Архива
MODERNO ROPSTVO KAO NESLAVAN REZULTAT DRŽAVE – USPON SRPSKOG RADNIČKOG ROPSTVA!??
Robovlasništvo je zvanično ukinuto, ali izgleda da ono uprkos tome i dalje postoji u našoj državi. Skoro 0,5 odsto stanovnika je u statusu klasičnih robova, ali ako se kao kriterijum primenjuje i kršenje međunarodnih konvencija kojima je Srbija pristupila, onda je situacija mnogo gora.
Umesto da se protiv toga bori, aktuelna vlast planira ponovno uvođenje javnih ili državnih robova, koji su nestali još sa padom Rimskog carstva.
Igor Milanović
Australijska fondacija „Hodaj slobodno" („Walk Free" Foundation) nedavno je objavila rezultate svog istraživanja o broju robova na svetu. Na planeti, po proceni pomenute organizacije, danas u ropstvu živi više od 45 miliona ljudi!
Kriterijumi Fondacije za određivanje ropstva jesu: prinudni rad, trgovina ljudima, dužničko ropstvo, prisilni brak i komercijalno seksualno iskorišćavanje.
Po ovim kriterijumima, u Srbiji živi 28.700 robova, što čini 0,404 odsto ukupnog stanovništva. Zahvaljujući ovom rezultatu, Srbija je stavljena na 32. mesto svetske liste, od 187 država. Na istom mestu se nalaze Hrvatska, Crna Gora, Bugarska, Grčka i 16 ostalih država.
Nešto goru poziciju iz regiona imaju Makedonija (18. mesto sa 0,639 odsto) i Bosna i Hercegovina (25. mesto sa 0,467 odsto). Budući da kriterijumi fondacije „Hodaj slobodno" ne obuhvataju oblike pokornosti u kojima nema primene ili pretnje silom, Srbija je prošla relativno dobro.
Da su obuhvaćeni svi oni koji moraju da rade za platu nižu od zagarantovanog minimalca (koji ni sam nije dovoljan za život), kao i oni koje poslodavac uopšte ne plaća, ova država bi se nalazila na samom vrhu ove neslavne liste.
Kraljevina Jugoslavija je još 1932. godine prihvatila i usvojila Konvenciju broj 30 Međunarodne organizacije rada u čijem se članu 2 stav 1 daje sledeća definicija: „Prinudni ili obavezni rad označavaće svaki rad ili uslugu koji se zahteva od jednog lica pod pretnjom ma koje kazne i za koji se to lice nije ponudilo dobrovoljno".
Današnja Republika Srbija je pravni naslednik Kraljevine Jugoslavije, a u međuvremenu su donete nove konvencije koje regulišu ovu materiju i koje su još preciznije i pružaju dodatnu zaštitu radnika. Tako preporuka Parlamentarne skupštine Saveta Evrope broj 1663, iz 2004. godine, utvrđuje da prinudni rad obuhvata svako nevoljno radno angažovanje lica uz fizičku ili psihičku pretnju, za koje se ne isplaćuje adekvatna zarada ili uopšte nije predviđena bilo kakva naknada.
Po ovom stavu, na koji se redovno poziva Evropski sud za ljudska prava, bar trećina zaposlenih u Srbiji se nalazi u ropstvu sličnom prinudnom radu.
Za razliku od mnogih drugih, posebno evropskih zemalja, Srbija se uopšte ne trudi da smanji broj sopstvenih građana koji su dospeli u moderno ropstvo. Rad za ponižavajuće nisku platu ili bez ikakve plate, kao i rad u nehumanim uslovima moraju da se smatraju jednim od oblika robovlasništva, pogotovo što zbog visoke stope nezaposlenosti radnici najčešće nemaju alternativu. Umesto da suzbija takve pojave, aktuelna vlast pospešuje razvoj robovlasništva i samo se povremeno, kampanjski bori protiv onih oblika koji obuhvataju primenu klasičnog nasilja.
Prošlogodišnji izveštaj Stejt Departmenta je konstatovao da „…Vlada Srbije ne ispunjava u potpunosti minimum standarda za eliminaciju trgovine ljudima".
Srbija je 22. marta 2005. potpisala, a 14. septembra 2009. i ratifikovala Revidiranu Evropsku socijalnu povelju, čime je ona postala neposredno primenjiva u domaćem zakonodavstvu. Sve je to, međutim, ostalo mrtvo slovo na papiru.
Posle niza parcijalnih izveštaja Evropski komitet za socijalna prava Saveta Evrope izdao je u januaru 2015. svoj prvi kompletan izveštaj o stanju u Srbiji, koji je bio više nego poražavajući. Reakcija vlasti je pokazala da ona uopšte nije zainteresovana da popravi stanje.
Predsednik Vlade Aleksandar Vučić je prvo slavodobitno obavestio javnost kako je u suštini zadovoljan izveštajem, jer je u njemu samo trećina domaćih odredbi proglašena neskladnim sa Poveljom. U stvarnosti, Komitet je od 22 kontrolisane odredbe samo tri proglasio usklađenim sa Poveljom, osam ih nije bilo u skladu, a za 11 Srbija protivno prihvaćenim obavezama nije dostavila dovoljno informacija, što se, takođe, smatra kršenjem Povelje.
Posle ovakvog objašnjenja dobijenog iz Komiteta, u javnosti se pojavio ministar za rad, socijalna, boračka i invalidska pitanja Aleksandar Vulin da brani svog gospodara i situaciju u Srbiji. Po Vulinovom mišljenju, Komitet je pogrešno uzeo da tumači odredbe starog, a ne novog Zakona o radu koji je, navodno, donet u međuvremenu!
Odgovorila mu je u pismenoj formi Nataša Nikolić iz fondacije „Centar za demokratiju", objašnjavajući neupućenom ministru da ne postoje dva Zakona o radu („stari" i „novi"), već samo jedan koji je na snazi od 2005. godine.
Izmene ovog zakona uopšte nisu uzele u obzir obaveze preuzete potpisivanjem Povelje, što je Komitet nesporno utvrdio. Ni Vučić, a ni Vulin se posle ovoga nisu više javljali za reč, jer je u Srbiji umesto zataškavanja krenula akcija opstrukcije Povelje.
Početkom februara 2015. Komitet za ljudska prava Saveta Evrope je sproveo jednu anketu u Srbiji koja je pokazala da samo jedan jedini srpski sindikat priznaje da zna za postojanje ovog komiteta u Strazburu. Svi ostali sindikati su tvrdili kako o tome nemaju pojma, kao ni o tome da se Povelja ne samo direktno primenjuje u Srbiji, već da za zaštitu svojih prava Komitetu direktno mogu da se obrate svi državljani Srbije koji smatraju da im je ugroženo neko od socijalnih prava i to (pod određenim okolnostima) još i pre okončanja sudskog postupka u Srbiji.
Do tog trenutka, uprkos činjenici da je Povelja u Srbiji bila prihvaćena skoro pet i po godina ranije, Komitetu u Strazburu nije stigla ni jedna jedina tužba iz Srbije. Kako je pokazalo jedno kasnije istraživanje, pojedinim radnicima su sami sindikalni lideri sugerisali da se ne obraćaju Komitetu, lažući ih da će od toga imati više štete nego koristi.
Pošto nema saznanja o pojedinačnim i konkretnim kršenjima prava iz Povelje, Komitet za socijalna prava Saveta Evrope može da sudi samo o opštem stanju u Srbiji. U svom izveštaju iz 2014. Komitet je kritikovao važeću zakonsku regulativu o sindikalnom organizovanju, tvrdeći kako ista nije u duhu proklamovane slobode udruživanja. Slično je i sa ostalim zakonima koji su nadzirani, a o kojima je Srbija dostavila dovoljno podataka. Posebno se redovno kritikuju nedostaci u pravima na rad u bezbednim i zdravim uslovima, pravu na socijalnu sigurnost i pravu na medicinsku i socijalnu pomoć.
Po poslednjim zvaničnim podacima socijalnu pomoć u Srbiji prima svega oko 250.000 ljudi, od kojih je oko 100.000 radno nesposobno. Država smatra kako im je za preživljavanje dovoljno 7.800 dinara mesečno i to ne svakog meseca, jer je dobijanje socijalne pomoći ograničeno na devet meseci u godini. Poboljšanje u ovom segmentu nije u planu, ali jeste pogoršanje i to u vidu prisilnog rada.
Aktuelna vlast do sada nije zvanično odustala od najavljivane i od Aleksandra Vulina priželjkivane izmene Zakona o socijalnoj zaštiti kojom bi se uvela obaveza besplatnog rada za sve koji dobijaju neki vid socijalne pomoći, iako bi to značilo ponovno uvođenje državnih robova, kojih zvanično nema još od antičkih vremena.
Konačno, najviše poražava zaključak iz studije Fondacije „Hodaj slobodno", kojim se tvrdi kako je generator daljeg pogoršanja stanja u Srbiji nedostatak civilne i političke zaštite. Na šta posebno utiču nedostatak poverenja u pravosuđe, kao i politička nestabilnost.
A 1. Srpsko roblje i u Sloveniji
Marta meseca ove godine, iznenadna kontrola slovenačkih poreskih i finansijskih inspektora u firmi "Marof Trade", došla je do šokantnih otkrića o teškim kršenjima ljudskih i radnih prava ilegalno zaposlenih radnika iz Srbije i drugih balkanskih država koji su radili u drvnoj industriji, sa svim elementima robovskog rada.
Ministarstvo finansija Slovenije je objavilo tim povodom: "…U akciji je potvrđena sumnja u kršenje poreskih propisa i propisa sa područja zapošljavanja koji zabranjuju rad na crno, osnovnih prava radnika kao i sumnja u trgovinu ljudima".
Međutim, mediji su objavili da je kompanija zapošljavala desetine stranih radnika koji su radili i do 15 sati dnevno, bez redovnog odmora vikendom, a spavali su u iznajmljenim, skučenim i neprikladnim prostorijama, "na smene", jer su dva radnika delila jedan krevet.
Na ruke su dobijali tako malu platu da njom nisu mogli da plate ni kartu za povratak kućama pa su mnogo od njih ostali da robuju, stideći se povratka u zavičaj. Lokalno stanovništvo je znalo za ove robove, ali su svi ćutali o tome dok se neko nije okuražio i sve prijavio nadležnim inspekcijama.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
KOME UOPŠTE TREBA EU: IDIOTSKA POTREBA PRIDRUŽIVANJA KROZ USTUPKE I SAMOODRICANJE NA ŠTETU SRBIJE I NJENIH GRAĐANA!!!
Tokom proteklih petnaest godina, Srbiji su razni kuferaši iz Brisela više puta obećavali brzi ulazak u Evropsku uniju, samo ako njeni državni organi uhvate i isporuče ratne zločince, ako priznaju albansku državu na Kosovu, ako uništi sopstvenu privredu, ako ostavi građane bez posla, bez nade i ako dušu preda đavolu. Kad je sve to konačno bilo obavljeno, odmah su na sto stavljeni novi uslovi. Surovoj sprdnji sa Srbijom, priključile su se i domaće kriminalno-političke elite, kojima odgovara da svoje svinjarije, pljačke i otimačine državne imovine, objašnjavaju "nuždom evropskih integracija".
Nikola Vlahović
Generalni sekretar Evropskog pokreta Nemačke, Bernd Hiteman (Huttemann) , pre nekoliko meseci, jasno je stavio do znanja predsedniku Vlade Republike Srbije, Aleksandru Vučiću, da je nemoguće da se pregovori Srbije sa Evropskom unijom završe do 2018. godine i da je još manje moguće da Srbija postane njena punopravna članica 2020. godine, kako je to zamislio poludeli srpski premijer Vučić.
Pre dve nedelje, iz Brisela je nekoliko članova Evropskog parlamenta potvrdilo mogućnost da će Srbija, u slučaju da EU nekim čudom opstane, biti najbliža ulasku u ovu zajednicu tek 2028. godine!
Brzina kojom narod u Srbiji izumire govori da većina njih taj datum neće dočekati živa. Mnogi će se zauvek odmoriti od svakodnevnih ponižavanja, ispunjavanja uvek novih zahteva briselske birokratije i borbi za biološki opstanak.
Ko je imao hrabrosti da se osvrne i pogleda šta je Srbiji sve stavljeno kao prepreka na putu ka idiotskoj potrebi da se pridruži ovoj posrnuloj zajednici, mogao je da vidi samo krv, znoj i suze. A, rezultati nikakvi.
Samo odricanja i neverovatni ustupci, sve na štetu temeljnih državnih interesa i života budućih generacija. Kome uopšte treba Evropska unija u okolnostima kad se jedan po jedan deo njenog dosadašnjeg ustrojstva nepovratno ruši a njena perspektiva izgleda sve mračnije?
U Briselu, Berlinu, Parizu i gde god stoluju centri moći, Srbiju hvale samo kad pristaje na amputaciju sopstvene državne teritorije i kad priznaje postojanje lažne države Kosovo, koju je stvorila teroristička organizacija OVK, čiji su članovi danas presvučeni u odela diplomata, političara i pregovarača.
Kakva je onda ta unija evropskih naroda, koja zločince prihvata kao državnike i mirotvorce? Od kakvog su ljudskog otpada stvoreni i srpski tirani koji u ovo kolo guraju sopstveni narod, po cenu nestanka?
U Briselu Srbiju ističu kao primer samo onda kad se odriče sopstvene privrede, teritorije, pisma, jezika, kulture i svega što državu čini svojom i suverenom.
Najbolji primer za to je i prošlogodišnja izjava bivše visoke predstavnice EU za spoljnu politiku i bezbednost Ketrin Ešton, pred kraj njenog mandata, kad je bez imalo srama rekla da Srbija može da bude primer ostalima u regionu, jer je pokazala "šta sve može da se uradi sa pravim vođstvom" (Aleksandrom Vučićem).
Ukratko, Eštonova reče da je ovaj diktator sa svojom vladom "pokazao hrabrosti, političku zrelosti i državnički pristup".
Prevedeno na srpski jezik, to znači da je ojadio sopstvenu državu i narod potpisujući takozvani Briselski sporazum kojim je Srbija i zvanično ostala bez dela svoje teritorije.
U domovini Ketrin Ešton, sve to što je Vučić uradio na štetu Srbije, zarad nekakvog nejasnog, dalekog i maglovitog ulaska u Evropsku uniju, naziva se veleizdajom. Takvi u Britaniji nikada ne stignu da obave posao do kraja, nego ih odgovarajuće službe odvedu u tamnicu bez suđenja. Ali, prema britanskim merilima, on je idealan za jednokratnu upotrebu. Dok obavi prljeve, veleizdajničke poslove. Nakon toga će ga maknuti.
Znatno ranije, pred kraj 2013. godine, tokom Vučićeve kampanje zastrašivanja kosovsko-metohijskih Srba, da će bojkotom izbora za albanski separatistički parlament učiniti "istorijsku grešku", više stranih ambasadora u Beogradu, preneli su ucenjivačku poruku iz Brisela Vladi Srbije, da će ovaj samodržac "uspeti da ostvari viziju da uđe u Evropsku uniju do 2020. godine", ako prizna lažnu državu Kosovo na svojoj teritoriji.
Vučiću nije trebalo dva puta govoriti. Ali, nakon dve godine, pregovori sa EU još nisu ni počeli! Stigli su novi zahtevi, da "Srbija i Kosovo počnu proces međusobnog priznavanja", pa će onda, možda, neko da razmisli o početku pregovora.
Ima u Evropskom parlamentu i kriminalnijih ideja: da Srbija jednostrano prizna albansku državu na Kosovu, pa da onda sačeka da ta nadri-država "sazri", pa da onda, jednog dalekog dana, zajedno otpočnu pregovore sa EU.
Treba se na ovom mestu setiti da su, posle dvoipogodišnjih pregovora, 29. aprila 2008. godine, tada aktuelni komesar za proširenje EU Oli Ren i ondašnji potpredsednik Vlade Srbije, Božidar Đelić, potpisali u Luksemburgu takozvani Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji (SSP) između EU i Srbije.
Posle potpisivanja u Luksemburgu, EU je donela odluku da ne primenjuje Prelazni trgovinski sporazum (koji je bio potpisan uz SSP), ali je 16. oktobra Srbija samostalno odlučila da počne jednostranu primenu Prelaznog trgovinskog sporazuma sa EU od 1. januara 2009. godine. Naravno, na štetu nacionalnih interesa Srbije.
Tim činom je devastirana kompletna srpska privreda, slomljena ekonomija i razbijen ekonomski i politički suverenitet. Za samo šest godina primene SSP, od Srbije više ništa nije ostalo osim primitivnog režima i njegovog divljačkog aparata.
A, kako su na Srbiju delovale faze "potapanja" državnih ingerencija i padanja u zamku takozvanih evrointegracija, govore zastrašujuće posledice koje svaki građanin na svojoj koži oseća.
Podsećanja radi, Savet Evropske unije je 30. novembra 2009. godine objavio dokument o viznoj liberalizaciji za zemlje zapadnog Balkana, a već 19. decembra stupio je na snagu bezvizni režim sa EU.
Srbija je i tu platila skupu cenu, jer je masa Roma sa Kosova i Metohije, noseći srpski pasoš u rukama, odmah krenula u pravcu EU, odakle su vraćeni po zakonu o readmisiji.
Naravno, sve je palo na teret građana Srbije, jer je Tadićev, a kasnije i Vučićev režim opljačkao novac koji je EU odobrila za njihov smeštaj.
Ubrzo zatim, 22. decembra 2009. godine, Srbija je zvanično podnela zahtev za prijem u članstvo EU . Od 1. januara 2010. godine započeo je drugi talas liberalizacije uvoza robe iz Evropske unije (što je konačno slomilo domaću proizvodnju i pretvorilo Srbiju u kontejner najgoreg evropskog smeća).
Samo šest meseci kasnije, 14. juna 2010. godine, EU je usvojila odluku o početku ratifikacije SSP između EU i Srbije, koji je 19. januara 2011. Evropski parlament ratifikovao u Strazburu. Pakao za Srbiju tek je počeo da se otvara…
Savet ministara spoljnih poslova zemalja članica EU doneo je 25. oktobra 2010. godine odluku da kandidaturu Srbije za članstvo u Uniji prosledi Evropskoj komisiji na razmatranje. I to je kriminalizovana Tadićeva družina iskoristila u propagandne svrhe, govoreći kako je reč o "istorisjkom uspehu".
Potom je, 28. februara 2012. godine, svih 27 ministara inostranih poslova EU, glasalo za predlog statusa kandidata, a rezultat je bio 26 glasova za i 1 glas protiv. Rumunija je glasala protiv, jer je želela da se zaključi položaj vlaške manjine. Kada je uklonjena i poslednja prepreka na putu ka odobravanju kandidature, Srbija je dobila status kandidata 1. marta te godine.
Ali, američka duga ruka u Evropi nije bila zadovoljna. Tražila je neku povoljnu ličnost među srpskim političarima koja bi pristala da bude dovoljno veliki izdajnik i pozabavi se priznavanjem albanskog Kosova.
Kad je i to obavljeno i kad je potpisan Briselski sporazum , evropski kuferaši spremili su novi spisak zahteva. Na redu je još jedan uslov: promena Ustava Republike Srbije u kome bi pokrajina Kosovo i Metohija bila izbrisana kao integralni deo državne celine. To se, naravno, neće desiti. Biće to kraj kratkotrajne i divljačke vladavine Vučića i njegovih naprednjaka.
Cilj ovakvih provokacija je da Srbija nikada ne uđe u Evropsku uniju, sve dok ona bude postojala. Srećom, ističe joj vreme…To je prepoznala i Turska koja je decenijama stajala pred vratima EU, pa je na kraju shvatila da nikada neće biti članica ove zajednice.
Ministar za evropske integracije Turske, Volkan Bozkir, više puta je rekao kako ova zemlja nema nameru da čeka 50 godina na članstvo u Evropskoj uniji.
Naime, Turska je aplicirala za članstvo u Evropskoj uniji još davne 1987. godine, a pregovori o pristupanju su počeli 2005. godine. Danas je otvoreno 14, a blokirano 17 poglavlja!
Ova mrtva trka, bez nade da se ikada završi, isprovocirala je Bozkira da kaže i ovo: "…Naš početni cilj bio je postići ekonomski razvoj, ali to smo mi i sami postigli". Da bi postala članica, Turska mora uspešno zaključiti 35 pregovaračkih poglavlja, od kojih je jedna trećina trajno neprihvatljiva za njene nacionalne interese. I tu se završava svaka priča o ulasku u "obećani raj".
Ima i bližih primera. Hrvatska je ušla gladna u EU, ali će u njoj malo koji njen građanin preživeti. U tome se slažu svi ozbiljni analitičari, stručnjaci za takozvane evrointegracije. Bugari i Rumuni već godinama žive kao najgora evropska sirotinja.
Novi šef britanskih laburista, Džeremi Korbin (protivnik EU i NATO pakta i čovek koji je javno stao u odbranu Srbije 1999. godine, u vreme divljačkog bombardovanja), traži od Kamerunove vlade da hitno izađe iz Evropske unije. Na sceni je i rušenje takozvanog Šengenskog sporazuma.
Jasno je šta Srbija treba da nauči iz ovoga…
©Geto Srbija
materijal: list protiv mafije