Архива
MA KAKVO BRE „SVETLO NA KRAJU TUNELA“, KAKVI BAKRAČI… EU JE BIROKRATSKA MAŠINERIJA KOJA DONOSI I SPROVODI ZAKONE PO DIKTATU EVROPSKIH KOMPANIJA!!?
Evropskom Unijom upravlja krupan kapital okupljen u organizaciji „European Round Table of Industrialists" (ERT) koja je pre više od tri decenije napravila skicu puta u zajedničko evropsko tržište.
Pre osam godina formulisana je „Agenda 2025." kojom se predviđa uklanjanje svih dosadašnjih društvenih normi kako bi se jedinka osećala potpuno slobodno i prestala da se interesuje za politiku. Sve ovo je ušlo i u dokument Komisije EU o razvoju do 2020. godine.
Fridrih Emke (dopisnik iz Frankfurta)
Evropska Unija ima tri tela na vrhu koja odlučuju o njenoj politici, a najmanje uticaja ima telo koje je narod direktno izabrao. Parlament EU se sastoji od poslanika koje su na direktnim izborima izabrali žitelji EU, Savet EU se sastoji od predsednika država i vlada zemalja-članica, a Evropska komisija je najviši izvršni organ Unije, odnosno njena vlada. Članove Komisije bira Savet, a Parlament ih potvrđuje i tu se, otprilike, završavaju njegove ingerencije.
Savet formuliše i predlaže zakone koje odobrava Komisija, iako je ona izvršno, a ne zakonodavno telo. Parlament, koji je zakonodavni organ, može Komisiji samo da predloži usvajanje nekog zakona. Građani i sami mogu da predlažu pojedine zakone, ali samo ako u roku od godinu dana sakupe milion potpisa iz najmanje četvrtine zemalja-članica. Ovakav predlog zakona odlazi pred Evropsku komisiju koja može, ali ne mora da ga usvoji.
EU je svojevremeno zamišljena kao konfederacija zemalja-članica, zbog čega su centralne institucije podređene onima na nacionalnom nivou, ili bi bar tako trebalo da bude. Zbog toga je neuobičajeno puno moći preneto na Savet EU, svojevrsni gornji dom (uporediv sa senatom kongresa SAD) koji po pravilu sve odluke donosi jednoglasno, mada je u pojedinim situacijama dovoljna i većina glasova.
Četvrta i najmoćnija institucija Evropske Unije se, međutim, nigde ne pominje, nema je ni u jednom zvaničnom dokumentu. Reč je o „European Round Table of Industrialists" ("Evropski okrugli sto industrijalaca", skraćeno ERT) na čiju inicijativu iz 1983. je formirana Evropska Unija deceniju kasnije.
ERT-ov radni papir o pospešenju konkurentnosti kompanija iz EU pretočen je, primera radi, u martu 2000. u takozvanu „Lisabonsku strategiju" Evropske Unije. Koliki je već u to vreme bio uticaj ERT-a vidi se iz toga da je zasedanje Saveta EU u Lisabonu bilo vanredno sazvano, umesto da se čeka na samo nekoliko nedelja kasnije održano redovno zasedanje.
ERT je osnovan 1983. godine na inicijativu 17 direktora najmoćnijih zapadnoevropskih kompanija i dvojice evropskih komesara. Najzaslužniji za ovo okupljanje bili su tadašnji direktor „Volvoa" Per Gilenhamar, koji je izabran i za prvog predsedavajućeg ove inicijative, kao i komesar za privredu i industriju Etijen Davinjon.
„Volvo" je švedska kompanija, a Švedska u to vreme nije bila članica Evropske zajednice, tako da je učešće Gilenhamara u osnivanju ERT-a dokaz kako se sve ono što se kasnije dešavalo bilo unapred planiralo.
Osim pomenute dvojice, osnivačkom sastanku su prisustvovali i Umberto Anjeli („Fiat"), Helmut Mauher („Nestle), Oliver Leserf („Lafarge Coppée"), Volfgang Zelig („Siemens") i drugi.
ERT nema članove, već u njegovom radu učestvuju direktori 50 najvećih evropskih koncerna i to isključivo po pozivu.
Već na svom prvom sastanku 1983. ERT se zauzeo za ujedinjenje Evrope u skladu sa potrebama krupne industrije. On još uvek ima iste ciljeve i u svom radu najviše se suprotstavlja kako nacionalnim interesima pojedinih država-članica, tako isto i pravima radnika koji bi mogli da oslabe konkurentnost (odnosno prihode vlasnika) evropske privrede. Još na samom početku, odnosno 1983. ERT je tražio da države-članice tadašnje Evropske zajednice i buduće Evropske Unije budu lišene prava na veto.
Osnivanje zajedničkog evropskog tržišta, koje je ERT predložio 1983. godine, opravdavano je navodnom željom da se pospeši produktivnost evropskih kompanija koje bi na raspolaganju imale tržište od pola milijarde kupaca.
U međuvremenu je ERT, međutim, proširio svoja interesovanja i umnožio savetodavne uloge u kojima se pojavljuje na strani evropskih zvaničnika. Danas se ovo udruženje intenzivno meša i u pitanja digitalne privrede, energije, klimatskih promena, obrazovanja, korporativnog finansiranja i oporezivanja, trgovine i investicija. U suštini, ERT se u sve meša.
Nevladina organizacija „Corporate Europe Observatory" kritikovala je u svom izveštaju od 16. aprila 2012. veliki uticaj koji je ERT imao na takozvane "Delorove komisije". Poslednji predsednik Evropske zajednice Žak Delor predvodio je u periodu od 1985. do 1994. tri Evropske komisije koje su postavile osnove za zajedničko evropsko tržište i valutu.
ERT je imao, kako se navodi u izveštaju, esencijalni uticaj na njihov rad, a preko pojedinih članova, direktora najvećih koncerna i na pojedine nacionalne vlade kako bi se bez većih zastoja formirala Evropska Unija bez da se u zadovoljavajućoj meri regulišu i sputaju snage slobodnog tržišta. CEO smatra da se tada propustila prilika da se formira „socijalna Evropa", kako je obećano biračima.
Nastavak „Lisabonske strategije" bila je takozvana „Strategija Evrope 2020." koju je Evropska Komisija objavila u martu 2010. godine. Samo mesec dana ranije, ERT je doneo dokument pod nazivom „ERT’s Vision for a competitive Europe in 2025" (skraćeno često nazivan „Agenda 2025.") iz koga se vidi da je EK svoje ciljeve do 2020. preuzela iz ovog papira.
Najviše sličnosti dva dokumenta pokazuju upravo u domenu politike gde ERT, kao udruženje industrijalaca, sebi dozvoljava veliku slobodu. I „Strategija Evrope 2020.", kao i „Agenda 2025." predviđaju u narednom periodu kako proširenje ljudskih sloboda (biće dozvoljeno i društveno prihvatljivo skoro sve), tako isto i povećanje migracija.
Široko postavljene ljudske slobode su za članove ERT-a zato značajne, jer bi predstavljale socijalni ventil, tako da ljudi ne bi više brinuli o politički značajnim temama. Migracije znače da će tržište rada zadržati (za industrijalce iz ERT-a) zdrav nivo konkurencije kako radna snaga ne bi previše poskupela.
U „Agendi 2025." se smatra da pojedini radnici u Evropi jesu veoma skupi (na primer u Švedskoj ili Nemačkoj), ali da su i toliko efikasni da se isplate. Sa druge strane, strani radnik (posebno migrant) u, na primer, fabrici u Švedskoj nije isto efikasan kao i njegov švedski kolega, zbog čega je potrebno izračunati prosek vrednosti rada onih najefikasnijih i onih najneefikasnijih radnika i toliko plaćati i jednima i drugima. Migranti tako služe, između ostalog, i da bi se snižavala cena rada u Evropi.
ERT je u međuvremenu zvanični lobista u institucijama Evropske Unije, ali se nerado otvoreno pojavljuje u toj ulozi. Njegov uticaj je i dalje enormno veliki upravo preko direktora koncerna koji imaju pristup članovima vlade svoje zemlje. Danas su članovi ovog udruženja direktori kompanija kao što su: Telefónica, Telecom Italia, BASF, Heineken, Nestle, Vodafone, Total, Bayer, FIAT, Nokia, Airbus, MOL, ThyssenKrupp, Royal Philips Electronics, Ericsson, Lafarge, Siemens, Deutsche Telekom, AB Volvo, Rio Tinto, Air Liquide čiji je direktor Benoa Potier trenutni predsedavajući), BMW Group, OMV, Henkel, E.ON, Royal Dutch Shell…
Odluke u Evropskoj Uniji se tako donose što se ciljevi ERT-a pretoče u zakonski akt koji donese Komisija EU posle odobrenja koje dobije od Saveta EU.
Parlament se pri tome ne pita.
Briselski biznis
Fridrih Mozer i Matje Liter snimili su 2013. dokumentarni film pod naslovom „Briselski biznis – Ko upravlja Evropskom Unijom" u kome prikazuju netransparentnost evropskih institucija i veliki uticaj lobista.
„European Round Table of Industrialists" (ERT) se pominje kao najuticajni lobista koji uspeva da izdejstvuje da se odluke donose u skladu sa njegovim predlozima. Tako su, navode autori jedan primer, sva zakonska rešenja koja se tiču evropske transportne mreže prepisana iz dokumenata ove organizacije.
U svom izveštaju iz 2000. godine raniji predsedavajući ERT-a Kit Ričardson citira jedan drugi dokument u kome se kaže kako je jedini način da bi se skrenula pažnja lidera tadašnje Evropske zajednice to da se preda predlog uz primedbu da potiče od ERT-a. On nastavlja konstatacijom kako u Briselu deluje oko 5.000 lobista, tako da je neophodno unapred odrediti agendu za sprovođenje svake odluke, kako bi se sprečilo da se provuče zakon koji nije predložio ERT. Faktički, Ričardson je predlagao da ERT EU Komisiji i Savetu preda listu sa zakonima koje on predlaže, da slučajno ne bi bio izabran neki tuđ predlog.
Kompanije čiji su direktori članovi ERT-a zapošljavaju danas nekoliko miliona radnika u celom svetu i ostvaruju godišnji promet od oko 500 milijardi evra.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
MIGRACIONI HAOS U EVROPI – DEO PLANA ZA DEMONTAŽU NACIONALNIH DRŽAVA
Ruska politička analitičarka Olga Četverikova, u analizi uzroka sadašnje najzde migranata iz islamskih zemalja ka Starom kontinentu, između ostalog kaže da je Evropa postala "mesto duboke etno-kulturne perestrojke" koja vodi njenom pretvaranju u „topioničarski kotao".
Evropljane zamenjuju drugim etnosima koji, mešajući se među sobom, stvarno formiraju naciju „novih nomada". To je samo korak daleko od pretvaranja bogate, hiljadugodišnje kulture u novo civilizacijsko dno. Brutalnom američkom politikom, konglomerat vodećih nacija na svetu polako se pretvara u "treći svet".
Olga Četverikova
Evropski političari jako poštuju osnivača Panevropskog saveza, ideologa ujedinjene Evrope , R.N.Kudenhove-Kalergija (1894 – 1972), koga nazivaju „duhovni otac Evropske unije". Njegovi radovi („Pan-Evropa", „Borba za Pan-Evropu"), napisani dvadesetih godina 20. veka, poznati su i smatraju se za manifest izgradnje Evrope. U njima su dati ciljevi i zadaci formiranja Evrope, koji se nisu promenili ni u naše vreme.
Među te ciljeve spada i formiranje jedinstvene „evropske nacije". Smatrajući da je izdvajanje nacije na bazi krvnog srodstva potpuno netačno, Kudenhove-Kalergi je tom srodstvu suprotstavljao srodstvo po duhu, izdvajajući jedinstvenu „evropsku naciju" kao duhovno zajedništvo koje poseduje zajedničke duhovne učitelje.
Kako bi se rešili nacionalni problemi on je predlagao da se nacija odvoji od države tako, da nacionalnost za pojedinca postane lična stvar. A pošto će pitanje državljanstva u tom slučaju postati drugostepeno, to će dovesti do rešavanja pitanja o državnim granicama: „Postoji samo jedan radikalni način da se evropsko pitanje o granicama reši pravedno i na dug period, a to je put koji se ne naziva prenos granica, već njihova likvidacija".
Međutim, to je samo gornji sloj panevropskog projekta. Svoje shvatanje krajnjih rezultata perestrojke Evrope Kudenhove-Kalergi je izložio u knjizi „Praktični idealizam" (1925) , izdatoj u malom broju primeraka, u kojoj je opisao budućnost Evrope tako što je pokazao kako će izgledati „evropska nacija".
Suštinska ideja Kudenhove-Kalergija je bila obrazloženje duhovnog vođstva judaizma u evropskoj civilizaciji i potreba da se Jevreji pretvore u „rukovodeću duhovnu rasu Evrope".
Među svim Evropljanima koje Kudenhove-Kalergi naziva „ljudi po količini" on izdvaja dve rase „ljudi po kvalitetu" – plemstvo po rodu i Jevreje, koji je trebalo, kako on smatra, da zajedno čine ćeliju buduće evropske aristokratije.
A „jedro ćelije" za njega su bili Jevreji kako zbog svog „specijalnog etičkog odnosa prema svetu", tako i zbog njihove nadmoćne pameti – oni čine takozvano plemstvo mozga ili duhovnu aristokratiju koja zauzima liderske pozicije u borbi za upravljanje čovečanstvom (tipični predstavnici „duhovne aristokratije" po Kudenhove-Kalergiju su bili Lasal, Trocki, Ajnštajn, Bergson i dr.)
Što se tiče ostalih – „ljudi po količini", o njima je Kudenhove-Kalergi pisao: „Čovek daleke budućnosti će imati pomešanu krv. Rase i klase će nestati zbog prevazilaženja prostora, vremena i predrasuda. Buduća evroazijsko-negroidna rasa, spolja slična na staroegipatsku, raznoobraznost naroda će zameniti raznoobraznošću ličnosti".
On je budućnost Evrope video u tome, da će se Evropljani mešati sa drugim rasama i narodima i da će nestati kao nacionalne individualnosti, a njihovu elitu će zameniti jevrejska duhovna kasta vođa.
Ono što se danas dešava u Evropskoj uniji se u potpunosti slaže sa projektima koje je izložio njen duhovni otac. I potpuno je očigledno da su ti projekti nepodudarni i sa očuvanjem nacionalnih država, pa i nacionalnih granica, čak ni sa samim nacijama. Tako da evropski političari, sprovodeći besmislenu migracionu politiku dobro znaju šta rade.
Gazde Evrope
Ono što se danas dešava pred našim očima – dobro isplaniran i vođen „migracioni haos" u Evropi – ne predstavlja iznenadni nalet, već najvažniju taktičku operaciju na putu korenite perestrojke Evrope, deo plana za demontažu nacionalnih država, ali i jačanja Evropske unije, čije rukovodstvo ne služi interesima stanovništva, već samo krupnog evropskog transnacionalnog biznisa, ugrađenog u nadnacionalne strukture.
Tu najvažniju ulogu igra Okrugli sto evropskih industrijalaca ili Evropski okrugli sto (ERT) , osnovan 1983.godine, koji ujedinjuje predstavnike 45 najkrupnijih korporacija Evrope među kojima su najuticajniji Bayer, Shell, BP, Daimler Chrysler, Ericsson, Nestlé, Nokia, Petrofina, Renault, Siemens, Solvay, Total i Unilever, čiji vlasnici redovno prisustvuju i sastancima Bilderberškog kluba. Na čelu Evropskog okruglog stola danas je Lejf Johanson, predsednik saveta direktora švedske kompanije Erikson.
ERT predstavlja jednu od najbitnijih grupa pritiska koja ima odlučujući uticaj na najviše političare i koja obezbeđuje stratešku alijansu između krupnog biznisa i Evropske komisije.
Glavni zadatak ERT-a je promena načina upravljanja Evropom u interesu krupnog biznisa, uz formiranje jedinstvenog centra koji će donositi odluke.
Obrada najviših ličnosti menadžera i odgovarajući izbor kadrova je doveo do toga da ako je ’80-h godina unutar ERT-a još bilo moguće razlikovati grupe protekcionista i globalista, početkom devedesetih među njegovim članovima je već bila postignuta potpuna saglasnost o svemu što se tiče otvorenosti tržišta, granica i privrženosti atlantizmu.
Danas najvažnije pitanje na dnevnom redu ERT-a predstavlja formiranje Transatlantskog trgovinskog i investicionog partnerstva (TTIP) koje je engleski premijer Dejvid Kameron nazvao „najvažnijim bilateralnim trgovinskim ugovorom u istoriji".
TTIP, kako je zamišljeno, treba da obezbedi potpunu kontrolu korporacija nad ekonomijom i socijalnom sferom, svodeći na minimum državno regulisanje. Zato su pregovori o tom projektu održavani iza zatvorenih vrata, sakriveno od evropske javnosti.
Hronologija o pripremi sporazuma TTIP je sledeća: 1990 – doneta je „Transatlantska deklaracija" , 1995. – formirana je inicijativna grupa u kojoj su bili predstavnici biznisa „Transatlantski biznis-dijalog" (TABD), 1998. – konsultativni komitet „Transatlantsko ekonomsko partnerstvo", 2007. – „Transatlantski ekonomski savet" u kome su bili predstavnici najvećih zapadnih firmi. Najzad, 2011. je formirana grupa eksperata najvišeg nivoa koji su preporučili da pregovori o zaključivanju sporazuma počnu 2013.
Potrebnu dokumentaciju priprema Transatlantska politička mreža (TPM) – uticajni institut koji radi na formiranju ne samo transatlantskog tržišta (do 2020), već i evro-američkog vojno-političkog bloka.
TPM je formirana 1992. i ona udružuje evropske parlamentarce, članove kongresa SAD i rukovodioce privatnih kompanija. Nju finansiraju najkrupnije korporacije i banke (Boeing, Ford, IBM, Microsoft, Siemens, BASF, Deutsche Bank, Bertelsmann), oslanja se na projekte najvećih zapadnih centara mozgova (Kraljevski institut za međunarodne odnose Chatham House, Institut Aspena, Evropsko-američki biznis savet, Savet za međunarodne odnose, Brukinskov institut i dr.
Jasan pokazatelj glavne uloge Evropskog okruglog stola u tom projektu je činjenica da je u martu 2013. kao rezultat sastanka A.Merkel i F.Olanda sa rukovodstvom ERT-a došlo do formiranja Francusko-Nemačke radne grupe čiji je cilj bio da se napravi jedinstvena međunarodna trgovinska strategija koja je trebalo da služi privatnim interesima najvećih kompanija Evrope, čiji su predstavnici takođe bili u sastavu pomenute grupe. Kako je rekao jedan od posmatrača „zahtevi ERT-a su da se EU nađe na usluzi preduzećima, i ništa više od toga".
Grupa je dala 312 preporuka ultraliberalnog i antisocijalnog karaktera, koje su se našle kao baza predloga za evropsko-američke pregovore o formiranju TTIP. Najvažnije je bilo: otvorenost tržišta, zaštita investicija i reforma tržišta rada radi „povećanja konkurentnosti".
U julu 2015. Evropski parlament, koristeći poluge pritiska kakve su „pretnja od Rusa" i obavezno postojanje evroatlantske solidarnosti doneo je rezoluciju kao podršku TTIP-u (436 evropskih poslanika je glasalo „za", protiv – 241).
Bez obzira što ta rezolucija nije bila obavezujućeg karaktera, ona je ipak pokazala raspoloženje članova Evropskog parlamenta, od čije pozicije će zavisiti ratifikacija ugovora o TTIP-u.
Da primetimo da ni na toj etapi vlasti nisu dozvolile nikakvu javnu diskusiju, jer većina Evropljana ne podržava sporazum koji vodi svevlašću korporacija i koji će zauvek sahraniti još postojeće ostatke vrednosti evropskog čoveka.
Na žalost, ozbiljnog otpora tom planu neće biti zbog duboke dezintegracije evropskog društva pod uticajem (već dve decenije) demografske revolucije, kao jednog od glavnih faktora jačanja vlasti korporacija.
Zamena evropskih nacija
Sadašnju revoluciju mnogi istraživači nazivaju „demografska katastrofa", obzirom da je Evropa prekinula obnavljanje svog stanovništva. Do 2050.godine, ne uzimajući u obzir imigraciju, umesto sadašnjih 728 miliona Evropljana na kontinentu će biti njih 600 miliona, što je jednako gubitku stanovništva koji danas živi u Nemačkoj, Poljskoj, Danskoj, Norveškoj, Švedskoj i Finskoj zajedno. Toliko umanjenje broja stanovnika je u Evropi bilo samo za vreme epidemije kuge 1347 – 1352.
Posebno je ozbiljna situacija u Nemačkoj (do 2050.godine broj stanovnika može da se smanji sa 82 na 59 miliona ljudi), kao i u Latviji, Mađarskoj i Portugaliji.
U zemljama u kojima je natalitet relativno visok (Velika Britanija, Francuska, Švedska), on se obezbeđuje uglavnom zahvaljujući muslimanima. Kako je otvoreno priznao nekadašnji direktor odeljenja za Rusiju i Zajednicu Nezavisnih Država Nemačkog saveta za spoljnu politiku A. Rar: „…Mi smo na raskrsnici, i teško je reći gde će nas to dovesti… Da, može da se kaže da bela rasa odumire… Otvoreno o tome diskutovati za sada je malo komplikovano, zato što postoji biračko telo…".
Politička nemoć u navedenom pitanju čini da Evropska unija postaje nesposobna da sačuva socijalnu ravnotežu: vrlo brzo će se pojaviti neverovatno jaka potreba za radnim rukama, a to će uticati na održavanje sistema socijalne zaštite.
Za sada u Evropi još rade one generacije koje su rođene u vreme demografskog buma posle Drugog svetskog rata, ali kada oni odu u penziju sve će se iz korena promeniti. Zato grozničavi postupci evropskih političara koji se odnose na produženje penzijskog staža, preispitivanja šema za podršku invalidima, i t.d. u stvari imaju veze sa pokušajem da se koliko god je to moguće zadrži sadašnji pad, posle koga će uslediti potpuna propast visokog nivoa socijalnih standarda i potrošnje.
To može da uspori sve jači dotok imigranata. Ali, kako je još početkom 2000.godine navedeno u jednom tajnom izveštaju francuske vlade, u EU ne postoji alternativa za pozivanje 75 miliona migranata. To je cena očuvanja Evropske unije. Francuski eksperti su priznavali da će to stvoriti vrlo ozbiljne probleme u budućnosti , u rasnom društvu-hibridu.
Međutim, sadašnja generacija evropskih političara neće skrenuti sa svog dosadašnjeg puta: da, ona će izjavljivati da je došlo do propasti multikulturalizma, kao primer će organizovati antiimigracione akcije, ali će ulog na migrante ostati bez alternative – to je strateški pravac kojim ide transnacionalna klasa, pravac koja u potpunosti zadovoljava njene najdublje interese.
Do početka ovog veka na evropskom kontinentu je svake godine pribežište tražilo (prema zvaničnim podacima) oko 400 hiljada ljudi, ali je preko različitih nelegalnih kanala svake godine doticalo još oko pola miliona. Do današnjeg dana ukupna brojnost ilegalaca u Evropi iznosi 5 – 7 miliona ljudi (procene su približne, jer zvanična evropska statistika o njihovoj brojnosti ne postoji).
Najviše nezakonitih imigranata je bilo u Francuskoj, Nemačkoj, Italiji i Španiji. U svakoj toj zemlji bilo ih je od 1 do 1,5 milion, a svake godine se taj broj povećavao još za 100.000.
Put ih je vodio, a vodi i dalje, iz Severne Afrike u Španiju i iz Turske preko Grčke i Albanije u Italiju. Prekretnica na tom planu je 2011. godina – godina „arapskih revolucija", kada je samo u prvih 9 meseci konstatovano 113 hiljada ilegalnih prelazaka granica Evropske unije.
A već 2014. broj izbeglica koje su stigle u Evropu preko Sredozemlja je iznosio 626 hiljada ljudi. Ove godine taj će se broj do kraja godine bitno povećati.
Danas, prema podacima Međunarodne organizacije rada (MOR) , od 175 miliona migranata u svetu 56 miliona živi u Evropi, a od njih 27,5 se bavi privredom. U nekim evropskim zemljama, na primer u Luksemburgu i Švajcarskoj, učešće stranaca u ukupnom broju radne snage dostiže 25%.
Oni uglavnom rade na onim radnim mestima koja ne privlače lokalne stanovnike: rade prljave, teške poslove za koje nije potrebna kvalifikacija, poslove za koje je potrebna niža ili srednja kvalifikacija u sferi usluga, rade na održavanju čistoće i posluge u privatnoj sferi, sezonske poslove u domaćinstvima i turizmu.
Nelegalni migranti koji prema podacima MOR-a čine 1/3 svih međunarodnih migranata predstavljaju mnogobrojni i praktično nekontrolisani segment svetskog tržišta rada. Oni su uglavnom zaposleni u sitnom ili u sivom sektoru ekonomije, čije se srazmere svakog dana povećavaju. Evropska komisija procenjuje da u pojedinim evropskim zemljama taj sektor obezbeđuje između 8 i 30% BDP-a, a u samoj Evropi ukupno 20%.
Ako se ne računa Istočna Evropa, zemlje u kojima je najviše sive ekonomije su Grčka (30 – 35% BDP-a), Italija (27,8% ), Španija (23,4%) i Belgija (23,4%). Središnje pozicije zauzimaju Irska, Kanada, Francuska i Nemačka (od 14,9do 16,3%).
Sivi sektor je počeo da se razvija posebno brzo posle krize 2008.godine. Njen najvažniji segment je trgovina drogom, čija je glavna pretovarna baza u Evropi na Kosovu. Narko trgovina je vrlo razgranata, u njoj rade kosovski Albanci, bugarska i turska mafija, češki kuriri, engleski dileri, italijanska Koza nostra.
A, sve to je samo najniža karika narkomafije koja čini uticajnu opšteevropsku međudržavnu strukturu, sa jakim osloncem u tajnim službama. Narkomafija u vladama evropskih zemalja igra ulogu „nevidljivog menadžera". Ilegalna migracija u tome predstavlja za nju nezamenljiv izvor iz koga u armiju prevoznika narkotika u senci pristižu sve novi i novi ljudi, koje evropsko društvo dovodi u bezizlazan položaj.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije