ANGAŽOVANJE „VLADE U SRBIJI“ U ISPUNJAVANJU NEMAČKIH ŽELJA ZA OTIMANJE EPS-a
Mada sve ozbiljne procene govore da Elektroprivreda Srbije, sa svim resursima i razvojnim projektima ne košta manje od 14 milijardi evra, svakome je jasno da je ova državna kompanija neprocenjivo vredna i da bi njena prodaja značila i konačnu smrt državnog suvereniteta. Kome je u interesu da po višestruko nižoj ceni skoro pokloni EPS Nemačkoj i njenim kompanijama? Šta je zahtevao nemački vicekancelar Sigmar Gabrijel i kakvom se prljavom propagandom uperenom protiv interesa EPS-a i Srbije, bave interesne grupe i klanovi bliski režimu Srpske napredne stranke?
Vuk Stanić
Vicekancelar Nemačke, Sigmar Gabriel saopštio je premijeru Srbije Aleksandru Vučiću da Nemačka hoće svoj deo u srpskom energetskom sektoru! Kako sada stvari stoje, Nemačka očekuje da njihove kompanije postanu vlasnici većinskog paketa svega u Srbiji što ima veze sa strujom.
Izdvajanje distribucija i prenosne mreže iz EPS, koje je sprovedeno proteklih godina, kako bi se u komadima rasprodavali i privatizovali delovi ovog sistema, urađeno je sa ciljem namirenja apetita različitih energetskih i političkih kartela. Trebalo je da svaki klan privatizuje po nešto i da pritom bude slobodan u odabiru budućih vlasnika od kojih će uzeti proviziju.
Ovakvi planovi nisu u skladu sa očekivanjima nemačkih privrednika. Oni su od nemačkog vicekancelara Sigmara Gabrijela tražili da preventivno reaguje i pokuša da im obezbedi zaštitu od različitih političko kriminalnih grupa sa čijim interesima su se sudarili u srpskom energetskom sektoru.
Još krajem novembra 2014. godine, kada je gospodin Sigmar Gabrijel, koji je ujedno i nemački ministar energetike i privrede, posetio Srbiju, sa njim je u delegaciji došlo i desetine predstavnika kompanija iz Nemačke, za koje on već duže vremena lobira.
Primio ga je predsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić lično, sa neskrivenom srećom i oduševljenjem, sve se nadajući da su toliko željeni i očekivani investitori, na njegov zahtev, ponovo nagrnuli u obećanu zemlju Srbiju. Čak je nudio subvencije, nudio i sve druge poreske olakšice, ali avaj…
Osim ponavljanja svih uslova koje treba da ispuni Srbija na svom evropskom putu, Vicekancelar Sigmar Gabrijel je doneo i pun kofer novih zahteva, državnih i privatnih…Zahtev iznad svih zahteva sa kojim je vicekancelar suočio Vučića glasio je ovako:
"Srbija se mora na svaki način odužiti Nemačkoj, kao najvećem bilateralnom donatoru, od 2000. godine do danas, a pre svega kroz poslove u energetici i oko energetike Srbije."
Na pitanje šta tačno očekuju, Vučiću je saopšteno da, mora pre svega, veoma brzo da stvori uslove da nemačke kompanije, pre svih RWE, kupe većinski paket akcija EPS-a (tačnije, za male pare).
Naravno, Vučić zbog ovoga nije pao u tešku depresiju, a posle vicekanclerove posete ima sve više indicija da će vlast iz Srbije da im ponudi manjinski paket akcija, ali s njihovim upravljanjem kompanije.
Na primer, Nemci bi stekli pravo da kupe 20 do 25 odsto kompanije, ali bi stekli pravo da imenuju većinu direktora. Problem je nastao kada je pravni tim koji je po Vučićevom zahtevu trebalo da napravi mehanizam za ovakvo postupanje saopštio da je u pitanju pravi pravni galimatijas oko korporatizacije EPS-a.
U međuvremenu su srpskog premijera obavestili da je, u sadašnjem pravnom i zakonskom okviru, ovakav zahtev gotovo nemoguće sprovesti u delo! Poseban problem nastaje oko rešenja imovine sadašnjih pravnih subjekata, odnosno postojećih privrednih društava. Vučiću su takođe skrenuli pažnju da su "uslovi više nego strašni", te da stoga treba brzo promeniti i prilagoditi postojeće zakone.
I, zaista, posle njihovih zamerki, predlozi izmene Zakona o energetici, hartijama od vrednosti i obveznicama, stigli su u Skupštinu.
Pored izmena zakona, ispostavilo sa da je potrebno usput obesmisliti i rad EPS-a, što se zaista svaki dan i dešava.
U "nacrtu" koji je sačinio neko od funkcionera Srpske napredne stranke (rukom napisano na papiru, prim. aut.), a koji je naš istraživački tim imao uvid, između ostalog piše i to da treba "kroz medije i tabloide", građanima prosto ogaditi naše najveće javno preduzeće, da oni prosto požele da se što pre i lakše reše takvog "tereta" kao što je EPS, i da ga kao "težak problem" drugima predamo na upravljanje, na čemu se isto, ovih meseci , intenzivno radi.
Usput, sve bitnije poslove oko remonta, informacionih tehnologija, distributivne delatnosti, pa sve do obrade podataka i štampanja računa za utrošenu električnu energiju (takozvani billing), treba na svaki način dati firmama iz Nemačke, kroz prozaične tendere i hitne nabavke.
U praksi se sve i dešava u skladu sa ovakvim instrukcijama, cela mašinerija domaćih subjekata i pojedinaca svaki dan radi na tome. Stoga se afere oko javnih nabavki u EPS-u javljaju skoro svake nedelje.
Osim zakonskih izmena i medijskog predstavljanja EPS-a kao propale kompanije, zvaničnici Srpske napredne stranke, ali i nekoliko pojedinaca iz SPS-a, vredno obavljaju i najbitniji predprivatizacioni zadatak, a to je obezvređivanje EPS-a na svaki način: knjigovodstveno, organizaciono, sistemski…Cilj je čista destrukcija: da narodu prosto lakne kad nam ga Nemaci uzmu za sramotno male pare.
Sadašnji generalni direktor JP EPS, Aleksandar Obradović, sa celom svojom bulumentom falsifikatora i kriminalaca, nedavno se pohvalio kako sada celo Javno preduzeće Elektroprivreda Srbije, ne vredi više od 3.5 milijardi evra!
Naravno, uz pomoć detaljno nameštenog knjigovodstva, naša najveća kompanija može da vredi i jedan evro, što bi Vučić i njemu bliski podanici najviše i želeli, jer se prosto utrkuju u dodvoravanju Nemačkoj, Evropskoj Uniji, MMF-u , Svetskoj Banci, EBRD-u i drugima.
Oni svakako Srbiji ne misle dobro, već gledaju da preko svojih plaćenika dođu do najvećeg blaga države Srbije-celokupnog energetskog sistema u Srbiji, proizvodnog, prenosnog, distributivnog, ali i svih drugim investicionih potencijala. Nikome od njih ne pada na pamet da pomene državni i nacionalni interes Srbije.
Pre nekoliko godina, EPS je vredeo preko 12 milijardi evra, što je danas ispod realne vrednosti, obzirom na potpuno obnovljene kapacitete u termo-elektranama (TE), hidro-elektranama (HE,RHE), a u pravo se, putem kredita , obnavlja i većina velikih trafo -stanica (TS) u okviru 5 elektro-distibucija u Srbiji (ED).
Samo postojeći proizvodni kapaciteti, tržišno vrede više od tih 12 milijardi evra, ovo je lako izračunati, jer jedan megavatni (MW) potencijal hidro izvora vredi oko dva miliona evra, dok jedan termo MW izvori vrede oko 1,5 miliona evra.
Proizvodni kapaciteti EPS su Termo-elektrane, 26 Blokova 5.520 MW (više od osam milijardi evra, ili, 8.280.000.000,00), hidro-elektrane sa 50 hidro agregata ukupna snaga 2.835 MW (malo manje od šest milijardi evra, ili, 5.670.000.000), termo-elektrane i toplane 425 MW, tačno 637,5 miliona evra.
Iz navedenog je jasno da hidro i termo potencijali EPS ukupno vrede više od 14 milijardi evra, odnosno 14.587.500.000
Ovde treba ponovo naglasiti i da je potencijal od skoro 8.800 MW, sa uglavnom renoviranim kapacitetima i sa sve novim blokom u Kostolcu, B3, potencijal koji ukoliko se nerasparčava tržišno posebno interesantan.
Dakle, cena energetskog potencijala EPS je daleko veća od 3,5 milijardi koliko je procenio direktor Aleksandar Obradović za ceo EPS.
U vrednost EPS-a, osim ovih potencijala ulaze, i distributivni sistemi, komercijalno i javno snabdevanje, razvojni projekti, ogromna imovina u zemljištu, objektima, modernoj opremi, kao što je resurs novog optičkog kabla i sistema za telekomunikacije, koje je EPS sam izgradio…
Ne sme zaboraviti značaj i vrednost Rudnika uglja Kolubara i Kostolac, koja se meri u milijardama evra, i uvek treba podsetiti na činjenicu da je na čelo Kolubare postavljen čovek koji je prethodno vodio pečenjaru ispred obrenovačke opštine.
Izgleda da su sve to zaboravili ljudi na vlasti u Srbiji. Ćute i žmure, a na čela resornih ministarstava postavljaju potpuno nekompetentne osobe, nestručne, koji se uopšte ne mešaju u svoj posao.
Takvi kadrovi ove Vlade su, ustvari, idealni za ostvarenje tuđih interesa. Kad se tome dodaju kadrovi sa vrha EPS-a, gde sve vrvi od sumnjivih diploma, potpune nesposobnosti, nedostatka elementarnih znanja, veština upravljanja i organizacije i bahatosti u trošenju na konsultante i svoje lične potrebe, dođe se do spoznaje da se sa svima njima ne može dalje.
Vreme je i da se radnici JP EPS probude, dok ne bude kasno. Srbija nije daleko od potpunog raspada, a bude li prodata i Elektroprivreda Srbije po "šemi" koju je Vučićeva vlast spremna da je proda, budućim generacijama neće ostati ni kamen na kamenu.
A 1. Elektro karteli-svako protiv svakoga
Trenutno najjači elektro energetski kartel u Srbiji vodi Nikola Petrović, sa prijateljem, Nenadom Kovačem, poznatim kao Neša Roming, i Vojinom Lazarevićem sa kojim su nedavno uspostavili dobru saradnju.
Ovaj kartel kontroliše sve velike poslove, kao što su remonti, izgradnja dalekovoda i velikih trafo-stanica, uvoz struje, trgovina strujom, drži apsolutni monopol na lokacijama za mini-hidro elektrane, elektronska brojila i merne grupe, telekomunikacije, i opremu za EPS, kao i telekomunikacionu opremu.
Glavna delatnost im je lobiranje oko svih poslova vezanih za EPS-a i EMS-a, kadrovanje i zapošljavanja na najvišem nivou postavljenja generalnog direktora EPS-a, Izvršnih direktora EPS, EMS, privrednih društava…
Bivši najjači kartel u oblasti elektro energetike koji je trenutno u padu na rang listi je takozvana "Kesten grupa" , koju čine Aleksandar Jokić, Slobodan Kvrgić, Slaviša Kokeza, Zoran Rajović i još nekoliko direktora i biznismena za nabavke EPS-a i Telekom-a.
"Kesten grupa" je uspela da očuva poslove nabavke softvera za elektrodistribucije, ima ih sve manje, u nabavci energetske opreme. Prisutni su svugde, čak i u nabavci računara, ketridža i potrošnog materijala, nameštaja, električnih brojila, štampanja računa, nižeg kadrovisanja po privrednim društvima. Aktivni su i u zapošljavanju svih kategorija radnika u JP EPS, bez konkursa…Ova grupa je istisnuta u većim poslovima od strane kartela Nikole Petrovića.
Treći kartel koji je trenutno u usponu čine, Aleksandar Obradović, Mlađa Malešević, Dragan Jeremić-Jera, ovaj kartel ima podršku lobija koji navodno čine, Zorana Mihajlović, Aleksandar Antić, Dragan Stokić…
Oni uspešno posluju u oblastima uvoza i izvoza električne energije, trgovine strujom, imaju puno konsultantskih poslova i svih vrsta poslova sa softverima za poslovanje, biling (izrada računa), štampanje računa za električnu energiju, nabavka telekomunikacione opreme…Pokušavaju da uđu u veće poslove sa prodajom električnih brojila za EPS iz uvoza, lobiranje u privatizaciji EPS, kadrovisanje na nižem direktorskom nivou u EPS. Imaju manji uticaj na zapošljavanje po direkcijama i privrednim društvima u EPS i Telekomu.
A 2. Ispumpavanje vode, pumpanje para…
Potpredsednik Vlade Srbije, ministar građevinarstva saobraćaja i infrastrukture, jedina od svih ministara imala je hrabrosti da predsedniku Vlade Aleksandru Vučiću kaže, da nije trebalo dozvoliti da na tenderu za ispumpavanje vode i mulja na kopu "Tamnava – Zapadno polje" angažuje firmu čiji je vlasnik hapšen zbog utaje poreza.
Mihajlovićeva je navodno Vučiću na direktan način skrenula pažnju da je posao već rađen mašinama Holandske firme Van Hek.
Naime, Van Hek je firma specijalizovana u poslovima kontrole vode i drenaže. Firma je često angažovana širom sveta kako bi stručno pomogla potopljenim područjima. Svega dva meseca pre poplava u Srbiji, Van Hek je priskočio u pomoć Somersetu u Engleskoj, koji su zadesile najveće poplave u skorijoj istoriji.
Zaista, u beogradskom hotelu "Metropol" Jerun van Hek, vlasnik Van Hek-a, evropske firme za sanaciju posledica poplava, održao je predavanje na skupu holandskih privrednika i tom prilikom rekao da je, zapravo, njegova firma osmislila i sprovela najveći deo posla isušivanja "Tamnave".
Jerun Van Hek je pred dve stotine prisutnih, tokom prezentacije o angažmanu svoje kompanije na poslu ispumpavanja vode iz rudnika Kolubara, rekao i da je ne samo ustupio specijalizovane pumpe i cevovod, već je nadležnima u EPS-u i rudniku pokazao kako treba ispumpavati vodu.
Mihajlovićeva je ovo navodno saopštila Vučiću, nakon što je on pred kamerama rekao da niko iz Evrope nije bio zainteresovan za taj posao pa je na tenderu odabrana domaća firma "Južna Bačka" , čiji je vlasnik Dragoljub Zbiljić koji je 2011. godine uhapšen kao saučesnik u utaji poreza, a protiv njega je podignuta pravosnažna optužnica pred tužilaštvom u Kragujevcu, gde je prvo ročište u ovom procesu održano tek krajem novembra 2014. godine.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafjie
VLADAVINA STRAHOM: NAMETANJEM PRAVA MANJINE, NA PERFIDAN NAČIN POSTAJU GRAĐANI VIŠE VREDNOSTI I LEGALIZUJU TEROR MANJINE NAD VEĆINOM
Mada se Francuska ponosi svojom demokratskom tradicijom i građanskim slobodama, danas su sva ta pitanja na velikom iskušenju, kako u glavama svakog Francuza, tako i u odajama državnih institucija. Pritisak je ogroman.
U Francuskoj živi najveća jevrejska zajednica u Evropi, u njoj je takođe najveća koncentracija doseljenih muslimana. Sa druge strane, kao dokaz liberalizma, u Francuskoj egzistira jedna od najglasnijih i najbrojnijih homoseksualnih zajednica u Evropi. O ovim antagonizmima u francuskom društvu piše Mile Urošević, naš dopisnik iz Pariza.
Piše: Mile Urošević
Od kako je Evropska unija poništila nezavisnost država članica, socijalizam kao sistem vlasti na strani radnika više ne može da postoji. Oland jeste izabran kao socijalista, ali on više nema od socijaliste ni slovo s, jer su u celom svetu pobedili neoliberalizam i snaga finansijskog kapitalizma.
Narodnom razočarenju treba dodati i tumarajuću unutrašnju politiku same Francuske koja je kao nacija jedna multietnička i multireligiozna skupina naroda.
Država zbog svega toga mora da reaguje protiv svake vrste komunitarizma i partikularizma svih njenih manjina, sem jedne – jevrejske. A upravo ta manjina je u mnogim glavama žigosana kao privilegovani vladar sveta.
Zakon koji je Francuska izglasala 1990. i koji implicitno, mada ne i eksplicitno, brani Jevreje, ima u praksi obrnuti efekat od željenog. Mnogi Francuzi nalaze potvrdu svojih sumnji u zakonu koji brani jednu manjinu u odnosu na sve ostale.
Svemu ovome treba dodati da u Francuskoj ima mnogo više muslimana nego Jevreja da su po prirodi to dva antagonizma svuda, pa i u Francuskoj.
Muslimani su tradicionalno anticionisti, na strani Palestinaca. Tako cela slika Francuske etno realnosti postaje jasna koliko i zabrinjavajuća. Postoje i drugi problemi o kojima se ne priča mnogo. Na primer, malo ljudi je čulo za neverovatnu privilegiju koju je Francuska odobrila udruženju LICRA.
To udruženje građana može da tužaka bilo koga na osnovu sumnje za "podsticanje na rasnu mržnju" s mogućnošću da se oštete naplati preko računa dotične uvređene zajednice.
U praksi, ti zakoni služe uglavnom za kažnjavanje antisemitizma i revizionizma istorije holokausta, uznemiravanje i zastrašivanje Jevreja. Pored toga, Francuska je jedna od retkih zemalja u kojoj bojkot ili sankcije protiv izraelske kolonizacije i novog naseljavanja po teritorijama može takođe biti osuđen kao "podsticanja na rasnu mržnju".
Francuska ima najveću židovsku zajednicu u Zapadnoj Evropi. Nakon gubljenja kolonija u severnoj Africi mnogi Jevreji su se naselili po francuskim gradovima. Obzirom da su njihova zanimanja veoma unosni i intelektualni poslovi: novinari, pisci, bankari, biznismeni, umetnici, advokati, lekari ili političari, to je razumljivo da postoji neka vrsta ljubomore koja uvek postavlja pitanje; a kako su to oni uspeli a mi ne.
Sve političke stranke, a Socijalistička posebno, gaje velike simpatije prema Izraelu. Ne treba zaboraviti ni vreme krize i samog rata u Alžiru kada su Francuzi pomogli Izraelu da napravi svoju atomsku bombu. I pored svega toga, Bernar Anti Levi je u svoje vreme napisao da je fašizam autentična francuska ideologija, I ostao živ.
Gospođa Diana Džonston je ne samo poznata novinarka već i visoka intelektualka, bolesno zaljubljena u istinu i pravdu. Ona je poznata i našoj publici, jer je sa više važnih članaka u svetskim novinama i nekoliko knjiga obelodanila sve nelogičnosti i sve podvale Zapada u procesu raspada Jugoslavije i nasilnog otimanja Kosova.
Politički nepodobna, pa čak i žigosana od strane CIA-e i CNN-a kao levičarski ekstremista, ova dama bez mane i straha je ovih dana udarila u bolnu tačku i izazvala veliku pometnju u francuskim medijima, što i nije toliko bitno, kao i u političko-masonskim krugovima, a pogotovo u sedištu jevrejske zajednice Francuske CRIF i francuskog udruženja za borbu protiv rasizma i antisemitizma LICRA.
– Francuska želi da zabrani smeh u državi baš kada joj najpotrebniji, tvrdi Diana i argumentuje:
– Sektor industrije nestaje, a preostale fabrike otpuštaju većinu svojih radnika, oporezivanje čak i siromašnih građana prevazilazi granice podnošljivog, i to da bi se spasili bogati bankari i kontraverzna valuta evra.
Razočaranje u evropsku zajednicu je sve jače, jer su zakoni briselske Porte u suprotnosti sa nacionalnim interesima članica. Čemu služi glasanje, ako svaka nacionalna vlada mora da igra kako joj Evropa svira, a da i ne pominjemo arogantnost izabranih, koji svojim šupljim govorima i izlizanim frazama o ljudskim pravima idu u rat po Bliskom istoku i crnoj Africi, ili frontalno pljuju po Rusiji i Kini. Ovakvi izgovori imaju za cilj da pokriju katastrofalnu popularnost predsednika Olanda koji sa 15% obara sve rekorde.
Pre nego što je napustila mesto predsedavajućeg Evropom, Francuska se potrudila da u zajednici sa Hrvatima, Argentincima, Brazilcima, Holanđanima i još nekoliko sličnih zemalja pokrenut je proces svetske depenalizacije homoseksualaca pred Ujedinjenim Nacijama.
I tamo je, kao i kod nas crkva digla glas i blokirala glasanje rezolucije. Naime strašno je to da 90 država sveta zatvorom kažnjava sodomiju a još strašnije je da u 7 svetskih zemalja postoji smrtna kazna za ovaj greh.
Takve ekscese treba suzbijati i odlučno stati na stranu individualne slobode misli i dela svakog pojedinca. Svi se slažu sa ovom konstatacijom, ali problem homića je potpuno izopačen i pretvoren u politički akt, tvrdi Vatikan.
Ne treba biti slep i ne videti da se ovde ne radi samo o depenalizaciji homoseksualizma već o jednoj introdukciji političke vrednosti koja odlučuje šta su bazične vrednosti naše civilizacije i ubacivanju osećaja krivice i odgovornosti za nepoštovanje ljudskih prava svakome onome ko primeti da postoje različite seksualne orjentisanosti. Brak između muškarca i žene je temelj i poreklo civilizacije i kao takvo mora da zadrži svoje privilegovano mesto, tvrdi poznati kardinal Kotier.
U jednom značajnom intervjuu sa predstavnikom Vatikana iznosi se cela filozofija teologije i objašnjenje stav koji političari neće da shvate jer im lobi pod zastavom duginih boja soli pamet i nalaže poslušnost.
Evo kratkog rezimea tog članka koji je podigao prašinu u svim medijima. Pre svega stoji konstatacija da je sklonost homoseksualizmu jedan hormonski poremećaj u jedinki, i nije normalno od toga praviti politički adut za promene društva na neki duži period i to bez dubljeg istraživanja svih mogućih posledica.
Moderna politika je agresivna i regresivna u isto vreme. Po ovim shvatanjima sve mora biti u okviru zakona jer koga nema u zakonu o manjinskim pravima taj je žrtva. Ovakav sistem vladanja strahom samo paralizuje društvo.
Zakon o homofobiji fabrikuje jedno paranoično društvo gde se žrtva na perfidan način pretvara u građanina više vrednosti koga treba zaštititi i dati mu specijalne zakonske povlastice samo zato što većina misli da nije normalan u odnosu na norme jedne familije.
Seksualna orjentacija nije socijalna norma. Ne može društvo da se organizuje na bazi seksualnih predominacija ili nastranosti pa bile one i veoma rasprostranjene. Ovim bi se ukinuo svaki individualni identitet a stvorila bi se i jedna lažna slika o tome kako je seksualni identitet tobož jedan socijalni proizvod kulture koji je progresivan. Ova teorija je opasnija od Marksizma i može da uništi vekovno nasleđe dugotrajne konstrukcije familijarne ćelije, tvrdi Vatikan.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije