ČUVARI SRBIJE: NEPOROČNI FUNKCIONERI NACIONALNE BEZBEDNOSTI SRBIJE
Bezbednosni sistem u Srbiji je u službi Aleksandra Vučića i onih koji njime upravljaju. Malo je onih koje on plaća. Svi ostali moraju da ćute, trpe i rade. Na takvoj osnovi nije se održala nijedna zločinačka vlast, ni diktator. Bliži li se kraj ovom ludilu i maloj grupi kriminalaca koji su na čelu vojno-policijskih službi.
major Goran Mitrović
Nedavno se u Nišu ubila policijski službenik Anita Mitić (32), rodom iz Doljevca, koja je radila u Policijskoj upravi u Nišu, u Odeljenju za suzbijanje narkomanije.
U oproštajnom pismu teško je optužila svoje pretpostavljene koji su je šikanirali, omalovažavali, a ko zna šta je sve od nje traženo…
U oproštajnom pismu opisani su postupci njenih šefova Dejana Jovanovića, načelnika Odeljenja za suzbijanje narkomanije, kao i načelnika Odeljenja kriminalističke policije Dejana Anđelkovića i načelnika Policijske uprave u Nišu Srđana Grekulovića.
Jedna od najboljih policijskih službenika PU Niš, napisala je i da su se zbog Dejana Anđelkovića ljudi razboljevali, odlazili na bolovanje, jer nisu mogli da podnesu torturu!
„Bez imalo sumnje, mogu da kažem da je on najbeskrupulozniji, najnemoralniji i najbezobrazniji čovek koga sam ikada upoznala", napisala je sada pokojna inspektorka. „Čovek bez savesti, morala, obraza, koji pritom nije imao pojma kako se radi posao. Isto kao i Dejan Jovanović! Ali fotelja i vlast su najbitniji, zar ne?"
Nezavisni sindikat niške policije zatražio je sudsku istragu povodom samoubistva koleginice, oštro kritikujući ponašanje načelnika uprave Srđana Grekulovića, koji nije birao reči opisujući pokojnu inspektorku.
Nasilje u policiji je nesnosno. Iza njega stoji nesmenjivi direktor srpske policije Milorad Veljović. "Zaposlene treba jebati, mučiti, da budu ponizni, ima da slušaju i izvršavaju šta im se naredi." – saopštio je Veljović svojim seizima.
Srđan Grekulović je upućen na rad u Niš, da osigura interese Milorada Veljovića, jednog od najopasnijih kriminalaca u istoriji Srbije. Kao desna ruka dodeljen mu je i Dejan Anđelković iz Smedereva, čovek koji ima debeo kriminalni dosije.
Za kratko vreme, Veljović je preko Grekulovića prodao oko 20 hiljada prijava boravišta na teritoriji Niša Albancima sa Kosova!
Novine, pa i Vučićevi listovi, opisivali su kako Veljović dobija novac u klozetu hotela Zira u Beogradu od narkobosa Ćazima Osmanija, kome je dao lažni pasoš na ime Milana Petrovića, koji koristi dok šparta Srbijom.
Milorad Veljović kontroliše skoro sve transporte droge kroz Srbiju, prati iznošenje novca iz Srbije, prodaje državljanstva i preko načelnika koje postavlja na čelo područnih policijskih uprava drži pod kontrolom i reketom sve tajkune u Srbiji.
Da podsetimo, oba Veljovićeva sina su teški narkomani, ali su mesečno od Famakoma dobijali 7.000 evra za “savetničke usluge“ koje je Stanko pružao Miroslavu Bogićeviću.
Nekretnine Milorada Veljovića procenjuju se na sto miliona evra, a upućeni tvrde da je ministru policije dr Nebojši Stefanoviću kupio kuću u Crnoj Gori. Na Goliji, Veljović pustoši šume, a pored svojih vikendica, namenjenih njegovim sinovima, narkomanskim sokolima, podignuta je i stanica Žandarmerije, koja ima zadatak da mu obezbeđuje nekretnine i hacijendu.
Po Veljovićevim instrukcijama, u svakoj policijskoj stanici i organizacionoj jedinici, zaposleni su izloženi nasilju, pretnjama, poniženjima. To je deo strategije koju je promovisao Milorad Veljović, da policija, koja ima male plate i izuzetno loše uslove za rad, mora da ćuti i trpi. "Moji sinovi će i onako uskoro otići, ali mene će da zapamti ova raja" – žalio se Veljović svojim najbližim saradnicima. Najopasniji, i po zaposlene i po državu je Goran Dragović, komadant Žandarmerije, državljanin Crne Gore.
Služba unutrašnje kontrole MUP-a Srbije obasuta je pritužbama o mobingu koji se sprovodi nad zaposlenima, ali niko od tih nasilnika nije kažnjen. Čak ni Stana Jovičić, koja radi u Upravi saobraćajne policije Beograda, protiv koje je podneto nekoliko krivičnih prijava i tužbi za mobing, ali načelnik uprave Bogosavac se pokrio ušima, i pokriva je. Zaposleni tvrde da će uskoro načelnica i bičem da ih goni.
Ubistvo načelnika Odeljenja Službe unutrašnje kontrole MUP-a Srbije Radomira Nerandžića unelo je veliki bes među policijske službenike. On je ubijen https://getosrbija.wordpress.com/2015/07/15/unutranji-kontrolori-policije-u-sumnjivom-slucaju-smrti-svog-kolege/ jer se zamerio premijeru lično. Odbio je da potpiše krivičnu prijavu protiv osam žandarma iz Niša koji su intervenisali da spreče Andreja Vučića da probije kordon policije u septembru prošle godine.
Kada su žandarmi odlučili da ga predlože za svedoka, naređeno je da bude ubijen. I bi tako.
Početkom avgusta očekuje se i institucionalni napad na policiju.Ministar promoviše izmene Zakona o policiji, kojima će nepoćudni službenici moći da budu premeštani, šikanirani i sa smanjenom platom, a da to sve bude po zakonu. To ukazuje da je diktator izgubio svaki razum.
Osim Veljovića, Vučiću su se stavili na raspolaganje i direktori Vojnoobaveštajne i Vojnobezbednosne agencije. Bespogovorno izvršavaju sva njegova naređenja, a ona se svode na to da uhode njegove oponente, i da razbijaju odbrambenu moć Srbije.
Za direktora VBA postavljen je brigadni general Petar Cvetković. Profesionalno iskustvo ovog oficira ukazuje da je na pogrešnom mestu, i da je nekompetentan za tako ozbiljan posao.
Od 1990-1992. Cvetković je bio komandir voda Vojne policije. od 1992-1997. komandir čete Vojne policije, a od 1997-2003. nastavnik je u BOŠC. Od 2005-2009. radio je kao referent u Upravi Vojne policije, a od 2009 do 2014. bio je načelnik Odeljenja Uprave vojne policije.
Vlada Srbije imenovala je 10. novembar 2014. Petra Cvetkovića za direktora Vojnobezbednosne agencije. Prvi put da oficir koji je ceo radni vek proveo u vojnoj policiji, bude na čelu Vojnobezbednosne službe, koja zahteva ogromno iskustvo u tom radu, stručnost, obučenost…
Za pseće služenje Vučiću i njegovoj kamarili, Petar Cvetković je prvo unapređen u čin brigadnog generala, a iz Ugrinovaca njegova supruga i troje dece preselili su se u komforan, petosoban stan, u naselju Vojvode Stepe na Voždovcu.
Oficiri koji poznaju generala Cvetkovića tvrde da se promenio, da je pun sebe, i da je ušao u veliki biznis. Od siromašnog, postao je oficir pun para. U jednom od narednih brojeva opisaćemo rasulo koje vlada u VBA, kao i Cvetkovićevu porodicu, da oni koji ih poznaju znaju ko su, i od kojih para žive.
Vojnoobaveštajna agencija (VOA) je deo bezbednosno-obaveštajnog sistema, kao funkcionalno objedinjenog podsistema nacionalne bezbednosti Republike Srbije.
Bezbednosno-obaveštajni sistem čine Bezbednosno-informativna agencija, Vojnobezbednosna agencija i Vojnoobaveštajna agencija. Poslove usklađivanja rada službi bezbednosti obavlja Biro za koordinaciju.
Vojnoobaveštajna agencija je organ uprave u sastavu Ministarstva odbrane koji obavlja obaveštajne poslove od značaja za odbranu i deo je jedinstvenog bezbednosno-obaveštajnog sistema Republike Srbije Vojnoobaveštajna agencija (VOA) je deo bezbednosno-obaveštajnog sistema, kao funkcionalno objedinjenog podsistema nacionalne bezbednosti Republike Srbije.
Brigadni general Slavoljub Dabić je na čelu Vojnoobaveštajne agencije.
I on je ceo radni vek proveo kao oficir vojne policije, zajedno sa Cvetkovićem! Elitna služba, koju treba da čine vrhunski profesionalci, doživela je da je vodi vojni policajac!
General Dabić je ista spodoba, kao i Petar Cvetković. Čovek koga je nasledio Slavoljub Dabić je postao glavni Vučićev operativac za Kosmet. Reč je o bivšem direktoru VOA Draganu Vladisavljeviću.
On je bio izaslanik odbrane Vojske Srbije u Turskoj, odakle je vraćen prisilno i penzionisan, a dva dana kasnije ministar odbrane Dragan Šutanovac postavio ga je za zastupnika direktora VOA, umesto generala Zdravka Jelisavčića, koji je smenjen.
I pukovnik Vlaisavljević, bivši pilot zečjeg srca, pravio je od ove službe Veselo pozorište. Magazin Tabloid je objavio dva pisma oficira Vojnoobaveštajne agencije, koji su opisivali marifetluke čoveka koji je vodio elitnu vojnu službu.
Kada je Vučić izabran za premijera, Vlaisavljević je na kolegijumu pravio viceve na njegov račun, savetujući oficire da Vučiću ne okreću leđa, da im ne “surdukne“. Danas je on Vučićev savetnik za prodaju i predaju Kosmeta . Osim penzije, dobija i debelu nadokandu i dnevnice, a može i samostalno da pljačka. Ima budžet.
Raspoloženje u vojnim bezbednosnim službama je takvo, da je moguća eksplozija. Nije lako kada se naređenja dobijaju od diletanata, i sva su protivzakonita. Vojne službe nisu ovlašćene da budu lični servis za ostvarivanje kriminalnih interesa umobolnog premijera.
Na čelu Bezbedonosno-informativne agencije je zamlata Aleksandar Đorđević, Vučićev intimus. On je po profesiji advokat, i srećna je okolnost što nije zlonameran, niti spreman da naređuje zločine. Za razliku od pomenutih, on najviše ide u kršenju zakona – ilegalnim prisluškivanjem. Ruke prljaju drugi.
Bezbednosni sistem u Srbiji je u službi Aleksandra Vučića i onih koji njime upravljaju. Malo je onih koje on plaća. Svi ostali moraju da ćute, trpe i rade. Na takvoj osnovi nije se održala nijedna zločinačka vlast, ni diktator. Ovaj ološ treba pohapsiti jednom munjevitom akcijom.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
SRBIJA NA VATRENOJ LINIJI: BORBENA GOTOVOST VOJSKE SVEDENA NA MISAONI POJAM
Radio Slobodna Evropa, objavio je 11. juna ove godine dramatičan apel srpskog premijera Aleksandra Vučića, koji je tom prilikom rekao, da je pred Srbijom u narednih mesec dana veoma težak period, da će to biti dani puni velikih i značajnih političkih izazova i teških odluka o raznim pitanjima, zbog čega je pozvao građane na puno jedinstvo i očuvanje stabilnosti u zemlji. Vučić je naveo da se stvari u regiji komplikuju i da Srbija mora odbraniti punu političku stabilnost i dodao: "…Srbiji nije potreban ni ukrajinski, niti makedonski scenario, nego mir i stabilnost da bi se osigurao ekonomski napredak"…
major Goran Mitrović
U očekivanju mogućeg oružanog konflikta NATO alijanse sa Rusijom, Srbija će, kao što je i najavljeno, biti na “vatrenoj liniji“. Kako da se Srbija brani, kada je na čelu Vlade bolesni peder, Aleksandar Vučić, a ministri odbrane i unutrašnjih dela Bratislav Gašić i Nebojša Stefanović? Hoće li nas oni predati, ili prodati neprijatelju?
Rat je oružani sukob naroda, kojem prethode, kao prvo, propagandne pripreme, postavljenje ciljeva koji opravdavaju rat, mobilisanje javnog mnjenja, zatim pripreme za vojnu mobilizaciju…
Kvinslinška Vlada Srbije potpisala je 20. marta, ove godine, takozvani Individualni partnerski akcioni plan (IPAP) sa NATO alijansom.
Plan IPAP podrazumeva i potpisivanje takozvanog SOFA sporazuma, koji Srbija već ima sa SAD , i sa članicama NATO, kojim se reguliše prelazak granice i nivo imuniteta za pripadnike NATO-a, dok prolaze kroz Srbiju ili borave u njoj, kao i pristup vojnim objektima.
Srbija se obavezala i da Regionalni centar za obuku „Jug" kod Bujanovca bude otvoren za sve zemlje članice Partnerstva za mir i NATO, da postepeno usklađuje svoje propise u oblasti odbrane sa Evropskom unijom (u čije članstvo kako tvrdi kancelarka Merkle nećemo moći pristupiti u narednih 15 do 20 godina) i da redovno uništava viškove svog naoružanja (u Železari Smederevo, u vreme kada njom rukovode Amerikanci!).
Dakle, sve zemlje članice NATO alijanse, pa i one i susedne, mogu, bez najave, ući svojim trupama u Srbiju, stacionirati se u vojnim kasarnama, i nekažnjeno uterivati svoj poredak u državi Srbiji!
Da li Srbija ima sposobnost za samodbranu, u slučaju ulaska stranih trupa na njenu teritoriju?
Odgovor je obeshrabrujući. Na čelu Vlade Srbije je bolesni peder Aleksandar Vučić, konvertit i kvinslig koji, da bi sačuvao svoju opljačkanu milijardu evra, spreman je da pristane na sve, što je do sada i činio.
Može li Srbija, sa ministrom odbrane Bratislavom Gašićem i ministrom unutrašnjih dela Nebojšon Stefanovićem da pruži otpor agresoru?
U Vladi Srbije osam ministara su homoseksualci! Ako nas oni budu predstavljali, nema nam spasa.
Prvo, srpska vojska je ciljano devastirana. Penzionisani su svi ratni oficiri i podoficiri, u generalske činove su unapređeni ološi koji samo gledaju da dobiju stanove i činove.
Srpska vojska je desetkovana, slabo je naoružana. Srpsko vazuduhoplovstvo je na nivou eskadrile braće Rajt. Nebo nas Srbijom je nebranjeno, i u vazduh je lako dići hidro i termo elektrane, mostove…
Ministar Gašić je dokrajčio srpsku vojsku. Na šta ona liči, videlo se i za vreme prošlogodišnjih majskih poplava, kada nijedan ponton nisu mogli da stave građanima na raspolaganje, jer su prodati, ili pretopljeni u Smederevu.
Ministar Gašić nije učinio ništa da Srbija dobije, na dugoročni i povoljni kredit od Rusije borbene avione – lovce presretače. Vojska u Srbiji je profesionalizovana, vojnicima i oficirima kasne plate, a nemaju ni redovne obroke! Na ključnim položajima u Vojsci Srbije su državljani Crne Gore! Milogorci rukovode i srpskom policijom!
Naredbu za dejstvo srpske vojske Vlada Srbije, na čelu sa Vučićem, ne bi izdala ni za živu glavu. “U ime regionalnog mira i stabilnosti, mi nećemo pružati otpor snagama koje su ušle u Srbiji“, uveravala bi nas Vučićeva propagandna mašinerija! S druge strane, malo bi građana želelo da gine za Vučićevu zločinačku vladu i njegovu partijsku pljačkašku družinu.
Da se Srbija planski priprema za “vatrenu liniju“, svedoči i poziv ministra unutrašnjih dela Nebojše Stefanovića upućen građanima da vrate policiji nelegalno vatreno oružje, koje je u njihovom posedu. Da se, kojim slučajem, okupator ne nađe na nišanu nepokorenih građana. Gospodin Stefanović je krpa koju koriste američki obaveštajci u Beogradu.
Ali, i građani znaju da dolaze zla vremena…
Samo 12 dana uoči zatvaranja akcije predaje ilegalnog oružja u Srbiji, ministar policije Nebojša Stefanović, izjavio je da su građani do tog trenutka predali ukupno 3.587 komada oružja, među kojima je i 114 automatskih pušaka, 14 automatskih pištolja, četiri ručna raketna bacača "zolja", 518 bombi i eksplozivnih sredstava, kao i 78.534 komada municije različitog kalibra. Pretpostavlja se da u posedu građana ima još oko milion komada vatrenog oružja, plus ono za koje građani imaju dozvole policije.
Pozivamo građane da sakriju oružje, da ga podmažu, da, ako dođu takve prilike, mogu da svoja ognjišta brane. Golim rukama se ne ide na automatske puške, tenkove, haubice…
U srpskoj policiji ima nekoliko formacija, koje su poluvojne. Žandarmerija broji više od pet hiljada žandarma. Nažalost, njen komadant je Goran Dragović, državljanin Milogore. Direktor srpske policije je Milorad Veljović, koji je javno raskrinkan da radi za albansku mafiju, da im izdaje lažne pasoše i osigurava sa Kosmeta njihove transporte narkotika.
Građani Srbije mogu računati na novi pogrom. To šta će nam se desiti ne zavisi od nas, već od onih koji Srbiju koriste kao toalet papir u međunarodnom sukobu i pozicioniranju. Pitanje je samo da li će nas Vučićeva kamarila predati, ili prodati okupatoru, grdeći nas na sva usta, kao što to i danas Vučić čini, optužujući nas kao neradnike, nacionaliste….
Kada je general Danilo Kalafatović potpisao 17. aprila 1941. godine u Sarajevu kapitulaciju tadašnje države, građani su uzeli oružje u ruke, i nisu se pokorili.
Srbija danas, nažalost, kao ni u Miloševićevo vreme, nema nijednog saveznika. Pederska kurva Vučić se uporno savija oko onih koji su nas bombardovali, i koji nas i dalje smatraju životinjama. Njemu je važno samo da se sa njima slika. To mu je terapija.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
EVROPSKA FRAZA – BOLNE REFORME KROZ KOJE DRŽAVA MORA DA PROĐE, „ZARAD BOLJE BUDUĆNOSTI“, OD ESTONIJE NAPRAVILI KOLONIJU!!!
Aleksandar Vučić je bio službeno primljen i kod nemačke kancelarke Merkel. Očekivanja su mu velika, više su za javnost, nego što su realna. A kako prolaze zemlje, koje, poput Srbije, srljaju u Evropsku uniju? Zemljama u krizi svetski bankari, posebno oni iz Međunarodnog monetarnog fonda, bezočno preporučuju „bolne reforme" koje se ogledaju u štednji na davanjima stanovništvu i u dodatnom zaduživanju u inostranstvu. Takav model je već viđen u Estoniji koja je zbog toga, za samo dve decenije, izgubila više od petine svog stanovništva.
Fridrih Emke
(dopisnik iz Frankfurta)
Tri baltičke države, sa šest miliona stanovnika, danas su dužne preko sto milijardi evra, a Estonija, sa 320 evra prosečne plate, pokušava da dostigne polovinu standarda koji je imala u vreme bivšeg SSSR-a. O tome piše naš dopisnik iz Frankfurta, Fridrih Emke.
Estonija je najslabije naseljena od tri pribaltičke republike bivšeg Sovjetskog Saveza – ima svega 1.340.194 stanovnika, odnosno 29 stanovnika po kvadratnom kilometru. Bruto domaći proizvod (BDP) u Estoniji iznosi 18.518 dolara po glavi stanovnika godišnje (poređenja radi BDP po glavi stanovnika u Srbiji iznosi 10.830 dolara).
Nezavisnost od SSSR-a Estonija je stekla u drugoj polovini 1991, a Evropskoj Uniji je pristupila 2004. godine, i danas se nalazi u evrozoni. Ova mala država je primer za ugled zagovornika neoliberalizma i "stručnjaka" Međunarodnog monetarnog fonda.
U medijima, i na stručnim skupovima, često se ukazuje na njen primer tranzicije koji i MMF i svetski bankari smatraju jednim od najuspešnijih u Istočnoj Evropi. Ono na šta svi ti "stručnjaci" ne ukazuju, jeste cena, ali i istinit domet ovih reformi.
Estonski premijer u dva mandata Mart Lar je po struci istoričar, i u ekonomiju se uopšte nije razumeo. Njemu je, međutim, zapala istorijska uloga vođenja zemlje kroz tranzicioni proces. U životu je pročitao samo jednu knjigu iz ekonomije i to "Slobodu izbora" Miltona Fridmana. Pogrešno pretpostavivši da se u toj knjizi izneti radikalni metodi već primenjuju u zapadnim ekonomijama, Lar je odlučio da i svoju zemlju povede istim putem.
Krenulo se u privatizaciju svega postojećeg, tržište je potpuno liberalizovano, a uveden je proporcionalni poreski sistem, sa jedinstvenim poreskim stopama. Socijalna davanja i penzije su svedeni na minimum, zbog čega je prosečni životni vek muškaraca smanjen za četiri godine, a smrtnost novorođančadi porasla za čitavih 60 odsto.
Ukinuvši sve državne subvencije, ali i zaštitne spoljnotrgovinske barijere, Lar je doveo do toga da prosečna porodica za puku ishranu izdvaja 62 odsto svojih prihoda, umesto ranijih 34 odsto. Cene su bukvalno podivljale, a novi privatizacioni vlasnici privrednih društava su otpustili čitavu vojsku radnika.
Beda je bila očigledna, na svakom koraku.
Govorilo se da su to bolne reforme, kroz koje država mora da prođe, zarad bolje budućnosti. U međuvremenu, zagovornici neoliberalizma tvrde kako je ta "bolja budućnost" za Estoniju već nastupila. Reč je o najbezočnijoj laži. Istina je da je posle ovih "reformi", odnosno pljačkaškog pohoda multinacionalnih kompanija i velikih banaka, bez premca u istoriji, standard u Estoniji tek početkom ovog veka dostigao polovinu onog iz vremena Sovjetskog Saveza.
Estonija danas ima jednu od najnižih zakonom zagarantovanih minimalnih plata u Evropi – svega 320 evra mesečno. Za njom slede Litvanija (290 evra) i Letonija (287 evra), države kojima je nametnut "estonski model" tranzicije.
Svetski centri finansija na čelu sa MMF-om na sva usta su hvalili Lara i njegove "reforme". Cena ovog sumanutog projekta je zastrašujuća, i iz humanitarnih razloga ne bi trebala da bude nikome preporučena. Sve tri baltičke države imaju zajedno nešto preko šest miliona stanovnika, i spoljni dug od oko 100 milijardi dolara (poređenja radi: Srbija sa nešto više od sedam miliona stanovnika ima spoljni dug od oko 26 milijardi evra, napomena redkacije).
Kada je armija otpuštenih radnika shvatila da u zemlji ne može da nađe nikakve izvore prihoda, krenuo je egzodus biblijskih razmera. Za dvadesetak godina Estonija je što kroz emigracione procese, što zbog povećanja mortaliteta, izgubila više od petine stanovništva. Uprkos velikom odlivu ljudi, u Estoniji je stopa nezaposlenosti i dalje relativno visoka, i stalno je dvocifrena. Privredne reforme, očigledno, nisu bile usmerene ka boljem životu građana, već ka višoj zaradi vlasnika krupnog kapitala.
Lar i njegovi naslednici činili su upravo ono što je MMF od njih tražio. Prvo su privatizovani najprimamljiviji i strateški najvažniji privredni segmenti, kao što su telekomunikacije, energetika i infrastruktura. Smatralo se da je zdravije u zemlju uneti strani kapital, nego angažovati domaći, koji je mogao da se mobiliše kroz mere štednje.
Iza sovjetske ere u Estoniji su ostali mnogi kombinati, nekadašnji industrijski giganti realnog socijalizma. Nacionalistički orijentisana nova vlast je ova postrojenja smatrala delom "sovjetskog okupacionog sistema", pa su ista iz ovog razloga uništena.
Na njihovo mesto trebalo su da dođu strane grin-fild investicije, koje su, međutim, izostale u obimu koji se očekivao. Najviše grin-fild investicija je došlo iz Finske, zemlje koja zajedno sa Estonijom pripada istoj ugro-finskoj jezičkoj porodici.
Danas stranci u Estoniji kontrolišu najvažnije privredne grane, i oni su stvarni gospodari ove zemlje, a ne vlada u Talinu.
Pošto strani vladari nisu zainteresovani da razvijaju koloniju Estoniju, već sopstvene finansijske imperije, to su odmah po izbijanju svetske ekonomske krize počeli da povlače novac, kako bi sebe stabilizovali na svetski važnijim finansijskim tržištima.
Zbog velikog bekstva kapitala, Estonija je u jednom trenutku bila na ivici bankrota – banke su prestale da vraćaju depozite, bankomati su bili isključeni, potpuno je stalo davanje kredita. Desetine hiljada građana je ostalo bez svoje imovine i novca. Potpuni finansijski slom je izbegnut hitnim kreditima MMF-a i Evropske Unije.
Uprkos ovoj opštoj propasti stanovništva, svetski bankari su puni hvale na račun ove države i njenih vlasti. Jedini koji su u svemu profitirali bili su strani investitori koji su, u skladu sa idejom neoliberalizma, bili potpuno zaštićeni. Građani su izgubili stotine miliona evra, ali su investitori izvukli ne samo svoj kapital, već su se i dodatno obogatili.
Na suprotnoj strani od estonskog modela „izlaska iz krize" stoji Island. Zbog širokogrudog davanja kredita u periodu pred izbijanje svetske krize, islandske banke su 2008. i 2009. postale nesolventne. Vlada ove male ostrvske države se za pomoć obratila Evropskoj Uniji koja je obećala kredite, kako bi se banke spasle od bankrota. Te zajmove su narednih decenija trebali da vraćaju stanovnici Islanda.
Tadašnji predsednik Olafur Ragnar Grimson odbio je da svoju zemlju, i narod odvede u dužničko ropstvo. i nije hteo da finansira posrnule banke. Kasnije je u jednom intervjuu rekao: "…Tačno, dozvolili smo da banke propadnu. Često sam se pitao: zašto se ponašamo tako kao da su banke svete krave moderne privrede? Po čemu se banke razlikuju od firmi iz drugih branši? To su privatne firme – ako prave velike greške, moraju i da bankrotiraju."
Propale banke ustupile su mesto novim, zdravijim finansijskim institucijama koje su imale i volje i para da počnu da ponovo finansiraju islandsku privredu. Ova ostrvska država danas ima višu stopu privrednog rasta od većine zemalja EU, a nedavno je prekinula pregovore o ulasku u ovu zajednicu, smatrajući da je pametnije i korisnije da nastavi sama.
Potpuno drugačiju sudbinu od banaka imali su prezaduženi Islanđani. Krajem prošle godine njihova vlada je odlučila da im otpiše sve hipotekarne kredite do iznosa od 24.000 evra pojedinačno. Istovremeno su građani oslobođeni plaćanja poreza naredne tri godine. Neophodni novac za ove reforme nađen je u povećanju dadžbina onim najbogatijima – finansijskim institucijama.
EU, MMF i mnogi ekonomisti su ovaj projekat oštro kritikovali, ali se pokazalo da je islandska vlast izvela pravilnu računicu. Oslobođeni kreditnih rata i poreza, građani su mogli više da troše, što je pokrenulo zamrlu privredu.
Takođe su bili u stanju da uzimaju nove kredite, što je ponovo privuklo strane banke. Gledajući poslednje finansijske bilanse Islanda, predstavnici MMF-a su nedavno priznali kako je islandska reforma daleko uspešnija od svega do sada viđenog: ne samo da je narod preživeo, već je danas i bogatiji nego na početku krize vraćajući se krupnim koracima ka standardu i blagostanju iz predkriznog vremena. Islanđani su danas u samom vrhu evropske liste najsrećnijih i najviše optimistički nastrojenih stanovnika Starog kontinenta.
Nije teško zaključiti koji model reformi je, ne samo uspešniji, već i pravedniji. Problem je jedino u tome što "estonski model" preporučuju moćne međunarodne finansijske institucije koje na taj način zarađuju.
"Islandski model" prepuštanja banaka njihovoj sudbini i izbegavanja da država uđe u dužničko ropstvo za bankare uopšte nije isplativ.
A posebna je priča da prihvatanjem zakona EU koja se meša u vođenje unutrašnje politike države članice, iste su dužni i da vođenje spoljne politike svoje države prepuste birselskim birokratama, pri čemu će i svaki budući bilateralni ugovor sa nekom trećom zemljom i odnos prema njoj (ma koliko ta zemlja bila tradicionalno prijateljska), morati da se sklapaju i postupaju u skladu sa zakonima i odlukama briselske biroktatije, pa čak i na štetu sopstvenog naroda i ekonomije te države.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije