Архива
NISMO REŠILI SVOJA PITANJA A REŠAVAMO TUĐA!? BEZ OBZIRA NA CENU..
Srbija će u narednih 25 godina isplaćivati novčanu odštetu Savezu jevrejskih opština, prema Zakonu o otklanjanju posledica oduzimanja imovine od žrtava Holokausta bez živih naslednika, koji se već nalazi u skupštinskoj proceduri, pred usvajanjem.
Takođe, Republika Srbija će vratiti Savezu jevrejskih opština oko 3.000 uglavnom privatnih objekata u gradskim sredinama, uprkos tome što živih naslednika nema! Zbog toga mora doći i do izmene Zakona o restituciji, na šta je upozorila i Evropska komisija, zatečena Vučićevim namerama.
Ova neverovatna vest, prošla je skoro nezapaženo, mada je reč o podloj podmetačini kojom će i Srbija biti označena kao krivac i saučesnik u zločinima nacista nad Jevrejima u Drugom svetskom ratu!
Milica Grabež
Mada je opšte poznata istorijska činjenica da su fašisti za četiri godine rata pobili više od 30 hiljada Srba samo u Beogradu (Jajinci, Banjica, Staro Sajmište), koji su stradali zajedno sa Jevrejima i Romima, suludi Aleksandar Vučić, odlučio je da napiše novu istoriju i da na ovaj način zakonski proglasi Srbe za zločince, uprkos tome što su bili među najvećim žrtvama fašizma u Drugom svetskom ratu i što su ustali protiv nacističke Nemačke još 27. marta 1941. godine.
Ambasador Izraela u Srbiji, Jozef Levi, ovu opasnu nameru oduševljeno je podržao rekavši između ostalog i ovo: "…Ovo je plemenit srpski gest – biti punog srca, biti svestan prošlosti, biti pravedan i dobar…" .
Šta znači u ovom slučaju "biti svestan prošlosti"? Da li to Levi podmuklo optužuje Srbe za zlu sudbinu ovdašnjih Jevreja u vreme nacističke okupacije i poziva ih na kajanje? Ili se samo zahvaljuje suludom Vučiću koji će "olakšati" srpski budžet i na ovaj način?
Ali, da zlo bude gore, ambasadoru Leviju se pridružio i ministar pravde Nikola Selaković, koji je doslovno rekao: "…Pored pravnog osnova za donošenje ovakvog zakona, postoji nešto što može da se nazove i moralnom obavezom koja ojačava antifašistički identitet našeg naroda i države, neka vrsta obaveze prema našim zemljacima, pripadnicima jevrejskog naroda, koji su svoje živote i dela posvetili Srbiji".
O kakvom "pravnom osnovu" Selaković govori? Šta je to Srbija skrivila Jevrejima u Drugom svetskom ratu ako se zna da su nacisti jednako bacali i Srbe i Jevreje u koncentracione logore i gasne komore (u Beogradu su taj zločinački posao obavljali u pokretnim gasnim komorama montiranim na kamionima).
Savez jevrejskih opština operiše podatkom da je Jevrejima na teritoriji Srbije u Drugom svetskom ratu oteto blizu 3.000 nepokretnosti i ostalih dobara. Ali, tu je i činjenica da je Vlada Milana Nedića (šta god ko o njoj mislio sa ove "istorijske distance"), otkupila i platila tu imovinu Nemačkoj za ogromnu sumu od 360 miliona ondašnjih zlatnih dinara!
Da podsetimo, 25. aprila Vojna komanda za Beograd, koju je potpisao pukovnik Kajzenber, izdala je naredbu kojom se Jevrejima zabranjuju sva građanska prava.
Zanimljivo, ali je predlog Zakona o otklanjanju posledica oduzimanja imovine žrtvama Holokausta koje nemaju živih zakonskih naslednika, ušao u skupštinsku proceduru istog dana kad je srpsko pravosuđe odlučilo da razmatra zahtev za rehabilitaciju Milana Nedića!
Tako je, neverovatnom glupošću umišljenog vlastodršca, vladino telo – Agencija za restituciju, došla u situaciju da istovremeno rešava i zahteve za vraćanje imovine Milana Nedića, ali i zahteve za vraćanje imovine Jevreja koje je Nedićeva Vlada otkupljivala od nemačkih okupacionih vlasti!
Ključno pitanje u ovom trenutku je: zašto se Savez jevrejskih opština u Srbiji, nije obratio sadašnjoj Vladi Republike Hrvatske, koja u svom sastavu ima ozbiljnih "štovatelja" takozvane Nezavisne države Hrvatske (NDH), nekadašnje marionetske i fašističke tvorevine, koja se prostirala teritorijalno sve do Zemuna i današnjeg Novog Beograda?
Naime, većina ovdašnjih Jevreja završila je u rukama ustaških vlasti u Zemunu, a odatle u zloglasni logor Jasenovac gde su ubijani zajedno sa Srbima, koji su činili više od 90 odsto ukupnih žrtava na ovom užasnom stratištu. Zašto Savez jevrejskih opština ne potraži "plemeniti gest", "puno srce" i "svest o prošlosti" od današnje Hrvatske, čija predsednica ovih dana govori o "antifašističkim temeljima Hrvatske"? Ili u Češkoj, Poljskoj, Ukrajini… ?
Kako je Srbija stigla dotle da je jedan poremećeni ludak, svojim idiotskim "milosrđem", pretvara u zločinca i pokajnika? Kako smo od žrtve i pravednika stigli dovde, a da niko nije ni reč progovorio protiv užasne režimske podvale?
Ni u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti ni u udruženjima, književnika, novinara, primenjenih umetnika, pozorišnih i filmskih stvaralaca, baš niko ni reč da kaže, da ustane protiv besramnih laži i brutalnog krivotvorenja istorijskih činjenica?
Ima li Srbija slobodoumnih ljudi, nezavisnih intelektualaca, ili je svoju mučeničku dušu ispustila na rukama umno poremećenog Vučića?
Izraelska vlada čini sve, preko svojih službi, da u Srbiji smesti migrante, da stvori u Srbiji general-štab islamske države, odakle će njeni borci putovati na izvršenje akcija po evropskim državama.
Sedam država je odbilo da izda agreman Josifu Levom, ali je on sa svojim izabranikom dobio mogućnost da bude ambasador u Srbiji. Izrael, kao država, pokušava da na svakom koraku saplete Srbiju, najdirektnijim uticajem da arapi Srbiju dobiju kao svoju državu.
Gradonačelnik Beograda Siniša Mali je Jevrejin. Izraelski Mosad mu pomaže u pljačkanju Srbije. Uloga ambasadora Josifa Levia je mračna. Spada među najkorumpiranije diplomate u Srbiji. On obećava Vučiću i njegovoj kamarili, kao i Siniši Malom, da će ih Mosad izvesti iz Srbije, kada ona klone, kada je opustoše do surovosti, i da će ih smestiti u neku obećanu zemlju.
Možda i u Izraelu, jer imaju dovoljno novca. Izraelske službe prave Beograd na vodi, mada su se šeici, pod pritiskom iz Vašingtona, udaljili od Vučića. Izrael drži arapsku Mira banku u Beogradu, preko koj iznose novac iz Srbije.
Prva nezavisna vlada Srbije mora odmah da prekine diplomatske odnose sa Izraelom!
Jevreji u Srbiji su ugledni građani. Većina njih se grozi Vučićeve lopovske kamarile i zločinačke politike. Novac koji će dobiti jevrejska opština u Beogradu koristiće Mosad za svoje zločinačke akcije po Evropi.
Jevrejski intelektualac Norman Finkelstein objavio je knjigu "Industrija holokausta“, u kojoj je pisao, pozivajući se na dokumenta, kako su američki Jevreji zaradili milijarde dolara, zastupajući u odštetnim parnicama pred američkim sudovima porodice Jevreje stradalih u Holokaustu.
Advokati Jevreji uzimali su po nekoliko miliona dolara na ime honorara, a Jevrejima-žrtvama je dosuđivano po nekoliko hiljada. Tabloid je objavio glavne delove iz ove knjige, koji se nalaze i na sajtu, u kojima je opisana pohlepa američkih Jevreja, koju su Holokaust iskoristili kao industriju za zgrtanje para…
P.S. Objavljujemo pismo koje smo iz Zrenjanina dobili od gospodina Viktora Kosa, na temu vraćanja oduzete imovine Jevrejima, kao doprinos raspravi koja je skrajnuta. Informaciju je gospodin Kos 7. aprila prosledio i članovima Saveta za nacionalnu bezbednost i Birou za koordinaciju, kao i kancelariji Saveta. Srpski intelektualci, na žalost, prećutkuju sve ono što se tiče nacionalnih interesa zemlje koja ih je odškolovala i odhranila. Redakcija se zahvaljuje gospodinu Kosu što je sa našim čitaocima podelio svoje stavove.
Viktor Kos
Tražeći Vašu e-mail adresu, naišao sam na kritički osvrt o predlogu Zakona o dopuni Zakona o restituciji. Činjenica je da Izrael nije priznao Kosovo do danas, što znači nije mogao biti u prvih pet zemalja koje u ga priznale, kako tvrdite u tekstu. Razlozi za ovakvu odluku su naravno stvar analize i slobodnog mišljenja, fakti su međutim neoborive činjenice
Izrael je slično kao i Rusija priznao samo pravo putovanja pasošem Kosova, a Rusija pravo učešća na sportskim takmičenjima. Od diplomatskog priznanja nema još uvek znakova.
Ništa manje važnije je pitanje zakonskog uređenja restitucije, koja je u celini deo političkog produkta u vezi pristupa pregovorima EU, a najmanje ozbiljni pokušaj regulacije pravde i nepravde koja je velika, neizmerna, neshvatljiva u svakom objektivnom razumevanje kolektivne i pojedinačne tragedije. Potpuno uništenje jevrejske grupe u Srbiji sa Banatom je isključivo zločin okupatora. Stradanja i progoni koji su u to vreme trajali na teritoriji još uvek i tada međunarodno priznate Jugoslavije su večiti dokaz stravičnog zločina koji je nanešen i srpskom narodu, nizu politički i ideološki nedužno progonjenim ljudima…
Zakonodavac je načinio obzirom na dimenzije i značaj pozadine greške koje dotiču ustavno pravna pitanja i pitanja međunarodnog prava u celini. Kako može Srbija da sebi uzme za pravo da izvrši obeštećenje žrtava Holokausta kada ni za vreme rata, ni posle rata ne egzistira kao subjekt prava u donošenju odluka na njenoj teritoriji?
Prvi Zakon o restituciji je već jedan politički pamflet, a manje Zakon o restituciji. U prvom članu ovog zakona donešenog 2011. godine (vlada Cvetković – Tadić) stoji nešto što će se tumačiti kao preuzimanje istorijske odgovornosti Srbije za zločin i oduzimanje imovine koju nije mogla izvršiti Srbija kao objektivno od 2007. samostalna država.
Predmet uređivanja
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uslovi, način i postupak vraćanja oduzete imovine i obeštećenja za oduzetu imovinu, koja je na teritoriji Republike Srbije primenom propisa o agrarnoj reformi, nacionalizaciji, sekvestraciji, kao i drugih propisa, na osnovu akata o podržavljenju, posle 9. marta 1945. godine oduzeta od fizičkih i određenih pravnih lica i prenesena u opštenarodnu, državnu, društvenu ili zadružnu svojinu (u daljem tekstu: vraćanje imovine). Ovaj zakon se primenjuje i na vraćanje imovine čije je oduzimanje posledica Holokausta na teritoriji koja danas čini teritoriju Republike Srbije.
Da, i odluka vlade Nedića je sporna, a pozadina poznata, daljnja i pravna, istorijska i moralna, time i politička greška koja dolazi iz oba ova zakona. Ovo je ključno pitanje, jer je jedna stvar obeštećenje – restitucija u celini, a sasvim druga pitanje preostalih objekata koja su menjala vlasnike od 1941/42 do danas. I ovde je pitanje šta će se vratiti i kako.
Kako teče inače restitucija i ispravljanje nepravdi sa političkom i istorijskom pozadinom možete razumeti na osnovu slučaja u toku. Opljačkano je na kraju kao moralna maska za pod tajnošću institucionalni dogovoreni proces diskriminacije i ukidanja prava i sama egzistencija, činjenice o postojanju, o činjenu i nečinjenu jedne uništene socijalne – porodične sudbine bez prava na pravni lek. Ova nepravda i igra u trajanju je samo slučajem otkrivena, a niz ostalih bezbrojnih ostaće pokriveni maglom. I ovo važi za objektivni odnos prema uzrocima i posledicama ratvanja i neshvatljivih žrtava u kritičnom periodu vremena Drugog svetskog rata.
Barbara Kos, moja baka sa očeve strane je umrla 1978. godine. Ja sam tada imao 21 godinu, odrastao sam sa njom i dedom kao u drugoj roditeljskoj kući. Ta žena nikada nije pustila suzu, nikada spomenula stravu koju je sama preživela i doživela kroz saznanje da niko od rodbine nije preživio. Dve osobe koje su po krvnoj liniji preživele su daljnji rođaci, jedan Korenlije koji je pre rata iselio i Kanadu i jedna gospođa iz Bratislave. Prema građanskom pravu nasledstva, porodice Lederer, Dojč, Kraus (Srbija, Mađarska Rumunija), Klajn su porodice oca i majke moje bake i njihovi roditelji. Niko nije preživio i nikada se nije postavilo pitanje nasledstva. Ono je prećutno i dogovorom babe i dede iz poznatih ideoloških razloga posle rata jednostavno potisnuto kao nepostojeće.
Mnogo važnije, bez prijatelja, bez ljudi komšija i meštana, bez njihovog međusobnog nesalomivog iskrenog uvažavanja i žrtvovanja, niko ne bi preživeo taj stravični period.
Za to najvrednije, za to ljudsko i iskreno što danas sve manje znači ili se ređe sreće, za tu neposrednost života koja je u sebi nosila iskreni humanizam sve vreme ne postoji cena, ne postoji protivvrednost, a ona je beskrajna i velika.
Sa Youtuba sažeta diskusija sa izvorima, koja ukazuje da se pri donošenju zakona 2011. načinio veliki propust, jer nije definisan predmet restitucije, nije dato obrazloženje zašto Srbija preuzima na sebe da izvrši restituciju oduzete imovine u Holokaustu, nije precizirana koja imovina, nisu stvoreni uslovi za valjano podnošenje zahteva jer je dokumentacija uništena ili je manipulisana, arhivi su zatvoreni ili se nalaze u posedu iz čijih se podataka decenijama vrše različite transformacije…
Naposletku, ne pomišljajući o restituciji, doživite trajni gubitak prava iz igara delom naznačenih u prvom e – mailu. Inače, za međusobnu razmenu decenijama manipulisanih podataka, pod strogom tajnošću, nadležna je služba kancelara, a po Zakonu o osnovama uređenja sistema bezbednosti i ustavu služba predsednika Republike Srbije.
Da li je najavljena borba protiv mafije 2007. septembra koja je počela u Zrenjaninu hapšenjem preko 30 ljudi, a koja je iznenadila tadašnjeg nosioca službene funkcije predsednika, upravo u Berlinu, deo restitucije iz uvek sve viših ciljeva i tajni koje nikada niko neće saznati (Tadić na Prvoj srpskoj TV – "Veče sa Ivanom Ivanovićem") ili se radi samo o igri koja nikada ne prestaje i onda kada nosioci službenih odluka ne znaju o čemu odlučuju, a zakonodavci donose zakone za čiju pozadinu se nisu dovoljno informisali van svih mogućih političkih i ostalih interesa i perspektiva. Postoji prošlost koju niko nikada ne može da izmeni, a odnos prema njoj je put za budućnost.
Kako su se stvarno donosile odluke 1941 – 42 i zašto
Aly Gotz je objavio knjigu 2005. godine sa radovima iz nemačkih i ostalih dostupnih arhiva u vezi načina upotrebe i finansijskih usmeravanja sredstava iz arijizacije u korist Rajha, pored ostalog preko marionetskih režima. Gotz je našao arhivsku građu procesa arijizacije i Holokausta u vezi procesa u Srbiji i izvršio na osnovu dokumenata ( u tekstu TAZ su dati arhivski izvori) rekonstrukciju procesa odlučivanja i opet kroz dokumenta iz arhiva i poznatih činjenica puteve i način pranja novca. Na You Tube kanalu se o tome vodila kratka diskusija, pored ostalih foruma i objavio sam fakte i činjenice iz ove studije na osnovu arhivske građe.
Uzgred tema mi je dobro poznata bila i pre 2005, a ova knjiga je potvrda i razrada radova Raula Hilberga u vezi načina funkcionisanja sistema iznude u organizaciji procesa preraspodele i kapitalizacije nastale u pogledu upravljanja imovinsko-pravnim zaostavštinama procesa totalnog uništenja. Dokumenta i činjenice nisu sporna. Konkretno je odluka od 26. avgusta Nedićeve vlade naredba Geringa sa planom ministra finansija daljnjeg pranja novca preko marionetske vlade u korist Rajha.
Imovina bez naslednika je deset puta veća od ovog zakona. 25 miliona za 25 godina je politička odluka van svake realnosti, jer su samo na osnovu izgubljenih prava u periodu od 75 godina realni kapitalni iznosi (primera radi, bilo kog objekta u Zrenjaninu: šećerane, vila …) veća od ovog iznosa. Mnogo važnije je pitanje suštine organizacije sistema i zakonskih rešenja koja nepravdu nastavljaju u celini i posledica takvog političkog načina odlučivanja do danas. Na štetu opšteg javnog interesa, na štetu žrtvi, na štetu istorijske istine o suštini tragedije i posledica, a sve kao politička predstava, jedna u nizu pod tempom promena sa posledicama realnog stvaranja novih nepravdi bez obzira na volju i znanje nosilaca odluka ili zakonodavca.
Dole u tekstu je prevod dela teksta iz TAZ-a od 2005. godine Goetza sa linkovima izvora arhivskih dokumenata. explicit Iđa íaäa?ó äaía +Viktor Koss…Pa lepo što se trudiš da budeš konstruktivan, ali nije ti ovo mesto za detaljnije analize. možeš mnogo pametnije, i na istu temu, da potrošiš vreme…
Odgovor: To su osnovne informacije sa izvorima i naznakom da se radi o dokumentima. Ovim nije otvoreno ni slovo A od cele materije. Dao sam deo izvora – dokumenata, a potrebno je ne radi polemike, već mnogo više razumevanja procesa, suštine načina funkcionisanja sistema u tom kritičnom – tragičnom vremenu.
Grubo, ali tačno rečeno, pored iznude donošenja odluke postojao je princip pranja novca preko odluke vlade u korist Rajha. Ovo je deo prevoda iz TAZ-a od 11.03.2005. Pri donošenju određenih odluka, nezavisno od promenljive bilo čije političke volje, treba se tačno znati šta se hoće i kakve ukupne posledice imaju određene odluke. Da je donošenje sporne odluke bila i te kako promišljena odluka Berlina, samog vrha i Geringa je dokazano dokumentima, ali i proces priprema, motiva, realnih tokova i pranja novca i "brisanje tragova". Ovo napominjem iz razloga prihvatanja krivice ili davanja drugome olake krivice kroz brzopletost i nesmotrenost o uzrocima i posledicama koje određene odluke – zakoni sa sobom nose.
Tagescajtung (TAZ) – prevod dela teksta:
U željenoj jasnoći mogao sam da rekonstruišem iz dokumenata proces odlučivanja u oblasti pod vojnom upravom – Srbija. Tu su Nemci pobili Jevreje neobično brzo. Već u godini posle napada zaključio je šef vojne uprave sredinom aprila 1942:
"…Već pre nekoliko meseci naredio sam da se sve jevrejsko u ovoj zemlji strelja, a jevrejske žene i deca koncentrišu i smeste u jedan logor. Uz pomoć SD (sigurnosna služba) sam istovremeno naručio vozilo za ‘dezinfekciju od vaši’, koje će sada u roku od 14 dana do 4 sedmice završiti spremanje logora. "
(Pod "vozilom za dezinfekciju vaši" podrazumevao je šef vojne uprave kamion dušegupku, u kojem su jevrejska deca i žene kroz dovođenje motornih gasova u kabinu vozila bili ugušeni). Nekoliko sedmica kasnije bila je većina od 22.000 srpskih jevreja ubijena. 23. maja 1942. godine, zaključio je referent za jevrejska pitanja ministarstva spoljnjih poslova: "Jevrejsko pitanje nije više u Srbiji akutno".
Tamo se radi još o regulisanju imovinsko-pravnih odnosa. Za konfiskaciju imovine bio je nadležan referat 17 (kasnije 12) generalnog opunomoćenika za privredu u Srbiji. Ovu službu je vodio Hans Gurski, koji je prethodno radio u štabu kod Hermana Nojbahera u Bukureštu. Proces likvidacije od strane Vermahta i SS-a nije bio još dovršen, a trajala su savetovanja stručnjaka za okupacionu upravu o primeni konfiskovane materijalne ostavštine. Još je 23. maja 1942. godine, ministarstvo spoljnjih poslova rajha predviđalo da posle zadovoljenja zahteva nemaca iz rajha i Folksdojčera, treba osnovati komisarnu upravu jevrejske zaplenjene imovine, kuća i zemljišta, sa osnovnom zamisli kasnijeg prenošenja ove jevrejske imovine u rajh.
Većina službenika je bilo mišljenja da bi prema mogućim kasnijim zahtevima Srbije za ratnu odštetu ova imovina mogla da bude iskorišćena. Takođe služba za četvorogodišnji plan izjasnila se 1942 za upravljanje konfiskovanom imovinom u prilog Rajhu.
Protiv ovog plana je bilo ministarstvo finansija Rajha. Njihov zastupnik, Kristijan Brajan je u maju 1942 predložio da se prihodi iz konfiskovane imovine radi urednosti posla moraju propustiti kroz srpski budžet. Zaključno je u rukama vojnog komandanta u Srbiji da odluči o nameni sredstava i prema tome da uputstva srpskoj vladi. Mesec dana kasnije došlo je do još jednog sastanka po istim pitanjima.
O tome izveštava zastupnik spoljnjih poslova Rajha: "…Pri dogovaranju o likvidaciji imovine srpskih Jevreja 19 juna 1942 u prostorijama uprave za četvorogodišnji plan u Berlinu, a na osnovu prethodnih razgovora,da je zaključeno sledeće; Imovina Jevreja u Srbiji se knjiži u korist Srbije. Knjiženje u korist Srbije je neophodno jer bi u slučaju knjiženja u korist Rajha bio izvršen prestup u odnosu na hašku ratnu konvenciju.Međutim imovina dolazi nama (Rajhu) posredno u korist. U Haškoj ratnoj konvenciji stoji u članu 46 jasno: ‘Privatna imovina ne sme biti oduzeta’."
Odredba važi samo za zemlju okupatora, ali ne i za nacionalnu upravu okupirane zemlje. Nekoliko dana posle berlinskog dogovora priključio se Gering smernicama finansijskih stručnjaka i doneo odluku:
"…Odmah se jevrejska imovina u Srbiji treba knjižiti u korist Srbije, da bi se kako je Gering obrazložio, omogućila finansijska pomoć srpskom budžetu za i onako visoke troškove okupacije. Sada je zadatak generalnog opunomoćenika za privredu u Srbiji da obezbedi ubrzanje prelazka od njega upravljane jevrejske imovine južno od Dunava, kako bi Srbija mogla da počne sa upravom… uostalom odlučeno je da srpska vlada mora doneti oldluku kojom se od 15.4.1941 imovina Jevreja koji su imali jugoslovensko državljanstvo prenosi u korist srpske države."
Srpski ministarski savet je 26. avgusta 1942. doneo ovu odluku.
Pored već navedenih osnovnih motiva za ovu odluku – ojačati dinar i tako prikazati kako se respektuje haška konvencija – okupaciona sila je imala interes, "da ojača ugled Nedićeve vlade"….i tako je kroz prepuštanje imovine jevreja stabilizuje. U stvarnosti su tokom druge polovine 1941 troškovi rata činili dvostruko veći iznos od raspoloživih sredstava budžeta, a iz čega se i iz nemačke perspektive odmah prouzrokuje ozbiljno ugrožavanje domaće valute.
Do tada su mesečni okupacioni troškovi iznosili 500 miliona dinara. Celokupna preostala imovina se procenjivala u decembru 1944. na 3-4 milijarde dinara. U trenutku donošenja berlinskih zaključaka ova suma je bila dovoljna za pokrivanje troškova okupacije za pola godine, odnosno u dužem periodu radi stabilizacije domaće valute dinara odnosno smanjenja inflacionog pritiska. Sledstveno tome ministarstvo spoljnih poslova izveštava septembra 1942 u svom redovnom izveštaju o "ograničenju troškova okupacije" da: "Tema ne zaslužuje u ovom periodu bilo kakvu dopunu."
Ovakve rečenice i stavovi, kako se u slučaju Srbije daju dokumentovati, upućuju na strogo tajne u opštem smislu i načinu primenjene metode konfiskacije, sa kojom su se Nemci u celoj okupiranoj Evropi opunomoćili korišćenjem jevrejske imovine. Samo na drugim mestima brišu se tragovi veza između nacionalnih banaka i finansijskih uprava pokorenih zemalja. Nemačke okupacione vlasti su stvorili od nacionalnih institucija okupiranih zemalja, a na osnovu sopstvenih donetih zakona, saučesnike u pljački, učinili su da novac dolazi do budžeta marionetskog režima, da bi se tada od uklanjanja tragova porekla isti prisvojili ().
Sve je jedna velika politička i pravna farsa. Uredba Nedića ne obuhvata svu jevrejsku imovinu, već samo onu za koju nacisti (okupacioni režim) nije bio direktno zainteresovan. Do 1942. godine je imovina stojala na raspolaganju i prometu iz koje je nacistički okupacioni režim prodajom po povoljnim uslovima sam sebe finansirao. Tek je ostatak ostatka imovine uredbom iz 1942. godine formalno pravno oduzet i njime je navodno pravo raspolaganja odlukom Geringa prenešeno na marionetsku vlada Nedića. Međutim, nacisitički režim je formalno dajući pravo kvislinškoj vladi da prisvoji prava iz te jevrejske imovine, izvršio ostale promene u funkcionisanju monetarnog sistema i preko njega praktično obezbedio sistem refinansiranja i iz ove imovine okupacionih troškova.
Mesečni troškovi okupacionog režima su iznosili 1942. oko 500 miliona dinara, a imovina koja je ustupljena marionetskoj vladi Nedića je procenjena na 3-4 milijarde dinara. Plan Geringa je bio dalekosežniji, da kroz ostale obaveze i monetranu politiku ovaj iznos iscrpi iz budžeta vlade Nedića i to je i učinjeno kroz štampanje novca i devalvaciju kursa. Ne slučajno, već sa striktnim planom i naredbama, merama u monetarnoj politici o kojima je studiju vrednu čitanja i analize napravio Götz Aly ( bilo je poželjno pre donošenja bilo kakvih zakona ove činjenice razumeti, sa pravne, političke i iz perspektive žrtava).
Kroz ratne tribute i manipulisane valutne kurseve je sve vreme vršena realna preraspodela u korist Rajha, ili drugim rečima Nedićeva vlada je bila izvršilac i ove prevare i manipulacije, bez obzira na svoje znanje.
Sa poštovanjem, redakciji Tabloida,
Viktor Kos
Ruže Šulman 49/16
23000 Zrenjanin
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ŠPIJUNI SU MEĐU NAMA: VUČIĆEVA I ARMINKINA ULOGA U ENGLESKOJ LICEMERNOJ REZOLUCIJI PROTIV SRBIJE!!!
Neuspeli predlog britanske rezolucije o navodnom genocidu u Srebrenici izradila je ista lobistkinja koja u Velikoj Britaniji zastupa Aleksandra Vučića. Novac je za ovo dobila od šeika bin Zajeda, koji joj ujedno plaća i za promociju srpskog premijera, koji šeiku zauzvrat poklanja najplodniju srpsku zemlju, najskuplji deo Beograda, hotel na Kopaoniku… Tako u suštini, rad antisrpske lobistkinje plaćaju građani Srbije.
Milica Grabež
Iza bezuspešnog pokušaja podnošenja Rezolucije protiv Srbije i celog srpskog naroda u Savetu bezbednosti, koju je predložila Velika Britanija, stoji baronesa od Milbanka, doživotna članica Gornjeg doma britanskog parlamenta. Pomenuta gospođa nije, međutim, plave krvi niti je titulu stekla udajom, već izdajom i špijunskom delatnošću.
Baronesa od Milbanka rođena 20. aprila 1968. u selu kod Tuzle, od oca Rasima Helića i majke Džemke je dobila sasvim obično ime – Arminka. Tokom građanskog rata u BiH ona je 1992. preko zaštićene enklave u Žepi uspela da pobegne u Evropu i da azil dobije u Velikoj Britaniji. Već tada je odlično govorila engleski, jer je pre rata studirala englesku književnost.
Prilikom podnošenja zahteva za azil dala je netačne podatke o sebi i svojoj porodici. Navela je kako je jedva izvukla živu glavu pred „srpskim četnicima" koji su joj pobili celu porodicu.
Tada se takve informacije nisu proveravale, jer je bilo nemoguće saznati pravu istinu dok traju ratna dejstva. Arminkina porodica je živa i zdrava, bar njen veći deo. Sa jednom sestrom je došla u Veliku Britaniju, a ostale dve su i danas u BiH: Vildana Helić i Nizama Salihefendić.
Arminka nikada nije krila da ju je od početka boravka u Ujedinjenom Kraljevstvu finansijski pomagala Soroš fondacija, koja je platila i njeno doškolovanje na London School of Economics gde je 1994. upisala međunarodnu istoriju.
Dosta rano se uključila u politiku, i uspela je daleko da dogura. Zanimljivo je, međutim, da se za nju prvo zainteresovala američka obaveštajna služba, a ne, kao što bi se očekivalo, britanska.
U izveštaju od 1. aprila 2008. godine, američki obaveštajac u Londonu Ričard Le Baron citira njenu izjavu kako su „SAD suštinski bitna država". On napominje kako je ona odlučna, ali hladnog pogleda, bez emocija i skrupula. Britanski MI-5 je Arminku operativno obradio tek šest godina kasnije i to povodom njenog predstojećeg proglašenja za baronesu.
U vreme nastanka Le Baronovog izveštaja ona radi za Vilijama Hejga, tada kandidata za ministra spoljnih poslova u kabinetu Dejvida Kamerona. Šef njegovog izbornog štaba za mesto poslanika bila je 2010, a posle najvažniji savetnik u njegovom kabinetu. Ubrzo, pošto je Hejg postao ministar spoljnih poslova, neko je medijima dostavio račune iz kojih se vidi da je on na putovanjima hotelsku sobu delio sa svojim dvadesetpetogodišnjim savetnikom Kristoferom Majersom.
Sam Hejg je novinarima rekao kako zna ko im je dao tu informaciju, ali da ne želi da javno otkriva ime te osobe. Očigledno da je ta osoba bila njemu veoma značajna. Radi se o Arminki Helić koja je odlično odradila njegovu izbornu kampanju, ali nije htela da trpi konkurenciju u timu savetnika koji su okruživali novopostavljenog ministra.
Osim toga, zeleno svetlo za ovu akciju dobila je i od Amerikanaca, koji su Hejga smatrali nedovoljno pro-američki nastrojenim. Kao šef njegovog izbornog štaba ona je imala pristup svim dokumentima, posebno računima koje je stranka plaćala, tako da joj nije bio problem da pikantne detalje dostavi medijima.
Već godinu dana kasnije Arminka na jednom ručku svog šefa upoznaje sa lordom Timoti Belom, vlasnikom značajne lobističke agencije Bell Potinger. Ona je već radila za tu agenciju, a sada i Hejg pristaje da joj se pridruži.
Jedan od najznačajnih klijenata lorda Bela bio je i ostao šeik Muhamed bin Zajed Al Nahjan, prestolonaslednik Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Vladari iz UAE su nerado viđeni gosti u Londonu zbog masovnog kršenja ljudskih prava u toj zemlji i finansiranja islamističkih organizacija. Sa druge strane, šeici raspolažu ogromnom količinom novca i zemlja im se nalazi, za Britance važnom strateškom položaju. Zbog toga je angažovana pomenuta agencija da britansko javno mnjenje ubedi kako izveštaji o telesnom kažnjavanju ili teškom položaju žena u Emiratima nisu tačni.
Lord Bel je u ovome imao izuzetna iskustva. Njegova dva saradnika su navodnim predstavnicima uzbekistanskog predsednika 2011, na sastanku koji su novinari tajno snimali, obećali kako nije nikakav problem što se na Zapadu kritikuju praksa da deca mlađa od 16 godina u Uzbekistanu rade na berbi pamuka.
„Ništa zato – mi smo najbolji da ubedimo Evropu kako je to kulturna specifičnost Uzbekistana, i da su ta deca najsrećnija baš na plantažama pamuka", čulo se na snimku koji su objavili britanski mediji.
Ubrzo, preko šeika bin Zajeda, Arminka dobija još jednog klijenta – Aleksandra Vučića. Račune za njega plaća šeik lično.
Na sastanku u Beogradu 2012. godine Arminka Helić upoznaje tadašnjeg prvog potpredsednika Vlade Srbije i svog novog klijenta. Njih dvoje tada razrađuju plan kako da slave željni Vučić bude promovisan u Britaniji.
Iako za sebe stalno tvrdi kako je Britanka, a ne Bosanka, Arminka patološki mrzi Srbe i sve srpsko. Prema svedočenju jedne sekretarice u tadašnjem kabinetu ministra Hejga, Arminka je svakog jutra uništavala pozitivne vesti o Srbiji, a svom šefu je još pre prve jutarnje kafe, kada je najnervozniji, predavala samo najgore izveštaje o našoj zemlji.
Zbog toga je u jednom trenutku Hejg lordu Belu objasnio kako nije u stanju da zastupa interese potpredsednika vlade države o kojoj se izveštava najgore moguće. Problem je rešen tako što je bin Zajed dublje zavukao ruku u džep i povećao honorare Arminke i Hejga, a Bel je još jednom podvukao kako oni zastupaju isključivo Aleksandra Vučića, a ne celu srpsku vladu ili Srbiju.
Vrhunac saradnje je bio odlazak Vučića oktobra 2014. u London, na privatno druženje sa osobama koje mu je obezbedio Bel u saradnji sa Helićevom. Jedna od stanica njegove posete bio je i London School of Economics, koji je bio u čvrstom zagrljaju Soroša i na kome je Arminka još uvek imala jake veze. Dobro je poznato kako se premijer Srbije proveo na tom „predavanju" koje je platio njegov prijatelj bin Zajed.
Da bi se revanširao svom finansijeru, koji milione dolara ulaže u njegovu promociju na Zapadu, srpski premijer arapskom šeiku poklanja desetine hiljada hektara najplodnije vojvođanske zemlje. Privatna avio-kompanija dinastije Al Nahjan na poklon dobija Er Srbiju, a zatim i pravo da besplatno koristi usluge Aerodroma „Nikola Tesla" u Beogradu.
Iako ima finansijske koristi od Srbije, bin Zajed pristaje da plati Arminku Helić da preko svojih veza u Forin Ofisu britanskoj delegaciji u Savetu bezbednosti UN doturi nacrt rezolucije koja sve Srbe proglašava ratnim zločincima i životinjama koje siluju svakog na koga naiđu.
Njih dvoje u ovom slučaju vezuje zajednička vera, mržnja i prezir prema Srbima čijeg premijera su kupili sitnim, a on njih obasipa preskupim poklonima, zalažući javna preduzeća i tuđu zemlju.
Otuda i ne čudi što je srpski premijer, kada je rezolucija dostavljena delegaciji Velike Britanije u Savetu bezbednosti, požurio da pozove Ruse da na ovu rezoluciju ne stavljaju veto, jer Srbija “želi da se suoči sa svojom odgovornošću, a on želi da pogne glavu pred žrtvama u Srebrenici“.
Vučić bi trebalo da zbog ovih zlodela koja čini prema građanima Srbije – ostane bez glave. Izgubio bi je u svakoj demokratskoj državi, odlaskom na doživotni zatvor.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
FINANSIJSKA ORGANIZACIJA ZA INVESTIRANJE, PODMIĆIVANJE I PLJAČKU DRŽAVA DO BANKROTSTVA
Novac koji od stranih vlada dolazi da bi se podmićivali vlastodršci u Srbiji pere se preko razgranate mreže različitih banaka i štednih instituta. U njoj se nalazi i gotovo nepoznata Opportunity banka a.d. iz Novog Sada koju su zajednički osnovali EBRD i USAID, a koja svoje službenike otpušta čim otkriju neregularnosti koje ukazuju na pranje para. „Opportunity" na engleskom znači „prilika", u ovom slučaju prilika za korumpirane političare Srbije.
Igor Milanović
Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) u Srbiji rado ulaže u bankarski sektor. Ova banka, sa sedištem u Londonu, poznata je po tome što svoj ogromni kapital, dobijen od zemalja sponzora, troši na podmićivanje političke elite u zemljama u kojima investira. Prema istraživanju same banke iz 2007. godine, korupcija u zemljama njenog delovanja je porasla u odnosu na stanje pre njenog dolaska .
Posle potpuno nepotrebne dokapitalizacije Komercijalne banke u visini od 120 miliona evra u 2009. godini, EBRD je postala najveći pojedinačni akcionar ove srpske banke. Kontrolišući MK Grupu Miodraga Kostića, kojoj je dala povoljne kredite od više desetina miliona evra, EBRD kontroliše još jednu domaću banku – AIK Banku iz Niša, čiji je većinski vlasnik od nedavno i zvanično „Sunoku", preduzeće iz pomenute grupe.
Preko kredita u visini od 100 miliona evra u 2010. godini je EBRD preuzela kontrolu i nad Vojvođanskom bankom. Ova multinacionalna hidra je sa 30 miliona evra pomogla ProCredit banku u Srbiji, a preko Inteza banke je plasirala 15 miliona evra kredita malim i srednjim preduzećima.
S obzirom da su pomenute banke zbog svoje veličine pod lupom javnosti, preko njih teže ide ono što je primarno u delovanju EBRD-a – podmićivanje vlastodržaca. Za tako nešto, bar na lokalnom nivou, koriste se manje banke koje javnost jedva i da poznaje.
Jedna od takvih banaka je Opportunity banka Srbija (OBS) iz Novog Sada. Za ovu banku jedva da je ko i u svetu čuo. Po poslednjim, nama dostupnim informacijama, ova strana organizacija je imala predstavništva u 28 zemalja, 2,8 miliona klijenata, oko 17.000 zaposlenih i portfolio u vrednosti od samo 305,3 miliona dolara. Radi se o maloj finansijskoj organizaciji i na svetskom nivo koja, međutim, raspolaže veoma razgranatom mrežom filijala. Kako sa kapitalom od nešto preko 300 miliona dolara ona izdržava filijale u skoro trideset zemalja? Samo u Srbiji OBS je zastupljena u 14 gradova i opština, računajući tu i Preševo?!
OBS pripada mreži "Opportunity International" (OI), nevladinoj organizaciji (dakle, ne banci) koju je 1971. osnovao bankar Al Viteker. Po drugom izvoru, osnivač je Australijanac Dejvid Basau koji se Vitekerovoj organizaciji priključio 1977. godine. Najvažniji deo ovog konglomerata je "Opportunity International Nemačka" (OIN), zadužbina formirana 1996. sa sedištem u Kelnu, koja po sopstvenim priznanjima ima hrišćansku, odnosno katoličku podlogu. Glavni zadužbinar i osnivač OIN-a je Karl Šok, nemački privrednik o kome nema nikakvih podataka, čak ni na internet prezentaciji OIN-a.
Dobijanjem licence od strane NBS-a krajem aprila 2007. godine, Opportunity štedionica a.d. Novi Sad počela je u Srbiji da posluje kao banka . Prema Zakonu o bankama, ona je iz statusa štedionice prešla u status banke, uz dokapitalizaciju od 5 miliona evra.
Akcionari Opportunity banke a.d. Novi Sad su: Opportunity Transformation Investments, Inc. 63,51 odsto, EBRD 19,11 odsto, FMO (Nederlandse Financierings-Maatschappij voor Oontwikkelingslanden N.V) 12,74 odsto i Oikocredit Ecumenical Development Cooperative 4,64 odsto.
Ne treba smetnuti sa uma da je Opportunity štedionica 2002. godine osnovana uz pomoć USAID-a, američke organizacije koja se finansira direktno iz tamošnjeg vladinog budžeta. Kako jedna nevladina organizacija sarađuje sa vladinom organizacijom, i još za svoj rad koristi budžetska sredstva?
OI zvanično ne objavljuje podatke koliko je novih radnih mesta otvoreno zahvaljujući njihovim kreditima u zemljama delovanja. Za razliku od centrale, OBS se hvali tim brojkama, pa po njoj je još Opportunity štedionica do 2006. pomogla otvaranje 3.380 novih radnih mesta i održanje 27.000 postojećih. Nedostatak informacija o uspehu OI pravda time da je nemoguće izračunati stvarni broj novootvorenih radnih mesta u sektoru male privrede, dok je to, očigledno, u Srbiji moguće?!
Da je upravo OBS jedna od banaka preko koje EBRD i USAID peru pare koje kasnije završavaju na računima podmitljivih vlastodržaca, svedoči i slučaj Ibolje Totović iz Bajše, opština Bačka Topola.
Ova profesorka nemačkog jezika radila je šest i po godina u filijali OBS-a u Subotici. Ibolja je svojevremeno bila ušla u trag mahinacijama sa kreditima, otkrivši da je jedan broj klijenata priložio neispravnu, tačnije falsifikovanu dokumentaciju. Slučaj je prijavila rukovodstvu, ali umesto da bude nagrađena ona 2009. godine biva uhapšena pod optužnicom da je upravo ona kriva za dodelu spornih kredita. Protiv ljudi koji su neopravdano dobili kredite OBS zvanično nikada ništa nije preduzeo.
"Banka je pokušala mene da natera da sama dam otkaz i preuzmem odgovornost za te kredite. Ja nisam čak ni radila na mestu gde sam mogla samostalno da donosim odluke u vezi sa kreditima", priča Ibolja portalu teleprompter.rs.
U međuvremenu je Ibolja Totović, posle 28 dana provedenih u pritvoru, pravosnažno oslobođena optužbi i vraćena na posao, ali je OBS opet otpušta, ovog puta kao tehnološki višak. Očigledna je namera rukovodilaca ove banke da uklone svakog ko se interesuje za opravdanost dodele nekog kredita.
Davanje kredita nesolventnim klijentima jedna je od najlakših i najčešće korišćenih metoda pranja para. Neki od klijenata pristaju da to obave uz malu proviziju, dok ima i onih koji uopšte ni ne znaju da su dobili kredit – njihovi podaci se jednostavno zloupotrebe.
Isto kao i EBRD i USAID je dobro poznat po korupciji. USAID (na engleskom: United States Agency for International Development – Agencija Sjedinjenih Država za međunarodni razvoj) je agencija federalne vlade SAD osnovana 1961. godine od predsednika Džona F. Kenedija sa ciljem da služi interesima američke spoljne politike. U tom smislu postoji bliska saradnja između USAID i CIA (Central Intelligence Agency – Centralna obaveštajna agencija), a tvrdi se i da agenti ove agencije rade pod plaštom službenika USAID-a.
Ova organizacija američke vlade novac, uglavnom, pere preko projekata takozvane pomoći nevladinom sektoru. Od 2001. je USAID po sopstvenim izveštajima u Srbiju investirao oko 700 miliona dolara! Među aktuelnim korisnicima donacija su Građanske inicijative, Dostignuća mladih Srbije, Medijska koalicija, Regionalna razvojna agencija Sandžaka i fondacija Trag, ali i Skupština Srbije, čiju internet prezentaciju plaća ova organizacija!
Da bi još bolje prikrio tragove kome koliko novca ide, USAID je od kraja 2013. prešao na direktno finansiranje korisnika. Sigurno je i poštenje gospođe Totović doprinelo ovoj odluci, jer u svakoj banci preko koje je USAID ranije prao novac, postoje i pošteni službenici.
A 1.
Osnivači Opportunity banke Srbija (OBS) 2007. godine bili su…
Opportunity Transformation Investments (OTI) je korporacija osnovana u junu 2000. godine. Njen primarni cilj je držanje osnivačkih uloga u inostranim investicijama Opportunity International. Godine 2002, OTI uz podršku USAID-a osnovao je Opportunity štedionicu u Novom Sadu radi obezbeđivanja finansijskih usluga mikro i malim preduzetnicima u Srbiji.
Evropska banka za obnovu i razvoj osnovana je 1991. godine, u cilju razvoja privatnog sektora u zemljama istočne i centralne Evrope sa izrazitim tranzicionim ekonomijama.
Netherlands Development Finance Company (FMO) je institucija koja daje podršku razvoju privatnog sektora i tržišnih ekonomija u zemljama Azije, Afrike, Latinske Amerike, centralne i istočne Evrope. Poslovanje sprovodi odobravanjem kredita, aktivnim učešćima, garancijama i ostalim oblicima investicija. Cilj je podrška ekonomskom razvoju zemalja u ovim regionima jačanjem privatnog sektora i preduzetništva.
Oikocredit je jedna od mikrofinansijskih institucija na globalnom nivou koja podržava razvojne projekte. Podržavajući investitore promoviše razvoj, ulaganja i sprovođenje socijalnih projekata, a odobravanjem kredita pomaže razvoj poljoprivrede, trgovine, usluga i proizvodnje.
Direktor OBS-a je Vladimir Vukotić. Priključio se Opportunity International-u 1999. u Crnoj Gori. Učestvovao je u osnivanju Opportunity Štedionice u Srbiji kao menadžer razvoja, pomagao je prilikom zapošljavanja i obuke kompletnog osoblja, razvoja proizvoda, odnosa sa javnošću i kod svakodnevnog upravljanja Kreditnim odeljenjem.
Kao član Izvršnog odbora bio je odgovoran za sve aktivnosti u domenu poslovnog razvoja, uključujući razvoj mreže filijala. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Novom Sadu i stekao Diplomu za finansijske usluge na Chartered Institute of Bankers u Škotskoj.
Ostali članovi Izvršnog odbora su: Marijana Novaković, Zorica Sedlar i Miodrag Džodžo. Sa 206 zaposlenih banka je u 2013. ostvarila dobitak od 66.934.000 uz ukupni akumulirani gubitak iz prethodnih godina od 349.794.000 dinara.
©Geto Srbija
materijal: list protiv mafije
EVROPSKA FRAZA – BOLNE REFORME KROZ KOJE DRŽAVA MORA DA PROĐE, „ZARAD BOLJE BUDUĆNOSTI“, OD ESTONIJE NAPRAVILI KOLONIJU!!!
Aleksandar Vučić je bio službeno primljen i kod nemačke kancelarke Merkel. Očekivanja su mu velika, više su za javnost, nego što su realna. A kako prolaze zemlje, koje, poput Srbije, srljaju u Evropsku uniju? Zemljama u krizi svetski bankari, posebno oni iz Međunarodnog monetarnog fonda, bezočno preporučuju „bolne reforme" koje se ogledaju u štednji na davanjima stanovništvu i u dodatnom zaduživanju u inostranstvu. Takav model je već viđen u Estoniji koja je zbog toga, za samo dve decenije, izgubila više od petine svog stanovništva.
Fridrih Emke
(dopisnik iz Frankfurta)
Tri baltičke države, sa šest miliona stanovnika, danas su dužne preko sto milijardi evra, a Estonija, sa 320 evra prosečne plate, pokušava da dostigne polovinu standarda koji je imala u vreme bivšeg SSSR-a. O tome piše naš dopisnik iz Frankfurta, Fridrih Emke.
Estonija je najslabije naseljena od tri pribaltičke republike bivšeg Sovjetskog Saveza – ima svega 1.340.194 stanovnika, odnosno 29 stanovnika po kvadratnom kilometru. Bruto domaći proizvod (BDP) u Estoniji iznosi 18.518 dolara po glavi stanovnika godišnje (poređenja radi BDP po glavi stanovnika u Srbiji iznosi 10.830 dolara).
Nezavisnost od SSSR-a Estonija je stekla u drugoj polovini 1991, a Evropskoj Uniji je pristupila 2004. godine, i danas se nalazi u evrozoni. Ova mala država je primer za ugled zagovornika neoliberalizma i "stručnjaka" Međunarodnog monetarnog fonda.
U medijima, i na stručnim skupovima, često se ukazuje na njen primer tranzicije koji i MMF i svetski bankari smatraju jednim od najuspešnijih u Istočnoj Evropi. Ono na šta svi ti "stručnjaci" ne ukazuju, jeste cena, ali i istinit domet ovih reformi.
Estonski premijer u dva mandata Mart Lar je po struci istoričar, i u ekonomiju se uopšte nije razumeo. Njemu je, međutim, zapala istorijska uloga vođenja zemlje kroz tranzicioni proces. U životu je pročitao samo jednu knjigu iz ekonomije i to "Slobodu izbora" Miltona Fridmana. Pogrešno pretpostavivši da se u toj knjizi izneti radikalni metodi već primenjuju u zapadnim ekonomijama, Lar je odlučio da i svoju zemlju povede istim putem.
Krenulo se u privatizaciju svega postojećeg, tržište je potpuno liberalizovano, a uveden je proporcionalni poreski sistem, sa jedinstvenim poreskim stopama. Socijalna davanja i penzije su svedeni na minimum, zbog čega je prosečni životni vek muškaraca smanjen za četiri godine, a smrtnost novorođančadi porasla za čitavih 60 odsto.
Ukinuvši sve državne subvencije, ali i zaštitne spoljnotrgovinske barijere, Lar je doveo do toga da prosečna porodica za puku ishranu izdvaja 62 odsto svojih prihoda, umesto ranijih 34 odsto. Cene su bukvalno podivljale, a novi privatizacioni vlasnici privrednih društava su otpustili čitavu vojsku radnika.
Beda je bila očigledna, na svakom koraku.
Govorilo se da su to bolne reforme, kroz koje država mora da prođe, zarad bolje budućnosti. U međuvremenu, zagovornici neoliberalizma tvrde kako je ta "bolja budućnost" za Estoniju već nastupila. Reč je o najbezočnijoj laži. Istina je da je posle ovih "reformi", odnosno pljačkaškog pohoda multinacionalnih kompanija i velikih banaka, bez premca u istoriji, standard u Estoniji tek početkom ovog veka dostigao polovinu onog iz vremena Sovjetskog Saveza.
Estonija danas ima jednu od najnižih zakonom zagarantovanih minimalnih plata u Evropi – svega 320 evra mesečno. Za njom slede Litvanija (290 evra) i Letonija (287 evra), države kojima je nametnut "estonski model" tranzicije.
Svetski centri finansija na čelu sa MMF-om na sva usta su hvalili Lara i njegove "reforme". Cena ovog sumanutog projekta je zastrašujuća, i iz humanitarnih razloga ne bi trebala da bude nikome preporučena. Sve tri baltičke države imaju zajedno nešto preko šest miliona stanovnika, i spoljni dug od oko 100 milijardi dolara (poređenja radi: Srbija sa nešto više od sedam miliona stanovnika ima spoljni dug od oko 26 milijardi evra, napomena redkacije).
Kada je armija otpuštenih radnika shvatila da u zemlji ne može da nađe nikakve izvore prihoda, krenuo je egzodus biblijskih razmera. Za dvadesetak godina Estonija je što kroz emigracione procese, što zbog povećanja mortaliteta, izgubila više od petine stanovništva. Uprkos velikom odlivu ljudi, u Estoniji je stopa nezaposlenosti i dalje relativno visoka, i stalno je dvocifrena. Privredne reforme, očigledno, nisu bile usmerene ka boljem životu građana, već ka višoj zaradi vlasnika krupnog kapitala.
Lar i njegovi naslednici činili su upravo ono što je MMF od njih tražio. Prvo su privatizovani najprimamljiviji i strateški najvažniji privredni segmenti, kao što su telekomunikacije, energetika i infrastruktura. Smatralo se da je zdravije u zemlju uneti strani kapital, nego angažovati domaći, koji je mogao da se mobiliše kroz mere štednje.
Iza sovjetske ere u Estoniji su ostali mnogi kombinati, nekadašnji industrijski giganti realnog socijalizma. Nacionalistički orijentisana nova vlast je ova postrojenja smatrala delom "sovjetskog okupacionog sistema", pa su ista iz ovog razloga uništena.
Na njihovo mesto trebalo su da dođu strane grin-fild investicije, koje su, međutim, izostale u obimu koji se očekivao. Najviše grin-fild investicija je došlo iz Finske, zemlje koja zajedno sa Estonijom pripada istoj ugro-finskoj jezičkoj porodici.
Danas stranci u Estoniji kontrolišu najvažnije privredne grane, i oni su stvarni gospodari ove zemlje, a ne vlada u Talinu.
Pošto strani vladari nisu zainteresovani da razvijaju koloniju Estoniju, već sopstvene finansijske imperije, to su odmah po izbijanju svetske ekonomske krize počeli da povlače novac, kako bi sebe stabilizovali na svetski važnijim finansijskim tržištima.
Zbog velikog bekstva kapitala, Estonija je u jednom trenutku bila na ivici bankrota – banke su prestale da vraćaju depozite, bankomati su bili isključeni, potpuno je stalo davanje kredita. Desetine hiljada građana je ostalo bez svoje imovine i novca. Potpuni finansijski slom je izbegnut hitnim kreditima MMF-a i Evropske Unije.
Uprkos ovoj opštoj propasti stanovništva, svetski bankari su puni hvale na račun ove države i njenih vlasti. Jedini koji su u svemu profitirali bili su strani investitori koji su, u skladu sa idejom neoliberalizma, bili potpuno zaštićeni. Građani su izgubili stotine miliona evra, ali su investitori izvukli ne samo svoj kapital, već su se i dodatno obogatili.
Na suprotnoj strani od estonskog modela „izlaska iz krize" stoji Island. Zbog širokogrudog davanja kredita u periodu pred izbijanje svetske krize, islandske banke su 2008. i 2009. postale nesolventne. Vlada ove male ostrvske države se za pomoć obratila Evropskoj Uniji koja je obećala kredite, kako bi se banke spasle od bankrota. Te zajmove su narednih decenija trebali da vraćaju stanovnici Islanda.
Tadašnji predsednik Olafur Ragnar Grimson odbio je da svoju zemlju, i narod odvede u dužničko ropstvo. i nije hteo da finansira posrnule banke. Kasnije je u jednom intervjuu rekao: "…Tačno, dozvolili smo da banke propadnu. Često sam se pitao: zašto se ponašamo tako kao da su banke svete krave moderne privrede? Po čemu se banke razlikuju od firmi iz drugih branši? To su privatne firme – ako prave velike greške, moraju i da bankrotiraju."
Propale banke ustupile su mesto novim, zdravijim finansijskim institucijama koje su imale i volje i para da počnu da ponovo finansiraju islandsku privredu. Ova ostrvska država danas ima višu stopu privrednog rasta od većine zemalja EU, a nedavno je prekinula pregovore o ulasku u ovu zajednicu, smatrajući da je pametnije i korisnije da nastavi sama.
Potpuno drugačiju sudbinu od banaka imali su prezaduženi Islanđani. Krajem prošle godine njihova vlada je odlučila da im otpiše sve hipotekarne kredite do iznosa od 24.000 evra pojedinačno. Istovremeno su građani oslobođeni plaćanja poreza naredne tri godine. Neophodni novac za ove reforme nađen je u povećanju dadžbina onim najbogatijima – finansijskim institucijama.
EU, MMF i mnogi ekonomisti su ovaj projekat oštro kritikovali, ali se pokazalo da je islandska vlast izvela pravilnu računicu. Oslobođeni kreditnih rata i poreza, građani su mogli više da troše, što je pokrenulo zamrlu privredu.
Takođe su bili u stanju da uzimaju nove kredite, što je ponovo privuklo strane banke. Gledajući poslednje finansijske bilanse Islanda, predstavnici MMF-a su nedavno priznali kako je islandska reforma daleko uspešnija od svega do sada viđenog: ne samo da je narod preživeo, već je danas i bogatiji nego na početku krize vraćajući se krupnim koracima ka standardu i blagostanju iz predkriznog vremena. Islanđani su danas u samom vrhu evropske liste najsrećnijih i najviše optimistički nastrojenih stanovnika Starog kontinenta.
Nije teško zaključiti koji model reformi je, ne samo uspešniji, već i pravedniji. Problem je jedino u tome što "estonski model" preporučuju moćne međunarodne finansijske institucije koje na taj način zarađuju.
"Islandski model" prepuštanja banaka njihovoj sudbini i izbegavanja da država uđe u dužničko ropstvo za bankare uopšte nije isplativ.
A posebna je priča da prihvatanjem zakona EU koja se meša u vođenje unutrašnje politike države članice, iste su dužni i da vođenje spoljne politike svoje države prepuste birselskim birokratama, pri čemu će i svaki budući bilateralni ugovor sa nekom trećom zemljom i odnos prema njoj (ma koliko ta zemlja bila tradicionalno prijateljska), morati da se sklapaju i postupaju u skladu sa zakonima i odlukama briselske biroktatije, pa čak i na štetu sopstvenog naroda i ekonomije te države.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije