U PRILOG OČUVANJU ZDRAVLJA: U ZDRAVOM TELU ZDRAV DUH!!!
Dugo se zna u svetu za bolesti Aleksandra Vučića, koju njegov kartel krije kao zmija noge. Ali, u svakog diktatora postoje “kozje uši“. Obelodanjivanje vesti da je Vođa zaražen i HIV-om unela je paniku u njegovo okruženje i one sa kojima je vodio ljubav.
Milica Grabež
Kada je lekar svojevremeno saopštio američkom predsedniku Ronaldu Reganu da ima rak, svi mediji su kao udarnu tu vest doneli s naslovom – Predsednik ima rak!
Predsednik Regan, u to vreme vremešan čovek, obratio se istog dana naciji, saopštavajući da je teško bolestan, da će se uz pomoć Boga i lekara boriti za izlečenje i da će o toku bolesti i lečenja obaveštavati javnost.
Za bivšeg američkog predsednika Wilijema Bila Klintona američki listovi i portali objavili su da je oboleo od side, da je u teškom stanju.
Američki građani su obavešteni i da je doskorašnji američki predsednik Barak Husein Obama homoseksualac, objavljena je i fotografija njegovog dečka iz mladosti, da je njegova supruga Mišel, ustvari muškarac, da su dve kćerke usvojili u Maroku.
Čak je i “gospođa“ Mišel saopštila da je njen muž homoseksualac i da će, čim mu prestane mandat, nastaviti da žive odvojeno, ona u Vašingtonu, on na Havajima. Magazin Tabloid je o tome objavio priču pod naslovom “Obama u braku sa travestitom" (broj 353).
Nakon izbora Emanuela Makrona za predsednika Francuske, tamošnji mediji su ga opisali kao ovisnika od kokaina, homoseksualaca i edipovca, predstavljajući do detalja njegove lične i porodične prilike.
Slike gole Angle Merkel, tekstovi o njenoj nimfomaniji, pripadnosti tajnoj policiji Štazi i likvidiranju političkih neprijatelja punili su stranice i nemačke štampe.
Ovaj poduži uvod treba da potvrdi da se svuda u svetu opisuje lični, porodični i poslovni život ljudi koji su na vlasti i odgovornim dužnostima. Građani imaju prava da znaju kome su prepustili da vodi državu, ministarstva, sudove…
U Srbiji se pominjanje ličnog života i zdravlja nosilaca državnih funkcija smatra nemoralnim! Oni mogu da rade šta hoće, da lažu, varaju…
Kada je Magazin Tabloid objavio pre pet godina tekst "Nije zlatousti, već picousti ", opisujući homoseksualne sklonosti tadašnjeg prvog potpredsednika Vlade Srbije Aleksandra Vučića, osim njegove Velike propagande laži javili su se i mediji koji ne pripadaju tom korpusu, osuđujući pisanje Magazina Tabloid.
Aleksandar Vučić je zloupotrebio položaj i u emisiji starlete Olivere Jovićević na RTS-u, držeći primerak Magazina Tabloid, patetičnim glasom rekao da ima probleme, jer ovaj list piše da on polno opšti sa svojim, tada maloletnim sinom.
To nije bilo istina, RTS nije hteo da objavi demanti. Nezavisno udruženje novinara Srbije izdalo je saopštenje u kojem je osudili pisanje Magazina Tabloid, mada te tvrdnje u novinama nije bilo! U sudskom postupku koji je redakcija pokrenula, Viši sud u Beogradu je presudom utvrdio da te tvrdnje u tekstu nisu iznete!
Dupeuvlakači redovno brane Aleksandra Vučića i njegov kartel od svake vrste optužbe, ili tvrdnji da je bolestan, da je šizofren, kakve su i sa kim njegove homoseksualne veze.
Povodom Vučićevog gostovanja u Njujorku važno je napomenuti da je on 19. septembra imao pregled u klinici Mayo. On boluje od sarkoma pelvis (sarkom karlice).
Inače, lečio se u Royal hospital u Londonu, imao je metastazu na debelom i tankom crevu, ali je injekcije dobijao od izraelske firme Tadarin, koje su zaustavile napredovanja kancera creva.
Aleksandar Vučić se danas leči od sarkoma karlice. Lekari tvrde da se krajnji ishod bolesti može odložiti za dve godine, primenom najskupljih terapija. A Vučić nemilice troši pare na lečenje. Reč je o stotinama hiljada evra i dolara. Svetski državnici koji primaju Aleksandra Vučića preduzimaju sve mere opreza i zaštite, izbegavajući da se više ljube sa Aleksandrom.
Podsetimo da je nemački ministar spoljnih poslova Gvido Vestervele zanoćio više puta sa Vučićem u njegovoj kući u Jajincima, da je ekipa iz Urgentnog centra ušivala g. Vestervela u privatnoj klinici, nakon bludničenja sa Vučićem, koji je poznat kao nasilan čovek prema svojim partnerima. Vestervele je umro od side, u mukama. Nisu pomagali ni skupi lekovi.
Vučić je orgijao i sa šeikom iz Ujedinjenih arapskih emirata Muhamedom Bin Zajedom. Engleska štampa opisuje ovog šeika kao čoveka koji boluje od sifilističkog ludila, što se moglo videti i na snimcima prilikom njegove posete Vučiću, koji je bio oduševljen.
Lekari koji leče Vučića sa zabrinutoišću konstatuju da je kod njega utvrđeno postojanje HIV-a.
To se manifestuje i na njegovom licu, koje se više puta tokom dana puderiše, a vidi se i po njegovom načinu hoda, čestim zamorima i periodima u kojim satima plače nad svojom sudbinom, plašeći se odlaska u pakao.
Kao homoseksualac od karijere, gospodin Vučić je imao seksualne odnosi sa travestitom Likanom iz Zemun polja, osnivanjem Srpske napredne stranke on je stupao u intimne odnose i sa uglednim ženama iz stranke, i sa muškarcima.
Vest da je srpski predsednik HIV pozitivan uznemrila je naprednjački kartel. Vučić je polno opštio sa nekoliko žena svojih prijatelja, koji je uzrokovao i razvode. Tako se i njegov kum Nikola Petrović razveo od svoje supruge Maje.
Među inficiranim je, u lošem stanju, Marko Đurić, direktor kancelarije za Kosovo i Metohiju. Svi koji su sa njim bili u vezi su u velikom strahu. Neki ne žele da se testiraju, da ne padnu u duboku depresiju.
Vučićev verni pas čuvar Nikolica Selaković je takođe zaražen. On se oko Vučića vrti kao kuče. U problemima je i potpredsednica Vlade Srbije. Ona je sa Vučićem zanoćila dva puta, kada se učlanila u tek osnovanu stranku. Njena leđa su išarana ožiljcima, puderišu je nekoliko puta dnevno. Mnogo ljudi koji su sa njom zanioćili idu kod lekara, da utvrde da li su zaraženi.
Vučićevo okruženje je u velikoj panici. Sladak i raspusni život, korišćenje najskupljih droga, bahanalije uz belo mađarsko vino počinju da uzimaju danak. Prknoljupci iz SNS-a zarazili su mnogo mladih ljudi, koji su morali da se daju glavonjama iz partije, da bi zadržali stranačku funkciju, da ne bi izgubili posao.
Da smo pravna država, istražna služba bi tražila sudski nalog da stotinu ljudi iz Vučićeviog okruženja povede na testiranje, da im se objave javno imena, da se spreči da šire zarazu.
Već nekoliko meseci se pre Vučićeve posete nekoj državi, pripremaju protokoli koji će isključiti mogućnost da Aleksandar Vučić zarazi sagovornike. Izbegavaju se ljubljenja u obraze, posle rukovanja peru se ruke sredstvima za sterilizaciju. Upućeni tvrde da Vučić već nekoliko meseci ne održava seksualne odnose ni sa svojom zvaničnom ženom Tamarom Đukanović.
Pored lekova koje uzima, a koji dosta utiču na seksualne želje, sasvim je moguće da i on sam ne želi da širi zarazu. Mada se, kada je on u pitanju, ta mogućnost može isključiti, jer on na svetu voli samo sebe. Prknoljupci iz SNS-a su u velikoj panici. Oni koji su iz tog kruga treba da se obavezno testiraju i sa Božjim mirom da prime tu vest. I da druge ne zaraze.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
NOVI ZAKON O STANOVANJU – NOVI UDAR NA DŽEP I UVLAČENJE DRŽAVE U STANOVE STANARA I VLASNIKA STANOVA!???
Izgleda da je jedan od glavnih ciljeva ovog zakona, da se država na lak način uvuče u privatni posed pojedinaca, i to preko uspostavljanja licenciranog upravnika zgrade, pri čemu se primorava pojedinac, stanar, vlasnik stana, da bez sopstvene volje mora da stupi u obligacioni odnos i izdvaja deo novca za nečije uhlebljenje i platu upravnika zgrade, koji tada ima mogućnosti da koristi zakonska ovlašćenja i angažuje i privatne izvršitelje radi naplate svojih i tuđih potraživanja.
Cilj je da se pojedinac što više oglobi od strane države, iako je već opterećen kroz redovna novčana davanja, počev od obaveznih dažbina za porez, komunalije, struju, telefon, nametnuto davanje za obnovljive izvore energije, ekološku taksu ili doprinos koju je propisala Opština, taksu za RTS…..pa sve do grobarine!!!
A tu je i još jedan novi državni namet prema građanima, u kome država želi da uvede obavezno osiguranje zgrade kao celine, a koje će plaćati vlasnici stanova, čime još više opterećuje i ovako siromašni budžet građana-pojedinca, ali sada u sklopu stambene zgrade.
Mediji svakodnevno ističu prednost novog zakona o stanovanju, pišući o ulozi profesionalnih upravnika i uvođenjem u zgradu u kojoj živimo, ističući da će naš obavezni mesečni iznos od nekoliko stotina dinara ili hiljadu, po stanu (kao njegov deo za platu; bez osvrtanja na one komšije koji objektivno nemaju dovoljno prihoda ni za sopstveni život??), biti ta prava mera kojom ćemo “obezbediti” da nas “ne uznemirava prvi komšija” u slučaju nekih kvarova, dešavanja i događanja u zgradi.
Ako bi smo slučajno pomisli da bi obavezno mesečno plaćanje za platu upravnika zgrade , nas “spasilo uznemiravanja” od strane nekih komšija (bežanjem u svoj svet otuđenja u kome informatnve tehnologije pored svoje koristi to nesumljivo i nose,) gubimo iz vida da smo po slovu zakona, tek time široko otvorili mogućnosti da na vrata vlasnika stanova, stanara, uz komunalnog inspektora zakucaju i privatni izvršitelji u poslovima naplate zakasnelih novčanih potraživanja, počev od upravnikove plate, preko obavezne sume novca za redovne ili vanredne (investicione) troškove zgrade, do plaćanja štete trećim licima čak i bez sopstvene krivice!!!
Ministarstvo građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture , izradilo je nacrt Zakona o stanovanju i održavanju zgrada , i na svom sajtu je objavilo program javne rasprave po nacrtu ovog zakona.
Bez ulaženja u dublju sadržinu, pravnu suštinu i nedovoljno jasne zakonske novine sakrivene ovim nacrtom, letimičnim čitanjem, možemo uočiti da država želi sebi da propiše novi izvor prihoda, dobijen opet od pojedinaca vlasnika stanova koji već imaju zakonsku obavezu da plaćaju porez na svoj stan…
Država se bavi nametanjem novih obaveza za pojedinca od koga se može uzeti novac, a istovremeno tim zakonom se nije dotakla propisivanjem zabrana šta nije dopušteno držati od opasnih stvari u zgradama i pomoćnim prostorijama kao npr nafta, droga, zapaljivi i eksplozivni materijal…koji mogu ugroziti živote i zdravlje ljudi.
Da bi na što lakši način država imala zakonski osnov za uzimanje para od pojedinca, i time lako ušla u privatni posed pojedinaca, uvela je novi termin pod nazivom “STAMBENA ZAJEDNICA”, nazivajući je organizacijom i dajući im svojstvo pravnog lica kako bi nametnula još više obaveza, posebno novčanih (i održavanje računa u banci se plaća) koje će naplatiti preko svojih državnih mehanizama.
U nacrtu zakona predviđeno je postojanje posebnog Registra stambenih jedinica??? Zašto kada je sve umreženo i svi ti podaci postoje u geodetskoj i poreskoj upravi lokalne samouprave???
Koga to obavezuju!!?? Pojedinca iz zgrade da pribavlja podatke!!?? Zašto bi to pojedinac jurio i pribavljao podatke o stanovima, kada već postoji umrežen sistem, a sve podatke lice na poslovima registratora može dobiti službenim putem iz geodestske uprave, a ne da se takvi podaci traže od pojedinaca!!!??
Između ostalog, u nacrtu Zakona, u delu koji govori o Nadležnosti skupštine zgrade, u tački 9. nacrta, nejasno piše ko pokreće postupak i kakav, odnosno – kako to skupština pokreće postupak?? I ko je taj koji će da pokrene postupak ?? Na koji način!!??
Na koji način možete obavezati pojedinca da plati nešto ako neće, bez odluke suda?? Ko plaća podnošenje tužbe sudu?? Od koje svote novca?? Znači opet država uzima novac od pojedinaca sada za rad sudskih organa???
U istom delu u tački 14. – piše da skupština odlučuje o osiguranju zgrade!!! A ako stanari nemaju dovoljno novca, zakonodavac predviđa da u takovm slučaju zgrada može da se zadužuje i uzme kredit od banke (???!) za takvu namenu!!!
Napisano je da Vlada Srbije propisuje najniži novčani osigurani iznos, a lokalni organi će propisati koja je to svota novca koju će svaki stanar da plaća za osiguranje zgrade (pored već obaveznih plaćanja za komunalije, struju, porez, osiguranje svog stana…) sad treba da odvoji i za plaćanje osiguranja zgrade!!!???
A lokalna samouprava može da propiše bilo koji iznos viši od onog najnižeg koje je dala Vlada, zato što je to jedan novi izvor prihoda Opštine, koja može da predvidi da za to osiguranje npr. svako uplaćuje po 500, 1000 ili više dinara mesečno, koji bi išao npr. preko “Infostana” (ili komunalnih službi u gradovima Srbije uz svaki mesečni račun), ili posebnom uplatnicom!!!
Izgleda da je glavni CILJ DA DRŽAVA UZME NOVAC ZA OSIGURANJE od pojedinaca, vlasnika stanova, stanara!!!??? A posredno, na kraju država lako može da postane vlasnik nečijeg stana, ukoliko to lice nije izvršavalo nove novčane obaveze, ili neko lice, u krajnjem i onom najgorem slučaju, postane vlasnik zgrade kome ostali moraju da plaćaju rentu!!!
U delu predloženog zakona, u kome se govori o Radu i odlučivanju skupštine zgrade, glavno pitanje je da li su i ostali stanari koji nisu glasali za neku određenu odluku, zato što nisu izrazili svoju volju niti imaju ličnu želju da dodatno plaćaju nešto o čemu je odluku donela skupština, a tiče se odvajanje neke svote novca za neku potrebu, dužni da i oni izvrše tu obavezu i na koji način???
Ko će i na koji način da nešto naplati od tih stanara koji neće ili objektivno nemaju da izmire svoj dug?? Ko će da podnese tužbu i od kojih para će biti plaćaneo podnošenje tužbe sudu da bi se protiv nekog stanara – komšije podnela tužba?? Zašto bi se komšija ganjao sa svojim komšijom po sudovima a sreću se na vratima???
Zatim u delu koja govori o naknadi štete trećim licima koja je nastala od strane zgrade kao celine, šta se radi ako je npr. pao crep sa krova zbog vetra tog trenutka i oštetio nečija kola koja su bila parkirana blizu zgrade, (a u predlogu zakona piše da su svi stanari odgovorni solidarno za učinjenu štetu), nejasno je na osnovu koje i čije odluke će neku određenu svotu novca da stanar plati i nekom trećem licu??
Šta je sa onima koji ne žele ili objektivno nemaju da plate, ili sa licem koje ne boravi u stanu, odsutno je duže vreme, u inostranstvu je npr.??? Ko plaća njegov deo?? Koji je to mehanizam kojima se lice, vlasnik stana, stanar, primorava da plaća nečije moguće izmišljotine, pa i od strane profesionalnog upravnika (ako je on našao nekakvu korist za sebe)??
Da se podnese tužba protiv njega?? Ko će da podnese tužbu?? Od kojih to para?? Ko će i na koji način primorati nekog da refundira i svoje troškove!!??? Pa naravno , angažovanjem privatnih izvršitelja ….
Zatim, država nameće i propisuje postojanje obaveznog profesionalnog upravnika zgrade za 30 i više stanova, i nameće zakonom da taj mora da bude plaćen!!
To može da znači i da je neko lice, neki tip, postao profesionalni upravnk i dobio licencu zato što je npr. imao vezu u Privrednoj komori (koja i izdaje te licence), čime je rešio svoje zaposljenje i izvore prihoda.
Takvo lice može da postavi sebi prioritet da je na prvom mestu važno da do svakog petnaestog u mesecu na njegov račun legne određena svota novca od stanara jedne zgrade!!
A ako neki stanar ne plati, taj upravnik, (sada kao lice koga je država spremala za taj posao), angažuje privatnog izvršitelja koji obaveštava neredovnog platišu, stanara, našeg komšiju, da je dužan da plati određen iznos, i ako to ne uradi pokrenuće postupak protiv njega, pri čemu će i tom privatnom izvršitelju biti takođe prioritet da od tog stanara naplati i svoju nagradu (pored glavnog duga).
Ako stanar ne plati, prvo će se postarati da preko suda dobije ovlašćenje da sazna u kojoj banci to lice (vlasnik stana, stanar, naš komšija) ima tekući račun ili prima penziju, i podneće zahtev da se tom licu skine sa računa glavni dug (npr.300 dinara za upravnika zgrade), a zatim sa još većim žarom, skine svotu novca (daleko veću od one osnovne) za svoju nagradu kao izvršitelja, kao i da naplati sve troškove koje je imao tokom postupka.
Ovde možemo da zaključimo da takav upravnik skoro da postaje “neprijatelj zgrade”, jer je doveden u “našu zgradu” da on globi nas stanare, pojedinačno, i kruni naš privatni kućni budžet!!! Jer on je sada opštinski čovek koga je država postavila a koga plaćaju stanari!!!
Zašto bi moralo da postoji takvo lice (za zgradu od 30 i više stanova, npr 31 stan) ukoliko stanari – komšije mogu da izaberu upravnika među sobom i to besplatno??? Zašto se vlasnici uslovljavaju da obavezno nađu takvo lice koje mora poseduje licencu !!??? Zašto bi se nametala obaveza da građani ponovo vade pare iz džepa i plaćaju nepoznato lice??
Zašto se takvo lice uvodi i dozvoljava mu se da se meša među nepoznate ljude, i komšije koji se manje ili više poznaju makar iz viđenja, i ovakvom licu se zakonom omogućava da pravi cirkuz po stambenoj zgradi jureći komšije da naplati od njih svoje troškove , bez obzira da li oni imaju para da plaćaju dodatne troškove, pa i njegov rad, a niko ih ne pita da li žele da plaćaju neko nepoznato lice???
A angažovanjem privatnog izvrsitelja od strane upravnika u cilju naplate svojih novčanih potraživanja, zalaze u privatnost stanara prvo preko njihovih tekućih računa, a u krajnjem slučaju pokušavaju (privatni izvršitelj) da plene stvari komšiji (koji neće ili nema da plati privatne troškove nekom nepoznatom licu), pri tom rizikujući da kucanjem na vrata remete privatnost nekog našeg komšije (njegov lični mir, tugu, ili brigu…), a kome u tom trenutku može da “padne mrak na oči” , posle čega bi lokalne zdravstvene i policijske službe imale vanrednog posla….
Dakle, država propisuje mehanizme pomoću kojih se omogućava da pojedince, vlasnike stanova kontroliše i preko privatnih izvršitelja i upravnika zgrade??!!
Država je dodatnu kontrolu pojedinaca, vlasnika stanova i stanara, ovim zakonom uspostavila i uvlačenjem Komunalnog inspektora, kome je propisala dužnosti i omogućila dodatna ovlašćenja u zgradi (u kojoj žive vlasnici stanova), među kojima se komunalnim inspektorima omogućava i da pregledaju opšte i pojedinačne akte, evidencije i drugu dokumentaciju stambene zajednice!!!
Nacrtom zakona je nedovoljno jasno navedeno koje su to pravne norme kojima taj upravnik može da angažuje izvršitelja da naplati od stanara svoj deo nagrade, ili nekakvo davanje, ako komšija ne želi da plaća tamo neko nepoznato lice, i to još bez angažovanja suda gde u sudskom postupku nije dato mogućnosti da osporava potraživanje takvog upravnika.
Neka upravnik tuži sudu stanara zbog neplaćanje nagrade, a stanar ima pravo da dokazuje svoju nevinost na sudu (da li je npr. i fizički ili finansijski bio u mogućnosti da plati).
Zašto bi stanar tom upravniku, pored plaćanja njegovog rada, morao da plati i određenu svotu novca za tužbu sudu protiv nekog svog komšije!!?? Svaka tužba je preko12 hiljada dinara a to mora neko da plati, i opet pojedinci, stanari….
Ono što je vrlo važno je da prilikom sklapanja ugovora sa profesionalnim upavnikom, skupština zgrade propiše – ugovori, da u slučaju potrebe izvođenja nekih investicionih radova na zgradi, tom upravniku se ne sme dozvoliti da on može samostalno po svom ličnom nahođenju angažovati neku firmu (u kojoj radi npr. njegov poznanik da bi mu namestio posao) za takve radove, i koja će na kraju dati svoj račun za naplatu, a da pre toga nije ugovorom precizirano do koje svote ukupnog novca nekakvi vanredni poslovi mogu da se izvode!!!
Dakle, možemo da zaključimo, da u pravima i dužnostima profesionalnog upravnika, propisano je da je on od strane države postavljen ne da pomaže zgradi, već da unese nemir i uzme pare od ljudi za različite potrebe…!!!!
To se, blago rečeno može nazvati dranje kože sa leđa građana!!!
Uhlebljivanjem pojedinca, pri formiranju Komore neprofitnih stambenih organizacija, načinima finansiranja i izdavanjem licenci, ovde se nismo bavili.
Vlasnici stanova, stanari, sadašnje skupštine stanara, imaju vremena da do 07.decembra dostave svoje primedbe, zapažanja i sugestije u vezi nacrta ovog zakona.
© Geto Srbija
DRŽAVA TRETIRA RADNIKE KAO BELO ROBLJE SA NISKIM PLATAMA MOTIVIŠUĆI IH ZA NERAD!!!
Na nedavno održanom Petnaestom kongresu Saveza samostalnih sindikata Srbije, svirani su marševi i mahalo se barjacima u slavu Aleksandra Vučića, čije prisustvo je gromoglasno pozdravljeno. Ovaj sramni događaj desio se neposredno nakon informacije evropskih ekonomskih institucija, koje su objavile podatak da u Srbiji tek svaki šesti radnik prima platu (u privatnom sektoru), a da oni srećnici koji ipak primaju platu, devedeset odsto zarade daju na puko preživljavanje.
Umesto opšte pobune, sindikat je pristao na to da se i dalje vrši pritisak na radnike da ne traže povećanje zarada, jer će se na tržištu pojaviti veliki broj kvalifikovanih radnika i stručnjaka koji će zbog pogrešne stranačke pripadnosti ili kritičnog odnosa prema lopovskoj vlasti ostati bez posla u državnoj službi i javnim preduzećima.
Milan Malenović
Odlazeći predsednik Vlade Srbije, Aleksandar Vučić, nedavno je priznao kako ne zna koliko je tačno ljudi zaposleno u državnoj i lokalnoj administraciji, odnosno u javnim službama. Ne zna im se broj, ali se zna da ih ima više nego što je potrebno?!
Predlogom zakona o smanjenju zaposlenih u državnoj upravi predviđeno je da opštine na svakih 1.000 stanovnika imaju 9,5 zaposlenih u javnom sektoru ako imaju do 50.000 stanovnika, odnosno 11 ako imaju do 100.000 žitelja, dok će one sa više stanovnika moći da zaposle 13 službenika. Kada su gradovi u pitanju, na svakih 1.000 stanovnika moći će da zaposle sledeći broj službenika: Kragujevac do 15, Niš 16,5, Novi Sad 18, a Beograd 18,5.
Posebno će biti utvrđen broj profesionalnih vojnika i pripadnika policije koje će predlagati resorni ministri. Nigde se, međutim, ne pominju medicinari i prosvetni radnici, pa je u ovom trenutku nejasno šta će biti sa njihovim brojem. Od smanjenja broja zaposlenih izuzimaju se kabinet predsednika Republike i Narodna banka Srbije. Zašto je to tako, niko ni ne pokušava da objasni.
Broj zaposlenih u potpuno nepotrebnim državnim agencijama nije neka velika tajna, mada niko u vlasti sa sigurnošću ne zna ni koliko tih agencija ima.
Ministarka za državnu upravu Kori Udovički u leto 2014. je javnost obavestila da će u septembru iste godine biti donet akcioni plan za sprovođenje Strategije reforme javne uprave, i da će agencije biti ukinute čim budu prebrojane?!
Niti su agencije prebrojane, niti imamo pomenutu strategiju.
Posle izbora 2012. Vučić je najavio ukidanje čak 60 agencija i drugih bespotrebnih institucija, ako naprednjaci budu formirali vlast. Posle dolaska na vlast, Zorana Mihajlović je u septembru 2012. obećala da će broj agencija biti smanjen na 50.
Kancelarija poverenika za informacije Rodoljuba Šabića je u maju 2014. utvrdila da postoji oko 170 republičkih agencija, zavoda, direkcija, fondova i drugih organizacija. Ovo nije konačan broj, jer su slične institucije osnivale lokalne samouprave širom Srbije, koje se finansiraju iz lokalnog budžeta, dakle, takođe, novcem građana, rečeno je tada.
Režimski mediji danas lažno tvrde kako je broj agencija sveden na ispod stotinu. U analizi Balkanskog centra za regulatornu reformu, međutim, navodi se da konačnog spiska svih agencija nema, a da su tokom svog istraživanja utvrdili da postoji više od 100 agencija i sličnih organizacija državne uprave.
Prema toj analizi postoji: 15 javnih agencija; 31 uprava, inspektorat, direkcija i organi u sastavu ministarstva pod drugim nazivom; 19 vladinih službi i savetodavnih tela; 17 sekretarijata, zavoda i posebnih organizacija sa nazivima koji u sebi ne sadrže "sekretarijat" ili "zavod"; 25 nezavisnih regulatornih tela…
Prema podacima Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave, objavljenim početkom juna, u agencijama radi navodno oko 32.000 ljudi, ali je taj broj barem dva puta veći.
Krajem maja Republički zavod za statistiku (RSZ) je saopštio kako je aprilska plata u proseku iznosila 45.605 dinara, i u odnosu na mart bila je nominalno veća za 5,8 a realno za 5,3 odsto. Aprilska prosečna neto plata je, međutim, nominalno manja za 0,5 odsto, a realno za 2,3 procenta nego u istom mesecu prošle godine.
Kada su u pitanju zaposlenost i prosečna plata, mora se biti oprezan, jer su izneti podaci dobijeni na osnovu ankete koju sprovodi RSZ. Većina zaposlenih u Srbiji, međutim, ne prima prosečnu platu, već daleko manji iznos.
Cena takozvane potrošačke korpe u martu mesecu (u trenutku nastajanja ovog teksta još nisu bili objavljeni podaci za april) iznosila je 66.628,74 dinara, dok je ona minimalna koštala 34.550,48 dinara.
Direktor ozloglašene Agencije za privatizaciju, Ljubomir Šubara, pokrenuo je postupak razrešenja zastupnika kapitala u preduzeću predviđenom za privatizaciju, koji se drznuo da mu kaže kako ne želi svoje preduzeće da namerno odvede u stečaj samo kako bi ono bilo kupljeno za trećinu tržišne vrednosti od strane unapred poznatog kupca. Šubara neće imati nekih problema posle ovakvog nezakonitog postupanja, jer je njegova najbliža saradnica (a možda i nešto više) u rodbinskim vezama sa Bratislavom Gašićem.
Naime, Šubara je visoko kotiran u SNS-u, jer drugačije ne može da se objasni njegovo postavljenje u januaru na ovo mesto, uprkos činjenici da je kao stečajni upravnik uhvaćen u velikom broju mahinacija, pa je čak protiv njega vođen disciplinski postupak i zato što je samom sebi u jednom kruševačkom preduzeću u stečaju odredio duplo veću platu od dozvoljene.
Otpuštanja iz državne službe pogodiće, očigledno, one najsposobnije, koji se ne uklapaju u sumanutu ideju naprednjaka o jednopartijskoj, kleptokratskoj vlasti. Na tržištu rada će se tako pojaviti veliki broj kvalifikovanih radnika, pa če privatni poslodavci lako i brzo nalaziti zamenu za radnike koji odlaze jer im je plata mala.
I inače je na Zapadu već duži niz godina prisutan trend koji prodire i u Srbiju, kako više ne postoje stalno zaposleni. Svi su na privremenom radu, a gazda može u svakom trenutku da ih otpusti i primi nekog mlađeg, sposobnijeg i manje zahtevnog.
Srbija pod naprednjacima nazaduje i vraća se u 19. vek, u eru pre dolaska socijal-demokratskih i socijalističkih pokreta, koji su za radnike uspeli da izdejstvuju humane uslove rada sa platama koje im omogućavaju da žive kako pošten čovek i zaslužuje.
Robovska radna snaga u Srbiji, glavni režimski adut
Problem sa kojim se većina zaposlenih u Srbiji suočava nije samo razlika između prosečne plate i visine životnih troškova. Na regionalnoj konferenciji "Zarade i modeli nagrađivanja" u Beogradskoj bankarskoj akademiji, održanoj krajem maja u organizaciji beogradskog udruženja "Business Support Network" (BSN), profesorka Živka Pržulj je iznela zapanjujući podatak: u realnom sektoru u Srbiji oko 650.000 zaposlenih prima zarade sa zakašnjenjem, dok oko 50.000 njih ne prima platu nikako, a samo oko 17.000 zaposlenih redovno prima zaradu.
Iz ovoga se vidi i da u realnom sektoru privrede (onom koji nešto zarađuje, a ne samo troši novac poreskih obveznika) radi tek nešto više od 700.000 zaposlenih, odnosno oko 10 odsto ukupnog stanovništva Srbije.
Oni su, znači, ti koji finansiraju ovu državu u kojoj, po zvaničnim podacima Nacionalne službe za zapošljavanje, u ovom trenutku na posao čeka 761.878 osoba. Ne postoji ni jedan u svetu poznati ekonomski model koji bi pomogao državi da opstane, ako je u njoj broj zvanično nezaposlenih (njima treba dodati i lica koja iz nekog razloga nisu na evidenciji NSZ-a, kao i penzionere i osobe na školovanju) veći od broja zaposlenih, posebno kada se uzme u obzir da je broj zaposlenih u javnom sektoru približan onom u privatnom sektoru.
Toliko o uspešnosti privrednih reformi ove i svih prethodnih vlada.
Uprkos katastrofalno niskim platama (koje se još ne isplaćuju redovno ili se ne isplaćuju uopšte) aktuelna vlast ne čini apsolutno ništa kako bi se tu nešto poboljšalo. Naprotiv!
Počev od premijera Aleksandra Vučića, svi državni zvaničnici u svim kontaktima sa stranim kompanijama i potencijalnim investitorima, ističu kako su niske plate u Srbiji najveća prednost ovog tržišta i najvažniji razlog zašto treba novac ovde ulagati.
Žalosno je kada neka država nema čime drugim da se ponosi, već samo siromaštvom sopstvenog naroda.
Od osoba sa kupljenim diplomama i doktoratima ne treba ni očekivati ništa pametnije, jer privredni stručnjaci tvrde upravo suprotno: kako su niske plate pre razlog da ozbiljne kompanije ne investiraju u neko tržište.
Niske zarade, posebno one ispod minimuma potrebnog za život, ne motivišu radnike da rade. Na konferenciji "Zarade i modeli nagrađivanja" međunarodni poslovni konsultant Milan Vučković je objasnio kako male zarade teraju radnike da traže dodatne izvore prihoda, pa se tako često dešava da stalno zaposleni uzimaju bolovanje u vreme sezonskih ili poljskih radova.
Uz to, dodaje Vučković, što je tržište i ukupna ekonomska situacija gora, to je i sveukupni platni nivo slabiji, tako da strani investitori ovde proizvedenu robu nemaju kome da prodaju, pa se onda odlučuju ili na proizvodnju u zemljama potrošačima (uprkos visokim platama, ali sa daleko nižim troškovima transporta), ili u državama u kojima je radna snaga još jeftinija nego u Srbiji, ali je zato populacija daleko brojnija, pa je samim tim i tržište veće.
Osim toga, jeftina radna snaga je i iz drugih razloga sve manje argument za kojim se povode investitori. Ovo je naročito izraženo kod stranih kompanija u proizvodnji (koje se koriste modernim proizvodnim tehnologijama u auto-industriji, metalskoj industriji i tako dalje) kroz implementaciju automatizacije i robotike, usled čega je sve manja potreba za proizvodnom radnom snagom. Ovaj trend će sa tehnološkim osavremenjivanjem u Srbiji sve više biti prisutan ubuduće. On će svakako doprineti značajnom gašenju radnih mesta u proizvodnom sektoru.
Pošto je profit jedini pokretač investitora, kako domaćih tako i stranih, niko od njih ne vidi razlog da samoinicijativno podiže plate radnicima. Da bi do toga došlo potrebno je sinhronizovano delovanje države i sindikata.
U Srbiji su, uprkos katastrofalnom stanju na tržištu rada i bednim platama, sindikati i aktuelna vlast saglasniji nego u doba realnog socijalizma, ali ne po pitanju poboljšanja položaja radnika. Ova ljubav, tačnije ulagivanje sindikalnih lidera, ide toliko daleko da gladni radnici, umesto na proteste, odlaze na slet u čast vođe Vučića.
Tako je nedavno na Petnaestom kongresu Saveza samostalnih sindikata Srbije održan plesni performans radnika sa sviranjem marševa i nošenjem barjaka, začinjen gromoglasnim pozdravljanjem Aleksandra Vučića.
U narednom periodu teško da može da dođe do povećanja plata u realnom sektoru, jer će najavljenim otpuštanjem zaposlenih iz javnih preduzeća i ustanova doći do povećanja konkurencije na tržištu rada. Poslodavac će lako moći da bira između više radnika iste kvalifikacije i iskustva, pa će izabrati onog spremnog da radi za najmanju platu.
Naprednjačko "kadrovanje" u Boru
Od dolaska naprednjaka na vlast partijska pripadnost je bila jedini uslov da bi neko dobio državni posao. Zbog toga ne treba sumnjati da će se i otpuštanja od 1. jula sprovoditi isključivo po stranačkoj liniji i biće pogođeni isključivo oni koji ne samo da ne podržavaju ovu vlast, već ne žele da kriju ni njene lopovluke. To već sada pokazuju mnogobrojna iskustva.
Za primer se može uzeti i situacija u Boru, Vučićevoj "naprednjačkoj bazi", gde je VD direktor JKP "Toplana" Darko Milićević promenio rukovodeći kadar. Tako je na mesto rukovodioca ekonomske službe umesto Maje Stanković postavio ponovo Mirjanu Živanović, na mesto rukovodioca pravne službe umesto Vladimira
Tasića ponovo je postavio Draganu Jenić, a umesto Dragutina Damnjanovića, koji se vratio u RTB Bor, postavio je Desimira Miljkovića.
Na jednom sastanku kolegijuma, Dragana Jenić predlaže da se otpuste partijski nepodobni radnici, kako bi se otvorila mogućnost zapošljavanja naprednjačkih kadrova. Prvi otkaz dobio je Dragan Nakić, samohrani otac koji se usudio da kaže svom rukovodiocu Dragiši Đorđeviću da ne može da ide u Majdanpek na miting podrške Vučiću. Nakić je čak tom prilikom dao i opravdanje (mora da ostane uz povređeno dete), ali Milićevića to nije interesovalo.
Odmah posle toga red dolazi na Svetlanu Jovanović. Na sastanku sa njom, kome su osim Milićevića prisustvovali i Mirjana Živanović, Dragana Jenić i Vladimir Tasić, v.d. direktor je pita u kakvom je srodstvu sa Jugoslavom Jovanovićem, osnivačem pokreta "Šesti oktobar" i istoimenog sajta.
Pošto je dobio odgovor da joj je to suprug, Milićević je osuo drvlje i kamenje na Jugoslava tvrdeći kako on na pomenutom sajtu blati to preduzeće iznoseći podatke o mahinacijama i lopovluku rukovodstva.
Nakon što je Svetlana odbila Milićevićev predlog da se distancira od svog muža (kao što su u vreme Golog Otoka supruge morale da se odreknu muževa okrivljenih da su informbirovci), pokrenut je postupak za raskid radnog ugovora sa njom. S obzirom na predstojeći talas otpuštanja "viška" zaposlenih u državnoj službi, Milićević čak neće morati ni da smišlja neki poseban razlog za otkaz.
Na većim mukama je Blagoje Spaskovski, direktor RTB Bor, nekadašnji kadar Dinkićevog URS-a, a sadašnji kadrovik lokalnog SNS-a. On mora da nađe obrazloženje prihvatljivo za sud, zašto sa posla otpušta doktora rudarstva Branislava Mihajlovića, čiji je jedini greh što je na svom Tviter nalogu tražio da se na Terazijama podigne spomenik pokojnoj Verici Barać i naveo opšte poznatu činjenicu kako je Vučić ceo svoj život i radni vek proveo tražeći načina da dođe na vlast.
A 1. Šta režim nudi strancima, a šta traži od njih
Umesto da poboljša sveukupni privredni ambijent u zemlji, koji bi, time, postao atraktivniji za samostalni dolazak stranih investitora u proizvodnji, Srbija već godinama, nudi raznim "investitorima" po inostranstvu čitave pakete državnih subvencija koje su obuhvatale i širokogrude poklone iz budžeta u iznosima i do 10.000 evra po jednom radnom mestu. Ovo je između ostalog rečeno na nedavno održanoj regionalnoj konferenciji pod nazivom ""Zarade i modeli nagrađivanja".
Uzgred, konstatovano je da u Srbiji baš niko nakon potpisivanja ugovora ne kontroliše koliko je ta firma zaista realno zaposlila ljudi, već su sredstva izdavana na obećanje određenog navodno planiranog broja budućih kadrova! Potom se u čitavu priču uključuju lokalne samouprave, preko kojih su strani investitori dužni da primaju ljude.
Tada se aktivira čitav sistem pritisaka na stranog investitora da lokalnim moćnicima na vlasti, u svom budućem menadžmentu zaposle svakojaku rodbinu, ljubavnice i svojtu. I to nije sve: najgore od svega nije bila visina novčane subvencije, već autoritarno pravo bivših ministara ekonomije koji su sahranili domaću proizvodnju, da stranim firmama nude sume "od oka", koje oni lično procene i na kraju odrede.
Naročito je ovo otvaralo široke mogućnosti za razne vidove korupcije. Zahvaljujući takvim ministrima, uz kumovanje pseudoagencije kakva je bila i ostala SIEPA, Srbija je u očima mnogih privrednika i investitora iz inostranstva, delovala poput jedne obične banana-države. I nova vlada, odnosno politički establišment na vlasti video je tu neku svoju računicu pa je budalaština sa državnim subvencijama nastavljena. Zato sada gase kompromitovanu SIEPU a osnivaju agenciju sa novim imenom, kako bi prevarili javnost da je reč o nečem novom.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
PARA ZA VOJSKU NEMA I ZBOG TENDERA: KUPOVINA MLEKA ZA VOJSKU OD FIRME PROIZVOĐAČA LEKOVA
Vojska Srbije je na prosjačkom štapu. Počev od ministra Borisa Tadića, pa preko Dragana Šutanovca, Aleksandra Vučića do Bratislava Gašića, na vojnu imovinu i Vojsku Srbije, svi oni sa svojim saradnicima, nasrtali su kao hijene na ranjenu antilopu. Armija koja je uspela da zadivi i zabrine NATO alijansu svojom taktikom, osposobljenošću i spremnošću da vodi rat, poražena je u sukobu sa kvinsilinzima koji su dolaskom DOS-a na vlast rukovodili odbranom Srbije. Istraživač Redakcije, pukovnik Milan Jovanović, sve do svoje smrti, opisivao je kriminal i zločine koje je vršio bivši ministar odbrane Dragan Šutanovac sa svojom organizovanom kriminalom grupom. Da je živ, bavio bi se istraživanjem kriminala u vojsci danas.
major Goran Mitrović
Iz Vojske Srbije i Ministarstva odbrane stalno nam stižu izveštaji o korupciji, lažnim tenderima, i ogromnoj količini novca, koja završava u džepu državnog sekretara Zorana Đorđevića i njegovih saradnika.
Navešćemo samo dva slučaja.
Vojna pošta 9808 – Ministarstvo odbrane, zaključila je 31. januara prošle (2014) godine ugovor sa sa privatnim preduzećem AVE Pharmaceutikal d.o.o. iz Beograda, koja posluje u sastavu FINA group iz Vršca. Ugovor je sklopljen na štetu Ministarstva odbrane za najmanje šest miliona dinara, samo na kupovini mleka i mlečnih proizvoda za prošlu, i u prva tri meseca ove godine.
Ugovor o nabavci mleka potpisao je u ime Vojne pošte pukovnik Petar Latković, a za ovu privatnu firmu njen direktor Saša Antić. Naime, privatna firma je za potrebe Ministarstva odbrane trebalo da isporuči 191,498 litara svežeg pasterizovanog mleka, po ceni od 82,50 dinara po litru, bez PDV-a, ili po ceni od 90,75 dinara.
Takođe, ugovorena je i isporuka jogurta u pakovanju od 0,2 litra sa 3,2 odsto mlečne masti, u iznosu od 390.364 litara, sa 12 odsto mlečne masti po ceni od 104 dinara bez PDV-a, ili 114 dinara sa PDV-om, po jednoj čašici jogurta.
Kisela pavlaka u čaši od 0,2 litra plaćena je po ovom ugovoru 223,20 dinara, mada je reč o isporuci od 19.158,21 litra. Vojna pošta je naručila i 33.320 litara kiselog mleka u pakovanju o,2 litra sa 3,2 mlečne masti, po ceni od 121 dinar sa PDV-om!
U maloprodaji, dakle u samouslugama, časa jogurta ili kiselog mleka može se kupiti za 18 dinara sa PDV-om, a u velikoprodaji je i još jeftinija, ali je Vojna pošta privatnoj firmi plaćala višestruko veće cene.
Oko šest miliona je razlika u ceni koja se slila na račun firme, koja se, inače, bavi proizvodnjom lekova. Ko je , osim pukovnika Latkovića uzeo deo kolača, od inače siromašnog vojnog budžeta?
Aktuelni državni sekretar u Ministarstvu odbrane Zoran Đorđević grabi i šakom i kapom. Koliko li je tek ovaj gospodin uspeo da drpi iz vojnog budžeta? On je, inače, spreman na sve gadosti. O tome govori i beleška sačinjena 5. marta ove godine, sa predstavnicima firme Makler, koja je zavedena pod broj Int. 18-194 i vodi se kao službena tajna. Belešku je, po ovlašćenju ministra sačinio pukovnik dr Branko Ilić.
Sastanku je prisustvovao, pored lica iz Ministarstva odbrane i Ljubomir Štrbac, direktor preduzeća Makler d.o.o. iz Beograda. Na kraju beleške sa ovog sastanka, a kojem je promovisana firma Mekler kao novi dobavljač biohemijskih reagensa za VMA, stoji: „…Gospodin Đorđević je naložio da je za potrebno iznova uraditi tehnički specifikaciju biohemijskih reagensa za potrebe BZU u 2105. godini, a prema gore predloženom modelu snabdevanja. Kao nosilac zadatka imenovan je pukovnik doc. dr Janko Pejović, koji će u koordinaciji sa predstavnicima preduzeća Mekler, izraditi predlog referata za centralizovanu nabavku biohemijskih reagenasa u 2015. godini…“.
Beleška je urađena u jednom primerku, a fotokopirana, komisijski u pet primeraka i dostavljena je kabinetu ministra, državnom sekretaru Đorđeviću.
Ipak, 19. marta, ista beleška, sa istog sastanka, zavedena je pod broj 214, a u njoj se samo dopisuje u već citiranom delu beleške, da će pomenutu doktor Pejović u koordinaciji, osim firme Mekler, i sa svim ostalim dobavljačima komponenata u oblasti biohemijskih reagenasa, izraditi predlog referata.
Neko je skrenuo pažnju na marifetluke državnog sekretara, te je došlo do falsifikovanja, tako što je sačinjena druga službena beleška, istog sadržaja, zavedena pod novim brojem!
Ovo su samo dva dokumentovana kriminalna postupka u poslovanju Ministarstva odbrane, na čijem je čelu Bratislav Gašić, a na čelu vlade je Aleksandar Vučić.
A 1. Uče da putuju, ne da ratuju
Ministarstvo odbrane potrošilo je dva i po miliona evra na putovanja, zaključak je istraživanja koje su sproveli naši novinari Milica Jeremić i Ivan Ercegovčević.
Ministarstvo odbrane u protekloj godini potrošilo je neverovatnih 254.653.678 dinara na službena putovanja u zemlji i inostranstvu.
U odgovoru ovog ministarstva upućenom redakciji ,,Tabloida“, sa zahtevom da nam se odgovori koliko je utrošeno novčanih sredstava na službena putovanja u zemlji i inostranstvu, navodi se da je preko 170 miliona dinara potrošeno na putovanja u Srbiji, dok je za putovanja u inostranstvo izdvojeno skoro 85 miliona dinara. Prostom računicom zaključuje se da je to ministarstvo za samo godinu dana potrošilo 2.100.000 evra državnog novca i to, kako navode na putovanja u zemlje kao što su Norveška, Rusija, Jermenija, Belorusija, Azerbejdžan, Kina, Amerika, Liban, Turska, Izrael i druge.
U saopštenju koje smo dobili od službenika ministarstva odbrane posebno je naglašeno da u ovaj trošak nisu uračunata službena putovanja resornog ministra Bratislava Gašića, kojeg finansira direktno republička vlada. Naravno, iz vlade republike Srbije nisu hteli da nam odgovore koliko su novca dali u prethodnoj godini na službena putovanja ministra Gašića, ali i svih ostalih resornih ministarstava.
A 2. Biografija državnog sekretara
Rođen je u Beogradu 11. februara 1970. godine.
Master je ekonomskih nauka – oblast: Međunarodno bankarstvo i finansije, zajednički program na engleskom jeziku Univerziteta Panteion, Atina Grčka – Fakulteta za društvene i političke nauke i Fakulteta za međunarodnu ekonomiju, Beograd. Završio je Školu nacionalne odbrane – Visoke studije bezbednosti i odbrane. Završava doktorske studije i u fazi je prijave doktorske disertacije iz oblasti ekonomskih nauka, sa usmerenjem na finansijsku kontrolu, upravljanje, izveštavanje i reviziju, Univerzitet Privredna akademija, Novi Sad.
Profesionalno iskustvo sticao je na rukovodećim pozicijama u oblasti finansijskog i izvršnog menadžmenta u renomiranim domaćim i međunarodnim kompanijama (Comtrade, Kabel-X…).
Usko je usmeren na međunarodne finansije i bankarstvo, finansijsku kontrolu i upravljanje, finansijsko izveštavanje i reviziju. Objavio je više radova u vodećim domaćim i stranim naučnim i stručnim časopisima iz ekonomije i finansija.
Predsednik je Političkog saveta za rodnu ravnopravnost Vlade Republike Srbije i Nacionalni direktor za naoružanje.
Stekao je više uglednih profesionalnih sertifikata. Dobitnik je, između ostalih i nagrade „Mihailo Petrović-Alas“ iz oblasti matematike. Član je udruženja Mensa Srbija.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
PREMIJEROVA ULOGA U AMERIČKO-EVROPSKOM PROJEKTU STVARANJA „POSTKOSOVSKE SRBIJE“ !??
Vučićevo vreme je isteklo. Nametljiv i agresivan, u skladu sa svojim karakterom, diktator je sagoreo u želji da vlast čuva uništavanjem svih i svega oko sebe. Sa druge strane, iako trenutno nema stranku i medije na svojoj strani, Tomislav Nikolić je sačuvao dovoljno kredibiliteta za novi početak. Vučićeva nemoguća misija (EU i NATO pakt) već je propala. Nikolićeva "ruska misija" već donosi rezultate. Očigledno je da će Nikolić politički nadživeti Vučića i da će uspeti da Vučića smesti na deponiju ružne prošlosti, konstatuje Predrag Popović, bivši urednik Dnevnog Telegrafa, lista Nacional, dugogodišnji urednik Pravde i bivđši saradnik Aleksandra Vučića.
Predrag Popović
Ima mnogo sličnosti između Aleksandra Vučića i Adolfa Hitlera. Obojica su došli na vlast posle izbornog neuspeha, prevarnim radnjama preuzeli kontrolu nad državnim aparatom, medijskim lažima stvorili kult ličnosti, zaveli diktaturu i uveli svoj narod u katastrofu.
Razlika ipak postoji, Hitler je znao kad mu je došao kraj. Vučić ne zna, iako je očigledno da se Srbija probudila iz političke narkoze.
Uzalud režimski mediji 24 sata dnevno sprovode kolektivnu hipnozu, ništa ne može da spreči propast Vučićevog diktatorskog koncepta. Uništeno je sve čega se dohvatio.
Država je zadužena za dodatnih osam milijardi evra, industrijska proizvodnja je manja za 7,7%, budžetski deficit je 6,6%, BDP je pao za 2,5%, rastu samo javni dug i broj nezaposlenih, kojih ima više od 786.000.
Kao i u ekonomiji, istim katastrofalnim rezultatima rezultovali su i ostali Vučićevi eksperimenti. Prosveta je devastirana, zdravstvo je prepušteno na milost i nemilost Doktoru Tibiju – Zlatiboru Lončaru i njegovim poslovnim partnerima, policija je ponižena progonom žandara koji su okrivljeni jer su pokušali da red i mir odbrane od siledžije Andreja Vučića, a pravosuđe je obesmišljeno odbacivanjem tužbi protiv Sretena Jocića – Joce Amsterdama i blokadom svih postupaka protiv tajkuna optuženih za najteža dela.
Pre 20 godina, u krvi, naravno tuđoj, okončana je Vučićeva velikosrpska avantura. Kao što tada nije uspeo da digne karaule kod Karlobaga i Virovitice, sada mora da odustane od megalomanske zablude o izgradnji „Beograda na vodi". Kad je potpisivan ugovor o toj fatamorgani, Vučić je primao infuziju na VMA, nije hteo ni da prisustvuje sramoti za koju će, kad ludilo prođe, optužiti svog Malog i ko zna čije Arape.
Dok se on i njegovi najbliži – počev od bate Andreja, preko kuma Nikole Petrovića, pa do slugu Vulina i drugih ministara- rapidno bogate, daleko od medija državne institucije sprovode torturu nad građanima, plene imovinu i štancaju presude s drakonskim kaznama.
Političkim i finansijskim sponzorima Aleksandra Vučića, s adresama u Lengliju i Briselu, ne smeta ovakva tiranija. Svi gresi biće mu oprošteni dok izvršava naloge, posebno dva osnovna: priznanje albanske države Kosovo i uključenje Srbije u akcije NATO snaga protiv Rusije. Kao i sve dosadašnje zadatke, Vučić je spreman da izvrši i ove, bez obzira na trajnu štetu koju će time naneti Srbiji.
U tom poslu ima nekoliko olakšavajućih okolnosti: parlamentarna opozicija deli iste ili slične stavove, patriotske stranke su u haosu, intelektualci u apatiji, a strogo kontrolisani mediji ne ustupaju prostor kritici. Vučićevu idilu može da poremeti samo njegov politički tata – Tomislav Nikolić.
Mnogo je motiva za sukob Vučića i Nikolića. Naravno, bez obzira na način na koji se manifestuju i na reakcije koje izazivaju na političkoj sceni, u korenu svakog motiva nalazi se lični animozitet.
Vučić je jednostavniji – naprosto, koristi priliku da se iživljava nad čovekom kojem se šlihtao 20 godina. Trebalo bi ga razumeti. Vučić se nikada nije štedeo, vodio je tajne i javne ratove na sve strane, udarao i bio udaran.
Potpuno posvećen politikantskim aktivnostima, nervozan i agresivan, mogao je samo da se čudi i zgražava što svi – politički protivnici, stranačke kolege, birači, baš svi – više poštuju i vole Nikolića, opuštenog i nenametljivog.
Tu razliku su definisali i prema njoj se određivali Šešelj, Tadić, Dačić, stranci, tajkuni, pa i birači. Uzalud je Vučić okupirao scenu, znalo se da mu pripada samo sporedna uloga u radikalskoj i naprednjačkoj predstavi.
Frustracije, taložene godinama, Vučić je ispoljavao stalnim ogovaranjem i povremenim diverzijama. Ni u tome nije imao naročitog uspeha. Čak i oni koji su mu verovali da je Nikolić lenj i površan, pohlepan i podmitljiv, opet su se lakše i brže odlučivali za saradnju s njim, nego s Vučićem.
To se najjasnije ispoljilo u vreme puča u Srpskoj radikalnoj stranci. Strani i domaći sponzori te akcije hteli su da u nju bude uključen kolerični Vučić, ali isključivo pod kontrolom stabilnog Nikolića.
Priliku za osvetu Vučić je dobio ulaskom u vlast. Bez imalo griže savesti, prepustio se niskim strastima i ispoljavanju kompleksa niže vrednosti. Pod njegovom dirigentskom palicom medijski orkestar već tri godine satanizuje Tomu i njegovu porodicu.
Iako sve poluge vlasti drži Vučić, režimski novinari i većina lažnih opozicionara, među kojima prednjači Vojislav Šešelj, odgovornost prebacuju na Nikolića.
Naravno, Toma je zaslužio ovo što ga snalazi. Pobedom na predsedničkim izborima omogućio je Vučiću da uđe u vladu, uživi se u ulogu nacionalnog mesije i celu Srbiju pretvori u ogledno dobro vlastite patologije.
Sve mentalne i karakterne razlike, koje su i dovele do ovolikog animoziteta, u značajnoj meri inicirale su podelu na političkom i državnom nivou, pretvorivši Tomislava Nikolića u najvećeg i najozbiljnijeg opozicionara. Samo Nikolić ima nameru i mogućnost da se suprotstavi Vučićevom evroatlantskom fanatizmu.
Te razlike već su se ispoljile na najvažnijim pitanjima – odnosu Srbije prema Kosovu i Rusiji.
Posle bombardovanja SR Jugoslavije i otcepljenja Kosova i Metohije, Amerika je počela da sprovodi projekat stvaranja „postkosovske Srbije". U realizaciji tog plana učestvovali su svi srpski vladari od 2000. godine.
Premijer Zoran Đinđić je u februaru 2003. i javno odbio saučesništvo u toj akciji, a u martu je streljan. Pet godina kasnije, nakon albanskog proglašenja nezavisnosti Kosova, Vojislav Koštunica je „vratio mandat narodu" i suprotstavio se američkoj strategiji. Za kaznu, i on je likvidiran s političke scene.
Boris Tadić i Ivica Dačić nisu uspeli da kreiraju atmosferu u kojoj bi Srbija mogla da prihvati surovu stvarnost da je Kosovo susedna država. Za izvršenje tog posla osnovni uslov bilo je razbijanje Srpske radikalne stranke, predvodnika tzv. Patriotskog bloka, amortizovanje i manipulisanje stavovima polovine srpskih birača. To su obavili Nikolić i Vučić zajedničkim snagama. Međutim, kad su dogurali do finalne epizode, do poslednje obaveze – omogućavanja Kosovu da postane članica Organizacije ujedinjenih nacija – Nikolić se zaustavio.
– S Vučićem je lako, on odlično razume politiku „štapa i šargarepe". Nikolić je problematičan. Počeo je da razmišlja taktički, malo glavom, malo džepom – kaže za „Tabloid" sagovornik iz jedne zapadnoevropske ambasade.
Iako očekuje da i Nikolić „legne na rudu", taj diplomata priznaje da će se plan SAD i EU značajno zakomplikovati ukoliko predsednik Srbije nastavi da pruža otpor.
Srbija je učinila sve što je od nje zahtevano i faktički je priznala nezavisnost Kosova. Da bi državnost nove albanske republike bila zaokružena potrebno je još samo da beogradske vlasti ne sabotiraju njen prijem u OUN. Tu obavezu je preuzeo na sebe Aleksandar Vučić.
Pod kontrolom Tonija Blera i Alistera Kembela, koji su se istakli i tokom NATO agresije, Vučić namerava da na dva načina stvori okolnosti koje bi omogućile izvršenje zadatka. Prvu akciju je već počeo, a ona se zasniva na satanizaciji Srba i Srbije zbog ratnih zločina nad albanskim civilima na Kosovu i Metohiji.
U medijima je otvoren prostor za svedoke koji optužuju srpske policajce i vojnike za ubistva i progon nedužnih Albanaca, ali i za masakr srpskih dečaka u pećkom kafiću „Panda". Uskoro će biti emitovan dokumentarni film o zlodelima srpske paravojne jedinice „Šakali".
Takođe, najavljeno je otkrivanje još dve masovne grobnice, a dvojica visokih oficira javno su etiketirani kao ratni zločinci. General Momir Stojanović, danas narodni poslanik i predsednik skupštinskog Odbora za kontrolu službi bezbednosti i funkcioner SNS-a, stavljen je na „crvenu listu" Interpola zbog sumnji da je učestvovao u zločinima kod Đakovice. Pod sličnim optužbama nalazi se i general Ljubiša Diković, aktuelni načelnik Generalštaba Vojske Srbije.
Plasiranjem takvih informacija o bezbrojnim srpskim zločinima, Vučić i njegovi strani mentori nameravaju da kreiraju atmosferu u kojoj će i nacionalisti priznati da je NATO bombardovanje bilo opravdano.
Uporedo s tim manipulacijama, Vučić priprema uslove za održavanje referenduma za promenu Ustava. Pre svega, potrebno je promeniti Preambulu koja utvrđuje da je „Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije", da ima „položaj suštinske autonomije u okviru suverene države Srbije" i da su „ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite interese Srbije na Kosovu i Metohiji".
Upravo te definicije autori Ustava iz 2006. i građani koji su na referendumu podržali te stavove istakli su kao osnovnu ustavopravnu vrednost. Međutim, takvu Preambulu Vučić danas smatra preprekom koja sprečava usmerenje Srbije prema evropskim integracijama i napretku.
Preko svojih saradnika i saveznika, premijer upozorava da bi Srbija, ako ne promeni Ustav, i ako se ne odrekne Kosmeta, ušla u „novu katastrofu" i „samouništenje". Otvoreno, bez uvijanja, bivši velikosrpski radikal, koji je i sam glasao za aktuelni Ustav, danas tvrdi da ga stavovi iz Preambule onemogućavaju u vođenju „adaptivne politike" i nameću mu principe koji „uništavaju efikasnost Srbije", „našu budućnost", a da pri tome „ne pružaju nikakve šanse da se povrati izgubljeno Kosovo i Metohija".
Za čudo, Vučić je u ovom slučaju sasvim u pravu. Ustav ga sprečava da dokrajči Srbiju. Zato će Ustav stradati.
Iako istraživanja pokazuju da čak 80% građana smatra da je Kosovo deo Srbije, u Narodnoj skupštini nema nijednog poslanika koji zastupa takav stav. Jednoglasno, sve stranke zastupljene u parlamentu prihvataju uslove koje nameću SAD i EU, pa i taj da se Srbija odrekne Kosova. Tiho, ali uporno, protivi se samo predsednik države. Samo Tomislav Nikolić obaveštava javnost o zamci koja se priprema referendumom za ustavne promene. Iako ne udara žestoko kao nekada, kada se zalagao da se Kosovo brani oružjem do poslednjeg Srbina, Nikolić nije spreman da prizna nezavisnost albanske države na „srpskoj svetoj zemlji".
Posle svega što je radio u poslednjih šest-sedam godina, teško je verovati da su ovakvi Nikolićevi stavovi motivisani samo iskrenim patriotizmom. Mnogo je izvesnije da se rukovodi praktičnijom potrebom.
U opštoj apatiji, u kojoj se opozicione stranke ponašaju kao deonička društva u kojima Vučić ima većinski paket akcija, Nikolićeve patriotske igre zaista mogu da mu vrate status lidera svih Srba s jačim nacionalnim nervom i da s lakoćom osvoji podršku velikog korpusa glasača koji trenutno lebdi u beznađu, između Šešelja, DSS i Dveri.
Da gura u tom smeru, potvrđuje i Nikolićeva podrška Rusiji. Bez obzira na brojne zahteve predstavnika Evropske unije, predsednik Srbije odbija da zaoštri odnose s Rusijom. Naprotiv, pozvao je i ugostio Vladimira Putina, organizovao svečanu vojnu paradu u Beogradu i išao na moskovsku proslavu Dana pobede.
Ne samo zbog tih postupaka, Nikolića ruski državnici doživljavaju kao „svog čoveka". Pored transparentnih izraza poštovanja, Rusi su spremni i na konkretnu saradnju s Nikolićem.
Jedan od istaknutijih moskovskih tajkuna, koji se istakao finansiranjem institucija Novorusije, na Putinovu preporuku nedavno je s Nikolićem sklopio dogovor o uzajamnoj pomoći. Taj bogataš je zainteresovan za investicije u srpskoj privredi, ali u medijima.
Nikolić mu je, navodno, obećao pomoć u kupovini Televizije Hepi, čiji vlasnik je Predrag Ranković Peconi. Interes je obostran. Rusima su potrebni mediji preko kojih će srpsku javnost obaveštavati o svojim pogledima na krizu u Ukrajini, odnosima prema NATO savezu, pa i o Kosovu i Metohiji. S druge strane, Nikolić zna da će mu, bez medijske podrške, s istekom predsedničkog mandata isteći i rok političkog trajanja, a sve ukazuje da mu se ne ide u penziju.
Tomislav Nikolić je napravio dve velike stranke. Radikalnu je već prežalio, ona odumire prirodnim putem. Bolja budućnost ne čeka ni Srpsku naprednu stranku. Vučićev agresivni diletantizam rasterao je finansijere, a ni reketiranje tajkuna više ne daje željene rezultate.
Bez para a s mnogo gladnih funkcionera i članova, SNS je upala u haos. Od 170 opštinskih odbora, s više od 80 upravlja beogradska centrala preko poverenika. U pojedinim gradovima – Niš, Užice, Vršac – SNS se pocepala na „nikolićevce" i „vučićevce". Jednostavno, prenaduvani balon se rasprsnuo, ni svemoćni vođa više ne može da lažnim obećanjima i brutalnim pretnjama održava zabludu o snazi SNS-a.
Na opštu žalost, Vučić je još jak u medijima, preko kojih pokušava da zaustavi pad stranačkog i ličnog rejtinga. Iako ne propušta priliku za kampanjske napade na Bojana Pajtića i Ivicu Dačića, dvojac koji mu smeta, najžešću hajku vodi protiv Nikolića.
Dok se Vučićeva prva supruga Ksenija ponosni mobilnim telefonom „Vertu", koji košta preko 7.900 evra, a njena naslednica Tamara dijamanstkom narukvicom od 130.000 evra, režimski mediji svakodnevno čereče predsednika i njegovu porodicu, analiziraju cene haljina, cipela, automobila…Napade, u kojima često učešće uzimaju i pojedini ministri, Vučić i Nikolić javno amortizuju bajkama o korektnoj saradnji.
– Tomislav Nikolić ima našu podršku, ali ne i bezrezervno poverenje. Ako se odluči na novi politički početak i suprotstavljanje Vučiću, može da računa na nas – kaže za „Tabloid" jedan od visokih funkcionera Socijalističke partije Srbije i dodaje: – Ipak, moramo da budemo oprezni. Ne samo za nas, nego i za celu Srbiju bilo bi tragično kad bi se pokazalo da su Vučić i Nikolić u dogovoru igraju ovu igru. Kao, Vučić je evropejski fanatik, a Nikolić rusofil, pa samo, kao kečeri, glume rvanje.
Na svoj, podao i podrugljiv način, Vučić je u razgovoru s jednim stranim novinarom otkrio da nije kečer nego predator. Na pitanje da li je tačno da će SNS na sledećim predsedničkim izborima kandidovati ministarku Zoranu Mihajlović, premijer je odgovorio: „Ne znam ko će biti kandidat, znam samo da Srbiji treba novi predsednik".
Dakle, Nikolić nema mnogo opcija, ako ne želi u penziju, moraće da se odluči: ili da se bori za prevlast u SNS ili da, što je mnogo izvesnije, osnuje novu stranku. Snage ima, imaće i finansijere, kao i birače.
Pored političkih, ima i lične, pa i porodične motive. Osnovao je SNS, doveo je na vlast i završio na margini, bez realnog uticaja i moći. U politiku je uveo i sina Radomira, tako da sada ima razlog više da nastavi s borbom.
Uostalom, Vučićevo vreme je isteklo. Nepotrebno brz, nametljiv i agresivan, u skladu sa svojim karakterom, diktator je sagoreo u želji da vlast čuva uništavanjem svih i svega oko sebe.
Uzalud sve vesti RTS-a i Pinka počinju i završavaju s njegovim likom, uzalud se smeška i mršti na svakoj naslovnoj strani beogradskih dnevnih novina, građani ga više ne doživljavaju kao državnika, nego kao sablasnog klovna čija predstava gubi privid komedije i poprima razmere nacionalne tragedije.
S druge strane, iako trenutno nema stranku i medije, Tomislav Nikolić je sačuvao dovoljno kredibiliteta za novi početak. Bez obzira na generacijsku razliku, očigledno je da će Nikolić politički nadživeti Vučića. Nikolićev opstanak na političkoj sceni, a posebno u vlasti, ne može da garantuje bolju budućnost Srbije, ali pola greha će mu biti oprošteno kad Vučića najuri u prošlost.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
KRATAK OSVRT NA DEO ZLOUPOTREBA I STANJU U POJEDINIM ZATVORIMA U SRBIJI
Srpskom pravosuđu više nema spasa. Sudije u Srbiji mogu, nekažnjeno, da tumače zakone, a ne da ih primenjuju, i od njihovog “slobodnog sudijskog uverenja“ zavisi sudbina građanina, koji nije platežno sposoban, ili, ako se zamerio nekom lokalnom parajliji.
Da bi ostali u “sedlu“, sudije i tužioci moraju da postaju aktivisti političkih stranaka, uglavnom onih koje su na vlasti, i da slepo izvršavaju naređenja koja stižu “odozgo“.
Milan Glamočanin
Veliki broj sudija, naročito u apelacionim i u Vrhovnom kasacionom sudu, čekajući odlazak u penziju, iz petnih žila se trude da se “obezbede“, i zarade za sigurnu starost. Privredni sudovi u Srbiji su stecište sudija maloprivrednika!
S druge strane i tužioci su “slobodni“ u tumačenju zakona. Od njih zavisi rešavanje najtežih krivičnih dela, jer ako tužilac sabotira izdavanje naloga i saglasnosti policiji, onda od tog posla nema ništa.
Trenutno, Vučićeva mafija pokušava da smeni tužioca za organizovani kriminal Miljka Radisavljevića, i da na to mesto postavi sadašnjeg direktora BIA-a Aleksandra Đorđevića, bivšeg advokata, kako bi mogla da potpuno kontroliše sudske postupke i ubira reket.
Prošle nedelje iz pritvora je pušten biznismen Goran Perčević, pod optužbom da je podstrekivao direktora Union banke Dragana Tomića da njegovom Interkomercu i drugim kćerkama firmi odobri milionske iznose kredita. Perčevićeva firma iskazala je stotine miliona gubitka, jer joj je glavne poslove preoteo Andrej Vučić.
Magazin Tabloid je, svojevremeno, opisao da je gospodin Perčević morao da otputuje u inostranstvo i donese deset miliona evra u kešu Nikoli Petrović. Kupio je slobodu, ali je ipak, krajem godine uhapšen.
Izgleda da je zapretio da će da propeva, pa su ga brzo, nakon brzopotezno podignute optužnice pustili da se brani sa slobode. Zato i smeta tužilac Radisavljević, jer ima i on svoj biznis.
Upućeni tvrde da je na meti nove pljačke i Darko Šarić. Njega reketira Nikola Petrović. Gospodinu Šariću je obećana kazna od sedam godina, s tim da odmah po izricanju bude prebačen u zatvor u Sremskoj Mitrovici, gde su uslovi za izdržavanje i život mnogo humaniji.
List Informer prenosi kako je poznati crnogorski biznismen, navodno, zapretio Miloradu Veljoviću, zbog Šarićevog statusa i odugovlačenja postupka. Verovatno tu vest pušta Nikola Petrović, da bi sa sebe skinuo odgovornost, jer mu, očigledno, ne polazi za rukom da sve kontroliše u pravosuđu.
A život u zatvorima je zaista nesnošljiv. O tome govore i ove dve priče…
Pakao u "Padinjaku"
U najskupljem srpskom zatvoru, takozvanoj Novoj Skeli, pacovi trče po sobama i ujedaju osuđenike. Ali su zato cene u kantini paprene. Deo zarade koji se na taj način skupi od zatvorenika, ide u budžet Uprave za izvršenje krivičnih sankcija i Ministarstva pravde.
Ako se zatvorenici slučajno požale na uslove u ovoj "ustanovi", osuđenici dobijaju batine od stražara, koji biju ne samo i pacijente u bolnici, već se često i međusobno fizički obračunavaju. Upravu za izvršenje krivičnih sankcija i Ministarstva pravde sve ovo ne interesuje, dokle god dobija novac od mita i deo od enormnih prihoda koje ostvaruje kantina
U Padinskoj Skeli, malom mestu na obodima Beograda, od 2011. godine, nalazi se zatvor najvišeg stepena bezbednosti, u kome bi trebalo da budu smešteni osuđenici sa kaznama zatvora od najmanje 15 godina. Upravnik ovog zatvora je Milan Pavlović koji je na ovo mesto došao sa mesta upravnika KPZ Sremska Mitrovica.
U ovaj zatvor je uloženo više desetina miliona evra, a ono što je država dobila za te pare ni izdaleka ne odgovara plaćenoj ceni. Zatvor je projektovan za 150 osuđenih lica, ali ih uobičajeno ima oko dve stotine.
Sobe imaju površinu od samo deset kvadratnih metara, a u svakoj od njih se nalaze dve osobe. U okviru sobe je i kabina za toalet koja nema vrata, tako da osuđenici moraju da gledaju jedan drugog prilikom vršenja fizoloških potreba.
Isti uslovi, ako ne još i gori, vladaju u bolničkom odeljenju zatvora, smeštenom u prizemlju zgrade. Više osuđenika se već žalilo kako po bolnici trče miševi i pacovi, a jednog bolesnika je oko Nove godine ujeo jedan od ovih glodara. Osoblje se, čast izuzecima, nije preterano uzbudilo zbog ovoga. Jedna od ravnodušnih prema patnjama osuđenika je i načelnica bolnice dr Jasna Milekić.
U bolničkim sobama, projektovanim za jednog pacijenta, obavezno su smeštena po dvojica. Ni ovde toalet nema vrata, a ni ventilacija ne radi. Hrana je užasna, pričaju svi osuđenici koji i u ovim hladnim, zimskim danima moraju da nose letnju uniformu. Zabranjeno im je korišćenje sopstvene garderobe, pa se smrzavaju.
Stražari i u bolnici nemilosrdno biju osuđenike. Neke prethodno vežu, pa se onda nad njima iživljavaju. Prema rečima brojnih svedoka, čak ni medicinsko osoblje ne može u tome da ih spreči.
Kada stražari nemaju dovoljno osuđenika nad kojima bi mogli da se iskale, dešava se da se potuku međusobno! Tako su se dve grupe straže potukle 23. januara 2015. na bloku E1. Palaje i krv, a posle su lekari imali pune ruke posla. Načelnika obezbeđenja zatvora Kristijana Đujića ovaj događaj kao da ne interesuje.
Jedan od osuđenih lica smeštenih u bolnici KPZ Padinska Skela je i D.P. (puno ime poznato redakciji) kome je avgusta meseca 2013. godine dijagnostifikovana neuropatia. Njegova nesreća je bila ta što mu je kao lekarka određena dr Ivana Janković.
Ova doktorka je poznata po tome što se samo prošeta odeljenjem bez želje da se posveti pacijentima. Jedan bolesni osuđenik, smešten na lečenje u bolnicu, dobio je epileptični napad kada mu je dr Janković rekla da će ga vratiti u zatvorski deo, gde tek ne bi imao nikakve uslove za lečenje.
Iako očigledno bolestan, D.P. je mesec i po dana čekao da mu doktorka izda uput za KPD Bolnicu koja se nalazi u zgradi beogradskog Centralnog zatvora (C.Z.), udaljenog svega desetinu kilometara od Padinske Skele. Tek je jedna druga doktorka, koristeći odsustvo doktorke Janković, napisala dugo očekivani uput.
Posle povratka sa lečenja u KPD Bolnici, D.P. je trebalo da bude poslat na dalje analize na VMA, ali doktorka Janković nije htela da mu napiše uput! Čula je da joj neće biti produžen radni ugovor, pa se još manje nego obično interesovala za pacijente. Tek posle dva meseca čekanja, D.P. odlazi na VMA i to zato što je druga lekarka, dr Slavica Pejović, potpisala uput.
Krajem 2014. na rad u bolnici se vraća dr Ivana Janković i od tada je stanje isto, ako ne i gore nego što je bilo pre njenog odlaska. Više osuđenih lica je pisalo prijave protiv nje, ali se ništa nije desilo. D.P. je još 4. novembra 2014. godine, poslao dopis zameniku zaštitnika građana za prava lica lišenih slobode Milošu Jankoviću, ali do danas nije dobio nikakav odgovor.
Redakcija "Tabloida" je pokušala od gospodina Jankovića da sazna da li mu je pomenuta pritužba uopšte uručena, s obzirom da je Milan Pavlović poznat po tome što ne voli ni medije ni zaštitnike građana. Do zaključenja ovog broja nismo dobili nikakav odgovor.
Onaj ko želi bolji tretman mora da plati između 500 i 1.000 evra svom vaspitaču, koji zatim deo novca predaje načelnici prevaspitne službe Daliborki Kujačić, a deo načelniku Đujiću.
Upravniku Pavloviću deo od tih para nije preko potreban, jer on zarađuje mnogo više na drugoj strani. Kantina u zatvoru je papreno skupa, ali osuđenici nemaju gde drugde da kupuju. Pola litra mleka u njoj košta čak 96 dinara, što je duplo skuplje nego u gradskim prodavnicama. Pri tome se ne izdaju fiskalni računi, tako da se izbegava i plaćanje PDV-a.
Deo od tih para ide funkcionerima Uprave za izvršenje krivičnih sankcija i Ministarstva pravde i upravniku Milanu Pavloviću.
A 2. Upravnica u kratkoj suknji
Grupa zaposlenih u Okružnom zatvoru u Prokuplju obratila se redakciji „Tabloida" povodom u prethodnom broju objavljenog pisma osuđenog Roberta Selmanovića. U pismu oni navode:
„…To je samo jedna ispričana priča, a takvih priča, verujte nam, u prokupačkom zatvoru ima mnogo. Sličnu sudbinu kao Robert doživeo je i Dejan Kovačević iz Prokuplja koji je na izdržavanju kazne zatvora proveo više dana nego što je osuđen. Ima i obrnutih primera kada su lica bez odluke suda ili drugog nadležnog organa otpuštani ranije, a sve to uz blagoslov upravnice zatvora.
Nama zaposlenima u Zatvoru nije čudno što se sve to dešava, jer je na mesto upravnika dovedena osoba nesposobna i neupotrebljiva za obavljanje bilo kog posla u državnoj službi, a kamoli da rukovodi ozbiljnom ustanovom kao što je jedan okružni zatvor.
Pre oko dve godine na mesto upravnika Okružnog zatvora u Prokuplju, u koji dovode osuđenike i pritvorenike iz pet topličkih opština, biva postavljena Jasmina Mirović Jovanović iz Prokuplja.
Do tada je bila zaposlena na sporednim poslovima u računovodstvu Policijske uprave u Prokuplju. Od stručne spreme ima završenu višu školu, mada se u Prokuplju sprdaju sa njenom diplomom. Jedina ‘kvalifikacija’ za mesto upravnika bila joj je bliska rodbinska veza sa visokim kadrom Srpske napredne stranke Igorom Mirovićem.
Jasmina biva postavljena bez ikakvih provera. Posebno se nikada nisu proveravali njeni stručni kvaliteti, kojih ni nema, posebno ne za ovako odgovorno mesto.
Od prvog dana rada ona je počela da zavađa i razdvaja ljude. Oni koji je slepo slušaju su njeni miljenici i mogu da rade šta hoće. Oni koji se drže zakona i Kućnog reda zatvora bivaju proganjani. Tako je radnika Predraga Milića suspendovala i pokrenula protiv njega disciplinski postupak samo dva meseca pred njegovo penzionisanje.
Predrag jeste počinio teži disciplinski prekršaj, ali su ih činili i miljenici upravnice, pa ih niko nikada nije kaznio. Niko nije pokrenuo ni postupak protiv lica odgovornog za to što je Selmanović bez presude u zatvoru proveo 20 dana. Niko nije pokrenuo postupak utvrđivanja krivice službenika odgovornog za to što je Kovačević duže proveo u zatvoru nego što je bio osuđen.
I Selmanović i Kovačević će tužiti državu i tražiti odštetu, ali upravnica Jasmina uporno štiti svog ljubimca krivog za ove propuste.
Pre oko 15 godina odlukom Vlade Okružnom zatvoru je pripojena Poljoprivredna zadruga ‘Donja Trnava‘, tako da Zatvor sada raspolaže sa oko 100 hektara obradive zemlje. Postoje i dve plantaže voća: jedna je pod višnjama, a druga pod šljivama. Niko ne zna šta se desilo sa rodom šljiva. Poznato je da su one odnete u jednu privatnu sušaru, a tu im se gubi svaki trag.
Po odredbama Kodeksa o ponašanju državnih službenika propisano je da oni ne smeju da konzumiraju alkohol na radnom mestu, niti da na posao dolaze u alkoholisanom stanju. Sa upravnicom Jasminom je normalna komunikacija moguća samo od njenog dolaska na posao, pa najkasnije do 10 časova pre podne. Tada se ona povlači u svoj kabinet i sa sumnjivim osobama od kojih neka imaju sudski i policijski dosije, pije žestoka alkoholna pića.
Najradije pije viski, ali uzima i druga pića. Često se toliko napije da službeno vozilo mora da je vraća kući, jer nije sposobna da pređe 200 do 300 metara kolika je razdaljina. Neretko napušta radno mesto za vreme radnog vremena i sa gostima odlazi u obližnje kafiće da tamo nesmetano nastavi sa opijanjem.
Pomenutim Kodeksom je propisano da ženski državni službenici na posao moraju da dolaze pristojno obučeni i zabranjuje im se nošenje mini suknji i bluza sa dubokim dekolteom. Jasmina najčešće jutarnji raport prima u mini suknji, a nosi i majice sa izraženim dekolteom, što sve izaziva ne samo negodovanje zaposlenih, već i čuđenje kod lica lišenih slobode.
Sve ovo se odavno zna u Prokuplju, ali osim Vašeg lista niko drugi to ne sme da objavi."
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
URUŠAVANJE DRŽAVE: STRUČNJAK NIZAŠTA, UŽIVALAC KOKAINA I PRODUŽENA RUKA TRILATERALNE KOMISIJE U BEOGRADU A NA ČELU PRIVREDNE KOMORE SRBIJE
Novi predsednik Privredne komore Srbije Marko Čadež nema ni onoliko malo iskustva u privredi koliko je imao njegov prethodnik Željko Sertić. Nema ni visoku školsku spremu već čitav niz različitih kurseva. Bio je ljubavnik bivšeg nemačkog ambasadora Volframa Masa, koji ga je spasio od višegodišnje robije kada ga je beogradska policija uhapsila sa 12,3 gramačistog kokaina. Posle dva susreta sa premijerom Vučićem izabran je brzopotezno za predsednika PKS…
Igor Milanović, Fridrih Emke
Odlaskom Željka Sertića u septembru 2014. na funkciju ministra privrede u Vladi Srbije, ostalo je upražnjeno mesto predsednika Privredne komore Srbije. Na Skupštini PKS-a održanoj 23. decembra 2014. za novog predsednika Komore izabran je dotadašnji potpredsednik Marko Čadež. Dobro upućeni izvori tvrde, međutim, da se najmanje dve nedelje pre održavanja Skupštine znalo ko će biti izabran za predsednika PKS-a.
Statutom Privredne komore Srbije predviđeno je da predsednika bira Skupština Komore, na predlog Upravnog odbora. Upravni odbor je elektronsku sednicu na kojoj je izabran Čadež održao tek 19. decembra, ali se već i pre toga znalo da on ima punu podršku ranijeg predsednika Komore i Sertića i premijera Vučića.
Iako je po statutu Komora nezavisna u svom radu, na ovom primeru se vidi da je to samo mrtvo slovo na papiru. U stvarnosti, Čadež je za predsednika Privredne komore bio određen još daleko pre Sertićevog odlaska na ministarsku funkciju.
Zanimljivo je da ni dve nedelje po izboru za predsednika, Komora na svojoj zvaničnoj internet prezentaciji nije objavila biografiju Marka Čadeža, što je do sada bio običaj. Razlog je vrlo jasan: iz biografije bi javnost mogla da sazna ono što upućeni već odavno znaju, a to je da novi predsednik PKS-a nema nikakva iskustva u radu u privredi, a još manje da ima neophodne stručne kvalifikacije.
Novi predsednik nema čak ni fakultetsku diplomu, pa iskusni privrednici danas tvrde kako je čak i Sertić, sa diplomom stečenom u petoj deceniji života i privrednim iskustvom koje se sastojalo samo od vođenja nekolicine mikro preduzeća bez zaposlenih i perspektive, bio stručniji.
Marko Čadež je rođen 1977. godine i najmlađi je predsednik Privredne komore Srbije u njenoj istoriji. U veoma šturoj biografiji, koja je procurela u javnost, stoji kako je zvanje diplomiranog menadžera komunikacija stekao na frankfurtskoj „Akademiji za marketing i komunikacije“ i to u svojoj 24. godini života, odnosno 2001. godine.
Pomenuta „akademija“, međutim, ne postoji u Frankfurtu, već u obližnjem gradiću Bad Filbelu u kome je u to vreme bila i redakcija dnevnog lista „Vesti“ u kome je Markov otac Zoran Čadež bio glavni i odgovorni urednik. Zvaničan naziv pomenute „škole“ je Akademie für Marketing-Kommunikation e.V., a njena adresa je Huizener Strasse 60 u 61118 Bad Filbel.
Skraćenica „e.V.“ na kraju zvaničnog naziva znači „eingentragener Verein„, odnosno da se kod ove „akademije“ radi o običnom „udruženju građana„, a ne o nekoj visokoškolskoj ustanovi. I iz samog nastavnog programa ovog udruženja, kao i iz šeme objavljene na njegovom zvaničnom sajtu vidi se da ono služi obrazovanju „ponešenih, pa upuštenih“ srednjoškolaca.
Posle završetka gimnazije ili neke strukovne srednje škole, učenici mogu da se upišu na „akademiju“, odnosno na jedan od njena tri kursa, od kojih onaj koji je završio Čadež traje dve godine.
Po uspešnom završetku učenik može da se upiše isključivo na višu školu „Steinbeis“ u Berlinu, na kojoj može zatim i da diplomira. „Akademija“ u Bad Filbelu je, znači, neka vrsta pripreme za višu školu, pri čemu je indikativno da samo jedna od njih u celoj Nemačkoj priznaje sertifikat ove „akademije“.
Posle Lazara Krstića, ministra finansija koji je na tu funkciju došao sa srednjoškolskim svedočanstvom, Srbija je dobila predsednika Privredne komore koji ima sertifikat kursa.
Marko Čadež je u aprilu 2014. sa mesta portparola nemačke ambasade u Beogradu iznenada postavljen za predsednika predstavništava PKS-a u Frankfurtu i Beču, kako bi se „oprala“ njegova biografija i stvorio privid kako ima iskustva u privredi.
Pri tome, takozvano predstavništvo PKS-a u Frankfurtu je najobičniji biro sa tri zaposlena. Niko od bliskih prijatelja i saradnika Čadeža ne zna kada je on uopšte uspeo da vrši pomenutu funkciju, pošto je skoro bez prekida bio u Beogradu.
Možda podaci koje ćemo navesti objašnjavaju njegovo nameštenje.
Naime, srpska policija uhapsila je gospodina Čadeža pre više od tri godine sa 12,3 grama čistog kokaina. Saslušan u svojstvu osumnjičenog, Čadež je bio neoprezan pa je izjavio da je tolika količina koja je kod njega nađena, namenjena za njegovu ličnu upotrebu, kao i za njegovo društvo, što se podvodi pod težu zakonsku odredbu, i mogao je dobiti oko tri godine zatvora.
Nakon što mu je određeno zadržavanje, Čadež se pozvao da radi u Nemačkoj ambasadi, da je na važnom zadatku i tražio je da se o hapšenju obavesti tadašnji ambasador Volfram Mas. Mas je iste večeri tražio hitan prijem kod tadašnjeg ministra unutrašnjih dela Ivice Dačića. Molio ga je da Marka odmah puste iz pritvora, rekavši – „Molim Vas, mnogo mi je stalo do njega, razumećete, mi se volimo„.
Dačić je naredio policiji da Čadeža puste na slobodu, ali su policijski službenici na vreme sklonili zadokumentovani slučaj, koji je dostavljen Tabloidu. Inače, Mas i Čadež su bili strasni ljubavnici, i kada je Mas premešten krajem leta 2012. za ambasadora u Belorusiju, nameravao je da povede i Marka, ali su u Minsku odbili da mu izdaju akreditaciju.
U javnosti se pogrešno stvara utisak kako je Marko Čadež nemački kandidat i da će posle njegovog dolaska na mesto predsednika PKS-a biti ojačane srpsko-nemačke privredne veze.
Čadež je kandidat opskurne organizacije „East West Bridge“, produžene ruke Trilateralne komisije u Beogradu. Teško je poverovati da Nemačka nema bolje kvalifikovanog čoveka za jedno ovako važno mesto od studenta u pokušaju.
EWB je u Srbiji prisutan od 2009. godine i ima tročlano predsedništvo koje čine: Jovan Kovačić (član Izvršnog komiteta Trilateralne komisije i Predsednik Srpske grupe Trilateralne komisije), Dejan Novaković (zamrzao članstvo u predsedništvu EWB-a, jer je trenutno državni sekretar u Ministarstvu energetike i zaštite životne sredine) i Slovenac Marko Voljc. Predsednik Upravnog odbora EWB-a je Aleksandar Nikolić, poznatiji kao Foto Toni, danas državni sekretar MUP-a Srbije.
Jedan od dokaza, iako ne i jedini, da je Marko Čadež na čelo PKS-a došao ne samo kao eksponent Trilaterale jeste i njegov prvi intervju po izboru u kome je pohvalio rad Vlade Aleksandra Vučića u pogledu pune saradnje sa Međunarodnim monetarnim fondom. Umesto da se bavi privrednim temama, u koje se ne razume, Čadež je odlučio da se bavi finansijama, u koje se još manje razume.
Upućeni tvrde da je Čadeža za predsednika PKS unapredio lično Aleksandar Vučić, nakon što su dva puta noć proveli u njegovom vinskom podrumu u Jajincima.
Na predlog Čadeža na Skupštini PKS-a su izabrani i novi potpredsednici: Nikola Petrović, direktor „Elektromreže Srbije“ i vladar iz senke cele Srbije, Vladan Atanasijević, direktor kompanije „Aseko“ i predsednik UO „Naleda“ (članica UO EWB-a do skoro je bila Ana Brnabić, članica UO „Naleda“, dok je Borislav Miljenović, član EWB-a bio istovremeno i predsednik Nadzornog odbora „Naleda“), Nemanja Žugić, direktor predstavništva „Dojče bank“ u Beogradu, Zoran Matijević, suvlasnik kompanije „Matijević“, Zoran Vujović, direktor „TMF2005″ i Milivoje Miletić, predsednik PK Beograda.
A 1. Muka i nauka
Na elektronskoj prezentaciji „East West Bridge“ stoji ulepšana biografija Marka Čadeža.
Školovao se u Nemačkoj i diplomirao na „Akademiji za marketinške komunikacije“. Studirao je i na „Međunarodnom institutu za žurnalistiku“ (IIJ) u Sofiji, „Akademiji Deutsche Welle“ i „Centru za televizijsku obuku u Sofiji“, Mreži za profesionalizaciju medija jugoistočne Evrope (SEENPM) i Danskoj školi za žurnalistiku. Možda jeste studirao, ali, očigledno, nije diplomirao.
On je ovlašćeni instruktor za multimedijalno novinarstvo, piše na sajtu EWB-a, mada nigde ne može da se pronađe definicija jednog takvog zanimanja.
Profesionalnu karijeru počeo je, navodno, kao stažista u beogradskom dnevniku „Politika“ u Beogradu, što je još jedna od laži.
Njegov jedini kontakt sa ovim dnevnim listom bio je kada je kao petnaestogodišnjak napisao jedan kratki članak, koji je objavljen uz intervenciju njegovog oca, Zorana Čadeža, tada još urednika u novinskoj kući „Novosti“.
Kasnije je Marko bio novinar u „Vestima“, gde mu je otac bio glavni urednik, a zatim je prešao u srpski desk WDR-a u Kelnu. Bio je član Foruma za medijsku inicijativu (FOMIN) u Beogradu i od 1999-2000. godine koordinator u kampanji za mobilizaciju glasača „Nas je više“, koju su vodili FOMIN i opozicioni pokret OTPOR.
Bio je predavač Fondacije Konrad Adenauer u Crnoj Gori; koordinator radionica istraživačkog novinarstva u Beogradu, koje su organizovali SEENPM, FOMIN i FRESTA Ministarstva spoljnih poslova Danske, koordinator za radionice posvećene sudskom izveštavanju u Beogradu, koje su organizovali FOMIN i fondacija Heinrich Boell, koordinator programa i savetnik za politička pitanja i komunikacije pri Fondaciji Konrad Adenauer u Beogradu, urednik i voditelj mesečnog televizijskog programa o biznisu „PUT“ koji se emitovao na Javnom servisu Srbije RTS, instruktor strateškog komunikacionog menadžmenta za kancelariju za odnose s medijima srpske političke stranke G17 Plus (finansirala Fondacija Konrad Adenauer), glavni urednik on-line magazina „Politikas“ Fondacije Konrad Adenauer u Beogradu.
Za odeljenje za štampu Ambasade Nemačke u Beogradu počeo je da radi 2003. godine i dve godine kasnije postavljen je za portparola ambasade.
Po nacionalnosti je Hrvat, čije državljanstvo i poseduje, Tabloid nije od gospodina Čadeža dobio odgovorna pitanja koja smo mu prosledili. Bio je blizak saradnik i ambasadora Nemačke Andreasa Cobela, koji je zbog ljubavi prema parama kosovskih Albanaca, zarađenih prodajom praškastih proizvoda, incidentno ispoljavao mržnju prema Srbiji, zbog čega je, na diskretan način, povučen na drugu funkciju. Pretpostavlja se da je Cobel navukao Čadeža na kokain.
©Geto Srbija
materijal: list protiv mafije
KRIMINALNA BIOGRAFIJA JE NAJBOLJA PREPORUKA ZA POSAO U NARODNOJ BANCI SRBIJE
Poštovani, ovo je otvoreno pismo i pitanje za guvernerku Jorgovanku Tabaković, a povodom njenog bahatog i nesavesnog rada u delu zapošljavnja u NBS, kao i učestvovanju u odlučivanju u izboru Menadžmenta poslovnih banaka i osiguravajućih društava! Da li ona nekome polaže račune?
Povodom zapošljavanja u NBS trebalo bi biti normalno da se zaposleni u NBS biraju i zapošljavaju transparentno, tj. da se svima da šansa da imaju mogućnost da se takmiče u izboru za rad u NBS.
Međutim, izgleda da je glavni kriterijum guvernerke u izboru kadrova, da je kandidat kriminalac. Primer takvog izbora je Zorana Obradovića, direktora Agencije za osiguranje depozita .
Zoran Obradović, koji je ne ulazeći u njegove kompetencije, posle par meseci postavljanja na tu funkciju uhapšen je zbog primanja mita.
Ovde govorimo samo o moralnim kriterijumima, ne ulazeći, na primer, u to koju je štetu napravio za tako kratko vreme (prenevši milijarde dinara Agencije za osiguranje depozita kod Univerzal banke(?).
Jedno vreme je bio i poverenik za Beobanku u stečaju, i verovatno je imao iskustva i naučio je model ponašanja.
Sve ovo ukazuje kako se sklapaju kockice, tj da se biraju samo iz zatvorenih interesnih grupa kriminalaca kojima pripadaju, i Ti koji ih biraju. Očito nigde nema kontinuiteta i saradnje (bivše i sadašnje vlasti) osim u sistemu izbora „moralno podobnih".
Isti je slučaj i sa Verom Medić. Samo da znate ovo je matrica nemoralnih koji funkcionišu po sistemu koncentričnih krugova. Ova dama je nekad radila u Agenciji za osiguranje depozita, a možete misliti, kakva je kad joj je dat otkaz zbog zloupotreba u Agenciji.
Znači, i sa takvim kriminalnim dosijeom ona se zapošljava i poveravaju joj se tako odgovorne pozicije kao i u Privrednoj banci Beograd, pa i pored svega šta je radila, ona ima preporuku i šansu da radi u NBS.
I na kraju, nije ni pomenuta dama target, ovo samo govori o onima koji su za ovo odgovorni, a to je pre svega ko upravlja i rukovodi NBS, A kad već pričamo o odgovornosti NBS onda je to pre svega davanje saglasnosti NBS za članove izvršnih odbora i Upravnih odbora, kao i ingerencije koje NBS ima u kontroli poslovnih banaka.
Vera Medić je kao član Kreditnog biroa PBB omogućila Miroslavu Bogićeviću da ošteti banku za 15 miliona evra, a u pritvor je otišla s novog posla – iz Narodne banke Srbije!
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije