Архива
СПОКОЈСТВО ДОМАЋИНА ЗБОГ ДОЛАСКА, КРЕТАЊА И БОРАВКА МИГРАНАТА У НАШОЈ ДРЖАВИ КАО ПАРКИРАЛИШТА ЗА ЊИХ??
Мигранти се већ сада организовано баве криминалном у Србији, а стране безбедносне службе упозоравају да је то најава сигурних и скорих терористичких напада.
Поједина европска министарства спољних послова упозоравају држављане својих земаља на опасност од тероризма у Србији, стране службе су идентификовале више места на којима се у Србији окупљају и припремају терористи из иностранства, али овдашња власт уопште не реагује на та упозорења. Када буду пале прве жртве биће касно.
Милан Маленовић
Америчка консултантска фирма „Мерцер" објавила је крајем марта 2016. листу 250 најризичнијих градова у свету, међу којима је 17 из Европе. Престоница Србије је на неславном другом месту међу европским градовима, одмах иза Кијева.
Као најважнији разлози за високо позиционирање Београда наведени су: корупција, крађе и вандализам. У извештају за 2017. њима ће се придружити и опасност од терористичких напада.
До краја прошле године је већина европских држава почела да упозорава своје грађанe који би да путују у Србију, како у њој може да дође до терористичких напада, што претходних година није био случај. Најдаље је отишао британски Фореигн Оффице (министарство спољних послова) који потенцијалне путнике обавештава на следећи начин: „Истичемо да постоји ризик од тероризма."
Они који познају језик дипломатије знају да је израз „истичемо" последњи степен пре позива да се у дотичну државу уопште не путује. Овако висок степен упозорења на опасности за стране држављане у Србији није био на снази од бомбардовања 1999. године. Проблем је, међутим, што идентични ниво опасности постоји и за домаће становништво, пошто у својој следећој реченици Фореигн Оффице објашњава: „Напади могу да буду насумични, укључујући и места на која долазе странци".
Британске службе, очигледно, очекују терористичке нападе у Србији који су првенствено уперени против српских циљева, али да у њима могу и странци да буду жртве, односно колатерална штета.
Немачко министарство спољних послова (Аусwаертигес Амт – АА) на свом званичном сајту упозорава немачке грађане да у Србији избегавају велике скупове. У упозорењу се не наводи који су разлози ове забринутости, али у интерним документима АА се наводи како немачка обавештајна служба БНД процењује да у Србији постоји високи ризик од „мигрантског криминалитета, укључујући и тероризам".
У суштини и британски Фореигн Оффице и немачки АА долазе до закључка како Србији прети непосредна опасност од терористичких напада и то од стране миграната који се несметано крећу по нашој земљи.
Странци који бораве у Србији, посебно они који су илегално ушли у намери да траже азил, имају законску обавезу (о чијем се спровођењу нико не стара) да се у року од 48 сати пријаве надлежној полицијској станици.
Они који траже избеглички статус (азил) пребацују се у посебне центре у којима им се узимају подаци, укључујући и оне биометријске, који се затим упоређују са подацима Интерпола, Европола и домаће полиције. Тако је бар предвиђено у теорији, али је пракса сасвим другачија.
Нико са сигурношћу не може да каже колико избеглица у овом тренутку борави у Србији, јер се велики број њих не пријављује надлежним центрима, а домаћа полиција их на то ни не приморава. Ко хоће може да се пријави, ко неће не мора, мада закон каже нешто друго.
У децембру је дошло до једног од домаће јавности скривеног инцидента на граничном прелазу Бачки Брег, када су припадници српске пограничне полиције ухапсили једну особу из Сирије која се налазила на Интерполовој потерници и која им је затим побегла искористивши нашу лошу организованост.
Извештај српског МУП-а тврди како је дотично лице ухапшено приликом покушаја да напусти Србију у правцу Хрватске, што би значило да је оно несметано пропутовало целу земљу упркос црвеној потерници.
Извор Магазина Таблоид из Интерпола тврди, међутим, како је вероватније да је та особа ухапшена приликом покушаја уласка у Србију из правца Хрватске, јер се доводи у везу са терористичким нападима у Западној Европи у којима није могла да учествује да је у то време била у Србији. Било како било, човек који се сумњичи да је терориста побегао је српским полицајцима и сада се, највероватније, несметано креће по Србији.
У Београду се избеглице у великом броју окупљају на три места: у околини Главне железничке станице у центру, код тржног центра „Ушће" и на обали Саве у Блоку 70 на Новом Београду. Полиција никада није извршила контролу ко борави на овим, свима познатим локацијама, па су ова места идеална скровишта за терористе и друге криминалце.
Посебно упада у очи чињеница да се мигранти који илегално бораве у Србији не крију, већ напротив: они бораве на местима на којима одмах упадају у очи. Осим тога, упозоравају стручњаци, није случајно што се налазе поред места на којима се окупља велики број локалног становништва и туриста, као што су железничка и аутобуска станица, или велики тржни центри, који су идеалне мете за терористичке нападе.
По западним изворима, први талас избеглица су чинили најбогатији, док су са сваким следећим таласом долазили све сиромашнији, а ови који сада бораве у Србији могли би се народски назвати „ голи ко пиштољи". То је најсиромашнији слој становништва из Авганистана, Пакистана, Ирака и Сирије, људи који су годинама прикупљали новац за ово далеко путовање. Осим веома скромних новчаних средстава, они су са собом понели нешто што је веома распрострањено на поднебљу са кога долазе, тамо је јефтино, а у Европи тражено: хашиш и сирови хероин.
Средњи Исток је вековима познат по узгоју индијске конопље, биљке од које се добијају марихуана и хашиш. У Србији годинама у назад скоро да уопште није било хашиша, чија је цена раније била за око 20 до 25 одсто виша од цене марихуане, другог и слабијег деривата. У међувремену на београдским улицама се хашиш продаје за по само 10 одсто вишој цени од такозване „прскане домаћице", марихуане из домаћег узгоја изузетно лошег квалитета, а понегде су цене и изједначене.
Велике количине хашиша су у Србију стигле са последњим таласом миграната којима је то, најчешће, једино средство плаћања. Они ово опојно средство продају „на шаку", односно колико одломе од „цигле" (облик у коме се хашиш преноси). Тренутно за „шаку", односно за око 15 грама мигрантима се плаћа 2.000 динара, иако грам ове супстанце на улицама вреди између 1.000 и 1.100 динара.
Српској полицији је ова трговина позната, али она ништа не предузима упркос упозорењима из иностранства. Осим на овај такозвани ситни криминал којим се баве мигранти, страни извори указују и на опасност од тероризма, што је увек непосредна следећа фаза, како показују искуства других земаља.
Терориста из Берлина, Анис Амри, је у својој видео поруци снимљеној пре напада рекао како жели „да убија крсташке свиње". И претходни терористи су слично говорили, што показује да на удару исламиста нису само државе учеснице ратова на Блиском и Средњем Истоку, већ све, апсолутно све хришћанске земље, па тако и Србија.
По изворима Магазина Таблоид из Интерпола, у Београду, осим поменуте три локације на којима се скупљају мигранти, постоји и четврта, коју користе само појединци. Ради се о „молитвеном простору" у близини Палате „Србија" у којој је седиште Министарства унутрашњих послова.
„Молитвени простор" је назив који се користи за места заједничких молитви муслимана која нису у рангу џамије. Поменути простор је обичан изнајмљени стан на Новом Београду у коме се петком обављају групне молитве, а осталим данима се ту држе наводна предавања из Курана и ислама уопште. Та „предавања" су само маска за несметано окупљање одабраних миграната за које наш извор из Интерпола тврди како су, у ствари, будући терористи. Они ту добијају не само инструкције, већ и новац за наставак свог путовања ка Западној Европи.
И у Суботици, тренутно граду са највећим бројем избеглица у односу на домаће становништво, ситуација је слична. Сви мигранти уз помоћ мапа, које добијају током путовања, долазе до старе циглане, где се распоређују: највећи број њих одлази у неформалне избегличке кампова у близини границе, доста мање њих се упућује да се пријави у државне центре за смештај избеглица, а најмањи број се шаље на адресу Карађорђев пут 62, према Келебији, где се налази „Цами месцит Мухацир" џамија у којој свако од њих, исто као и у Београду, добија даља упутства и по 300 евра за наставак путовања до следећег зборишта.
Особе које се окупљају у београдском „молитвеном простору" и у суботичкој џамији никада се нису пријавиле српским државним органима, нити је било где евидентиран њихов боравак у Србији. За овдашње власти они не постоје.
Забрињавајуће је посебно то што се западне безбедносне службе баве искључиво мигрантима који би из Србије да уђу у Мађарску и Хрватску, односно онима који се налазе на северу наше земље. Ни један извештај не обрађује детаљније стање на југоистоку Србије, односно на територији преко које мигранти долазе у нашу земљу. Ово наводи на закључак, како је Европска Унија заинтересована искључиво да смањи и потпуно прекине долазак нових миграната на своју територију, а Србију посматра као „паркиралиште" за избеглице.
Извештаји са терена показују да би домаће службе безбедности лако могле да открију руте којима се мигранти крећу.
У деловима Србије у којима се избеглице крећу на путу ка границама са Мађарском и Хрватском, проваљено је у скоро све куће чији их власници не користе редовно (на пример викендице). Оне служе као привремено склониште, а из њих је однето све што има било какву вредност.
Исти је случај и у југоисточној Србији, тако да је јасно да путем који прати низ обијених и опљачканих кућа иду главне избегличке колоне које илегално прелазе границу, тврди извор из Интерпола.
©Гето Србија
материјал: Лист против мафије
ГУБИТАК ЗА ДРЖАВУ: ДОКАПИТАЛИЗАЦИЈА ЈЕ ПРИВАТИЗАЦИЈА УСПЕШНИХ ФИРМИ ПО ЖЕЉИ СТРАНИХ ИНВЕСТИТОРА!!?
У већ озбиљно уништеној „Комерцијалној банци", режим Александра Вучића упорно је приказивао лажни биланс успеха како би се прикрило одливање новца и затрли трагови "коначних корисника".
Вучић такође крије и списак акционара Аеродрома "Никола Тесла" који је само у овој години донео преко 40 милиона евра чистог прихода у буџет. Упркос томе, биће продат "пријатељима" из Емирата. Вучићева мафија користи последње тренутке уочи продаје, да из њих покраде што је могуће више пара.
Коначни цех ће, као и увек, платити републички буџет, односно већ опљачкани грађани…
Милан Маленовић
Афера о којој се скоро уопште не говори у јавности, а која најбоље показује како се одабрани понашају када им се укаже прилика, свакако је намештање биланса „Комерцијалне банке" а.д, једне од последњих великих банака у Србији у којој држава има значајан власнички удео.
„Комерцијална банка" је годинама у назад исказивала добит, због чега су директорима на крају године, сходно уговорима, исплаћивани високи бонуси, а акционарима одговарајуће дивиденде. Онда је дошло до ревизије пословања и „чишћења" биланса, па је утврђено не само да банка све ово време није правила тако високе добитке, већ напротив – да је правила високе губитке. Само у првих шест месеци ове године до јуче наводно „успешно" руководство успело је да направи минус од чак 2,6 милијарди динара, односно више од 20 милиона евра.
Интересантна је у овом случају чињеница да Србија није једини акционар поменуте банке. Поред наше државе, која је власник 41,74316 одсто акција, следећи на списку власника је Европска банка за обнову и развој (ЕБРД), која има 24,43484 одсто, а за њом следе Међународна финансијска корпорација (ИФЦ) са 10,14874 одсто и Немачки инвестициони фонд (ДЕГ) који поседује 4,59539 одсто акција.
После њих на списку акционара долазе још и други страни инвестициони фондови, али прва три акционара иза Републике Србије имају један заједнички именитељ: они су акције купили сходно договору између ЕБРД-а и српске Владе о докапитализацији „Комерцијалне банке".
Не треба, такође, заборавити ни да су ЕБРД и ИФЦ, уз ММФ и Светску банку, управо оне међународне институције које врше највећи притисак на српске власти да јавне финансије доведу у ред. При томе, оне саме, као акционари који делегирају чланове контролних тела „Комерцијалне банке", нису успеле, или нису смеле да примете како су биланси лажирани. Ако не могу да воде законито и успешно једну у светским мерилима малу банку, како мисле да среде финансије у једној држави?
Колико милиона евра је исцурело из банке кроз лажне билансе и незаслужене бонусе морала би да утврди истрага, али за сада не постоји политичка воља у Србији да се она и покрене.
Познаваоци банкарског сектора се сећају како је ЕБРД са саинвеститорима у „Комерцијалну банку" ушла још у време Млађана Динкића, када је речено како је банци потребан свеж капитал. „Комерцијална" у то време уопште није стајала толико лоше да би јој била потребана докапитализација у висини и на начин како је то спроведено, а после најновијих догађаја постаје јасно како је све и урађено једино да би тако унет новац могао да буде пласиран у послове који доносе губитке, али кроз које се средства „перу" за познате клијeнте.
„Комерцијална банка" тако постаје најочигледнији пример пословања властодржаца који користе последњу прилику да пре коначне приватизације извуку још пара.
Слично би могло да се догоди и београдском "Аеродрому Никола Тесла" (АНТ) за који Влада упорно најављује скору приватизацију, иако је тако нешто потпуно непотребно.
Влада Републике Србије је дана 9. децембра 2010. године донела Одлуку бр.023-9103/2010-1, према којој су право на пренос 16,85 одсто власништва Друштва стекли грађани Републике Србије, запослени и бивши запослени Друштва.
Након преноса права бесплатних акција на грађане, запослене и бивше запослене, Република Србија поседује 28.511.988 обичних акција, што представља 83,15 одсто од укупног акцијског капитала друштва.
Решењем о пријему акција на Листинг А-Приме маркет 04/4 број 478/11 од 28. јануара 2011. године, акције овог друштва су примљене на Листинг А Београдске берзе. Трговина акцијама Аеродрома "Никола Тесла" на Београдској берзи је отпочела 07. фебруара 2011. године, али се у Централном регистру хартија од вредности не види која је власничка структура друштва данас, односно коме су мали акционари продавали своје акције.
Већ је оваква тајновитост неуобичајена и указује да се спрема нешто незаконито.
По билансу успеха за 2015. годину Аеродром „Никола Тесла" а.д. је остварио приход пре опорезивања у висини од 3.953.930.000 динара, да је за ту годину платио порез у висини од 607.090.000 динара, као и да је остварио нето добитак од 3.291.026.000 динара.
Тренд успешног пословања наставио се и у овој години. Како је почетком децембра објавило руководство, у првих десет месеци 2016. остварени пословни приходи износе 58,9 милиона евра, док је нето добит била 21,6 милиона евра, односно за 22 одсто већа од оне остварене у истом периоду прошле године.
С обзиром на овакво стање, процењено је да у републички буџет може да буде уплаћено додатних 300 милиона динара као такозвана "међудивиденда", односно као аконтација за очекивану дивиденду за ову годину. Међудивиденда је, међутим, уплаћена само држави, као највећем акционару, док остали морају да чекају још пола године да добију свој новац.
Поменутих скоро три милиона евра, заједно са сличним уплаћеним аконтацијама на очекивану добит, послужили су председнику Владе Александру Вучићу да се похвали наводним буџетским суфицитом.
Оно што забрињава не само мале акционаре ове успешне компаније, већ и све грађане Србије, јесте предстојећа приватизација која се припрема за очигледно већ данас познатог купца.
Као прво, АНТ спада у ред најуспешнијих предузећа у Србији и не постоји никаква тржишно оправдана логика која би објаснила зашто се продаје ова "кока која носи златна јаја". Чак и предвиђена проширења и модернизација Аеродрома нису никакви ваљани изговори, јер компанија располаже са довољно сопствених средстава да то финансира.
У случају да је Аеродрому потребно више пара од остварене добити, може да се узме комерцијални кредит код банке, или да се приступи докапитализацији у којој би биле издате нове приоритетне акције од чије продаје би се прикупила потребна средства, а које не би мењале управљачку структуру компаније.
Све ово је у сваком случају за државу корисније од продаје власничког удела.
Међутим, оно што је за државу добро није увек у интересу властодржаца и њихових пријатеља из света крупног капитала.
Наиме, када је арапском "Етихаду" поклоњено 49 одсто власништва у српском авиопревознику "Аир Сербиа", Александар Вучић је на критике како је склопио у суштини лош посао по Србију, одговарао да је једна од добити договорене сарадње са компанијом из Емирата то што ће београдски аеродром постати регионални центар за путнички и карго авио-транспорт, тако да ће кроз дивиденде од ове компаније Србија имати више користи него што би могли да износе евентуални губици "Аир Сербие".
Таман када се кренуло у стварање регионалног центра за ваздушни саобраћај на Аеродрому "Никола Тесла" Влада планира да прода компанију!?!
Очигледно је да су српски властодршци закључили како је последњи час да се њима блиским људима буд зашто продају акције Аеродрома које ће у будућности доносити вишеструко увећану дивиденду. Због тога се и срља у потпуно непотребну, по државу чак и штетну приватизацију нечега што у овом тренутку доноси добит и што ће и убудуће доносити приходе.
А 1. Ко је ко у руководству Аеродрома "Никола Тесла"
Генерални директор Аеродрома "Никола Тесла" а.д. је Саша Влаисављевић, док су остали чланови борда директора: Раша Ристивојевић, Сенка Јеленковић, Дејан Миловановић и Зоран Стојковић.
Генерални директор "Комерцијалне банке" а.д. је аустријски држављанин Александер Пикер, док су остали директори: Јелена Ђуровић, Слађана Јелић, Дејан Тешић и Драгиша Станојевић.
Чланови Управног одбора су: Владимир Круљ, Оливера Матић-Брбора, Мила Коругић Милошевић, амерички држављанин Косров Замани, Швеђанин Матс Кјаер, француски држављанин Филип Делпал, Немац Андреас Клинген, Мирјана Ћојбашић и Љиља Јовановић.
А 2. Иза збирних рачуна, интереси тајкуна
Приватизација губиташа још би могла да буде оправдана, под условом да се не ради о стратешким ресурсима, али се за компаније које производе губитке по правилу не налазе заинтересовани купци.
"Фабрика аутомобила Прибој" је после вишегодишње агоније прошла стечајни поступак и из државног предузећа постала – државно предузеће. Изгубљене су године у неуспешном експерименту приватизације овог некадашњег гиганта. Милиони евра су дати "приватизационим саветницима" и осталим мешетарима, да би се на крају послушао пре много година дат савет стручњака да се ФАП уклопи у наменску индустрију. Радници који годинама нису примали плате добиће такође акције, али ће их одмах продати општини Прибој по унапред договореној цени.
Годинама Александар Вучић није смео да каже како наводни купац ФАП-а из Финске у суштини није заинтересован за тај посао, а исто то се дешава и са земунским "Икарбусом" који пропада највише захваљујући томе што председник Владе и даље сањари о томе да ће ту компанију да преузме немачки "Мерцедес".
Земунски произвођач аутобуса преживљава само тако што не уплаћује порез и доприносе на плате радника, а држава та потраживања конвертује у власничке уделе. Свако нормалан би у таквој ситуацији одавно започео реорганизацију, али је проблем "Икарбуса" што у врху његове власничке структуре постоје чак три кастоди рачуна анонимних акционара: "БДД М&В Инвестментс " а.д. има 8,01101 одсто акција, а два збирна рачуна "Социете генерал банке" а.д. имају по 3,36293, односно 2,26729 одсто акција.
Иза збирних рачуна најчешће се крију домаћи тајкуни блиски власти, који покушавају да "Икарбус" државним парама одрже у животу док се не појави неко ко би откупио све акције. Док не показују интересовање за српске посрнуле гиганте, страни инвеститори су итекако заинтересовани за куповину овдашњих стратешких ресурса, тако да чак 80 одсто флаширане воде која се продаје на српском тржишту потиче из домаћих извора чији су власници странци.
©Гето Србија
материјал: Лист против мафије
POLITIČKI OPSTANAK KROZ FUTUR: PROPAGANDNI EFEKTI, ŠARENE LAŽI I OBMANE PREDSEDNIKA VLADE U SRBIJI!?
Obećanje, ludom radovanje. Ta narodna mudrost, koja pedagoški upozorava lakoverne, ne važi za Aleksandra Vučića. On istovremeno obećava i ludački se raduje svojim lažima. Za 25 godina karijere Vučić je stekao ogromnu imovinu, nekoliko stanova, kuća, krcate sefove i tajne račune u inostranstvu, nosi odela koja koštaju desetak hiljada evra, a na ruci mu blista „Humbolt" sat od 42.000 evra…
A, sve to bez ijednog dana radnog staža. Sve samo zahvaljujući politikantskim lažima i prevarama, tvrdi kolumnista Magazina Tabloid Predrag Popović, bivši glavni urednik dnevnih listova Dnevni Telegraf, Nacional i Pravda, i dugogodišnji Vučićev saradnik i prijatelj.
Predrag Popović
Prvih 15 godina obećavao je granicu od Karlobaga do Virovitice, letovanja na starim srpskim plažama od Dubrovnika do Rovinja, čišćenje kosovske kolevke od Albanaca i oslobođenje Stare Srbije od Makedonaca.
Junački je, s bezbedne udaljenosti, palacao protiv „ustaša, balija i NATO-nacista", pozivajući normalne ljude da ginu i ubijaju. Iza tih ratnih avantura ostalo je 200.000 grobova, milion bogalja, dva miliona izbeglica svih nacionalnih i verskih opredeljenja. Dok su tuđe mame crnu vunu prele, njegova Angelina mu je pomagala da se useli u stan od 117 kvadrata u „Ju biznis centru" i da opremi vinski podrum u porodičnom zamku u Jajincima.
Kad je istrošio nacionalističku verbalnu municiju, zbunio je neprijatelje i prešao na njihovu stranu . Radikalske laži zakopao je dublje nego Slavka Ćuruviju, da bi slučajno preživelim žrtvama ponudio nove, civilne, Vašingtonu i Briselu dopadljive obmane.
Rasterećen obaveze da bar pokuša da ispuni obećanja, na sav glas je ponavljao mantre o borbi protiv kriminala i korupcije, ekonomskom oporavku, novim investicijama i boljem životu.
Šarene laže su naišle na plodno tlo, decenijama đubreno nesrećom koju su širili SPS, DS i sve mutacije DOS-a. Iscrpljeni balansiranjem na ivici egzistencije, građani su 2012. i u dva sledeća izborna cirkusa iskoristili demokratsko pravo da od sebe naprave budale i da opet poveruju dokazanom prevarantu.
Za 1.500 dana vladavine Aleksandar Vučić je plasirao isto toliko očiglednih laži. Iako je i Maks Veber tvrdio da lažov mora da ima dobro pamćenje, Vučić je smislio efikasniji način odbrane od istine. Kad god bi bio uhvaćen, jednu laž zatrpavao je s tri nove, uvek sikćući na kritizere, agresivno i strasno kao da veruje sebi.
Dokazujući da su mu, kao deca majci, sve prevare jednako mile, s istom energijom obećavao je kule i gradove, otvaranje fabrika, veće plate, med i mleko. Mediji pod njegovom kontrolom svakodnevno tim iluzionističkim trikovima hipnotišu očajne podanike. Na kraju, sve što je obećao glasačima, ispunio je sebi i svojoj dvorskoj sviti.
Najveću i najskuplju prevaru Vučić je nazvao „Beograd na vodi". Za potrebe izborne kampanje 2012. doveo je bivšeg njujorškog gradonačelnika Rudolfa Đulijanija, koji je imao čast da prvi sasluša bajku o velelepnom gradu na obali Save.
– Postoji veliki broj investitora koji su zainteresovani za učešće u ovom projektu, ali o njima sada ne mogu da govorim jer će svi morati da prođu tendersku proceduru. Od taksi za građevinsko zemljište ostaće nam 451 milion evra, što pokazuje da je projekat isplativ i ne zahteva zaduživanje Beograda. Projekat „Beograd na vodi" može da bude realizovan za osam godina, a tržišna vrednost izgrađenih objekata trebalo bi da iznosi više od četiri milijarde evra – rekao je Vučić i, naravno, slagao.
Nije bilo nikakve tenderske procedure, posao je zvanično dobila arapska kompanija „Igl Hils" Mohameda al Abara. Prema master-planu, koji je Vučić promovisao krajem juna 2014. prepuštajući mašti na volju, tada je najavio da će izgradnja „Beograda na vodi" početi u februaru 2015. i to renoviranjem zgrade „Geozavoda", u kojoj će biti komunikacioni centar i koja će biti prvi objekat priveden finalnoj nameni.
Prva A faza obuhvata uređenje centralnog kompleksa, kule „Beograd", rezidencijalnog dela i trgovinskog centra površine oko 200.000 kvadrata, uz koji će biti izgrađena dva ili tri hotela s pet zvezdica. Glavna železnička stanica u roku od šest meseci biće izmeštena u Prokop, a autobuska u Novi Beograd.
Na prostoru od Brankovog mosta do novog železničkog mosta, biće probijen kanal, čime će deo lokacije postati veštačko ostrvo, a dobiće se još dve desne savske obale. Na starom železničkom mostu podignuće se kafići i restorani.
U brojkama, laž izgleda ovako: centralni deo kompleksa biće izgrađen do kraja 2016. godine; „Beograd na vodi" gradiće se na oko 90 hektara; na tom prostoru objediniće se više od 400 sadašnjih katastarskih parcela; kompleks od oko 2.000.000 kvadrata poslovnog i stambenog prostora praviće se u šest faza; tokom izvođenja radova otvoriće se 200.000 radnih mesta; svaki uloženi dinar vratiće se petostruko; za pripremu radne površine za početak gradnje potreban je ulog od oko 2.000.000.000 evra; u projekat će biti uloženo oko 3,5 milijarde evra; kvadrat stambenog prostora u izgradnji će koštati 130 evra; vrednost kompleksa, kada bude završen, procenjuje se na više od osam milijardi evra; od taksi za građevinsko zemljište Beogradu će ostati više od 450 miliona evra; kod starog železničkog mosta biće podignut hotel visok 210 metara, koji će postati nova reperna tačka u Beogradu, dok će pored Brankovog mosta biti podignut još jedan objekat visoke spratnosti; iz objekata koji su predviđeni za rušenje biće iseljeno oko hiljadu vlasnika i njihovih porodica; za ovaj projekat Srbija se neće zadužiti nijednim evrom kredita…
Vučićevu megalomansku predstavu upotpunjava idilična scenografija kojom će, od jednog do drugog šoping centra, krstariti eko-voz, sve s mini-marinama i umetničkom četvrti s amfiteatrom i koncertnom salom, pored koje će biti i prostor za sport i rekreaciju.
– Do kraja 2016. na Savskom amfiteatru biće sagrađene Kula „Beograd", veliki šoping centar, dva hotela i nekoliko stambenih i poslovnih zgrada – rekao je Aleksandar Vučić 27. jula 2014.
Stigli smo do najavljenog roka, a sa Kalemegdana bolje se vidi radikalska karaula kod Karlobaga nego Vučićeve kule i hoteli na Savi. No, dobro se vide železnička i autobuska stanice, koje se nisu pomerile ni milimetar.
Umesto 200.000 novozaposlenih radnika, agažovane su samo dve građevinske firme čiji vlasnici su bliski prijatelji braće Vučić. Vladar je rekao da se država za ovaj projekat neće zadužiti nijednim evrom, još pre nego što je potpisan ugovor s Al Abarom uzet je kredit od 130 miliona evra, a vlast se odrekla onih 450 miliona evra doprinosa.
Izgradnja „Beograda na vodi"ozbiljno kasni, ali ne i Vučić s proizvodnjom laži. Poslednja u nizu prevara vezanih za ovu fatamorganu plasirana je pre tri nedelje, kad je objavljeno da je Ministarstvo građevinastva, saobraćaja i infrastrukture odbilo da izda dozvolu za izgradnju Kule „Beograd".
Ministarstvo je 15. jula usvojilo „Zaključak", kojim je odbacilo zahtev za izgradnju šipova. Razlog je toliko banalan da zaista liči na Vučića – investitor je zahtev podneo u papirnoj umesto u elektronskoj formi.
„Izvod iz projekta za građevinsku dozvolu nije izgrađen u skladu sa Pravilnikom o sadržini, načinu i postupku izrade i načinu vršenja kontrole tehničke dokumentacije prema klasi i nameni objekta. U skladu sa Zakonom o planiranju i izgradnji i Pravilnikom o objedinjenoj proceduri, investitor je imao rok od 30 dana za usaglašavanje, ali je proverom u evidenciji utvrđeno da je rok protekao, a da investitor nije podneo novi zahtev", navodi se u objašnjenju razloga zbog kojih je Kula „Beograd" ostala bez građevinske dozvole.
Da bi spletka izgledala uverljivo, diktator je zakukao da su zbog tog postupka Ministarstva Arapi hteli da odustanu od celog projekta, ali su „samo zbog ličnog prijateljstva" odlučili da nastave sa izgradnjom. Režimski mediji su istovremeno plasirali priču da će Zorana Mihajlović, za kaznu, prva odleteti iz Vlade.
Istini za volju, Mihajlovićka je samo izvršila ono što je Vučić tražio. Posao kasni, investitor, bar onaj zvanični, sa celim projektom ima veze koliko i Ksenija Janković sa Tamarom Đukanović, a vladaru Minhauzenu nedostaje opravdanja zašto je to tako, pa je izmislio formalne razloge – eto, zločesta ministarka iz besmislenih razloga odbija da izda građevinsku dozvolu, sram je bilo.
Ova prevara ukazuje da ima istine u glasinama koje plasiraju pojedini Vučićevi saradnici. Prema tim informacijama, vladar je upao u težak škripac, ne zna kako da se izvuče iz projekta kojim je hteo da zaradi ogromne pare. Početna ideja je bila vrlo jednostavna –nekoliko zgrada u „Beogradu na vodi" podići će njegovi prijatelji iz Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata, a i on će u taj biznis ugraditi novac dobijen od provizija.
Za uspeh tog plana bilo je potrebno samo da se za prve tri-četiri godine izgradi Kula i nekoliko stambenih zgrada, a kasnije šta bude. Iako se obezbedio međunarodnim ugovorom, koji je stavljen iznad Ustava i zakona Srbije, partneri nisu delili njegov entuzijazam, pa je ostavljen na cedilu.
U očajanju, ovog leta se za pomoć obratio domaćim tajkunima, tražeći da svaki izgradi bar po jedan objekat, kako bi se javnost uverila da se u Savskom amfiteatru ipak nešto radi. Dobio je odgovore koji su ga rasplakali. Miroslav Mišković i Milan Beko su ga grubo odbili, Stanku Subotiću ne pada na pamet da se upušta u to, on je, kao i Bogoljub Karić, od ove vlasti već dobio ono što je platio.
Miodrag Kostić mu je priznao da, i kad bi hteo, ne bi mogao da mu pomogne, jer je pred bankrotom. Građanski rat u Ukrajini naneo je ogromnu štetu njegovim poslovima, a ostale investicije se sporo naplaćuju, tako da… mrka kapa…
Zato je Vučić, gospodar života i smrti, vladar koji je bez po muke ukinuo Ustav, sad naprasno podvio rep pred opakom Zoranom i prihvatio činjenicu da ne može dobiti građevinsku dozvolu jer je zahtev poslao na papiru, a ne u elektronskoj formi… Pa, u to ne bi, ni posle gajbe piva, poverovao ni princ prestolonaslednik Danilo.
Na tu obmanu, koju izvodi četiri godine, Aleksandar Vučić je nadogradio i aferu „Savamala". Državni udar, koji su združenim snagama izvršili mafijaši pod fantomkama i policajci koji se nisu odazivali na pozive građana, odigrao se u izbornoj noći 24. aprila. Dešavanja u Hercegovačkoj ulici, kad su noću bagerima porušene zgrade, Vučić je ocenio kao „pogrešna, katastrofalna i kriminalna".
– Da li je neko smeo da reaguje na ovakav način, ko god da je, a mislim da znam kako je to bilo, ali sačekaćemo konačnu istragu i očekujem u narednih sedam do deset dana, da ne ograničavam nikoga, da to bude potpuno jasno i biće potpuna istina izneta ljudima – rekao je premijer 29. maja u intervjuu Televiziji Pink.
Ne samo deset dana, od tada su prošla četiri meseca, a istraga nije završena i istina nije izneta ljudima. Doduše, čitaoci Magazina Tabloid su mogli da saznaju istinu o „kompletnim idiotima" pod fantomkama, Siniši Malom, Nebojši dr Stefanoviću, Zvonku Veselinoviću i ostalim akterima te afere.
U borbi da dođe na vlast Vučić se služio najprimitivnijim populističkim lažima. Zaklinjao se u borbu protiv kriminala i korupcije, a sve se svelo na nezakonit progon Miroslava Miškovića, koji će konačnu reč dobiti u Strazburu, a ta reč će Srbiju koštati nekoliko desetina miliona evra.
Pod Vučićevom vladavinom doneta je uredba kojom građani stariji od 65 godina ovlašćenja za pozajmljivanje knjiga u državnim bibliotekama moraju da overe kod notara, kako bi se znalo ko će, u slučaju njihove smrti, da odgovara za eventualni gubitak knjige vredne 200-300 dinara. Ista vlast je doprinela oslobađajućim presudama Subotiću, Kertesu i Kariću, koji su bili osumnjičeni za pljačku više od sto miliona evra.
Upravo na penzionerima i drugim socijalno ugroženim slojevima Vučić je zasnivao sve svoje parazitske marketinške kampanje.
– Ne kažem da će teći med i mleko, ali tvrdim da će (kad dođem na vlast) biti mnogo bolje. Ako ne bude mnogo bolje, za šest meseci sami moramo da kupimo prnje, jer su očekivanja naroda velika. Za sebe lično to mogu da garantujem, to sam rekao i tako će da bude. Ako se za šest meseci ne vidi da Srbija ide u boljem pravcu, skloniću od odmah – lagao je Vučić pred izbore 2012.
Tada je obećavao da će struja pojeftiniti 20 odsto. Poskupela je 12 odsto, a za ovu jesen Elektroprivreda Srbije već je pripremila više od 90.000 rešenja o prinudnoj naplati. Stambeni kvadrat u Beogradu koštaće samo 380 evra, prosečna plata iznosi 500 evra…
– Samo preko mene mrtvog će RTS i RTV pretplatom uzimati pare od građana Srbije! Šta oni misle, da sam ja lud i naivan – rekao je Vučić. („Blic", 3 mart 2013.)
Skupština Srbije je 29. decembra 2015. usvojila Zakon o privremenom uređivanju načina naplate takse za javni medijski servis, kojim je određeno da se taksa od 150 dinara plaća uz račun za struju. Vučić je ostao živ i nimalo naivan, a još nije potvrđeno da li je lud.
– Ne dolazi u obzir smanjivanje penzija zato što penzioneri zaista jedva preživljavaju. („Večernje novosti", 6. oktobar 2013.) Kakve god reforme da preduzimamo, što god da se zbiva, dragi prijatelji, imajte u vidu jednu stvar koju vam garantujem, penzioneri će biti poslednji u čija će prava bilo ko smeti da dira u državi. Bolje sa naše grbače da se skida sve što može, a penzionerima nema šta da se oduzme. (TV Pink, 10 mart 2014.) U penzije ne dam da se dira. Kada bismo u ta prava dirali ne bi napravili problem samo penzionerima nego i državi („Beta", 10. mart 2014.) – govorio je Vučić pre nego što je postao premijer.
Sredinom septembra 2014. doneo je odluku da se penzije smanje za 10 odsto.
– Međunarodni monetarni fond dozvolio je veće povećanje penzija, ali ja to neću… Eto, neću! – uživao je Vučić (TV N1, 30. oktobar 2015.) u ulozi diktatora koji isključivo po svojoj volji odlučuje da li će građanima biti omogućeno da koriste ostvareno pravo na penziju.
– Srpska napredna stranka će u narednih deset godina dovesti investitore koji će uložiti sto milijardi evra – tvrdio je baron Vučić.
U prvoj godini njegove vladavine u Srbiju su stigla samo 352 miliona evra stranih investicija, nikad manje od 2001. Sledeće godine uneto je 584 miliona, a 2014. i 2015. oko milijardu evra. Dakle, ni blizu obećanih 10 milijardi godišnje.
Ne dozvoljavajući da mu činjenice kvare propagandne efekte, Vučić je nastavio da laže i o konkretnim pojedinačnim primerima.
– Vlada Srbije i finska kompanija SISU potpisali su Memorandum o razumevanju, pa bi proizvodnja kamiona u FAP-u mogla da počne u septembru – izjavio je Vučić 30. maja 2014.
Radnici pribojskog posrnulog giganta, koji su mu tada zdušno aplaudirali, kasnije su dobili otpremnine od po 200 evra (obećano im je 300) po godini staža, a fabrika je gurnuta u stečaj. Na Fince su svi zaboravili, ali ne i na hotel u centru Priboja, koji je u vlasništvu FAP-a, a biće prodat u bescenje.
Ista sudbina zadesila je i radnike drugih firmi koje je vođa spasavao. Za beogradski IMT bila je zainteresovana indijska kompanija „Tafe", ali pregovori s Vladom su propali iz nepoznatih razloga. Vučić i lokalni bos Bratislav Gašić obećali su radnicima kruševačkog „14. Oktobra" da će ih do 20. aprila ove godine preuzeti češka „Tatra". Česi se do danas nisu ni pojavili. U zgradi smederevske Opštine, lično je Vučić radnicima „Želvoza" obećao da ne brinu, opet u aprilu, stiže italijanska „Cimolaja", koja neće samo obezbediti proizvodnju, nego će proširiti pogone i zaposliti još 350 radnika. U maju je „Želvoz" zatvoren i pušten u stečaj.
U nastupu nadahnuća, Vučić je obećao da će arapska kompanija „Al Dahra" „u najskorije vreme" kupiti osam poljoprivrednih kombinata i investirati sto miliona evra u srpsku poljoprivredu.
U oktobru 2013. najavio je da će u Zemunu napraviti fabriku za proizvodnju delova za avio-delove za „Erbas" i „Boing". Kasnije je obećao da će istu fabriku, ovog puta u saradnji s arapskom kompanijom „Mubadala", podići u Pančevu.
Potcenjujući inteligenciju građana, kupovinu „Mercedesovih" šasija za „Ikarbusove" autobuse predstavio je kao investiciju nemačkog privrednog giganta. Po toj logici, pošto je Vučić bivšoj supruzi Kseniji kupio mobilni telefon „Vertu", vredan 7.900 evra, mogao bi da to proglasi američko-britanskom investicijom u intimne odnose mračnog bračnog para.
Vučić od javnosti sakriva i istinu o uslovima pod kojima strane kompanije kupuju srpske firme. Još 4. marta 2014. obećao je da će u roku od mesec dana objaviti ugovor sa „Etihadom" o prodaji JAT-a. Iako mu je ta transakcija bila vrlo značajna u predizbornoj kampanji 2014, čak ni posle sledećih izbora nije ispunio obećanje.
Pored obećanja iz kategorije opštih mesta (zaustavićemo partijsko zapošljavanje, smenićemo nestručne rukovodioce javnih preduzeća, ukinućemo duple funkcije, bolji život stiže za dve godine…), Vučić nije štedeo ni na kadrovskim lažima, poput onih da Siniša Mali neće biti gradonačelnik Beograda ili da nikada neće sarađivati sa Mlađanom Dinkićem, a „ni Bog" ga neće naterati da uđe u koaliciju sa Ivicom Dačićem.
– Pre 20 godina pričao sam neke gluposti kojih se danas stidim – priznao je Vučić nedavno u Njujorku, dok je pred Bilom Klintonom (obolelim od side) glumio Moniku Levinski.
Zbog gluposti kojima je podjarivao ratne strasti Aleksandar Vučić nije odgovarao. Zbog ovih, kojima danas zavarava građane Srbije, moraće da snosi odgovornost i to ne samo političku. Uhvaćen u lažima, obešen na banderi!
P.S. A nerealizovana obećanja u domenu spoljne politike Srbije, nisu obuhvaćena ovim kratkim tekstom……
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ZAŠTITA DIREKTORA NOVOSADSKE LUKE: VISOKA REPUTACIJA ZA DOKTORA OPČINJENOG MATERIJALNIM VREDNOSTIMA…
Vanredni profesor Medicinskog fakulteta u Novom Sadu Aleksandar Milovančev je godinama na glasu. On nije profesor za katedrom, ali njegovi eksperimenti sa ljudima su originalni. Uz asistenciju svoje vanbračne supruge Mire Ač, devizne penzionerke, Milovančev je sa “pažnjom“ pomagao pacijentkinjama na Institutu za plućne bolesti, kojim je rukovodio, a one su mu testamentom ostavljale stanove, kuće, milione dolara.
Potom je on, kao human čovek, pomogao pacijentkinjama da imaju laku smrt. Kada su ga najurili iz DS-a, otišao je kod čiča Tome, a Vučić mu je omogućio da postane direktor Luke Novi Sad. Tu šansu nije propustio.
Nastavio je sa eksperimentima, a švercujući preko Luke kokain, direktor u belom mantilu je u saradnji sa narko mafijom zaradio preko 30 miliona evra. Protivnike je nemilice ubijao i uklanjao, a stradali su i oni koji su za njega ubijali. Opisujemo u nekoliko nastavaka “eksperimente“ profesora Milovančeva, od koga bi svaka mafija mogla da nauči. Možda će u zatvoru napisati i memoare, koji će i druge odvesti na robiju…
Arpad Nađ
Kriminalna biografija Milovančev Aleksandra Bate, vanrednog profesora Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, direktora Luke Novi Sad i člana Glavnog odbora Srpske napredne stranke, rečito govori na kakve kadrove je lični režim Aleksandra Vučića računao prilikom osvajanja vlasti. Sa takvom "reputacijom" i podrškom "sa najvišeg mesta", Milovančev danas hara Vojvodinom.
Milovančev Aleksandar Bata, vanredni profesor Medicinskog Fakulteta u Novom Sadu, bio je nekada ljuti vojvođanski autonomaš, i poznati osvetoljubivi "žuti kadar". Tako je bilo, sve dok ga, zbog istrage oko mrtvih baba (Jelice i drugih baba) koje su otkrivene po podrumima na Institutu za plućne bolesti , a koje su on i njegova supruga Ač Mira doživotno izdržavali u zamenu za nasleđivanje, nisu razrešili sa funkcije na Institutu za plućne bolesti.
Tada su otkrivene i malverzacije sa nabavkama na Institutu, pa je doktor Milovančev, iz inata, preko noći, postao srpski nacionalista, u Vučićevom radikalskom jatu, jedva dočekavši novu funkciju direktora Luke Novi Sad. Tamo, pored kranova i šlepera…
Udružen sa svojom nevenčanom i znatno starijom suprugom, koju je preko Vučićevih radikala bio ustoličio na Novosadskom Sajmu, gde je ova vremešna gospođa, kao predsednik Nadzornog odbora uspela sa direktorom Lukačom da napravi gubitak, koji je dosad neviđen u ovom javnom preduzeću.
Gradonačelnik Vučević Miloš bio je primoran da gospođu Ač, koja je primala na Novosadskom sajmu mesečno oko 400.000 dinara, otera, zbog velikog kriminala, jer je i sve svoje firme uključila u “poslovanje“ sa Sajmom.
Gospođa Ač je pohlepna stara žena koja prima penziju već 40 godina od muža nemačkog državljanina, koji je umro pod čudnim okolnostima. Ona sa Milovančev Aleksandrom ima dva vanbračna sina, a zbog penzije od 3.000 maraka nikada se nisu venčali.
Zbog prestanka prihodovanja na Novosadsklom sajmu, došlo je do žestokog obračuna između gradonačelnika Vučević Miloša i Milovančeva.
U gradskom odboru SNS u Novom Sadu Milovančev je zamenik predsedniku Vučeviću.
Prvo veliko slavlje oko svog postavljanja na kranove novosadske Luke, doktor Milovančev je propratio pečenjem vola, kojeg je dobio od prodavca smrdljivih bataka, Petra Matijevića, da bi uticao kod Aleksandra Vučića da se zataška njegov slučaj, posle izlaska iz zatvora. Svi poznatiji novosadski odbornici SNS-a, opisivali su to slavlje sa velikim gađenjem, navodeći imena svih učesnika, uključujući i članove DS-a, koji su Batini lopovski jataci.
Akteri državnog posla su doktoru Milovančevu u svojoj emisiji poželeli da zaposli oba sina preko SNS-a i postane "kapetan Bele lađe" na Dunavu, jer to još nije probao, kao ni sviranje na harmonici… Ali zato njegov sin Milovančev dr Nikola, u očevom restoranu u Luci često zapeva u društvu Ivane Olujić Oluje, koju je direktor Milovančev zaposlio na dobro plaćenom mestu. Ova pevaljka je, da podsetimo, odgovarala pred Specijalnim sudom u Beogradu, u duvanskoj aferi.
Komšije svakodnevno viđaju Milovančeva kako u večernjim časovima, dolazi mrtav pijan svojim džipom (i uvek sa drugim šoferom), jer u takvom stanju sam ne sme da vozi…
Kako je ovaj bračni par, (Bata Milovančev i Mira Ač) poznat po svojoj bolesnoj pohlepi, uspeo da uđe u Vučićev klan? Jednostavno…
Vučićeva prva supruga, bolovala je od teške bolesti aorte i trebala joj je hitna operacija. Dok se Milovančev povlačio po pokrajinskoj Policijskoj upravi, u kojoj ga je zdušno ispitivan posle ubistva inspektora Glušice (od izjava do detektora laži) stigla je vest od njegovog kolege, poznatog kardiovaskularnog hirurga Pavla Kovačevića, da se Vučićeva supruga može operisati u Francuskoj, kod njegovog prijatelja, profesora Kifera. Odmah se Milovančev brže-bolje učlanio u SNS i ponudio Aleksandru Vučiću da mu o svom trošku završi oko operacije supruge Ksenije.
Odlazi Bata tako u Pariz sa svojom suprugom Mirom i bračnim parom Vučić, a budući Vođa ga odmah prebacuje u glavni odbor SNS-a. Ostalo je istorija.
Kreće njegov uspon u Novom Sadu, gde su ga privremeno zaustavili kadrovi Demokratske stranke, serijom istraga. Milovančeva u Novom Sadu uglavnom poznaju kao izuzetno lošeg čoveka. Upućeni kažu da je poznat po zavisti koja ide do beskrupuloznosti. Opčinjen je materijalnim ili ljudskim vrednostima, onih koji su veći od njega.
Milovančev i njegova supruga Ač Mira nisu samo uzimali lažne svedoke kod smrti baba koje je lečio dr Milovančev, već su i sami lažno svedočili, kada je bivši zamenik direktora "Srbijagasa", Radoslav Vujačić, koji je već hapšen u "aferi Azotara", usmrtio dete vozilom, u naselju Kamenjar, vozeći u pijanom stanju (dozvoljena brzina bila 40 km/h a on vozio 100 km/h sa 2,5 promila alkohola).
Tada lažno svedoče Mira Ač i Bata Milovančev, koji su negirali nalaz uviđaja policajaca iz patrole koja je stigla na lice mesta, za nagradu, uzimaju nešto iz prtljažnika Radoslava Vujačića!
U znak zahvalnosti, Dušan Bajtović je frimama Ač Mire omogućio da vrše gasifikaciju i zaradi milione evra. Zbog lažnog svedočenja!
Za vreme izbora za gradonačelnika Novog Sada, Aleksandar Milovančev svom snagom ometa Igora Mirovića, jureći po svim izbornim jedinicama gde potplaćuje korumpirane članove SNS-a da agituju protiv njega.
Uz to, svaki put kad dolazi od Tomislava Nikolića, na sva glas po gradu priča kako je Aleksandar Vučić "lud ko’ struja", i da više voli da popije sa Tomislavom, koji, takođe, neće ni da čuje da ludi Vučić dolazi kod njega u kabinet kad hoće i kako hoće.
Milovančev i dr Matijašević imali su grupu za likvidaciju u jedinici Intenzivne nege (babama je prvo uzimana socijalna anamneza, pa su sa Instituta odvođene kući kod Milovančevih, gde su davale imovinu u zamenu za doživotno izdržavanje), ali se Bata u međuvremenu vešto sakrio u SNS, iza leđa Aleksandra Vučića!
Babe su odlazile na onaj svet po ubrzanom postupku. Naknadna obdukcija starice, koja je ekshumirana, je zabeležila anomalije u vezi uzroka smrti na 33 strane, a to je opisao sudski lekarski tim na celu sa prof. Draganom Draškovićem, kojeg je Milovančev lično medijski proganjao kao ljubavnika Vesne Pajtić, i koji je pokrao desetine miliona evra iz KC Vojvodine.
U izjavi oko likvidiranih starica za medije dr Sava Nenić, lekar optužio je Aleksandra Milovančeva, i izneo niz činjenica kako su babe likvidirane u Intenzivnoj nezi, preko ekipe za eutanaziju Aleksandra Milovančeva.
Roditelji dr Milovančeva pobegli su posle rata preko Klagenfurta u Austriju, u vreme istraživanja po Vojvodini saradnje sa fašističkim okupatorom od strane OZNE. Loš deo ove biografije porodice Milovančev, oprao je otac njegove znatno starije nevenčane supruge Mire Babić (Ač joj je prezime bivšeg muža), koji je bio poznati udbaš sa Dinare – prezime Babić.
Mira Ač, iako starija od njega pet godina, donela mu je pozamašan miraz, kao udovica bogatog Jevreja dr Ača, koji je pobegao iz Srbije u Nemačku, i koga je pod sumnjivim okolnostima pregazio šleper u Nemačkoj.
Milovančev je za vreme rata u Slavoniji posekao hrastovinu i od toga napravio pilanu u Vrbasu. Opustošio je spačvanske šume. Predstavljao se lažno da je lekar Crvenih beretki, što su oni odlučno negirali. Posle 5. oktobra Milovančev je pobegao u Frankfurt, u kome ima nekoliko stanova ii čekao je rasplet događaja.
Firma njegove supruge Ač Mire posluje sa toalet papirom, tečnim sapunima i papirom za faks, i to i danas prodaje preko tri Instituta u Kamenici.
Vratimo se njegovom poslu u Luci Novi Sad.
U septembru mesecu 2013. godine, Milovančev Aleksandar za savetnika generalnog direktora doveo je Govedarica Aleksandra. Govedarica Aleksandar je sin Govedarice Milutina Miše , koji je 70-tih godina bio direktor firme Centropapir u Novom Sadu, koju je opljačkao, a nakon toga pobegao u Beč, gde je do 1995 godine bio u bekstvu od pravosudnih organa. Govedarica se u Srbiju vratio 1995 godine, kada je zbog sukoba oko imovine, sa bivšom suprugom Govedarica Tatjanom, koja je u međuvremenu našla mlađeg, fizički nestao negde u Bosni.( Ubijen).
Govedarica Aleksandar, savetnik generalnog direktora Milovančev Aleksandra je u periodu 2001 – 2005 godine, kod očevog prijatelja Miodraga Kostića u MC Komercu bio direktor za spoljnu trgovinu (u vreme afere prepakivanja šećera, zbog koje je Srbiji bio zabranjen izvoz šećera. MK Group i Agroglobe (u sastavu MK Group) su komintenti za koje Luka Novi Sad najviše vrši pretovar.
Govedarica Aleksandar je kum Maje Gojković.
Prosečna zapremina barže je 1.500 tona. Prosečna cena koju naplaćuje Luka po toni pretovara je 4 eura. Prostor za manipulaciji je ogroman (umanjivanje količine pretovara koji Luka fakturiše). Luka pretovara i 100.000 tona mesečno (godišnje oko 1.000.000 tona).
Već 27. avgusta 2013. godine Milovančev objavljuje rat predsedniku nadzornog odbora g. Todoroviću, kojem u pismu “stavlja opasnost u izgled“, podsećajući ga da on, Milovančev, ima vlast u Luci, koju je dobio kao poklon od čiča Tome, da obrće milione evra dajući i čiča Tomi i njegovoj Bubici (Dragici Nikolić) lepe poklone. (Oni koji poznaju Milovančeva, tvrde da od njega pre možete uzeti bubreg, nego poklon!).
Od septembra meseca 2013. godine, od dolaska na mesto savetnika po isključivoj odluci (nepisanoj) Milovančeva Aleksandra , bez konsultacija i odluke Izvršnog odbora, bez formalno pravnih ovlašćenja, sva upravljanja finansijama i utvrđivanje količine pretovara vršio je isključivo Govedarica Aleksandar. Od septembra meseca 2013, od dolaska na mesto savetnika, bez formalno pravnih ovlašćenja donosio je odluke iz nadležnosti Izvršnog odbora, čak je odobravao i službena putovanja generalnom direktoru!
Dana 14.10.2013 godine bez odluke Izvršnog odbora Milovančev Aleksandar odlukom br. 2510, Govedarici Aleksandru odobrava službeno putovanje u London. Takođe, dana 14.10.2013 godine bez odluke Izvršnog odbora, bez formalno pravnih ovlašćenja, Goverdarica "za" ime i u ime generalnog direktora Milovančev Aleksandra, potpisuje odluku br. 2509, kojom se Milovančev Aleksandru odobrava službeno putovanje u London.
U obe odluke, u preambuli se navodi da se odluke donose na osnovu zaključka Odbora izvršnih direktora (sednica Izvršnog odbora nije održana,nema zapisnika). U svim odlukama generalnog direktora Milovančev Aleksandra, od 17.07.2013 pa do danas, u preambuli se navodi da generalni direktor odluku donosi na osnovu odluke ili zaključka odbora Izvršnih direktora. Ne postoji ni jedan sastanak Izvršnog odbora,n e postoji ni jedan zapisnik sa sastanka Izvršnog odbora,ne postoji ni jedan zapisnik o rezultatima glasanja članova Izvršnog odbora, ne postoji ni jedan zaključak ili odluka Izvršnog odbora.
Razlog putovanja u London Milovančev Aleksandra u periodu 28.10.2013 – 30.10.2013 godine i Govedarice Aleksandra u periodu 26.10.2013 – 30.10.2013 godine se nalazi u činjenici da se u tom periodu održavao Investicioni dan Srbije u Londonu. U Londonu se nalazi sedište firme M.A.C.E. Group internacional. M.A.C.E Group ima i sedište u Beogradu. Direktor M.A.C.E d.o.o Beograd je Branislav Simović, kum Govedarica Aleksandra.
U Londonu su vršeni lobiranje i pregovori da M.A.C.E Group internacional uđe u Javno privatno partnerstvo sa Luka Novi Sad AD. Nakon povratka iz Londona zaključen je ugovor (br.U -0202) o izradi studije za razvoj Luke Novi Sad. Ugovor su zaključili Simović Branislav, (kum Govedarica Aleksandra),direktor M.A.C.E D.o.o Beograd i Milovančev Aleksandar, generalni direktor Luka Novi Sad. Vrednost ugovora je 9.000.000 dinara. Plaćanje po ugovoru odobravao je Govedarica Aleksandar.. Ugovor je bio fiktivan. Kome su otišli milioni dinara Luke Novi Sad?
Simović Branislav, direktor MACE D.o.o Beograd, kum Govedarica Aleksandra je međunarodni kriminalac u beloj košulji i kravati. Gospodin Simović je od 1998 – 2004 godine "radio" u Ujedinjenim arapskim emiratima (UAE)!
MACE d.o.o Beograd i Simović Branislav su bili konsultanti Philip Morisa u Nišu i Delta sitija u Beogradu! MACE d.o.o Beograd i Simović Branislav su konsultanti za izgradnju fudbalskog, nacionalnog stadiona Srbije. Luka Novi Sad im treba za krijumčarenje i šverc belog i žutog praha.
Luka (lučko područje, prema zakonu) je pod "nadzorom uprave carina", čiji je direktor Miloš Tomić, Vučićev čovek od najvećeg poverenja.
MACE postoji i u Podgorici i u Skoplju. Regionalni direktor MACE za Balkan je Simović Branislav. MACE u Podgorici i Branislav Simović bili su konsultanti za izgradnju luksuzne luke Porto Montenegro.
U februaru 2014 godine izvršena je nepotrebna nabavka vozila. Nabavka vozila izvršena je na lizing od ALD Automotive d.o.o. iz Beograda. Uslove je dogovarao Govedarica Aleksandar.
Govedarica je verziran za dogovor oko uslova lizinga. Govedarica je u periodu od decembra 2010 – avgusta 2013 ( septembru počeo da radi u Luka Novi Sad) radio u Uni kredit leasing Srbija d.o.o. iz Beograda. Zajedno sa nabavkom vozila za Luku, Govedarica Aleksandar izvršio je nabavku novog Grand Cherokee (džip – vrednost 72.800,00 eura)
Dogovorio je da ALD AUTOMOTIVE d.o.o. Beograd, preuzme njegov stari džip Grand Cherokee,vrednost džipa su računali 25.000,00 eura.
Razlika do 72.800,00 eura podeljena je na rate, s tim što je veći deo vrednosti prebačen na rate kojim Luka Novi Sad AD otplaćuje svoja vozila.
Registarski brojevi u nizu: Novokupljena vozila Luke Novi Sad su: Fiat frimont BG 778 OR; Lančia Thema BG 787 TD – službeno vozilo generalnog direktora Milovančev Aleksandra; Fiat 500L BG 780 GR; Fiat 500L BG 780 GO; Fiat Doblo BG 795 ML; Grand Cherokee BG 783 RP – vozilo Govedarica Aleksandra.
Koliko je novca Milovanćev potrošio za vozni park, za najskupocenija vozila, dok istovremeno zaposlenim radnicima, koji po ceo dan ostavljaju svoj znoje, ne uplaćuje doprinose za socijalano i penzizijsko-invalidsko osiguranje? Ko se od zaposlenih pobuni, Milovačev poziva svoju pajser brigadu, koja prvo zastrašuje, a onda i bije!
Novinar Magazina Tabloid razgovarao je, daleko od poslovnih prostorija Luke, sa zaposlenima koje je Milovančev šikanirao od svog dolaska, pretio im ubistvima, Vučićem, Tomom, Vučevićem, načelnikom novosadske policije, njihovim šefom Ivicom Dačićem, Dušanom Bajatovićem…
Zabeležili smo njihova svedočenja, a oni tvrde da su i iz bezbednosnih službi od njih uzimali iskaze, kako Milovančev, kod istovara belog praha i drugih akciznih roba, taj istovar kontroliše lično, i u prisustvu svojih žestokih momaka…Nabrajali su nam ko sve od kontroverznih biznismena prisustvuje istovaru i utovaru belog praha…
Luka Novi Sad je javno preduzeće, u vlasništvu Republike Srbije. Odgovornost za zlodela i kriminal u Luci snosi i predsednik Vlade Srbije !
Državna revizorska institucija još nije završila proveru poslovanja Luke. Njen nalaz trebalo bi da dobiju i poslanici Skupštine Srbije. Neki od nih obećali su novinaru Magazina Tabloid da će postaviti poslanička pitanja, tražeći odgovor o poslovanju Luke i njenog direktora – profesora medicine!
U martu 2016. godine Ministarstvo pravde je uputilo javni poziv zainteresovanim kupcima za Luku Novi Sad AD. U javnost je puštena glasina da su Nemci najzainteresovaniji za Luku Novi Sad AD.
Ovo je prevara i obmana. Luku će sigurno kupiti šeici iz Ujedinjeni arapski emirati.
Beograd na vodi je, takođe, jedna velika perionica prljavog novca. TZV. investitor je i Emirata. Nadzor nad izgradnjom Beograda na vodi vrši MACE d.o.o Beograd i Simović Branislav, koji je od 1998 – 2004 godine navodno radio u Emiratima.
Nakon što se pojavio tekst u prošlom broju Magazina Tabloid, Milovančev je odmah došao u Beograd, da od čiča Tome traži da ga hitno pošalje na neko ambasadorsko mesto. Koje ambasadorsko mesto je tražio, nije nam poznato.
A poznato je da je od Petra Matijevića, najopasnijeg srpskog trovača, uzeo preko dva miliona evra, za “zaštitu od progona“. Naime, gradonačenik Vučević i njegov otac su advokati u Novom Sadu, i sve sudije strahuju od njih. Milovančev je lično birao sudije u Novom Sadu, a one su brzo ukinule pritvor Petru Matijeviću…
A. 1. Voli automobile, muči žene
Milovančev dr Nikola, stariji sin Ač Mire i Milovančev Aleksandra, po završetku studija specijalizirao je navodno, plastičnu hirurgiju u Brazilu, kod najpoznatijeg profesora-hirurga. Voli skupe automobile, brzu vožnju, muziku, voli da zapeva.
Njegova verenica Nataša Silađi je sekretar u Luki. Nikola orgija noću po Novom Sadu. Nasilan je prema ženama, često maltretira devojke u čijem je društvu, za novac. Putuje po svetskim metropolama.Sredinom juna otac je kupio Nikoli nov auto – Porsche 911 – 991 Liftsystem VA, koji je plaćen 187.890 evra. Ima se, može se. Njegov otac, samo od pretovara i šverca belog praha, do sada je “uštedeo“ preko 30 miliona evra.
A. 2. Naoružan do zuba
Milovančev dr Aleksandar kod Policijske uprave Novi Sad ima registrovana 22 komada vatrenog oružja! On je, dok je pljačkao za vreme rata spačvanske šume, bio ugledni socijalista. Ostao je u dobrim odnosima i sa pretposlednjim načelnikom Policijske uprave za Novi Sad Stevanom Krstićem. Prijatelji Miovančeva tvrde da on ima još dvostruko više neregistrovanog oružja, iz kojeg su i izvršena neka ubistva. Dok su “žuti“ bili na vlasti, a on deo tog tima, Milovančev je bio miljenik i te vlasti.
Osim ubijenog Vojislava Škrbića, Milovančev je žestoke momke nabavljao i u Ukraijini, u gradić Mukačevo, blizu Ljvova, sedišta profašističkih snaga Ukrajine.
A 3. Diplomate ga vole
Milovančev Aleksandar je rado viđen gost na diplomatskim prijemima. Upućeni tvrde da ga je promovisao Majkl Devenport, a koji je blizak prijatelj Branislava Simovića. Jude, ustvari, svi vole. Da li se i dr Milovančev odužio g. Devenportu, nismo uspeli da saznamo. Za sada. Ali slike dovoljno govore.
A 4. Voli novinare, ako mu služe
U Luku Novi Sad Milovančev je zaposlio Nikolin Ljubišu, uglednog novinara, bivšeg glavnog urednika RT Vojvodina. Dao mu je platu oko 2.500 evra mesečno. Zadatak Nikolina je da organizuje gošćenja sa novinarima, dopisnicima beogradskih medija – listova Kurur, Blic, Alo, Novosti… koje časti ićem i pićem, a za izvršene usluge i nagradi sa po 200, puštajući dezinfomacije o onima koji mu smetaju.
U poslednje vreme, od kada su svi mediji pod Vučićevom kontrolom Milovančev nema baš puno prostora za upliv u medije, sa svojim dezinformacijama, koje su, uglavnom, odnose na rad Igora Mirovića i Jorgovanke Tabaković i njene porodice.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ĆUTANJE O PROBLEMIMA I PROPUSTIMA U POJEDINIM SEKTORIMA MINISTARSTVA UNUTRAŠNJIH POSLOVA!
Ovo leto biće vruće i zapaljivo i u srpskoj policiji. Amadeo Votkins, protektor zadužen za “sređivanje“ srpskog bezbednosnog sistema, zahteva da se, bez odlaganja, otera iz policije, kao “tehnološki višak“ oko 2.000 policijskih službenika.
Obračuni u policiji su žestoki, a moguće je da padne i krv. Smenom načelnika Uprave kriminalističke policije PU Beograda Dragana Kecmana, koji je poznat kao pristojan čovek i ničim kompromitovan u službi, najava je “požara“ koji može da odnese mnoge načelnike sa svojim mesta, a možda i iz života.
major Goran Mitrović
Sve organizacione jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije su u rasulu. Pоčev od Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) u kojoj se očekuje postavljenje komandanta, do Policijske brigade, kojom komanduje korumpirani i kompromitovani komadant Dušan Puvača, do Policijske uprave za grad Beograd, na čijem je čelu Veselin Milić, čije hapšenje i izvođenje na sud zahtevaju predstavnici međunarodne zajednice u svojstvu protektora nad Srbijom.
Iz dobro obaveštenih izvora novinar Magazina Tabloida saznaje da se prvih dana jula očekuju hapšenja značajno pozicioniranih ličnosti. Čeka se da premijer Vučić formira nov kabinet, ako u tome uspe.
Organizovane grupe, koje pokušavaju da u biznis unese zarađeni novac i uvedu ga u legalne tokove, u sukobu su sa ministrom policije u ostavci dr Nebojšom Stefanovićem. Njemu su ti ljudi kupili i opremili kuću na Bežanijskoj kosi, kuću u Petrovcu na moru, snabdeli ga ogromnom količinom novca . Od ministra se očekivalo da pokrije njihove poslove. Ali… Više javno tužilaštvo u Beogradu pokušava da se bavi svojom “delatnošću“, odnosno da samostalno vodi pretkrivični i krivični postupak. Sve je manje moguće uticati na odluke ovog tužilaštva.
Iz MUP-a Srbije otišao je direktor Milorad Veljović i veći broj visokopozicioniranih načelnika, koji u policiji imaju svoje ljude na poziciji i interese, koje moraju da štite. Sukobi širih razmera i sa nesagledivim posledicama su u izgledu.
I Uprava za vanredne situacije Beograda je u problemima. Osnovnu snagu za gašenje požara na teritoriji grada Beograda čini Vatrogasno spasilačka brigada Beograd, kao jedinstvena teritorijalna vatrogasno spasilačka jedinica za svih 17 opština.
Vatrogasne stanice kao delovi jedinstvene jedinice formirani su na opštinama užeg gradskog područja (Zvezdara, Voždovac, Košutnjak, Zemun, Batajnica, Surčin. Borča Rakovica selo i Železnik), kao i na teritorijama opština Obrenovac, Mladenovac, Lazarevac, Grocka, Barajevo i Sopot. Za gašenje požara na plovnim objektima i objektima u priobalju koristi se brod "Vatrogasac".
Prosečno vreme stizanja ekipa na mesto intervencije je 8 minuta i 10 sekundi. Prosečno vreme stizanja na lice mesta je neznatno povećano zbog blagog povećanja broja intervencija na otvorenom prostoru i na nepristupačnim terenima. Sa realizacijom izgradnje većeg broja vatrogasnih stanica širom teritorije grada Beograda, očekujemo da se prosečno vreme stizanja na lice mesta smanji na oko 5 minuta.
Zakrčenje saobraćajnica je osnovni faktor koji značajno utiče na vreme stizanja. Taj problem bi se mogao rešiti, formiranjem stanica na pojedinim područjima grada (Novi Beograd, Savski venac, Stari grad, Kaluđerica ili Vinča, Mirijevo, itd.). Inicijativa koja je pokrenuta za rešavanje pitanja gradnje vatrogasnih stanica na teritoriji grada Beograda je delom i donela rezultate.
Sa predstavnicima grada Beograda postignut je dogovor oko odabira lokacije i izgradnje male vatrogasne stanice na području Novog Beograda u neposrednoj blizini prodajnog marketa "Tempo".
Skupština grada Beograda je usvojila plan mreža Vatrogasno spasilačkih jedinica na teritoriji grada Beograda. Upravi za vanredne situacije u Beogradu odobrene su nove 22 lokacije za izgradnju vatrogasnih jedinica.
Nagrada "Svetislav Stojanović" deli se u januaru ili februaru za prošlu godinu. Nagrada je za požrtvovanost u spašavanju od požara. Načelnik Uprave za vanredne situacije Beograda za nagradu je predložila samu sebe – Sanja Žigić Vuksanović za 2012. Nagrada je 300 hiljada dinara. Trebalo joj je da renovira stan te godine, ali su se pobunili vatrogasci. Onda je te godine nikom nisu dodelili. Obično se predlažu vatrogasci iz DVD ili profesionalni vatrogasci.
Za izlazak na lice mesta, kada je u pitanju požar ili veća nesreća i katastrofa, vatrogasci imaju manje od jednog minuta iz prostorija VB. U kamionu nemaju uslove za presvlačenje ni dok se nalaze u službenim prostorijama. Na dežurstvu nose radnu uniformu (to je zaštitna uniforma za gašenje šumskih požara i malo je tanja od drugih uniformi), a onda oblače preko nje zaštitnu uniformu (to je univerzalna, za sve uslove gašenja požara, i deblja je). Kad preko radne obuku zaštitnu, a to se dešava u 90 odsto slučajeva, vatrogasci koji idu na intervenciju imaju ograničenu pokretljivost.
Član orkestra Lepe Brene, primljen je 2015. godine u Vatrogasno spasilačku brigadu Beograd, primljen je na posao kao pripravnik u 45 godini! Sada vozi komandanta VSB Radeta Miloševića!
Za vreme ministarske konferencije OEBS-a pravljeni su spiskovi radnika Sektora za vanredne situacije i spašavanje, koji će učestvovati neposredno u obezbeđenju tog skupa u Kombank Areni. Tu proveru su vršili pripadnici BIA i mnogi od proverenih nisu dobili akreditaciju i nisu učestvovali na skupu OEBS-a, ali je zato neposredno posle toga unapređen u načelnika u civilnoj zaštiti L. Maksimović, zvani Maksa, mada je imao negativnu proveru od BIA.
Uslov za rad u Sektoru za vanredne situacije i spašavanje je da mora da ima odsluženu vojsku, zbog te činjenice rok za prijem u MUP – Sektor je pomeren sa 26 na 30 godina. Međutim, primaju lica i od 45 i 50 godina.
Sin načelnika Uprave granične policije primljen je VSB, ali je toliko fizički slabašan da čak prilikom zaduženja osnovne opreme vatrogasca nije mogao da je ponese u kutiji, već mu je morao pomoći komadant bataljona. Kolege su se opravdao pobunile, da sa takvim ne mogu otići na intervenciju.. Prebačen je u centralu Sektora za vanredne situacije, da radi na portirnici.
Sekretarica komandanta VSB ima rešenje za vatrogasca i komadant je svakog meseca nagrađuje varijabilom od 20 odsto. Te pare se troše za kabinet komandanta. Drugi vatrogasci dobijaju nagradu, pa u dogovoru i njima uzimaju tu nagradu za potrebe kabineta.
Ima vatrogasaca koji imaju iskustva u građevinskim poslovima i moleraju. Oni ne idu na intervencije, ali obavezno, svakog meseca dobijaju nagradu jer kreče, vrše građevinske radove rukovodstvu VSB i drugim rukovodiocima MUP-a…
Zbog ovoga vatrogasci koji spašavaju lica iz požara, i koji se nalaze u naletnom vodu, koji su izloženi neposrednoj opasnosti, ne mogu biti nagrađivani. Svi se primaju preko državnog sekretara Milosava Miličkovića.
A 1. Bušni šlemovi
Posle svih promena u Ministarstvu unutrašnjih poslova i Bezbednosno-informativnoj agenciji bezbednosna situacija u Srbiji je postala katastrofalna.
I. Milanović
Nakon nedavne nabavke šlemova i zaštitnih prsluka namenjenih jedinici Žandarmerije u kopnenoj zoni bezbednosti prema Kosovu, pomenuta oprema je 8. juna 2016. u magacinu „Ateks"-a u MUP-u na testiranje predata preduzeću „Best – As 7" iz Beograda, čiji je zakonski zastupnik Vukica Stanisavljević.
Pošto u tom trenutku državna laboratorija za testiranje naoružanja i vojne opreme nije bila u funkciji, „Best – As 7", koji sam nema potrebnu akreditaciju za bavljenje ovim poslom, odlučio je da pomenutu opremu testira u Hrvatskoj. Organizator celog posla bio je Šefket Demirovski, koji živi u Skoplju, u ulici Džona Kenedija, u naselju za koje se smatra da je sedište albanske iredente u Makedoniji. Demirovski je poznat i po svojim kontaktima sa vlastima samoproglašene republike Kosovo. Njemu je u pomenutom poslu testiranja pomagao Dejan Avramović.
Demirovski je avionom stigao u Beograd 23. maja 2016. i to isključivo kako bi organizovao preuzimanje i prebacivanje opreme u Hrvatsku.
Protivno Pravilniku o testiranju, prebacivanje opreme u inostranstvo nisu nadgledale naše bezbednosne službe, niti je samom činu testiranja prisustvovao pripadnik jedinice čija je oprema u pitanju. Demirovski se pobrinuo da mu niko ne smeta.
Prilikom balističkog testiranja zrno je probilo jedan šlem. Da bi to zataškao Demirovski isti predaje Vojinu V. (puno ime poznato redakciji) sa nalogom da ga popravi kako se ne bi videlo probijanje koje je života moglo da košta eventualnog nosioca.
U izveštaju za MUP Srbije, koji je izdala firma koja je vršila testiranje, stoji da je oprema u ispravnom stanju i da je otporna na sve metke. U posebnom izveštaju koji je sastavio za svoje albanske kolege, Demirovski, međutim, navodi koji tip zrna i pod kojim uslovima može da probije šlem.
Pošto jedinica žandarmerije nije bila obaveštena o vremenu i mestu testiranja, njeni pripadnici nisu mogli da istome prisustvuju i da se svojim očima uvere u stepen pouzdanosti šlemova. Da su ih preuzeli ovakve kakvi su, rizikovali bi da ih ubije protivnik sa druge strane demarkacione linije koji je bio upoznat sa njihovom slabom tačkom.
Prilikom predaje zaštitne balističke opreme u Beogradu, nečijom greškom je predat i spisak korisnika, odnosno pripadnika pomenute žandarmerijske jedinice. Takođe su nečijom greškom na testiranje poslati pancirni prsluci zajedno sa tekstilnim delom, koji se inače za ovakve prilike skida, a na kome su ispisani ime, prezime i čin nosioca opreme.
Demirovski i njegovi albanski saradnici došli su tako u posed kompletnog spiska pripadnika žandarmerijske jedinice koja obezbeđuje kopnenu zonu prema samoproklamovanoj državi Kosovo i to zajedno sa saznanjima ko je na kom položaju u jedinici.
Kada je potpukovnik Jovanović iz pomenute jedinice tražio da se tekstilni deo opreme vrati, ispostavilo se da niko ne zna adresu na kojoj se prsluci nalaze, pa je opet angažovan Vojin V. da bi iste našao i predao Žandarmeriji.
O svim ovim problemima i bezbednosnim propustima niko u MUP-u niti BIA-i nije ništa znao, a tako bi ostalo do danas da nije stigla prijava spolja, koja je alarmirala nadležne. U pomenutom dopisu detaljno je opisano ne samo kako je oprema predata, već i kako je, na koji način i gde popravljen prostreljeni šlem da bi se zamaskirala rupa. Ništa od ovoga nadležni iz bezbednosnih službi nisu saznali operativnim radom.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
UMEĆE ŽIVLJENJA: VELIKE SPOSOBNOSTI SKROMNOG KOMESARA ZA IZBEGLICE
Sadašnji prvi čovek Komesarijata za izbeglice i migrante nikada nigde drugde nije radio, ako izuzmemo đubrišta po kojima je sakupljao sekundarne sirovine. Uprkos tome, Vladimir Cucić danas poseduje četiri kuće i dva restorana u Beogradu, kao i hotel na crnogorskom primorju. U životu je promenio skoro sve partije koje postoje na srpskoj političkoj sceni, i uvek je pravovremeno prelazio u stranku koja dolazi na vlast.
Igor Milanović
Vladimir Cucić je rođen 1959. godine u Beogradu, gde je završio školu i diplomirao na Fakultetu političkih nauka. Danas je komesar Komesarijata za izbeglice i migrante Republike Srbije, a njegov životni put bi mogao da se opiše kao ostvarenje sna o putu od deponije do imperije.
Kao mlad momak, ali i kada se oženio, živeo je u dvosobnoj kući svog očuha u Kaluđerici, najvećem divljem naselju na Balkanu. U istoj kući živeli su i Vladmirova majka i očuh. Onda je došlo proširenje porodice.
Da bi preživeo i prehranio ženu i decu, Cucić je devedesetih odlazio na deponije đubreta, gde je sakupljao staklenu ambalažu i prodavao je kao sekundarnu sirovinu. Ubrzo je, međutim, naučio da niko nije toliko siromašan da ne može da bude opljačkan. To se posebno odnosilo na ljude u nesreći, kao što su izbeglice i interno raseljena lica o kojima je on trebalo da vodi brigu.
Cucić je od početka karijere funkcioner u Komesarijatu za izbeglice, gde je promenio skoro sve funkcije pre nego što se popeo na sam vrh.Platu ne prima samo od ove države, već i od nekih iz inostranstva. Bio je na platnom spisku i USAID-a, takozvane „nevladine" organizacije koja za pare i interes američke vlade uspostavlja i održava kolonije po celom svetu.
Kao tadašnji visoki službenik u Komesarijatu, Cucić je nesrećnicima, koji su iz Hrvatske pobegli glavom bez obzira, omogućavao smeštaj u kolektivnom prihvatilištu, ali isključivo za novčanu „donaciju" od 500 tadašnjih nemačkim maraka. Ko neće da plati može da nastavi da noći na prikolici traktora kojim je pobegao pred ustaškim koljačima, ili da se vrati u Hrvatsku. Posle se rat proširio po celom prostoru nekadašnje Jugoslavije i Vladimir je imao sve više klijenata spremnih da mu dobro plate samo da što pre dobiju adekvatni smeštaj za sebe i članove porodice.
Cucić nije znao za milost, jer je kod kuće imao gladnu porodicu koju je trebalo nahraniti. A i okućiti.
Dvosobna očuhova kuća je postala tesna za celu porodicu, pa se Vladimir odlučio da kupi susednu parcelu i tu je počeo da zida kućicu za sebe i ženu Vesnu Dželetović Cucić, danas sudiju Višeg suda u Beogradu. Bila je to u početku obična kuća, jer su prihodi bili mali i nedovoljni za neki luksuz. Jednog dana je u njoj buknuo požar u kome je izgorelo jedno odeljenje.
Srećom, porodica Cucić je pre paljevine sklopila osiguranje protiv požara, pa je uspela da naplati odštetu koja je bila izuzetno visoka, kao da su u vatrenoj stihiji izgorela originalna umetnička dela Rembranta i Da Vinčija. Posle ovoga su na toj i susednoj parceli, koju su Cucići takođe kupili, počela da niče raskošna kućerina. U međuvremenu skromni komesar za izbeglice i skromna deliteljka pravde tu imaju tri velelepne kuće, a četvrtu su za ćerku i zeta podigli u Leštanima.
U dvorištu porodične kuće u Kaluđerici, bračni par Cucić još uvek drži stari auto žute boje, model koji se nekada popularno nazivao „peglica", koji je Vladimir ranije više gurao, nego vozio. Vozilo je podsetnik koliko su bili siromašni pre nego što su počeli vredno da uzimaju mito. Danas svaki član porodice ima sopstvenu limuzinu sa vozačem. Koliko je poznato, Cucićevi nikada još nisu produžili registraciju za neki od svojih auta – čim registracija istekne oni procene da je auto zastareo, pa nabavljaju novi.
Devedesetih, kada je narod bežao od bombi NATO agresora i jeo korenje da bi preživeo, Cucićevi su svoje kučiće hranili paštetama i mesnim narescima iz humanitarne pomoći. To i danas rade, a kao nagradu nekome ko im pomogne oko imanja često umeju da daju obuću ili odeću. Jednom je za klanje prasadi Vladimir mesaru platio sa pet pari novih patika koje je za izbeglice poslao Crveni krst.
Bračni par Cucić ima troje dece. Njihov sin Vuk je, kao i svaki partijski kadar kome treba uhlebljenje bez obaveza, bio i na dobro plaćenom radnom mestu savetnika u Ministarstvu pravde.
Vladimiru moral nikada nije bio prepreka. Od radnog iskustva, osim sakupljanja flaša po deponijama đubreta, ima još samo plodonosno ulaganje novca uzetog od izbeglica. Pored tri kuće u Kaluđerici i jedne u Leštanima, on ima još dva restorana u Beogradu: „Korčagin" i „Maršal" iz koga svake godine na nekadašnji Dan mladosti kreće štafeta za davno umrlog Josipa Broza.
Zbog ove nostalgične svetkovine u restoran često navraća Aleksandar Vulin, proleter sa Dedinja, u čijoj ministarskoj ingerenciji je i Komesarijat za izbeglice. Možda je to jedno od objašnjenja odakle Cuciću toliko para i tolika zaštita od krivične odgovornosti.
Komesar za izbeglice poseduje i dva hektara šume u Slankamenu na kojima se bavi sakupljanjem lešnika za konditorsku industriju, a na crnogorskom primorju ima hotel sa 54 apartmana uređena po najvišim evropskim standardima.
Rat je za većinu ljudi nesreća neviđenih razmera. Za Vladimira Cucića, rat je mogućnost da se još više obogati, jer ljudi tada beže i stižu u kandže Komesarijata na čijem je on čelu, a kome se zatim prebacuju milioni evra za pomoć izbeglicama. Ta pomoć u velikoj meri završava u Kaluđerici, u dvorištu kuća Cucićevih.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
U SRBIJI SU DOZVOLJENI FIKTIVNI BANKARSKI POSLOVI, MEŠETARENJE I PRANJЕ ILEGALNO ZARAĐENIH PARA!??
Kada se udruže Ivica Todorić iz Hrvatske, Andreas Vgenopulos iz Grčke i Radomir Živanić iz Srbije, ovdašnja vlast njihove privatne interese proglašava javnim i od građana otima imovinu koja je zapala za oko ovim tajkunima.
Iza svega stoji misteriozna „Marfin Banka" u Srbiji, čiji se pravi vlasnik krije iza anonimnog računa, a o čijem poslovanju duže vremena istragu vodi Evropska komisija uprkos pokušajima ovdašnjih organa da prikriju sve tragove.
Igor Milanović
U Trećem Rajhu je postojao zakon po kome Jevrejima i drugima koji su smatrani državnim neprijateljima država sme da oduzme imovinu i da je zatim proda nekom privatnom licu. U današnjoj Srbiji nema potrebe da se neko trudi da postane državni neprijatelj kako bi mu bila oduzeta sva imovina. Dovoljno je da poseduje nešto što je za oko zapalo nekom tajkunu.
Stečaj nad Robnim kućama „Beograd" pokrenut je 2002. godine, a 2007. je preduzeće za 360 miliona evra prodatо „Verano motorsu". U međuvremenu je „Verano" vlasnik samo 16,92 odsto RKB-a, dok ostatak pripada grčkom društvu „Marfin Investment Group SE" (MIG) , odnosno njegovoj holandskoj ćerki – firmi „MIG Real Estate (Serbia) B.V." iz Amsterdama.
MIG je 2006. kupio kiparsku „Laiki banku" i spojio je sa „Pireus Bank" iz Grčke u „Marfin Popular Bank" (MPB) . Pre nego što je MPB 2013. otišao u stečaj osnovao je u Srbiji „Marfin banku".
Kiparska centrala MPB-a je morala da ode u stečaj, jer je to izričito tražila Evropska komisija kako bi odobrila kredit za spas grčke ekonomije. Banka je, naime, bila jedan od motora krize, jer ju je direktor MIG-a Andreas Vgenopulos (uveliko poznati špekulant koji ne upotrebljava uvek zakonite metode rada) koristio za sopstveno poslovanje i „pranje" para. MPB je zatim podeljena na dva dela: zdravo društvo koje je pripojeno „Bank of Cyprus" i ono koje je preuzelo dugove i nenaplativa potraživanja.
Zajedno sa ostalom imovinom MPB-a „Bank of Cyprus" je dobila i „Marfin banku" u Srbiji, ali je pitanje da li je ona i danas njen vlasnik. Po evidenciji Centralnog registra hartija od vrednosti iz Beograda, 99 odsto akcija srpske „Marfin banke" poseduje „Erste bank" , tačnije jedan njen kastodi račun.
Kastodi račun je sličan investicionom fondu, odnosno njegovi vlasnici su nepoznati javnosti, a banka samo upravlja njihovim parama. Zašto bi jedna ozbiljna svetska banka, kao što je to „Bank of Cyprus", koristila kastodi račun neke druge banke i tako krila svoje vlasništvo nad nečim što legalno posluje? Odgovor je jednostavan: „Bank of Cyprus" više nije vlasnik „Marfin banke" u Srbiji.
Smatra se da je Vgenopulos anonimno preuzeo „Marfin banku" u Beogradu, kako bi preko nje nastavio sa svojim nezakonitim poslovanjem, ali da ovo pokušava da sakrije, jer se u Evropskoj Uniji još uvek vodi istraga u vezi njegovog načina „investiranja".
„Marfin Investment Group" i „Marfin banka" u Srbiji zvanično nisu povezane, ali itekako sarađuju, posebno kada su u pitanju ilegalni poslovi.
Direktor MIG-a od njegovog osnivanja 1998. godine je Vgenopulos, o kome je ugledni nemački nedeljnik „Špigel" u martu 2014. pisao kako je jedan od najvažnijih krivaca za grčku finansijsku krizu.
Vgenopulos je raznim špekulacijama od MIG-a napravio giganta koji je danas vredan 2,725 milijardi evra. Predosećajući da će u Grčkoj doći do ekonomskog kraha, on je blagovremeno kapital sklonio iz te zemlje i u Holandiji osnovao niz ćerki kompanija preko kojih danas posluje. U Srbiji je za partnera uzeo sebi ravnog u mešetarenju – Radomira Živanića, vlasnika „Verano motors" d.o.o. u stečaju.
RK „Beograd" su imale veliki broj izuzetno vrednih objekata kada ih je preuzeo „Verano motors". Jedan od njih bila je i robna kuća u Subotici, koja je odličan primer za to kako Vgenopulos i Živanić legalizuju novac zarađen na ilegalan način.
Za pomenuti objekat je „Marfin banka" dala hipotekarni kredit u vrednosti od 350 miliona evra, procenivši kvadratni metar na neverovatnih 175.000 evra. Ugovor o zajmu sklopljen je i overen u Osnovnom sudu u Subotici potpisom Tamare Trajković.
Pošto kvadratni metar ni jedne jedine zgrade na svetu nije toliko vredan, očigledno je da prava zaloga za ovaj kredit nije hipoteka, već ilegalno zarađeni novac deponovan na nekom tajnom računu koji je dobijenim kreditom legalizovan za kontrolore iz Evropske Unije, koji već duže vreme pokušavaju da uđu u trag Vgenopulosovim mešetarenjima.
Posle ovog „pranja" para MIG, odnosno RK „Beograd", kreću u nezapamćenu pljačku građana Srbije.
Lajoš Čakanj, direktor „Vinarije Zvonko Bogdan", nadležnima u gradskom veću Subotice podnosi idejno rešenje za uređenje prostora oko pomenute robne kuće, pozivajući se na strane investitore, odnosno MIG. Između ostalog, ovaj projekat predviđa i ekspropriaciju nekoliko objekata u najstrožem centru Subotice kako bi se, navodno, napravio prilazni put do robne kuće.
Tadašnji gradonačelnik Saša Vučinić daje Vladi Republike Srbije predlog o eksproprijaciji koji Vlada prihvata rešenjem 05 br 465-8272/2011 donetim 3. novembra 2011.
Objekat RK „Beograd“ u Subotici postoji već decenijama i uvek je uredno bio snabdevan preko postojećeg prilaza, koji Čakanj „zaboravlja" da pomene u svom idejnom projektu. Razlog za ovu „zaboravnost" je taj što je bila predložena i eksproprijacija objekta od 56 kvadratnih metara u vlasništvu „Vinarije" koji je, međutim, srušen još 2004. godine?!?
Država, uprkos tome, „Vinariji" isplaćuje naknadu za oduzimanje fantomskog objekta koji se, navodno, nalazi na placu jedva stotinak metara udaljenom od gradske kuće u Subotici. Koliko je tačno plaćeno za nepostojeći objekat može trenutno samo da se nagađa. Da se radi o očiglednom otimanju velike sume iz budžeta, vidi se i po tome što je kvadratni metar u obližnjem ugostiteljskom objektu „Boss" procenjen na čak 13.000 evra.
Sa svoje strane, RK „Beograd", odnosno vlasnici ovog preduzeća Vgenopulos i Živanić, žele da eksproprijacijom dobijeni prostor pripoje svom objektu, koji je već bio rezervisan za prodaju Ivici Todoriću iz Hrvatske.
Građani koji nisu članovi pomenute kriminalne grupe, a poseduju objekte koji treba da budu eksproprisani, pukim slučajem za ovo saznaju. Vlasnik jednog od tih objekata, Zoran Medić, koji ne želi da mu država otme imanje i isto zatim prepusti stranim i domaćim tajkunima, uz pomoć advokata Miodraga i Snežane Batinić i udruženja „Spas" Upravnom sudu podnosi tužbu za poništenje pomenutog vladinog rešenja.
Veće sastavljeno od sudija Gordane Suknović Bojadžija, dr Vladana Stanojeva i Suzane Guduraš 17. oktobra 2014. donosi presudu III-4 U 2734/14 kojom Vladi Srbije nalaže da poništi svoje rešenje o eksproprijaciji, jer za istu ne postoji nikakav javni interes.
U Srbiji su, međutim, privatni interesi pojedinaca bliskih državnom vrhu iznad svega, pa i samog suda i zakona. Pomenuta presuda, iako pravnosnažna i izvršna, do dana današnjeg nije sprovedena, niti oteta imovina vraćena stvarnim vlasnicima.
Punomoćnici Medića 25. aprila 2015. traže od Upravnog suda u Beogradu da izvrši presudu suda u Subotici i ništavnim oglasi rešenje Vlade, kao i da novčano kazni odgovorno lice iz Vlade koje nije postupilo po presudi. Upravni sud iz Beograda ćuti do danas.
Gradski pravobranilac Subotice, koji zastupa grad u ovom sporu, sada je Slavica Petrović Damjanov, koja je ranije bila advokat i zastupala Lajoša Čakanja.
Antikorupcijska liga Balkana i udruženje „Spas" upravo su na ovom subotičkom primeru Evropskoj komisiji pokazali kako se „pere" ilegalno zarađeni novac u Srbiji.
Evropski organi i dalje sprovode istragu protiv MIG-a i „Marfin banke" u Srbiji, kojom su u međuvremenu obuhvaćeni i RK „Beograd" i „Verano motors". Ovdašnji organi se, međutim, prave da ništa ne znaju, jer su im od zakona i pravde važniji interesi Vgenopulosa, Živanića i Todorića, pošto od njih imaju ličnu materijalnu korist.
Vlada Srbije se čak oglušila i o zahtev za dostavu informacija od javnog značaja i podnosiocu nije odgovorila na pitanje ko plaća porez za imovinu koja je oteta. jer bi se iz toga videlo da je ono što je proglašeno „javnim interesom" u stvari privatni interes.
A 1. Zatiranje tragova
„Laiki bank" je osnovana 1901. na Kipru. Svoje prvo predstavništvo u Srbiji otvorila je 1997. godine, a 2005. preuzima ovdašnju „Centrobanku". „Marfin Investments Group" 2006. stiče većinu akcija i preimenuje banku u „Marfin Popular Bank". Pošto je 2011. većinu akcija preuzela filijala u Estoniji, vraća se staro ime „Laiki Bank". Republika Kipar je 2012. preuzela 85 odsto akcija kako bi banku spasla bankrota, a 2013. grčki izdanak uzima ime „Cyprus Popular Bank".
„Marfin Investments Group" osnovan je 1998. godine pod imenom „Marfin Financial Group S.A." (sadašnje ime uzima 2001.). Državno preduzeće "Dubai Group" iz Ujedinjenih Arapskih Emirata godine 2006. stiče 35 odsto akcija MIG-a i tako postaje dominantni akcionar.
"MIG Real Estate (Serbia) B.V." je registrovan na adresi Claude Debussylaan 24, Amsterdam 1082 MD, ali ni uvek odlično informisani "Bloomberg" nije uspeo da otkrije ko zapravo vodi ovo preduzeće.
Vasileios Kakagiotis je jedan od direktora "Robnih kuća Beograd", najverovatnije postavljen od strane većinskog vlasnika iz Holandije (drugi direktor je Krsta Sandić iz Beograda). Po poslovnom izveštaju MIG-a iz 2013. godine, RKB ima ukupno 208.000 kvadratnih metara poslovnog prostora u 35 lokala (od kojih je devet u Beogradu), četiri prodavnice u Crnoj Gori, logističkom centru i upravnoj zgradi u Beogradu.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
U AKCIJI KOMBINOVANOG ODREDA NA SAVAMALI, ZADATAK OSLOBAĐANJA TERITORIJE IZVRŠEN UZ JEDNU ŽRTVU…
Nema tog ubistva u Srbiji koje šizofreni premijer Srbije Aleksandar Vučić ne može opravdati, prikriti ubice, amnestirati ih javno… Čovek zečjeg srca je nabusit, namazan je ratničkim bojama samo kada se uključe te-ve kamere. On maše onda rukama, preti, gleda preko onih koji ga nešto pitaju, uvek je tu da se pojavi kao vrhovni tužilac i sudija, da kazni, pripreti…
Ponašanje njegovih dželata i kordona smrti, odreda sa fantomkama koji ruše, biju i ubijaju, sve više nam potvrđuje da iza njih stoji upravo Vođa, koji i daje naređenja svojim dupeuvalakačima da napadnu… Na ljutu ranu, ljutu travu. Vučić razume samo jezik sile, i može se oterati jedino motkom s vlasti.
Mersiha Hadžić
Neočekivano se ovih dana oglasio šef misije Evropske unije u Beogradu Majkl Devenport, porukom srpskoj vlasti da se slučaj Savamale mora ozbiljno istražiti, i do kraja rasvetliti.
Da podsetimo čitaoce: U posleponoćnoj akciji kombinovanog odreda komunalne policije i interventne jedinice Policijske uprave Beograda, koji su delovali sa fantomkama na glavi, napadnut je noćni čuvar jedne privatne agencije, savladan, vezan i mučen, a potom su teške mašine porušile objekte površine oko 1.000 kvadratnih metara.
Građani su uzalud zvali policiju da interveniše, jer je akcijom rukovodio načelnik UP Beograda Veselin Milić u saradnji sa svojim pajtosom Nikolom Ristićem, načelnikom beogradske komunalne policije.
Oni su na vezi bili sa menadžerom Beograda kratkonogim Goranom Vesićem, koji je za račun Vučića, naredio oslobađanje “teritorije“ poklonjene “neimaru“ iz Ujedinjenih arapskih emirata. Upućeni tvrde da iza ovog posla stoje pare porodice Vučić.
Građani i političke partije su osudile vandalsko rušenje, usred noći, tražeći odgovornost. Odgovorio im je premijer u ostavci , pretnjom da gledaju svoja posla, i da bi i on, da je bio pozvan, učestvovao u akciji rušenja bespravnih objekata, koji ruže Beograd!
Dakle, reko Vođa, i kvit. Tako je bilo mnogo puta.
Ovog puta, Vođa se preračunao. Ućutao se njegov pas gonič Nebojša Stefanović, a Više javno tužilaštvo u Beogradu uporno traži da se ustanovi: ko su bili ljudi u fantomkama, ko ih je poslao, ko ih je platio, da li su imali nalog za rušenje, da li je rušenje zakonito sprovedeno….
Oglasio se potom i Poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić saopštenjem da je rušenje nelegalno, da su vlasnici imali legalne objekte, a neki su bili u postupku legalizacije, da nikakav postupak o uklanjanju nije sproveden, niti su o tome vlasnici bili obavešteni. Podržao ga je i sve uplašeniji Zaštitnik građana Saša Janković, koji se odvažio da ode u kontrolu rada komunalne policije Beograda, oružane garde Siniše Malog i Aleksandra Vučića.
Ali, Vučić uzvraća udarac. Uklanja svedoke. Na VMA je umoren očevidac, čuvar koji je bio savladan.
Povodom smrti čuvara iz Savamale i mesec dana od nemilog događaja u Hercegovačkoj, obratio se tekstom i Poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić.
“Danas je 25.maj. Prošlo je tačno mesec dana od događaja koji je kao retko koji u poslednje vreme zatalasao našu javnost, a o čijim akterima, je nažalost izostala bilo kakva ozbiljna, relevantna informacija. Isto kao i o aktivnostima nadležnih čiji bi rezultat trebalo da bude „rasvetljavanje" ovog mračnog događaja.
Mislim, razume se, na noćnu akciju koju su ljudi pod „fantomkama" sproveli u Savamali rušeći više zgrada u površini od preko hiljadu metara kvadratnih, izvršivši pritom više krivičnih dela.
U međuvremenu, međutim, stižu i neke nimalo željene informacije.
Valjda prva žrtva noćne akcije 25.aprila bio je S.T., noćni čuvar iz firme za obezbeđenje koji je bio savladan, vezan i maltretiran sve dok akcija nije okončana. Mnogi su, pretpostavljam, njegovu izjavu mogli da čuju i na TV, ne i da mu vide lice koje je vidno uplašen sklanjao od kamera.
Pre nekoliko dana, u nedelju 22. maja, primio sam mejl jednog od ljudi čija imovina je uništena u noćnoj akciji 25.aprila. U njemu je, uz zahvalnost meni i kolegi Jankoviću zbog principijelnog zalaganja za istinu i zakonitost, bila i jedna informacija za koju je sam pošiljalac rekao „nadam se da je samo moja paranoja". Pisalo je doslovno:
„…Čuvaru iz firme za obezbeđenje koji je one noći bio vezan od ljudi s fantomkama, S.T., pozlilo je pre nekoliko noći i hitna pomoć ga je prenela na VMA uz komentar da je predinfarktno stanje. Na VMA je zadržan i još uvek je tamo. Kasnije je prebačen sa kardiologije jer su navodno u pitanju upetljana creva, ali poslednji izveštaj koji smo dobili od njegovog kolege iz agencije koji ga je posetio je da su tom jadnom čoveku na VMA, zbog psihičkih problema, vezane i ruke i noge!
„ Danas sam od istog čoveka dobio još jedan mejl. U njemu stoji:
„…Upravo sam obavešten da je S.T. preminuo juče na VMA. Vlasnik agencije kaže da ga je juče posetio na VMA i da je čovek i dalje bio vezanih ruku i nogu."
Ne znam baš ništa pouzdano o okolnostima i uzrocima smrti nesrećnog S.T. Očekujem i nadam se da će informacije o tome biti saopštene bez odlaganja. Ali, znam da je i inače velika, ogromna, neizvršena, a nesporna obaveza nadležnih da javnosti Srbije objasne šta se sve krije iza događaja u noći 25.aprila, od danas još veća, mnogo veća, naveo je gospodin Šabić.
Dakle, ubistvo čuvara na VMA i nasilno rušenje uz pomoć ljudi sa fantomkama više se ne može prikriti.
Već dva meseca se Vučićevi mediji igraju sa smrću manje poznate pevačice iz Borče. Nju je života lišio plaćeni ubica, po nalogu čoveka iz vrha Srpske napredne stranke, sa kojim je bila u vezi. Policija beogradska ipak nije toliko nesposobna da ne bi mogla da reši ovaj slučaj, pogotovu što su danas kamere “ovde, tamo, gore“ i što se sve snimi.
Čak je i Vučić rekao da policija zna ime ubice, ali je zamolio da sačeka dva dana, dok izbori ne prođu. Prođoše izbori, ali imena ubice nema. Na najbrutalniji način Informer, Alo, Kurir hapse svakog dana nekog od članova porodice. To je za Vučićevu propagandu vreme razonode.
Vučić je amnestirao od odgovornosti jednog od napadača na vozača direktora Partizana, koji je žestoko pretučen. Rekao je da je on nevin, da nikog nije tukao. Insajder, emisija odlične TV N1, otkrio je da je taj čovek osuđen pravnosnažno na pet godina i deset meseci, ali da Vučićeva mafija odlaže njegovo slanje na izdržavanje kazne!
Mnoge smrti za Vučićevo vreme nisu rasvetljene. Počev od slučaja “Kantrimen“ i montiranog procesa Marku Milićevu, do ubistava navijača Partizana i Zvezde, smrti posade vojnog helikoptera, zataškavanja broja nastradalih u majskim polavama pretprošle godine…
Očigledno je da se bude njegovi kordoni smrti. Uplašen od svojih zločina, nerazumnih pljački i rasturanja države, prodajom Kosmeta, uzimanjem stotina miliona od kosovskih narkomafijaša, šizofreni Vučić uzima na sebe ulogu vrhovnog tužioca i vrhovnog sudije. On osuđuje i oslobađa. I vrši pomilovanje. A, pravda nije u njegovoj nadležnosti.
Sretenu Kariću je prošlog meseca u Moskvi, po odobrenju ministra Stefanovića izdat novi pasoš, i skinuta Interpolova poternica, da Sreten “ide na lečenje u Nemačku"! Nije ni čudo što njegov brat i snaha sede u klupama poslanika , jer je Bogoljub debelo platio Vučiću aboliciju. Njegov prijatelj Mišković zato ispašta.
Dolazi vreme smrti u Srbiji. Umiraće se i ubijati sve više. Sve dok Vučića ne oteramo s vlasti.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
PRODAJA PKB: ZA VLAST JE PROVIZIJA UVEK VAŽNIJA OD ŽIVOTA GRADA
Poljoprivredna korporacija Beograd PKB, je poljoprivredno stočarski sistem sposoban da prehrani milionski grad, a jedinstven je po tome što se nalazi na samom obodu milionskog grada.
Gradonačelnik Siniša Mali, čovek neutoljive žeđi za pljačkom, na kojoj bi mu pozavideli i sunarodnici sa Volstrita, odlučio je da slobodnom pogodbom kompaniju proda srpskim tajkunima za male pare, a za veliku proviziju i prestonicu i Srbiju ostavi gladne i žedne.
Ali novom odlukom kojom Preduzeće PKB neće biti privatizovano (a koju su odbornici Skupštine grada Beograda doneli pre nekoliko dana), pa je prethodna odluka o prodaji postala nevažeća, pokvarili su računice nekima koji su planirali da se debelo ugrade!! Međutim sudbina ovog kombinata sa celokupnom imovinom, stočnim fondom, poljjoprivrednim zemljištem i inrastrukturom, i dalje je vrlo neizvesna, pa je za očekivati da verovatno bude i realizovana posle formiranja nove vlasti u Srbiji…
Mersiha Hadžić
Ne postoji isti takav poljoprivrdno-prehrambeni sistem nigde u svetu, koji u sklopu svog poslovanja ima mogućnost da razvija nove proizvode, poput insitiuta ili oglednog dobra, a da istovremeno poseduje sposobnost da samostalno prehrambenim proizvodima snabdeva velegrad u dovoljnim količinama, i da se nalazi na samom rubu prestonice.
Svake godine kao volonteri u PKB-u se javljaju studenti sa Bečkog univerziteta, više univerziteta iz Latinske Amerike i Sjedinjenih Država.
Mlada studentkinja iz Austrije, koja je od matičnog univerziteta nedavno dobila stipendiju da mesec dana provede u Beogradu i volontira u PKB korporaciji, dobrovoljno je o svom trošku produžila volontiranje, jer kako je rekla, ne veruje da bilo gde u svetu može da stekne ovakvo iskustvo.
Činjenicu da gradske vlasti planiraju da privatizuju PKB i možda čak njegovu imovinu rasprodaju iz stečaja, prokomentarisala je kao još jednu od gluposti koje se mogu sresti u zemljama u tranziciji.
"Tvrdnje vaših političara da ništa što nije isplativo i ne može da izdrži tržišnu utakmicu, država ne treba da subvencioniše, su glupost, jer poljoprivreda Evropske unije počiva i zavisi upravo od protekcije nacionalnih država i subvencija koje primaju. Nikada Evropa ne bi mogla sama sebe da prehrani, da posle Drugog svetskog rata države nisu finansirale razvoj poljoprivrede i stočarstva, a to se nije promenilo ni do danas", ističe studentkinja iz Beča.
Američki stručnjak koji je pre nekoliko godina posetio PKB korporaciju kako bi proučio metod obrezivanja papaka kod krava koji se sprovodi u PKB korporaciji nad kravama, kako bi se lečile od mastitisa, bio je oduševljen ovom korporacijom.
"Ovo ne postoji u Americi", rekao je u jednom trenutku tokom svog studijskog boravka .
Kada krava oboli od mastitisa ona više nije u stanju da daje mleko u prvoj fazi, a u drugoj ne može više ni da stoji. Ako se tada blagovremeo ne izleči, krava više nikada neće biti u mogućnosti da daje mleko. Stručnjaci PKB su usavršili metodu obrezivanja papaka i metodu oporavka posle koje su krave u stanju da ponovo daju mleko.
Američki stručnjak je ovo okarakterisao kao najhumanije postupanje sa kravama muzarama koje je ikada video u životu. Na pitanje šta oni u Americi rade sa krvama koje obole od mastitisa, on je rekao da se takva krava smatra troškom.
"Krava koja oboli od mastitisa se u američkim mlekarama ne leči, bar su takva moja saznanja", ogradio se ovaj američki stručnjak i objasnio da se krava koja iz razloga što je obolela od mastitisa ili bilo kog razloga ne isporučuje mleko u dovoljnim količinama u Americi biva rashodovana. Prodaje se klanici, a mlekara kupuje mlađu kravu koja dolazi na njeno mesto.
Pretragom interneta može se doći i do podataka da se kravama u Americi masovno ubrizgava bovajn hormon, što kod njih u prvom periodu hormonske terapije potstiče proizvodnju mleka, ali dugoročno im skraćuje život. Tretman ovim hormonom im uvećava i masu.
Krava tretirana injekcijama bovajn hormona nekoliko godina može da daje i do devedeset odsto više mleka, ali potom mleko koje ona daje gubi na kvalitetu i dodatno ubrizgavanje ovih injekcija dovodi do lošeg zdravstvenog stanja životinje, posle čega se ona rashoduje.
Ovo su samo neki od primera, zbog čega je PKB bitan nacionalni resurs, a tu treba istaći i da on predstavalja izuzetno kvalitetno mesto za praksu studenata poljoprivrednog, veterinarskog i tehnološkog fakulteta. Svima je jasno koliko je za Srbiju važno da ima kvalitetno obrazovane kadrove u ovoj oblasti, i da bi prodaja PKB-a značila i lošije obrazovanje za studente pomenutih fakulteta.
Prema rečima inspektora koji je godinama bio zadužen za PKB, zemljište ove korporacije služi i kao rezervni tok reke Dunav, koje bi se koristilo u slučaju da ova internacionalna reka počne da plavi, kako su to proteklih godina u Srbiji radile manje reke.
PKB ima svoje irigacione sisteme i uredno održava kanale za odvođenje dunavske vode i navodnajvanje zemlje PKB-a. Takav resurs ne sme se olako prepuštati privatnicima, pogotovo se ne sme dozvoliti da ode u stečaj i da se, ne daj bože, zemljište koje služi kao rezervni tok Dunava preimenuje u građevisnko zemljište!
Siniša Mali želi da PKB koji vredi oko 600 miliona evra, slobodnom pogodbom proda za 90 miliona evra (plus 30 miliona provizije za sebe), da hijene tajkuni rasprodaju zemljište i imovinu, otpuste radnike. I Jevreji sa Volstrita bi popreko pogledali Malog. Završio bi u nekom ritu.
PRODAJA PKB-a JE PLJAČKA NARODA U GIGANTSKIM RAZMERAMA
Piše: Milisav Đorđević,
predsednik Samostalnog sindikata PKB Korporacije
PKB Korporacija je prošlu godinu završila pozitivno i ima dobitak od 250 miliona dinara. Iz gradskog budžeta Korporacija nije dobila ni dinara, a pretprošle godine ostala je i bez premija za mleko, čime je oštećena za oko 750 miliona dinara.
Neprimerne su izjave gradonačelnika Beograda i drugih ljudi iz aktuelne vlasti, da PKB iz dana u dan beleži gubitke. Nije u redu što pljuju na PKB i prikazuju da radimo neuspešno. To su sve neistine koje se iznose da bi se opravdala prodaja.
Mi radimo bez zastoja i proizvodni proces nam traje 24 sata. Zaposleni u PKB Korporaciji su jednoglasno protiv najavljene privatizacije, jer praksa je pokazala da u Srbiji nijedna privatizacija poljoprivrednih kombinata nije bila uspešna.
Predlog je oba reprezentativna sindikata u PKB Korporaciji da država i dalje ostane većinski vlasnik kapitala PKB-a, a da se upravljački menadžment profesionalizuje i istrgne od partijskog uticaja. Praksa je pokazala: gde je partijski uticaj u preduzeću, tu ne samo da ne važi dobra menadžerska veština i praksa, već i zdrava logika upravljanja kapitalom pada u vodu.
Da je tako, primer je baš PKB Korporacija, koja ima Odbor direktora sastavljen od partijskih „delegata". Ovaj i ovakav Odbor direktora ni jednu odluku nije doneo u cilju da PKB Korporacija očisti svoja stara dugovanja koja se vuku još iz kriznih devedesetih godina prošlog veka, kada se jeftinom hranom PKB Korporacije kupovao socijalni mir.
A to je moglo i može da se reši prodajom od 50 do 100 hektara zemljišta u građevinskoj zoni i da se taj dug isplati u celosti. Primera radi, PKB je prodao 4 hektara zemlje u Borča Gredi po 700 hiljada evra po hektaru. Primenjujući ovu praksu, mogli smo veoma lako i efikasno da očistimo dugovne bilanse, a da uopšte ne bude ugrožena poljoprivredna proizvodnja.
Iznet stav pokazuje da se odbor direktora ne bavi zaštitom interesa PKB Korporacije, već interesima Srpske napredne stranke i Socijalističke partije Srbije, koje imaju većinu članova u Odboru direktora.
I ne samo da Odbor direktora PKB Korporacije ne štiti interese preduzeća, već odluke koje donose vode u sigurno rasturanje PKB Korporacije. Glasali su za nezakonito uknjiženje državnog zemljišta na PKB Korporaciju, koje bi se putem prodaje preduzeća prodalo po bagatelnoj ceni (sada u drugom krugu prodaje PKB-a cena hektara zemljišta iznosi manje od 3.000 evra).
Da je uknjiženje bilo kriminal, činjenica je da je služba katastra odbila da ovo zemljište preknjiži na PKB Korporaciju. Vlast je pravo odluke uknjižbe prebacila na Ministarstvo građevina kao drugostepeni organ, i uknjižba državnog zemljišta na PKB je izvršena i to više od 18 hiljada hektara zemlje, koja se više od tri četvrtine nalazi na teritoriji opštine Palilula, odnosno na levoj beogradskoj obali Dunava.
Zemljište je uknjiženo sa ciljem njegove prodaje, a to je Odbor direktora veoma dobro znao, jer smo mi iz sindikata svakog po na osob i upozorili da glasajući za ovakvu odluku čine kriminalnu radnju.
I javni pravobranilac Srbije u ovoj radnji je prepoznao kriminal i kod Upravnog suda Srbije pokrenuo spor poništenja ove uknjižbe. Međutim, reagovao je lično premijer Aleksandar Vučić i njegovi ministri, pa je zaključkom Vlade Srbije krajem 2015. godine preporučeno Javnom pravobraniocu da povuče tužbu. Naravno, ne treba sumnjati u postupak Javnog pravobranioca u odnosu na Zaključak Vlade Srbije „Poslušnost je najveća vrlina", a najveće vrline se stavljaju na prvo mesto.
Sindikati nisu protiv privatizacije preduzeća, ali grad je izabrao najgori mogući model privatizacije. Po njihovom modelu se ne prodaje preduzeće, već zemljište, mehanizacija, građevinski objekti i stočni fond. Svi radnici se otpuštaju, pa novi vlasnik koga od radnika hoće da primi na posao, a koga neće širok mu drum. Zar su zaposleni, čijom zaslugom je i opstalo ovo preduzeće, to zaslužili?
Da li je slučajno izabran ovaj model privatizacije? Mislim da nije, i da je u pozadini svega želja i namera pojedinaca iz vlasti da se što više državnih para slije u privatne džepove. Ništa novo! Ovo je na stotine primera privatizacije već viđeno, sa razlikom, što je ovo pljačka naroda u gigantskim razmerama.
Naš predlog privatizacije je da grad podeli besplatne akcije zaposlenima i bivšim zaposlenima na osnovu minulog rada i da se PKB upiše u APR kao akcionarsko društvo. Zatim da država nađe strateškog manjinskog partnera (ulagača) i da mu na osnovu manjinskog vlasništva poveri upravljanje preduzećom.
Ovaj naš predlog je zdrav i jedino ispravan način privatizacije od koje svi imaju koristi: Zaposleni, bivši zaposleni, grad kao vlasnik, država Srbija i novi manjinski kupac, a najvažnije je da PKB Korporacija ostane celina i sa svojih 70 godina tradicije u agrobiznisu bude ponos srpske privrede.
KOLIKO SVI MI DUGUJEMO PKB KORPORACIJI
Piše: Nikola Lazić,
predsednik Nezavisnog sindikata PKB Korporacije
PKB u svojih sedam decenija rada, ne samo da je proizvodio hranu, već je na sebe preuzeo i imao veliku društvenu odgovornost. Sa njegovim viškom profita formirana su ritska naselja, izgrađivani stanovi za zaposlene, vršena ulaganja potpuna ili delimična u školske zgrade, obdaništa, zdravstvene stanice, a kompanija je bila nosilac i finansijer komunalnih delatnosti u ovim naseljima: vodovod, kanalizacija, podizanje i uređenje zelenih površina, uređenje puteva…
Kompanija je ovim preuzela niz komunalnih delatnosti koje su bile u širem društvenom interesu. Ova Korporacija učestvuje u održavanju oko 100 kilometara obalo-utvrde koja od poplave štiti dobar deo Beograda, a brine se i nad stotine kilometara kanala koji leti služe za navodnjavanje polja, ali s proleća mogu da prihvate velike količine vode iz nabujalih reka i tako smanje posledice njihovog izlivanja.
Osim komunalne infrastrukture i ulaganja u istu, PKB Korporacija veliku pažnju poklanja i u organizovanju kulture kroz Kulturno umetničko društvo PKB i u organizovanju sporta kroz Sportsko društvo PKB. Poznato je da u svakom ritskom naselju postoje sportski tereni za fudbal, košarku… i da grad ni dinara ne ulaže u ovu sferu društvenog života kod nas.
Sve ove neprofitne delatnosti izdvojene su od dela PKB-a koji je ponuđen na prodaju, što pokazuje da se novom vlasniku Kombinat nudi sa ciljem da što brže obrne uloženi novac i da tako zadovolji sopstvenu glad za profitom. Ovo očigledno govori da novog vlasnika održavanje i razvoj društvenog života u ritskim naseljima uopšte neće interesovati.
Izneti stav nije samo stav sindikata iz PKB Korporacije, već je stav i ličnosti od znanja i integriteta: Miladin Ševarlić, profesor poljoprivrednog fakulteta u Beogradu, jednom prilikom je podsetio na istorijsku činjenicu da je svojevremeno gost PKB-a bio predsednik svetske banke Robert Maknamara. Posle te posete, Maknamara je bio oduševljen načinom na koji je ovaj kombinat organizovan i izjavio je, da u Americi treba graditi agro kompanije na način kako je organizovan PKB.
Kao i mi u sindikatima, i uvaženi profesor Ševarlić stoji na stanovištu kako dugovi Kombinata lako mogu da se otplate prodajom malog procenta njegove imovine i da PKB posle toga može da nastavi sa uspešnim radom, pod uslovom da od države dobije mogućnost da za njega važe ista pravila kao i za ostale poljoprivredne kombinate.
Ovo je najmanje što Srbija i, posebno, Beograd mogu da učine za PKB, koji je u dugove i dospeo samo zato što je teških devedesetih godina prošlog veka tržište snabdevao hranom po cenama nižim od proizvodnih, kako bi narod preživeo.
Nad ovim iznetim činjenicama, treba svi da se zamislimo koliko dugujemo PKB Korporaciji.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije