POVRATAK TURSKOG VILAJETA: NOVA OTOMANSKA STRATEGIJA NA BALKANU SA NAGLAŠENOM ISLAMISTIČKOM IDEOLOGIJOM
U okolnostima kad Rusija sprovodi najstrožije sankcije prema Turskoj, Vučićeva vlada ne čini ništa da se pridruži tim merama, tim pre što Erdoganov režim već dugo vremena o Srbiji govori kao o nekakvom otomanskom "vilajetu", gde je već krenuo da uspostavlja mrežu svojih kompanija preko kojih planira da ostvari ne samo ekonomsku nego i svaku drugu vrstu dominacije.
U duhu ove Erdoganove ideje, Turska danas doslovno radi šta hoće na Kosovu i Metohiji. To nikako nije po volji čak ni kosovskim Albancima, ali je kasno, jer su Turci već odavno korumpirali njihovu vladu i institucije.
Nikola Vlahović
Turska je bila jedna od prvih zemalja koja je priznala Kosovo, kada je proglasilo nezavisnost od Srbije 2008. godine, a premijer Ahmet Davutoglu je objašnjavao tada pojam "strateške dubine", odnosno važnost ulaska Turske kao regionalne sile na Kosovo. Kako tada, tako i danas, muslimanska solidarnost je centralni deo strategije Turske u ovoj srpskoj pokrajini.
Kao posledica te ideje, Turska je danas najveći spoljno-trgovinski partner Kosova ali i glavna izvoznica islamističke ideologije. Obim trgovine između Turske i Kosova je godišnje u proseku oko 250 miliona evra sa tendencijom snažnog porasta. Iza tih težnji stoji strategija Erdoganovog režima, da se u duhu nekadašnjih orijentalnih osvajača, vrati "starim otomanskim teritorijama" na Balkanu.
Posledice takve politike su već vidljive na svakom koraku…
Tu je auto-put Merdare-Morina, koji jednim krakom već povezuje Kosovo sa Albanijom i izgrađen je saradnjom turske građevinske firme Enka, u konzorcijumu sa firmom Bechtel.
Turska firma Calik-Limak je počela izgradnju puta Priština-Đeneral Janković i autoputa između Kosova i Makedonije.
Calik Holding i Limak su politički dobro povezani. Naime, sin Redžepa Taipa Erdogana, Bilal, glavni je akcionar u kompaniji Limak, u kojoj akcije ima i njegov zet.
Turski bankarski sistem takođe dominira finansijskim sektorom na Kosovu. Većina najvećih kosovskih banaka su turske banke ustvari, uključujući i veliku Tursku ekonomsku banku (TEB). Više od 1.000 turskih kompanija posluju na Kosovu. Oko 10.000 Albanaca rade kod turskih gazda, uglavnom u prehrambenom i tekstilnom sektoru.
Albanci se uveliko žale da je teško biti prihvaćen ili zadržati posao ako je vlasnik Turčin ili ako zaposleni ne govore turski.
Kosovski političar Kadri Veseli , inače ogorčeni protivnik upadanja turskih kompanija u kosovska avna preduzeća, više puta je upozoravao da je za privredu na Kosovu, dolazak turskih kompanija koban. Ali, kad je 8. decembra 2014. godine postao predsednik parlamenta Kosova, više se nijednom rečju tim povodom nije oglasio!
Dobro upućeni izvor iz Prištine svedoči da je Veseli potkupljen od strane više turskih firmi, te da raspolaže odličnim obaveštajnim podacima o turskim javnim i tajnim poslovima širom regiona (bio je na čelu Kosovske obaveštajne službe SHIK , pa mu nije bilo teško da im ponudi razmenu njihovog "prljavog veša" za određenu sumu opranih para).
I on i drugi istaknuti kosovski političari, u bliskim su vezama sa Erdoganovim "poslovođama", i svi su na ovaj ili onaj način plaćeni lobisti turskih kompanija na Kosovu i u Makedoniji. Ova lobistička grupa učestvovala je i u organizaciji prvog sastanka Privredne komore Srbije i Prvredne komore Kosova, gde su turske kompanije bile jedna od glavnih tema i razgovaralo se o načinu većeg ulaska turskog kapitala u Srbiju.
Ne treba zaboraviti ni na činjenicu da je oko 2.000 turskih vojnika u okviru mirovne misije KFOR-a raspoređeno na Kosovu, a najviše u Prištini i Prizrenu. Turska je pokazala i svoju spremnost da preuzme kontrolu nad američkom bazom Bondstil, kad se američke snage povuku.
Jednostavnije govoreći, sve ovo govori da Erdoganov imperijalni program novog otomanskog povratka na Balkan, danas najbolje funkcioniše na Kosovu, širenjem turskog uticaja u bivšim teritorijama Otomanskog carstva.
Ali, ovde je važno skrenuti pažnju i na jedan opasan naum koji dolazi iz Ankare: naime, Turska izvozi islamizam pod maskom kulturne saradnje, i o tome svedoče albanski izvori iz Prištine, koji tvrde da Erdogan želi da promeni odnos Albanaca prema muslimanskoj veri.
Naime, Turcima je dobro poznato da je tradicionalnom Albancu uvek bilo najbitnije širenje porodice i imovine, uz uvažavanje plemenskih pravila, a religija je bila tek na trećem ili četvrtom mestu.
I bilo je tako, sve do poslednjih petnaest godina, od kad se na Kosovo preko američke okupacije, počeo širiti ekstremni islam.
Turska, kao stari osvajač Balkana, procenila je da na Balkan ponovo može da ugazi najlakše preko Kosova. Na ruku im ide i činjenica da u ovoj srpskoj pokrajini živi preko 20.000 Turaka, direktnih potomaka osmanskih porodica iz Anadolije.
Ali, Turska takođe na jedan vrlo podmukao način radi na tome da vrati i ekonomsku dominaciju koristi sve metode kako bi se dokopala ključnih poslova, glavnih resursa i zaposela strateška mesta na Kosovu.
Međunarodna agencija saradnje i razvoja Turske je sredstvo putem kojeg Turska ubacuje na Kosovo svoju ekonomsku mrežu, ali i ideološki i verski otrov koji kod Albanaca, uprkos očekivanjima, ne nailazi na dobar prijem.
Naime, ova agencija je finansijska i ideološka"avangarda" turske Partije pravde i razvoja (AKP), koja podržava Muslimansko bratstvo, i to širom sveta, a vodi i neku vrstu paralelne spoljne politike koja prati onu zvaničnu…U stalnoj je koordinaciji i sa Ministarstvo kulture Turske i Predsedništvom vera u Ankari, a cilj je da promocija islamističkih ideja.
Između ostalog, ova Erdoganova agencija pojavljuje se često i pod maskom ustanove za socijalnog staranja. Ali, sve u skladu sa islamskim običajima i Šerijatom.
Na Kosovu, ona podržava više od 400 projekata u oblasti poljoprivrede, zdravstva i obrazovanja, ali na način koji ne donosi albanskom društvu na Kosovu, nikakve koristi. Zdravstvenu zaštitu Turci nude u svojim privatnim bolnicama i klinikama, pod pokroviteljstvom ove agencije, ali, mada za neupućene zvuči neobično, Albanci se radije odlučuju za lečenje u Srbiji, u Nišu, Leskovcu, Vranju i pre svega Beogradu.
Uprkos velikom novcu koji obrću firme iz Turske na Kosovu, Centralna banka Kosova registrovala je u prošloj godini samo 2,7 miliona evra njihovog ukupnog prometa!
Turci uglavnom rade na transferima novca u gotovini bez službene evidencije. Reč je o sredstvima koja se između ostalog koriste i za vraćanje spomenika iz vremena osmanlijske vlasti, za gradnju novih džamija i medresa.
Na primer, Međunarodna agencija turske saradnje i razvoja finansirala je obnovu grobnice sultana Murata na Kosovu, i to je dobilo oblik svojevrsne "rehabilitacije" Otomanske imperije, koja je 1912. odavde oterana jurišima srpskih junaka iz balkanskih ratova.
Obnovljena je u Prištini turskim novcem i Fatih džamija i Sinan pašina džamija (za sumu od 1,2 miliona evra).
Za poslednje tri godine, Međunarodna agencija Turske saradnje i razvoja obnovila je još oko 30 verskih objekata iz otomanskog perioda i sagradila 20 novih džamija širom Kosova, a i Erdogan je lično obećao sredstva za izgradnju džamije najveće na Kosovu.
Interesantno je da Turska preko već pomenute agencije i njoj srodnih organizacija, finansira regionalne islamske sindikate i institucije, i plaća projekte lokalnih zajednica na koje promovišu islamski način života. U tu svrhu, Međunarodna agencija Turske saradnje i razvoja već je stvorila mrežu svojih imama na Kosovu, koji su se povezali sa imamima iz Turske.
Sve je to zamaskirano humanitarnim poslovima, najviše u Prištini, Prizrenu, Đakovici, Peći…U tim gradovima, Turska finansira u školama nastavu učenja iz Kur’ana, ali i nastavu na turskom jeziku.
Turski ambasador u Prištini godišnje deli nagradu, 100 stipendija za Albance koji hoće da studira u Turskoj. Ali, glavni deo sredstava iz turskih fondova na Kosovu idu na islamsko obrazovanje, tačnije rečeno, na versku radikalizaciju albanske omladine.
Čak je i Tačijeva vlada, koja je glavni krivac za ovakav ulazak Turaka na ovaj deo Balkana, priznala da je mnogo mladih Albanaca (sadašnji podaci govore da je u pitanju oko 4.000 njih), prišlo borcima takozvane Islamske države u Siriji.
Turski kulturni centri su takođe veliki regrutni centri turskog uticaja na Kosovu. Jedan od takvih je i centar "Junuz Emre", koji nudi obrazovanje (islamsko) na turskom jeziku.
Naravno, finansiranje ovakve vrste obrazovanja je propagandno. To ide dotle da je čak i turski ministar prosvete posetio Kosovo i javno zatražio da Tačijeva vlada hitno naredi nadležnom ministarstvu da promeni tekstove iz istorije kako bi prikazali Osmanlije kao oslobodioce, a ne kao agresore.
Erdogan je nedavno čak zatražio od Vlade Kosova da promene udžbenike ili da zatvore one škole koje imaju "iskrivljeno mišljenje" o Otomanskoj imperiji, pa je odobrio i sredstva za otvaranje turskih "elitnih" škola na Kosovu, preko kojih bi se vršila nova indoktrinacija Albanaca.
Naravno, Srbe niko i ne pominje, kao da tu nikada nisu ni postojali. A novi otomanski mrak može lako da proguta i Albance, koji će za to sami biti krivi.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
REŽIRANA MIGRACIONA INVAZIJA NA EVROPU I ULOGA NEMAČKE U POTKOPAVANJU DOMAĆE EKONOMIJE I DEMOKRATIJE
Dugo će kancelarka Angela Merkel pamtiti ovu jesen. I reči koje je olako izrekla, i opšteevropsku krizu sa izbeglicama. I politiku „otvorenih vrata" za tzv. „sirijske izbeglice" koju je objavila u septembru. Znaci navoda su tu iz prostog razloga što, kako se sada ispostavlja, u ukupnom broju oni ne predstavljaju većinu, upravo suprotno, zaključuje ruski novinar-analitičar Andrej Fedjašin.
Andrej Fedjašin
O teškoj jeseni Merkelove ćemo nešto kasnije, a sada bi bilo dobro odgonetnuti razmere migracione invazije na Stari svet, sa brojnih „muslimanskih teritorija",u koje su SAD i njihovi evropski NATO saveznici preobrazili nekada mirne države.
Koliko je tačno, od početka ove godine i tokom oktobra, iz zemalja zapaljenog arapskog istoka i zemalja koje se graniče sa njim, stiglo u „dobru staru Evropu" ljudi koji traže mir, bezbednost i sreću, niko ne govori. Prilikom prebrojavanja izbeglica dolazi do iznenađujućih aritmetičkih obrta; sumnjivih i čudnih,pravo govoreći. Evo, prosudite sami.
Nedavno, tačnije 13. oktobra, Agencija za zaštitu granica EU, Fronteks , objavila je redovni izveštaj o broju izbeglica koji su prešli granicu EU. Prema tim „papirima" ispostavilo se da je od januara do kraja septembra, na teritoriju država EU, stiglo 710 hiljada ljudi.
Ali, ovi poslednji podaci dobili su i posebno „pojašnjenje": ova statistika možda nije sasvim tačna, jer je kontrola „verovatno dva puta prebrojala neke od izbeglica". (Ajde!!!????? ) Kao da su ih jedanput izbrojali na spoljašnjoj granici EU, u Grčkoj, a zatim još jednom, kada su na izlasku iz Srbije prolazili kroz ograde i kordone na granicama sa Mađarskom i Hrvatskom.
Ako su 710 hiljada ljudi prebrojali dva puta, onda znači da ih, u stvari, ima 360 hiljada. Nejasno je čemu onda sva ta frka: taj broj bi mogao sasvim bezbolno da se „raseje" po 28 država EU. Oni bi mogli da nadomeste nedostatak radne snage koji postoji u EU.
Ali, koliko tačno ljudi su „dvaput" izbrojale birokrate EU, Fronteks ne kaže. Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije iz Ženeve, u okviru migracije u EU je ove godine došlo 600 hiljada ljudi.
Prema podacima Komesarijata za izbeglice UN taj broj je 588.277 – kakva preciznost! Ali, „matematičari" iz UN objašnjavaju: to je samo broj onih koji su stigli morem, nisu uračunati oni koji su došli kopnenim putem.
Pa vi pokušajte da shvatite šta se stvarno dešava sa „preseljavanjem naroda" koje je inspirisala SAD.
Uzgred, Amerikanci koji su sve ovo i isprovocirali, spremni su da prime samo dve hiljade izbeglica. Kao da nemaju nikakve veze sa onim što se događa. To mnogo govori o osećanju moralne odgovornosti Vašingtona za posledice njegovih geopolitičkih vežbi, zar ne?
Neki evropski eksperti već sumnjaju da neko igra prljavu igru i da u pomenutoj statistici nešto, najblaže rečeno, nije kako treba.
„Ja sam jednostavno iznenađen takvim napadom neverovatne otvorenosti", kaže Nando Sigona, profesor Birmingemskog univerziteta u Engleskoj, koji se bavi problemom migracije. „Jednostavno me zbunjuje što je Fronteks odjednom objavio tako osetljivu informaciju o sopstvenim greškama. Posebno na fonu panike koja je zahvatila celu Evropu i političkih debata o problemu migranata."
Možda su pograničnoj agenciji „došapnuli" da objavi svoje „greške u brojanju" i da ne ističe svoju „nepotrebnu objektivnost" tamo gde nije neophodno? Ko će se sad tu snaći. Pritom, sve tri važne institucije priznaju da njihovi podaci ne uključuju izbeglice koje su u EU ušle nelegalno i bez bilo kakvog brojanja.
Takvih može da bude od 30 do 150 hiljada ili čak do 300 hiljada. „Postoje tri vrste laži: laž, notorna laž i statistika" – ima još onih koji ne veruju u ovu izreku, da li Marka Tvena, da li britanskog premijera Bendžamina Dizraelija.
Nemačke novine upozoravaju da će do kraja godine u EU ući 1,3, 1,4 ili čak 1,5 miliona izbeglica. A u naredne dve-tri godine skoro 2,5 ili čak i 3 miliona. Svake novine imaju svoj metod brojanja. Pritom, čak i veoma obrazovan čovek teško može da otkrije aritmetičke i statističke tajne sličnih kalkulacija, a da ga ne zaboli glava.
Ali, ako se uzme aritmetička sredina od pomenutih brojki, ispada da će do kraja godine u EU, u svakom slučaju, doći do milion izbeglica. To će možda obradovati demografe i poslodavce, jer se broj radno sposobnog stanovništva u Starom svetu stalno smanjuje.
Ali, socijalna, moralna, verska, rasna i svakodnevna pitanja evropskog društva , to je sasvim druga stvar. Izbeglički čir na površini ovih društava – to je veoma loš sindrom za političko zdravlje ovih država. I još je lošije okruženje za izbore, posebno i zato što se, ne jednom su istakli nemački novinari, Angela Merkel sprema da se kanduje i za četvrti mandat.
Zato se ona i „zamislila" nad svojim greškama na temu „otvorenih vrata" za sirijske izbeglice. Sada je došlo vreme gotovo grozničavih aktivnosti na ispravljanju grešaka.
Nagovoriti Amerikance da preuzmu na sebe odgovornost u skladu sa doprinosom koji su imali na stvaranje problema? Na to frau Merkel ne može da računa. Zato je kancelarka u nedelju, 18. oktobra, otišla u, po hitnom postpku organizovanu, posetu Turskoj i srela se sa predsednikom Režepom Taipom Erdoganom i premijerom Ahmetom Davutogluom.
Osnovne teme razgovara, po rečima njene pres službe, bile su „zajednička borba protiv terorizma, stanje u Siriji i traženje izlaza iz krizne situacije sa izbeglicama". U principu, sva ta pitanja mogla bi da stanu u jedno – kriza sa izbeglicama.
Ono što Merkelova traži od Erdogana je poznato. Turska treba da bolje zatvori svoju granicu za nekontrolisan priliv izbeglica, da razmisli o stvaranju „zona bezbednosti" za izbeglice na severu Sirije i dodatnih izbegličkih logora na teritoriji pograničnih turskih oblasti.
Zauzvrat bi Turska dobili veću pomoć od EU i dodatno finansiranje njihovih napora za rešenje krize.
I pored svega ovoga, kako su krajem oktobra pisale sve evropske novine, EU je razradila nekakav tajni plan za vraćanje 400 hiljada izbeglica. Ali, gde i na koji način će ih vraćati, niko ne govori.
Merkelova je testirala raspoloženje Turske za prihvat bar jednog dela tih „povratnika" . Da je reč o stvarnom planu, o realnom dokumentu, a ne o legendi, potvrđuje jednostavna činjenica. Prva je o tome za londonski Tajms govorila ministarka unutrašnjih poslova Velike Britanije, Tereza Mej.
Teško je reći na šta tačno Merkelova računa. U Turskoj, prema zvaničnim podacima, trenutno ima približno oko 1,8 do 2 miliona sirijskih izbeglica. Više od toga ona nije u stanju da primi. Posebno imajući u vidu trenutno unutarpolitčko stanje.
Ovde treba primetiti: očigledno se „njuh" promenio čak i tako opreznom i obazrivom politčaru kao što je Merkel, prva žena-premijer u istoriji Nemačke. Uostalom, ona je treći put u fotelji nemačkog kancelara.
Za to vreme, dobila je nadimke kao što su „tevtonska Margaret Tačer", „čelični kancelar", pa čak i „mutti" ili „mamica" svih Nemaca, a američki časopis Forbs 11 puta ju je nazvao najuticajnijom političarkom na svetu. Imala je i zbog čega da se spotakne i pogreši. Što se zapravo i desilo i odmah dobilo razmere krize.
Još početkom septembra gospođa kancelarka je izjavila da Nemačka treba da pokaže izbeglicama „svoje dobro lice" i da će ih sve primiti. Nakon toga je broj izbeglica višestruko porastao. Evropa je zastenjala. Stvar je sad došla dotle da je nedavno čak i predsednik EU, bivši poljski premijer Donald Tusk „zamerio" Merkelovoj.
Govoreći u Evropskom parlamentu, Tusk se na najneetičniji način podsmevao nemačkoj kancelarki – što je samo po sebi već uvreda: Poljak u EU se javno podsmeva nemačkom lideru.
Rekao je da su sve reči Angele Merkel „prelepi moralni gest", koji nije ni na čemu zasnovan i ničim potkrepljen. Prevedeno na običan jezik to znači da su njene reči „pi ar bez smisla i značenja". Potom je Tusk okrivio Merkelovu za to da je svojim nepromišljenim izjavama stvorila „magnet" za izbeglice, „milione Avganistanaca i Pakistanaca" i sada mora da traži ozbiljno rešenje problema.
Za Merkel, razvijao je dalje svoje loše misli, cela kriza sa izbeglicama sada će postati „ispit političke odgovornosti". I u zaključku je upozorio: EU će morati da potroši milione ili milijarde evra za obezbeđivanje svojih spoljašnjih granica, u suprotnom će cela šengenska bezvizna zona postati „izvor panike za Evropljane i srušiti se".
Nešto se ne sećam da su „mlađi partneri" EU, koji su tu ušli upravo zahvaljujući pokroviteljstvu nemačkog kancelara, imali smelosti da u ovakvom tonu grde lidera glavne države EU.
Čak i partijski prijatelji Merkelove, unija CDU/CSU , okrenuli su se protiv nje po ovom pitanju. Frakcija CDU na zasedanju pre par nedelja izjavila je da politika otvorenih vrata ne odgovara Nemačkoj.
Mlađa bavarska sestra partijskog tandema, CSU, zatražila je od kancelarke da prekine sa izigravanjem „dobre domaćice", da isfiltrira pristigle izbeglice i da odluči ko je od njih zaista izbegao iz političkih, a ko iz ekonomskih razloga. Ove druge odmah treba vratiti u njihove zemlje, a na granice Nemačke treba uvesti privremenu kontrolu, bez obzira na pravila Šengena.
To je i bilo urađeno. Kontrola će delovati do 1. novembra. Zato Merkelova i žuri da se bar o nečemu dogovori sa Erdoganom. Privremena kontrola se, po zakonima EU, uvodi na rok ne duži od deset dana, sa mogućnosti da se produži najviše još 20 dana.
U samoj Nemačkoj, za veliki broj Nemaca, Merkelova više nije „mamica". Oganizacija osnovana u oktobru 2014. godine, Patriotski Evropljani protiv islamizacije Zapada ili PEGIDA (skraćenica od prvih slova reči partije na nemačkom), gotovo svake nedelje održava manifestacije u nemačkim gradovima kojima prisustvuje više hiljada ljudi.
Nedavno su u Drezdenu članovi PEGIDE prošli ulicama skandirajući „Merkelovu u Sibir, Putina u Berlin". A najveći nemački tv kanal ARD prikazao je foto-montažu Merkelove obučene u hidžab, kako stoji ispred Rajhstaga, oko koga se uzdižu minareti džamija. Ovo je izazvalo skandal.
Što se tiče drugih „odraslih" članova EU, oni nemaju problem da kritikuju „tevtonske gestove". Evo, na primer, šta piše kolumnista londonskog konzervativnog Dejli ekspresa (ovo je samo nekoliko kratkih izvoda iz desetine njegovih članaka na ovu temu):
„Posle dva krvava svetska rata u prvoj polovini 20. veka, pokrenuta zbog nepopustljivih teritorijalnih ambicija Nemačke i njenih manijakalnih lidera, oci osnivači EU su smatrali da će najbolje smiriti nemačku i kontrolisati tevtonsku agresivnost stvaranjem superfederalne države. Ali,kao i sve što se radi u EU, tako su i ovu ideju protraćili…"
„Sada je EU, u suštini, organizacija pod potpunom nemačkom kontrolom, u kojoj nemački lideri diktiraju sudbinu kontinenta sa takvom lakoćom sa kakvom su nekad upravljali okupacionim snagama.
Kancelarka Angela Merkel – to je prava carica tog carstva, sposobna da poruši cela evropska društva jednom rečju koja siđe sa njenih hladnih usana. Poznata uloga za Nemačku. Od kada je osnovana 1871. godine, uvek je bila pretnja miru i stabilnosti u Evropi."
„Svi ćemo mi sada platiti užasnu cenu za nemačku aroganciju… Nemačka je već potkopala evropsku ekonomiju i demokratiju. Sada ona to isto radi sa našim nasleđem i identitetom. Merkelova možda sebe predstavalja kao opreznog demokratu, ali sudeći po posledicama njenih rušilačkih dejstava, ona ide stopama Bizmarka, kajzera i Hitlera."
Neprijatno je, naravno, čitati o sebi ovakve reči. Ali, šta da se radi.
Ono što je najzanimljivije, sa gornjih spratova EU, ne govoreći samo o Nemačkoj, ne čuje se nijedna kritika „druga Baraka" i njegovih prethodnika, koji su i zapalili sve te „arapske revolucije", ostvarujući „izvoz demokratije" putem bombardovanja i faktičkog uništavanja državnosti Avganistana, Iraka, Libije, a sada i Sirije.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ULOGA BRISELA U NASELJAVANJU MIGRANATA KROZ NAVODNU „POMOĆ“ VLASTIMA SRBIJE DO POTPUNOG URUŠAVANJA SOPSTVENE DRŽAVE
Srbija je postala poligon na kome Evropska Unija isprobava modele kako da se narod potpuno zaglupi i da omogući nesmetano vladanje onima koji državu žele da unište. U tom sistemu nema mesta za slobodu medija, nema ni slobodnog govora. Dozvoljeno je samo ono što vlast odobri, a takav sistem delimično je već u primeni i u samoj EU.
Srbija, međutim, treba da postane prva zemlja Evrope u kojoj će vladati potpuni medijski mrak. To potvrđuje, na najgori mogući način, i slučaj izbeglica iz islamskih zemalja, koji su, vođeni nečijom rukom i snabdeveni većim količinama novca, krenuli na put ka Evropi, da izmene demografsku sliku Stare dame, i da i nju učine porobljenom, i trećesvetiziranom.
Milan Malenović
Hoće li lanac događaja, kada nekoliko država EU otvoreno najavljuje blokadu šengenskog sporazuma, a sve je počelo od odluke austrijskog Upravnog suda, uzdrmati temelje EU, i da li će njene članice morati da se brane od terora imigranata, jer, kako britanski premijer tvrdi, od 100 izbeglica dvoje su borci islamske države. Da li će se moćne države EU moći spasiti od zla, ako već Srbiju žrtvuju??
U Srbiji je postao običaj da, kada god neko smatra da su mu ugrožena ljudska prava, pomoć zatraži od Evropske Unije. To je, međutim, poslednja adresa od koje bismo trebali u takvim slučajevima da očekujemo pomoć. EU ni na domaćem terenu ne brine preterano o stanju ljudskih prava u pojedinim oblastima, a Srbiju koristi kao poligon na kome uživo isprobava kako da uvede vanredno stanje, a da ga ne proglasi.
Recept za obaranje neposlušne vlasti putem „obojenih" revolucija doveden je skoro do perfekcije, pa se postavilo pitanje kako tako ustoličenu vlast očuvati i protiv volje naroda.
Nemački novinar i analitičar Gerhard Višnjevski nedavno je u članku u magazinu „Kop" citirao prilog iz jedne dokumentarne TV emisije: „Najmudrija ratna politika je ona koja neprijatelja tako izmanipuliše da on na kraju samog sebe uništi, prethodno još iskopajući sopstveni grob. Odavno se već na ovaj način manipuliše celim narodima, pa oni zbog uspelih prevara sami sebe uništavaju i to sa izuzetnim žarom, posebnim samopožrtvovanjem i, da čovek ne poveruje, još i o sopstvenom trošku."
Da bi se to postiglo, potrebno je da vlast koja sprovodi ovakvu politiku uništenja sopstvenog naroda i države, potpuno kontroliše sve medije. Sloboda govora i u EU svodi se na slobodu da se kaže sve što se misli, ali mora da se misli samo ono što vlast odobri.
Zbog toga ne treba da nas čudi što zaštitnik građana Saša Janković u svojim redovnim godišnjim izveštajima kritikuje cenzuru u medijima Srbije, ali to u EU niko ne uzima za ozbiljno.
Na primer, kada se prošle jeseni u Bundestagu (nemački parlament) vodila diskusija o stanju ljudskih prava u Srbiji, sve stranke su kritikovale jedino položaj u kome se nalaze neke nacionalne manjine (Romi) i odnos prema gej populaciji. Ni jednom rečju nije pomenut pritisak vlasti na slobodu medijia i ukidanje slobode govora.
I u samoj Nemačkoj je stanje u medijima zabrinjavajuće.
Do prve polovine avgusta veliki broj nemačkih medija je sa zabrinutošću pratio dolazak stotina hiljada migranata u Zapadnu Evropu. Onda je bukvalno preko noći, očigledno po nečijoj komandi, način izveštavanja promenjen: izbeglice su rado viđeni gosti i svako ko ih kritikuje je nacista.
Nemački predsednik Joahim Gauk je kritičare prihvata azilanata nazvao stanovnicima „mračne Nemačke", a vicekanelar i lider Socijaldemokratske stranke Sigmar Gabrijel ih je proglasio šljamom.
Mediji su brzo shvatili poruku. Novinar i kolumista Filip Jesen napisao je u nedeljniku „Štern"kako su oni koji traže zaustavljanje priliva azilanata „ljudski otpad sa kojim ne želi da ima nikakav kontakt", a novinarka ARD-a (prvi program nemačke državne televizije) nazvala ih je idiotima.
Najtiražniji dnevni list u Nemačkoj, „Bild" , otišao je još dalje i pokrenuo pravu hajku na one koji se protive zvaničnoj politici nemačke vlade. Benjamin Š. je na svom Fejsbuk nalogu napisao kako se raduje pogibiji azilanata u brodu koji se prevrnuo u Sredozemnom moru. „Bild" nije objavio njegovo puno ime, ali jeste fotografiju i mesto gde živi, nazivajući ga „najružnijom njuškom Fejsbuka".
Lov na nesrećnog mladića je mogao da počne.
Reporter „Bilda" je otišao do Benjamina po izjavu i napisao kako je iz njegovog stana upravo izašla ekipa inspektora Službe za zaštitu ustavnog poretka, sugerišući tako čitaocima da je pomenuti momak opasnost po stabilnost cele države.
Benjamin je javnosti predstavljen kao neonacista protiv koga je policija već podnela stotinak prijava (?!) i kao neradnik koji, iako odavno punoletan, još uvek živi u stanu sa majkom.
Pošto klasični mediji odavno više nisu jedini izvor informacija, već je to i internet, u Nemačkoj je i on pod kontrolom i ograničenjima. Urednica dnevnika na ARD-u, Kristiane Krogman, nedavno je najavila da će postovi koje gledaoci ostavljaju ispod vesti ubuduće biti strogo kontrolisani i da se neće dozvoliti pisanje koje odudara od zvaničnih stavova. List „Ziddojče Cajtung" ovaj sistem već uveliko primenjuje.
U najvećim nemačkim medijima uopšte nema više izveštaja o protestima građana u Drezdenu, gde građanski pokret „Pegida" svakog ponedeljka na ulicama okupi više od 10.000 ljudi nezadovoljnih zvaničnom politikom vlade prema izbeglicama.
U Nemačkoj se manipulacija medijima zaustavlja na ovom mestu, jer pravosuđe još uvek ne želi da bude saučesnik. Zemaljski sud u Tibingenu je prošle godine doneo presudu na koju se danas mnogi pozivaju, proglasivši zahtev za prinudnu naplatu TV pretplate nerazumljivim i nezakonitim. „Niko ne može protiv svoje volje da bude nateran da kupi ono što ne želi", tumače pravnici ovu presudu koja se uveliko koristi kao presedan u drugim slučajevima.
Da bi ispitao mogućnosti prinudne naplate TV programa koji narodu ispira mozak, Zapad kao poligon za testiranje koristi druge države, između ostalih i Srbiju. Zbog toga se ovde najavljuje uvođenje TV pretplate u vidu takse, odnosno vrste poreza, koja je odmah naplativa. Zavisno od rezultata tog eksperimenta isti model će biti primenjen i u EU.
Srbija je jedan od globalnih poligona za testiranje ponašanja naroda u situaciji kada sama vlast uništava državu i ustavni sistem. Da bi se to lakše ostvarilo, potrebno je u narodu stvoriti osećaj ugroženosti i postojanja vanredne situacije.
Za to se koriste izbeglice koje nadiru u masama. Za to se koristi i veštačka politička kriza koja se stvara, iako realno za njom nema potrebe.
U Srbiji se najavljuju prevremeni izbori uprkos činjenici da vlada ima stabilnu skupštinsku većinu. Lansiraju se afere smišljene od strane stranih spin majstora koji narod navodi na uverenje kako su izbori neizbežni, iako su poslednji održani prošle godine. U suštini, sprovodi se državni udar od strane samih vlastodržaca da bi se uvežbao scenario koji će kasnije biti primenjen i na Zapadu.
Kada bi se izbori održavali u redovnom terminu, početkom 2018. godine, 2017. bi bila predizborna godina kada kvislinški režim u Srbiji ne bi mogao da sprovede ono što se od njega traži. Te godine, naime, Srbija mora da ukine poslednje zakonske barijere koje onemogućuju strance da postanu vlasnici poljoprivrednog zemljišta u Srbiji.
I do sada je ta zabrana lako izigravana tako što su strana pravna i fizička lica ovde otvarala društva ograničene odgovornosti koja su zatim, kao domaća preduzeća, kupovala zemljište. Od 2017. godine, sve će biti mnogo jednostavnije, jer će vlasnik direktno moći da postane svaki stranac.
Najviše zainteresovanih kupaca obradivih površina dolazi sa prostora Arabijskog poluostrva, a oni će kao radnike zapošljavati migrante sa Bliskog Istoka i iz Severne Afrike, a ne domaće stanovništvo. Vlast u Beogradu uveliko radi na takvom scenariju.
Povernica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković, nedavno je na televiziji B92 rekla: "…Treba razmisliti, ponuditi opciju da ti ljudi ostanu u delovima Srbije koji su pusti. Tu bi trebalo uraditi selekciju, detaljnu bezbednosnu procenu, iako niko u ovoj fazi ne želi da ostane u Srbiji, možda će se to promeniti u nekoj novoj fazi."
Nezaposlenim Srbima, dakle, neće biti davane državne subvencije kako bi ostali u svojoj zemlji i bavili se poljoprivredom, već će novac iz budžeta dobijati arapski emigranti da bi za arapske vlasnike zemljišta proizvodili hranu koja će se izvoziti u arapske zemlje. Da bi se to mirno ostvarilo u Srbiji moraju da se ućutkaju svi oni mediji koji zagovaraju drugačiju politiku.
Sloboda govora i izveštavanja mora u Srbiji da bude ugašena i da bi Zapad još više opljačkao srpski budžet. Da bi "pomogla"Srbiji u vezi krize sa izbeglicama, Evropska Unija planira da je finansijski podrži fondom koji bi iznosio do pola milijarde evra, pišu nemački mediji. Od toga, međutim, više od 95 odsto biće krediti koje ćemo morati da vratimo, a koji će se koristiti za nabavku opreme iz zemalja kreditora. Srbija, dakle, treba da finansira strane kompanije.
Krajem prošle godine ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović bio je u poseti Rimu gde mu je preporučena kupovina posebne opreme za identifikaciju na osnovu crta lica. EU u međuvremenu insistira da sve njene članice i kandidati za članstvo ovu opremu nabave kako bi se lakše pratio put kojim izbeglice stižu u Evropu.
Sistem funkcioniše tako da se osobe snimaju bez njihovog znanja, ti podaci se zatim unose u centralni kompjuter EU, pa ako se ustanovi da je neka izbeglica na teritoriji Evrope prvi put snimljena u Srbiji, tamo će ona biti vraćena.
Najjeftiniji model koji je Stefanoviću pokazan u Rimu košta oko 100 miliona evra i najmanje toliko Srbija mora da plati sledeće godine iz svog ionako osiromašenog budžeta. Našem ministru su u Rimu ponuđene dve opcije nabavke.
Po prvoj bio bi kupljen sistem koji već postoji u jugoistočnoj Evropi, a za čiji nadzor je zadužena posebno obučena grupa stručnjaka smeštena u jednoj bivšoj kasarni JNA kod Zagreba. Kupovina bi se finansirala najvećim delom kreditima, a jedan od kreditora bila bi i izvesna hrvatska banka, jer bi na ovaj način hrvatske obaveštajne službe stekle nesmetan pristup informacijama koje ima MUP Srbije.
Pregovori su zastali, jer je Stefanović tražio proviziju višu od ponuđenih 10 odsto, a potrebno je i iznaći rešenje kako da se zaobiđe zakonska obaveza raspisivanja javnog tendera.
Druga opcija bi bila kupovina opreme koja se još uvek ne koristi na ovim prostorima i za koju bi kontrolni centar bio izgrađen u Srbiji, a u njemu bi radili domaći stručnjaci koje bi plaćali Italijani.
Takođe je ponuđeno i da se o trošku italijanske firme ovde izgradi fabrika za proizvodnju delova koji bi se ugrađivali u opremu, a u kojoj bi bilo zaposleno oko 200 radnika iz Srbije.
Projekat bi se označio kao razvojni, pa bi se delimično finansirao iz bespovratnih kredita koje za tako nešto daje Evropska Unija. Pošto se radi faktički o stranom ulaganju u Srbiju, za ovakvo rešenje italijanska strana nije ponudila pomena vrednu proviziju ovdašnjim političarima, pa je Stefanović glatko odbio i da razgovara na ovu temu.
U svakom slučaju, Srbija mora iz sopstvenog budžeta da finansira rad stranih kompanija za čiji uspeh je najviše zaslužan Zapad koji je stvorio aktuelnu izbegličku krizu. Zemlje same sebe uništavaju i to o sopstvenom trošku, kako je objasnio Višnjevski.
Očigledno je da EU svesno Srbiju gura u medijski mrak i diktaturu. Uniji treba Srbija, ali bez sadašnjeg stanovništva koje za nju predstavlja samo jeftinu i kvalifikovanu radnu snagu koju želi da preuzme, a da zauzvrat ovde naseli arapske migrante. O ovome ne sme ni da se razmišlja, još manje sme da se o tome govori i piše, niti ovde, a ni u samoj Evropskoj Uniji.
To potvrđuje, na najgori mogući način, i slučaj izbeglica iz arapskih zemalja, koji su, vođeni nečijom rukom i snabdeveni većom količinama novca, krenuli na put ka Evropi, da izmene demografsku sliku Stare dame, i da i nju učine porobljenom, i trećesvetiziranom.
Oko dva miliona arapskih izbeglica, uglavnom muslimanske vere, od kojih je većina njih sa područja koja su pod pobunom protiv Asadove vlade, nahuškano je da krene ka Švedskoj, Nemačkoj, Austriji, da sveti rat protiv nevernika nastave u srcu Evrope, koja svoje neprijatelje treba da ugosti, odmori, organizuje, nahrani i omogući im da sa njenih ulica udare na vrednosti evropske civilizacije.
Vlade nekih evropskih država očajnički se odupiru nalogu iz Vašingtona da se crna okupacija Evrope sprovede o njenom trošku. Perverzno, kao da osuđen na vešanje sam sebi stavlja omču i izmiče stolicu, a dželat to nevino posmatra!
Zemlje Višegradske grupe i Velika Britanija protiv najezde islamskih imigranata
Polovinom maja meseca ove godine, dok još izbelički talas nije dobio biblijske razmere, zemlje Višegradske četvorke (Mađarska, Poljska, Češka, Slovačka) oštro su odbile predlog Evropske komisije da se uvedu kvote za preraspodelu desetina hiljada izbeglica koje stižu sa Bliskog istoka i iz Afrike. Već tada, ove četiri zemlje su jasno stavile do znanja da će blokirati u Briselu sve ideje koje ne bi bile zasnovane na principu dobre volje i procene samih država.
Tom prilikom je i zamenik šefa poljske diplomatije, Rafal Tšaskovski, zadužen za evropska pitanja, jasno kazao šta zemlje Višegradske četvorke misle o politici Brisela prema masovnom ulazu imigranata u Evropu: "…Čudi me jako da su šefovi vlada doneli jasnu odluku da će prihvatanje izbeglica biti dobrovoljno, a Evropska komisija nam sada nameće nekakve kvote. Na to nikako ne pristajemo!"
Tšaskovski je još dodao da same države članice moraju da odlučuju o tome koliko izbeglica mogu da prime i pod kakvim uslovima i postavio pitanje da li imigranti iz islamskih zemalja mogu da se integrišu u evropsko društvo.
Mesec dana ranije, na zajedničkim konsultacijama nemačke i poljske vlade u Varšavi, poljska premijerka Eva Kopač jasno je rekla, u susretu sa nemačkom kancelarkom Angelom Merkel, da Poljska neće dopustiti da joj se nametnu obavezne kvote.
I premijer Češke Bohuslav Sobotka takođe je kategorično odbio kvote za prijem imigranata, a ministar unutrašnjih poslova u njegovoj vladi, Milan Hovanec, javno se upitao, šta će dalje biti ako Češka primi prvih 500 imigranata, ukazujući da će u tom slučaju njegova država samu sebe uvući u problem iz koga neće moći više da izađe.
Na predlog da cela EU preko obaveznih kvota za prijem izbeglica olakša izbegličku krizu pre svega u Italiji i Nemačkoj, najoštrije je reagovao mađarski premijer Viktor Orban (što se tokom letnjih meseci, tokom razvoja događaja, pokazalo razumnim).
Naime, Orban je predlog Brisela nazvao suludim i neodgovornim i rekao između ostalog: "…Ne želimo da vidimo imigrante u Mađarskoj. Ako druge članice EU žele da prime imigrante, neka to i učine. Ali, onda ne treba da ih šalju ponovo ovde, ili preko nas, a založio se i da EU uopšte i ne prima nelegalne izbeglice zato što one krše zakone u pokušaju da uđu na teritoriju EU…".
I bivši češki predsednik Vaclav Klaus: "…To je tragična zabluda Evrope. Jedina reakcija koja ima smisla jeste da se evropske države dogovore da svaku izbeglicu koji kod nas dođe lepo pošalju natrag na mesto odakle je došao. Nije rešenje za čovečanstvo da sada počne da se migrira po celom svetu".
Mada to danas neverovatno zvuči, pre nepunih godinu dana je i aktuelni britanski premijer Dejvid Kamerun predložio radikalne mere za smanjenje dolaska imigranata u zemlje Evropske unije, ističući da sloboda kretanja u Evropi nije "neograničeno pravo". U tadašnjoj izjavi za BBC, Kamerun je strogo zapretio imigrantima da ne računaju na radna mesta, socijalne stanove, dečje dodatke i slične beneficije, te da će na granicama biti zavedena najstrožija kontrola. Kako je u međuvremenu pod pritiskom Amerike promenio mišljenje, to ga je koštalo smene sa mesta predsedavajućeg u Laburističkoj stranci, a koštaće ga i premijerskog mandata.
Dakle, plan bankara iz Vašingtona, star nekoliko godina, da krenu na Evropu, promenom demografske slike i uništenjem hrišćanske kulture bio je poznat bezbednosnim službama zemalja EU, ali su njihove vladajuće elite postale kvinsliške.
Zemlje iz istočnog bloka, međutim, ne popuštaju, što može dovesti i do težih potresa u EU. Pukotine će biti teško sastaviti.
Orban: Ne želimo imigrante u Mađarskoj
Mađarski premijer Viktor Orban rekao je da je Mađarskoj potreban zakon kojim će da suzbije i zaustavi talas imigranata iz siromašnih zemalja, čak i ako bi to bilo u suprotnosti sa postojećim propisima Evropske Unije, dodajući da priliv imigranata nije generalno dobar za Evropu.
Orban je rekao da Mađarska treba da postavi pitanje slabih imigracionih propisa na evropskom nivou, jer je Budimpešta, nakon Švedske, primila do sada najveći broj imigranata u odnosu na svoju populaciju.
On je podsetio da migranti dolaze u Mađarsku samo da se dokopaju bogatijih zemalja Zapada kao što su Nemačka i Austrija, te da će i neke druge zemlje preduzeti mere da blokiraju rastuću plimu imigranata iz siromašnih zemalja.
Još pred kraj prošle godine u parlamentu Velike Britanije najavljeno je da će ogromna masa imigranata iz islamskih zemalja krenuti da se useljava u zemlje Evropske unije, pa je u žestokoj diskusiji jedan poslanik izjavio: "Tražićemo svaki mogući način da smanjimo migraciju, jer su u pitanju ljudi koji dolaze u EU i koji zloupotrebljavaju ne samo pravo na slobodu kretanja, nego će sutra uzurpirati i sva druga prava".
Velika Britanija se žestoko borila da primi izbeglice, sprečavajući ih da uđu u tunel ispod kanala La Manš i dođu na njeno tlo. Britanija je ostrvska zemlja, postaje prenaseljena, i imigranti će joj naneti velike neprilike. Ova država je, međutim, spremna da primi samo 20.000 hiljada izbeglica iz Sirije, u narednih 5. godina, kako je 7. septembra izjavio premijer Dejvid Kamerun.
A Mađarska je odlučna da preko njene teritorije više nijedan imigrant neće proći. Svaki od njih dobiće po pet godina zatvora. Češka, Slovačka i Poljska odlučno kažu ne imigrantima. Ipak, i armija Nemačke je izašla na granice sa Austrijom, namerna da zaustavi priliv imigranata, uprkos najavama državne elite da će ih dočekati raširenih ruku.
Austrijski upravni sud proglasio je Mađarsku nesigurnom zemljom, što će dovesti do pucanja Šengenskog sporazuma, a lanac događaja može da dovede i do dramatičnih posledica, jer neke zemlje više ne mogu da podnesu odluke iz Brisela, koje su lišene svakog osećanja za nacionalne interese skoro većine zemlja članica EU.
Strategija tih evropskih zemalja u vezi odbrane od najezde imigranata se ubrzava, sve članice EU nastoje da zaštite nacionalne interes, samo se Srbija ponaša kao da je zemlja izobilja, i da može primi koliko god treba islamskih izbeglica.
Hoće li to oboriti vladu Aleksandra Vučića?
Prema podacima iz vrha MUP-a Srbije, Vlada Srbije predviđa da, uskoro, počne izgradnju kamp naselja u Vojvodini, (Sombor, Kikinda, Kanjiža, Subotica i Šid) za oko 400.000 hiljada imigranata, koji će, potom, naseliti vojvođanska sela i kuće, koje Vučićeva vlada namerava da im pokloni! U tom slučaju, Srbija više neće postojati kao hrišćanska država.
Poljski list „Opservator politični" predviđa: Evropljani će za nekoliko godina bežati u Sibir
Evropljani, nesposobni da izađu na kraj sa izbeglicama, kroz nekoliko godina će sami pobeći iz svojih domova i to u Rusiju, piše poljski „Opservator politični". Usled sve veće degradacije Zapada, Rusija će za nekoliko godina biti jedina čvrsta i stabilna država u nestabilnom okruženju, smatra list, a prenosi „Sputnjik".
Prema mišljenju novinara, već danas mnogo ljudi iz zemalja kojima upravljaju „političari beskičmenjaci", nesposobni da se izbore sa banalnim problemom nelegalne imigracije, sa oduševljenjem i nadom gledaju u Rusiju, o kojoj se mnogo toga može reći, ali je jedna stvar bez sumnje – Rusi mogu da veruju svojim liderima. Uvereni da ih rukovodioci neće ostaviti, oni se ne kriju ispod stola čekajući da se situacija promeni, navodi poljski list.
Danas više niko ne sumnja u to da je ruski model organizacije države efikasniji i u svojoj osnovi otporan na krize, tako da Evropljani mogu samo da zavide Rusima.
„…Žitelji države koja se prostire od Kalinjingrada do Magadana, uz još koji deo globusa i dalje mogu da spavaju mirno jer su uvereni: ko god da im dođe sa mačem, od tog mača će i poginuti", piše „Opservator politični". Poredak i bezbednost kojima Rusija, bez obzira na milione ljudi iz Donbasa i na breme nepravednih sankcija, do danas čuva svoje građane, jesu jedinstvena vrednost.
„…Sve je manje država u svetu u kojima čovek može mirno da spava, bez straha da će jedne noći neko ući u njegov dom i povrediti ga. Pre godinu dana nismo to primećivali, ali danas bi mnogi u Evropi hteli da na najbližoj raskrsnici stoji nekoliko ‘ljubaznih ljudi’ u zelenoj uniformi koji bi čuvali stabilnost, mir i bezbednost. Samo, gde ih naći?", piše list.
„…Treba pažljivo proučiti Ustav Ruske Federacije, odnosno deo koji se tiče uslova za ulazak u sastav Federacije, jer će mnoge zemlje možda odlučiti da slede Krim. Samo, da li će Rusi želeti da imaju Poljsku u sastavu Ruske Federacije?", ironičan je autor teksta.
Prema njegovom mišljenju, ukoliko se Evropa ne bude ozbiljno pozabavila ovim pitanjem, za pet godina će Rusija biti jedina stabilna država u nestabilnom okruženju.
„Pre svega, biće to jedina zemlja u koju će čovek moći da pobegne tražeći utočište. Bolje je živeti u Sibiru ili na Sahalinu, nego gledati pad zapadne civilizacije koja možda i neće preživeti", zaključuje „Opservator politični".
Nemac optužuje Ameriku
„Dosta je bilo! Mičite se! Svet bi bez vas bio lepše mesto", poručuje autor bestselera Jirgen Todenhefer zapadnim moćnicima. Kontroverzni publicista tvrdi da su SAD i Zapad krivi i za terorizam i za izbegličku krizu.
Kada Jirgen Todenhefer ima nešto da kaže, nemačko javno mnjenje spremno je da čuje. Ovaj 74-godišnjak, veteran politike, istraživačkog novinarstva i autor bestselera, posebno se rado oglašava o ratovima koje su zapadne države povele širom sveta.
Talas izbeglica je sada bio povod da Todenhofer „predsednicima i šefovima vlada" pošalje otvoreno pismo, koje je objavio i na Fejsbuku, gde njegove stavove čita bezmalo pola miliona ljudi.
„Vaši ratovi su uzrok svetskog terorizma. Umesto nekoliko stotina međunarodnih terorista, koliko smo imali pre petnaest godina, sada ih imamo preko sto hiljada. Vaša cinična bezobzirnost vraća nam se kao bumerang", poručuje Todenhefer svetskim moćnicima i nastavlja:
„Vi po običaju ni ne razmišljate o tome da zaista promenite svoju politiku. Lečite samo simptome. Time bezbednosna situacija svakog dana postaje sve nestabilnija i haotičnija. Novi ratovi, teroristički talasi i izbegličke katastrofe određivaće budućnost naše planete.
Rat će jednog dana ponovo zakucati i na vrata Evrope. Svaki biznismen, koji bi poslovao poput vas, odavno bi bio otpušten ili bi sedeo u zatvoru. Vi ste totalni promašaj", kaže autor.
On je rado viđen gost najgledanijih tok-šou emisija javnog servisa i jedan od retkih žestokih kritičara globalizma i modernog imperijalizma koji dobija reč na velikoj sceni u Nemačkoj. U pismu poručuje: „Ljudi ovog sveta treba da ustanu protiv vas ratnih huškača i izrabljivača i da pruže otpor. Kao nekada Gandi, nenasilno, građanskom neposlušnošću."
A 1. Napad iznutra
Prilikom svoje radne posete Velikoj Britaniji (14. septembre ove godine), libanski ministar prosvete Elias Bouseb, saopštio je premijeru Kamerunu da ga sa imigrantima ne čeka ništa dobro, te da su među njima prikriveni džihadisti koji će napasti Zapad.
A 2. Kako su promenili mišljenje?
Britanski premijer Dejvid Kamerun je u februaru ove godine na međunarodnoj bezbednosnoj konferenciji u Minhenu javno rekao da je multikulturalizam u Britaniji propao i da će tu doktrinu njegova vlada napustiti, te da britanski muslimani moraju da prihvate vrednosti slobode i ravnopravnosti.
Kameron se na takav govor odlučio u Nemačkoj, ohrabren činjenicom da je kancelarka Angela Merkel prošle godine izašla sa tvrdnjom da je multikulturalizam u Nemačkoj mrtav, takođe objavivši da njena vlada neće tolerisati imigrante koji ne prihvataju nemačke vrednosti.
A 3. Govor sirijske hrišćanke Rime Darious na mitingu održanom 6. septembra ove godine u Beogradu
Zajedno do pobede. Na protestu nekoliko udruženja građana i političkih pokreta 6. septembra ove godine u Beogradu, a povodom sve veće najezde imigranata u Srbiju, govorila je i državljanka Sirije Rima Darious koja je ispričala stvarno kakvo je stvarno stanje u Siriji, i objasnila ko je ko u talasu migranata i kakav je odnos Zapada prema tom problemu…
„…Dragi prijatelji, ovde sam danas ispred vas kao ponosni državljanin Sirije, kako bih vam prezentovala situaciju u mojoj zemlji, a koja se tiče i Srbije. Nekad smo bili narod unutar kojeg su se ljudi međusobno voleli i poštovali. Pre ovog rata, naš najveći problem je bila Palestina. Želeli smo da rešimo male probleme u odnosu na ono što imamo danas, problem u birokratiji i korupciji u nekim državnim sektorima. Nismo poznavali nepravdu, terorizam niti kriminal. Naporno smo radili poslednjih 10 godina pre ovog rata i napravili smo velike korake. Najvažnije je, pre svega, da pre ovog rata nismo imali Sirijce kao izbeglice.
Imali smo jak nacionalni identitet. Ono što bi vi trebalo da znate jeste da osobe koje možete videti danas na ulicama Beograda na putevima prema Nemačkoj ili Holandiji, nisu pravi Sirijci. Nemojte da me pogrešno razumete, ja volim svoj narod, ali moji ljudi su oni koji se bore za Siriju, za našu domovinu.
Tačno je da su izbeglice patile, ali ko nije propatio tokom ovog rata? Zbog čega ostatak Sirije ostaje u zemlji i nastavlja da se bori? Ako su oni zaista izbeglice onda bi izabrali da odu u prvo najbliže sigurno mesto, a ne bi se tukli sa mađarskom policijom, zato što žele da stignu u Nemačku. Dozvolite mi da postavim pitanje: da li to Zapad ne želi izbeglice ili želi izbeglice, ili ne želi da umiru na moru? Zašto onda ne zaustavi svoje sankcije protiv sirijskog naroda? Njihove sankcije su Siriju koštale 143 milijarde dolara!
Zbog čega Zapad ne pomogne Sirijcima da ostanu, zašto ne daje podrške sirijskoj vojsci da se otarasi terorista i da Sirija ponovo bude sigurno mesto? Zašto oni ne pomognu da se obnove uništene kuće novcem koji troše na izbeglice? Oni odvode ljude koji mogu da obnove ovu zemlju.
Oni žele da Siriju slome, kao što žele da slome i sirijski narod. Oni otimaju sirijske doktore i najbolje studente, što će izazvati odliv mozgova sa jedne strane, a sa druge strane korist multinacionalnim kompanijama, koje žele jefinu radnu snagu kako bi plate zaposlenima bile što manje.
Naš narod je izgubio preko 100.000 vojnika u borbi protiv ekstremista, do sada nismo čuli da Zapad plače za njima, onima koji su položili svoje duše u odbrani nacije ostavljajući iza sebe ponosne porodice.
Oni zaslužuju pomoć, ali, sa druge strane, zapadni mediji sažaljevaju samo osobe koje su poginule pokušavajući da pobegnu i napuste svoju zemlju, među kojima su i džihadisti, a oni imaju novac da plate više hiljade evra za takav put.
Dozvolite mi da vam kažem da je novac koji će porodica od 5 osoba platiti da dođe u Evropu dovoljan da se u Siriji kupi kuća u zaštićenoj zoni gde nema rata, da se započne novi posao i živi dobrim životnim standardom. Oni nisu izbeglice već su imigranti sa ekonomskim motivima.
Nakon 5 godina rata, naša mornarica i dalje ispunjava svoje međunarodne obaveze. Naša obala je dobro čuvana, odatle nijedan imigrantski brod ne ide za Evropu.
Još jedan trend ovih dana je da se u Evropi prihvataju hrišćani iz Sirije, što predstavlja pražnjenje prvih hrišćanskih zemalja od hrišćana…Ono što danas imamo u Siriji je slično onome što ste imali pre u Srbiji. Zapad napada naš identitet, naše jedinstvo i suverenitet!
Želim da istaknem da su sirijska i srpska nacija uvek bili prijatelji, mi imamo veliku i poštovanu pravoslavnu zajednicu, Sirija nije priznala nezavisnost Kosova i imamo mnogo zajedničkih neprijatelja.
Treba da znate da dok se borite protiv političara koji promovišu novi svetski poredak, interese Amerike i masovnu imigraciju, u isto vreme spašavate mnoge živote i njihovu budućnost. Mi smo više nego povezani, isti albanski teroristi koji su se borili na Kosovu, danas ubijaju civile u Siriji, a to im dozvoljavaju korumpirani političari iz SAD, njihovih saveznika u EU, a omogućavaju im i njihovi sledbenici u Srbiji, i budite sigurni da se talas migracije vraća u Srbiju.
Dragi prijatelji, sve što tražimo od vas je da stojite uz nas jer smo mi narod koji se brani. Pokažite podršku našoj vojsci i našoj pravednoj borbi, jer ukoliko izgubimo ovaj rat, džihadisti se neće zaustaviti nakon Sirije. Zajedno ćemo se opirati do pobede."
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
KOME UOPŠTE TREBA EU: IDIOTSKA POTREBA PRIDRUŽIVANJA KROZ USTUPKE I SAMOODRICANJE NA ŠTETU SRBIJE I NJENIH GRAĐANA!!!
Tokom proteklih petnaest godina, Srbiji su razni kuferaši iz Brisela više puta obećavali brzi ulazak u Evropsku uniju, samo ako njeni državni organi uhvate i isporuče ratne zločince, ako priznaju albansku državu na Kosovu, ako uništi sopstvenu privredu, ako ostavi građane bez posla, bez nade i ako dušu preda đavolu. Kad je sve to konačno bilo obavljeno, odmah su na sto stavljeni novi uslovi. Surovoj sprdnji sa Srbijom, priključile su se i domaće kriminalno-političke elite, kojima odgovara da svoje svinjarije, pljačke i otimačine državne imovine, objašnjavaju "nuždom evropskih integracija".
Nikola Vlahović
Generalni sekretar Evropskog pokreta Nemačke, Bernd Hiteman (Huttemann) , pre nekoliko meseci, jasno je stavio do znanja predsedniku Vlade Republike Srbije, Aleksandru Vučiću, da je nemoguće da se pregovori Srbije sa Evropskom unijom završe do 2018. godine i da je još manje moguće da Srbija postane njena punopravna članica 2020. godine, kako je to zamislio poludeli srpski premijer Vučić.
Pre dve nedelje, iz Brisela je nekoliko članova Evropskog parlamenta potvrdilo mogućnost da će Srbija, u slučaju da EU nekim čudom opstane, biti najbliža ulasku u ovu zajednicu tek 2028. godine!
Brzina kojom narod u Srbiji izumire govori da većina njih taj datum neće dočekati živa. Mnogi će se zauvek odmoriti od svakodnevnih ponižavanja, ispunjavanja uvek novih zahteva briselske birokratije i borbi za biološki opstanak.
Ko je imao hrabrosti da se osvrne i pogleda šta je Srbiji sve stavljeno kao prepreka na putu ka idiotskoj potrebi da se pridruži ovoj posrnuloj zajednici, mogao je da vidi samo krv, znoj i suze. A, rezultati nikakvi.
Samo odricanja i neverovatni ustupci, sve na štetu temeljnih državnih interesa i života budućih generacija. Kome uopšte treba Evropska unija u okolnostima kad se jedan po jedan deo njenog dosadašnjeg ustrojstva nepovratno ruši a njena perspektiva izgleda sve mračnije?
U Briselu, Berlinu, Parizu i gde god stoluju centri moći, Srbiju hvale samo kad pristaje na amputaciju sopstvene državne teritorije i kad priznaje postojanje lažne države Kosovo, koju je stvorila teroristička organizacija OVK, čiji su članovi danas presvučeni u odela diplomata, političara i pregovarača.
Kakva je onda ta unija evropskih naroda, koja zločince prihvata kao državnike i mirotvorce? Od kakvog su ljudskog otpada stvoreni i srpski tirani koji u ovo kolo guraju sopstveni narod, po cenu nestanka?
U Briselu Srbiju ističu kao primer samo onda kad se odriče sopstvene privrede, teritorije, pisma, jezika, kulture i svega što državu čini svojom i suverenom.
Najbolji primer za to je i prošlogodišnja izjava bivše visoke predstavnice EU za spoljnu politiku i bezbednost Ketrin Ešton, pred kraj njenog mandata, kad je bez imalo srama rekla da Srbija može da bude primer ostalima u regionu, jer je pokazala "šta sve može da se uradi sa pravim vođstvom" (Aleksandrom Vučićem).
Ukratko, Eštonova reče da je ovaj diktator sa svojom vladom "pokazao hrabrosti, političku zrelosti i državnički pristup".
Prevedeno na srpski jezik, to znači da je ojadio sopstvenu državu i narod potpisujući takozvani Briselski sporazum kojim je Srbija i zvanično ostala bez dela svoje teritorije.
U domovini Ketrin Ešton, sve to što je Vučić uradio na štetu Srbije, zarad nekakvog nejasnog, dalekog i maglovitog ulaska u Evropsku uniju, naziva se veleizdajom. Takvi u Britaniji nikada ne stignu da obave posao do kraja, nego ih odgovarajuće službe odvedu u tamnicu bez suđenja. Ali, prema britanskim merilima, on je idealan za jednokratnu upotrebu. Dok obavi prljeve, veleizdajničke poslove. Nakon toga će ga maknuti.
Znatno ranije, pred kraj 2013. godine, tokom Vučićeve kampanje zastrašivanja kosovsko-metohijskih Srba, da će bojkotom izbora za albanski separatistički parlament učiniti "istorijsku grešku", više stranih ambasadora u Beogradu, preneli su ucenjivačku poruku iz Brisela Vladi Srbije, da će ovaj samodržac "uspeti da ostvari viziju da uđe u Evropsku uniju do 2020. godine", ako prizna lažnu državu Kosovo na svojoj teritoriji.
Vučiću nije trebalo dva puta govoriti. Ali, nakon dve godine, pregovori sa EU još nisu ni počeli! Stigli su novi zahtevi, da "Srbija i Kosovo počnu proces međusobnog priznavanja", pa će onda, možda, neko da razmisli o početku pregovora.
Ima u Evropskom parlamentu i kriminalnijih ideja: da Srbija jednostrano prizna albansku državu na Kosovu, pa da onda sačeka da ta nadri-država "sazri", pa da onda, jednog dalekog dana, zajedno otpočnu pregovore sa EU.
Treba se na ovom mestu setiti da su, posle dvoipogodišnjih pregovora, 29. aprila 2008. godine, tada aktuelni komesar za proširenje EU Oli Ren i ondašnji potpredsednik Vlade Srbije, Božidar Đelić, potpisali u Luksemburgu takozvani Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji (SSP) između EU i Srbije.
Posle potpisivanja u Luksemburgu, EU je donela odluku da ne primenjuje Prelazni trgovinski sporazum (koji je bio potpisan uz SSP), ali je 16. oktobra Srbija samostalno odlučila da počne jednostranu primenu Prelaznog trgovinskog sporazuma sa EU od 1. januara 2009. godine. Naravno, na štetu nacionalnih interesa Srbije.
Tim činom je devastirana kompletna srpska privreda, slomljena ekonomija i razbijen ekonomski i politički suverenitet. Za samo šest godina primene SSP, od Srbije više ništa nije ostalo osim primitivnog režima i njegovog divljačkog aparata.
A, kako su na Srbiju delovale faze "potapanja" državnih ingerencija i padanja u zamku takozvanih evrointegracija, govore zastrašujuće posledice koje svaki građanin na svojoj koži oseća.
Podsećanja radi, Savet Evropske unije je 30. novembra 2009. godine objavio dokument o viznoj liberalizaciji za zemlje zapadnog Balkana, a već 19. decembra stupio je na snagu bezvizni režim sa EU.
Srbija je i tu platila skupu cenu, jer je masa Roma sa Kosova i Metohije, noseći srpski pasoš u rukama, odmah krenula u pravcu EU, odakle su vraćeni po zakonu o readmisiji.
Naravno, sve je palo na teret građana Srbije, jer je Tadićev, a kasnije i Vučićev režim opljačkao novac koji je EU odobrila za njihov smeštaj.
Ubrzo zatim, 22. decembra 2009. godine, Srbija je zvanično podnela zahtev za prijem u članstvo EU . Od 1. januara 2010. godine započeo je drugi talas liberalizacije uvoza robe iz Evropske unije (što je konačno slomilo domaću proizvodnju i pretvorilo Srbiju u kontejner najgoreg evropskog smeća).
Samo šest meseci kasnije, 14. juna 2010. godine, EU je usvojila odluku o početku ratifikacije SSP između EU i Srbije, koji je 19. januara 2011. Evropski parlament ratifikovao u Strazburu. Pakao za Srbiju tek je počeo da se otvara…
Savet ministara spoljnih poslova zemalja članica EU doneo je 25. oktobra 2010. godine odluku da kandidaturu Srbije za članstvo u Uniji prosledi Evropskoj komisiji na razmatranje. I to je kriminalizovana Tadićeva družina iskoristila u propagandne svrhe, govoreći kako je reč o "istorisjkom uspehu".
Potom je, 28. februara 2012. godine, svih 27 ministara inostranih poslova EU, glasalo za predlog statusa kandidata, a rezultat je bio 26 glasova za i 1 glas protiv. Rumunija je glasala protiv, jer je želela da se zaključi položaj vlaške manjine. Kada je uklonjena i poslednja prepreka na putu ka odobravanju kandidature, Srbija je dobila status kandidata 1. marta te godine.
Ali, američka duga ruka u Evropi nije bila zadovoljna. Tražila je neku povoljnu ličnost među srpskim političarima koja bi pristala da bude dovoljno veliki izdajnik i pozabavi se priznavanjem albanskog Kosova.
Kad je i to obavljeno i kad je potpisan Briselski sporazum , evropski kuferaši spremili su novi spisak zahteva. Na redu je još jedan uslov: promena Ustava Republike Srbije u kome bi pokrajina Kosovo i Metohija bila izbrisana kao integralni deo državne celine. To se, naravno, neće desiti. Biće to kraj kratkotrajne i divljačke vladavine Vučića i njegovih naprednjaka.
Cilj ovakvih provokacija je da Srbija nikada ne uđe u Evropsku uniju, sve dok ona bude postojala. Srećom, ističe joj vreme…To je prepoznala i Turska koja je decenijama stajala pred vratima EU, pa je na kraju shvatila da nikada neće biti članica ove zajednice.
Ministar za evropske integracije Turske, Volkan Bozkir, više puta je rekao kako ova zemlja nema nameru da čeka 50 godina na članstvo u Evropskoj uniji.
Naime, Turska je aplicirala za članstvo u Evropskoj uniji još davne 1987. godine, a pregovori o pristupanju su počeli 2005. godine. Danas je otvoreno 14, a blokirano 17 poglavlja!
Ova mrtva trka, bez nade da se ikada završi, isprovocirala je Bozkira da kaže i ovo: "…Naš početni cilj bio je postići ekonomski razvoj, ali to smo mi i sami postigli". Da bi postala članica, Turska mora uspešno zaključiti 35 pregovaračkih poglavlja, od kojih je jedna trećina trajno neprihvatljiva za njene nacionalne interese. I tu se završava svaka priča o ulasku u "obećani raj".
Ima i bližih primera. Hrvatska je ušla gladna u EU, ali će u njoj malo koji njen građanin preživeti. U tome se slažu svi ozbiljni analitičari, stručnjaci za takozvane evrointegracije. Bugari i Rumuni već godinama žive kao najgora evropska sirotinja.
Novi šef britanskih laburista, Džeremi Korbin (protivnik EU i NATO pakta i čovek koji je javno stao u odbranu Srbije 1999. godine, u vreme divljačkog bombardovanja), traži od Kamerunove vlade da hitno izađe iz Evropske unije. Na sceni je i rušenje takozvanog Šengenskog sporazuma.
Jasno je šta Srbija treba da nauči iz ovoga…
©Geto Srbija
materijal: list protiv mafije
RAZLIČITE I TUŽNE SUDBINE MIGRANTA I POČETAK NJIHOVE INTEGRACIJE U DRŽAVAMA U KOJIMA ĆE ŽIVETI!??
Među masom migranata, na njihovim licima mogu se uočiti različite i tužne sudbine dok su dolazili iz svojih država prema zapadnim zemljama, u kojima se pored žalosnih scena može sagledati samo delić patnje dece i njihovih majki, uočava se i druga slika u kojoj dominiraju na desetine hiljada zdravih muškaraca u punoj snazi, često u posedu skupih modernih smartfona neštedljivo ih koristeći i za telefonski saobraćaj, sa jasnim zahtevima o pronalaženju objekata u kome se može izvršiti prijem novca!!!
U takvim slučajevima, ne možemo se oteti ni utisku iz sadržaja mnoštva informacija u kojima smo mogli saznati da među tolikom masom ljudi ima i onih koji su primili i po 10-tak i više hiljada dolara da bi krenuli na ovaj izbeglički put, a da deo njihove porodice (uglavnom žene, deca i roditelji) su ostali u njihovim državama!!???????
Još je zaprepačćujuće i za svaku osudu je ponašanje bogatih arapskih država poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Emirata, Kuvajta, Katara, Bahreina, Omana… koje nisu iskazali samilost prema svojim sunarodnicima koji su im bliski po veri, tradiciji, običajima, kulturi, navikama,… a da ih niko iz vrha UN i raznih međunarodnih organizacija koje se bave izbegličkom krizom, nije prozvao i zamerio na njihovom ćutanju po pitanju migrantske krize!!!
Pa u sklopu svih dešavanja u Evropi i kod nas u Srbiji, a pre nego što nastane (dođe) neki kritičan trenutak u budućim događanjima, samo možemo da pretpostavimo da li su svi ti nesretni ljudi (a nikako ne isključujemo da među ima i onih koji su deo svog cilja i ostvarili došavši na Zapad) spremni da se integrišu u novu sredinu u koju su došli, i da li su spremni da menjaju svoje navike i običaje, i da se prilagode običajima, tradicijama, načinima života,..naroda onih država u koje će ostati!!????
I to zbog toga što su ti migranti sami odabrali da žive daleko od svojih država!!!
Odabrali sami!!???????? E odgovor na to pitanje znaju a neće da nam saopšte obaveštajne službe zapadnih zemalja!!! Zato, kada bude dolazilo do raznih pobuna, nemira, pojačanog kriminala koji se graniči sa haosom, to će biti to će biti zato što nekome takvo stanje odgovara!
Obzirom da zapadne zemlje (u odnosu na njihove sa istoka i juga) imaju svoju kulturu i načine života ljudi, vrlo pogrešno bi bilo ukoliko bi za neko kratko vreme, (kada izbledi početna evropska namerna “zbunjenost” zbog masovnog priliva migranata) došlo do davanja privilegija i popuštanja raznim zahtevima migranata počev od verskih, pa do promena načina ponašanja života ljudi zemlje domaćina!!!
Privilegija i izuzetaka ne bi smelo biti, tim više zato što su ti migranti, pritisnuti nesrećom u svojim državama, odvažili da na razne načine se domognu zemalja u Evropi, zato što je život na zapadu bolji od života u zemljama odakle su došli!!!
Ukoliko postoji nekakav globalni plan (isplaniran i sprovođen iz nekog skrivenog centra, pa ma to bila i sama Federika Mogerini kao pokriće) za integraciju migranata iz muslimanskih zemalja u Evropu i naravno Srbiju, a koji je suprotan dobrim običajima, navikama, tradiciji, kulturi, (religiju i veru namerno ne pominjemo, zato što uvek može doći do zloupotrebe zbog načina vrednovanja i verovanja od strane vernika različith država), zakonima… jedne države, a kojim slučajem dođe do uskraćivanja dosadašnjeg načina ponašanja stanovnika zemalja u koje će migranti da nastave svoj život, onda je za očekivati da dođe i do nastajanja različih oblika sukoba koji mogu biti i tragični!!!!
I na kraju, sada, ako je rat u Avganistanu i Iraku (a koga su započeli Amerikanci i njihovi zapadni sateliti u sklopu NATO) odavno završen, (osim građanskog rata u Siriji koga su podgrevale i u kome učestvuje to navedeno društvo), onda možemo da zaklučimo, da sve troškove nastale u evropskim državama zbog sadašnje migrantske krize, i njihove navodne “kuknjave” o trošenju para iz budžeta koje pune građani, će višestruko pokriti i isplatiti velike kompanije iz Amerike i Zemalja Evrope na čelu sa engleskom kraljicom, koje i sada eksploatišu prirodna bogatsva, privredne resurse i upravljaju tim državama….
©Geto Srbija
MEDIJSKA MASKA RASRBLJAVANJA VOJVODINE U PRAVCU STVARANJA NOVE REPUBLIKE!!!
Novi talas vojvođanskog separatizma poslednjih meseci sve glasnije zahteva da se Srbija "federalizuje" i da se u toj "federaciji" Vojvodina proglasi Republikom. Kroz političku agitaciju preko Vojvođanske stranke i njenog programa, preko peticija, medijske propagande i vrbovanja viđenijih ličnosti u Novom Sadu, Somboru, Subotici, Kikindi, Pančevu, Bačkoj Palanci, Sremskoj Mitrovici i drugim gradovima, separatisti računaju da bi svoju ideju "internacionalizovali" i labilnog Vučića (ili nekoga ko dođe posle njega) doveli za pregovarački sto, da potpiše još jedan "Briselski sporazum" koji bi i drugu srpsku pokrajinu pretvorio u lažnu državu.
Arpad Nađ
Ideju vojvođanskih separatista, da ova srpska pokrajina postane "Republika u okviru Srbije", već nekoliko godina promoviše Vojvođanska partija, koja traži državu, makar i u okviru teritorijalno već osakaćene Srbije.
Ali, iza ove marginalne stranke i njenih kriminalnih ideja, stoji jedna dobro organizovana i družina, raspoređena u državnim institucijama, Vojvođanskoj akademiji nauka i umetnosti, visokoškolskim ustanovama, raznim zadužbinama i medijima.
Zbog svakodnevnog informativnog terora Vučićeve vlasti, niko u Srbiji nije primetio da je Vojvođanska partija je nedavno organizovala akciju sakupljanja potpisa (peticiju) "za donošenje novog Ustava Srbije i status Vojvodine kao republike u zajedničkoj državi Srbiji" u više vojvođanskih gradova.
Oko 8.000 ljudi stavilo je svoj potpis u službu ove separatističke ideje, uglavnom u Novom Sadu. Broj na prvi pogled nije veliki, ali nije ni zanemarljiv. Ne treba zaboraviti da su neki najdestruktivniji politički pokreti u svetu u svom začetku imali smešno mali broj pristalica.
"Glavni štab" vojvođanskog separatizma danas čine Ratimir Svirčević, Đorđe Subotić, prof. dr Miroslav Ilić, Živan Berisavljević, akademik Julijan Tamaš, dr Radivoj Stepanov, prof. dr Janja Beč Nojman, prof. dr Ranko Končar, Duško Radosavljević, Slobodan Budakov, Dragomir Jankov, dr Branislava Kostić, Vladislav Radaković…
Osim ostarelih autonomaških bećara, poput Živana Berisavljevića, na sceni su i neke mlađe osobe koje ne samo što zagovaraju "Vojvodinu kao republiku u okviru Srbije", nego već vode ozbiljne pregovore da se kroz "format" takozvane evropske regije, preobrate u republiku u "federalnoj Srbiji".
Ali, da bi bilo jasnije kako je "autonomaštvo posle Nenada Čanka" promenilo svoje oblike (ali ne i ciljeve), treba se prvo podsetiti da je ova nova politička stranka nastala čistom prevarom!
Naime, Vojvođanska partija je izvršila je preregistraciju u aprilu mesecu 2010. godine, kada je nadležnim organima dostavila spisak više od 10. 000 članova i u registru političkih partija se našla pod rednim brojem 69.
Iz tadašnje nespretne izjave Aleksandra Odžića, predsednika Vojvođanske partije, vidi se da je članstvo tek pristizalo u stranku i da u trenutku predaje spiska njih nije bilo dovoljno za registraciju.
Ipak, Odžić i njegova družina "dopisivali" su koliko im je trebalo, a prema njegovoj nesmotrenoj tvrdnji, "nakon izvesnog vremena i priliva članstva, potreban broj je ipak popunjen"! Ovaj Odžićev falsifikat nikada nije istražen od strane nadležnih institucija, mada broj lažnih potpisa u trenutku preregistracije, nije bio manji od 5000.
Prvih dana juna ove godine, Odžić je otputovao u Barselonu na sastanak sa katalonskim separatistima čije su aktivnosti u Španiji zabranjene Ustavom i odgovarajućim zakonima.
Dve nedelje pred odlazak u Barselonu, Odžić je izdao saopštenje za medije u kome između ostalog kaže da bi "bilo loše ako bi Aleksandar Vučić na brzinu iskrojio ustavni položaj Vojvodine…", zatim da "Vojvodina treba da dobije status Republike u federalizovanoj državi Srbiji" te da Vučiću treba dati vremena i da se otvori prostor za "pregovore".
Očito, Vučić je kod vojvođanskih separatista viđen kao dobra prilika. Računaju logično: ako je dao Kosovo, zašto ne bi i Vojvodinu!
Odžićeva uloga među vojvođanskim separatistima, samo je privremena, jer američka ideja rasturanja Srbije kroz federalizaciju, koju finansiraju USAID i još nekoliko agentura pod kontrolom administracije u Vašingtonu, računa na znatno važnije ličnosti koje se trenutno drže po strani.
Da bi ovo uspelo, potrebna je jaka medijska podrška. U tu svrhu su izabrani dvojica Bošnjaka, Sabahudin-Dinko Gruhonjić i Nedim Sejdimović, koji su u Novi Sad došli kao izbeglice sredinom devedesetih godina i za kratko vreme postali glavni propagandisti vojvođanskog separatizma.
Od tada do danas, punih 18 godina, Gruhonjić i Sejdimović suvereno vladaju Nezavisnim društvom novinara Vojvodine (NDNV) i celokupnim medijskim prostorom u Vojvodini, šireći najcrnji govor mržnje, pozivajući na likvidaciju svih oblika državnosti u ovom delu Srbije, zahtevajuću "denacifikaciju" svih Srba i sve to pod maskom "odbrane vojvođanske autonomije i prava na državnost".
Ni Gruhonjić ni Sejdimović nemaju nikakve porodične, etničke, kulturne ili bilo kakve druge veze sa Vojvodinom, ali zato imaju debele veze sa stranim agenturama i rasturanjem Srbije.
Novac koji primaju od donatora iz Amerike, Holandije, Velike Britanije, Norveške, Nemačke i još nekoliko država, nije lako opravdati. Zato je Vojvođanska partija i sve što se dešava oko nje, dobro došlo ovoj dvojici bosanskih bilmeza, kojima rok upotrebe još nije istekao.
Ali, Gruhonjić i Sejdimović su već izrasli u institucije za sebe, i Odžić je za njih samo prolazna "poslovna prilika".
U Novom Sadu, Subotici, Somboru i u drugim vojvođanskim gradovima gde Vojvođanska partija ima svoje promocije, Gruhonjić i Sejdimović nastupaju samo kad su stari autonomaši na čelu sa Berisavljevićem na okupu.
Tu je i novac kao problem. Za razliku od Odžića, koji dobija pare od katalonskih separatista ali i od Norveškog saveta, USAID-a, i još nekih organizacija, njih dvojica su na "obaveštajnim fondovima" skoro dve decenije.
Posao rasturanja Srbije nije stao, šefovi i dalje isplaćuju svoje saradnike, posebno kad su aktivni kao ovaj bosanski dvojac čiji kormilar sedi u engleskom letovalištu Bristol, gde Sejdimović povremeno svrati da preuzme "autorske honorare".
Kriminalna ideja stvaranja "federalne Srbije" u kojoj bi Vojvodina bila "ravnopravni partner", već odavno ima svoje simpatizere i među najvišim državnim službenicima.
Početkom decembra meseca prošle godine, glavni antisrpski aktivista u Vojvodini, Sabahudin-Dinko Gruhonjić, organizovao je skup pod nazivom "Otpor ekstremizmu" (na dan kad je dvanaest godina neosuđeni Vojislav Šešelj vraćen iz Haga).
Skup su "uvelučali" Meho Omerović, predsednik Odbora za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova u Narodnoj skupštini, Nevena Petrušić, poverenik za zaštitu ravnopravnosti pri Vladi Srbije i Maja Sedlarević, predsednica Odbora za evropske integracije i međureligijsku saradnju Skupštine AP Vojvodine.
Nije prvi put da se na jednom histeričnom antisrpskom skupu, pojave i predstavnici državnih institucija, čija je uloga da uređuju i štite poredak i interese građana Srbije. To je i Sabahudin-Dinko odlično shvatio i koristi takve prilike da pljune po državi koja ga je nahranila, zaštitila, školovala i zaposlila. Da je to ozbiljnja država, vratila bi ga odmah tamo odakle je i došao zajedno sa svojim debeloguzim pobratimom u Alahu, Nedimom Sejdimovićem, portparolom pederskog krila vojvođanskog separatizma.
Portal za pljuvanje
Antisrpski i otvoreno fašistički internet portal "Autonomija" (www.autonomija.info), plaćen je stranim donacijama i dat svojevremeno na upravljanje nesmenjivom predsedniku Nezavisnog društva novinara Vojvodine, Sabahudinu (Ahmeda) Gruhonjiću.
Na impresumu jasno piše da je portal vlasništvo Nezavisnog društva novinara Vojvodine i da je glavni urednik Nedim Sejdimović, Dinkov neizbežni saučesnik u svakoj antisrpskoj svinjariji.
Portal nema nikakve veze sa novinarskim udruženjem i predstavlja poligon za najprljaviju šovinističku propagandu uperenu protiv države Srbije.
Strani donatori i dalje uredno finansiraju "Autonomiju", a Gruhonjić na njemu svakodnevno ispisuje mržnju prema svemu što je srpsko, agituje za likvidaciju svake Srbije, pa čak poziva i na građanski rat među Srbima, kao što je i napisao u svom tekstu povodom dolaska albanskog premijera Rame u Beograd: "…Jer svi će polako doći na red u Srbiji koja nema rešenje ni za šta, a ima ogroman potencijal za imploziju, za nasilje i progon, to jest za ‘omanji’ unutrašnji rat…".
Na najpodliji način, u svojim redovnim rubrikama na portalu "Autonomija", redovno i ogavno laže i krivotvori čak i istorijske činjenice!
Niko nadležan u ovoj državi nije našao za shodno da jednom pozove i ispita ovoga čoveka na okolnosti širenja govora mržnje, širenja ksenofobije i podsticanja na rušenje ustavnog poretka Republike Srbije!
Naprotiv, nagrađen je! Naime, Gruhonjić prima platu kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, redovnu platu i honorare kao predsednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine i kao redovni član Vojvođanske politikološke asocijacije.
Redovne honorare i plate po ugovoru prima u još najmanje pet nevladinih organizacija u Novom Sadu i Beogradu. Sve mu je to bilo malo, pa je konkurisao i za članstvo u upravnim odborima Radio televizije Vojvodina i RRA.
Politički kriminal i subverzivna delatnost kojom se bave on i njegov jaran Nedim Sejdimović, dovoljan su razlog da, za početak, hitno budu razvlašteni iz novinarskog udruženja, sa kojim već odavno nemaju ništa (a, realno, nikad i nisu imali).
Samo zahvaljujući Miodragu Miletu Isakovu, danas kolumnisti Tabloida, koji je ranih devedesetih godina bio osnivač i predsednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine, Gruhonjić i Sejdimović i dalje haraju Vojvodinom i pljuju po Srbiji. Da li su slučajno pristigli u Novi Sad? Da li ih je Isakov nekom nuždom primio i zaposlio? Šta god da je u pitanju, šteta koju njih dvojica svakog dana nanose Srbiji, nemerljiva je.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
SEZONSKI DOZIRANA SRPSKA KULTURA U NOĆNOM MASKENBALU!!
Kako je zahvaljujući "demokratskim tekovinama" i kleptokratskim "promenama" sistematski urnisana muzeologija u Srbiji. Kako je rimska izreka Hleba i cirkusa (igara) postala stvaralački lajtmotiv naše muzeologije. Kako je na najgori mogući način potvrđena narodna poslovica da riba smrdi od glave. Kako je pseudokulturni bašibozuk uzurpirao kulturu. Kako je bizarna nevladina organizacija uzurpirala muzeologiju u Srbiji. Da li uskoro predstoji otvaranje Muzeja propalih direktora muzeja. Ko bi trebao da dobije nagradu za životno delo i počasno mesto u njemu.
Stanislav Živkov
U normalnom svetu manifestacija Noć muzeja (poznata takođe i kao Duga noć muzeja) predstavlja kulturni događaj u organizaciji muzejskih kuća i drugih kulturnih institucija kojem je glavna odlika da su muzejski i drugi izložbeni prostori otvoreni do kasno u noć te da je ulaz potencijalnim posetiocima slobodan ili uz minimalnu novčanu naknadu koja im omogućava posetu ne samo jednog muzejskog ili izložbenog prostora već više njih.
Prva Noć muzeja održana je u Berlinu pod nazivom Lange Nacht der Museen 1997. godine. Zbog izuzetnog interesa i načina na koji je ideja o samom događaj realizirana ubrzo se proširio na više institucija i različitih gradova širom Evrope pa i sveta.
Ovo sve važi za bilo koju iole normalnu zemlju u kojoj država normalno funcioniše ali s obzirom da mi već duži niz godina živimo u krajnje nenormalnoj državi u kojoj je sve doslovce okrenuto na tumbe, onda ni najmanje ne čudi što se manifestacija Noć muzeja doslovce pretvorila u ispunjenje starorimske izreke panem et circenses odnosno hleba i igara (u doslovnom prevodu sa latinskog hleba i cirkusa).
Naime ova veoma popularna metafora odnosi se pre svega na sve za metode kojima neka vlast osigurava podršku stanovništva tako što obilno zadovoljava njegove kratkoročne interese i nevažne potrebe, a nauštrb dugoročnih interesa, odnosno da bi mu skrenula pažnju s daleko važnijih problema.
Naravno ovde nije u pitanju nikakva vlast nego interes pseudokulturnog bašibozuka kome je jedino važno ne da vidi nego da negde bude viđen a to negde upravo mora da bude nešto po svaku cenu pomodno i još gore politički podobno, sve u skladu sa ciljevima udruženog zločinačkog poduhvata urnisanja kulture sa jedne, i punjenja džepova članovima nevladinih organizacija.
Selebriti i rijeliti…
Inače u široj javnosti je malo poznato da izraz Hleba i cirkusa (igara) zapravo potiče iz satiričke pesme rimskog pesnika Juvenala s početka 2. veka u kojoj se on žali na apatiju građana Rima, koji su zahvaljujući podeli besplatnog hleba te sve većim zanimanjem za raskošne gladijatorske igre i druge javne spektakle u organizaciji države, izgubili svaki interes za politiku i brigu o javnim stvarima, odnosno prepustili je carevima i njihovim birokratskim klikama.
U današnje vreme se taj izraz često koristi i za kritiku masovnih medija koji sve manje služe javnosti, a sve više se vode za profitom kroz tzv. infotainment, odnosno insistiranje na trivijalnim temama kao što su, sportska takmičenja, život celebritija i realiti emisije, a nasuprot ozbiljnih društvenih, ekonomskih političkih i kulturnih problema društva.
Sve to naravno još više važi za muzeologiju koja je u periodu nakon tzv demokratskih, bolje rečeno kleptokratskih promena temeljno urnisana pre svega zahvaljujući sistematskom urnisanju drušva zahvaljujući činjenici da su tzv demokratske snage čitavo društvo pretvorile u najobičniju međustranačku buvlju pijacu .
Na takvoj pijaci se trguje direktorskim mestima po stranačkom ključu, a takođe je, barem što se muzeologije učinjeno sve da se važeći Zakon o kulturnim dobrima u što većoj meri derogira i sistematski krši samo kako bi se na mesto direktora muzeja i drugih kulturnih ustanova doveli stranački poslušnici, diletanti, raznorazne plavuše kojima zapravo uopšte nije stalo do muzeologije i zaštite kulturnih dobara.
Njima je u osnovi pre svega rešavanje svojih egzistencijalnih problema kao što su bigamija, nimfomanija, impotencija, slugeranjstvo, pretvaranje muzeja u šoping mol, nameštanje poslića kumovima, braći i sestrama, ljubavnicima, mužu, integracija nevladinog sektora u ustanove kulture, promocija savremenog stvaralaštva, sadomazohizam, pretvaranje umetnosti u omaž Aušvicu, struganje smrdljivih koščurina, dovlačenje kubika zemlje ili ruševina u galerije…
Sve je to moguće samo zahvaljujući činjenici da se od strane samih gradskih uprava sistematski organizuje kršenje zakona o kulturi, odredbi o potrebnoj stručnoj spremi, o obaveznom stručnom ispitu kako bi sve to bilo jako moderno i jako poželjno a muzeologija pretvorila u servis za ispunjavanje najsumanutijih želja raznoraznih kulturtregerki, feministkinja, komunista -pseudo konvertita, nevladinog sektora i ostale nadrikulturne razularene bande.
A pri tome, republičko bilo pokrajinsko ministarstvo kulture ne može da reaguje i spreči nezakonita imenovanja ili izmene statuta i sistematizacija iz prostog razloga jer se zahvaljujući našem višesranačkom sistemu u kome zapravo ne postoje političke stranke već stranke lokalnim samoupravama omogućava da svi nezakoniti opšti akti dobiju status svetih krava i nedodirljivosti.
Na taj način se omogućava da se izmenama sistematizacija načisto srozava kriterijum stručnosti pa recimo nakon magistra nauka izmenama sistematizacije za isto radno naprasno bude neophodna srednja stručna sprema a da radnik zapravo nema ni to već svega 3 razreda srednje škole ali je zato politički podoban pa onda još ode na političku funkciju u opštinu a radno mesto drži rezervisano.
Uostalom sve ove svinjarije postale su najnormalnija stvar iz prostog razloga jer se na najgori mogući način potvrdilo pravilo da riba smrdi od glave o čemu najbolje govori primer naše najuglednije muzejske ustanove Narodnog Muzeja koji je zahvaljujući sprezi raznih štetočina koje do danas ni zašta nisu odgovarale maltene totalno fizički uništen.
Iz razloga jer je za potrebe realizacije udruženog zločinačkog poduhvata u režiji kumovsko -švalersko -žuto-rotarijanskog poduhvata „rekonstrukcije" najpre nekadašnji pomoćnik ministra kulture Jovan Despotović, koji je inače svojedobno najuren iz Muzeja savremene umetnosti, na predlog ražalovane direktorke dr Cvjetičanin Tatjane dozvolio da se muzej zatvori kao bi se natenane mogla straćiti gomila novca na Cvjetičankine najluđe ideje, haljine koje je o trošku muzeja kupovala na putovanjima u inostranstvu ili uzimala umesto naknade za najam prostora i još za to, poput Elene Čaušesku po narudžbini Demokratske stranke ili kao pratilja Borisa Tadića i njegove belosvetske kamarile dobijala raznorazne nagrade u zemlji i inostranstvu.
Dizanje kose na ćebetu
Inače , po svemu sudeći, već pomenuti Muzej savremene umetnosti daleko je bolje funkcionisao pod upravom Radisava Trkulje nego pod sadašnjom direktorkom Branislavom Anđelković Dimitrijević, koja je na to mesto došla ne zbog svojih navodnih muzeoloških zvanja, već kao snajka Vojina Dimitrijevića, čijem je sinu Branislavu Dimitrijeviću Sonja Liht svojedobno otvorila skaredni Centar za savremenu umetnost, najpoznatiji po tome što su sorošovske pare arčene na budalaštine i pseudoumetničke svinjarije, a sam Dimitrijević je kasnije, u vreme dok je bio pomoćnik ministra kulture, nastavio u istom stilu pa je recimo ozloglašenom pseudoumetniku i obožavatelju kanibalizma Zoranu Todoroviću iz kase ministarstva dao 100.000 eura kako bi na venecijanskom Bijesranju 2009. godine organizovao degustaciju pihtija od hirurškog otpada nakon obrezivanja dečaka, pranje ruku sapunom skuvanim od sopstvenog sala i još prodavao po 200 eura ćebiće istkane od ljudske kose!
Inače, bračni par Dimitrijević & Anđelković straćio je neverovatne količine novca ni našta, a Anđelkovićka se u samom muzeju, recimo, proslavila šikaniranjem pojedinih kustosa i odbijanjem da prizna zaslužena muzejska zvanja muzejskim stručnjacima, iz prostog razloga jer su, tokom svojih karijera, za razliku od nje, nešto i uradili!
U isto tu kategoriju spada i policijska snajka, Tijana Palkovljević koja je u poslednjih nekoliko godina temeljno uspela da urniše nekada uglednu ustanovu Galeriju Matice Srpske u kojoj je zavela strahovladu, a kao najvidljiviji rezultat njene strahovlade je skandalozan otkaz noćnom čuvaru Momiru Nikiću samo zato jer je gledao televiziju!
Inače, sadašnja direktorka Tijana Palkovljević, inače, nekadašnji galerijski pedagog, uz svesrdnu saradnju penzionerke Branke Kulić i izvesne Dobrile Jerkov, inače majke portparolke DS-a Aleksandre Jerkov, naveliko kopira sve štetočinstvo koje je napravila prethodna direktorka Branka Kulić, koja je, pak, protežirala svog muža Ratomira i sina Luku, zaposlenog u Muzeju savremene likovne umetnosti Vojvodine.
Tu je, tek, zaposlen čitav niz drugih bizarnih likova i štetočina: izvesna Svetlana Mladenov, koja je zajedno sa kćerkom Sanjom Kojić-Mladenov uspešno urnisala pančevački Centar za kulturu, a ako se zna da je tamo doskora direktor bio izvesni Živko Grozdanić Gera, koji se svojevremeno "proslavio" simulirajući kopulaciju sa Meštrovićevom statuom u Narodnom muzeju, to zaista sve govori i o Geri i o savremenoj umetnosti uopšte!
Naravno tu spada i opskurna vedeta avangarde izvesni Vladimir Kopicl, nazovi avangardni pisac rodom iz Đeneral Jankovića, koji je zabunom zalutao u Novi Sad.
U ovaj zločinački poduhvat arčenja para svesrdno se uključio i izvesni Miodrag Šuvaković, u javnosti daleko poznatijeg pod nadimkom Miško (verovatno jer je i to vrlo in)! Elem, prema podacima sa Vikipedije, rečeni Miško je ex-konceptualni umetnik, a za sve drugo trebalo bi angažovati prevodioce da pojasne šta na primer uopšte znači opis Šuvakovićevog delovanja, koji se, iako sa strukom istorije umetnosti nema ama baš nikakve veze, stalno uvaljuje u raznorazne savete galerija, likovnih kolonija, a još se uz to bavi skribomanijom pišući dibidus nečitke knjižurine.
Žuti fantom u Noći muzeja
Naravno, ovakvih nebuloza ima na sve strane, pa recimo treba podsetiti na čuveni slučaj neovlašćenog snimanja zaposlenih i izdavanje lokala u režiji izvesnog Miroslava Zubića u Pirotu naravno u istu tu kategoriju spada i izvesna Lidija Milašinović, na žalost još uvek direktorka Narodnog muzeja u Kikindi, koja je i tamo temeljno uspela da urniše muzej, što ni najmanje ne čudi, jer su direktori svih muzeja postavljeni od političkih stranka koje su na vlasti u gradovima i opštinama, ali u svakom slučaju muzejska struka je u totalnom kolapsu u kome se zato povremeno javljaju i neverovatne situacije poput one u Muzeju Nikole Tesle, koji pod hitno treba pripojiti Muzeju nauke i tehnike, i kome vrlo verovatno uskoro preti izbacivanje iz otete vile koji se lane "proslavio" rekonstrukcijom sobe hotela Njujorker u kojoj je Tesla živeo!
U najmanju ruku ovo je podsećalo na rekonstrukciju spomen soba gde su se nakon II svetskog rata raznorazni prvoborci fotografisali kako bi retroaktivno dokazivali da su bili učesnici NOB-a za vreme rata, a ne samo nakon oslobođenja, a kako bi ipak bilo i nešto autentično.
Muzej Nikole Tesle pretvoren je u svojevrsni nekrofilni klub, samo zato jer zaposleni u tom muzeju nipošto ne žele da vrate urnu sa pepelom Nikole Tesle njegovim rođacima, kako bi je dostojno sahranili, pošto misle da iz te urne, poput onog sanduka iz prvog filma o Indijani Džonsu, zrači neka božanska snaga koja će direktoru tog Muzeja , inače bivšem novinaru Studija B i uredniku RTS, Vladimiru Jelenkoviću verovatno omogućiti da stekne genijalnost Nikole Tesle i nastavi naučno istraživački rad, upravo tamo gde je Tesla stao!
Inače ovaj bizarni lik koji je u muzeologiju zalutao po liniji gradskog komiteta Demokratske stranke u Beogradu, ostaće zapamćen po skandaloznom šikaniranju muzejskih stručnjaka Zorice Civrić i Dubravke Smiljanić na šta niko nikada nije reagovao, ni Ministarstvo ni gradski sekretarijat za kulturu ni osnivač pošto je vrlo očito da Jelenković za nepoznate novinarsko piskaračke zasluge ima status svete krave!
Stoga ni najmanje ne čudi činjenica da je samo u društvu gde se već više od deset godina dešavaju ovakve budalaštine moguća pojava nevladine organizacije Noć Muzeja koja , u skladu sa sveprisutnim pomodnim štetočinskim svinjarijama i ove godine našu javnost maltretira organizovanjem opskurne i izvikane manifestacija pod imenom Noć muzeja samo zato jer je neko negde procenio da je to veoma moderno, a na to su kao svinja na masnu krpu navalili svi mogući i nemogući muzeji galerije i ostale ustanove kulture.
Sasvim je jasno da manifestacija Noć muzeja predstavlja poseban primer prodavanja magle, odnosno drpeža, muljaže i prevare. Naime, dok se u svim normalnim državama organizacijom ovakve manifestacije bave muzejska društva i ministarstvo kulture, kod nas je ova manifestacija zapravo svojevrsni udruženi zločinački poduhvat predvođen privatnom bračno-vanbračnom manufakturom u koprodukciji sa grupicom anonimnih hohštaplera, doživotno propalih studenata i totalnih diletanata okupljenih oko opskurne produkcijsko umetničke grupe Noć muzeja koja, zloupotrebljavajući trud stotina ako ne i hiljada muzejskih radnika, prodajući muda za bubrege, zapravo sebi pravi spomenik za života, pritom dobro zarađuju.
Tako se sasvim jasno vidi da ova opskurna grupica anonimusa samo zahvaljujući opšteprisutnoj ispranosti mozgova i povodljivosti građanstva za svime i svačime, zapravo prodaje kultutregersku maglu i to otrovnu.
Sam "eminentni" sastav umetničko produkcijske kuće Noć muzeja najbolje govori kakva je to zapravo grupica samoreklamera, prodavaca magle i u krajnjoj liniji muzeoloških diletanata jer je sasvim očito da čitava ta klika predstavlja pravi muzeološki balon od sapunice koji bi u svakom normalnom društvu odavno bio probušen, a sapunica prosuta!
Očito je da se ovde radi o dobro uigranoj pseudomuzeološkoj kliki jer je jasno da najopasniji tipovi u njoj sa muzeologijom nemaju ama baš nikakve veze, a svi ti navodno istaknuti članovi umetničko – produkcijske grupe koja okuplja navodne istaknute umetnike, istoričare umetnosti, sociologe kulture i sve one koji se na bilo koji način bave kulturom, a nastala je s ciljem da se kroz kreativne inicijative afirmišu univerzalne kulturne i umetničke vrednosti zapravo sa muzeologijom i strukom zaštite spomenika kulture apsolutno nemaju veze, niti sa osnovnim etičkim principima muzeologije jer svojim štetočinstvima iz godine u godinu sve više urušavaju muzejsku struku! O tome o kakvim se preseravanjima zapravo radi najbolje govori najava za ovogodišnju manifestaciju Mrak muzeja!
Umnožavanje lokacija
Leonardu da Vinčiju bilo je potrebno deset godina da naslika Mona Lizine usne, a Džejmsu Kameronu isto toliko da napravi prvi 3D film. Jedna decenija dovoljna je da se tečno progovore tri jezika, precizno izmeri klima određenog područja ili naraste trešnjino drvo što sve zajedno ima međusobne veze kao dupe i milihbrot!
Dalje se navodi: za devet dosadašnjih i predstojeću – desetu Noć muzeja – moguće je napraviti revoluciju u umetnosti, progovoriti jezik kulturnog provoda, postati poznat po prijateljskoj klimi i izrasti u događaj s prepoznatljivom tradicijom.
Povodom ovogodišnjeg jubileja, poželeli smo da opišemo fenomen Noći muzeja u jednoj rečenici: „Majsko veče u kojem se kultura uzdiže u zvezde, publika uzdiše od utisaka, a granice umetnosti i provoda se stapaju u istom sazvežđu".
Međutim, iz godine u godinu postaje sve teže izraziti se rečima, i zato smo prešli na jednačine. Naša formula za spajanje kulture i odličnog provoda sadrži najmanje 10 sastojaka: umetnost + inspiraciju + prefinjen sadržaj + jedinstvenu atmosferu na ulicama + inovativnu formu izlaganja + neobične lokacije + ozarene posetioce + nezaboravne trenutke + odličan provod + poseban i misteriozan faktor X.X predstavlja broj slučajeva u kojima je naš auditorijum ostao bez daha X označava broj posetilaca koji su se (bolje) upoznali čekajući u redu na najposećenijim lokacijama X je umnožavanje nesvakidašnjih lokacija koje su postale deo umetničke ponude X simbolizuje neobjašnjivu energiju koja čini Noć muzeja drugačijom od svih ostalih noći u godini X s razlogom provokativnih sadržaja koji pomeraju granice umetnosti X modnih revija na koje se gledalo kao na vrhunsko umetničko delo X koncerata koji su izmamili osmehe, usklike i radost X performansa koji su naterali posetioce da se zaljube u pokret X vaših i naših fotografija od kojih se može napraviti muzejska postavka na posletku:XX je broj narednih Noći muzeja, koje će vas još dugo, dugo radovati.
Kapitalci i štihovi
Sve ovo postaje daleko jasnije ako se u obzir uzme činjenica da je „Noć muzeja" umetničko-produkcijska grupa koja navodno okuplja istaknute umetnike, istoričare umetnosti, sociologe kulture i sve one koji se na bilo koji način bave kulturom, a nastala je s ciljem da se kroz kreativne inicijative afirmišu univerzalne kulturne i umetničke vrednosti.
Osnovna delatnost umetničko-produkcijske grupe jeste osnivanje, organizacija i realizacija manifestacije Noć muzeja. Pored ovoga, bavi se i drugim aktivnostima čiji je zajednički cilj dugoročno povećanje posećenosti muzejskih institucija, kao i povezivanje i saradnja sa sličnim institucijama u zemlji i inostranstvu.
UPG „Noć muzeja" kroz različite projekte i manifestacije sličnog karaktera okuplja i upošljava ljude koji imaju slična interesovanja.
O tome kakvi su se sve kapitalci svojedobno nakotili u krilu Noći muzeja najbolje govori sledeći primer: Dugogodišnji saradnik ove razularene prevarantske bande bio je izvesni Ivan Stanić, koji, inače rođen 1970, a prema podacima sa sajta www. serbiancontemporaryart. info , još od 1993, dakle punih 19 godina imao status navodnog postapsolventa Filozofskog fakulteta u Beogradu, odsek za Istoriju umetnosti!
Dakle, ako pretpostavimo da su po starom statutu studije istorije umetnosti trajale četiri akademske školske godine, pa potom apsolventski staž još godinu dana, proizilazi da nesretni Stanić fakultet sa manje od dvadeset ispita tokom četiri školske godine, studirao svega 24 godine da bi nakon toga neko vreme uhlebljenje pronašao u Narodnom Muzeju gde ga je zaposlila ražalovana direktorka dr Cvjetičanin Tatjana da bi na kraju završio u stovarištu muzeološkog otpada u Muzeju savremene umetnosti, čini se da su se stekli uslovi za osnivanje jednog potpuno novog muzeja, Muzeja propalih muzejskih direktora gde bi sigurno počasno mesto i nagradu za životno nedelo dobila dr Tatjana Cvjetičanin a redovna godišnja priznanja dodeljivala bi posebna komisija u sastavu Jovan Despotović, Miladin Lukić, Branka Kulić i Branislav Dimitrijević, odnosno sve sami štihovi. Spram sveća i tropar!
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije