Архива
REZOLUCIJA KOJA SE NE PRIMENJUJE: I MOST PREDATI ZATO ŠTO TAKO TREBA, TAKO MORA, TAKO DRUGI HOĆE…
Predajom mosta u Kosovskoj Mitrovici, Vučić je utro put nestanku Srba u ovom gradu, a možda i u Južnoj Pokrajini. Srpska Vlada na čelu sa Vučićem i Dačićem sve čini da realizuje svoj dogovor o prodaji sunarodnika na KiM i njihovom trajnom uklanjanju sa ovih prostora.
Predajom mosta na Ibru, koji je čuvao Srbe od najezde pomahnitalih Albanaca, Vučić je ostvario još jednu od svojih izdaja, čije su posledice dalekosežne i nepopravljive.
Ivan Maksimović
Glavni most u Kosovskoj Mitrovici od leta 1999. nakon okupacije KiM, ispresecan je ožiljcima sukoba koji su se na njemu, i oko njega, odigrali. Iskustvo i žrtve opravdano sprečavaju pozitivna očekivanja od otvaranja na kome je počelo da se radi, jer od preko 120 sukoba, koliko ih je izbrojano, svaki su izazvali Albanci, a ni jedan Srbi.
Svega nekoliko dana boravka na KiM 1999. bilo je dovoljno pukovniku Žaku Ogaru da shvati da je njegova „Francuska izabrala pogrešnu stranu„.
On to nije želeo da učini i samostalno donosi odluku da zatvori most kako bi sprečio nasilje. To je bila prva barikada na ovom mostu i značajan potez koji je omogućio da Srbi opstanu u ovom delu pokrajine.
Za Magazin Tabloid, povodom aktuelnih dešavanja, pukovnik Ogar se priseća tog vremena:
„Kada sam odlučio da zatvorim glavni most u Kosovskoj Mitrovici, na početku angažovanja francuskih jedinica na severu srpske pokrajine, krajem juna 1999., to je bila neka vrsta “hitne mere“.
Iz bezbednosnih razloga sam želeo da izolujem srpska naselja, uglavnom severno od Ibra od albanskih južno od Ibra, i nisam shvatao da to može da postane nešto “više“ od izolacije kritičnih oblasti. U stvari to je bila „najmanje loša odluka“ u tom trenutku.
Naravno, to nije rešilo problem srpskih enklava pod opsadom južno od Ibra, ali je omogućilo da se stabilizuje zapaljiva situacija unutar samog grada, Kosovske Mitrovice i ograniči upad Albanaca na sever, čiji je cilj bio proterivanje srpskog stanovništva koje bi napustilo svoje kuće i imanja“.
On je posle nepunih mesec dana smenjen i povučen sa KiM, ali je to zacementiralo situaciju za naredne gotovo dve decenije. Srbi tada kroz udruženje građana „Čuvari mosta“ organizuju nadgledanje severnog prilaza mostu.
Predsednik udruženja, Vladimir Gile Rakić konkretno je predlagao formiranje srpskog entiteta, sa srpskom policijom i vojskom, a KFOR da ostane na linijama razgraničenja između Srba i Albanaca.
Međutim, govorio je te 2002.,“…UNMIK želi da se obračun sa čuvarima mosta tokom priprema za preuzimanje svih institucija – opštine, zdravstva, pravosuđa. Onda ćemo izgubiti vezu sa maticom, sve se uklapa u neku buduću nezavisnu državu„.
Izgledalo je da situacija počinje da se smiruje, ali je varka trajala do 17. marta 2004. godine kada je na hiljade Albanaca, usled lažne vesti o potapanju njihovih dečaka u reci, izazvalo masovne nemire na severnoj obali, a glavni sukob odvija se na mostu.
Snajper sa južne obale ubio je dvoje i ranio nekoliko okupljenih Srba koji su goloruki pokušavali da se odbrane. Francuski KFOR ga je vrlo brzo likvidirao. Most je opet blokiran na nekoliko godina.
Organizovani napad na sever KiM, koordinisan iz međunarodnih službi, a u izvođenju albanskih specijalnih jedinica ROSU, jula 2011. ponovo je uznemirio Srbe na severu koji su tada blokirali sve putne pravce sa juga, a glavni most „tek“ polovinom septembra.
Na pregovorima u Briselu jedna od glavnih tema, osim postepenog povlačenja srpskih institucija sa teritorije KiM i uspostavljanja kvazi-institucija albanskih separatista, bilo je uklanjanje barikada.
Nemačka insistira da se uz Dačića aktivnije uključi i Aleksandar Vučić, kako bi pregovori bili „što uspešniji“ a rezultat toga je i početak radova na mostu. Svi ljudi zaduženi za koordinaciju i sprovođenje radova, sa srpske strane, članovi su SNS-a. Nametnuti „lideri Srba“, koje postavlja Vlada bez raspisivanja ikakvih izbora, pristaju na bukvalno sve postavljene zadatke.
U po noći, juna 2014., sa mosta uklanjaju betonske barikade. Kancelarijа za KiM izdala je ponižavajuće saopštenje da su one uklonjene „uz pomoć građana Kosovske Mitrovice“ koji su ih i podigli, a usled poverenja premijeru Vučiću koji „na vrhuncu popularnosti“ nije smeo ni nos da promoli bez stotinak pripadnika Žandarmerije.
Albanci su ovo shvatili kao znak predaje i slabosti Srba, te počinju da insistiraju na potpunom uklanjanjanju „parkića mira„. Organizuju proteste, najmasovnije od 17. marta, a pod nazivom „ili vi, ili mi“. Zapaljeno je nekoliko automobila i uz pomoć specijalnih jedinica EULEKS-a, protesti su tu i zaustavljeni.
Protiv otvaranja mosta javno je istupio jedino DSS bledunjavim saopštenjem tipa „samo kažem“. Čak i na takvo reaguje čitav aparat zadužen za sprovođenje „revitalizacije“ insistiranjem na opsežnim merama „predupređivanja nemilih događaja“, čime umesto sigurnosti ulivaju strah u kosti.
Strahovanja da će mnogo toga krenuti po zlu dodatno potkrepljuje i saopštenje Gorana Rakića gradonačelnika „Severne Mitrovice“, po sistemu takozvane „Republike Kosovo“, koji se u ovako bitnom momentu nije pojavio „uživo“ jer bi svojim ograničenim retoričkim sposobnostima svakako naneo štetu osetljivom problemu.
„Zajedno sa gradonačelnicima, radna grupa će redovno nadgledati i revidirati prevladavajuće političke i bezbednosne uslove u opštinama tokom i nakon procesa obnove. Policija Kosova, Euleks i Kfor u skladu sa svojim odgovarajućim mandatima, obezbediće bezbednu i sigurnu sredinu“, zaključuje se u saopštenju u njegovo ime dostavljeno medijima.
Istovremeno, Aleksandar Spirić, predsednik „privremenog organa“ za upravu grada pri Vladi Srbije kome je kudikamo bilo lakše da se pojavi, jer ima višegodišnje iskustvo kao TV voditelj, te je providno, ali zadovoljavajuće izrecitovao pripremljeni tekst, otvaranje mosta je predstavio kao „razvoj i modernizaciju koju ovaj grad zaslužuje„.
Istovremeno, na terenu će ovo biti prva barikada ikada postavljena Srbima, jer zatvaranjem ulice od mosta ka centru će onemogućiti odvijanje saobraćaja u severnom delu grada.
Gile Rakić, nekadašnji vođa čuvara mosta, danas član upravnog odbora društva Ščerbina, kratko kaže da „ne samo da ne treba da se otvori, već taj most ne treba ni da postoji. Da ga nema, to je jedino rešenje koje Srbima garantuje opstanak„.
On ni pešačku zonu ne vidi kao bezbednu. „…Tom zonom će šetati Albanci u velikim grupama. Uznemiravaće devojke i izazivaće tuče, jer oni ni za ubistva Srba ne odgovaraju, a kamoli za tuče. Da ne pominjem to što će tu biti mnogo veća gužva nego sada pa neko od njih može da ostavi kraj šetališta ‘paket’, udalji se i sve digne u vazduh„. Više od ovoga nije želeo ni da govori ni da sluti.
Istog mišljenja je i Milorad Trifunović, predsednik udruženja porodica nestalih i kidnapovanih koji kaže da „ne da ovo nije dobar trenutak za otvaranje mosta, već takav trenutak ne postoji! Most nikada ne bi trebao da bude otvoren“ kaže on za Magazin Tabloid.
Po njegovom mišljenju, neće biti problema samo u okolini već na celom severu. „…Jednog dana se može desiti da tu bude više Albanaca nego Srba, i onda će Srbi morati da se sele. Znate već kako oni rade, dovedu jednog, pa još dvoje, pa još petoro svojih i tako dok se ne utvrde a onda počinju sa pritiscima kako bi oterali Srbe koji tu vekovima žive. Oni ne žure, sve rade smišljeno, ja sam to doživeo u Vučitrnu a otvaranjem mosta njima će definitivno biti omogućena ekspanzija na sever„.
Svoja uverenja potkrepljuje planovima o kojima mu Albanci govore otvoreno. U poslednje vreme, ohrabreni politikom povlačenja srpske državnosti sa KiM „Srbima prodajemo stanove ispod cene jer znamo da će to biti naše. Imamo papire i taj stan ne može kasnije da kupi niko osim nas a vi ćete morati da ih prodate“ rekao mu je jedan od njih.
Početak građevinskih radova na mostu objavila je Kancelarija Evropske unije na Kosovu uz ocenu da će „most u Mitrovici postati simbol normalizacije odnosa među zajednicama na Kosovu“.
Obnova mosta, investicija čija vrednost premašuje 1,2 miliona evra, finansira Evropska unija, „u velikoj meri će doprineti olakšanju kontakata ljudima u Severnoj Mitrovici, Južnoj Mitrovici i šire“, navodi ova Kancelarija.
Popodne je prvog radnog dana na mostu. Sa južne strane grada Albanci masovno prelaze u srpski deo. Ponajviše je mladih. Dolaze, nadmeno, provokativno demonstrirajući „oslobađanje“ mosta. Jedan od njih ustaje i prilazi ,na albanskom tražeći upaljač. Kad dobije odgovor na srpskom „počasti“ sagovornika pogledom punim mržnje i gneva.
Među posetiocima ima i starijih. Posmatraju, neki nemo, neki kao da kažu „već je krajnje vreme“. Mnogi odlaze dublje u srpski deo, šetaju, onda u povratku sa osmehom na licu fotografišu most sa severne strane, ređe se i sami fotografišu kraj njega.
Prema istraživanju profesorice Prištinskog univerziteta, sada u Kosovskoj Mitrovici, Mitre Reljić, južna strana grada krcata je novoimenovanim ulicama koje nose imena albanskih „heroja“.
Sa druge strane grada, u kome žive Srbi, posvećene herojima su samo dve površine. Ulica majora Milana Tepića i trg braće Milić od kojih su dvojica poginula tokom NATO agresije a treći umro od tuge za njima.
Planirano je da nova saobraćajnica prođe upravo tim trgom. Shvativši kako će se to odraziti u javnosti, predstavnici Vlade Srbije posetili su njihovu majku u Kraljevu, jedinog preživelog člana porodice.
Za Tabloid ona kaže da „…Razume da se radi o velikom projektu i nada se da će ispuniti obećanje o izmeštanju trga na neko drugo prikladno mesto“. Međutim, problem je što u Kosovskoj Mitrovici ne postoji druga lokacija na kojoj bi bilo moguće izmestiti trg, pa se sumnja da će posao biti traljavo odrađen ili možda uopšte i neće.
Blag pristup i pokazano „razumevanje“ uticali su utešno na usamljenu ženu, pritisnutu bolom i samoćom, a udaljenu od poprišta sukoba poslednjih 17 godina. Sa ovdašnjim Srbima to nije tako.
Jedan od njih kaže da nije morao da „preko trga, preko srpskih leševa gazi put Albancima“ ali i da ta simbolika nije slučajna. Milići su rođaci i Trifunovića.
„…Kako mogu da gledam na to kada su ubijeni od NATO fašista i umrli od tuge za braćom? Njihov otac je umro najviše od bola jer je bio duboko ubeđen u ravnopravnost svih, a onda je na teži način shvatio da je bio u zabludi. Sada će se i trg koji nosi njihovo ime, ukinuti. Da ne bode oči Albancima, jel’ ?
Možda će naći nekoga ko će braniti ideju o „razvoju“ ali svi koji su izgubili nekoga a govore suprotno od ovoga što ja govorim, glođu meso sa kostiju svojih najbližih“ nedvosmislen je Trifunović.
Ovakav stav deli ogromna većina Srba iz Kosovske Mitrovice koji tvrde da ishod ne može biti povoljan ako su postupci jednostrani. Srbi ne mogu ni da pomisle o slobodi kretanja južno od Ibra dok se insistira od celog sveta da dozvole slobodan promet robe ljudi na delu KiM na kome Albanaca nikada nije bilo.
„…Danas, po onome što znam o situaciji i položaju Srba na Kosovu i Metohiji, biće počinjena ozbiljna greška uklanjanjem kontrolisanog pristupa mostu. Pogrešno je u političkom, psihološkom i bezbednosnom smislu“ siguran je pukovnik Žak Ogar, danas vlasnik firme i konsultant za pitanja bezbednosti.
„…Jedino održivo rešenje jeste puna implementacija Rezolucije 1244 koja definiše prostor Kosova i Metohije kao dela države Srbije.
Rezolucija je važeća, doneta od strane Ujedinjenih nacija. Zašto nije poštovana od strane Evropske unije?“ – pita se pukovnik kome je trebalo nekoliko dana da shvati svu suštinu vekovnog sukoba Srba i Albanaca na prostoru Kosova i Metohije, a kome se ne nazire kraj, ali ni pozitivan ishod u dogledno vreme.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
U SRBIJI JE SVE UTIHNULO DOK REŽIM NA POZORNICI I DELU, VRŠI RECIKLIRANJE ISTORIJE SRBIJE I SRBSKOG NARODA!!!
Ljudska prava i građanske slobode, odavno su postavljena kao temeljna pitanja, na kojima počiva savremeni, civilizovani svet. Ali, ova veličanstvena tekovina, kao da se ne tiče savremene Srbije u kojoj haraju institucionalno divljaštvo, kriminal i estrada. U zemlji koja grca u gladi i nemaštini, zavladali su strah, poniznost i poslušnost koji su mnogima već ušli i u gene. Da li gubimo obeležja slobodnih ljudskih bića? A pre samo nešto više od tri decenije, iz Beograda su u svet odlazile najbolje slobodarske misli i ideje, u našem glavnom gradu snimani su kultni filmovi, serije, izlazile najslobodnije novine, časopisi, bilo je i sudskih zabrana, ali i otpora, tribina, i od Srba su se slobodi učila politička elita današnje Nemačke, Francuske. Danas se toga više mlađe generacije uopšte ne sećaju, niti ima ko da ih podseti.
Nikola Vlahović
Poslednjih godina, smišljeno, sistematski, traje zastrašivanje i psihološko ubijanje građana Srbije. Međunarodni tutori ovde postavljaju i smenjuju svoje marionetske vlade, kojima je glavni zadatak slamanje duha novim generacijama, promena njihovog načina mišljenja, širenje osećaja kolektivne krivice, favorizovanje manjina na štetu većine, ubijanje osećanja nacionalnog ponosa i brisanje iz kolektivnog sećanja čitavih epoha iz prošlosti koje dokazuju da su Srbija i srpski narod dali u dva svetska rata ogromne žrtve za prosperitet savremene Evrope.
Srbima se danas reciklira istorija, kulturno nasleđe, nacionalni identitet i vera!
Ukratko, promovisan je strah kao način života. Srbi se danas boje sebe i svoga postojanja. Svaki građanin, duboko u sebi, strepi za svoju svakidašnjicu i spreman je da se sagne pred svakim šalterom, ispred svake političke gnjide koja je sebi uzela za pravo da sebe smatra božanstvom.
Pred kraj 2014. godine, Evropski parlament zatražio je od Srbije da napravi "akcioni plan" za sprovođenje ljudskih prava "u praksi". Kao da zakona u Srbiji i nema.
Na kraju svake godine, američka ambasada iz Beograda šalje svojoj vladi u Vašington Izveštaj o stanju ljudskih prava u Srbiji. U njemu, već godinama, taj Izveštaj počinje rečenicom: "…U godini na koju se izveštaj odnosi, najozbiljniji problemi u domenu ljudskih prava bili su diskriminacija i društveno nasilje nad manjinskim grupama kao što su Romi.
Što se Srba tiče, u Izveštaju se govori isključivo u kontekstu zatvorskih kapaciteta, pa se, između ostalog, citira sličan Izveštaj Saveta Evrope, u kome se kaže da je broj zatvorenika u Srbiji veći od deset hiljada, a da su smeštajni kapaciteti oko šest i po hiljada.
To je sve čime se veliki zagovornici ljudskih prava i građanskih sloboda sa Zapada bave kad je u pitanju najsiromašnija zemlja savremene Evrope, u kojoj haraju bolesti, glad, politički i svaki drugi kriminal, narkomanija, porodično nasilje i, povrh svega, teror jednog čoveka i njegove partijske mafije.
Nigde, ni na jednom mestu ne piše, da je srpskom narodu, zbog nasilja američke imperije i njenih domaćih pomagača, oduzeto sve što drugi civilizovani narodi na svetu imaju: pravo na rad, slobodu i dostojanstvo, pravo na pravične sudove, pravo na kvalitetno školstvo, besplatnu osnovnu zdravstvenu zaštitu…
Od kako je sebe za vladara proglasio Aleksandar Vučić, teror nad zdravim razumom zavladao je na svakoj televizijskoj stanici i u svakoj njegovoj novini-biltenu, sa čijih naslovnih strana zastrašuje i preti, likvidira i osuđuje, brani se od zavera i zaverenika…
Zastrašeno je građanstvo, ukočeno od straha pred nasiljem koje se sprovodi sa najviših mesta u državi. Srbija se danas pretvorila, kao nikada u njenoj prošlosti, u neverovatan cirkuski šator, ispod koga ima samo droge, prostitucije, promocije travestije i takmičenja pevača u udarnim večernjim terminima. Režim koji slepo sprovodi ideju ubijanja svega ljudskog, deo je ove užasne pozornice.
Pevačica koja donosi hiljadu evra donacije svojoj nekadašnjoj osnovnoj školi u okolini Požarevca, predstavlja simbol celokupnog dna u kome se Srbija danas nalazi. Perverzni scenario Prve televizije, u kojoj se muškarci svake nedelje uveče presvlače u žene, a žene u muškarce, smišljen je sa idejom "relaksacije" Srba i njihovog udaljavanja od "patrijahalnosti".
Bolesni "Informer" Aleksandra Vučića, koji preti milionima građana da će im oduzeti i ono malo imovine koju imaju, deo je mašinerije koja se bavi ubijanjem slobode. A, kad nema slobode, nema ni pomena o pravu i zakonima.
Srbi danas, sto godina od početka Prvog svetskog rata, imaju problem da dokažu da su izgubili jednu trećinu svoga stanovništva u borbi za slobodu. Kako u inostranstvu, tako i u vlastitoj zemlji. Kao pobednici u oba rata, Srbi se danas optužuju da su krivci za Velik rat, jer je navodno, ubistvom prestolonaslednika Ferdinanda, Srbija od Austrougarske morala biti napadnuta!
Srbima je nametnut osećaj potpune krivice, pa i krivice što ih je NATO alijansa besomučno bombardovala, bezmalo četiri meseca! Američka i britanska vlada to postižu podmićivanjem odnarođenih Srba, koji primaju veliku apanažu da laju na svoje sunarodnike.
Širom sveta milioni ljudi, uključujući i SAD-e, Veliku Britaniju, Nemačku, Belgiju, protestvuju da bi zaštitili svoja ljudska i građanska prava. Građani masovno štrajkuju zbog povećenja cena hleba, goriva, ograničenja plata, o penzijama nijedna vlada i ne razmišlja da ih smeni, o merama svojih vlada koja ih ograničavaju u uspostavljenim slobodama.
U Srbiji je sve utihnulo. Gladno i siromašno stanovništvo se sviklo da je podjarmljeno, da ih poslodavci mogu tretirati kao roblje, a da im država ne može priteći u pomoć. Nema posle, nema socijalne i zdravstvene zaštite, i polovina radno sposobnog stanovništva ne uživa nikakva socijalna , radna i sindikalna prava. A o slobodi mogu samo da sanjaju.
Dakle, dvadeset narednih generacija koje će stasavati, ne znaju šta, u stvari, znači reč sloboda.
Pesnik Rastko Zakić se našalio našoj zbilji stihovima – "Uhvaćenu u buretu vodu, pustili su na slobodu. Oh Bože, žuborila je voda, ubi me sloboda".
Naši nacionalni junaci, heroine i kulturni i politički modeli su Jorgovanke Tabaković, Lepa Brena, Saša Popović…
Zaboravili smo da smo samo pre tri decenije imali najjače Udruženje književnika, Diskusije u Francuskoj 7, književne večeri, književne, omladinske i studentske novine, da su snimani kultni filmovi, serije, da se polemisalo, da je pulsirao život, a Srbija, za ostali deo Evrope je bila inspiracija za mnoge intelektualne elite sadašnjih zemalja koje drmaju Evropom.
Da li je za vjeki-vjekov sloboda zatrta u Srbiji?
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ŠTA BI S’PARAMA? SKUPO PREPLAĆEN I NIKAKO ZAVRŠEN SANITARNI ČVOR U POLICIJSKOJ UPRAVI UŽICE
Braća Vasilije i Mića Mićić, poznati korisnici državnog budžeta iz užičkog kraja, avansno naplaćuju i ono što nikada ne odrade od silnih građevinskih poslova u zemlji i inostranstvu. Njihove firme pljačkaju ne samo državni budžet, već i sopstvene radnike koji mesecima ne primaju plate. Mićići su čak i pare iz budžeta Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije iskoristili kako bi se popunili finansijske rupe na svojim gradilištima u Rusiji.
Igor Milanović
Ministarstvo unutrašnjih poslova koje je zastupao Željko Kojić, pomoćnik ministra, načelnik Sektora finansija, ljudskih resursa i zajedničkih poslova sklopilo je aneks Osnovnog ugovora, zavedenog 7. avgusta 2012. godine pod brojem 351-110/12, sa preduzećem MPP Jedinstvo a.d. iz Sevojna koje je zastupao direktor Radivoje Smiljanić. Ovaj aneks je u MUP-u zaveden 13. novembra 2012. godine.
Predmet Aneksa bilo je bliže regulisanje finansijskih obaveza Ministarstva prema privatnom preduzeću koje je Osnovnim ugovorom bilo obavezano da izvrši adaptaciju sanitarnih čvorova u prizemlju objekta Policijske uprave Užice. Ukupna ugovorena vrednost radova po članu 2 pomenutog aneksa definisana je na 2.519.744,01 dinara sa PDV-om i dogovoreno je plaćanje u skladu avansno poslatog računa.
Interesantno je da shodno izjavama svedoka, prema pomenutom ugovoru nikada nisu renovirane prostorije toaleta u prizemlju zgrade policije u Užicu. Novac je, očigledno, poslužio za nešto drugo.
Većinski vlasnik MPP Jedinstva sa 52,83 odsto akcija je Jedinstvo a.d. iz Sevojna, dok je drugi vlasnik po veličini paketa akcija Miladin Kaljević (12,62 odsto) koji je danas jedan od direktora tog preduzeća. Nekadašnji direktor MPP Jedinstva Smiljanić danas je jedan od akcionara (3,45 odsto) i član borda direktora Jedinstva a.d.
Najveći pojedinačni vlasnik akcija Jedinstva a.d. iz Sevojna danas je Mića Mićić koji ima 23,997 odsto, ali sa upisanom zalogom prvog reda. Mića je brat i poslovni partner Vasilija Mićića, čije preduzeće Putevi Centar d.o.o. iz Beograda ima 64,47 odsto akcija Puteva a.d. iz Užica. Na čelu Putevi Centra je još jedan rođak – Danilo Mićić.
Upravo u leto 2012. godine, kada je plaćen avansni račun za renoviranje toaleta koje nikada nije izvršeno, Putevi a.d. i grupacija Jedinstvo a.d. iz Sevojna dospeli su u javnost zbog afere neplaćenih radnika na gradilištu u Sočiju , koji su tamo bukvalno gladovali , dok su neki, da bi se spasli, tražili od rodbine iz Srbije da im pošalje pare za povratnu avionsku kartu.
Tadašnji direktor predstavništva Puteva a.d. u Rusiji bio je Vladan Stamenić, koji danas poseduje jedan odsto akcija te firme., koliko ima i Lazar Cicvarić, tadašnji šef filijale u Sočiju. Jedinstvo a.d. u Sočiju je bilo podizvođač radova na termo-tehničkoj izolaciji.
Novac Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije tako je, očigledno, iskorišćen kako bi se popunile finansijske rupe na gradilištima u Rusiji i radnicima obezbedio minimum uslova za rad ne bi li oni završili započete poslove.
Porodici Mićić ovo nije prvi takav posao sa Srbijom u kome država obavezno izvuče deblji kraj.
Svojevremeno je Jedinstvo a.d. zajedno sa gradom Užicem formiralo zajedničko preduzeće koje je imalo monopol na gasifikaciju Užica i okoline. Mićići su u posao uneli lepe želje, a novac je stigao od grada koji je, navodno, te pare dugovao Jedinstvu a.d. za neki raniji posao?! Bilo kako bilo, 70 odsto profita odlazilo je onima koji nisu uložili ni žutu banku.
Sada se pljačkanju države i radnika uči i druga generacija Mićića, braća Danilo i Vladimir Mićić, koji polako nasleđuju poslove od Vasilija i Miće.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
JAT TEHNIKA ZAPALA ZA OKO KRIMINALCIMA IZ AIR SRBIJE!!!
Radnici zaposleni u preduzeću JAT Tehnika, u pismu upućenom Redakciji, opisuju kako se Vučićeva vlast okomila na njih. Cilj je da JAT tehniku otmu i predaju na upravljanje arapskim vlasnicima Air Srbije.
Bivši direktor preduzeća JAT Tehnika, Srđan Mišković (iako je i sam bio daleko od idealnog), vodio je tvrdu politiku prema novoosnovanom preduzeću Air Srbiji, i nije dozvoljavao da nas arapsko-engleski propaliteti potpomognuti sa ex-domaćim (mahom iz Australije) sublimirani u rukovodstvu ove već sada propale kompanije, uvuku u svoj mulj.
Držao ih je na distanci i saradnju prihvatao samo onda kada je interes preduzeća JAT Tehnika bio jasno definisan. Bahate pokušaje Daneta Kondića i njegove kamarile da JAT Tehniku tretiraju kao svoju prćiju i otimaju šta god im zatreba, Mišković je uspešno odbijao navukavši tako gnev idejnih očeva Air Srbije- Siniše Malog i naravno, Aleksandra Vučića.
Iako Zorana Mihajlović kao resorni ministar nije htela da smeni direktora JAT Tehnike, Mali i Kondić su otrčali do Vučića i iznudili njegovu smenu. Pošto za to mesto nije lako naci kadar van vazduhoplovne struke, kao logično rešenje nametnuo se uzdigli mediokritet, bolesno ambiciozni i isto tako nesposobni Miroslav Musulin.
Jedini razlog njegovog postavljenja bio je da klima glavom na svaki mig Air Srbije i političara koji stoje iza ovog propalog projekta. Čim je postavljen za direktora doveo je kadrove, a od domaćih kadrova opredelio se mahom za neradnike- bivše sindikalce, svoje školske drugove i raznorazne poltrone koji mu danima nisu izlazili iz kabineta moleći za rukovodeća radna mesta.
Iako počinje da ponavlja Vučićevu mantru o štednji i stezanju kaiša, sam kreće na seriju službenih putovanja – Istambul ( nekoliko puta), Moskva ( nekoliko puta), Madrid, Viljnus,Ljubljana, Dubai, Abu Dabi…
U proseku- tri službena puta mesečno. Razlozi za ova putovanja su navodno traženje novih kupaca usluga Jat Tehnike. Ali, poenta je da nijednog novog nije doveo, da je posla manje nego ikada od osnivanja firme i da su pomenuta putovanja čisto iživljavanje, svojstveno nekadašnjim direktorima državnih preduzeća iz vremena komunizma.
Pored toga, smenjuje, otpušta, kažnjava šakom i kapom, uvodi atmosferu strahovlade a valjda iz straha za vlastitu bezbednost, postavlja blindirana vrata na svom kabinetu??! Za sve lošije stanje u firmi optužuje sve redom ali ne i sebe i svoj brižljivo birani tim.
Sve ovo govori da nikome ne treba jaka i uspešna Tehnika jer je pala za oko kriminalcima iz Air Srbije, koji bi da se prošire malo po aerodromu a nemaju ni krova nad glavom (hangare) i da je ovakav imbecil na celu firme, pojačan sa apsolutnim dunsterima sa strane, dobitna kombinacija da firmu za par meseci dovedu do stečaja i zatim je arapskim prijateljima poklone, baš kao i nacionalnu avio kompaniju onomad.
Napominjemo da je JAT Tehnika do pre mesec poslovala pozitivno, da je država preuzela na sebe 2,5 miliona evra JAT-ovog duga prema nama (da njihovi prijatelji Arapi ne bi morali da ga vraćaju) i da se radi o firmi koja je apsolutno imala svoju budućnost. Više je na žalost nema.
JAT Tehnika je i ranije bila izborni plen pojedinih partija (Nova Srbija, SPS sam ili u kombinaciji sa DS-om, bilo je tu i Dinkićevih sledbenika) ali niko nikada nije dovlačio kadrove sa strane i postavljao ih na rukovodeća mesta.
SNS je prvi koji to radi posle svih onih bajki o nepartijskim rukovodstvima u državnim firmama. JAT je krenuo nizbrdo kada su stranke ušle u njega i dok ga kao skakakvci nisu oglodali, nisu ga pustili. Na kraju je poklonjen Arapima. Ista sudbina čeka i JAT Tehniku.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ĐILAS: BARON MINHAUZEN !
Mada nismo znali da će gradonačelnik gostovati u „Utisku nedelje“, kod njegove stare drugarice Olje B92 Bećković – nismo se iznenadili. Naprotiv: šta bi bilo logičnije u ovo predizborno vreme kad pada sneg, kad se Beograd natčovečanskim naporima bori da preživi kao njegova privatna spahija, kad je Bus Plus/Život Minus ušao u naše živote i kad njegov The Bridge od 610 miliona evra (sa pristupnim saobraćajnicama) opkoračuje reku Savu jebozovnim pilonom i onim napetim kao struna žicama – da baš Dragan Minhauzen, bude zvezda ove tv emisije.
Naravno, bio je jedini gost kod drage Olje; nije bilo nikog u studiju ko bi mu protivrečio, ko bi rekao da laže, tko bi mu dokazao da je u delirijumu vlasti i da je jedina želja da nas zajaše još četiri godine – njegovo perverzno uživanje što je Gospodar Naših Života daleko nadmašuje našu nasušnu potrebu da ga se zauvek rešimo, baš kao i stranke čiji je potpredsednik. A šta je govorio, neka ostane zabeleženo. Izbori su blizu, možda se neko seti kako nas je obmanjivao.
SNEG KAD MU VREME NIJE
„Moji saradnici radili su 24 sata, nisu spavali, borili su se i ja zajedno sa njima. Mi smo uradili maksimalno koliko smo mogli u ovom trenutku, mislim da nismo mogli više. Nismo se iznenadili, pošto služba radi na temperaturima ispod nule i sa snegom i bez snega. Sada smo došli u situaciju da je sneg padao na minus 10…Sve je bilo spremno, i zbog toga tog istog dana je ovaj grad funkcionisao, već je uveče sve bilo bolje, a već sutra su sve ulice bile raščišćene. Svako ko je krenuo u petak ujutru je svakako bio nezadovoljan svim živim, ali kad su shvatili šta se sve dešava, da se to nezadovoljstvo ipak smanjilo„.
„Ja bih se isto nervirao zašto je sve to tako, ali kada je -11 i napada 20 cm snega za nekoliko sati, ne postoji mogućnost da se to ne primeti i da život nastavi da fukcioniše kao da se ništa nije desilo. Ono što je važno da ljudi imaju grejanje, osim jučerašnjeg kvara“.
Naravno, ništa što je rekao nije istina. U petak je gradonačelnik digao ruke i pilon od Beograda: najveće ulice u centru grada nisu bile očišćene. Periferija je bila odsečena. Ali, može mu se: ko će mu se u studiju B92 suprostaviti kad je tamo jedini gost?
MOST KAD MU CENA NIJE
U dajdžest izveštaju, B92 glede njegovog gostovanja – piše: „Dragan Đilas je rekao da je most na Adi koštao oko 140 miliona evra. On je rekao da će preko toga još 20 miliona biti utrošeno na propratne radove, ali da ti radovi ne mogu da se računaju u cenu mosta. On je, međutim, ukazao da je most na Adi samo početak, te da tek predstoji izgradnja prilaznih saobraćajnica čija cena će, prema sadašnjim procenama iznositi 450 miliona evra, kao i da to, kako je rekao, nije sve“.
I B92 nastavlja: „Povodom optužbi predstavnika Srpske napredne stranke koji tvrde da je cena izgradnje mosta mnogo viša, Đilas je rekao da mu je najžalije to što oni na taj način vređaju i kritikuju akademika Nikolu Hajdina koji je ’institucija u Srbiji’ kojoj, kako je kazao, takve institucije veoma nedostaju“.
Onda B92 objašnjava: „Upitan da li će zbog novca potrošenog za izgradnju mosta na Adi, možda, neko otići u zatvor, Đilas je odgovorio da zbog gradnje mosta na Adi niko neće ići u zatvor, da je za izgradnju tog objekta potrošeno koliko su plaćene vaspitačice u dečjim vrtićima u protekle tri godine, kao i da su izgradnju mosta finansirale dve evropske banke – Evropska investiciona banka i Evropska banka za obnovu i razvoj“.
„Jeste li čuli da je nekada neko ukrao od banaka…“, zapitao je Đilas, a prenosi usplahireni B92. Čuli smo, naravno. To se zove – korupcija, po sistemu: ja tebi, ti meni. Ništa novo!
BUS PLUS KAD MU PROFIT NIJE
Da čujemo šta piše B92: „Garantujem da nema niko nikakav profit od ljudi koji žive u gradu“, rekao je Đilas i dodao da će od „Bus plusa“ profitirati Beograđani. Gradonačelnik je ocenio da će najveću zaradu i korist od novog sistema gradskog prevoza, ipak, imati građani. „Za sedam dana moći ćete da ukucate besplatnu SMS poruku i saznate na koliko stanica od vas se nalazi autobus koji čekate„, najavio je Đilas.
Sistem „Bus plus“ izradila je turska firma Kentkart, a iza celog projekta stoji konzorcijum koji pored nje čine i srpske firme Apeks i Lanus. Gradonačelnik je podsetio da je za sprovođenje sistema „Bus plus“ bio raspisan tender, za koji je 50 firmi kupilo dokumentaciju, a tri se pojavile i dale najnižu ponudu. „Turska firma je još 2000. godine dobila nagradu za najbolji program u toj oblasti, a 2010. je bila među tri najbolje na sajmu u Parizu„, kazao je Đilas.
Podsećamo: turska firma ovaj Bus Plus sistem ima u Skoplju (Makedonija), Amanu (Jordan), Alepu (Sirija),Dohi (Katar), Tczewu (Poljska) i Prizrenu (Kosovo). Toliko o „najboljem programu u toj oblasti“. A o nepoznatom sajmu u Parizu da i ne govorimo.
#Geto Srbija
Materijal:eNovine