Архива
ENGLESKI LICEMERI: HRIŠĆANSKA LJUBAV I ČOVEČNOST „NAJOBRAZOVANIJEG“ NARODA
Englezi su inače poznati kao „baš kredibilan“ predlagač rezolucije, znajući da oni i sada ubiraju poreze od svojih bivših kolonija, (Australije, Novog Zelanda, Folklanda, Indije…), kao i činjenicu da su neizostavni učesnici u ratnim zbivanjima na teritorijama drugih država koje su više stotina kilometara udaljeni od njihove, zato što im je uvek draže da gledaju kako se lije tuđa krv ljudi tih zemalja…
Podsetićermo samo na jedan delić njihove krvave aktivnosti na teritorijama koje su brutalno osvajali, a kroz reči našeg starog istoričara Miloša S. Milojevića, u odlomku iz njegovog dela „Odlomci istorije Srba i srpskih-jugoslovenskih-zemalja u Austriji i Turskoj“, Beograd 1872, na samom početku piše:
“ 2) Preseljavanje i proganjanje raznih naroda, kao što vidimo da se to još i danas čini. Primera imamo u Engleskoj kao najobrazovanijoj evropskoj državi, pa šta da kažemo za ostale.
Među mnogim i užasnim primerima, da navedemo samo ove: godine 1803. prve naseobine engleske, koje su se sastojale od prestupnika i vojnika, pojavile su se u Tasmaniji, u kojoj za 27 godina celo ostrvo od njih zauzeto, a starosedeoci gotovo svi istrebljeni i potamanjeni.
I ovo je malo za obrazovane Engleze. Da bi što pre postigli svoj cilj, to jest, da bi nestalo starosedelaca, oni objave opsadno stanje nesretnog ostrva, i svaki sedmi Englez pođe da utamani nesrećne narode ostrva.
Nije dugo trajalo i žitelji, starosedeoci, bili su skoro svi utamanjeni i pobijeni, a zarobljene najpre prevezu na ostrvo Grath Island, potom Jreanders. Od ovog nesretnog naroda 1835. ostalo je bilo svega dvestadeset duša, 1838. godine osamdeset dvoje, a 1844. samo četrdeset četiri.
Tako je bilo svuda i na svakom mestu, a biva još i danas.Tako je na Otajitami, pri dolasku Evropejaca, a bilo preko sto hiljada duša, a sada in nema ni punih sedam hiljada.
Tako se, na sednici donjeg doma, održanoj 13. marta 1802. u Engleskoj povede reč o Novoj Zelandiji, u kojoj je tada bilo pedeset hiljada nastanjenih Engleza i sedamdeset hiljada starosedelaca, koje je sedam hiljada vojnika moralo, po nalogu vlasti, da brani, da ih došljaci Englezi ne utamane.
Na vojnike ove države dato je preko 700.000 funti sterlinga ili naših novaca oko 1.400.000 dukata cesarskih. Tada je Forteska, ministrov pomoćnik, branio to pitanje: da i dalje vojska tamo ostane, da je to nužno, da im sleduje i taj izdatak na vojsku, ne stoga:„da ova zaštiti naseljene tu Engleze od starosedioca; nego starosedeoce od uljeza Engleza, da ih ovi ne bi sve do poslednjeg čoveka utamanili!“
Englez Robak odgovori ovome: „Što pre Englezi iskorene Maore – starosedeoce – to je bolje?!!!“ Evo ti hrišćanske ljubavi i čovečnosti u najobrazovanijeg naroda!“ (…)
Dokle se sada i u ovo vreme sa tim dolazi imamo primera svuda i na svakom mestu pa da i ne pomenemo žestoku i nečovečnu rasu germansku u vidu Engleza, koja od 8.175.124. Iraca u 1841. godini, za 20 godina ili do 1861. učini samo 5.792.035 duša, a u Indiji u Orisu 1866. godine satre za jednu godinu svojom špekulaciom preko 2.000.000 duša, kao što tvrde Kerije, Tekarej i drugi socijalisti anglo američkih i ostalih naroda.
Kad se tako radi danas u XIX veku po Hristu, i to od najobrazovanijeg i najprosvećenijeg naroda, pa još sa sopstvenom i rođenom braćom, a da šta je bilo jedno tri četiri hiljade godina pre Hrista i posle ovoga da srednjih vekova, i sa svojima, a naročito tuđima, – to samo jedan Bog, i večna pravda znaju.“
Zato što smo mnogo lekcija iz istorije preskočili da naučimo , zaborav i izdaja će uništiti Srbe i Srbiju, na žalost…!!!!!!
©Geto Srbija
DRUGA PLJAČKA ŽELEZARE SMEDEREVO PREKO VLADE SRBIJE DO AMERIČKIH AMBASADORA!!!
Iznenadno pomirenje Aleksandra Vučića i Aleksandra Vlahovića, koga premijer sada javno naziva "prijatelj Aca", znak je da je srpski premijer ozvaničio svoju saradnju sa najvećim pljačkašima ove zemlje i naroda, i da ne teži daljem približavanju Evropskoj Uniji. Plan po kome se danas postupa u vezi Železare Smederevo na jednoj "neformalnoj" večeri 2002. je u prisustvu tadašnjeg američkog ambasadora u Beogradu Vilijama Montgomerija, Vlahoviću izdiktirao Džon Gudiš, tadašnji mozak US Steel-a za operacije u Srbiji, a današnji suvlasnik preduzeća koje preuzima menadžment Železare. Posle te večere srpski budžet je bio olakšan za više od 600 miliona evra. Koliko je iznosila zarada učesnika ove zavere? A pitanje je za koliko stotina miliona evra će budžet biti lakši posle najnovijeg komplota u režiji Vlahovića i Gudiša.
Milan Malenović
Evropska unija je, svojevremeno, postavila uslov Srbiji da preispita 24 sporne privatizacije velikih kompanija, čiju prodaju je osporio Savet za borbu protiv korupcije Vlade Srbije, na čijem je čelu bila, sada pokojna Verica Barać. Još dok je bio u statusu kandidata za budućeg prvog potpredsednika Vlade Srbije, čiji mandatar je bio Ivica Dačić, Aleksandar Vučić se u junu 2012. svečano obavezivao da će istrajati u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije.
Prošle, 2014. godine, Aleksandar Vučić je odbio da ide na Kopaonik biznis forum, ili kako ga zovu Srpski Davos, jer je domaćin i prvi govornik bio Aleksandar Vlahović. Ceo prošlogodišnji skup je više nego skromno propraćen u medijima, upravo zbog odsustva političke elite.
Godinu dana kasnije političari su se utrkivali da bi rame uz rame sa Aleksandrom Vučićem prodefilovali po Kopaoniku i srdačno se pozdravili sa Aleksandrom Vlahovićem.
Pažljivi posmatrači dešavanja na dvoru Vučića odmah su razumeli ove signale.
Vlahović je početkom 2014. još uvek glasio za nepoželjnu osobu, jer se tada vodila istraga o 24 sporne privatizacije i to na zahtev Evropske Unije, a njegovo saučesništvo u bar jednoj od njih (ako ne i u skoro svima) bilo je nesporno.
Godinu dana kasnije, istraga je obustavljena bez ikakvih konkretnih razloga, istražitelji su poslati na nove zadatke, dok je prikupljeni materijal predat Aleksandru Vučiću kako bi mogao da ucenjuje kriminalce koji su se obogatili kupujući u bescenje srpske firme. Među njima je bio i Vlahović koji je, za razliku od nekih drugih, bez pogovora i bez otezanja platio traženu putarinu i tako preko noći postao jedan od najomiljenijih premijerovih savetnika.
Na ovogodišnjem Biznis forumu na Kopaoniku Vučić je pred novinarima Vlahovića čak nazvao "prijatelj Aca". Novac je najjači ljubavni eliksir.
"Nije sve u novcu, nešto je i u idejama", rekao je Vlahović Vučiću kupujući svoju slobodu. Dobar deo svog kriminalnog staža ovaj bivši ministar privatizacije je potrošio proučavajući metodologiju pljačke smederevske Železare, a upravo su saveti iz te oblasti u tom trenutku bili potrebni Vučiću.
U periodu od leta 2012. godine, kada je obrađen najveći deo materijala vezanih za poklanjanje SARTID-a američkom US Steel-u, do leta 2014, kada je došlo do otopljavanja odnosa između Vlahovića i Vučića, postojali su intenzivni kontakti između njih dvojice. U tom vremenu je izrađen i plan nove pljačke budžeta pomoću ovog posrnulog privrednog giganta, a Vlahović je posedovao više nego dragocena iskustva u tom pogledu.
Direktor srpske policije, nesmenjivi Milorad Veljović, koji za mesec dana slavi desetogodišnjicu u rukovođenju srpskom piolicijom, a nije još ni na polovini svog drugog mandata, izjavio je da policija nema dokaze za sud, u većini spornih privatizacija, čije preispitivanje i dalje zahteva Evropska unija! On je, zna se, izgovarao Vučićeve reči.
A ovako je počelo…
“…Aleksandar Vulin tvrdi da će se iza rešetaka naći i bivši ministar za privatizaciju Aleksandar Vlahović, i to zbog ‘neustavnog Zakona o privatizaciji’ “ preneli su njegovu izjavu od 7. avgusta 2012. godine svi srpski mediji.
“…Policija je završila istražne radnje u slučaju privatizacije smederevske železare ‘Sartid’ i nezakonito prisvojenih šest miliona dolara prilikom njene prodaje američkom ‘Ju-Es stilu’, tako da će, kako ‘Alo!’ ekskluzivno saznaje, za nedelju dana početi prva privođenja umešanih u malverzacije. Među onima koji bi do kraja meseca trebalo da završe iza rešetaka su bivši ministar privatizacije Aleksandar Vlahović, šef radne grupe za prodaju Sartida NemanjaKolesar i biznismen Danko Đunić, koji je radio procenu vrednosti Sartida". – objavio je dnevni list Alo, 2013. godine. Ali..
Govoreći o slučaju Sartid, Vučić je istakao da su krivične prijave podnete za četiri lica, a među njima nije nekadašnji ministar Aleksandar Vlahović, jer ne postoje nikakvi dokazi! (28. decembar 2013. TV Pančevo)
Aleksandar Vlahović je bio ministar za privatizaciju u Đinđićevoj vladi. Zajedno sa Dankom Đunićem, u vreme tranzicije, rasprodao je fabrike, javna preduzeća, cementare, pivare, i zgazio srpsku privredu. Silno se obogatio, kupujući za male pare uspešna preduzeća i robne kuće, koje je kasnije preprodavao.
Vlahović je Rom iz beogradske opštine Sopot. Njegova supruga je učiteljica, danas je direktor te škole. Pogazila je pre deset godina dete na putu, ali nije oglašena krivom. Šta znaju deca o saobraćaju, pogotovu ako vozi Vlahovićeva žena…
Bivši američki ambasador, autor Statuta Srpske napredne stranke
Američki novinar iz Pitsburga (sedište US Steel) dolazi do knjigovodstvenog izveštaja US Steel-a. U njemu nalazi senzacionalan podatak da je plaćen porez na proviziju od 12 miliona dolara za transakciju kupovine Sartida! Uzgred, prema američkom zakonu, sva preduzeća su dužna da posebno naznače sredstva koja su utrošena za proviziju u cilju suzbijanja korupcije.
Dalje istraživanje kretalo se u pravcu vrednosti transakcije. Kada je saznao da je njena ukupna vrednost bila 23 miliona dolara, novinar je objavio šokantan tekst u lokalnim novinama da je provizija bila umesto uobičajenih dva do tri odsto – čak 50 odsto! Pogađate, proviziju su primili Miroljub Labus, tadašnji potpredsednik srpske vlade, ministar Aleksandar Vlahović i Danko Đunić.
U aprilu 2004. u izjavi listu Pittsburgh Post-Gazete, Ivan Vujačić, naš ambasador u Vašingtonu, izjavio je da je SARTID kupljen za 33 miliona dolara, od kojih 23 miliona u gotovini, šest miliona za transakcije-provizije i četiri miliona za zbrinjavanje nezaposlenih."
Koliko je stvarno SARTID plaćen, kolike su bile provizije igračima Prve i Druge lige, šta je sve bila imovina stečajnog dužnika, koji su sve poverioci oštećeni i kakvi su bili dugoročni politički efekti operacije SARTID, znaju samo oni kojima je to u opisu posla.
Naravno, šest miliona dolara provizije u ovako velikom poslu samo je sitniš za moćnike iz Prve lige. Postoje dokazi da je u godišnjem poslovnom izveštaju U.S. Steel kupovinu srpskog SARTID-a uknjižio kao trošak od preko 550 miliona dolara, što odgovara realnoj ceni Železare u trenutku kupovine.
Američka akvizicija SARTID-a je izgleda omogućila da ogromna razlika u ceni od 527 miliona dolara, posle niza finansijskih transakcija preko zavisnih preduzeća na ostrvima poreskih rajeva, završi u džepovima nekolicine američkih i srpskih političara i biznismena. Jedino ovo objašnjava zašto su, već sledeće godine po prodaji SARTID-a, otišli u penziju ambasador SAD-a u Beogradu Wilijem Bil Montgomeri i Thomas J. Usher, predsednik U.S. Steel Corp.
Tadašnji američki ambasador u Beogradu Montgomeri bio je jedan od najvećih mešetara u istoriji američke diplomatije, koji je, sa svojom suprugom Lin, inače britanskom državljanskom, sakupljao novac za svoje potrebe. On je, štiteći se kapom Stejt Departmenta, opasno pretio vlastima u Hrvatskoj, u Crnoj Gori i regionu, i naplaćivao “zaštitu“. Hrvatska vlada mu je, kao “mali znak pažnje“ poklonila vilu u Cavtatu, koju je on kasnije prodao za veliku svotu novca, ne plaćajući porez.
I nakon penzionisanja, on je ostao da živi u Beogradu. Kada je osnovana Srpska napredna stranka, Montgomeri je postao njen plaćeni savetnik, koji je stranci, na engleskom jeziku, napisao Statut. U Ambasadi SAD-a u Beogradu podržavao ga je doskora njen ekonomski savetnik Metju Palmer, koji je navodio Vučića, i njim upravljao kao sa malim majmunom.
Montgomeri je danas ovejani kriminalac, ali je veliki, kao Avala, u očima Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića.
Prilikom kupovine neke firme najvažnije je odstraniti konkurenciju. U.S. Steel je u borbi za SARTID imao opasnog konkurenta u kompaniji LNM Holdings, koja je u periodu od marta 2002. do marta 2003. godine uputila niz pisama najodgovornijima u srpskoj vladi – premijeru Đinđiću i ministrima Vlahoviću i Pitiću, o svojoj nameri da kupi smederevsku železaru, investira novac u razvoj i tržište i značajno poveća njen izvoz.
Ali, LNM Holdings je ponudio i dve bitne stvari o kojima U.S. Steel nije hteo ni da razgovara – preuzimanje stečajnih dugova SARTID-a i realizovanje socijalnog programa za zaposlene. Srpski i američki gangsteri su zato odmah pokrenuli operaciju SARTID.
Malverzacije otpočinju 8. marta 2002. godine, Pismom o namerama o strateškom partnerstvu srpskog metalurškog koncerna i američkog giganta, koje potpisuju direktor SARTID-a Novaković, predsednik U.S. Steel Košice Džon Gudiš i ministar Aleksandar Vlahović, a svečanosti prisustvuju premijer Đinđić i ambasador Montgomeri.
U.S. Steel Košice ovim ugovorom stiče ekskluzivno pravo da pet godina upravlja proizvodnjom SARTID-a, ubira dobit i pri tome ne snosi nikakvu odgovornost za eventualno loše poslovanje. Takođe, slovačka kompanija je dobila i pravo da u slučaju prodaje SARTID-a nekom drugom još sedam godina upravlja Železarom, odnosno eventualni kupac bi morao da čeka 12 godina pre nego što uđe u SARTID.
Jasna strategija: kupiti Železaru što jeftinije
Sledeći potez povlači Trgovinski sud donoseći 30. jula 2002. rešenje o stečaju SARTID-a, pri čemu DS mafija, preko glasnogovornika Vlahovića, poručuje da je "blokada od strane ZOP iz 1998. bila brža" od namere Vlade da SARTID restrukturira kroz privatizaciju.
Blebetanje o munjevitoj brzini blokade žiro računa iz 1998, koja u korenu saseca nameru da se SARTID privatizuje na uobičajen način, putem tendera, pokazuje drskost zvaničnika tadašnje Vlade, svesnih da pred onima koji rade za interese Imperije ne postoje prepreke.
Stečajni upravnik SARTID-a postaje B. Ignjatović, koji u trenutku postavljanja na dužnost nema niti jedan dan radnog staža i kome je glavna poslovna referenca kumstvo sa Nemanjom Kolesarom, šefom kabineta premijera Đinđića.
Ignjatović kasnije postaje mudrac koji će predložiti Stečajnom veću da se SARTID proda neposrednom pogodbom sa U.S. Steel-om. Ali, iza ove mahinacije, kao i bezbroj drugih u vezi sa SARTID-om, stajao je Kolesar, što potvrđuje ministar G. Pitić juna 2004. izjavom za "Danas" da je "cela priča oko SARTID-a vođena iz kabineta premijera".
Uvođenjem SARTID-a u stečaj, konkurencija je eliminisana i prelazi se na drugu fazu operacije – smanjenje kupovne cene. U ovoj fazi neophodno je medijski pokazati da SARTID katastrofalno posluje, odnosno da su im dugovi očajno veliki, proizvodnja nikakva i višak radnika ogroman, kako bi srpska javnost zaključila da je najracionalnije smederevski proizvodni krš prodati ma kom kupcu, pa makar i za dolar.
U tom cilju se dug SARTID-a naduvava od strane Amerikanaca, koji barataju cifrom od 1,7 milijardi dolara. Oni u dug računaju sve – glavnicu od 800 miliona dolara, 400 miliona kamata, 400 miliona duga prema ugašenim srpskim razvojnim bankama, 120 miliona duga inodobavljačima i slično.
Već tada se znalo da će biti otpisana sva domaća dugovanja, kao i sve strane kamate, kao da će verovatno biti otpisan i deo inostrane glavnice, što se i dogodilo. Propagandna bajka o 1,7 milijardi dolara teškom dugu bila je neophodna za U.S. Steel da bi se snizila prodajna cena SARTID-a.
Naime, u civilizovanom svetu je princip da kupovinom zaduženog preduzeća novi vlasnik preuzima dugove i za njih umanjuje konačnu cenu. Tako je U.S. Steel čeličanu u slovačkim Košicama platio 60 miliona dolara, ali uz obavezu da plati i njihov ukupni dug od 325 miliona dolara.
Takođe, Džon Gudiš je naširoko objašnjavao da u SARTID-u "gotovo uopšte nema proizvodnje". A činjenice su da je SARTID 1998. godine proizvodio 100.000 tona čelika mesečno, pa je, čak i posle bombardovanja, sve do kraja 2000. godine, proizvodnja dostizala 50.000 tona. Istina, kada je DOS preuzeo železaru proizvodnja se naglo smanjila, da bi u julu 2001. za 61 odsto bila manja nego u julu 2000. godine, što sigurno nije bilo slučajno.
U mnogobrojnim izjavama Gudiš se žalio i da je za isti proizvodni kapacitet u Americi dovoljno 2.000 radnika, dok u SARTID-u ima 10.000 zaposlenih, ne pominjući pri tome da radnik u Americi košta U.S. Steel 16.98 dolara na sat, dok je satnica radnika SARTID-a samo 0.30 dolara. To znači da za sat rada 10.000 zaposlenih u SARTID-u dobijaju 3.000 dolara – novac dovoljan za isplatu satnice samo 177 radnika u Pitsburgu.
Prodaja Sartida izazvala je žestok protest ostalih zainteresovanih za kupovinu smederevske Železare. Protest tadašnjeg nemačkog saveznog ministra za privredu Volfanga Klementa, poslat premijeru Đinđiću, hladnokrvno odbija šef njegovog kabineta Kolesar, što je poseban primer nepoštovanja međunarodnih protokola.
Volfgang Klement u pismu tadašnjem premijeru Zoranu Đinđiću navodi „da iz perspektive njegove vlade može zbog postupanja u slučaju Sartid doći do negativnih posledica po privredne odnose (tadašnje) SRJ i Nemačke".
I NewYorkTimes je o tome pisao 26. juna 2003, navodeći da je grupa stranih kreditora SARTID-a, na čelu sa nemačkim West LB i HVB Group, francuskim BNP Paribas, belgijskim KBC i britanskim Standard Bank, osporila prodaju SARTID-a i zatražila od srpske vlade "novi javni tender", u cilju zaštite njihovog zahteva za plaćanjem 100 miliona dolara (kredit iz 1997. sa kamatama).
U konkurenciji dva svetska proizvođača čelika, svakako bi cena Sartida bila veća.Čak pet pisama o namerama poslala je firma LNM na adresu Vlade Srbije, tražeći da im se pruži fer šansa za kupovinu Sartida, ali od toga nije bilo ništa.
Tadašnji ministar za privredu i privatizaciju Aleksandar Vlahović dao je izjavu tim povodom operativcima UBPOK-a. On je objasnio kako ni u jednom trenutku LNM nije bio na bilo koji način sprečavan da aktivno učestvuje u stečajnom postupku nad Sartidom!
Amerikanci su došli u SARTID da ga kupe što je moguće jeftinije, da prave u njemu što je moguće veću zaradu, i da taj profit, po mogućstvu u celosti, iznesu iz Srbije. To su surova pravila modernog kapitalizma i biznisa i ona se moraju poštovati – uvek i na svakom mestu.
Sve ostalo su isključivo medijske izmišljotine, manipulacije, bajke i šarene laže. Zato tako imbecilno je zvučila izjava ranije pominjanog Džona Gudiša, izvršnog potpredsednika U.S. Steel-a, data časopisu "Danas" juna 2004. godine: "Mi smo odličan primer šta privatni investitori mogu da učine za ekonomiju jedne zemlje… Mi pomažemo Vladi Srbije, jer zapošljavamo ljude, tako da Vlada može da se koncentriše na neke druge probleme, a ne da brine o tome kako da obezbedi plate zaposlenima. To je sada briga privatnog investitora."
Gudiš u stvari hoće da nam kaže da U.S. Steel nije došao u Smederevo da pokupi profit, već iz čisto humanitarnih razloga – da jadnoj radničkoj klasi Srbije omogući posao i mesečnu platu. To je isto tako komično kao kada bi neki srpski seljak rekao da dolazi svako jutro na pijacu da bi svoj kajmak poklanjao prvim kupcima koji nalete na njegovu tezgu.
Istraga
Procenjuje se da je Srbija ukupno investirala u SARTID oko tri milijarde dolara, da bi ga prodala za 23 miliona dolara. I pored toga ministar za privredu Vlahović se usuđuje da u aprilu 2003. maksimalno drsko i bezobrazno izjavi: "Taj kompletan paket je vrlo isplativ. Naročito kada se poredi sa ugovorima koji su zaključivani sa drugim čeličanama, …na primer ‘Košice’ u Slovačkoj".
To je, naravno, laž dostojna barona Minhauzena. Košice su plaćene 60 miliona dolara, ali je tom prilikom prihvaćeno da se plati i njihov ukupan dug od 325 miliona dolara. Smederevska železara je plaćena samo 23 miliona dolara, bez obaveze plaćanja njenih dugova.
Takođe, U.S. Steel je imao obavezu da tokom 10 godina u Košice uloži 700 miliona dolara i da za to vreme ne otpušta radnike, dok se u Smederevu obavezao na ulaganje od 150 miliona dolara, ali je zabrana otpuštanja radnika u trajanju od samo tri godine.
Po sklanjanju Demokratske stranke sa vlasti, islednici Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala – UBPOK, verovatno po nalogu iz kabineta premijera Koštunice, maja 2004. ulaze u smederevski U.S. Steel i otpočinju sa saslušavanjem aktera operacije SARTID – Vlahovića, Kolesara, Ignjatovića i drugih.
Istragu oko prodaje Sartida američkoj firmi Ju-Es Stilu, zvanično je iniciralo tužilaštvo. Policija je saslušala gotovo sve umešane u privatizaciju, prisluškivala umešane u prodaju, nakon čega je sastavljen izveštaj na 60 stranica.
Utvrđeno je kako su Sartid A.D. i firme u njegovom vlasništvu prodate za mnogo manju cenu od realne.Međutim, Amerikanci reaguju munjevito, započinjući sinhronizovanu akciju u takozvanim reformskim medijima, koji uz zastrašujuću halabuku počinju da napadaju pokušaj Koštunice da rasvetli kriminalne radnje učinjene u SARTID-u. I zvanični Vašington snažno staje na stranu U.S. Steel-a, prisiljavajući Koštunicu i UBPOK da odustanu.
Novoizabrani američki ambasador Majkl Polt, odmah po dolasku u Srbiju posećuje Smederevo i U.S. Steel, stavljajući time do znanja da i posle Montgomerija važi Montgomeri. Ali, to nije čudno. Istorijsko je pravilo da Imperija ima pravo na greške, gangsterizme i zločine, a ljudima koji su to činili za državni ili neki lični interes, ne sme da fali ni dlaka sa glave. Sve dotle dok Imperija vlada.
Zamenik Okružnog javnog tužioca u Beogradu Radivoje Gvozdenović, koji je primio izveštaj o prodaju Sartida, koji su na 60 stranica sačinili inspektori UBPOK-a morao je da ga “fijokira“.
Tako je i zahtev Evropske komisije da se preispitaju sporne 24 privatizacije, a sve ih je sproveo Aleksandar Vlahović, odbačen od strane Aleksandra Vučića! Taj zahtev iz EU je i dalje na snazi, ali ne obavezuje premijera. On se nada zaštiti.
I mafija, koju još predvodi Wilijem Bil Montgomeri, nakon što je u smederevskoj Železari istopila sve otpisane tenkove Vojske Srbije i Crne Gore, haubice, topove, pontonske mostove i oružje, koje je besplatno dobila, i pretvorila u najkvalitetniji čelik, zadužila je Železaru, kod svojih kćerki firmi za još 750 miliona dolara, koje je platila Srbija iz svog budžeta, opet se vraća na mesto zločina. Da nastavi s pljačkom. Ovog puta sa istim likovima, na drugi način. Koliko će i ovim špekulativnim platiti američkoj diplomatskoj mafiji srpski građani, preko budžeta, teško je i izračunati.
Srpski premijer Aleksandar Vučić podastire se pred američkim mafijašima, a naročito pred diplomatama, koji, najčešće, gledaju svoj lični, a ne i američki interes.
A 25. jula ove godine, ministar privrede Dušan Vujović i premijer Vučić pojavili su se u udarnim vestima, nasmejani, zajedno sa Aleksandrom Vlahovićem, novim savetnikom Vlade Srbije! Čovek koji je prodao nezakonito sve srpske cementare, pivare, strateška preduzeća i sebi u džep stavio najmanje 550 miliona evra, umesto u zatvoru, ponovo je u prilici da pljačka. Njegov kompanjon, i idejni otac, Danko Đunić, svestan je koliko su on i Aleksandar ojadili Srbiju. On danas živi u vili u Grčkoj. Nije se usudio da dođe ni na sahranu majke.
I sadašnji ambasador SAD-a u Beogradu Majkl Kirbi otvoreno je pretio Vučiću da mora predati Železaru sadašnjim “upravljačima". Urednici Redakcije dobili su u Stejt Departmentu odgovor da u misiji njihovih ambasadora nije sadržano pravo da učestvuju u privatnim poslovima privatnih kompanija, i da učestvuju u korupciji, i da takvo ponašanje izlazi iz mandata koji imaju od svoje države. Predložili su nam da sva saznanja uputimo Stejt departmentu, koji će biti ustupljeni Obaveštajnom odeljenju.
Američki ambasadori u Beogradu, počev od Wilijema Montgomerija do Majkla Polta, sve do sadašnjeg, Majkla Kirbija, opasni su kriminalci i zločinci, koji surovo pljačkaju Srbiju, ali srozavaju do dna i ugled svoje zemlje.
Aleksandar Vlahović i Aleksandar Vučić moraju biti u rukama srpskih građana i njene pravde. Na ovaj, ili onaj način.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
STEČAJ PREDUZEĆA U NIŠU KAO VID RAZDUŽIVANJA DRŽAVE!!!
U stečaj odlazi veliki broj preduzeća u Nišu. Između ostalih i „MIN Holding" i „MIN Vagonka", kao i većina preduzeća iz sastava niške „Elektro-industrije": „Elektronske cevi", „Sastavni delovi", „Aparati za domaćinstvo", „Industrijska elektronika", „TV tehnika", „EI Spin", „Čegar", „Komponente", „Računari", „EI Komerc" i „EI Beokom". U Nišu već hiljade građana nemaju od čega da žive, a uskoro će im se pridružiti i radnici preduzeća koje je država nedavno gurnula u stečaj. Sa druge strane, pojedine funkcionere Srpske napredne stranke u ovom gradu brine samo šta će novinari o njima da napišu.
M. Hadžić
Još sredinom januara poslovodstvo niške fabrike „MIN Lokomotiva" iz poslovnog kompleksa „MIN Holding" slavodobitno su objavili vest da su ugovorili posao vredan pet miliona evra sa Železnicom Makedonije. Prema rečima Slavka Raičevića, direktora preduzeća, posao je dobijen tek pošto je Republika Srbija dala garanciju na 100.000 evra, a Ministarstvo privrede na još 240.000 evra.
Početkom februara sve je iznenadila vest da je „MIN Lokomotiva" u grupi preduzeća iz niškog kraja koja idu u stečaj. Preduzeće, osnovano kao „Železnička radionica" još 1884. godine, bilo je jednom već neuspešno privatizovano, a danas zapošljava 240 radnika.
Još uvek nije poznato zbog čega je posle izdavanja garancija na ukupno 340.000 evra Vlada odustala od posla vrednog pet miliona evra ili je isti namenjen nekom drugom preduzeću čiji su vlasnici bliži džepovima republičkih funkcionera?
Nekadašnji značajni industrijski basen Srbije, Niš će uskoro ostati potpuno bez preduzeća, a radnici će živeti samo od obećanja vlasti da će uskoro biti bolje.
Naime, u stečaj odlaze „MIN Holding" i „MIN Vagonka", kao i većina preduzeća iz sastava niške „Elektro-industrije": „Elektronske cevi", „Sastavni delovi", „Aparati za domaćinstvo", „Industrijska elektronika", „TV tehnika", „EI Spin", „Čegar", „Komponente", „Računari", „EI Komerc" i „EI Beokom".
Ali, za razliku od hiljada svojih sugrađana, funkcioner Srpske napredne stranke, Nenad Stanković ne mora da brine za svoju budućnost niti da li će njegova porodica imati za hleb.
Trenutno je zamenik predsednika Skupštine grada Niša, kao i zamenik direktora JKP Direkcije za javni prevoz Niša. Kao zamenik direktora mesečno zarađuje 100.000 dinara, dok kao zamenik predsednika Skupštine navodno ne zarađuje ništa.
Da li su ovi podaci, koje je objavila Agencija za borbu protiv korupcije, tačni ne može sa sigurnošću da se kaže. Stanković je od 2010. godine bio i pomoćnik predsednika Opštine Svrljig, ali ta funkcija nije prijavljena Agenciji.
Predsednica Opštine Jelena Trifunović (Ujedinjena seljačka stranka) saopštila je kako je, navodno, 15. decembra smenila svog pomoćnika. Javnosti, međutim, nije želela da saopšti razloge za smenu, kao ni koliko je Stanković zarađivao dok je bio na položaju.
Koliko još plaćenih ili neplaćenih funkcija Stanković ima? Očigledno je on još jedan od onih naprednjaka koji izigravaju zakon i svoju obavezu da Agenciji za borbu protiv korupcije prijave svu imovinu, sve prihode i sve funkcije.
Iako ne poštuje zakon, Stanković, bar do sada nije bio siledžija, ali to jeste sin Milijane Marinković, koja je na izborima 2012. godine bila na trećem mestu lokalne liste Srpske napredne stranke, kao najbolje pozicionirana žena, a danas je odbornica u Skupštini Leskovca.
Njen sin Miodrag Marinković je 30. decembra 2014. Draganu Marinkoviću, dopisniku jednog niškog elektronskog medija, preko Fejsbuka uputio poruku: „…takvi ste vi nepismeni novinarčići koji se pozivate da dobijete status službenog lica. Dao bih ti ja metak, govno posrano nepismeno!"
Reagujući na ovo, Dragan i njegova redakcija su se obratili Osnovnom javnom tužilaštvu u Leskovcu koji je prvo pogrešno kvalifikovalo delo, a zatim odustalo od podizanja optužnice pod izgovorom da, navodno, ne postoji krivično delo?! Po mišljenju tužilaštva, pretnja ubistvom nije krivično delo ili to nije krivično delo kada to učini visoki funkcioner SNS-a ili njegov najbliži srodnik.
Zabrinuta majka i bahata funkcionerka, Milijana Marinković, odmah je ustala u zaštitu i sina i tužioca, pa je rekla kako je Miodragova poruka jedan nesporazum, jer on nije znao da se obraća novinaru. Tako ispada da pretnje odbornička SNS upućene običnim građanima, koji nisu novinari, nisu kažnjive. Zabrinjavajuće je u kakvoj zemlji živimo i kakve ličnosti poremećene psihe je vode.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ŽELEZARA SMEDEREVO: PUNJENJE RUPE BEZ DNA I PRODAJA KAO DOBRO IZREŽIRANA FARSA
Belosvetski mešetari se koriste logikom – „zašto nešto jeftino kupiti, ako možeš isto to besplatno da dobiješ". Železara u Smederevu neće biti prodata nikome, jer niko nije ozbiljno ni hteo da je kupi, već poklonjena potpunom poslovnom anonimcu, koga režimski mediji pokušavaju da predstave kao velikog svetskog trgovca gvožđem i čelikom. Radi se, u stvari, o čoveku koji ima registrovanu firmu za pružanje usluga masaže i sanitarno-keramičarske radove, ali najviše iskustva poseduje u trgovini nekretninama.
Igor Milanović
Smederevska železara nikako da bude prodata, kao da je ukleta. Još dok su trajali poslednji pregovori sa američkom kompanijom Esmark premijer Aleksandar Vučić je u javnosti nagovestio kako ima plan B, za slučaj neuspeha privatizacije. Na početku tendera, međutim, Vučić je više puta ponovio kako je upravo ta američka kompanija njegov favorit. Šta se desilo u međuvremenu?
Cela navodna prodaja je dobro izrežirana farsa kojom je javnost trebalo da bude ubeđena kako Vlada Srbije čini sve što može da reši problem Železare, dok se iza kulisa odvija jedna od najvećih prevara u srpskoj istoriji.
Anonimni, ali dobro obavešteni izvori iz Vlade poslednjih dana medije zatrpavaju informacijama o „planu B", odnosno o dovođenju tima menadžera iz inostranstva, koji bi Železaru trebalo da postave na zdrave noge. Radi se o jednom glavnom menadžeru sa 12 pomoćnika, od kojih će svaki biti zadužen za posebnu oblast.
Kao jedini konkretni kandidat za poziciju glavnog menadžera spominje se Peter Kamaras, vlasnik i direktor slovačkog preduzeća Pikaro s.r.o. prijavljenog na adresi Bellova 3, 04001 Košice (Češka republika).
Ova vest je, moguće, novost za slabo obaveštenu srpsku javnost, ali se Kamaras kao buduća važna ličnost u Železari već oko dva meseca spominje na stručnim forumima na internetu. Očigledno je da je dogovor već pao.
Kako bi javnost ubedili u to da je u poslovnom svetu gotovo nepoznati slovački biznismen idealno rešenje za Železaru, anonimni vladini izvori tvrde da je Pikaro planirao da zajedno sa Esmarkom preuzme smederevsku čeličanu.
Po tim izvorima Pikaro je trebalo da vodi nabavku sirovina, pa kada je odustao od posla sa Esmarkom, srpska Vlada je, navodno, tražila dodatne garancije od Amerikanaca, plašeći se da će oni Železaru preuzeti samo da bi potrošili zalihe sirovina vredne oko 170 miliona evra, i da će zatim napustiti Srbiju. Po tome ispada da Vlada ne veruje Esmarku, ali veruje Pikarou.
Pikaro je osnovan 13. septembra 2006. godine u Košicama, u ulici koja se nalazi u susedstvu dela grada slikovitog naziva „Džungla". Osnivački kapital je iznosio 6.639 evra, a preduzeće je u 2014. ostvarilo promet od oko 70.000 evra i zapošljava četiri radnika (poređenja radi: Železara koju Karamas treba da vodi ima 5.191 radnika?!).
O Peteru Kamarasu se veoma malo zna, jer se od fotoreportera i novinara krije kao da se radi o istaknutom članu mafije. Daleko je poznatiji njegov sin Juraj Kamaras, jedan od najvećih slovačkih tajkuna, koji je svojevremeno bio zainteresovan za posao sa zrenjaninskom Jugoremedijom.
Na jednoj od platforni za igranje pokera putem interneta nalazi se fotografija izvesnog Petera Kamarasa iz Slovačke, ali ne može sa sigurnošću da se kaže da je upravo on čovek koji će preuzeti Železaru. Za Petera Kamarasa, vlasnika Pikaroa, zna se da je ranije bio strastveni kockar i da naziv kompanije nije izveden iz skraćenica njegovog imena i prezimena (u tom slučaju bi se zvala Pekaro), već od „pik" i „karo", što su dva znaka u kartama.
Pikaro je registrovan za čitav niz delatnosti (između ostalog i za sanitarno-keramičke radove i masažu?!), ali ne i za trgovinu čelikom ili rudom gvožđa. U međunarodnim razmerama nije ni poznato da je Pikaro ikada na veliko trgovao pomenutim metalima, a i skroman obrt od samo 70.000 evra u prošloj godini pokazuje da se radi o malom preduzeću, a ne o velikom svetskom igraču. Zanimljivo je da je i rubrika „reference" na zvaničnoj prezentaciji kompanije na internetu potpuno prazna.
Da je Pikaro zanemarljivo mala firma vidi se i po tome što se hvali kako je unesrećenima u poplavama u Obrenovcu donirao samo 281,5 evra.
Pikaro je, međutim, na prvom mestu registrovan za drugu delatnost, koja je bila presudna za izbor njegovog direktora za kandidata da vodi Železaru, a to je: trgovina nekretninama. Ovo preduzeće ne može da se nađe na listi svetskih ili slovačkih značajnih trgovaca rudom gvožđa ili proizvoda od čelika, ali se zato nalazi na listama slovačkih posrednika u prodaji nekretnina.
Sada sve postaje mnogo jasnije.
Cela priča oko navodne kupovine Železare od strane Esmarka je izmišljena da bi se javnost pripremila da Železara neće biti prodata, već poklonjena potpunom anonimusu, koji je za ovu potrebu medijski uzdignut u rang velikog svetskog trgovca rudom gvožđa. U stvari, Železara će od strane novog menadžmenta biti prodata deo po deo, i to ne kao preduzeće, već kao zemljište i zgrade.
Novac zarađen na taj način, kao i preradom i prodajom postojećih rezervi, ali i novac (preko 150 miliona evra) koji se nalazi na računima Železare za različite namene (isplata plata, održavanje proizvodnje i slično) biće kasnije opran putem fiktivnih ugovora sa fantomskim firmama i preusmeren u džepove domaćih političara i stranih mešetara.
Izgleda da Smederevo kao magnet privlači belosvetske prevarante kalibra Comico Oil, koji od kapitala imaju samo tašnu i mašnu, i od tuđe imovine prave stotine miliona, ali samo za sebe. U slučaju Železare, čak je i svojevremena prodaja ovog giganta Ju-Es Stilu u odnosu na sadašnje muljanje predstavljala prvorazredni poslovni potez, iako se zna kolika je šteta time bila naneta budžetu Srbije. Sada će šteta biti još daleko veća.
A 1. Rupa za odliv para iz budžeta
Jedan od komentara u medijima povodom ostanka Železare Smederevo na državnim jaslama je glasio: „Nema smisla uzimati ljudima plate i penzije, a finansirati Železaru koja nema šanse. Prodaješ Telekom, industriju 21 veka, i onda te pare ulažeš u industriju 17. veka, a još nemaš ni metaloprerađivačku industriju!?".
Postoje i komentari da je najjeftinije svakom radniku dati po 50.000 evra i pustiti ga da pokrene sopstveni posao, a Železaru sravniti sa zemljom i tu podići voćnjake.
Arcelor Mittal, kompanija iz poslovnog carstva indijskog milijardera Lakšmija Mitala, ima proizvodne kapacitete za 119 miliona tona čelika, a godišnje proizvodi 92 miliona tona, što iznosi šest odsto svetske proizvodnje.
Smederevska železara ima projektovani kapacitet od 2,2 miliona tona, a trenutno proizvodi oko 600.000 tona čelika godišnje. Iz ovoga se vidi da Železara Smederevo nije interesantna velikim investitorima, pogotovo što je tehnologija koju koristi zastarela. Tu ni novi menadžment (čak i da dođu pošteni i sposobni) ne može puno da pomogne. Smederevska železara će ostati rupa bez dna u koju se odliva novac iz budžeta Srbije.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ŠTA BI S’PARAMA? SKUPO PREPLAĆEN I NIKAKO ZAVRŠEN SANITARNI ČVOR U POLICIJSKOJ UPRAVI UŽICE
Braća Vasilije i Mića Mićić, poznati korisnici državnog budžeta iz užičkog kraja, avansno naplaćuju i ono što nikada ne odrade od silnih građevinskih poslova u zemlji i inostranstvu. Njihove firme pljačkaju ne samo državni budžet, već i sopstvene radnike koji mesecima ne primaju plate. Mićići su čak i pare iz budžeta Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije iskoristili kako bi se popunili finansijske rupe na svojim gradilištima u Rusiji.
Igor Milanović
Ministarstvo unutrašnjih poslova koje je zastupao Željko Kojić, pomoćnik ministra, načelnik Sektora finansija, ljudskih resursa i zajedničkih poslova sklopilo je aneks Osnovnog ugovora, zavedenog 7. avgusta 2012. godine pod brojem 351-110/12, sa preduzećem MPP Jedinstvo a.d. iz Sevojna koje je zastupao direktor Radivoje Smiljanić. Ovaj aneks je u MUP-u zaveden 13. novembra 2012. godine.
Predmet Aneksa bilo je bliže regulisanje finansijskih obaveza Ministarstva prema privatnom preduzeću koje je Osnovnim ugovorom bilo obavezano da izvrši adaptaciju sanitarnih čvorova u prizemlju objekta Policijske uprave Užice. Ukupna ugovorena vrednost radova po članu 2 pomenutog aneksa definisana je na 2.519.744,01 dinara sa PDV-om i dogovoreno je plaćanje u skladu avansno poslatog računa.
Interesantno je da shodno izjavama svedoka, prema pomenutom ugovoru nikada nisu renovirane prostorije toaleta u prizemlju zgrade policije u Užicu. Novac je, očigledno, poslužio za nešto drugo.
Većinski vlasnik MPP Jedinstva sa 52,83 odsto akcija je Jedinstvo a.d. iz Sevojna, dok je drugi vlasnik po veličini paketa akcija Miladin Kaljević (12,62 odsto) koji je danas jedan od direktora tog preduzeća. Nekadašnji direktor MPP Jedinstva Smiljanić danas je jedan od akcionara (3,45 odsto) i član borda direktora Jedinstva a.d.
Najveći pojedinačni vlasnik akcija Jedinstva a.d. iz Sevojna danas je Mića Mićić koji ima 23,997 odsto, ali sa upisanom zalogom prvog reda. Mića je brat i poslovni partner Vasilija Mićića, čije preduzeće Putevi Centar d.o.o. iz Beograda ima 64,47 odsto akcija Puteva a.d. iz Užica. Na čelu Putevi Centra je još jedan rođak – Danilo Mićić.
Upravo u leto 2012. godine, kada je plaćen avansni račun za renoviranje toaleta koje nikada nije izvršeno, Putevi a.d. i grupacija Jedinstvo a.d. iz Sevojna dospeli su u javnost zbog afere neplaćenih radnika na gradilištu u Sočiju , koji su tamo bukvalno gladovali , dok su neki, da bi se spasli, tražili od rodbine iz Srbije da im pošalje pare za povratnu avionsku kartu.
Tadašnji direktor predstavništva Puteva a.d. u Rusiji bio je Vladan Stamenić, koji danas poseduje jedan odsto akcija te firme., koliko ima i Lazar Cicvarić, tadašnji šef filijale u Sočiju. Jedinstvo a.d. u Sočiju je bilo podizvođač radova na termo-tehničkoj izolaciji.
Novac Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije tako je, očigledno, iskorišćen kako bi se popunile finansijske rupe na gradilištima u Rusiji i radnicima obezbedio minimum uslova za rad ne bi li oni završili započete poslove.
Porodici Mićić ovo nije prvi takav posao sa Srbijom u kome država obavezno izvuče deblji kraj.
Svojevremeno je Jedinstvo a.d. zajedno sa gradom Užicem formiralo zajedničko preduzeće koje je imalo monopol na gasifikaciju Užica i okoline. Mićići su u posao uneli lepe želje, a novac je stigao od grada koji je, navodno, te pare dugovao Jedinstvu a.d. za neki raniji posao?! Bilo kako bilo, 70 odsto profita odlazilo je onima koji nisu uložili ni žutu banku.
Sada se pljačkanju države i radnika uči i druga generacija Mićića, braća Danilo i Vladimir Mićić, koji polako nasleđuju poslove od Vasilija i Miće.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
DOMAĆI I GOSTI: DOK SRPSKE ŽRTVE ČEKAJU PRAVDU, ALBANSKI PUT U EVROPU IDE PREKO SRPSKOG GOSTOPRIMSTVA
Slamanje Srbije i njenog državnog suvereniteta, pri samom je kraju. Istovremeno, američki projekat Velike Albanije, sve je bliži svojoj realizaciji. Ove dve činjenice su u korelaciji: nema Velike Albanije bez male, osakaćene i ponižene Srbije. To treba 10. novembra da potvrdi albanski premijer Edi Rama kad bude gost kod Aleksandra Vučića koji je spreman da prihvati "novu realnost".
Mersiha Hadžić
Albanski premijer Edi Rama dolazi u zvaničnu posetu Srbiji, 10. novembra. Ova vest ne bi imala velikog značaja da joj nije prethodilo niz provokacija koji Srbiju i njen suverenitet dovode u pitanje.
Rodeni brat Edija Rame, napravio je ove jeseni nezapamćenu političku provokaciju, sa zastavom velike Albanije, tako što je na stadionu"Partizana" (14. oktobra), prilikom fudbalske utakmice Srbija-Albanija, okačio na minijaturnu bespilotnu letilicu (takozvani Dron).
Pre tog dogadaja, najavljen je dolazak predsednice samoproglašene albanske države Kosovo, Atifete Jahjage u Beograd, mada je reč o tvorevini nepriznatoj i u medunarodnim okvirima.
Treća i najveća provokacija, desila se još krajem avgusta meseca ove godine, kad je iz okruženja glavnog "protektora" za Srbiju, Majkla Devenporta, najavljena promena Ustava Srbije, u kome će albansko Kosovo kao nezavisna država biti i zvanično priznato.
U meduvremenu je i predsednik Srbije Tomislav Nikolić, morao da odustane od poziva da ode u Belgiju na obeležavanje stote godišnjice od početka Prvog svetskog rata, zato što je organizator odlučio da postavi zastavu lažne države Kosovo, i da medu zvanicama bude i predstavnik te nazovi-države.
Sprdnju sa Srbijom, nastavio je albanski premijer Rama, izjavom da je u protokolu posete Srbiji i Beogradu predvideno da mu gradonacelnik srpske prestonice ritualno preda ključeve Beograda, kao Sulejmanu Veličanstvenom.
Sve ovo i mnogo toga još, predstavlja tek mali deo redovnog nasilja nad suverenošcu i dostojanstvom države Srbije, koju svakodnevno sprovode veliki evropski i američki "prijatelji" pomanitalog srpskog premijera, Aleksandra Vučića. Zapad je odlučio da potpuno ponizi Srbiju i natera je da prizna ono što se priznati ne može i ne sme: albansku državu na svojoj teritoriji.
Dolazak Edija Rame 10. novembra u Beograd, zvaniČno ima za cilj postizanje istorijskog pomirenja. Sa kim da se Srbija miri, to niko od srpskih vlasti nije pitao predstavnike albanske države.
Jer, Srbija sa Albanijom nije ratovala. Na početku prošlog veka, Srbija je tri puta odbila da podeli Albaniju na tri dela, na predlog Grcke i Italije. Početkom ovoga veka, Albanija je stala uz separatističku državu svojih sunarodnika na Kosovu. Ni tada Srbija nije prekinula diplomatske odnose sa Albanijom. Niti je bila u ratu sa njom.
Još ranije, devedesetih godina, sve albanske vlasti u sadejstvu sa americkim vojno-obaveštajnim akcijama, jednodušno su radile na razbijanju Srbije. Mafijaško ćutanje albanskih vlasti na nepobitne dokaze bivšeg švajcarskog tužioca, Dika Martija, da su Srbi sa Kosova otimani i da su im u Albaniji vadeni vitalni organi i prodavani preko posrednika u Tursku, razlog je više da srpske vlasti ne pristanu na bilo kakav dijalog, dok se krivci za ovaj zločin ne pronadu.
Umesto toga, Aleksandar Vučić je pristao da ugosti Edija Ramu u Beogradu i da mu omogući da poseti opštine na jugu Srbije, Bujanovac i Preševo, gde živi većinsko albansko stanovništvo.
Redakcijski izvori u ove dve opštine govore da se sprema spektakularan doček albanskom premijeru i da, istovremeno, Albanci na Kosovu spremaju oružane provokacije i napade na preostale kosovske Srbe, kako bi tog dana, stavili do znanja vlastima u Beogradu, ko je "glavni" i "ko se pita".
Uz svesrdnu podršku američke vojno-obaveštajne mreže u Srbiji i na Kosovu, albanski separatisti nameravaju da ponove ono što su uradili 17. marta 2004. godine, paleći srpske kuće, pravoslavne crkve i manastire i ubijajući Srbe, gde god su ih videli.
Mirnim izborima u Ukrajini održanim prvih dana novembra i konačnim razgraničenjem Novorusije od ove države, anglo-američki imperijalizam izgubio je teren za provociranje Rusije. Ali, ono što im nije pošlo za rukom u Ukrajini, pokušaće na jugu Srbije. Dolazak Edija Rame, samo je prvi čin u tom scenariju.
Prilike na Kosovu su takve da je vreme za nasilje idealno. Američka ambasada u Prištini vec nekoliko meseci učestvuje u opstrukciji formiranja vlade. Parlament lažne države ne može da se formira, nove izbore je teško održati jer su sukobljeni klanovi Hašima Tacija i Ramuša Haradinaja odlučni u nameri da idu do kraja, po cenu velikih sukoba. Rešenje za izlazak iz ove krize je napad na preostale Srbe na Kosovu.
Do kojih granica je ova kriminalna paradržavna tvorevina otišla, govori i podatak da je u toku istraga korupcije u Euleksu. Ogroman novac od albanskih narko-kartela je plaćen kako bi iz haškog zatvora bio osloboden jedan od OVK zločinaca, Fatmir Ljimaj.
Istragu vodi Britanac Kenet Din. Pitanje je hoće li ova istraga ikada biti obavljena kako treba. Americke obaveštajne službe, koje su i stvorile OVK, spremne su da brane svoje "čedo".
O cčemu, u svetlu ovih dogadaja, Edi Rama i Aleksandar Vučić treba da pričaju? Dnevna štampa na albanskom u Prištini uveliko piše o tome kako ce Vučić i Rama potpisati nekakav sporazum o završetku auto-puta Priština-Niš, jer je autoput Priština-Tirana nekomercijalan. Tačnije, njime se ne ide u Evropu. Albanci traže izlaz ka severu. Na šta je sve Vučić spreman da pristane!!?
©Geto Srbija
materijal: LIst protiv mafije