Архива

Posts Tagged ‘ekonomija’

EKONOMSKI ATENTATORI: UCENE I ULOGA LIHVARSKE DRUŽINE U KREIRANJU I RASPOLAGANJU BUDŽETOM ZADUŽENIH DRŽAVA

3. септембра 2016. Коментари су искључени

 

Jugoslavija je jedan od osnivača MMF i spada među prve 44 države-osnivača. Tada je osnovana i Međunarodna banka za obnovu i razvoj ili "Svetska banka" – za dugoročno kreditiranje razvoja. To su poznati "bretonvudski blizanci" (po Breton Vudsu mestu u SAD u kojem su osnovani).

Osnovni zadatak MMF po njegovom Statutu pri osnivanju (1944) bio je da podrži međunarodnu likvidnost i plaćanja, podrži devizne rezerve i stabilan devizni kurs u početku fiksan, sa malim fluktuacijama od 1%. Dakle, da pomogne državama-članicama kada uđu u platno-bilansne teškoće, a sve to da bi olakšao međunarodnu trgovinu i plaćanja, posebno posle Drugog svetskog rata.

Postepeno se MMF, iako mu to i dalje nije zadatak, upliće u političke procese i dugoročne strukturne reforme u svim državama s kojima je sklopljen kreditni aranžman.

Kao najnovije, MMF je otišao toliko daleko da je i protiv najavljene nabavke ruskih aviona za potrebe odbrane Srbije. (Čija je to politika i interes? Naravno, SAD koja je najveći davalac sredstava Fondu i bez čijeg glasa se ne može doneti ni jedna odluka). O MMF kao kontroloru i dirigentu Vlade Srbije, piše profesor dr.Slobodan Komazec.

 

 

EKONOMSKI ATENTATORI I GRABLJIVCI5

 

       Prof. dr Slobodan Komazec

Doktrina MMF (u kojem SAD imaju pravo veta) zasnovana je na monetarizmu i neoliberalizmu. On je postao glavni promoter neoliberalne dogme u svetu i zaštitnik interesa krupnog finansijskog kapitala (pre svega SAD pod čijom je dominacijom) i zapadnih kreditora – poverilaca (uz Svetsku banku i STO). U njihovoj funkciji je i Pariski i Londonski klub bankara.

Njegove preporuke i mere su univerzalne za sve države u svetu, bez obzira na njihove velike razlike i specifičnosti. On pre svega želi minimalnu ulogu države u privredi. Dakle, protiv je državnog ekonomskog intervencionizma, pošto se rukovodi tržišnim automatizmom i monetarizmom (u otklanjanju neravnoteže platnog bilansa).

Ta neravnoteža je po njemu isključivo posledica veće ponude tražnje od novca, dakle preterane mase novca u privredi – što zahteva restriktivnu monetarnu politiku. To je poznata monetarna teorija neravnoteže platnog bilansa.

Državama opterećenim visokim dugovima i deficitima i ekonomskom krizom on nameće sledeći model ponašanja za izlazak iz prolema: Liberalizacija cena i slobodan devizni kurs; Liberalizacija i slobodno formiranje kamata; Liberalizacija spoljne trgovine i što je vrlo značajno, uklanjanje zaštitne spoljnotrgovinske politike; Glavni je zagovornik brze i sveopšte privatizacije u sklopu promocije i nametanja neoliberalizma u svetu;

Otvaranje privrede za prodor stranih investicija i kapitala i stranih direktnih ulaganja (liberalizacija kapitalnih transakcija); Smanjenje javne potrošnje i veća štednja; Otpuštanje navodnih viškova radne snage u javnom sektoru u "restrukturisanoj" privredi; Smanjenje plata u javnom sektoru i penzija (sa drugim socijalnim rashodima);

Dominacija privatne svojine; Dakle, njegova je poruka: stabilizacija, liberalizacija, privatizacija, a to traži i poresku reformu kojom se smanjuju poreske stope privatnom kapitalu, uz proširenje poreske osnove.

To je svojevrsno prevaljivanje poreza na široke slojeve stanovništva, a oslobađanje prostora za maksimizaciju profita privatnog kapitala – koji je ostavljen bez kontrole usmeravanja i proizvodne upotrebe. Najveći deo ovog kapitala odlazi u spekulativne i neproizvodne transakcije.

Traži se restriktivnost monetarne i fiskalne politike u cilju stabilizacije cena i kursa i uravnotežavanja platnog bilansa, forsiranje štednje i ograničavanja domaće potrošnje, što sve ima za strateški cilj uredno vraćanje dugova inostranstvu. Nije mu cilj razvoj privrede i visoka zaposlenost, već stabilnost (cena i deviznog kursa, uglavnom precenjenog).

 

       MMF i kontrolisana ekonomija

 

Glavni tenori neoliberalnog kapitalizma su predstavnici krupnog finansijskog kapitala i najrazvijenijih privreda zapada. To je neosporno, novi konzervativizam i u ekonomskoj teoriji čiji je glavni promotor MMF i STO.

Mnoge države – dužnici koje su ušle u aranžman sa MMF morale su drastično da smanje zarade i penzije, što je redovno dovelo do velikog pada domaće tražnje, potrošnje i bruto domaćeg proizvoda.

Njegova uloga je u funkciji globalnog kapitala u procesu globalizacije. On odobrava različite oblike kredita, ali pod uslovom da države prihvate provođenje neoliberalne restriktivno-destruktivne (prorecesione) ekonomske politike. Naravno, MMF neće priznati da je to takva politika. To se najčešće završava uvođenjem država u prezaduženost, kolonijalni i potpuno kontrolisani status.

U osnovi to je krizni model navodnog razvoja. Mnogi vodeći svetski ekonomisti i naučnici smatraju da drastične mere štednje i restrikcije koje preporučuje MMF, su pogrešno rešenje, koje samo produbljuje krizu i vodi socijalnom slomu društva. To se na vrlo velikom broju država jasno pokazalo.

Osnovna "briga" i koncept MMF  je kako država dužnik u krizi da vraća dugove stranim kreditorima i kako osigurati sredstva za to, uz stalno narastanje spoljnog duga dužničkog tereta koji guši privredu i obara standard i okreće "piramidu" raspodele nacionalnog bogatstva prema šačici "korisnika tranzicije" i ovog modela "stabilizacije".

Mnoge države koje su odbacile ovu politiku i saradnju sa MMF i koje su izabrale sopstveni, sebi specifičan, model razvoja, ostvarile su visoke stope privrednog rasta. Danas nema više poverenja u svetu u politiku i namere MMF (Grčka, Mađarska, Kipar, Španija, Italija, Portugalija, Brazil, Argentina, baltičke države, Rusija) i niz drugih.

Dužnička kriza se ne može rešiti restrikcijama potrošnje i visokom nezaposlenošću, već visokim stopama privrednog rasta (ekspanzija) i zaposlenosti. Te visoko zadužene države ne bi trebalo da slušaju savete MMF, posebno veliko ograničavanje budžetske potrošnje, (penzije, plate, socijalna davanja), već da se usmere na rast privredne aktivnosti i zaposlenosti.

Ovakvom politikom MMF udara se na posledice, a ne na uzroke krize. MMF je često proizveo krizu, umesto da je otklonio.

Kao veliki zagovornik borbe protiv inflacije (stabilnosti cena) MMF lako prihvata recesiju i pad proizvodnje, a potpuno zanemaruje visoku nezaposlenost i siromaštvo. MMF nema više onu konstruktivnu ulogu u svetskoj privredi koju je imao dugo posle Drugog svetskog rata.

Stoga mnoge države – članice traže njegovo temeljno reformisanje. Ovo posebno u pogledu sredstava Fonda, glasova članica i prava odlučivanja, ali i daleko veći značaj zemalja u razvoju u njegovoj politici. To se istovremeno odnosi i na njegov model koji i pored očitih slabosti i velikih promašaja, uporno provodi, nastojeći da dokaže njegovu ispravnost.

 

MMF vodi u dužničko ropstvo preko pada potrošnje, tražnje i razvoja

    1) "PODRŠKA" Fonda državi u krizi

Zemlja koja je u krizi i pretenduje na sredstva Fonda, pristupa izradi stabilizacionog programa i prezentira ga Fondu u tzv. "pismu o namerama". Iako "pismo o namerama" suvereno donosi zemlja članica, to je ipak dokument koji u suštini sadrži "sugestije" Fonda o ekonomskoj politici koju zemlja treba da sprovodi, ako želi podršku Fonda, MMF će zemlji odobriti traženu finansijsku podršku ukoliko proceni da je prezentirani program stabilizacije i "restrukturisanja" adekvatan za prevazilaženje platno-bilansnih i budžetskih teškoća. Ovde se redovno preporučuje sledeće:

Provođenje oštre antiinflacione politike, restriktivne monetarne politike (čvrst novac) – kroz visoke realne kamate i precenjeni kurs domaćeg novca,

Smanjivanje budžetskog deficita i prisilno, a ne stvarno uravnotežavanje javnog sektora, dakle restriktivna fiskalna politika (povećanje poreza uz smanjenje javnih rashoda),

Liberalizacija spoljnoekonomskih odnosa (uvoza, izvoza, posebno kapitala i direktnog stranog investiranja), dakle potpuno otvorena, nezaštićena i nepripremljena ekonomija za "udar" svetskog tržišta robe i kapitala,

Potpuno provođenje deregulacije privrednih tokova – dogma neoliberalizma i otklanjanje državnog ekonomskog intervencionizma u sferi pomoći privredi,

Privatizacija (brza i u potpunosti) državnog kapitala (svojine), bez obzira kako se ona provodi, i koje su posledice. To je u sklopu neoliberalnog koncepta "privatizujte, privatizujte – nije važno kako to radite, ali je bitno da to učinite što pre i što potpunije".

Stabilan ili upravljivo fluktuirajući devizni kurs (valutna stabilnost, uz netržišno održavanje precenjenog kursa intervencijama Centralne banke na deviznom tržištu u "zaštiti kursa od preteranih dnevnih oscilacija",

Liberalizacija svih tržišta i cena,

Restrukturisanje i "konsolidacija" za sanacijom (čišćenjem) i uglavnom rasprodajom stranom kapitalu domaćeg bankarskog sistema i dr.

Razvijene zemlje zapada koristile su MMF za svoje spoljno-političke ciljeve, jer je Fond sledio potrebe i interese G7. MMF je u stvari, instrumentalizovan za interese pojedinih zapadnih država (posebno SAD), a delovao je uglavnom "ispod radara javnosti". Upravo ove razvijene države ne bi prihvatile ovu politiku i mere MMF-a.

Svet je suočen sa novim oblicima međunarodne podele rada, sferama uticaja, prodorom kapitala iz sveta razvijenih u nerazvijene, uz vrlo suptilne oblike eksploatacije nerazvijenih zemalja. Industrijski kapital (izvoz robe) ustupa mesto dominantno finansijskom spekulativnom kapitalu i tehnološkoj renti (transferom tehnologija, tehnološkom zavisnošću i sl.).

 

       MMF i ekonomija i finansije Srbije u krizi

 

1) Kompresija potrošnje, siromašenje i privredna stagnacija

Zaključenje "kreditnog aranžmana iz predostrožnosti" i odobravanje 1,2 milijarde evra kredita, bez povlačenja sredstava (za svaki slučaj, stend-baj aranžman ), za eventualno jačanje deviznih rezervi (ne može se koristiti za investicije i potrošnju), tumači se kao dobar potez u jačanju kredibilnosti države i povoljnije (niže kamate u kreditiranju na svetskom tržištu, ali i za privlačenje stranih investicija, održavanje makroekonomske stabilnosti i finansijske discipline, posebno fiskalne discipline. Ovo se posebno odnosi na fiskalnu disciplinu i refinansiranje javnog duga, ali i "poboljšanje investicione klime u zemlji".

Putem brojnih uslovljavanja država u krizi, nameću se instrumenti i mehanizmi globalizacijeu čijoj je osnovi neoliberalni model. Prvo se nameće liberalizacija spoljnotrgovinskih odnosa i posebno liberalizacija u sferi robnih i finansijskih odnosa sa inostranstvom (tokovi kapitala). Liberalizacija izaziva nagli rast spoljne zaduženosti i krizu otplate dugova, a onda poput kakvog mesije, na scenu stupa MMF sa svojim univerzalnim stabilizacionim programom i uslovljavanjem deregulacije, masovne privatizacije i masovne nezaposlenosti.

Liberalizacija spoljne trgovine redovno dovodi do gomilanja deficita spoljne trgovine i stvaranja visoko uvozno zavisne privrede, jer uništena domaća proizvodnja i ponuda ne mogu pokrenuti uvozno-supstitutivne proizvodne kapacitete (preduzeća, grane i oblasti). Uvoz uglavnom naglo raste, a time i deficit spoljne trgovine, koji se zatim finansira spoljnim dugom. To je toliko jasna strategija i politika stvaranja zavisnih i zaduženih ekonomija.

 Liberalizacija spoljne trgovine i domaćeg tržišta nije praćena obećanim rastom, već povećanom bedom i nezaposlenošću, uz opšti osećaj nesigurnosti. U odnosima rada i kapitala Fond se otvoreno stavio na stranu krupnog kapitala. A u odnosima razvijeni-nerazvijeni redovno je na strani razvijenih država.

"Pečat saglasnosti" MMF je obavezan da bi nerazvijene privrede pristupile tržištu kapitala. One moraju prihvatiti recepte MMF u svojoj makroekonomskoj politici (teorija slobodnog tržišta). Često se jasno vidi disfunkcionalnost preporuka MMFi uvlačenje niza privreda u dublju krizu.

MMF nameće uvek gotovo iste recesivne kratkoročne mere "prilagođavanja" kao uslov za dodelu kredita, a time i širu međunarodnu finansijsku podršku. Programi MMF imaju redovno deflatorni karakter. Osnovna poruka i zahtev je da se uspostavi ravnoteža ponude i tražnje da bi se uravnotežio platni bilans.

Deflacioniranje potrošnje i kontrola svih njenih oblika, smanjenje bankarskih kredita, uravnoteženje budžeta, uz devalvaciju, treba da uravnoteži platni bilans. Smanjivanje svih vidova potrošnje i ograničavanje bankarskih kredita vodi usporavanju privrednog razvoja uz porast nezaposlenosti.

Rast nezaposlenosti i povećanje siromaštva postaju barijere za slobodno kretanje radne snage. Rad se tretira isključivo kao trošak, koga treba smanjiti u cilju porasta profitabilnosti privatnog sektora. MMF svojom politikom zaoštrava sukob rada i kapitala.

Politika međunarodnih finansijskih institucija najčešće je rezultat finansijskih i komercijalnih interesa razvijenih privreda, a ne privreda u krizi i nužnom razvoju.

Takav model nije prihvatila ni jedna razvijena privreda, posebno u pogledu kamatne politike, budžetskog deficita i platno-bilansne politike. One vode svoju politiku, a MMF im se osnovi "prilagođava" (kao i brojne rejting agencije).

Neophodna uloga države u nerazvijenim privredama kao regulatora domaće privrede i makroekonomske politike, zamenjena je mantrom (svetom formulom)slobodnog tržišta preko Vašingtonskog konsenzusa (saglasnost i sporazum MMF, Svetske banke i Trezora SAD). Svetu je to već odavno postalo jasno.

Model stabilizacije i restrukturizacije koji nudi MMF neki autori su nazvali "veliki prasak" liberalizacije i deregulacije. Deregulacija  redovno vodi u privredni i finansijski haos i potpuno nekontrolisane tokove novca i kapitala. Tome se dodaje i "širenje demokratije" da bi haos bio još veći, a destrukcija neuhvatljiva.

Tržišni fundamentalizam i koncept "strukturnih reformi" Svetske banke, odnosno "strukturno prilagođavanje" MMFdoveli su do produbljavanja krize razvoja i nagomilavanja dugova nerazvijenih zemalja, dok su socijalni, zdravstveni i obrazovni sistemi dovedeni do raspada.

Liberalna imperija se pretvara u totalitarni sistem. Razara se industrijski sektor, buja finansijski sektor praćen nihilističkom ideologijom i individualizmom. Stvaraju se finansijski mehuri i "pena" umesto razvoja realne ekonomije. Spekulativni kapital je zadominirao, tako da i BDP postaje sve više rezultat spekulativne ekonomije, posredovanja i usluga. Čak i on kao osnovni makroagregat ne odražava realnu ekonomiju. Ali i dalje zadržava naziv "bruto domaći proizvod", a od domaćeg proizvoda je malo ostalo.

Novi aranžman iz predostrožnosti od 25. februara 2015. godine iznosi 1,2 milijardi evra ili 935 miliona SPV što je 200% naše kvote kod MMF (468 miliona ili 725 miliona dolara uz kurs 1 SPV = 1,55 $). Vlada se obavezala u svom Pismu o namerama da sprovodi dogovorenu ekonomsku politiku sa MMF. Dakle, Vlada je sama predložila mere, a Fond ih je prihvatio i traži njihovo striktno provođenje. Da navedemo osnovne:

– Smanjenje plata u javnom sektoru i penzija,

Otpuštanja u javnom sektoru već od jula 2015. ukupno 5% godišnje ili 70.000 u tri godine, da bi se to kasnije smanjilo na 40.000,

– Smanjenje deficita u budžetu na 3% BDP do kraja 2017. godine,

Struja će poskupeti za 12% od 1.08.2015. godine,

– Struja će u naredne tri godine dostići tržišnu cenu,

– Uvode se akcize na bezalkoholna pića, i druge akcizne robe,

– Zaustavljanje rasta javnog duga do kraja 2017. godine,

– Pokrenuće se stečaj do kraja 2015. godine za 139 preduzeća,

– Kontrola i smanjenje državnih garancija javnim preduzećima,

– Pokreće se privatizacija za 80 preduzeća u 2015. godini,

– Smanjenje subvencija javnim preduzećima,

– Pokreće se procedura za prodaju Telekoma,

– Sve je to u sklopu fiskalne konsolidacije,

– Naći će se koncesionari za Aerodrom, Koridor 11 i dr.

(Izvor: Memorandum o ekonomskoj politici sa MMF-om)

Pogledajte u svemu tome šta je u stvari ostalo od stvarnih prerogativa i nadležnosti MMF, što smo naveli na početku. U šta se MMF stvarno pretvorio?

Privreda Srbije, neosporno je, nosi se sa velikim i teškim izazovima. Pri tome treba istaknuti da je završna strategija MMF i svetskih finansijskih institucija da se oduzmu iz ruku države sve glavne poluge razvoja i vitalni resursi – što je put u kolonijalni status.

Takvim vladama se lako upravlja. Da bi mogla da provede određene mere makroekonomske politike u periodu 2015.-2017. Vlada Srbije je zatražila podršku MMF preko stend baj aranžmana iz predostrožnosti. To samo pokazuje da je Vlada slaba i nekompetentna i u osnovi poslušnička, a bez stvarne koncepcije, strategije i vizije razvoja.

Istovremeno to znači da se bez ovakve "podrške MMF-a ne može iz krize duga i javnih finansija". Ona prosto ne zna kako iz krize i traži pomoć MMF, posebno "za bolne reforme" za koje traži njegovo pokriće u javnosti Srbije. Jer, u drugoj liniji čeka nas niz Agencija za ocenu rejtinga i rizika, uz obaranje kreditnog rejtinga države – što vodi poskupljenju novih kredita i teškoćama u pribavljanju novog kapitala na svetskom tržištu. To u osnovi znači povećanje troškova servisiranja dugova i konačno do moguće insolventnosti (bankrota).

Više se ni Agencijama za rejting ne veruje, kao i uostalom i MMF, one su postale instrument manipulacije i pritiska na države (uglavnom su to agencije SAD, zbog čega EU želi svoje agencije).

Predsednik Vlade kaže da smo "mi veći MMF od samog MMF-a". Zaista velika i tačna konstatacija za jednu neefikasnu politiku, čak i promašenu.

Ona je i servilna i snishodljiva prema političarima sa zapada, ali i prema zapadnim finansijskim institucijama.

MMF se time pretvorio u pravog "stečajnog upravnika" u svakoj privredi koja ga pozove u "pomoć", a nalazi se u recesiji i ekonomsko-finansijskoj krizi. On postaje mentor, nadzornik i savetnik u odlukama Vlade.

Jer, kontrolu i nadzor nad ostvarenjem preuzetih obaveza prema MMF provode MMF, Vlada i Narodna banka Srbije.

Svođenje visine javnog duga na održiv nivo i njegovim smanjivanjem od 2017. godine, uredno servisiranje dugova i plaćanje kamata je jedan od osnovnih ciljeva koje treba ostvariti. Sve ostalo je podređeno tome, ma da se u javnosti to ne vidi i ne ističe.

Velike probleme u privredi i javnim finansijama (nelikvidnost privrede i visok nivo nenaplativih kredita, visoka kreditna kamata i restriktivna monetarna politika, ogromni gubici u privredi, visoka nezaposlenost) MMF nije ni uzeo u razmatranje. To nije područje njegovog interesa.

Posebno se to odnosi i na moguću politiku reprogramiranja duga da bi se olakšao teret dužničkih obaveza i da bi se novi dugovi tada usmerili na finansiranje razvoja i nove investicije, a ne isključivo za refinansiranje dospelih otplata, čak i kamata, uz stalni rast kamatnog tereta sve to bez oplodnje pozajmljenog kapitala i prirasta bruto domaćeg proizvoda.

Koliko je za Srbiju povoljnije da ima aranžman sa MMF u odnosu da je oslobođena "tutorstva", saveta i nadgledanja (kontrole) ove međunarodne finansijske institucije? Da pogledamo i te alternative.

2) Imati ili nemati aranžman sa MMF

Neki autori smatraju da je bolje imati aranžman sa MMF podsećajući na sličan iz 2011. kada ga je Srbija napustila posle pet meseci, jer je dug premašio visinu dogovorenog, (45% BDP), kao i visinu deficita budžeta.

To je tada od strane MMF ocenjeno da Srbija "ne vodi kredibilnu ekonomsku politiku". Novo zaduživanje je bilo uz veće kamate i manji priliv stranih investicija. Stoga neki smatraju da je bolje imati aranžman sa MMF, nego ga nemati.

Ovaj aranžman od 1,2 milijarde evra, bez korišćenja sredstava , praktično ne znači ništa (imamo 10,5 mlijardi deviznih rezervi Centralne banke), ali "saveti" i sugestije i preporuke MMF i njegovo nadgledanje kako radi Vlada i kako se preporuke provode, ostaje snažno prisutno i povremeno (tromesečno) proveravano na konsultacijama sa MMF. To je, u stvari, ugrađeno zeleno svetlo na semaforu za strane kreditore i potencijalne investitore da je država sigurna, rizicima, ali i u osnovi kredibilna. Izvolite, kupujte i ulažite, ako imate svoj interes, a interes političkih struktura na vlasti već se zna.

 

       Neoliberalni program, prisilna štednja i šokovi krize

 

Monetarna kontrakciona kruta politika i fiskalna politika uglavnom dovode do razvojne krize. MMF primorava zemlje da "pritegnu kaiš" što vodi imploziji tražnje i razvoja.

Prisustvo aranžmana sa MMF, smatra se, povećava kredibilitet i rejting zemlje, a to olakšava pristup tržištu novca i kapitala po povoljinijim uslovima zaduživanja, uz veće poverenje kreditora.

Ali, ne postavlja se pitanje kakvu politiku i mere predlaže MMF i kakve to ima posledice za privredu i društvo. U nizu država u kojima je provodio ovakav model stabilizacije doveo je do teške razvojne krize i socijalnog sloma društva (Rusija, Poljska, Mađarska, Grčka, Španija, Hrvatska, zemlje L. Amerike i niz drugih).

MMF svojim modelom ne zna i ne može da upravlja krizama, a još manje da ih predviđa i rešava. On dobro zna da ih svojim konceptom "stabilizacije" samo produbljava, ali nikada neće priznati da greši i da mu je model pogrešan. To bi bilo previše od jedne tako značajne i dominantne finansijske institucije u svetu.

Glavni tenori liberalnog kapitalizma u sklopu novog ekonomskog konzervativizma u prvi plan ističu finansijski kapital, dok su proizvodni kapital i preduzeće u drugom planu. Odatle i politika visoke kamate, precenjenog deviznog kursa, zahtev za uravnoteženost platnog bilansa i budžeta, slabljenje sindikata, položaja zaposlenih i pad najamnina i plata u nacionalnom dohotku.

Vlada se obavezala da provodi neoliberalni program MMF u čijoj je osnovi prisilna štednja i odricanje, pad javne potrošnje i rashoda, penzija, ličnih primanja u javnom sektoru i socijalnih izdataka – da bi se donekle makar i prisilno uravnotežio budžet (smanjio deficit) i osigurala sredstva za urednost izvršavanja obaveza iz spoljnog duga (kamata i otplata).

Redovno se javljaju zahtevi za okrutno rezanje potrošnje i "štednja po svaku cenu". Povećanje štednje treba osigurati smanjenjem troškova rada i socijalnih rashoda. Državom i privredom praktički upravljaju strani kreditori, banke i finansijski kapital (MMF, Svetska banka i EIB).

Istovremeno, ekipe koje vode ovu državu i privredu u katastrofu osećaju se bezbedno i stalno nude "nova rešenja" i "reforme". A tog stvarno nema ni u tragovima. Postalo je jasno da je nametnuti model razvoja baziran na rasprodaji preduzeća, zaduživanju, neproizvodnoj javnoj potrošnji, isključivo stranom kapitalu, restriktivnoj "stabilizacionoj" monetarnoj politici i nekontrolisanom uvozu doveo do krize.

Veliku podršku privatizaciji, kao jednom od stubova neoliberalizma u Srbiji daje i Svetska banka (izvršni direktor Jorg Friden). U razgovoru s Vučićem, oni su za prodaju preduzeća iz portfolia Agencije za privatizaciju, jer je, po njima, to "osnovni uslov za uspostavljanje zdrave ekonomije".

I MMF i Svetska banka kao institucije zaštite interesa zapadnih kreditora, promovišu isti model neoliberalizma u čijoj je osnovi privatizacija i prodaja preduzeća i nacionalnih resursa stranom kapitalu. U ovako dubokoj i složenoj krizi, smatra se, saradnja sa MMF je neophodna, ali i zbog "disciplinovanja vlade" u trošenju budžetskih sredstava.

Ovde stvarno izostaje razvojna komponenta, jer sama štednje bez visokog privrednog rasta i investicija vodi produbljavanju krize. Tako ostvarena "štednja" ne ide u domaće investicije, već se odliva kroz otplate spoljnih dugova i kamate. To je put siromašenja privrede i odliva štednje u inostranstvo.

Šok terapija i rigidna politika prinudne štednje, masovno otpuštanje iz javnog i "restrukturisanog" privrednog sektora, uz ukidanje subvencija privredi i potpunu privatizaciju javnih preduzeća i resursa, sa razbijanjem velikih privrednih sistema vodi ne samo u nadziranu, već i potpuno zavisnu i razbijenu privredu.

Danas se najčešće ističe od strane Vlade da je fiskalna konsolidacija i uravnoteženje budžeta (borba protiv preteranog deficita) teško ostvariva bez podrške MMF. Upravo MMF ocenjuje da li Srbija vodi održivu fiskalnu politiku. Stoga neki ekonomisti kod nas smatraju da Srbija ni ubuduće neće moći bez saradnje sa MMF.

MMF je stečajni upravnik kada već dođe u neku zemlju – članicu, koja ga pozove u pomoć. To je uradila i Srbija u recesiji i u ekonomskoj, socijalnoj i društvenoj krizi. Niko je nije na to naterao, osim potpuno pogrešna i destruktivno vođena ekonomska politika.

Država mora sada da podredi svoje nacionalne i razvojne ciljeve prihvaćenom modelu MMF i da povremeno (tromesečno) "podnosi račun" o preduzetim merama i efektima tih mera.

Država upravo suprotno tome mora da sama bira svoje prioritete, strukturni razvoj, izbor mera i instrumenata za njihovo ostvarenje. Dakle, mora da izradi kredibilan program i viziju razvoja, a to znači i sopstveni specifični model i koncept razvoja i stabilnosti, jer univerzalnih programa za sve zemlje i uslove jednostavno nema. To ne treba ni tražiti!

A to upravo nameće MMF svojim univerzalnim neoliberalnim modelom, što je mnoge kritičare navelo na zaključak da MMF time "umesto da rešava u stvari proizvodi i produbljava krizu", MMF krize do sada gotovo nigde nije predvideo.

Priznaje se da upravljanje privredom i javnim finansijama ne može se kontrolisati, kao i visokim deficitom budžeta, uz izuzetno narasli ogroman javni i spoljni dug i njihov stalni rast. Stihija i nekontrolisani finansijski tokovi su dominirali. Rezultati privrede takvim tokovima više su slučajni, a ne programirani.

Niko od vlada do sada kod nas ne odgovara za eksplozivni rast javnog duga (76% BDP prema usvojenom limitu od 45%). Da sama Vlada uspeva da konsoliduje svoje javne finansije ne bi morala da prihvata ucene i odricanje od ekonomskog i finansijskog suvereniteta – koje prenosi na MMF.

Ona slabo upravlja ekonomijom i finansijama, ali i svim bitnim subjektima odlučivanja u društvu.

Predsednik Vlade nedavno izjavljuje (28. jula 2016) da će "sprovođenje programa MMF biti jedan od glavnih ekonomskih ciljeva buduće vlade i da očekuje nastavak uspešne saradnje s predstavnicima te finansijske institucije". Normalno, kada nemaju i ne znaju za druga rešenja potrebna našoj privredi i društvu.

Ni jedna zemlja se do sada nije oporavila po konceptu i recepturi MMFsamo je produbljena ekonomska i socijalna kriza. Island kao i Mađarska su uradili potpuno suprotno od onoga što je od njih tražio MMF i izašli su iz krize.

Stoga te njegove univerzalne šablone i mere oštrih rezanja potrošnje i restrikcija (gorke lekove) ne treba bezrezervno prihvatiti i provoditi, jer često u mnogim državama takav pristup je doveo do produbljivanja krize i pravog sloma preduzeća i socijalnog sloma u društvu. Jedno je smanjenje potrošnje u državi sa 30 hiljada do 35 hiljada dolara per kapita, a sasvim drugo državi sa 4-5 hiljada dolara.

Obzirom na ogroman teret javnog i spoljnog duga, sloma socijalnog sistema i obaveza koje godišnje pritiskaju slabašnu i onesposobljenu privredu Srbije, ona će i u narednim godinama morati da visoko koristi strani kapital u finansiranju dospelih obaveza (kamata i otplata), ali i za finansiranje investicija, tako da je bitno osigurati povoljnije uslove zaduživanja na svetskom tržištu kapitala, što se uz pomoć i saradnju s MMF, može ostvarivati. Strateški rez i potpuni zaokret tu nije moguć, posebno u kraćem periodu.

Predstavnici MMF i Svetske banke hvale rezultate Vlade, a nama je sve gore i teže, dok su makroindikatori razvoja i osposobljavanja privrede sve nepovoljniji. Ministar finansija izjavljuje da je "Srbija primer zemlje koja dobija priznanje za svoje reforme i obezbeđuje punu profesionalnu i finansijsku podršku MMF, Svetske banke i drugih finansijskih institucija". Da, dok se provodi njihova politika, "rezultate" vidimo na svakom koraku.

Treba pri tome imati u vidu i iskustvo niza država koje su izbegle diktat i zahvalile se na pomoći MMF, a pri tome razradile sopstveni model i politiku razvoja. Tada su krenule brzim tempom razvoja (Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, zemlje Latinske Amerike, članice "pet tigrića" u Istočnoj Aziji i dr).

Može li Srbija u ovako teškoj finansijskoj krizi tako odlučiti? Sada dosta teško, jer nema potreban program i viziju (strategiju) razvoja, a dosadašnji neoliberalni model nekritički prihvaćen ili nametnut našim "poslušnim" i dovedenim vladama, razorio je privredu, prodao ili likvidirao domaće banke i ugrozio javni sektor, osiromašio stanovništvo, stvorio ogromnu nezaposlenost. Teško je, istina, u kraćem periodu formirati potrebne domaće resurse za samostalniji razvoj bez velikog oslonca na strani kapital. To je ta dužnička omča, koja je nametnuta i koja nas guši.

 

       Dužnička omča i odliv kapitala

 

1) Monetarističko-neoliberalna ideologija i politika stabilizacije MMF

Doktrina i ofanziva neoliberalizma i tržišnog fundamentalizma su na sceni savremene ekonomije Srbije. Sve dužničko zavisne privrede dovedene su u privrednu stagnaciju pod izgovorom "privredne stabilizacije" i restrukturisanja.

MMF dajući svoj "pečat saglasnosti" na politiku neke zemlje i omogućivši joj time pristup tržištu kapitala – primorava zemlje članice da moraju slediti njegove recepte (teoriju i politiku slobodnog tržišta).

Srbija može lako da otplati svoj dug kod MMF od svega 7,3 miliona evra od ukupno 490 miliona sredstava kod MMF (u tome su SPV, koja su uključena u spoljni dug, a koja se ne vraćaju i nisu dug, već pravo 482,6 miliona) pošto imamo devizne rezerve od oko 10,5 milijardi evra.

Samo se postavlja pitanje: da li se vodi politika brzog smanjenja spoljnog duga, a ne tek posle 2017. godine i kakvu strategiju razvoja tada treba izabrati, odnosno kakvu voditi monetarnu, fiskalnu, spoljnotrgovinsku, investicionu politiku i socijalnu politiku (raspodele) u tome.

Ovo tim pre što se u finansiranju javnog sektora prešlo u potpunosti sa stranog na domaće kreditno finansiranje. Od ukupno 640 milijardi (556 milijardi je domaće i samo 84 milijarde dinara strano finansiranje u 2015. godini). Treba pri tome videti šta je to "domaće" finansiranje, da li su to strane banke u Srbiji! A, uglavnom jesu!

Pred svaku Vladu se postavlja pitanje: da li je spremna da se uhvati u koštac sa problemom privrede i društva i vodi svoju specifičnu i sebi prilagođenu razvojnu, stabilizacionu i socijalnu politiku, ili traži "podršku" MMF da bi dobili nekakav oblik pokrića, zaštite i kišobrana za sve teške i bolne odluke koje se u nekim delovima moraju doneti i provesti?

To je sada slučaj sa budžetom za 2016. godinu kada je budžet 2015. i plan 2016. dobio podršku MMF. Da li je Vlada spremna da se odrekne tutorstva i nadgledanja od strane MMF kao glavnog promotora neoliberalizma i interesa finansijskog kapitala i poverilaca – kreditora sa Zapada? To je nemoguća misija.

2) Da li je moguće istovremeno ostvariti privredni oporavak, rast i očuvati stabilnost

Stabilne i dovoljno uravnotežene privrede država članica Fonda ne trebaju i ne traže pomoć MMF. Sporazumom o "pomoći" Fonda ne treba se hvaliti, jer je to znak da je država svojim finansijama ušla u velike teškoće iz kojih se sama ne može izvući svojom makroekonomskom politikom. Često joj zbog teškoća u servisiranju i teretu javnog i spoljnog duga, kao i međunarodne nelikvidnosti, preti bankrot.

Prisutni političko-statistički optimizam članova Vlade koji se redovno javlja u toku godine, da bi nestao krajem godine, predstavlja širenje granica za "kreativno obmanjivanje javnosti". To je postala najjača karika u sporom ili stagnantnom privrednom rastu i monetarno-fiskalnom gušenju privrede. Takav stav ima osnova, ali izostaju stvarne reforme sistema.

Polazi se od toga da pozitivno mišljenje MMF o provođenju "dogovorene" politike i mera na koje Fond daje saglasnost – pozitivno utiče na kreditni rejting države i potencijalne investitore. Time se "lakše dolazi do novih kredita" i to pod povoljnijim uslovima (kamata, rokovi, garancije i sl.).

Srbiji su potrebne suštinske reforme monetarnog i finansijskog sistema i finansijske politike, spoljnotrgovinske politike, politike raspodele i modela razvoja, a to znači reforma ukupnog privredno-finansijskog sistema i izbor dugoročnih strateških ciljeva razvoja.

Tu MMF sa svojom kratkoročnom politikom i "strukturnim reformama" na osnovu neoliberalne destruktivne dogme i modela "stabilizacije" nema šta da traži. Treba mu se na lep i diplomatski način zahvaliti na "pomoći" i isplatiti taj simboličan iznos duga.

Gde god je davao svoje savete, sugestije i nametao svoj model dovodio je do razaranja privrede, pljačkanja resursa, odliva kapitala i dominacije svetskih korporacija, uz socijalno razaranje društva kroz ogromne preraspodele u korist spekulativnog kapitala. Ni jednu državu nije izvukao iz krize na svom modelu i preporukama.

Mnoge države u krizi, koje su zatražile njegovu "pomoć", zbog ovih destruktivnih procesa brzo su mu se zahvalile (videti interesantnu studiju Naomi Klajn: Doktrina šoka.)

Restriktivna monetarna i fiskalna politika i politika stalnog ograničavanja potrošnje u nerazvije nim privredama mogu samo da dovedu do obaranja stope rasta još veće nezaposlenosti i prelaska privrede u recesiju i krizu razvoja. "Restriktivna monetarna politika je naprosto kampanja protiv životnog standarda radničke klase koja se izvodi svesnom intenzifikacijom nezaposlenosti, koristeći eko nomsku prinudu protiv pojedinaca i protiv industri je, politiku koju zemlja nikada nebi dopustila da je znala šta će biti učinj no."

Podsticanje privrednog razvoja ostalo je van interesa i modela MMF. Fond nastoji da ostvari više ciljeva stabilizacije istovremeno, što zemljama često ne odgovara, te se pregovori sa MMF često svode na cenkanje i pogađanja oko paketa MMF i onoga što zemlja smatra poželjnim.

MMF se i dalje bavi prvenstveno kratkoročnim kreditiranjem, pri čemu se ova institucija pretvorila u jedno od najefikasnijih monetarnih i finansijskih oružja za zaštitu kapitala razvijenih privreda-kreditora. Inostrani kreditori se teško mogu ubediti u kvalitet ekonomskih programa zemalja dužnika koji su rađeni bez podrške ili konsultacija sa MMF.

Istovremeno se mora postaviti i pitanje: šta znači nametanje kao primarni cilj za zemlje u razvoju "borba protiv inflacije" (stabilizacija), a ne napori za ubrzan ekonomski rast, kao jedini izlaz iz zaostalosti, zavisnosti, preterane zaduženosti i teškoća u među narodnim ekonomskim i finansijskim odnosima ovih zemalja (servisiranje inostranih dugova, plaćanje kamata, gomilanje tereta dugova, permanentni platno-bilansni i budžetski deficit).

I sam MMF je konačno indirektno priznao da su mu strategija i model razvoja pogrešni i preporučuje državama da se od štednje okrenu na "konsolidaciju prihodne strane budžeta". Potpuni zaokret je učinjen od ranijeg krutog stava za stabilnost ka privrednom rastu i većoj zaposlenosti. Stvarno je to danas jedna ispravna strategija i politika izlaska iz sveopšte krize.

"Kontrapunkt života" ovih visoko zaduženih privreda nalazi se u ubrzanom privrednom rastu (stopa privrednog rasta između 5% i 8% prosečno godišnje u jednom ciklusu), uz brže izmene privredne strukture. Brz privredni rast je modus vivendi u rešavanju nagomi lanih privrednih problema i izlazak iz dužničke krize (uz proces postepenog razduživanja).

I sama Kristin Lagard (direktorka MMF) se zalaže za izmenu osnovnog koncepta i modela MMF-a.

Novi direktor FED-a (Dženet Jelen) smatra da FED ne treba da suviše pažnje posvećuje stabilnosti cena u odnosu na zaposlenost. Mantra o ciljanoj inflaciji koristila se za obuzdavanje inflatornih očekivanja, ali je gušila privredu i ekonomski rast.

 

©Geto Srbija

materijal: List protiv mafije

ČETIRI STUBA I BUDUĆNOST SRBIJE: SVE ZA REJTING KROZ GLUMU PATRIOTIZMA U POKUŠAJU SPASAVANJA OD IZDAJE NA PREDIZBORNOJ KONFERENCIJI ZA ŠTAMPU

22. априла 2016. Коментари су искључени

 

Na slici je jedino nejasno, da li ove ovce idu prvo na šišanje pa na klanje, ili su već ošišane…?!????

Imajući u vidu da smo mi Srbi na žalost malo zapamtili iz istorije (a novije nikako!) našeg naroda, pa i danas bismo vrlo brzo naseli čak i na ovakav mogući novopatriotski, lažno samokritički i demagoški predizborni nastup i hrabro” iskazane reči govorničkom veštinom od strane bivšeg Radikala, sada na funkciji Predsednika Vlade u Srbiji!!

Gospodo čelnici EU, prijatelji Srbije, moram da vas podsetim da su svaka strana država, njeni političari, diplomate, (što se posebno odnosi na one diplomate koji borave u Srbiji, među kojima ima i nedobronamernih), pojedinci, strane grupe i organizacije koje borave u našoj državi, dužni da poštuju zakone, pravila, običaje, tradiciju i dostojanstvo države domaćina, i skrećemo pažnju da smo mi njima dali pravo na slobodno izražavanje sopstvenog mišljenja u našoj zemlji, ali i da zadržavamo pravo da odgovorimo na njega!!

 

 

002Aa.CETVRTI STUB I NESTANAK SRBIJE-21

 

Takođe se nadam da angloameričke političke vrhuške nisu zaboravili da su samo nedavno, članice EU sa Amerikom i još 18 drugih NATO zlotvora u Srbiji sejali smrt svojim krstarećim raketama, kasetnim, uranijumskim i drugim avionskim tepih bombama, … stvarajući žrtve i među civilnim stanovništvom, u nelegalnoj agresiji nazvanoj Saveznička sila” ili kako su je krstili Amerikanci –Plemeniti nakovanj”, (što je po vašim merilima shvatanja pravde i humanosti to tada “bilo poželjno i dozvoljeno”), i čiji se učinak”, na kraju, ogledao u stradanju velikog broja nedužnih civila i dece, i rušenju infrastrukture države Srbije, koja je obasuta i uranijumskom municijom od čijih će posledica ispaštati generacije našeg naroda.

Kao što smo svesni da su se Amerikanci uvek do sad` trudili da se pokažu kao "nevinašca", takođe smo svesni da je za EU, (želeći da sebe pospe pepelom zbog ranije učinjenih zločina prema Srbiji) koja se svojim aktivnostima pretvara u novu Kominternu, i čijim delovanjem je svaka država koja ulazi u njen sastav, morala da uđe sa promenjenom socijalnom, društvenom, privrednom i političkom strukturom, i svojim prečesto ciničkim zahtevima želela da Srbiju i njen narod ponize u različitim vidovima njene unutrašnje i spoljne politike!!

Pa je tako pod političkim prtiscima EU-je, Jugoslavija a kasnije Srbija, izručila i poslala u Hag predsednika sopstvene države kao i čitav politički i vojni vrh Srbije, a čiji je zadatak bio da brane sopstvenu državu od NATO agresije, a sada, novi zahtevi evropske familije da Srbija „upodobi spoljnu politiku sa EU“ (čitaj odrekne se sopstvene spoljne politike) i obustavi (jak???) izvoz jabuka, krušaka i mleka u Rusiju, pretstavljaju grotesku i deluju smešno i ponižavajuće do bola,  jer je potpuna iluzija da ako bi Srbija uvela sankcije Rusiji, to „bacilo Rusiju na kolena“…!!!!

Vama je u suštini trebalo javno i pismeno poniženje Srbije kojim biste mahali da su Srbija i srpski narod, vekovni prijatelj ruskog naroda, uveli sankcije Rusiji, (kao Crna Gora), prava istina je da bismo time, u stvari uveli sankcije Srbiji i namerno naneli očiglednu štetu sopstvenom narodu i državi!!!

A naša glupost je bila ta što smo više mislili na interese EU a ne na interese sopstvene države i naroda, pa smo postupali toliko ponizno posle briselskog dopisa – upozorenja „ed memoar“ , zbog čega smo mojom voljom počeli sve manje da izvozimo u Rusiju, i ostvarili izvozni manjak od preko 330 miliona evra, a da niko od građana nije digao ni čačkalicu protiv nas zbog takvog postupka!!!

Mi, država Srbija, pristali smo da ne koristimo prednosti koju imamo, samo zato što to od nas očekuju birokrate iz EU!!! Kakvi smo mi mazohisti i ludaci od naroda…..!??! Možda nas “izvadi” povećan izvoz džemova i pekmeza…….

 А u svojim dodvoravanjima na svaki mig Amerike i EU, Državna rukovodstva Srbije su trećim zemljama sa kojima smo imali prijateljske odnose, imali slabe ili uopšte nismo imali nikakve ekonomske odnose, uvodili sankcije Belorusiji, Siriji, Iranu, Obali Slonovače, …, a da za uzvrat Srbija nije imala nikakve benefite zbog takvog glupavog postupka!!!

 

      Demonstracija slie

 

Briselska birokratska mašinerija, (u kojoj bar polovina njih ne zna da pronađe Srbiju ni na geografskoj karti), živi u uverenju da život običnog čoveka počinje prihvatanjem njihovih nametnutih zakona, i smatra kao jedino ispravnim, samo ono što oni propišu, deklarišu, zauzmu stav,  napišu preporuke, donesu mere, strategije, smernice, regulative, uputstva, naloge,… vršeći pritisak na korenite promene viševekovnih običaja života jednog naroda.

Jasno nam je da EU i svi njeni zakoni, platforme, strategije, mišljenja, smernice, uputstva, mere, zaključci, nalozi, direktive, regulative, preporuke, itd, su odredbe Helsinškog završnog akta OEBS-a pretvorili u farsu, a onim državama koje su već članice ili na putu da to postanu, oduzeli im slobodu i pravo da budu samostalne po svim odredbama ovog sporazuma.

Nama je poznato da u svetskim razmerama odavno ne vladaju principi međunarodnog prava, već pravo jačeg!!!

A funkcionisanje svetske diplomatije nikada nisu krasile osobine kao što su iskrenost, doslednost i čast, jer da te osobine stvarno postoje, političari ne bi uspeli da ostvare svoje lične skrivene želje i enormno se obogate, niti ciljeve moćnih država koje su uvek licemerno nastojale da za njih ne važe ista pravila kao za one manje i slabije!!

U svetu je odavno sve politika na najnižem nivou, a ne politika ideja ili nečega za koju su glasali stotine miliona Evropljana, pa je svako otvaranje tzv. „poglavlja“, u stvari vid političkog pritiska kojim se Srbiji oduzima sloboda, integritet i ovo malo prividne samostalnosti!!

A pojam SLOBODA, u koju se kune briselski birokratski aparat kao najveće evropsko dostignuće, u evropskoj propagandi, ideologiji i prinudi, se obesmišljava…, a to se videlo i u zabrani zemljama članicama EU (Grčkoj, Mađarskoj, Bugarskoj) da zaključuju bilateralne ugovore sa trećim državama, pa čak iako su takvi ugovori od koristi za narod te države; povoljniji nego što to je to predviđeno evropskom zakonodavstvom!!!

 

      Vazalstvo i opšta amnezija!!!

 

U tim raznim načinima ograničavanja slobode Srbiji i davanja privilegija stranim licima, moram da podsetim na aktrivnosti i „doprinos“ Vuka Draškovića, sada mog koalicionog partnera, koji je u ulozi Ministra spoljnih poslova tada Državne zajednice Srbija i Crna Gora, još 2004.god. se zalagao za ukidanje tužbe protiv NATO, i zvanično omogućio nesmetano ROVARENJE NATO snaga po čitavom PROSTORU Srbije, kada je 18.jula 2005.g. potpisao Sporazum o tranzitu NATO trupa kroz Srbiju, ubeđujući narod kako će te trupe brzo i lako zaštiti naše građane na KiM!!

Takođe nam je poznat i Tadićev „doprinos“, kada je 07.09.2006. potpisao sa Vladom SAD Sporazum o zaštiti statusa američkih trupa u Srbiji, SOFA u kome je SAD, svojim ljudima obezbedila IMUNITET ZA BILO KOJE POSTUPKE I BILO KAKVO UČINJENO DELO, (pa i ubistvo građana Srbije), a poslove koje bude sklapala za svoje potrebe, vršiće prema zakonima SAD a ne Srbije i da je takav “sporazum” ratifikovala skupštinska većina na Šestoj sednici Prvog redovnog zasedanja Skupštine Srbije u periodu od 13.05.-29.05.2009.god.

Takođe, za sve godine unazad od dana ratifikovanja tog Sporazuma, niko nije imao hrabrosti ni volje da podnese makar inicijativu za ocenu ustavnosti takvog akta!!!

Da ne pominjem da je sa SAD potpisan i Sporazum o snabdevanju i uzajamnim uslugama (USA-SRB-01) izmedju MO RS u ime Vlade RS i MO SAD sa svim mogućim pogodnostima, obavezama i troškovima Srbije za njihove potrebe; pri čemu moram da primetim da nisam siguran da je neko od “Vlasti u Srbiji” preduzimao određene korake da bi npr. sa Rusijom potpisao sličan, koji bi ruskoj strani omogućio makar deseti deo pogodnosti u sadržini i slobodi kao što pružaju onakvi sporazumi sa Amerikancima i NATO!!????

Ta 2006.god. je godina nastavka Tadićevih brljotina , pa je 14.12.2006. potpisao Okvirni dokument PZM (Pristupanja partnerstvu za mir), i u novogodišnjoj čestitki izjavio da taj događaj smatra svojim najvećim uspehom.

A već 18. decembra 2006. otvorena je NATO vojna kancelarija za vezu (eng.NATO MLO), i to u zgradi našeg Ministarstva odbrane.

Ako imamo u vidu da je 27.09.2010.g. u Briselu uspostavljeno Vojno predstavništvo RS pri NATO , i ako pored svih ostalih potpisanih planova i sporazuma, dodamo i nedavno, u martu 2015.god. potpisani Individualni partnerski akcioni plan (IPAP) i obaveze Srbije koji proističu iz njega,) onda nema ni potrebe da Srbija i formalno postane članica NATO!!

A nedavno, baš 07. jula 2015.god, Skupština Srbije je ratifikovala sporazum država članica Severnoatlantskog ugovora i ostalih država učesnica u "Partnerstvu za mir" o statusu njihovih snaga, sa dodatnim protokolima.

Zatim podsećam na olako zaboravljeno samovoljno Tadićevo odbacivanje skupštinske rezolucije o KiM 2010 god. i privatni aranžman sa baronesom koji je rezultirao podnošenju tzv. „zajedničke rezolucije“ kojom je tek vezao ruke Srbiji, a da poslanici tadašnjeg saziva Narodne skupštine Srbije, nisu prstom mrdnuli da se pobune zbog samovoljnog postupka predsednika države i suspendovanja njihove Rezolucije koja je izražavala njihovu volju i odluku kao predstavnika građana, kao i da podnesu krivičnu prijavu protiv Predsednika Srbije Tadića, zbog prekoračenja ovlašćenja i mešanja u vođenje spoljne politike – jer to je posao Vlade!!!!

Na kraju je porvđeno da je Tadićeva vlast, preko „hleba u UN“, potražila „pogaču u Briselu“ , a narod se nije ni pitao ili je bio nezainterosovan…

 

      JA, Premijer!!!

 

Naravno, tu ne smem da zaboravim i moj ”doprinos”!!

MENE, čoveka bez koga nije moglo da se potpiše onakav sramni briselski sporazum (aprila meseca pretprošle godine), gde je u njemu odlučeno da dođe do “samoisključenja” Srbije u rešavanju  pitanja Kosova i Metohije, (pri čemu je zanemarena Rezolucija 1244) ;

MENE i bez koga nije moglo da se izvrši darivanje teritorije, infrastrukture i dela sopstvenog srpskog naroda na KIM, kosovskoj vlasti (kao novim gospodarima života i smrti Srba na KiM) i zapadnim “prijateljima Srbije”!!!

A možda se tu radi o žrtvovanju dela svog naroda i dela teritorije svoje države, a poveden lažnim obećanjima „zapadnih prijatelja“, verujući da oni neće dirati ostale delove teritorije Srbije???!!!

Čak sam i ja bio začuđen da moji i simpatizeri ove vlasti nisu zapalili Beograd i Srbiju zbog izdajničkog postupka naše vladajuće koalicije, a koji sam potrdio potpisivanjem briselskog sporazuma!!

Pa ako je to tako lako prošlo tada, gde je i Ustavni sud postupio po Tominom zahtevu da tada (do dobijanja datuma za pregovore sa EU) ne raspravlja o ustavnosti takvog pisanog akta, onda mi je još lakše pošlo za rukom da bez problema smanjim plate i penzije od decembra prošle godine!!!!

Naravno da ne smem zaboraviti i svoj “maestralni” potpis, krajem avgusta 2015., kada sam sa Federikom Mogerini, u Briselu potpisao još jedan Sporazum o formiranju Zajednice srpskih opština , za čije formiranje nas već skoro tri godine Šiptari vuku za nos opstruišući njegovo sprovođenje uz podršku zapadnih država, izvodeći razne režirane performanse po šiptarskoj Skupštini!!!

I verovatno da se ne neće ni formirati, jer da je EU i Americi stalo do toga, to bi već bilo zavšeno, ali Šiptarima je svaka radnja aminovana od strane Zapada!!!!

 

      Priznajem okupaciju i zadovoljan sam! Ali i narod mora da se pita!!!

 

To je tužna sadašnjost za čije ostvarenje je zaslužna bilo koja "vlast u Srbiji" u poslednjih petnaest godina, jer smo sve svoje zakletve obesmislili, obeščastili, razdržavili, doveli na bedan nivo…!!!

MI, građani Srbije, koji volimo svoju zemlju i koji cenimo vrednosti sopstvene države, a koji smo pod pritiscima Zapadnih zemalja primoravali svoj narod da postupa po njihovim ciničnim zahtevima i nalozima, i da prihvata razne oblike istresanja njihovih nameštenika, koji su očigledno bili usmereni protiv tradicije i interesa naše države i naroda, a svojom krivicom pristajemo da nas tretiraju kao da smo sa grane sišli, takođe IZRAŽAVAMO OPTEREĆUJUĆI STAV prema SAD zbog njenog predvodničkog uticaja prilikom zločinačkom bombardovanja naše države, kao i stav prema zemljama Evrope koje su uzele učešće u tom ratnom zločinu, i ne pristajemo na oduzimanje i narušavanje naše kulture, tradicije istorije, običaja, religije, odgovornosti, osećanja slobode, o čemu treba i narod da se pita

JA, Predsednik “Vlade u Srbiji”, u ime države Srbije, koja je u prošlosti sa svojim narodom dala doprinos u antifašistikoj borbi tokom Drugog svetskog rata, pre godinu i po sam uputio poziv čelnicima onih zemalja koje su bile saveznici Srbije i koji takođe baštine antifašističke tekovine, da prisustvuju kao gosti vojnoj paradi povodom 70 godina od oslobođenja Beograda, za koju bi se u krajnjem slučaju, na žalost moglo reći da je izgleda predstavljala OPROŠTAJ OD SLOBODE, ukoliko narod i dalje bude prihvatao olako pritiske….!!!

Odsustvo i nedolazak i pojedinih zapadnih diplomata i ambasadora, da prisustvom učestvuju u obeležavanju srpskih pobeda, shvatio sam kao nedobronameran čin i nepoštovanje istorije, tradicije, kulture i doprinosa srpskog naroda i ostalih nacija koji su položili svoje živote u borbi protiv fašizma, i zaključio da bi se rado odazvali pozivu ukoliko bi Srbija obeležavala poraze ili bila na nekoj muci, pri čemu su, pre svega američki ambasador, našli vremena da prisustvuju čak i pri (ne)kulturnim događanjima u organizaciji nekih udruženja i grupa, ali ne i na manifestaciji u organizaciji države Srbije!!!

A svoje nepoštovanje prema srpskim žrtvama i narodu Republike Srbije, ambasadori zapadnih zemalja NATO-a, sramnim činom ponovili su 24.03.2015. uveče, kada nisu želeli da prisustvuju obeležavanju godišnjice bombardovanja Srbije, pokušavajući da sakriju svoje saučesništvo!!!

Pa sam ja ove godine, obeležavajući godišnjicu bombardovanja Srbije, u ime korektinih odnosa sa Zapadnim državama i u skladu sa odredbama IPAP sporazuma, skup  izmestio u   Varvarin!

Ali sam imao toliko crn obraz, pa sam dozvolio i lako progurao potpisivanje IPAP plana sa NATO, kao i potpisivanje i usvajanje u Skupštini Srbije, Sporazuma o statusu snaga NATO u Srbiji , jer rekoh, ako je to isto mogao da uradi Tadić 2006. (dajući veća prava američkim vojnicima u Srbiji nego što imaju građani građani sopstvene države), to i ja mogu da uradim, dajući ista takva veća prava svim NATO vojnicima!!

Ali smo mi pružili ruku saradnje NATO snagama, potpisujući nekoliko sporazuma u ime bolje budućnosti Republike Srbije kao neutralnoj državi!!!

Takođe nam je poznato da EU i njena mašinerija preduzimaju razne vrste aktivnosti da Srbiju “dignu na noge“ – do onog trenutka kada bude bila spremna da redovno vraća dugove, (jer im ovakva kao invalid nije potrebna)!

A u pozadini toga vrebaju "finansijski stručnjaci" iz EBRD -a , MMF-a i ostalih svetskih finansijskih institucija koji se ponašaju k`o lešinar kada čeka svoj umoran plen, da planiraju, raspolažu i raspoređuju novac koji će biti sakupljen od naroda Srbije, i da se jeftino dočepaju preostale imovine Srbije, a posebno one na teritoriji Kosova i Metohije!!!

Isto tako, znamo da se u međuvremenu, na raznim treninzima po inostranstvu, a posebno među “domaćim izdajnicima kojih ima previše, već vrši izbor i porojektuje se “novi čovek” koji će naredne četiri godine Srbiju voditi ne u nepovrat i iscrpljivanje na svim nivoima, već u budućnost bez alternative u cilju dostizanja evropskih vrednosti, i priključivanja Srbije evropskoj zajednici naroda!!! 

A tada Srbijom i srpskim narodom, slobodno može da upravljaju i Vuk Drašković i Čeda Jovanović, jer ja sam dovoljno povukao izdajničkih poteza , sve u ime Srbije i njene budućnosti, zato što sam sprovodio i Čedinu i politiku LDP-a!!!!

Pa valjda sam i ja nekakav Premijer “Vlade u Srbiji”, za koga bi trebalo da bude bitnije mišljenje i stav sopstvenog naroda, od mišljenja, procena, spekulacuja, pogleda, zaključaka, preporuka, i na žalost ucena onih evrospkih foteljaških birokrata koji odrađuju posao za multinacionalne kompanije i njihove Vlade, uništavajući našu domaću privredu i ponižavajući srpski i ostale nacije koji Srbiju smatraju svojom državom, još ovih nekoliko godina dok potpuno ne predamo svoju nezavisnost drugima u ruke, pa nam tada ni Vlada, ni Narodna Skupština neće više biti potrebni, a Srbijom će se upravljati iz Brisela….!!!

Nama je jasno da igramo u kolu koje se svira u Briselu, i da svako naše zaklinjanje u evropski put, kao i na sva usta silni hvalospevi o radu i vrednosti briselske mašinerije, samo njima podižu rep i duvaju u njihova jedra, pa još po hitnom postupku donosimo stotine nekakvih zakona čiji sadržaj nije razumela ni većina Narodnih poslanika, i koji često ne mogu ni biti upotrebljeni a namećemo ih našem narodu i iscrpljujemo ga, i time direktno razgrađujemo sopstvenu državu, a još imajući u vidu jasan stav EU da do 2020. neće biti prijem novih članica u njihov tabor, onda bi valjalo da poslušamo i glas naroda i da malo ohladimo…!!!!!!!!!

Ali nikako ne smemo da izgubimo iz vida da ne postiji alternativa ovom putu Srbije u budućnost…..

A i mediji u Srbiji su maestralno odigrali ulogu da se srpskom narodu i ostalim građanima planski poremeti sistem vrednosti, zatrpavanjem nevažnim i manje važnim informacijama tabloidne sadržine, čije teme su nedeljama razvlačili i usmeravali svest naroda, da od drveta ne vidi šumu…!!!

U takvim napisima, nedeljama smo mogli da čitamo nametnute teme počev od od parade osoba homoseksualnih sklonosti gde je uzgred govoreći učešće uzeo i američki ambasador; zatim su se ređali napisi o prekoračenju ovlašćenja žandarmerije zbog nanošenja povreda Andreju; pa napisi o albanskom dronu ali bez ukazivanja na mlake reakcije svih struktura države; pa napisi o ubistvima od strane običnih ljudi i tragičnim sudbinama žrtava; a kada još dodamo i programsku šemu TV stanica u kojoj dominiraju emisije zabavnog, igračkog i pevačkog sadržaja, kao i prikazivanje gomile nevažnih serija i rijaliti emisija sa sadržajima ispod svakog nivoa, i kojima su obični ljudi podredili svoje vreme i aktivnosti, zaključujemo da su mediji odradili posao za Zapad i dodatno anestezirali narod Srbije!!!

Ali su zato vešto izbegavane informacije i teme u kojima bi se govorilo o životu Srba na Kosovu i Metohiji i njihovim problemima različitog oblika, zaštiti njihove imovine kao i imovine Srbije!!

Zatim se nedovoljno raspravlja o podacima o visini dugova države, o stanju privrede, stanju zapošljenosti; pa o neredovnoj isplati ličnih primanja malom broju zapošljenih u malobrojnim firmama koje imaju tu sreću da još rade; stanju zdravlja stanovništva i problema sa lečenjem; urušavanju školskog sistema kroz nedisciplinu učenika i nezainteresovanost roditelja, kao i otvaranje mnoštva privatnih škola sa svojim programima u vaspitavanju naše dece; smanjenje plata i penzija i njihova posledica na kvalitet života zbog visokih cena, a da ne pričamo da je svako novo otvaranje tzv. Poglavlja EU, pretstavljano kao vrhunsko dostignuće srpske politike, lažući narod da su EU integracije instrument u sprovođenju reformi, a svesno zaboravljajući na nepobitnu činjenicu da to ima za cilj da dokusurimo sopstvenu državu , i da se Evropa, SAD i NATO potpuno operu od zločina učinjenih bombardovanjem i Srbiju pretvore u region bez nacionalnog identiteta …itd, itd …

 

Zato je potrebno da se hitno osvestimo da bismo povratili nedostajalu ljubav prema Srbiji!

Potreba je da se izvučemo iz krize srpske postojanosti, ako narod to želi!!

Da se povratimo iz krize srpske časti i savesti, kao i krize srpskog nacionalnog karaktera, ako narod to želi…!

Da izađemo iz krize srpske porodice, krize srpske kulture, religioznosti i krize osećanja za pravdu, ako narod to želi…!!

Svima je potrebna jaka Srbija ali ne i prodata, jer ako sam do sada dao sve, preambulu ne bih smeo da dam!!!

Ali NAROD mora da se pita…!!!

Zato ću smatrati da su rezultati ovih izbora već postali obavezni referendum i blanko dozvola o pojedinim važnim zakonima, a posebno o onim u kojima se odlučuje sudbina države, (a ne bi trebalo imati straha od odluka  skupštinske većine, pa čak ni kada se zakoni donose po hitnom postupku i preko noći, iako ni većina ne bi razumela ni da su usvajani redovnim putem), i posledice istih po Srbiju u budućnosti!!!

Naravno, moje i njihova imena će biti zapisana u istoriji Srbije!! A narod zna da na mene ne mogu lako da vrše pritiske ni sa koje strane…

A odluku o mojoj ostavci, doneo sam onda kada sam zaključio da je mom ostanku na čelu države potrebna puna podrška naroda i poverenje u moje evopske vizije koje su proširivane i pokušajem angažovanja gospodina Tonija Blera, čija će akvitnost biti usmerena na dovršetku privatizacije i gašenje ono malo preostalih preduzeća u Srbiji!!! 

A ako narod odluči da ne treba dalje da idemo u tabor EU, onda moram da im skrenem pažnju da smo jedino Toma, Tadić, Čeda, Čanak, Dačić i ja, sposobni da ih odvedemo u EU na putu bez povratka, ili u suprotnom otići ćemo sami….”

Ovakvom glumačkom rolom, Predsednik „Vlade u Srbiji“ bi možda pokušavao da dubokom demagogijom opravdava stanje izdaje i poniženja (a kome je i sam doprinosio) države na čijem je čelu, i pokušavao da nevešto otvori oči i uši i onom nedovoljno aktivnom delu srpskog naroda i ostalim građanima koji još Srbiju smatraju svojom državom, a u suštini prebacujući krivicu na narod, i naglasi da je navodno važno da narod mora da se pita za sve (jer on se već odavno ne pita za vođenje Srbije)…!!!!!!

Pa ako narod njemu da podršku, on će nastaviti da savesno i   odgovorno izvršava sve preuzete obaveze i zadatke dobijene od strane EU!

Ne bi nas začudilo da bi možda ovom mešavinom reči izdaje i patriotizma podigao sebi politički rejting za 10%!!?????????

A ako narod  ne bude želeo da uvidi suštinu izgovorenih reči i bude opčinjen njegovim oratorskim sposobnostima u borbi za vlast, onda je saučesnik u izdaji i urušavanju ostataka Srbije, znajući da se sprema i promena Ustava države po željama angloamerikanaca…!

         

©Geto Srbija

Категорије:ГЛАС ОБИЧНИХ ГРАЂАНА Ознаке: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

POVRATAK TURSKOG VILAJETA: NOVA OTOMANSKA STRATEGIJA NA BALKANU SA NAGLAŠENOM ISLAMISTIČKOM IDEOLOGIJOM

14. јануара 2016. Коментари су искључени

 

U okolnostima kad Rusija sprovodi najstrožije sankcije prema Turskoj, Vučićeva vlada ne čini ništa da se pridruži tim merama, tim pre što Erdoganov režim već dugo vremena o Srbiji govori kao o nekakvom otomanskom "vilajetu", gde je već krenuo da uspostavlja mrežu svojih kompanija preko kojih planira da ostvari ne samo ekonomsku nego i svaku drugu vrstu dominacije.

U duhu ove Erdoganove ideje, Turska danas doslovno radi šta hoće na Kosovu i Metohiji. To nikako nije po volji čak ni kosovskim Albancima, ali je kasno, jer su Turci već odavno korumpirali njihovu vladu i institucije.

 

                          Nikola Vlahović

KRUPNI KORACI NOVIH OSMANLIJA1

 

Turska je bila jedna od prvih zemalja koja je priznala Kosovo, kada je proglasilo nezavisnost od Srbije 2008. godine, a premijer Ahmet Davutoglu je objašnjavao tada pojam "strateške dubine", odnosno važnost ulaska Turske kao regionalne sile na Kosovo. Kako tada, tako i danas, muslimanska solidarnost je centralni deo strategije Turske u ovoj srpskoj pokrajini.

Kao posledica te ideje, Turska je danas najveći spoljno-trgovinski partner Kosova ali i glavna izvoznica islamističke ideologije. Obim trgovine između Turske i Kosova je godišnje u proseku oko 250 miliona evra sa tendencijom snažnog porasta. Iza tih težnji stoji strategija Erdoganovog režima, da se u duhu nekadašnjih orijentalnih osvajača, vrati "starim otomanskim teritorijama" na Balkanu.

Posledice takve politike su već vidljive na svakom koraku…

Tu je auto-put Merdare-Morina, koji jednim krakom već povezuje Kosovo sa Albanijom i izgrađen je saradnjom turske građevinske firme Enka, u konzorcijumu sa firmom Bechtel.

Turska firma Calik-Limak je počela izgradnju puta Priština-Đeneral Janković i autoputa između Kosova i Makedonije.

Calik Holding i Limak su politički dobro povezani. Naime, sin Redžepa Taipa Erdogana, Bilal, glavni je akcionar u kompaniji Limak, u kojoj akcije ima i njegov zet.

Turski bankarski sistem takođe dominira finansijskim sektorom na Kosovu. Većina najvećih kosovskih banaka su turske banke ustvari, uključujući i veliku Tursku ekonomsku banku (TEB). Više od 1.000 turskih kompanija posluju na Kosovu. Oko 10.000 Albanaca rade kod turskih gazda, uglavnom u prehrambenom i tekstilnom sektoru.

Albanci se uveliko žale da je teško biti prihvaćen ili zadržati posao ako je vlasnik Turčin ili ako zaposleni ne govore turski.

Kosovski političar Kadri Veseli , inače ogorčeni protivnik upadanja turskih kompanija u kosovska avna preduzeća, više puta je upozoravao da je za privredu na Kosovu, dolazak turskih kompanija koban. Ali, kad je 8. decembra 2014. godine postao predsednik parlamenta Kosova, više se nijednom rečju tim povodom nije oglasio!

Dobro upućeni izvor iz Prištine svedoči da je Veseli potkupljen od strane više turskih firmi, te da raspolaže odličnim obaveštajnim podacima o turskim javnim i tajnim poslovima širom regiona (bio je na čelu Kosovske obaveštajne službe SHIK , pa mu nije bilo teško da im ponudi razmenu njihovog "prljavog veša" za određenu sumu opranih para).

I on i drugi istaknuti kosovski političari, u bliskim su vezama sa Erdoganovim "poslovođama", i svi su na ovaj ili onaj način plaćeni lobisti turskih kompanija na Kosovu i u Makedoniji. Ova lobistička grupa učestvovala je i u organizaciji prvog sastanka Privredne komore Srbije i Prvredne komore Kosova, gde su turske kompanije bile jedna od glavnih tema i razgovaralo se o načinu većeg ulaska turskog kapitala u Srbiju.

Ne treba zaboraviti ni na činjenicu da je oko 2.000 turskih vojnika u okviru mirovne misije KFOR-a raspoređeno na Kosovu, a najviše u Prištini i Prizrenu. Turska je pokazala i svoju spremnost da preuzme kontrolu nad američkom bazom Bondstil, kad se američke snage povuku.

Jednostavnije govoreći, sve ovo govori da Erdoganov imperijalni program novog otomanskog povratka na Balkan, danas najbolje funkcioniše na Kosovu, širenjem turskog uticaja u bivšim teritorijama Otomanskog carstva.

Ali, ovde je važno skrenuti pažnju i na jedan opasan naum koji dolazi iz Ankare: naime, Turska izvozi islamizam pod maskom kulturne saradnje, i o tome svedoče albanski izvori iz Prištine, koji tvrde da Erdogan želi da promeni odnos Albanaca prema muslimanskoj veri.

Naime, Turcima je dobro poznato da je tradicionalnom Albancu uvek bilo najbitnije širenje porodice i imovine, uz uvažavanje plemenskih pravila, a religija je bila tek na trećem ili četvrtom mestu.

I bilo je tako, sve do poslednjih petnaest godina, od kad se na Kosovo preko američke okupacije, počeo širiti ekstremni islam.

Turska, kao stari osvajač Balkana, procenila je da na Balkan ponovo može da ugazi najlakše preko Kosova. Na ruku im ide i činjenica da u ovoj srpskoj pokrajini živi preko 20.000 Turaka, direktnih potomaka osmanskih porodica iz Anadolije.

Ali, Turska takođe na jedan vrlo podmukao način radi na tome da vrati i ekonomsku dominaciju koristi sve metode kako bi se dokopala ključnih poslova, glavnih resursa i zaposela strateška mesta na Kosovu.

Međunarodna agencija saradnje i razvoja Turske  je sredstvo putem kojeg Turska ubacuje na Kosovo svoju ekonomsku mrežu, ali i ideološki i verski otrov koji kod Albanaca, uprkos očekivanjima, ne nailazi na dobar prijem.

Naime, ova agencija je finansijska i ideološka"avangarda" turske Partije pravde i razvoja (AKP), koja podržava Muslimansko bratstvo, i to širom sveta, a vodi i neku vrstu paralelne spoljne politike koja prati onu zvaničnu…U stalnoj je koordinaciji i sa Ministarstvo kulture Turske i Predsedništvom vera u Ankari, a cilj je da promocija islamističkih ideja.

Između ostalog, ova Erdoganova agencija pojavljuje se često i pod maskom ustanove za socijalnog staranja. Ali, sve u skladu sa islamskim običajima i Šerijatom.

Na Kosovu, ona podržava više od 400 projekata u oblasti poljoprivrede, zdravstva i obrazovanja, ali na način koji ne donosi albanskom društvu na Kosovu, nikakve koristi. Zdravstvenu zaštitu Turci nude u svojim privatnim bolnicama i klinikama, pod pokroviteljstvom ove agencije, ali, mada za neupućene zvuči neobično, Albanci se radije odlučuju za lečenje u Srbiji, u Nišu, Leskovcu, Vranju i pre svega Beogradu.

Uprkos velikom novcu koji obrću firme iz Turske na Kosovu, Centralna banka Kosova registrovala je u prošloj godini samo 2,7 miliona evra njihovog ukupnog prometa!

Turci uglavnom rade na transferima novca u gotovini bez službene evidencije. Reč je o sredstvima koja se između ostalog koriste i za vraćanje spomenika iz vremena osmanlijske vlasti, za gradnju novih džamija i medresa.

Na primer, Međunarodna agencija turske saradnje i razvoja finansirala je obnovu grobnice sultana Murata na Kosovu, i to je dobilo oblik svojevrsne "rehabilitacije" Otomanske imperije, koja je 1912. odavde oterana jurišima srpskih junaka iz balkanskih ratova.

Obnovljena je u Prištini turskim novcem i Fatih džamija i Sinan pašina džamija (za sumu od 1,2 miliona evra).

Za poslednje tri godine, Međunarodna agencija Turske saradnje i razvoja obnovila je još oko 30 verskih objekata iz otomanskog perioda i sagradila 20 novih džamija širom Kosova, a i Erdogan je lično obećao sredstva za izgradnju džamije najveće na Kosovu.

Interesantno je da Turska preko već pomenute agencije i njoj srodnih organizacija, finansira regionalne islamske sindikate i institucije, i plaća projekte lokalnih zajednica na koje promovišu islamski način života. U tu svrhu, Međunarodna agencija Turske saradnje i razvoja već je stvorila mrežu svojih imama na Kosovu, koji su se povezali sa imamima iz Turske.

Sve je to zamaskirano humanitarnim poslovima, najviše u Prištini, Prizrenu, Đakovici, Peći…U tim gradovima, Turska finansira u školama nastavu učenja iz Kur’ana, ali i nastavu na turskom jeziku.

Turski ambasador u Prištini godišnje deli nagradu, 100 stipendija za Albance koji hoće da studira u Turskoj. Ali, glavni deo sredstava iz turskih fondova na Kosovu idu na islamsko obrazovanje, tačnije rečeno, na versku radikalizaciju albanske omladine.

Čak je i Tačijeva vlada, koja je glavni krivac za ovakav ulazak Turaka na ovaj deo Balkana, priznala da je mnogo mladih Albanaca (sadašnji podaci govore da je u pitanju oko 4.000 njih), prišlo borcima takozvane Islamske države u Siriji.

Turski kulturni centri su takođe veliki regrutni centri turskog uticaja na Kosovu. Jedan od takvih je i centar "Junuz Emre", koji nudi obrazovanje (islamsko) na turskom jeziku.

Naravno, finansiranje ovakve vrste obrazovanja je propagandno. To ide dotle da je čak i turski ministar prosvete posetio Kosovo i javno zatražio da Tačijeva vlada hitno naredi nadležnom ministarstvu da promeni tekstove iz istorije kako bi prikazali Osmanlije kao oslobodioce, a ne kao agresore.

Erdogan je nedavno čak zatražio od Vlade Kosova da promene udžbenike ili da zatvore one škole koje imaju "iskrivljeno mišljenje" o Otomanskoj imperiji, pa je odobrio i sredstva za otvaranje turskih "elitnih" škola na Kosovu, preko kojih bi se vršila nova indoktrinacija Albanaca.

Naravno, Srbe niko i ne pominje, kao da tu nikada nisu ni postojali. A novi otomanski mrak može lako da proguta i Albance, koji će za to sami biti krivi.

 

©Geto Srbija

materijal: List protiv mafije

MIGRACIONI HAOS U EVROPI – DEO PLANA ZA DEMONTAŽU NACIONALNIH DRŽAVA

3. новембра 2015. 1 коментар

 

Ruska politička analitičarka Olga Četverikova, u analizi uzroka sadašnje najzde migranata iz islamskih zemalja ka Starom kontinentu, između ostalog kaže da je Evropa postala "mesto duboke etno-kulturne perestrojke" koja vodi njenom pretvaranju u „topioničarski kotao".

Evropljane zamenjuju drugim etnosima koji, mešajući se među sobom, stvarno formiraju naciju „novih nomada". To je samo korak daleko od pretvaranja bogate, hiljadugodišnje kulture u novo civilizacijsko dno. Brutalnom američkom politikom, konglomerat vodećih nacija na svetu polako se pretvara u "treći svet".

 

                       Olga Četverikova

MIGRACIONI HAOS I VLAST KORORACIJA

 

Evropski političari jako poštuju osnivača Panevropskog saveza, ideologa ujedinjene Evrope , R.N.Kudenhove-Kalergija (1894 – 1972), koga nazivaju „duhovni otac Evropske unije". Njegovi radovi („Pan-Evropa", „Borba za Pan-Evropu"), napisani dvadesetih godina 20. veka, poznati su i smatraju se za manifest izgradnje Evrope. U njima su dati ciljevi i zadaci formiranja Evrope, koji se nisu promenili ni u naše vreme.

Među te ciljeve spada i formiranje jedinstvene „evropske nacije". Smatrajući da je izdvajanje nacije na bazi krvnog srodstva potpuno netačno, Kudenhove-Kalergi je tom srodstvu suprotstavljao srodstvo po duhu, izdvajajući jedinstvenu „evropsku naciju" kao duhovno zajedništvo koje poseduje zajedničke duhovne učitelje.

Kako bi se rešili nacionalni problemi on je predlagao da se nacija odvoji od države tako, da nacionalnost za pojedinca postane lična stvar. A pošto će pitanje državljanstva u tom slučaju postati drugostepeno, to će dovesti do rešavanja pitanja o državnim granicama: „Postoji samo jedan radikalni način da se evropsko pitanje o granicama reši pravedno i na dug period, a to je put koji se ne naziva prenos granica, već njihova likvidacija".

Međutim, to je samo gornji sloj panevropskog projekta. Svoje shvatanje krajnjih rezultata perestrojke Evrope Kudenhove-Kalergi je izložio u knjizi „Praktični idealizam" (1925) , izdatoj u malom broju primeraka, u kojoj je opisao budućnost Evrope tako što je pokazao kako će izgledati „evropska nacija".

Suštinska ideja Kudenhove-Kalergija je bila obrazloženje duhovnog vođstva judaizma u evropskoj civilizaciji i potreba da se Jevreji pretvore u „rukovodeću duhovnu rasu Evrope".

Među svim Evropljanima koje Kudenhove-Kalergi naziva „ljudi po količini" on izdvaja dve rase „ljudi po kvalitetu" – plemstvo po rodu i Jevreje, koji je trebalo, kako on smatra, da zajedno čine ćeliju buduće evropske aristokratije.

A „jedro ćelije" za njega su bili Jevreji  kako zbog svog „specijalnog etičkog odnosa prema svetu", tako i zbog njihove nadmoćne pameti – oni čine takozvano plemstvo mozga ili duhovnu aristokratiju koja zauzima liderske pozicije u borbi za upravljanje čovečanstvom (tipični predstavnici „duhovne aristokratije" po Kudenhove-Kalergiju su bili Lasal, Trocki, Ajnštajn, Bergson i dr.)

Što se tiče ostalih – „ljudi po količini", o njima je Kudenhove-Kalergi pisao: „Čovek daleke budućnosti će imati pomešanu krv. Rase i klase će nestati zbog prevazilaženja prostora, vremena i predrasuda. Buduća evroazijsko-negroidna rasa, spolja slična na staroegipatsku, raznoobraznost naroda će zameniti raznoobraznošću ličnosti".

On je budućnost Evrope video u tome, da će se Evropljani mešati sa drugim rasama i narodima i da će nestati kao nacionalne individualnosti, a njihovu elitu će zameniti jevrejska duhovna kasta vođa.

Ono što se danas dešava u Evropskoj uniji se u potpunosti slaže sa projektima koje je izložio njen duhovni otac. I potpuno je očigledno da su ti projekti nepodudarni i sa očuvanjem nacionalnih država, pa i nacionalnih granica, čak ni sa samim nacijama. Tako da evropski političari, sprovodeći besmislenu migracionu politiku dobro znaju šta rade.

 

       Gazde Evrope

 

Ono što se danas dešava pred našim očima – dobro isplaniran i vođen „migracioni haos" u Evropi – ne predstavlja iznenadni nalet, već najvažniju taktičku operaciju na putu korenite perestrojke Evrope, deo plana za demontažu nacionalnih država, ali i jačanja Evropske unije, čije rukovodstvo ne služi interesima stanovništva, već samo krupnog evropskog transnacionalnog biznisa, ugrađenog u nadnacionalne strukture.

Tu najvažniju ulogu igra Okrugli sto evropskih industrijalaca ili Evropski okrugli sto (ERT)  , osnovan 1983.godine, koji ujedinjuje predstavnike 45 najkrupnijih korporacija Evrope među kojima su najuticajniji Bayer, Shell, BP, Daimler Chrysler, Ericsson, Nestlé, Nokia, Petrofina, Renault, Siemens, Solvay, Total i Unilever, čiji vlasnici redovno prisustvuju i sastancima Bilderberškog kluba. Na čelu Evropskog okruglog stola danas je Lejf Johanson, predsednik saveta direktora švedske kompanije Erikson.

ERT predstavlja jednu od najbitnijih grupa pritiska koja ima odlučujući uticaj na najviše političare i koja obezbeđuje stratešku alijansu između krupnog biznisa i Evropske komisije.

Glavni zadatak ERT-a je promena načina upravljanja Evropom u interesu krupnog biznisa, uz formiranje jedinstvenog centra koji će donositi odluke.

Obrada najviših ličnosti menadžera i odgovarajući izbor kadrova je doveo do toga da ako je ’80-h godina unutar ERT-a još bilo moguće razlikovati grupe protekcionista i globalista, početkom devedesetih među njegovim članovima je već bila postignuta potpuna saglasnost o svemu što se tiče otvorenosti tržišta, granica i privrženosti atlantizmu.

Danas najvažnije pitanje na dnevnom redu ERT-a predstavlja formiranje Transatlantskog trgovinskog i investicionog partnerstva (TTIP) koje je engleski premijer Dejvid Kameron nazvao „najvažnijim bilateralnim trgovinskim ugovorom u istoriji".

TTIP, kako je zamišljeno, treba da obezbedi potpunu kontrolu korporacija nad ekonomijom i socijalnom sferom, svodeći na minimum državno regulisanje. Zato su pregovori o tom projektu održavani iza zatvorenih vrata, sakriveno od evropske javnosti.

Hronologija o pripremi sporazuma TTIP je sledeća: 1990 – doneta je „Transatlantska deklaracija"  , 1995. – formirana je inicijativna grupa u kojoj su bili predstavnici biznisa „Transatlantski biznis-dijalog" (TABD), 1998. – konsultativni komitet „Transatlantsko ekonomsko partnerstvo", 2007. – „Transatlantski ekonomski savet" u kome su bili predstavnici najvećih zapadnih firmi. Najzad, 2011. je formirana grupa eksperata najvišeg nivoa koji su preporučili da pregovori o zaključivanju sporazuma počnu 2013.

Potrebnu dokumentaciju priprema Transatlantska politička mreža (TPM)  – uticajni institut koji radi na formiranju ne samo transatlantskog tržišta (do 2020), već i evro-američkog vojno-političkog bloka.

TPM je formirana 1992. i ona udružuje evropske parlamentarce, članove kongresa SAD i rukovodioce privatnih kompanija. Nju finansiraju najkrupnije korporacije i banke (Boeing, Ford, IBM, Microsoft, Siemens, BASF, Deutsche Bank, Bertelsmann), oslanja se na projekte najvećih zapadnih centara mozgova (Kraljevski institut za međunarodne odnose Chatham House, Institut Aspena, Evropsko-američki biznis savet, Savet za međunarodne odnose, Brukinskov institut i dr.

Jasan pokazatelj glavne uloge Evropskog okruglog stola u tom projektu je činjenica da je u martu 2013. kao rezultat sastanka A.Merkel i F.Olanda sa rukovodstvom ERT-a došlo do formiranja Francusko-Nemačke radne grupe čiji je cilj bio da se napravi jedinstvena međunarodna trgovinska strategija koja je trebalo da služi privatnim interesima najvećih kompanija Evrope, čiji su predstavnici takođe bili u sastavu pomenute grupe. Kako je rekao jedan od posmatrača „zahtevi ERT-a su da se EU nađe na usluzi preduzećima, i ništa više od toga".

Grupa je dala 312 preporuka ultraliberalnog i antisocijalnog karaktera, koje su se našle kao baza predloga za evropsko-američke pregovore o formiranju TTIP. Najvažnije je bilo: otvorenost tržišta, zaštita investicija i reforma tržišta rada radi „povećanja konkurentnosti".

U julu 2015. Evropski parlament, koristeći poluge pritiska kakve su „pretnja od Rusa" i obavezno postojanje evroatlantske solidarnosti doneo je rezoluciju kao podršku TTIP-u (436 evropskih poslanika je glasalo „za", protiv – 241).

Bez obzira što ta rezolucija nije bila obavezujućeg karaktera, ona je ipak pokazala raspoloženje članova Evropskog parlamenta, od čije pozicije će zavisiti ratifikacija ugovora o TTIP-u.

Da primetimo da ni na toj etapi vlasti nisu dozvolile nikakvu javnu diskusiju, jer većina Evropljana ne podržava sporazum koji vodi svevlašću korporacija i koji će zauvek sahraniti još postojeće ostatke vrednosti evropskog čoveka.

Na žalost, ozbiljnog otpora tom planu neće biti zbog duboke dezintegracije evropskog društva pod uticajem (već dve decenije) demografske revolucije, kao jednog od glavnih faktora jačanja vlasti korporacija.

 

       Zamena evropskih nacija

 

Sadašnju revoluciju mnogi istraživači nazivaju „demografska katastrofa", obzirom da je Evropa prekinula obnavljanje svog stanovništva. Do 2050.godine, ne uzimajući u obzir imigraciju, umesto sadašnjih 728 miliona Evropljana na kontinentu će biti njih 600 miliona, što je jednako gubitku stanovništva koji danas živi u Nemačkoj, Poljskoj, Danskoj, Norveškoj, Švedskoj i Finskoj zajedno. Toliko umanjenje broja stanovnika je u Evropi bilo samo za vreme epidemije kuge 1347 – 1352.

Posebno je ozbiljna situacija u Nemačkoj (do 2050.godine broj stanovnika može da se smanji sa 82 na 59 miliona ljudi), kao i u Latviji, Mađarskoj i Portugaliji.

U zemljama u kojima je natalitet relativno visok (Velika Britanija, Francuska, Švedska), on se obezbeđuje uglavnom zahvaljujući muslimanima. Kako je otvoreno priznao nekadašnji direktor odeljenja za Rusiju i Zajednicu Nezavisnih Država Nemačkog saveta za spoljnu politiku A. Rar: „…Mi smo na raskrsnici, i teško je reći gde će nas to dovesti… Da, može da se kaže da bela rasa odumire… Otvoreno o tome diskutovati za sada je malo komplikovano, zato što postoji biračko telo…".

Politička nemoć u navedenom pitanju čini da Evropska unija postaje nesposobna da sačuva socijalnu ravnotežu: vrlo brzo će se pojaviti neverovatno jaka potreba za radnim rukama, a to će uticati na održavanje sistema socijalne zaštite.

Za sada u Evropi još rade one generacije koje su rođene u vreme demografskog buma posle Drugog svetskog rata, ali kada oni odu u penziju sve će se iz korena promeniti. Zato grozničavi postupci evropskih političara koji se odnose na produženje penzijskog staža, preispitivanja šema za podršku invalidima, i t.d. u stvari imaju veze sa pokušajem da se koliko god je to moguće zadrži sadašnji pad, posle koga će uslediti potpuna propast visokog nivoa socijalnih standarda i potrošnje.

To može da uspori sve jači dotok imigranata. Ali, kako je još početkom 2000.godine navedeno u jednom tajnom izveštaju francuske vlade, u EU ne postoji alternativa za pozivanje 75 miliona migranata. To je cena očuvanja Evropske unije. Francuski eksperti su priznavali da će to stvoriti vrlo ozbiljne probleme u budućnosti , u rasnom društvu-hibridu.

Međutim, sadašnja generacija evropskih političara neće skrenuti sa svog dosadašnjeg puta: da, ona će izjavljivati da je došlo do propasti multikulturalizma, kao primer će organizovati antiimigracione akcije, ali će ulog na migrante ostati bez alternative – to je strateški pravac kojim ide transnacionalna klasa, pravac koja u potpunosti zadovoljava njene najdublje interese.

Do početka ovog veka na evropskom kontinentu je svake godine pribežište tražilo (prema zvaničnim podacima) oko 400 hiljada ljudi, ali je preko različitih nelegalnih kanala svake godine doticalo još oko pola miliona. Do današnjeg dana ukupna brojnost ilegalaca u Evropi iznosi 5 – 7 miliona ljudi (procene su približne, jer zvanična evropska statistika o njihovoj brojnosti ne postoji).

Najviše nezakonitih imigranata je bilo u Francuskoj, Nemačkoj, Italiji i Španiji. U svakoj toj zemlji bilo ih je od 1 do 1,5 milion, a svake godine se taj broj povećavao još za 100.000.

Put ih je vodio, a vodi i dalje, iz Severne Afrike u Španiju i iz Turske preko Grčke i Albanije u Italiju. Prekretnica na tom planu je 2011. godina – godina „arapskih revolucija", kada je samo u prvih 9 meseci konstatovano 113 hiljada ilegalnih prelazaka granica Evropske unije.

A već 2014. broj izbeglica koje su stigle u Evropu preko Sredozemlja je iznosio 626 hiljada ljudi. Ove godine taj će se broj do kraja godine bitno povećati.

Danas, prema podacima Međunarodne organizacije rada (MOR) , od 175 miliona migranata u svetu 56 miliona živi u Evropi, a od njih 27,5 se bavi privredom. U nekim evropskim zemljama, na primer u Luksemburgu i Švajcarskoj, učešće stranaca u ukupnom broju radne snage dostiže 25%.

Oni uglavnom rade na onim radnim mestima koja ne privlače lokalne stanovnike: rade prljave, teške poslove za koje nije potrebna kvalifikacija, poslove za koje je potrebna niža ili srednja kvalifikacija u sferi usluga, rade na održavanju čistoće i posluge u privatnoj sferi, sezonske poslove u domaćinstvima i turizmu.

Nelegalni migranti koji prema podacima MOR-a čine 1/3 svih međunarodnih migranata predstavljaju mnogobrojni i praktično nekontrolisani segment svetskog tržišta rada. Oni su uglavnom zaposleni u sitnom ili u sivom sektoru ekonomije, čije se srazmere svakog dana povećavaju. Evropska komisija procenjuje da u pojedinim evropskim zemljama taj sektor obezbeđuje između 8 i 30% BDP-a, a u samoj Evropi ukupno 20%.

Ako se ne računa Istočna Evropa, zemlje u kojima je najviše sive ekonomije su Grčka (30 – 35% BDP-a), Italija (27,8% ), Španija (23,4%) i Belgija (23,4%). Središnje pozicije zauzimaju Irska, Kanada, Francuska i Nemačka (od 14,9do 16,3%).

Sivi sektor je počeo da se razvija posebno brzo posle krize 2008.godine. Njen najvažniji segment je trgovina drogom, čija je glavna pretovarna baza u Evropi na Kosovu. Narko trgovina je vrlo razgranata, u njoj rade kosovski Albanci, bugarska i turska mafija, češki kuriri, engleski dileri, italijanska Koza nostra.

A, sve to je samo najniža karika narkomafije koja čini uticajnu opšteevropsku međudržavnu strukturu, sa jakim osloncem u tajnim službama. Narkomafija u vladama evropskih zemalja igra ulogu „nevidljivog menadžera". Ilegalna migracija u tome predstavlja za nju nezamenljiv izvor iz koga u armiju prevoznika narkotika u senci pristižu sve novi i novi ljudi, koje evropsko društvo dovodi u bezizlazan položaj.

 

©Geto Srbija

materijal: List protiv mafije

SRBIJA-NOVA KRAJINA EVROPSKE UNIJE: ZAVRŠNA FAZA URUŠAVANJA NACIONALNE DRŽAVE I EKONOMSKE PROPASTI NARODA!!!

 

Nova tehnologija u službi svetske bežanije. Na Netu, fejsu, tvitu, vajberu i ostalim mondijalističkim, mobilnim medijima, poruka je jasna: ustajte prezreni na svetu, i u napad, juriš na Jevropu! Sirotinjo svih zemalja sveta, udruženo u ljuti boj, za bolje sutra! Sad je momenat da se osvoji stari uspavani kontinent korumpiranih i podaničkih političara i njihovih podguznih muva- istomišljenika. Da se oni koji još tavore u srednjem veku Afrike, na brzaka nasele u 21. stoleće, u bogatu i naivnu Evropu, u kojoj je sve već izgrađeno i obezbeđeno, gde vlada bela kuga a žene su lepe i lagane i gde nema rata, jer je cela pod kontrolom Velikog brata i krupnog kapitala, zaključuje Mile Urošević, naš dopisnik iz Pariza.

 

                 Mile Urošević (dopisnik iz Pariza)

NOVA KRAJINA EU-3

 

Migranti nadolaze kao cunami i niko ne sme da im se suprotstavi. Čak obrnuto. Na graničnim prelazima, čitave busije zauzela je peta kolona velikodušnih i milosrdnih nevladinih organizacija i nadgleda seobu naroda, deli milostinju i praktične savete.

Najzad su plemenito milosrdni humanitarci našli neku aktivnost koja ih čupa iz anonimnosti i daje im svrhu bitisanja. Voleti više tuđina nego svoga je pomalo i hrišćanski opravdano, mada je ekonomski katastrofalno.

Ispod oka i preko medije nišane fašiste, odnosno one koji bi da nekako zaustave poplavu. One koji sebe nazivaju patriotama ili nacionalistima. Nedavno je u Francuskoj skupštini jedan deputat izneo na videlo neverovatne praktične savete koje razna dobrovoljačka društva i druge družine od pobožnih do podobnih dele prekomorskim dođošima.

Gde god vidiš praznu kuću ili zgodan stan, ti brzo provali i dupe nasadi. I odmah, isti dan, udari svoj katanac na vrata, naruči picu na adresu i nakon dva dana organizuje tako glasnu žurku, da komšiluk izludi dotle, da mora da pozove policiju.

Čuvaj račun od katanca i od pice, jer će ti trebati kada te gazda tuži da si mu se uselio u stan. Policijski zapisnik o urnebes-žurki je papir koji zlata vredi, jer dokazuje da ste stvarno tu stanovali u dato vreme.

Nakon dva dana, taj stan više nije ničiji i smatra se kao napušten, te može da se dodeli ugroženima na neko vreme. A katanac? E pa, taj katanac je atomska bomba u arsenalu provalnika. Ako je gazda neki siledžija pa razvali katanac, ilegalac može da ga tuži za provalu i sto posto dobija parnicu!

Ne, ovo zaista nije zajebancija ni izmišljotina, već zakon koji je na snazi. Od Kušnerovog zakona za slobodnu intervenciju u tuđim državama prešlo se na slobodno vršljanje po tuđim stanovima, bankarskim računima, telefonskim i elektronskim medijima, pa sve do ulaska u lične intimnosti, do spavaće sobe i WC-a.

Snaga klade valja, a to ne valja. Ljudske klade na sve strane, a okolo nizbrdice kako reče jedna pesmica nekog pijanog opozicionara ispred vrata Mulen Ruža. A kako je i sve ostalo na istom principu onih gore, snagatora ustavom zagarantovanih mafijaša, tako oni dole crnu vunu predu u jami beznadežja.

I to je normalno i ljudski, nažalost. Onaj ko ima vlast, vojsku i policiju, taj snagom čuva civilni mir i ličnu fotelju. Samo, ovo nije nikakva novost, niti je vezano za neki određeni geografski pojam.

Ogromna većina građana, i to ne samo u Francuskoj, protiv je ovako pogubnog milosrđa na račun svoga standarda života, sigurnosti i budućnosti svoje dece. Ali, zakon je zakon, i vlast je vlast, pogotovo ako zapovesti stižu kroz etar i dolaze s one strane Atlantika.

Fenomen je postao problem bez rešenja, jednačina sa 150.000 nepoznatih i to evolutivnog karaktera. Jednoga dana, tih nepoznatih jednačina može biti i sto puta više.

Stižu horde beskućnika, jadnih i gladnih iz Afrike i Azije i to većinom mladići, jaki, zdravi i sposobni, kako to primećuju neki mediji opozicije bar u Francuskoj. Kako reče jedan komičar- sva sreća da takvih nije bilo na Titaniku, gde je važilo iskonsko pravilo: "prvo žene i deca"!

Mnogi pojedinci ove razbijene vojske haosa koja beži od rata i bede, pred kamerama se hvale (ili žale) da ih put košta od pet do deset hiljada dolara. Svet je ušao u vrzino kolo zapetljano lokalnim zakonima i u kandžama straha od islamista. Samo da se ne pobune i da se ne podigne kuka i „kalašnjikov".

 

      Operacija "Milosrdni anđeo", završna faza

 

Jedan mi prijatelj nabaci da ni kod nas nije bolje, kao da je to neka novost ili mnogo važna stvar. Problem je što će uskoro biti mnogo gore, a to bi bar moglo da se spreči. Kako?

Neko će naivno reći: pa ozidajte Preševo kapiju i udarite Bujanovac kulu. Mi ćemo tako, kao Mađari ili Ameri, Koreanci ili Izraelci da zatarabimo našu granu. Oćemo, al’ malo morgen, što bi rekao jedan bivši (i uz milosrdnu pomoć EU) uspešno preminuli diktator.

Mi bismo rado zatarabili celu Evropu, kao što bi i Talijani, Španci ili Grci udarili odbrambene bedeme oko svog imanja kada bi im Brisel ili Vašington odobrili građevinske dozvole. Ali, neće moći, jer je trend mondijalizma u seobama i mešanju naroda.

U Francuskoj se upotrebljava i termin: zamena stanovništva. Lepo reče Crnjanski u finišu svog romana, da na svetu ništa ne postoji, pa ni smrt, već samo seobe. Ako je tako, onda nema frke. Navali narode, izvolte! Ovo je prava operacija "Milosrdni anđeo", drugi deo, završna faza.

Okupiraće vas – sentimentalnost. Zaboravite granice, graničare, policiju i vojsku. Mondijalizam nalaže da se skinu gaće i da svaka država bude svetska prćija, jedna mega-birtija u koju svako ulazi kako hoće.

Da je Božje pravde i nekog ljudskog zakona, teret haosa bi trebalo da podnesu Amerika i EU koji su svojim (ne)promišljenim "mirovnim" i "humanitarnim" akcijama napravili haos od Iraka, Avganistana, Libije, Sirije, Egipta, Tunisa, Jemena pa sve do Ukrajine. A, da i ne pominjemo Jugoslaviju, koja je bila udarna kapisla za mondijalizam na silu.

 

       Nova Krajina EU

 

Sada je i Srbija, kao južna Italija ili razuđena Grčka, postala migrolovka Zapada. Na principu mišolovke: pustiš migranta na prag, a on ti uđe u kuću. Čiča-miča, gotova priča, jer tada važi ono: dalje nećeš moći, stanica Vrpolje.

Evropa nam zida zidove i okružuje nas bodljikavom žicom, da se zna dokle je naše. Hvala joj, mada nije trebalo da se troši. Milosrdnost nam nalaže da primimo, nahranimo i zaposlimo ove nove pečalbare koji stižu iz Tunguzije, a zauzvrat će da ponude pomoć kroz investicije i kredite, a verovatno će da kapne i malo ispod stola.

Ovo je ovde Balkan. Kad već ne može Velika Britanija, dobra će im biti i mala Srbija. I već se čuju vapaji milosrdnih podrepaša: ostajte ovdjeImamo mi puno praznih vikendica i napuštenih fabrika da se ljudi smeste. Bogata je Srbija, može da nahrani pola Evrope, pa će moći i izbeglice iz bede. I kom Srbinu bi još palo na pamet da se krije iza nekih zidina ili bodljikavih taraba prema Makedoniji?

Mi stojimo postojano kano klisurine, u predsoblju Evrope, dobrodošli u Srbiju i sve je to naše. A što je naše, to je i vaše. Nije tačno da je put od Makedonije do Austrije kraći preko Crne Gore i Hrvatske.

Taj ko to kaže, ili laže il nema tri čuke sa geografijom, a pogotovo ne sa istorijom. Srbija ima najlepšu, najsvetliju i najvažniju ulogu na vetrometini istorije, još od 1389. godine, a to je da čuva granice Evope po svaku cenu pa i za male pare, ako treba. Uostalom, sitne duše ne koštaju mnogo.

Mi smo nova Krajina EU, Šengen predsoblje, noćni čuvari tuđih privilegija, i sve to iz plemenitih razloga, jer nema ko da nas brani. A možda se u ovom rebusu novog fašizma kriju i novi uslovi za ulazak preko mađarske bodljikave prepreke u tu tako plemenitu i voljenu EU.

Štokholmski sindrom je svetska epidemija, a vakcine nema. Mi volimo svoje neprijatelje, dok bi svog rođenog najradije za jaja obesili. I Bog sveti zna zašto je to tako, al’ bilo ko vidi da nije mnogo drugačije od ove satirične primedbe.

Umesto naravoučenije ili rešenja za ovaj golemi problem čovečanstva, (koje ni mnogo pametniji ne mogu da zamisle), možda bi bilo interesantno da se pomenu neke od teorija za nelogično i protivustavno podržavanje sve veće mase migranata.

Teorije idu od urođene humanosti belog čoveka, preko profitabilnog apetita kapitalista u potrazi za jeftinom radnom snagom, pa sve do neizbežne rubrike planetarne zavere protiv evropskih nacija.

Ako takva zavera postoji, onda je lako pogoditi kome je to u interesu da se Evropa oslabi, ali se tada pokreće neko novo pitanje, protiv koga je uperena takva pokorena Evropa. I tako od pitanja do pitanja bez odgovora stiže se ludila. A to je možda i jedini logičan odgovor za ovako neuračunljivu politiku Evropljana.

 

       „Arapske investicije“ u Srbiji, a Tarabić je bio u pravu

 

Mi smo se ranije smejali Tomi na svako njegovo pominjanje Tarabićevih proročanstava, a ona se izgleda ostvaruju putem dolaska i stacioniranja velikog broja migranata u Srbiju??!!

U svoj toj planiranoj migrantskoj frci, ovde se verovatno sprovodi vid “kulturnog metoda okupacije” putem nadolaženja migranata iz arapskih zemalja!? Mada bi nam bilo draže da su te arapske zemlje, bivše kolonije zapadnih zemalja (Engleske, Francuske, Nemačke, Holandije, Belgije…), odlučile da tim bivšim kolonizatorima vrate na isti način koristeći migrantske metode!!!!

Međutim, verovatno je da i EU zna za takvu nameru, pa su birokrate briselskog tabora odlučili da se odbrane tako što će da primoraju Srbiju da prihvati što više tih migranata iz arapskih zemalja, razmišljajući na način: zato što je Srbija pravoslavna država, a ONI – zapadnjaci su katolici, pa je pogodnije da ti arapski migranti ostanu u Srbiji kako bi se resursi države iscrpljivali i promenila nacionalna struktura!!! Zato se prećutno i dopušta da Mađari podižu zid!!!

Izgleda da se mnogo puta pominjane, (od strane “vlasti u Srbiji”) i na sva usta hvaljene “arapske investicije” , upravo sprovode kroz ovu migrantsku krizu!!!?? Da li i ukidanje viza pojedinim afričkim i azijskim državama pogoduju ovakvim migrantskim dešavanjima!!?????

A pored sve muke tih lica migranata koji dolaze iz područja zahvaćenim ratnim dejstvima, primećujemo da oni umesto da odlaze u neke druge arapske države koje su im po kulturi i veri bliže ( kao što je bio slučaj sa našim sunarodnicima koji posle hrvatske zločinačke “Oluje” nisu potrazili spas u npr. Španiji ili Italiji, ili Francuskoj, već su potražili spas u okrilje svog naroda), a ta lica bivaju upućivani u pravcu Srbije, gde među njima ogroman broj takvih lica poseduje velike količine novca, što se može i okom videti, obzirom da neki od njih puše i Marlobro, vrše redovnu dopunu interneta na mobilnim telefonima, a raspituju se za Taxi, menjačnicu, usluge Western union i DHL!!!! Jer uvek je potrebno mesto da bi se primio poslati novac….

Lica su planski izmanipulisana i poslata, a nama ostaje da se pitamo, da li su to “vlasti u Srbiji” sklopili nekakav, skriven od javnosti, dogovor u cilju prećutnog prihvatanja desetine hiljada migranata, kao i da li su, preko domaćih bezbenosnih agencija i službi, a znajući gore navedena ineresovanja takvih migranata, preduzeli adekvatne mere u cilju bezbednosne kontrole tih lica, kao i onih mera usmerenih na zaštitu sopstvenog stanovništva i države!!????

 

©Geto Srbija

materijal: List protiv mafije

ZDRAVSTVENE USLUGE U MAJDANPEKU NALIK NEKOJ OD NAJSIROMAŠNIJIH ZEMALJA AFRIKE!!

21. фебруара 2015. Коментари су искључени

 

Opštoj bolnici u Majdanpeku, osim osnovnih sredstava za rad, nedostaju i lekari specijalisti pedijatrije, hirurgije i anesteziologije. Postoji opasnost da bolnica prestane sa radom, a najbliža zdravstvena ustanova tog tipa udaljena je 100 kilometara. U kakvom stanju je bolnica u Majdanpeku, govori i pismo grupe lekara i medicinskih sestara upućeno redakciji, u kome oni iznose razloge zbog kojih je to tako, pominjući i ulogu direktora ove ustanove, dr Zorana Miloševića, kao najodgovornije ličnosti.

 

 

PROBLEMI U BOLNICI

 

Mnogo smo se obradovali kada nam je cenjeni ministar zdravlja, doktor Zlatibor Lončar došao u posetu. Čovek od prakse, iskustva, očekivali smo neki razgovor sa našim direktorom, smernice ka što boljem radu, ali i promene na bolje. Na žalost, to se nije desilo.

Ružno je i bode oči da u ovakvom vremenu,gde nema posla, plate su takve kakve jesu, gde se po zakonu ne mogu primati radnici u zdravstvenim ustanovama, kod nas ipak primaju nemedicinsko osoblje, a u isto vreme se stalno priča da imamo viškove tog kadra; zar nije logičnije preraspodeliti postojeće ljude?

I nije reč o tome koja radna mesta se popunjavaju, nego ko i kako dolazi na ta mesta! Na primer, na mestu magacionera, zaposlen je izvesni Dejan Kostić, partner bivše-sadašnje glavne sestre hirurgije (ne znamo više u kom je svojstvu čvrsta SPS-ovka ).

Po sličnom principu, zaposlen je Dejan Glišić na mestu domara. Takođe, i suprug sestre iz ORL ambulante, predsednice sindikata sestara, Boban Bilav, kao vozač saniteta, sa vrlo malo vozačkog iskustva, inače suprug sestre direktorove (dr Zoran Milošević) supruge alijas "paša"…

Ako u Zakonu o budžetskom sistemu ("Službeni glasnik RS", br. 54/09, 73/10, 101/10, 101/11, 93/12, 62/13 i 63/13-ispravka), u članu 27 e piše da "Korisnici javnih sredstava ne mogu zasnivati radni odnos sa novim licima radi popunjavanja slobodnih, odnosno upražnjenih radnih mesta do 31. decembra 2015. godine", zašto su ta lica primljena?

Da krenemo dalje od odeljenja…

Na Internom odeljenju, na preglede kod specijaliste-interniste, pacijenti čekaju satima, dok se naš dragi kolega, bivši direktor, smiluje da radi. Njegove metode lečenja bi trebalo ispitati, jer je smrtnost kod pacijenata velika, broj bolesničkih dana veliki, terapija nejasna…Ukratko, čoveka bi trebalo poslati na edukaciju. Inače, bi trebalo bi poraditi na dogrevanju odeljenja, jer ide zima i na odeljenjima je hladno.

Na Ginekologiji rade dva ginekologa, a direktor dr Zoran Milošević i dr Radiša Arsić, mada poštuju radno vreme, sa etikom ne stoje nikakoLeče zavisno od raspoloženja, od dana u godini, vremenskih prilika…Dr Radiša Arsić se često neartikulisano obraća osoblju, kolegama. Ko zna, možda ga treba uputiti na pregled kod ORL?

Dečije odeljenje, uz interno, više puta spominjano u novinama, čak i na televiziji, mislimo da je sada bolje, ima i novih koleginica na stažu, pa će dr Marija Stefanović, moći mirna da ode u zasluženu penziju.

Hirurgija je posebno zanimljiva, jer je tu načelnik istovremeno i jedini hirurg. U normalnim okolnostima, on, dr Branko Vranješ, nikada ne bi bionačelnik, jer je u pitanju osoba koju jednostavno mrzi da radi svoj posao, dolazi u sedam sati ujutro, a odlazi u 11 ili 12, najkasnije oko 13 časova. UZ objašnjenje da je "imao naporan dan".

Molimo da ubace jednog hirurga sa iskustvom, koji bi da znao da vodi ovu službu kako treba, jer je tamo, čini nam se, najveće rasulo: bivša-sadašnja glavna sestra Nena Abdulić se za sve pita, svime rukovodi, čak i ako je otišla na odmor i bolovanje.

U odsustvu je postavila za svoju zamenicu, izvesnu Jelenu Đorđević, sestru bez iskustva, željnu novca, iskompromitovanu, sa bratom bivšim narkomanom i ocem alkoholičarem. I takva osoba treba da rukovodi lekovima (i terapijskim narkoticima) i drugim trebovanjima?

Medicinski tehničar sa hirurgije Bojan Pavlović , za koga se ne zna da li je završio ili kupio diplomu. Naime, čovek trguje diplomama iz Prokuplja, kao na pijaci, zavisno šta kome treba. Radno vreme mu je klizno , pre podne, od 8 do 12, jer je "potreban u stranci". Niko ne zna kojoj, a ni gde, jer stranka sigurno nije u lokalnom kafiću…

Po kazni je u hirurškoj ambulanti. Inače, tog čoveka niko ne viđa, ali, u određenom periodu nestanka Trodona, intezivno se družio sa onim koji su zavisnici od ovog narkotika. U prosekturi, frižider ne radi…

Neko bi konačno morao da dovede u red ovu bonicu, jer su i rad i pružanje zdravstvenih usluga, nalik nekoj od najsiromašnijih zemalja Afrike.

 

©Geto Srbija

materijal: lIst protiv mafije

SNS PARTIJSKI ŠARLATAN NA FUNKCIJI DIREKTORA U „KRUŠIK“-u!!!

28. јануара 2015. Коментари су искључени

 

Direktor valjevskog „Krušika“ i njegova finansijska direktorka, snažno su vezali svoje poslovne i ljubavne poglede na svet. O ovoj, tako tipičnoj „kabinetskoj“ vezi i njenim posledicama, piše grupa zaposlenika ove Holding kompanije, kojima je dozlogrdilo da gledaju kako režimski šarlatani vode u propast ovu, nekada moćnu i uglednu firmu.

 

               Mersiha Hadžić

 

Ređaju se afere u valjevskoj fabrici „Krušik“ kao na pokretnoj traci…“Košenje trave“, “ Afera Audi“i „Falsifikovani rezultati poslovanja“ ostaju u senci najnovije afere generalnog direktora fabrike, Mladena Petkovića i dela aktuelnog rukovodstva.

Poslednja dva meseca, nijedan drugi direktor u Srbiji, nije punio više novinskih stubaca i članka na internet portalima, od SNS partijskog šarlatana Mladena Petkovića. Uprkos svim činjenicama i dokazima njegovih zloupotreba, manipulacija i nesposobnosti, opstaje zahvaljujući zaštiti i podršci najvažnijih perjanica vladajuće stranke, umesto adekvatne sankcije i odlaska u zaborav, u jednom krajnje kontroverznom postupku biva izabran za generalnog direktora fabrike „Krušik“, dana 11.12.2014. godine.

Priče o „platonskoj ljubavi„, tada v.d. izvršne direktorke i direktorke komercijalnog sektora, Brankice Radovanović (devojačko Polić), bojažljivo su se mogle čuti, nakon samo par meseci od dolaska Mladena Petkovića na čelo fabrike. Zajedničke poslovne obaveze i provedeno vreme, vrlo brzo su prerasli u nešto više, pa su tako, Mladen Petković i Branka Radovanović, uz probleme, i „uspehe Krušika“, počeli da dele i postelju…

Ovaj odnos dugo se pokušavao sakriti, ali činjenice koje su isplivale pre par dana razgolitile su aktere i proizvele novu aferu u „Krušiku„…

Na odlaske i dolaske na posao iz Beograda, Mladen Petković, nakon „Afere Audi“ koristi službeno vozilo marke Škoda Octavia, registarskih tablica VA-028-KV. Ovo vozilo često se moglo videti u Lazarevcu poslednjih meseci, ali tome niko nije pridavao posebnu pažnju, jer u okolini ovoga grada v.d. direktor ima rodbinu.

Tom automobilu od strane JPKP „Lazarevac“ nedavno je napisana kazna za parkiranje u ulici Dimitrija Tucovića u Lazarevcu. U navedenoj ulici, u iznajmljenom stanu, nekoliko metara od parkiranog automobila, živi mlada direktorka sektora finansija u „Krušiku“, Branka Polić!

Prema rečima jednog od radnika iz obližnjeg lokala, ovo vozilo se svakodnevno može videti na ulicama Lazarevca i to u jutarnjim časovima, kada, citiramo „krupniji gospodin dolazi po komšinicu i obično oko dva sata kada se zajedno vraćaju i odlaze u stan“. Za praktikovanje zajedničkih dolazaka i odlazaka sa posla, istim automobilom uverili smo se svojim očima više puta početkom decembra.

Branka Polić (1986) zaposlila se u fabriku „Krušik“ u oktobru 2011.god. Dolaskom Mladena Petkovića (1978) na čelo fabrike 03.01.2014.god. (kao v.d. izvršni direktor fabrike) novom sistematizacijom i „naprednim“ kadriranjem, u martu mesecu 2014. godine, biva imenovana na mesto finansijskog direktora fabrike. Na tako odgovorno i zahtevno mesto, u procesu „konsolidacije i oporavka fabrike“, dolazi apsolutna početnica, sa samo dve godine iskustva. Slučajnost?

Branka Polić svoje devojačko prezime Radovanović, zamenila je udajom 10.08.2014.god. Sa mužem živi u pomenutoj Ulici Dimitrija Tucovića u Lazarevcu, odakle svakoga dana putuje za Valjevo. Mladen Petković je oženjen i otac troje dece. Živi sa porodicom u Beogradu.

Poslednja informacija iz valjevskog sela Dupljaj, gde je rođena Branka Polić i gde joj žive roditelji, je da će direktorka finansija, nakon samo tri meseca ponovo morati da menja ličnu kartu. Razlog skorog razvoda možete da pogodite šta je i ko je.

To su ti napredni kadrovi i „eksperti“ iz „Krušika“, koji su ovaj angažman shvatili kao samo jednu referencu u CV-ju i priliku da u zemlji bez sistema i kriterijuma napreduju i dalje.

Oni će danas da konsoliduju fabriku, pokrenu proizvodnju, naprave uspeh? Koliko svojim amaterizmom, nezalaganjem, improvizacijama i neznanjem koštaju „Krušik“ otkrićemo nažalost vrlo brzo. Samo mesečna nadoknada Mladena Petkovića za „rukovođenje“ fabrikom, iznosi preko 200.000 dinara (6 prosečnih plata zaposlenih), a čovek, do sada, nikada nije proveo više od 20 sati sedmično u fabrici.

Mladen Petković, SNS partijski parazit i šarlatan dobio je mandat da vodi fabriku u naredne četiri godine. Ako ne po ostvarenim „100 puta boljim rezultatima“ gotovo sigurno ostaće upamćen kao rekorder po broju afera. Zar sa ovakvima SNS očekuje bilo kakav uspeh na sledećim izborima?

 

 

 

 

 

©Geto Srbija

materijal: List protiv mafije

URUŠAVANJE DRŽAVE: STRUČNJAK NIZAŠTA, UŽIVALAC KOKAINA I PRODUŽENA RUKA TRILATERALNE KOMISIJE U BEOGRADU A NA ČELU PRIVREDNE KOMORE SRBIJE

25. јануара 2015. Коментари су искључени

 

Novi predsednik Privredne komore Srbije Marko Čadež nema ni onoliko malo iskustva u privredi koliko je imao njegov prethodnik Željko Sertić. Nema ni visoku školsku spremu već čitav niz različitih kurseva. Bio je ljubavnik bivšeg nemačkog ambasadora Volframa Masa, koji ga je spasio od višegodišnje robije kada ga je beogradska policija uhapsila sa 12,3 gramačistog kokaina. Posle dva susreta sa premijerom Vučićem izabran je brzopotezno za predsednika PKS…

 

             Igor Milanović, Fridrih Emke

PRIVREDNA KOMORA PREDSEDNIK

 

Odlaskom Željka Sertića u septembru 2014. na funkciju ministra privrede u Vladi Srbije, ostalo je upražnjeno mesto predsednika Privredne komore Srbije. Na Skupštini PKS-a održanoj 23. decembra 2014. za novog predsednika Komore izabran je dotadašnji potpredsednik Marko Čadež. Dobro upućeni izvori tvrde, međutim, da se najmanje dve nedelje pre održavanja Skupštine znalo ko će biti izabran za predsednika PKS-a.

Statutom Privredne komore Srbije predviđeno je da predsednika bira Skupština Komore, na predlog Upravnog odbora. Upravni odbor je elektronsku sednicu na kojoj je izabran Čadež održao tek 19. decembra, ali se već i pre toga znalo da on ima punu podršku ranijeg predsednika Komore i Sertića i premijera Vučića.

Iako je po statutu Komora nezavisna u svom radu, na ovom primeru se vidi da je to samo mrtvo slovo na papiru. U stvarnosti, Čadež je za predsednika Privredne komore bio određen još daleko pre Sertićevog odlaska na ministarsku funkciju.

Zanimljivo je da ni dve nedelje po izboru za predsednika, Komora na svojoj zvaničnoj internet prezentaciji nije objavila biografiju Marka Čadeža, što je do sada bio običaj. Razlog je vrlo jasan: iz biografije bi javnost mogla da sazna ono što upućeni već odavno znaju, a to je da novi predsednik PKS-a nema nikakva iskustva u radu u privredi, a još manje da ima neophodne stručne kvalifikacije.

Novi predsednik nema čak ni fakultetsku diplomu, pa iskusni privrednici danas tvrde kako je čak i Sertić, sa diplomom stečenom u petoj deceniji života i privrednim iskustvom koje se sastojalo samo od vođenja nekolicine mikro preduzeća bez zaposlenih i perspektive, bio stručniji.

Marko Čadež je rođen 1977. godine i najmlađi je predsednik Privredne komore Srbije u njenoj istoriji. U veoma šturoj biografiji, koja je procurela u javnost, stoji kako je zvanje diplomiranog menadžera komunikacija stekao na frankfurtskoj „Akademiji za marketing i komunikacije“ i to u svojoj 24. godini života, odnosno 2001. godine.

Pomenuta „akademija“, međutim, ne postoji u Frankfurtu, već u obližnjem gradiću Bad Filbelu u kome je u to vreme bila i redakcija dnevnog lista „Vesti“ u kome je Markov otac Zoran Čadež bio glavni i odgovorni urednik. Zvaničan naziv pomenute „škole“ je Akademie für Marketing-Kommunikation e.V., a njena adresa je Huizener Strasse 60 u 61118 Bad Filbel.

Skraćenica „e.V.“ na kraju zvaničnog naziva znači „eingentragener Verein„, odnosno da se kod ove „akademije“ radi o običnomudruženju građana„, a ne o nekoj visokoškolskoj ustanovi. I iz samog nastavnog programa ovog udruženja, kao i iz šeme objavljene na njegovom zvaničnom sajtu vidi se da ono služi obrazovanju „ponešenih, pa upuštenih“ srednjoškolaca.

Posle završetka gimnazije ili neke strukovne srednje škole, učenici mogu da se upišu na „akademiju“, odnosno na jedan od njena tri kursa, od kojih onaj koji je završio Čadež traje dve godine.

Po uspešnom završetku učenik može da se upiše isključivo na višu školu „Steinbeis“ u Berlinu, na kojoj može zatim i da diplomira. „Akademija“ u Bad Filbelu je, znači, neka vrsta pripreme za višu školu, pri čemu je indikativno da samo jedna od njih u celoj Nemačkoj priznaje sertifikat ove „akademije“.

Posle Lazara Krstića, ministra finansija koji je na tu funkciju došao sa srednjoškolskim svedočanstvom, Srbija je dobila predsednika Privredne komore koji ima sertifikat kursa.

Marko Čadež je u aprilu 2014. sa mesta portparola nemačke ambasade u Beogradu iznenada postavljen za predsednika predstavništava PKS-a u Frankfurtu i Beču, kako bi se „oprala“ njegova biografija i stvorio privid kako ima iskustva u privredi.

Pri tome, takozvano predstavništvo PKS-a u Frankfurtu je najobičniji biro sa tri zaposlena. Niko od bliskih prijatelja i saradnika Čadeža ne zna kada je on uopšte uspeo da vrši pomenutu funkciju, pošto je skoro bez prekida bio u Beogradu.

Možda podaci koje ćemo navesti objašnjavaju njegovo nameštenje.

Naime, srpska policija uhapsila je gospodina Čadeža pre više od tri godine sa 12,3 grama čistog kokaina. Saslušan u svojstvu osumnjičenog, Čadež je bio neoprezan pa je izjavio da je tolika količina koja je kod njega nađena, namenjena za njegovu ličnu upotrebu, kao i za njegovo društvo, što se podvodi pod težu zakonsku odredbu, i mogao je dobiti oko tri godine zatvora.

Nakon što mu je određeno zadržavanje, Čadež se pozvao da radi u Nemačkoj ambasadi, da je na važnom zadatku i tražio je da se o hapšenju obavesti tadašnji ambasador Volfram Mas. Mas je iste večeri tražio hitan prijem kod tadašnjeg ministra unutrašnjih dela Ivice Dačića. Molio ga je da Marka odmah puste iz pritvora, rekavši – „Molim Vas, mnogo mi je stalo do njega, razumećete, mi se volimo„.

Dačić je naredio policiji da Čadeža puste na slobodu, ali su policijski službenici na vreme sklonili zadokumentovani slučaj, koji je dostavljen Tabloidu. Inače, Mas i Čadež su bili strasni ljubavnici, i kada je Mas premešten krajem leta 2012. za ambasadora u Belorusiju, nameravao je da povede i Marka, ali su u Minsku odbili da mu izdaju akreditaciju.

U javnosti se pogrešno stvara utisak kako je Marko Čadež nemački kandidat i da će posle njegovog dolaska na mesto predsednika PKS-a biti ojačane srpsko-nemačke privredne veze.

Čadež je kandidat opskurne organizacije „East West Bridge“, produžene ruke Trilateralne komisije u Beogradu. Teško je poverovati da Nemačka nema bolje kvalifikovanog čoveka za jedno ovako važno mesto od studenta u pokušaju.

EWB je u Srbiji prisutan od 2009. godine i ima tročlano predsedništvo koje čine: Jovan Kovačić (član Izvršnog komiteta Trilateralne komisije i Predsednik Srpske grupe Trilateralne komisije), Dejan Novaković (zamrzao članstvo u predsedništvu EWB-a, jer je trenutno državni sekretar u Ministarstvu energetike i zaštite životne sredine) i Slovenac Marko Voljc. Predsednik Upravnog odbora EWB-a je Aleksandar Nikolić, poznatiji kao Foto Toni, danas državni sekretar MUP-a Srbije.

Jedan od dokaza, iako ne i jedini, da je Marko Čadež na čelo PKS-a došao ne samo kao eksponent Trilaterale jeste i njegov prvi intervju po izboru u kome je pohvalio rad Vlade Aleksandra Vučića u pogledu pune saradnje sa Međunarodnim monetarnim fondom. Umesto da se bavi privrednim temama, u koje se ne razume, Čadež je odlučio da se bavi finansijama, u koje se još manje razume.

Upućeni tvrde da je Čadeža za predsednika PKS unapredio lično Aleksandar Vučić, nakon što su dva puta noć proveli u njegovom vinskom podrumu u Jajincima.

Na predlog Čadeža na Skupštini PKS-a su izabrani i novi potpredsednici: Nikola Petrović, direktor „Elektromreže Srbije“ i vladar iz senke cele Srbije, Vladan Atanasijević, direktor kompanije „Aseko“ i predsednik UO „Naleda“ (članica UO EWB-a do skoro je bila Ana Brnabić, članica UO „Naleda“, dok je Borislav Miljenović, član EWB-a bio istovremeno i predsednik Nadzornog odbora „Naleda“), Nemanja Žugić, direktor predstavništva „Dojče bank“ u Beogradu, Zoran Matijević, suvlasnik kompanije „Matijević“, Zoran Vujović, direktor „TMF2005″ i Milivoje Miletić, predsednik PK Beograda.

 

 

      A 1. Muka i nauka

Na elektronskoj prezentaciji „East West Bridge“ stoji ulepšana biografija Marka Čadeža.

Školovao se u Nemačkoj i diplomirao na „Akademiji za marketinške komunikacije“. Studirao je i na „Međunarodnom institutu za žurnalistiku“ (IIJ) u Sofiji, „Akademiji Deutsche Welle“ i „Centru za televizijsku obuku u Sofiji“, Mreži za profesionalizaciju medija jugoistočne Evrope (SEENPM) i Danskoj školi za žurnalistiku. Možda jeste studirao, ali, očigledno, nije diplomirao.

On je ovlašćeni instruktor za multimedijalno novinarstvo, piše na sajtu EWB-a, mada nigde ne može da se pronađe definicija jednog takvog zanimanja.

Profesionalnu karijeru počeo je, navodno, kao stažista u beogradskom dnevniku „Politika“ u Beogradu, što je još jedna od laži.

Njegov jedini kontakt sa ovim dnevnim listom bio je kada je kao petnaestogodišnjak napisao jedan kratki članak, koji je objavljen uz intervenciju njegovog oca, Zorana Čadeža, tada još urednika u novinskoj kući „Novosti“.

Kasnije je Marko bio novinar u „Vestima“, gde mu je otac bio glavni urednik, a zatim je prešao u srpski desk WDR-a u Kelnu. Bio je član Foruma za medijsku inicijativu (FOMIN) u Beogradu i od 1999-2000. godine koordinator u kampanji za mobilizaciju glasača „Nas je više“, koju su vodili FOMIN i opozicioni pokret OTPOR.

Bio je predavač Fondacije Konrad Adenauer u Crnoj Gori; koordinator radionica istraživačkog novinarstva u Beogradu, koje su organizovali SEENPM, FOMIN i FRESTA Ministarstva spoljnih poslova Danske, koordinator za radionice posvećene sudskom izveštavanju u Beogradu, koje su organizovali FOMIN i fondacija Heinrich Boell, koordinator programa i savetnik za politička pitanja i komunikacije pri Fondaciji Konrad Adenauer u Beogradu, urednik i voditelj mesečnog televizijskog programa o biznisu „PUT“ koji se emitovao na Javnom servisu Srbije RTS, instruktor strateškog komunikacionog menadžmenta za kancelariju za odnose s medijima srpske političke stranke G17 Plus (finansirala Fondacija Konrad Adenauer), glavni urednik on-line magazina „Politikas“ Fondacije Konrad Adenauer u Beogradu.

Za odeljenje za štampu Ambasade Nemačke u Beogradu počeo je da radi 2003. godine i dve godine kasnije postavljen je za portparola ambasade.

Po nacionalnosti je Hrvat, čije državljanstvo i poseduje, Tabloid nije od gospodina Čadeža dobio odgovorna pitanja koja smo mu prosledili. Bio je blizak saradnik i ambasadora Nemačke Andreasa Cobela, koji je zbog ljubavi prema parama kosovskih Albanaca, zarađenih prodajom praškastih proizvoda, incidentno ispoljavao mržnju prema Srbiji, zbog čega je, na diskretan način, povučen na drugu funkciju. Pretpostavlja se da je Cobel navukao Čadeža na kokain.

 

©Geto Srbija

materijal: list protiv mafije

POSLEDNJA VELIKA PLJAČKA : TIRANIJA I CRNI PETAK SRPSKE DEMOKRATIJE KROZ UKIDANJE TRŽIŠTA KAPITALA U SRBIJI GDE ĆE AKCIJAMA GRAĐANA UPRAVLJATI DRŽAVA!!!

17. јануара 2015. 2 коментара

 

Izmene u zakonima koje regulišu tržište kapitala donete u oktobru prošle godine, direktno su uperene protiv interesa građana Srbije i slobodnog tržišta, a idu samo u korist tajkuna za koje su ti zakoni pisani. Tabloidov insajder slikovito je objasnio da je cilj jasan: što lakše i što jeftinije oteti i poslednju srpsku srebrninu: Elektroprivredu Srbije-EPS, Telekom Srbije, Dunav Osiguranje, Aerodrom Beograd, Elektromrežu Srbije-EMS, imovinu PIO Fonda i ostala srpska preduzeća koja još nisu razbojnički privatizovana.

 

               Insajder: K – 5

RASPRODAJA SRBIJE

 

Bio je to Crni Petak za srpsku demokratiju, kada je Narodna Skupština Republike Srbije 23. oktobra 2014. godine, usvojila izmene tri zakona koji regulišu tržište kapitala, i samim tim izvršila ukidanje slobodnog tržišta u Republici Srbiji.

Jedna od osnovnih tekovina zapadne demokratije za koju smo se borili, kada smo rušili Miloševića je ukinuta i to voljom vladajuće većine u Narodnoj Skupštini, a uz moralnu podršku ambasade zemlje koja je nosilac ideje demokratije i slobodnog tržišta- Sjedinjenih Američkih Država.

Poslanici su bez javne rasprave, brzopoteznim stiskanjem tastera "ZA" ukinuli tržište kapitala u Republici Srbiji. Izmenjeni su zakoni: Zakon o Agenciji za privatizaciju; Zakon o pravu na besplatne akcije i novčanu naknadu koju građani ostvaruju u postupku privatizacije i Zakon o investicionim fondovima.

Suština izmena u tim zakonima je da se akcijama Javnih preduzeća, koja će biti privatizovana neće trgovati na Beogradskoj Berzi, nego će se prodavati u direktnom pregovaračkom postupku sa Vladom Republike Srbije (čitaj, u četiri oka sa Aleksandrom Vučićem).

Ukinuta je i metoda javne aukcije, kao način prodaje preduzeća, jer zašto bi nešto bilo javno kad može tajno? Građanima je oduzeto pravo da dobiju akcije preduzeća i da sa njima trguju na Beogradskoj Berzi, to jest na tržištu kapitala, gde se određuje ravnotežna cena, već će akcijama građana upravljati država i ona će odlučiti šta je to ravnotežna cena.

Da li smo se borili kada smo rušili Miloševića, da imamo pravo slobodne volje odlučivanja, demokratiju, slobodno tržište i kapitalizam ili smo se borili da država odlučuje umesto nas, kao u tiraniji, fašizmu i komunizmu?

Ukidanje slobodnog tržišta kapitala jasno i glasno je podržao Majkl Kirbi (Michael D. Kirby), ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Republici Srbiji, kao i njegov britanski kolega Denis Kif (Denis Keefe) i možda najvažniji od svih Majkl Devenport (MichaelDavenport), evropski knez namesnik (lord protector) za Srbiju. Svi su u glas izjavili: "…Podržavamo usvajanje reformskog seta zakona o tržištu kapitala, kao važan deo reformi Aleksandra Vučića"!

Kao dodatna podrška ukidanju tržišne ekonomije u Republici Srbiji tog kobnog 23.oktobra 2014, Crnog Petka srpske demokratije došao je u Beograd i Johanes Han (Johannes Hahn), evropski komesar za susedstvo i pregovore o proširenju da izjavi za Tanjug: "…Moj cilj je, pored čisto formalnih pregovora, da doprinesem razvoju ekonomskih kapaciteta zemalja kandidata. Kandidati treba i ekonomski u vreme pristupanja biti spremne da budu punopravne članice. To povećava prihvatanje širenja u aktuelnim državama članice" i time podrži anti-tržišne zakone i anti-tržišne reforme Aleksandra Vučića toga dana usvojene u Narodnoj Skupštini Republike Srbije.

Kako ćemo biti ekonomski spremni za Evropsku Uniju ako ukinemo slobodno tržište? Da nam je neko pre 5.oktobra 2000. rekao da će Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Severne Irske, zajedno sa celom Evropskom Unijom, podržati ukidanje slobodnog tržišta u Republici Srbiji, rekli bismo mu da je lud i zlonameran čovek.

Države koje su izgrađene na demokratiji u čijoj osnovi leži kapitalizam i slobodno tržište su naredile Aleksandru Vučiću da sahrani slobodno tržište, izloživši ruglu demokratiju kada se zakoni donose bez javne rasprave.

Ne samo da su te države naredile ukidanje slobodnog tržišta u Republici Srbiji, nego su to ukidanje slavodobitno podržale kao put ka demokratiji. O tempora, o mores (Čudnih li vremena, čudnih li običaja. -Ciceron) !

 

      Hvala Vučiću! Hvala Premijeru! Hvala bratu Aleksandru!

 

Prva bitnija izmena Zakona o agenciji za privatizaciju je u članu 11.v, a odnosi se na Akcionarski fond u kojem stoje akcije Republike Srbije, kao i akcije koje treba da budu podeljene građanima od prodaje Javnih preduzeća: "Akcije Fonda mogu se prodavati i vantržišta hartija od vrednosti metodom javnog prikupljanja ponuda sa javnim nadmetanjem u skladu sa propisima kojima se uređuje privatizacija i prihvatom ponude za preuzimanje u skladu sa zakonom kojim se uređuje preuzimanje akcionarskih društava, kao i korišćenjem instituta za prodaju akcija, odnosno udela u skladu sa zakonom kojim se uređuje pravni položaj privrednih društava.

Odluku o prodaji akcija van tržišta hartija od vrednosti metodom javnog prikupljanja ponuda sa javnim nadmetanjem i prihvatom ponude za preuzimanje, donosi Savet Fonda. Istovremeno sa ponudom za prodaju akcija metodom javnog prikupljanja ponuda sa javnim nadmetanjem, mogu se nuditi na prodaju i akcije pojedinačnih akcionara pravnog lica čije se akcije nude na prodaju, radi prodaje većinskog paketa akcija."

U Srbiji ne postoji tzv. sekundarno tržište hartija od vrednosti, već samo primarno a to je Beogradska Berza. Jedino legalno tržište je Berza gde se susreću ponuda i tražnja.

Koliko neko žarko želi da kupi akcije, toliko žarko će i da plati na berzi, uvažavajući zakone ponude i tražnje. Ovom izmenom člana 11.v dozvoljeno je trgovati van Beogradske Berze akcijama srpskih preduzeća, a po sistemu: Vlada Republike Srbije raspiše tender, pa se ponude za 70% akcija EPS pošalju u kovertama i Vlada odluči koja je najveća ponuda i taj kupi EPS.

Međutim, ovde kaže da može i bez javnog nadmetanja, to jest putem ponude za preuzimanje: dođe neko kod predsednika Vlade, porazgovara u četiri oka, da ponudu za EPS i ovaj mu proda EPS u ime Republike Srbije. Gde je tu slobodno tržište? Gde je tu demokratija za koju smo se borili?

Takođe, kaže da onih 30% akcija koji su u vlasništvu građana Republike Srbije, a koje im je dato po Zakonu o pravu na besplatne akcije iz 2008. može da bude ponuđeno od strane Vlade Republike Srbije na prodaju, bez njihovog prava odlučivanja, kao i akcije pojedinačnih akcionara koji su te akcije stekli kupovinom ili su ih dobili radom u preduzeću.

Dakle, Vlada Republike Srbije prodaje udeo od 70% u EPS-u i ostalim javnim preduzećima, netransparentno van Beogradske Berze, direktnom pogodbom sa nekim tajkunom, a takođe može da proda i onih 30% akcija za koje se registrovao svaki punoletan građanin Srbije 2008. godine, kao i akcije drugih akcionara bez pitanja vlasnika akcija.

Vlada Republike Srbije ovim odlučuje ne samo o prodaji imovine Republike Srbije, već i o prodaji privatne imovine građana Srbije koji imaju akcije u tim preduzećima. Odlučuje Vlada Republike Srbije o tome kome će da proda tuđu privatnu imovinu i po kojoj ceni! U ovakvim trenucima možemo samo da kažemo: "Svaka čast Vučiću koji je za samo dve i po godine, Srbiju odveo u tiraniju i fašizam, uz pomoć američkih, engleskih i evropskih prijatelja"!

 

      Direktna pogodba sa šeikom Bin Zajedom

 

Zakon o pravu na besplatne akcije i novčanu naknadu koju građani ostvaruju u postupku privatizacije u članu 10đ stav 8. tačka 4) menja se i glasi:

„4) (Savet fonda, prim.au.) donosi odluku o prodaji akcija van tržišta hartija od vrednosti metodom javnog prikupljanja ponuda sa javnim nadmetanjem i prihvatom ponude za preuzimanje, osim u slučaju kada se prodaja sprovodi u skladu sa odrebama zakona kojim se uređuje privatizacija".

Dakle, Savet fonda, u kojem su akcije građana Srbije donosi odluku kako će se prodavati njihove akcije, a ne donose je vlasnici akcija to jest građani. Savet fonda imenuje Vlada Republike Srbije, tako da se slobodno može reći da odluku o prodaji akcija u vlasništvu građana Srbije donosi Vlada Republike Srbije.

Kako se zove društveno uređenje u kojem država odlučuje o svim aspektima života svojih građana, pa i o njihovoj imovini? Da nije možda-fašizam ili komunizam? Mnogo su slični i fašizam i komunizam, pa ne možemo da razlikujemo koji od ta dva totalitarna sistema kod nas u Srbiji trenutno uvodi Aleksandar Vučić po nalogu, Sjedinjenih Američkih Država, UK Velike Britanije i Evropske Unije.

Uskoro ćemo i sami videti, ali biće kasno za demokratiju i sve naše snove o njoj.

Izmenjen je i član 12 istog zakona koji sada glasi: "…Akcije Fonda mogu se prodavati i van tržišta hartija od vrednosti metodom javnog prikupljanja ponuda sa javnim nadmetanjem u skladu sa propisima kojima se uređuje privatizacija i prihvatom ponude za preuzimanje u skladu sa zakonom kojim se uređuje preuzimanje akcionarskih društava, kao i korišćenjem instituta za prodaju akcija, odnosno udela u skladu sa zakonom kojim se uređuje pravnipoložaj privrednih društava.

Istovremeno sa ponudom za prodaju akcija/udela metodom javnog prikupljanja ponuda sa javnim nadmetanjem, mogu se nuditi na prodaju i akcije/udeli pojedinačnih akcionara/udeličara pravnog lica čije se akcije/udeli nude na prodaju, radi prodaje većinskog paketa akcija/udela.

Agencija je dužna da u postupku prodaje akcija poštuje principe javnosti i nediskriminacije.

Vlada bliže uređuje postupak i način prodaje udela i akcija u akcionarskim društvima čije akcije nisu uključene u trgovanje na regulisanom tržištu, odnosno multilateralnoj trgovačkoj platformi u smislu zakona kojim se uređuje tržište kapitala, u vlasništvu Fonda, kao i u vlasništvu Fonda za razvoj Republike Srbije i Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje kada se prodaju zajedno sa akcijama odnosno udelima Fonda."

I ovde su uskladili da se akcije mogu prodavati van tržišta hartija od vrednosti (Beogradske Berze), ali su dodali jednu novu stvarda Vlada Republike Srbije odlučuje kako će, po kojoj ceni i kome prodati ne samo akcije iz Akcijskog Fonda nego i preduzeća u vlasništvu Fonda za razvoj RS i Republičkog fonda za penzijsko-invalidsko osiguranje (FondPIO).

Podsetimo, da Fond PIO ima u svom vlasništvu dosta banjskih i hotelskih kompleksa po Srbiji, a koji su namenjeni kako rekreaciji i rehabilitaciji zaposlenih, penzionera i invalida. Sve banje, hotele, stanove, zgrade, poslovne prostore u vlasništvu Fonda PIO prodaće Vlada Republike Srbije, direktnom pogodbom sa nekim ko bi mogao da bude šeik Bin Zajed (Ben Zayed).

Gde će otići novac od prodaje banjskih kompleksa i hotela Fonda PIO? Ne piše i ne zna se. Jedino se zna da neće otići u Fond PIO. Neće više biti rehabilitacije za povređene radnike, invalide, penzionere u banjama o trošku Fonda PIO, jer će sve banje biti prodate. Ovde možemo reći: "Hvala premijeru Vučiću, što je ovim zakonom uspeo da nas reši nepotrebnog posedovanja banjskih kompleksa i odmarališta i što je iste namenio za prodaju šeiku Bin Zajedu".

Ko bude hteo da se leči u banjama, moraće to da plati iz svog džepa, jer Fond PIO neće moći da ga pošalje u banju iz dva razloga: prvi je-neće imati banje u svom vlasništvu, a drugi je-neće imati novca u Fondu PIO da se plati banjsko lečenje, pošto je Fond prazan, a novac od prodaje banja neće otići u Fond PIO. Dosad smo mogli da se lečimo u banjama, jer je Fond PIO posedovao banjske komplekse, pa je bilo dosta jeftinije za Fond PIO da nas pošalje da se tamo lečimo, jer je on vlasnik svega i plaća održavanje tih kompleksa i minimalne troškove.

Kada šeik Bin Zajed bude kupio, to jest bude dobio na poklon od "brata Aleksandra", sve banje u vlasništvu PIO Fonda, nećemo moći da se lečimo tamo, jer visoke komercijalne cene smeštaja u banjama PIO Fond neće moći da plati, a nećemo moći ni mi osiromašeni i opljačkani građani Srbije.

 

      Piši i briši: slučaj knjigovodstvene cene EPS-a

 

U članu 13. Zakona o besplatnim akcijama piše: "…Stupanjem na snagu ovog zakona Fond nastavlja sa radom u formi akcionarskog društva čijim akcijama se ne trguje na regulisanom tržištu hartija od vrednosti i na poslovanje Fonda shodno se primenjuju propisi kojima se uređuje pravni položaj privrednih društava."

Dakle, Akcionarski fond je akcionarsko društvo, čijim se akcijama ne trguje na regulisanom tržištu za akcije. Sve se odvija van tržišta (Beogradske Berze). Kakva je to napredna ekonomska reforma? Konačno, član 14. pomenutog zakona kaže: "Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Uredba o postupku i načinu prodaje akcija i udela u vlasništvu Akcionarskog fonda metodom javne aukcije („Službeni glasnik RS", broj 72/10)."

Znači, konačno je ovaj zakon raskrstio sa javnom i transparentnom prodajom na javnoj aukciji. Sve će odsad biti tajno i obavljeno direktnom pogodbom, to je suština člana 14. i celog zakona. Ništa više neće biti javno, nego kako Vlada (ne zaboravimo floskulu) "na čelu sa Aleksandrom Vučićem" želi.

I poslednji, ali ne i najnevažniji član pomenutog zakona odnosi se na prodaju EPS: "Član 17. Osnivač Javnog preduzeća ‘Elektroprivreda Srbije’ Beograd dužan je da obezbedi da ovo preduzeće promeni pravnu formu i svoj osnovni kapital iskaže u akcijama određene nominalne vrednosti na osnovu korigovane knjigovodstvene vrednosti kapitala do 31. decembra 2016. godine. "

Na samom kraju zakona, provukli su da žele da pretvore EPS u akcionarsko društvo (A.D.), ali akcionarsko društvo po vrednosti kojima se njima sviđa, to jest po vrednosti koju će neki tajkuni moći da plate.

Zbog toga se pominje da će vrednost akcija biti iskazana na osnovu "korigovane knjigovodstvene vrednosti kapitala". Korigovati znači: ispraviti. Dakle, Vladi Republike Srbije se ne sviđa koliko na osnovu poslovnih knjiga vredi Elektroprivreda Srbije-EPS, a to je preko 16 milijardi EUR (16.000.000.000). Pošto je to skupa cena za sve one koji bi da ga kupe "korigovaće" tj. ispraviće knjigovodstvenu vrednost EPS na onoliko koliko se njima sviđa.

To je poslednji član zakona i poslednja velika pljačka Srbije. Svaki član zakona ima svoje pojašnjenje u predlogu zakona, pa tako u pojašnjenju za član 17 stoji: "Uz član 17. Predloga zakona. Navedenom odredbom menja se rok za korporativizaciju JP ‘Elektroprivreda Srbije’, jer je prvobitni rok istekao." Celokupno objašnjenje za ispravljanje vrednosti EPS, to jest za knjigovodstveno smanjivanje vrednosti kapitala EPS leži u posrbljenoj engleskoj reči: korporativizacija.

Veruje li neko stvarno u to? Stvarna pozadina ovog člana je: smanjenje vrednosti kapitala EPS, kako bi ga jeftino prodali, a kome će ga prodati ili bar njegov deo od 30% možemo zaključiti iz izmena Zakona o investicionim fondovima.

 

      Šta je to zapravo investicioni fond?

 

Zakonom o investicionim fondovima bilo je propisano u članu 7. da "novčani deo osnovnog kapitala društva za upravljanje prilikom osnivanja iznosi najmanje 200.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan uplate". To je očito bila mnogo visoka granica za one koji bi preko investicionih fondova da kupe EPS i sve ostalo u Srbiji pa je izmenjen zakon "u članu 7. st. 1. i 3. reči: ‘200.000 (dvestahiljada)’ zamenjuju se rečima: ‘125.000 (stodvadesetpethiljada)’ ".

Dakle, da bi se osnovao investicioni fond u Republici Srbiji ne treba više 200.000 evra, nego 125.000 evra.

Granica kapitala za osnivanje je smanjena da bi onaj ko ima kapital, mogao da osnuje više fondova sa istim parama i da preko više fondova kupi više akcija preduzeća koje namerava da preuzme, u ovom slučaju EPS. Tako preko više fondova onaj koji želi da ostane anoniman pri kupovini akcija, može to da uradi i da trag kupovine ne vodi do njega. Šta je to zapravo investicioni fond?

To je jednostavno kapital "kome se ne zna ni tata ni mama". Fond je bukvalno gomila para na jednom mestu, kojima neko upravlja i te pare se ulažu u kupovinu akcija preduzeća.

Kada neko želi da ostane anoniman i da se ne zna da on zapravo kupuje neko preduzeće, onda on osnuje fond i taj investicioni fond kao pravno lice kupi firmu, a onaj koji je vlasnik investicionog fonda postaje indirektno vlasnik firme s tim što se nigde ne upisuje u vlasnički list da je on vlasnik firme, već je vlasnik firme investicioni fond.

Mi smo u Republici Srbiji već imali iskustva sa investicionim fondovima naših ponosnih biznismena, koji su ih osnivali u inostranstvu i radili vrlo sumnjive radnje uz pomoć Miroljuba Labusa i Mlađana Dinkića.

Interesantno je da je Vuk Hamović vlasnik investicionog fonda u Londonu, koji upravlja sa EFT grupom za trgovinu električnom energijom u Švajcarskoj. Još je interesantnije da su Vuk Hamović bio vlasnik investicionog fonda GML u Londonu, koji je učestvovao zajedno sa Rudnap-om Vojina Lazarevića u finansijskim prevarama sa preprodajom "humanitarne struje" koju je USAID obezbedio Crnoj Gori.

Pošto su poslovi GML investicionog fonda pali pod lupu Skotland Jarda (Scotland Yard, britanska kriminalistička policija), Vuk Hamović zajedno sa James Nye, ortakom iz tog fonda i Svetislavom Bulatovićem osniva novi investicioni fond Energy Financing Team Investments Limited-EFT na Kipru.

Vlasnički u taj fond ulazi i Vojin Lazarević da bi se 2005. prividno povukao iz tog fonda. Inače, investicioni fond sa Kipra- Altaria Research Limited je vlasnik cele Rudnap grupe. U poslovanju naših ponosnih biznismena, Vuka Hamovića i Vojina Lazarevića sve fond do fonda. Zato i ne čudi što se Zakon o investicionim fondovima menja u korist osnivača investicionih fondova. Izmenama zakona podižu se granice i koliko udela u jednom preduzeću može posedovati jedan investicioni fond, tako u članu 30. Zakona o inv.fond. kaže: "Zbir pojedinačnih vrednosti ulaganja u prenosive hartije od vrednosti i instrumente tržišta novca jednog izdavaoca koja su veća od 5% imovine fonda ne sme biti veći od 40% vrednosti ukupne imovine fonda".

 

      Izmenjen je i član 59. koji kaže:

 

"…Imovina zatvorenog fonda može se ulagati u skladu sa odredbama čl. 29 -31. ovog zakona i, u zavisnosti od vrste fonda, u akcije akcionarskih društava, registrovanih u Republici, kojima se ne trguje na regulisanom tržištu, odnosno MTP, udele društava sa ograničenom odgovornošću registrovanih u Republici, kao i nepokretnosti koje se nalaze na teritoriji Republike, u skladu sa aktom Komisije."

Dosada investicioni fondovi nisu mogli da kupuju van tržišta hartija od vrednosti (Beogradske Berze) a sa ovom izmenom će moći. Moći će čak ako budu želeli da stave natpis za stolom u kafani na kome stoji "kupujemo akcije" i tu će obavljati transakcije.

Ovom izmenom zakona akcije ne moraju da se prodaju na berzi, već mogu u kafani. To će otvoriti mnoge mogućnosti za zloupotrebe, jer će moći razbojnici da dođu čoveku kući i da ga nateraju da im prepiše akcije, što dosad nije moglo.

Dosad je svaka trgovina akcijama morala da bude obavljena na Beogradskoj Berzi, a odsad će siledžije moći da otimaju od ljudi akcije kako hoće. To je glavna izmena u ovom zakonu i to znači ukinuti tržište.

Da bi izbegli primenu pozitivnih zakonskih propisa u vezi sa tržištem hartija od vrednosti, tendenciozno su u članu 58. stav 5. Zakona o inv.fond. zamenili reči "hartija od vrednosti" sa rečju "kapitala".

Nekada je tu pisalo: "Na zatvorene investicione fondove primenjuju se odredbe zakona kojima se uređuje tržište hartija od vrednosti i odredbe zakona kojima se uređuju privredna društva…" a sada piše: "Na zatvorene investicione fondove primenjuju se odredbe zakona kojima se uređuje tržište kapitala i odredbe zakona kojima se uređuju privredna društva…".

 

      Privatizacija, ali van okvira tržišta

 

Hartije od vrednosti jesu kapital, ali nad hartijama od vrednosti neko je nadležan a to je Komisija za hartije za vrednosti i Centralni registar HOV.

Ubacivanjem reči kapital, niko nije nadležan za akcije koje kupuju "zatvoreni investicioni fondovi". A zovu se "zatvoreni" jer se ne zna vlasnik fonda.

Da fond posluje na berzi morao bi da bude otvoreni i znao bi mu se vlasnik, sve akcije koje kupi morale bi da promene vlasnika u Centralnom registru Hartija od vrednosti, a nadzor nad trgovinom bi vršila Komisija za hartije od vrednosti. Ovom izmenom zakona, zatvoreni investicioni fond kupuje van berze i van kontrole akcije od bilo koga, u kafani, u kući, a sve van tržišta. Veliki je manevarski prostor tu za zloupotrebe i za prljavi kapital od droge, kriminala, prostitucije da uđe u legalne tokove, kroz kupovinu akcija. Da ne pominjemo moguće kriminalne radnje reketiranja i iznude, koje su moguće nad vlasnicima akcija koji nekome odbiju da prodaju akcije.

Da sve ovo što smo ovde izneli nije prazna priča, potvrđuje jedan nesporni autoritet, doduše u vrlo zavijenoj formi ali potvrđuje. Naime, 18.11.2014. u Beogradu se održavala Međunarodna konferencija Beogradske Berze i na njoj je govorila direktorka Beogradske Berze, a njeno izlaganje prenela novinska agencija Beta: "…Direktorka Beogradske berze Gordana Dostanić kaže da proces privatizacije nije iskorišćen za izgradnju jednog od ključnih stubova tržišne ekonomije – za berzu.

Ona je na otvaranju Međunarodne konferencije Beogradske berze kazala da nema opravdanog razloga za zapostavljanje razvoja berze. Dostanićeva je ocenila da ako se država usmeri ka ozbiljnijem razvoju tržišta kapitala može da pokrene novu industriju, nova zanimanja, nova radna mesta i privredne mogućnosti, kao i alternativne vidove štednje i finansiranja. Tržište kapitala u Srbiji posmatrano kao celina ima infrastrukturu na zadovoljavajućem nivou, ali na žalost nema raznovrsnu i kvalitetnu ponudu", kazala je Dostanićeva.

Kako je istakla, ni država u najavljenoj daljoj privatizaciji, niti kompanije koje su inicijalno privatne, ne prepoznaju prednosti tržišta kapitala kao mehanizam koji omogućava efikasne kombinacije vlasničke strukture. Neusaglašenost strategije privatizacije i razvoja tržišta, kako je navela, uticala je i na loš kvalitet ponude na berzi i broj akcionara spremnih za ulaganja na berzi.

Na formiranje domaćeg tržišta kapitala, prema rečima direktorke Beogradske berze, loše su uticali visoka stopa nezaposlenosti, pad standarda građana, nestabilnost domaće valute i drugi makroekonomski problemi, koji nisu bili dobra osnova za razvoj industrije fondova.

"Da se u čudu ne bismo pitali kako se i gde Beogradska berza izgubila sa horizonta srpskih finansija, treba što pre sinhronizovati poteze koji će Srbiji omogućiti da modernizuje i unapredi svoje finansijsko tržište’, istakla je Dostanićeva."

Na vrlo elegantan način je gospođa Dostanić iznela kritiku da se privatizacija odvija van okvira tržišta.

 

      Broker koji je "zabrinut" za narod

 

Pošto su doneli set od tri zakona kojim su ukinuli slobodno tržište hartija od vrednosti u Srbiji i zaveli fašističku diktaturu, režimski roboti krenuli su u medijsku kampanju da nam "objasne" kako je taj njihov fašizam za naše dobro.

Tako u "Večernjim novostima" 31.10.2014. izlazi tekst "Milijarda evra od EPS" u kome se kaže: "Grube procene govore da se imovina EPS kreće između tri i četiri milijarde evra – kaže Ljubodrag Savić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu. – Pre 14 godina se čak spekulisalo da preduzeće vredi deset milijardi evra, ali je pitanje u kom stanju se nalazi naša oprema. Takođe, sa svakim centom poskupljenja struje, vrednost firme podiže se za 350 miliona evra. Partner koji kupi deo našeg giganta daće između 600 i 800 miliona, a najviše milijardu evra….

EPS najviše merkaju nemački investitori, i to RVE i EON. Na listi kandidata, kaže profesor elektrotehnike Nikola Rajaković, nalaze se EDF, ENEL, ČEZ, ali i austrijska elektroprivreda.

Kažu da će investitor biti Nemac, a RVE je i dosad bio zainteresovan za ovaj region – govori profesor Rajaković. – Oni ulažu u hidroelektrane, a kod nas već rade na Moravi i Drini. Investirali su i u Bugarskoj, Rumuniji i Srpskoj.

Da je EPS stavljen na tržište lane, dodaje Rajaković, investitori iz Evrope bi za našeg giganta mogli više da izdvoje. Zbog ulaganja u obnovljive izvore energije, firme iz ove oblasti smanjile su svoje profite i do 20 odsto." A onda na kraju teksta podnaslov "tri plana za spas": "- Prva mogućnost jeste da se EPS proda na berzi, a druga da se pregovara sa stranim partnerom po modelu koji se sada pravi sa Železarom Smederevo – kaže ekonomista Ljubodrag Savić. – Tada se igra na sigurno i ugovaraju se svi uslovi sa jednim ulagačem. Varijanta koja je najbolja, i tako će verovatno da urade, jeste javno-privatno partnerstvo, koje država ugovara sa potencijalnim investitorima."

Objasniše oni nama i koliko po njihovom mišljenju EPS vredi i ko treba da ga kupi i kako i zašto. Obojica profesora iz pomenutog teksta trebalo bi da vrate svojim fakultetima diplome.

Od prof.Rajakovića smo u tekstu saznali da Nemci žele EPS, što nije nikakva novost za nas koji godinama na tu njihovu halapljivost upozoravamo. Nemcima će verovatno biti prodato 30% akcija EPS, što preko kredita kojima su do guše zadužili EPS uz pomoć kriminalnog rukovodstva EPS, što preko direktne pogodbe sa Aleksandrom Vučićem koje im ovi zakoni omogućavaju.

Naši najponosniji biznismeni Vuk Hamović i Vojin Lazarević, uspeće da otmu 30% akcija EPS koje se nalaze u vlasništvu Akcionarskog fonda, preko svojih zatvorenih investicionih fondova za koje su i pisani zakoni. Ne verujemo da će imati kapaciteta da zadrže taj vlasnički udeo s obzirom na jak međunarodni kapital koji je zainteresovan za otimanje EPS, te će skupo preprodati 30% koje budu jeftino kupili a zaradu podeliti sa Aleksandrom Vučićem i njemu bliskim ljudima.

 

      Da li bi Kirbi ovakve "reforme" podržao u Americi?

 

Takođe, 31. oktobra 2014. godine, privatne novine Aleksandra Vučića "Informer" objavljuju tekst "Građanima 195 evra od Telekoma i EPS". Podnaslov, "novac umesto akcija": "…Inače, isplata novca umesto podele samih akcija građanima je novina jer je prošle nedelje donet nov zakon o pravu na besplatne akcije. Promene se najviše odnose na akcionarski fond čiju imovinu predstavljaju manjinski udeli domaćih preduzeća koja su već privatizovana. Nenad Gujaničić, broker Vajs brokera kaže da je najveći problem Akcionarskog fonda da ga sačinjavaju paketi kojima se inače ne trguje ili se slabo trguje na berzi, pa se postavlja pitanje, zašto bi ih neko kupio.

Država je zbog toga odustala od ideje izlaska ovog fonda kao klasičnog akcionarskog društva na berzu. Ubuduće će Agencija za privatizaciju, koja njime upravlja građanima isplaćivati akcije kada neke od paketa tih akcija proda-navodi Gujaničić. Branislav Jorgić, broker kaže: Bolje je rešenje da se izvrši isplata ljudima na račun i da dobiju novac, a ne akcije jer će im više koristiti. Trgovanjem na berzi treba da se bave stručnjaci, a ne da se to prepusti širokom broju građana koji se u to ne razumeju."

Što se ovaj broker toliko brine za narod? To je narodna imovina i narod ima pravo sa njom da raspolaže, svaki pojedinac prema sopstvenom nahođenju, a to i jeste osnova kapitalizma: svako raspolaže svojom privatnom imovinom.

Ovaj nazovi broker koji bi trebalo da zastupa postojanje tržišta kapitala se brine kako "neuki narod" ne zna šta da radi sa svojom imovinom, pa sreća tu je država da proda njegovu imovinu.

Broker koji podržava komunizam! Pouka teksta iz Informera je da se država u sve najbolje razume, da će sve država da reši za nas, jer se mi ne razumemo ni u šta, da akcije ne vrede ništa, ali će država biti fina pa će da proda to umesto nas i da nam isplati svima po 195 evra, a tu je i broker da nas posavetuje o svetlim vrednostima komunizma i "opasnom tržištu" gde će narod da se izgubi. Neće građani Srbije dobiti ni jednog jedinog evra, a ostaće i bez EPS i bez Telekoma i bez banja u vlasništvu PIO fonda i bez svega što čini ekonomiju ove države.

Na kraju bi želeli da priupitamo njegovu ekselenciju američkog ambasadora Majkla D. Kirbija, da li bi u svojoj zemlji podržao uvođenje reformi kakve je Aleksandar Vučić uveo u Srbiji? Da li bi Majkl D. Kirbi pozvao na ukidanje New York Stock Exchange-NYSE (Njujorške berze) jer se narod ne razume u trgovinu akcijama?

Da li bi Majkl D. Kirbi podržao u Sjedinjenim Američkim Državama zakon kojim bi država imala eksluzivno pravo da prodaje akcije direktnom pogodbom i to akcije u vlasništvu građana Amerike?

Ostaje nejasno da li je podrška Majkla D. Kirbija koju je dao zatiranju tržišne ekonomije u Republici Srbiji zvaničan stav United State Department Of State (američko ministarstvo spoljnih poslova) ili njegov lični stav?

Ako je to stav United State Department Of State, onda je jasno da Amerika ne želi demokratiju i slobodno tržište u Srbiji, već samo da budemo kolonija u srcu Evrope, gde će biti jeftino eksploatisati radnu snagu za potrebe vojnih baza u Evropi i nekažnjeno uzimati prirodne mineralne resurse.

Da li to Amerika i NATO, zajedno sa EU vide Srbiju kao novi Vijetnam u srcu Evrope, gde će jeftina radna snaga proizvoditi sve i svašta, a biće im manji transportni troškovi nego da dopremaju tu robu iz Vijetnama? Međutim, ako je podrška Majkla D. Kirbija suludim anti-tržišnim reformama Aleksandra Vučića, samo njegov lični stav onda bi on mora biti opozvan kao ambasador od strane United State Department Of State.

Što se tiče preostale dvojice nazovi-diplomata, Majkla Devenporta i Denisa Kifa, zna se da Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije ima pretenziju da dominira Evropom, barem kao produžena ruka Amerike i CIA.

Zna se da European Bank for Reconstruction and Development-EBRD, sa sedištem u Londonu, želi da otme najveći deo EPS-a. Takođe se zna da World Bank-WB, koja je produžena ruka Amerike, koja tu ima najveći vlasnički udeo, isto želi da otme najveći deo EPS.

Sve je jasno i njihovo rivalstvo i potrebe. Samo nije jasno zašto su dvojica diplomata otišla toliko daleko da podrže anti-tržišne reforme kako bi uspeli da Srbiju ostave bez njene "srebrnine". Zar zaista nije bilo drugog načina da preuzmete EPS nego da ukinete slobodno tržište u Republici Srbiji? Da ukinete ono što promovišete širom sveta kao najveće dostignuće Zapadne civilizacije? Da ukinete tržište?

Znamo i da nam Evropska Unija šalje svoje najkorumpiranije diplomate zato što misle da će se sa nama dobro složiti, ali mislimo da su ovoga puta zaista preterali. Izdali su sve za šta se njihove zemlje bore i zato su zaslužili da budu opozvani.

 

©Geto Srbija

materijal: List protiv mafije

NAMEŠTANJE TENDERA U STRUJNO KOLO „EMS“ I KONZORCIJUM HAMOVIĆ-LAZAREVIĆ!!

2. јануара 2015. Коментари су искључени

 

Dok je ceo Rudarski basen Kolubara tonuo u dramatičnim majskim poplavama, rukovodstvo ovog energetskog giganta potpisivalo je svečani ugovor sa kriminalnim "konzorcijumom" Vuka Hamovića i Vojina Lazarevića, koji već godinama nekažnjeno pljačkaju srpsku elektroprivredu. Ali, bio je to samo jedan od mnogih višemilionskih ugovora kojim se njih dvojica "obezbeđuju" da preko svojih firmi i dalje ostaju najveći dobavljači svih firmi u sistemu EPS, prodajući sve, od igle do lokomotive. Ali, najveća kriminalna akcija u kojoj se Hamović i Lazarević nalaze, svakako je i planirano otimanje Elektromreže Srbije (EMS), koja je "namenski" odvojena od EPS-a, kako bi njih dvojica postali vlasnici.

 

              Insajder E- 9

 

Javno preduzeće "Elektromreža Srbije" je stvoreno od imovine dela EPS-a, pod imenom "Elektroistok". Tako se nekad zvalo prenosno preduzeće u okviru EPS-a, koje je bilo zavisno društvo i neodvojivi deo EPS-a.

Imovina sledećih zavisnih društava je ušla u sastav JP "EMS" : "Elektroistok Beograd" pod kojim se podrazumeva i preduzeće za izgradnju elektroenergetskih objekata i sistema "Elektroistok izgradnja d.o.o. Beograd", preduzeće za projektovanje, konsalting i inženjering elektroenergetskih i telekomunikacionih objekata i sistema "Elektroistok-projektni biro d.o.o. Beograd", zatim preduzeće za upravljanje prenosnim sistemom "Elektroenergetski koordinacioni centar Beograd".

Tako stoji u Statutu JP "EMS" u članu 26. u sekciji "Imovina". Vrednost kapitala unesenog iz ovih preduzeća u JP "EMS" na dan 31.12.2004. kada su urađeni završni računi i bilansi bio je 40.853.021.154,50 dinara i tako stoji u članu 25. Statuta JP "EMS".

Kada se to preračuna u evre, po srednjem kursu NBS na dan 31.12.2004. godine, dobijamo da je vrednost kapitala uneta u novoformirano Javno preduzeće "EMS" tačno 517.880.727,10 evra, to jest preko pola milijarde evra.

Međutim, kada je Mlađan Dinkić rešio da u sklopu izborne kampanje za izbore 2008. narodu "podeli" besplatne akcije Javnih preduzeća, na spisku preduzeća čije se akcije dele nema JP "EMS", iako je to veliko Javno preduzeće sa 100% učešćem Republike Srbije u njegovom kapitalu, dok vrednost tog kapitala prevazilazi pola milijarde evra.

Da ne bude zabune, Zakon o pravu na besplatne akcije i novčanu naknadu koju građani ostvaruju u postupku privatizacije (objavljen u Službenom glasniku RS br. 123/2007 od 26.12.2007.) kaže doslovce u članu br.18: Nosioci prava ostvaruju pravo na podelu akcija bez naknade (u daljem tekstu: besplatne akcije) u sledećim javnim preduzećima, odnosno privrednim društvima sa većinskim učešćem državnog kapitala, odnosno privrednim društvima koja obavljaju delatnost od opšteg interesa:

1. Društvo za istraživanje, proizvodnju, preradu, distribuciju i promet nafte i naftnih derivata i istraživanje i proizvodnju prirodnog gasa "Naftna industrija Srbije" a.d. Novi Sad (u daljem tekstu: NIS);

2. Preduzeće za telekomunikacije "Telekom Srbija" a.d. Beograd (u daljem tekstu: Telekom Srbija);

3. Javno preduzeće "Elektroprivreda Srbije" Beograd (u daljem tekstu: EPS);

4. Javno preduzeće za vazdušni saobraćaj "Jat Airways" Novi Beograd (u daljem tekstu: JAT);

5. Javno preduzeće Aerodrom "Nikola Tesla" Beograd (u daljem tekstu: Aerodrom);

6. Akcionarsko društvo "Galenika" za proizvodnju lekova, dentala, antibiotika, farmaceutskih sirovina, parafarmaceutike, veterinarskih proizvoda i aditiva Beograd (u daljem tekstu: Galenika).

U preduzećima i privrednim društvima iz stava 1. ovog člana (u daljem tekstu:preduzeća), kapital za sticanje besplatnih akcija iznosi 15% od osnovnog kapitala svakog preduzeća.

Odredbe ovog člana primenjivaće se i na pravne sledbenike preduzeća koji nastanu statusnim promenama izvršenim posle stupanja na snagu ovog zakona. "

Tu stoji JP "EPS" pod brojem 3, ali nigde ni pomena o JP "EMS". Čak poslednja rečenica kaže da će Zakon da se primenjuje na sva preduzeća koja budu izdvojena iz pomenutih 6 preduzeća, naravno posle stupanja Zakona na snagu.

Međutim, nigde ne piše da će Zakon da se odnosi na preduzeća koja su ranije izdvojena kao što je na primer JP "EMS". Izgleda da su rešili da "zaborave" da postoji JP "EMS".

To je najnepobitniji dokaz da su celokupnu imovinu JP "EMS" planirali da poklone cenjenoj gospodi Vuku Hamoviću i Vojinu Lazareviću od samog početka izdvajanja EMS-a. Čak su toliko daleko otišli u toj nameri da, kad su rešili narodu da "podele" akcije javnih preduzeća, nisu ni pomislili da deo od imovine EMS obećaju narodu, već će 100% otići Hamoviću i Lazareviću!

Trebalo bi pitati idejnog tvorca Zakona o besplatnoj podeli akcija, a sadašnjeg predsednika Komiteta Vlade Republike Srbije za saradnju sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Mlađana Dinkića: "Zašto EMS nije obuhvaćen pomenutim Zakonom, a ima status velikog Javnog preduzeća"?

Bekstvo u Švajcarsku

Možda bismo mogli da pitamo i gospodina koji ga je, nakon navodnog izbacivanja iz Vlade, postavio u taj izmišljeni Komitet i izjavio: "Dinkić je čovek za kojeg su se Arapi vezali, jer oni tako posluju i koji bi trebao i posle mandata ove Vlade da bude tu".

Uglavnom, njih dvojica bi morali da znaju odgovor na pitanja: Zašto se od građana Srbije vešto krilo da je EMS posebno Javno preduzeće? Zašto EMS nije obuhvaćen pri podeli besplatnih akcija građanima? Zašto je bilo važno čak ni nominalno ne okrnjiti ni deo od 100% akcija EMS? Kome je obećano 100% akcija EMS?

Da je osnovni biznis visokouvažene gospode Vuka Hamovića i Vojina Lazarevića prodaja struje EPS-u van sezone po visokim sezonskim cenama, kada nam struja ne treba i kupovina struje od EPS-a u sezoni po niskim vansezonskim cenama kada struja treba svima, to znaju i vrapci na granama. Međutim, malo ljudi zna da su s godinama ova gospoda preko svojih firmi u kojima su direktno ili indirektno vlasnici postali najveći dobavljači svih firmi u sistemu EPS-a, prodavajući sve od igle do lokomotive.

Kada je počelo restruktuiranje EPS-a, te 2005. iz njega je između ostalih izdvojeno i preduzeće Energosoft d.o.o.. Osnovna delatnost preduzeća je da razvija informatičke tehnologije za potrebe prvenstveno velikih sistema kao što je elektrodistributivna delatnost.

Privatizovano je 2007. a većinski udeo u njemu ima "Rudnap grupa" Vojina Lazarevića. S druge strane Vuk Hamović preko nekih drugih titulara osniva 2005. preduzeće za "računovodstvene, knjigovodstvene i revizorske poslove; poresko savetovanje" pod nazivom ProInter Solutions and Services d.o.o. Beograd.

Ovo preduzeće se ni na koji način ne može povezati sa poslovanjem EFT-a Vuka Hamovića ili sa njim lično, međutim, on iza njega stoji logistički. Potvrda da vlasnik preduzeća nije onaj koji ga je registrovao se nalazi u tome da se formalno svake godine nekoliko puta promeni vlasnik preduzeća u Agenciji za privredne registre (APR), kao i da se često menja direktor preduzeća.

Osnivački ulog preduzeća do kojeg preduzeće odgovara za svoje poslovanje je 500 evra, a godišnji promet mu je preko 220 miliona dinara. Vuk Hamović je oprezan i ne želi da bude doveden u vezu ni sa kojim biznisom van prodaje struje, te je i taj biznis prebacio iz Londona u Švajcarsku.

Razlog za to je više nego očigledan: Švajcarska ne priznaje krivično delo "zloupotreba službenog položaja" koje je vrlo popularno u Srbiji, pa za slučaj da nekad neka vlast ipak proba da ga goni, on je na vreme biznis prebacio u Švajcarsku. Kapital Vuka Hamovića stoji iza još jedne firme pod nazivom Alti d.o.o. koja je široj javnosti poznatija kao matična firma za WinWin maloprodaju računara i računarske opreme.

Titularni vlasnici firme Alti d.o.o. su neka braća iz Čačka. Pomenute tri firme: Energosoft, deo "Rudnap grupe" Vojina Lazarevića, zatim ProInter Solutions and Services d.o.o. vredna 500 evra, iza koje u senci stoji Vuk Hamović, i, konačno, Alti d.o.o. iza koje opet stoji Vuk Hamović dobijaju milionske poslove na tenderima za uvođenje softvera u svim delovima Elektroprivrede Srbije.

Pošto je svaki tender pisan i namešten direktno za konzorcijum koje sačinjavaju ove tri firme, da bi zametao tragove kad bi se nekad ti i takvi tenderi preispitivali, Vuk Hamović često menja vlasnike i direktore u ProInter Solutions and Services d.o.o.

Dopunski dokaz da su ProInter i Alti d.o.o.(WinWin) firme Vuka Hamovića je taj što se vrlo često javljaju na tendere koje raspisuje Vlada Republike Srbije zajedno, bez Energosofta Vojina Lazarevića.

Čak i za nabavku tonera i štampača za Vladu Srbije oni su tu, iako se ProInter bavi softverom. Dakle, tu je u konzorcijumu da pojača bonitet (poslovnu sposobnost) na tenderu. To smo zaključili iz obimne dokumentacije o mnogim javnim nabavkama za Vladu Srbije, kao i za javna preduzeća za period godinama unazad, koju smo analizirali a koja spada u javno dostupne podatke.

Nekad je Hamović finansirao DSS, a Lazarević je bio finansijer DS, tu su se podelili za svaki slučaj. Dolazak na vlast SNS je bio njihov zajednički projekat.

Čim je došao na vlast Aleksandar Vučić, dozvolio je pomenutoj gospodi da postavljaju komercijalne direktore po firmama u sistemu EPS, kako bi za njih pisali i nameštali tendere.

Analiziraćemo samo najnoviji u nizu nameštenih tendera u Rudarskom basenu "Kolubara" d.o.o. koji je deo EPS. Tamo je dolaskom SNS na vlast postavljen 2012. gospodin Igor Smiljković za pomoćnika direktora za komercijalne poslove (komercijalni direktor).

On je u periodu 2004-2010. bio generalni direktor u "Rudnap Global Trade" Vojina Lazarevića. Odmah je postavljen i Zoran Kovač za rukovodioca sektora za komercijalne poslove (malo manja funkcija od komercijalnog direktora, izuzetno bitna), koji je bivši zaposleni Vuka Hamovića.

 

      Svečano potapanje Kolubare

 

Tender za javnu nabavku usluga "Uvođenje softverskog sistema za upravljanje i planiranje resursima PD (ERP sistem), sa pratećim licencnim softverom i hardverom" raspisuje RB Kolubara dana 12.03.2014. i krajnji rok za podnošenje ponuda na tenderu je 11.04.2014.

Pošto se na tender javilo još nekoliko firmi koje imaju licencu za uvođenje ERP sistema, sem konzorcijuma Hamović-Lazarević oličenom u pominjane tri firme, odmah su u Kolubari pred sam kraj tenderske utakmice promenili pravila igre.

Dana 3. 4. 2014. Milorad Grčić generalni direktor RB Kolubara potpisuje "izmene i dopune tenderske dokumentacije" kojima se pred sam kraj tendera pooštravaju uslovi za manje konsultantske kompanije koje su se prijavile na tender i ostavlja se samo prostor za konzorcijum Hamović-Lazarević.

Međutim, malo su preterali sa uslovima jer po novim pravilima traže "potvrde proizvođača za ponuđeni hardver (računarsku opremu, prim.au.)" te su tako izbacili iz igre čak i Alti d.o.o. koji je deo konzorcijuma: Energosoft, ProInter, Alti.

Naime, Alti nije ovlašćeni prodavac od strane proizvođača računarske opreme koju prodaje, a sam nije proizvođač računarske opreme. Proverili smo kod proizvođača vodećih računarskih brendova i oni sami kažu da ne znaju po kom sistemu završava njihova roba kod Alti d.o.o. (matična firma za WinWin), pretpostavljaju preko trećih firmi kompenzacijom.

Zato su brže-bolje iz Alti d.o.o. otišli u APR da menjaju Osnivački akt preduzeća i da preregistruju osnovnu delatnost koja je bila "prodaja računara, računarske opreme i klima uređaja kao i servisiranje istih" u "proizvodnju računara i periferne opreme". To su predali u APR 10. aprila 2014.

Da bi Alti d.o.o. dobio na vremenu da izmeni delatnost preduzeća u APR i kvalifikovao se na tenderu, pomenuti Zoran Kovač rukovodilac komercijalnog sektora u Kolubari je 3. aprila 2014. doneo Obaveštenje o produženju roka tendera, kojim se tender produžava do 14. aprila 2014. taman dok se Alti d.o.o. preregistruje.

Dana 23. maja 2014. dok poplave besne po Rudarskom basenu Kolubara, Vladimir Kamenica rukovodilac službe javnih nabavki Kolubare izdaje Obaveštenje o zaključenom ugovoru javne nabavke za ERP softver i hardver sa ugovorenom vrednosti 418.515.948,00 dinara sa jedinim ponuđačem na tenderu, a to je konzorcijum: ProInter Solutions and Services d.o.o. Beograd, Energosoft a.d. Novi Sad i Alti d.o.o. Čačak.

U obaveštenju stoji da je ugovor zaključen 16. maja 2014., drugog dana katastrofalnih poplava koje su zadesile Rudarski basen Kolubara.

Dok su bageri nestajali u moru vode na Tamnavi Zapad, direktor Rudarskog basena Kolubara Milorad Grčić je bio na svečanom potpisivanju ugovora sa konzorcijumom Hamović-Lazarević.

Čisto da se zna koje stvari imaju prioritet u zemlji Srbiji. Da li je baš bilo neophodno da direktor Kolubare u tom trenutku ide na svečano potpisivanje ugovora kojim Kolubara namešta posao od četiri miliona evra Hamoviću i Lazareviću?

Uvođenje ERP sistema u RB Kolubara, samo je deo šire priče za uvođenje SAP sistema na nivou celog EPS. Nabavka SAP sistema je po istom principu poverena direktno konzorcijumu Hamović-Lazarević, s tim što taj sistem košta mnogo više.

Samo da se uvede u RB Kolubara, koštaće 22 miliona evra, a gde su ostali delovi EPS? Pre privatizacije EPS treba ga zadužiti do guše uz pomoć raznih fantomskih firmi iza kojih stoje gospoda Hamović i Lazarević. Moramo napomenuti da se JP "EPS" i JP "EMS" zadužuju po Zakonu o javnom dugu. To znači da se javna preduzeća zadužuju u ime Republike Srbije. To se vidi iz Statuta JP "EMS" u sekciji XIII član 34.

Kada se budu zadužila iznad iznosa svog kapitala, preuzeće ih oni koji su im kredite odobravali, a sav iznos preko vrednosti kapitala tih preduzeća transformisaće se u Obveznice javnog duga Republike Srbije, dakle platićemo mi građani tamo nekim nemačkim kompanijama, i nekom Hamoviću i nekom Lazareviću.

Neće im biti dosta što će na fiktivna potraživanja, nameštene tendere i već dva-tri puta naplaćene poslove da dobiju na poklon EPS i EMS, nego će da zahvate još iz džepa građana Srbije. Da je ovo država, kao što nije, policija bi hapsila kriminalce, a ne bi zatvarala štamparije!

 

©Geto Srbija

materija: List protiv mafije