11. septembra, koje su omogućile zločin šizofreničnog kopilota Er bas- a i Germanwings-a.
Evropa podseća pomalo na taj avion bez pilota, koji se obrušava na hridine ekonomske krize koju su mu namestili oni koji upravljaju EU letilicom putem daljinskog.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
PARE I POSLA ZA RADNIKE NEMA, ALI PLATE ZA DIREKTORE MORA DA IMA!
Javnost Srbije do sada nije upoznata sa pljačkom preduzeća "Zorka Obojena metalurgija". Radnici šabačke fabrike "Zorka“ su se pismom obratili redakciji sa namerom da se šira javnost upozna sa načinima pljačke u ovom preduzeću.
U njoj su učestvovalo rukovodstvo firme, koju predstavlja Nevenka Trifunović-generalni direktor, Mileta Isailović-tehnički direktor, Zlatko Maksimović-finansijski direktor, Ljubomir Lukić-direktor službe opštih poslova, Stanimir Ranković-direktor službe održavanja, Živana Lolić-direktor prerade, Aleksa Kovačević-bivši direktor, Edita Jovanović-šef računovodstva, Dragan Antonić-predsednik UO, Zorica Jurišić-direktor tehničko-tehnološke službe, Dejan Simić-direktor elektrolize.
Naime, imenovani rukovodioci i njihovi pomagači predstavljaju „Kolegijum", organ koji upravlja firmom i donosi odluke koje se tiču i firme i radnika. Godinama unazad, tačnije od 2007. godine, za polovinu radnika nema posla a samim tim ni plata u fabrici, dok za rukovodstvo ima i posla i para za plate. Novac za plate su obezbeđivali dobijanjem subvencija od države a delom od sekundara prikupljenih u fabrici.
Novac od subvencija su delili na nekorektan način, gde je oko polovina radnika usmeno poslata kući i dobijala neku „siću", dok su ostali kojima je dozvoljeno da dolaze na posao dobijali shodno stručnoj spremi i u zavisnosti od „odnosa" koji su imali sa rukovodiocima.
Tako da su radnici kojima nije dozvoljeno da dolaze na posao dobijali 7 hiljada dinara mesečno a rukovodioci 30-60 hiljada mesečno iako su svi trebali da dobiju republički minimalac od 18-20 hiljada, kako je bilo u drugim "Zorkinim" firmama koje su dobijale subvencije.
Što se tiče prikupljenih sekundara iz fabrike, u početku je to bilo prikupljanje i radnici su dobili nešto od toga, a vremenom se to pretvorilo u „seču" fabrike, od koje radnici nisu dobijali ništa niti su imali uvid u to šta se radi sa tim novcem a „Kolegijum" je novac usmeno pravdao tekućim troškovima.
Recimo samo da je isečeno preko 100 tona olova, desetine tona bakra i hroma, i desetine tona gvožđa. Bilo je tu i čistog magnezijuma, velikih industrijskih motora, alata za livenje, cevi, drvene građe, papira, cigle itd. Sve što su stigli da prodaju, prodali su. Radnici od svega prodatog nisu dobili ništa a novac od prodaje se ne zna kojim putem je išao jer je račun firme godinama u blokadi.
Sumnja se da je rukovodstvo imalo „dil" sa preduzećima koja se bave otkupom sekundara „Kečer" i „Lavovi" čiji je vlasnik rođak direktora održavanja Rankovića. Inače je gotovo svaki od pomenutih rukovodioca u međuvremenu kupio stan ili u potpunosti renovirao postojeći stambeni objekat dok im radnici primaju 7 hiljada dinara mesečno.
Treba reći i to da je iz zaključanog magacina ukradeno 5 tona bakarnih šina a magacin je i posle krađe bio zaključan. Prodata je ili poklonjena parcela od 80 ari firmi „Zorka kolor" bez ikakvog objašnjenja zašto je to urađeno, za koliko novca i gde je on završio.
U tu transakciju je uključen generalni direktor „Zorka Holding" Josip Mitrić i neko iz agencije za privatizaciju jer je firma u procesu restruktuiranja i nije dozvoljena prodaja delova firme.
Čak je od ministarstva privrede dobijen kredit od 14 miliona dinara za pokretanje proizvodnje a ona nije pokrenuta niti se zna šta se desilo sa dobijenim novcem i gde je on završio. Vrhunac pljačke je prodaja „Jarosit taloga" firmi „Eliksir" za oko 1,2 miliona evra.
Prodajom ove zajedničke imovine, „Kolegijum" usmeno donosi odluku da se novac isplaćuje kroz plate po postojećim koeficijentima dok 45 radnika i dalje ne dolazi na posao i dobija 12 hiljada dinara umesto dotadašnjih 7.
Za to vreme rukovodioci imaju pun fond radnih sati i primaju 100-150 hiljada dinara mesečno. Radnici su tražili da se novac od prodaje zajedničke imovine podeli na sve zaposlene linearno, to jest podjednako na svih 115 zaposlenih. Niko ih nije ni saslušao a kada su neki od njih došli da traže svoje Ustavom garantovano pravo na rad, pozvana je policija i udaljila radnike.
Pre nekoliko dana na upućene žalbe radnika generalni direktor Nevenka Trifunović je izjavila kako ima ljude u MUP-u i tužilaštvu i da bez veze radnici prijavljuju tužilaštvu.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
FIKTIVNI UGOVORI ZA PLJAČKU FIRMI I ULOGA POLITIČKE VOLJE ZA RASTURANJE DRŽAVNIH PREDUZEĆA
Nekada je Želvoz bio jedno od najuspešnijih preduzeća u Srbiji. Čak je i u vreme sankcija uspevao da posluje i prehrani svoje radnike kojih je bilo daleko više nego danas. Preživeo je ratove, okupacije, bombardovanja i sankcije, ali nije preživeo demokratsku vlast koja ga je opljačkala do gole kože i onda utrapila strancima da ga dokusure. Pošto su odneli šta su mogli, i stranci se povlače, vraćajući preduzeće državi čija vlast danas na gladi radnika želi da ušićari još neki glas na predstojećim izborima, navode insajderi.
Insajderi Ž -2 i Ž-3
Od svog osnivanja ratne 1916. godine smederevsko preduzeće Želvoz nije bilo u težoj situaciji nego danas. Naše mišljenje je da razlog leži u činjenici što je fabrika danas u državnom vlasništvu i, možda i više, u činjenici što vlasnik nije u stanju da se brine ni o sebi, a kamoli o svojoj svojini i privredi za koju je nadležan.
Kontinuiranim radom i vanrednim trudom svih zaposlenih Želvoz je do kraja 80-ih izrastao u najvećeg remontera šinskih vozila u bivšoj Jugoslaviji, sposobnog da proširi delatnost i na druge oblasti metalske industrije.
Onda je došao rat, sankcije i raspad tržišta za koje je Želvoz bio projektovan. Ratne 90-e su preživljene snalažljivošću rukovodstva i zaposlenih, kao i poslovnim manevrom da se ceo kapital fabrike prebaci u vlasništvo srpskih železnica. Na taj način Želvoz je svoju sudbinu vezao za železnicu čime je preživeo ovaj turbulentan period. To rešenje je bilo od koristi u datom trenutku, ali nije moglo da traje na duži rok.
Nakon 5. oktobra 2000.god. sve je izraženija težnja novih vlasti da svaki privredni subjekat mora da nađe mesta na tržištu i bude ekonomski opravdan. Želvoz je to mogao da bude s tim što mu je trebalo malo vremena da se konsoliduje i od fabrike koja je sebe žrtvovala da bi železnica funkcionisala postane konkurentna ostalim remonterima, ne samo u regionu već i šire.
To je bila i jedna od ideja vodilja Duška Tešanovića koji je postao direktor krajem 2001.godine. Bio je to poslednji direktor koji je izabran na javnom konkursu zahvaljujući najboljem biznis planu, a ne direktnim postavljenjem. Njegovim angažovanjem Želvoz je sa svojih 2.200 radnika počeo polako da jača, iako je višak radnika bio više nego očigledan.
Do 2004. Želvoz je ojačao toliko da je od nekadašnjeg gubitaša došao u situaciju da mu preduzeće Železnice Srbije, koje su u svim narudžbinama učestvovale sa 83 odsto, duguje 140 miliona dinara.
Političkom voljom i iz ekonomskih razloga lokalnih tajkuna, generalni direktor ŽTP Beograd Milanko Šarančić smenjuje generalnog direktora i ukazom postavlja svog čoveka. Cilj je jasan: svesti Želvoz na običnu lokalnu radionicu koja će otpustiti sve radnike, a zainteresovani će se namiriti izuzetno povoljnim položajem preduzeća i njegovom velikom površinom (25 hektara, od toga 7 hektara pod halama, u strogom centru grada, gde je Dunav na manje od petsto metara, pruga prolazi kroz fabriku, a ni autoput nije daleko).
Kako je to moglo da rezultira videlo se par godina kasnije kada je cela Srbija mogla da čuje da je uhapšen brat Milanka Šarančića, jer je sa sindikalno-poslovnim rukovodstvom Želvoza ojadio ovu fabriku za tadašnjih milion evra. Taj proces ni do danas nije završen jer se klupko umešanih u ovu aferu završava visoko u državnom rukovodstvu.
U to vreme se pojavljuje i afera 1.000 teretnih vagona. Naime, 2005. godine ŽTP, Želvoz i Šinvoz sklapaju posao za remont 1.000 teretnih vagona čiji ugovor nikada nije pravno rastumačen, ali je zato služio za pljačku ove tri firme od strane njihovih rukovodstava. Ni ta afera nije imala pravni epilog.
Iscrpljen nedomaćinskim poslovanjem Želvoz 2007. ulazi u proces privatizacije sa 15 miliona evra duga. Zainteresovanih je bilo više, ali Želvoz je doveden u situaciju da nema nijedan ozbiljan poslovni ugovor, da su mu isključeni struja i gas i da nema šta da ponudi svojim radnicima kojih je u tom trenutku bilo oko 1.700.
Zato su samo četiri firme otkupile tendersku dokumentaciju, a samo je rumunski Grampet verovao da od Želvoza ponovo može da bude uspešna firma. Velikim nerazumevanjem od strane države po pitanju starih dugova, kupoprodajni ugovor je raskinut i to uz pomoć određenih sindikata (onih istih koji u bili upleteni u aferu sa Šarančićem), a briga o Želvozu prelazi ponovo na Agenciju za privatizaciju. Iako je situacija bila katastrofalna u vreme kada je Želvozom upravljala rumunska firma, posle poništenja privatizacije ona postaje još gora – neizdrživa.
Vođa sindikalnog protesta postaje član Upravnog odbora, njemu bliski ljudi dolaze na najodgovornije funkcije, a pri tome se zaboravlja da je on još uvek pod istragom zbog učešća u proneveri Želvozovih milion evra.
Za direktora dolazi čovek „kontroverznih" osobina Novica Davidović iz subotičkog Bratstva, sumnjive stručne spreme (viša bosanska večernja, ili tako nešto, tačan naziv nije ni bitan). Vlasnik je više firmi koje se bave istom delatnošću kao i Želvoz, ali niko od nadležnih ne vidi sukob interesa.
U isto vreme u Bratstvu radi Smederevac Duško Tešanović sa daleko većim kvalitetima od Davidovićevih, ali obrazovani spasavaju privatne firme, a državne uništavaju neškolovani politički podobni kadrovi.
Fabrika u to vreme ulazi u restrukturiranje, stanje u kome je malo toga definisano i što daje prostora mnogima za razne mahinacije. Želvoz je ponovo krava muzara. Ono što država nije htela da uradi pre i za vreme privatizacije (a na šta se obavezala kupoprodajnim ugovorom), uradila je posle raskida privatizacije – povezala je radni staž zaposlenima i kozmetičkim potezima održava Želvoz u životu.
Kroz njegov račun prošlo je preko 12 miliona evra, a da se stanje u fabrici gotovo nimalo nije promenilo niti je nađen novi kupac, iako je svima jasno da Želvoz u državnom vlasništvu ne može da opstane. Pri tome, sa vrlo bednim otpremninama iz fabrike je oterano oko 500 radnika, tako da ih sada ima samo 853.
U vreme direktorovanja u Želvozu, Novica Davidović dobija krivičnu prijavu za krađu para i otpadnog gvožđa iz preduzeća kojim upravlja. Pošto su njegove političke veze jake na svim stranama, sve se završilo običnim informativnim razgovorom u smederevskoj policiji, tako da ni ova krađa nema sudski epilog.
Uzevši sve napred navedeno (a to je samo deo onoga što je opterećivalo Želvoz u proteklih par decenija), uopšte nije čudno što su gotovo svi radnici na plaćenom odsustvu, fabrika ponovo nema posla, radnicima nisu overene zdravstvene knjižice, zarade im se ne isplaćuju, staž im nije uplaćen za poslednje tri godine pa stoga i ne čudi da su u ovom trenutku u sali smederevske skupštine gde očajnički čekaju da im neko pomogne u rešavanju njihovih problema.
Njihovo beznađe je tim veće što i kada se promeni politička garnitura na vlasti njihovi problemi ostaju, a svi se proglašavaju nenadležnim za njihov problem. Jedna od tih je i gradonačelnica Smedereva Jasna Avramović koja je do skora bila pred svakim protestnim radničkim skupom, ali od kako je gradonačelnica radnicima suprotstavlja policiju.
Koliko se pogubila u razumevanju problema svojih građana vidi se i po tome što je čak i komunalnu policiju izvodila na svoje sugrađane. Može se reći da je zastrašujući primer doskorašnjeg ministra privrede Saše Radulovića koji ne samo da nije imao sluha za probleme ljudi iz Želvoza, nego se nije držao kako-tako postignutih dogovora i zaključaka Vlade Republike Srbije čiji je bio član.
Davljenik se i za slamku hvata pa tako i Želvozovi radnici ne mogu ništa drugo nego da veruju da će koordinator (?!) Ministarstva za privredu Igor Mirović imati više sluha za njihove probleme i da će poštovati dogovoreno, što do danas nije bio slučaj.
Tako je koordinator (nekada se to zvalo komesar) Ministarstva nedavno obećao da će svaki radnik dobiti po dva minimalna dohotka do 10. februara. Kako Mirović nije precizirao koje godine će se to desiti, radnici i dalje uzaludno čekaju da država ispuni svoje obećanje. Verovatno će pred same izbore vlast da se doseti kako deljenjem mrvica radnicima može da namakne još koji glas za sebe, pa će onda i da podeli ono što odavno duguje.
Radnici nemaju šta da izgube, jer većina njih ionako nema više od čega da živi. Prvi ovogodišnji protest oni su počeli 15. januara nasilnim ulaskom u gradsku skupštinu u kojoj je spavalo oko 300 radnika, a četvoro je izvesno vreme štrajkovalo glađu, mada se to nije mnogo razlikovalo od običnog života u kome su na glad prinuđeni.
Radnici Želvoza bili su u skupštinskoj sali i tokom protesta u martu 2012. kada su spavali u zgradi lokalne uprave, a štrajkovali su i u februaru 2011. kada je većinski vlasnik Želvoza bio konzorcijum Grampet, koji je napustio fabriku krajem marta te godine.
Pre toga su štrajkovali i u vreme privatizacije ukazujući na pogubne posledice koje su se i obistinile narednih godina. Da je država onda pravilno reagovala, Želvoz bi i danas bio jedna od privrednih perjanica Smedereva.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije