Архива
ČUDNA OPČINJENОST VISOKE PREDSTAVNICE: PRIVID JEDINSTVA EU I USTA PUNA OBEĆANJA!!!
Evropska Unija već odavno nema nikakvu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana. Njeni visoki predstavnici ili ne zastupaju nikakve stavove, ili zastupaju sami sebe i sive eminencije koje ih plaćaju.
Federika Mogerini već dve godine faktički nema nikakva ovlašćenja Evropske komisije , niti učestvuje u rešavanju ozbiljnih spoljno-političkih problema EU, jer se pokazalo da su jedini uspešni pregovori oni u kojima ona ne učestvuje. Slično je i sa Austrijancem Johanesom Hanom, koji se sa liderima sa Balkana obavezno ljubi prilikom zvaničnih susreta, kao i gospođa Mogerini, mada jedva da znaju i njihova imena. Balkan je prepušten samom sebi, ili onome kome EU želi da ga preda.
Fridrih Emke, (dopisnik iz Frankfurta)
Nemački publicista Ulrih Ladurner u svojoj kolumni u listu „Die Zeit" ukazao je početkom februara na činjenicu da je EU Balkan prepustila samom sebi, odnosno drugim silama. „Najveća moderna laž je da zemlje Balkana nemaju alternativu članstvu u EU", piše Ladurner i tvrdi: „Moguće da su nam te alternative nezamislive, ali one postoje".
Evropska Unija, međutim, uprkos ovim upozorenjima, ne nalazi ni snage, a ni načina na koji bi mogla da utiče na balkanske zemlje, jer ni sama spoljna politika EU nije jedinstvena.
Na jednoj strani su zemlje koje priznaju nezavisnost Kosova, a na drugoj one koje to ne žele da učine. Tu je, zatim, i grčko uporno odbijanje da prizna Makedoniju pod tim imenom i da joj omogući evro-atlantske integracije. Na kraju, evropsku spoljnu politiku bi trebalo da vodi Federika Mogerini koja to niti ume, niti želi, niti joj dopuštaju.
Žan Klod Junker predsednik Evropske komisije, još 17. februara 2015. je Mogerinijevu lišio dela ingerencija koje je uobičajeno imao predstavnik za spoljnu politiku i bezbednost, što je zvanična titula koju ona ima.
Na samitu o Ukrajini te iste godine, na kome je učestvovao Vladimir Putin, u ime Rusije, dok su Evropsku Uniju zastupali Angela Merkel i Fransoa Oland, izostanak Mogerinijeve je bio više nego uočljiv . Samo godinu dana pošto je postavljena da vodi spoljnu politiku Evropske Unije ona je bila faktički uklonjena sa te funkcije. Njena jedina uloga od tada je da se bavi malim i nikome u EU zanimljivim nacijama sa Balkana i njihovim svađama.
Britanski dnevni list „The Guardian" početkom meseca je napisao kako je Mogerinijeva sve usamljenija čak i u svojim političkim izletima na Zapadni Balkan. Evropski lideri u ovom trenutku imaju više nego dovoljno sopstvenih problema da bi se još mučili oko jednog regiona koji, kako je napisao Ladurner, po navici smatraju svojom interesnom sferom, a čiji su lideri pokazali gotovo mitsku sposobnost da svoje političke stavove prilagođavaju onome ko im da više para i vlasti.
Zbog svega toga evropska predstavnica za spoljnu politiku na svoja putovanja više ne nosi ni štap ni šargarepu, jer njena ovlašćenja ne obuhvataju ni moguće uvođenje kaznenih mera (kao što bi, na primer, bio trgovinski embargo), kao ni dodelu nagrada (na primer u vidu bržeg ulaska u Evropsku Uniju). Mogerinijeva ovog puta na Balkan dolazi praznih ruku, ali zato prepunih usta obećanja.
Britanski list „Express" je u decembru 2016. ukazao na činjenicu da ni sama Mogerinijeva nije više zainteresovana za vođenje spoljne politike Evropske Unije. Pošto je podsetio čitaoce da je u toku priprema za referendum o ustavnim reformama u Italiji, koje je inicirao Mateo Renci, ona svom starom prijatelju i zaštitniku otkazala podršku kada je shvatila da je ishod referenduma veoma neizvestan (Rencijevi protivnici su na kraju dobili 60 odsto podrške birača), novinar Patrik Kristis je ukazao na to da je Mogerinijeva ovo učinila kako bi za sebe obezbedila mesto predsednika italijanske vlade. Poslednje o čemu ona ovih dana iskreno brine jeste sudbina malih balkanskih despota koji joj ionako pitomo jedu iz ruke.
Na konferenciji o Balkanu 1878. nemački kancelar Oto fon Bizmark je izgovorio rečenicu koja i sada ima određenu težinu u političkim krugovima Evropske Unije: „Balkan mi nije vredan ni jedne zdrave kosti nekog pomeranskog grenadira". I danas je, kao i tada, jedina politika Evrope prema Balkanu pokušaj da se problemi gurnu pod tepih.
Britanija napušta EU, u Nemačkoj na jesen predstoje savezni izbori sa više nego neizvesnim ishodom, u Holandiji i Francuskoj na vlast mogu još ove godine da dođu političari koji ne žele ostanak u EU, američka spoljna politika se drastično promenila prema Evropi od dolaska Donalda Trampa na vlast, a odnosi Brisela i Moskve su još uvek veoma hladni. Ovo je samo mali deo problema sa kojima se suočavaju evropski lideri, nevoljni da se uz sve to upuštaju još i u razmršavanje balkanskog kolopleta.
Prepuštena samoj sebi, Mogerinijeva radi upravo ono što je godinama ranije samo propovedala, a što je na kraju i dovelo do njenog pada odmah posle postavljenja na mesto visokog predstavnika. Ona radikalni islam smatra „legitimnom političkom snagom u Evropi" i tvrdi kako je „islam prva žrtva terorističkih udara".
Njena opčinjenost islamskim fundamentalistima nije nikada bila tajna i, u nedostatku jasne i zvanične sveevropske politike prema Balkanu, ova ljubav prerasta u poluzvanične stavove. Bar to tako izgleda posmatraču sa strane.
Njena poslednja poseta Balkanu ovo je jasno pokazala. U Sarajevo nije htela da ode izmišljajući loše vremenske uslove, jer joj je unapred stavljeno do znanja da je njen zvanični sagovornik predsednik predsedništva BiH Mladen Ivanić, a ne član Bakir Izetbegović.
U Skoplju je neuspešno ubeđivala makedonskog predsednika Ivanova da pristane da muslimanski Albanci pocepaju njegovu zemlju, dok je u skupštini Srbije ponavljala već svima poznatu bajku o brzom ulasku u EU čim se reše sporna pitanja sa Prištinom. Konačno, Ediju Rami i Hašimu Tačiju ona nije imala šta drugo da referiše, osim da je bezuspešno pokušala da njihove interese nametne ostalima na Balkanu.
Ni sam predsednik Evropske komisije Žan Klod Junker ne može da pruži veću podršku svojoj potpredsednici, čak i kada bi to hteo. Njegova spoljnopolitička pozicija je postala veoma nestabilna, pošto ga je napustio i Martin Šulc, trenutni kandidat nemačkih socijal-demokrata za mesto kancelara. Britanski mediji, ne bez određene doze zadovoljstva, konstatuju kako Evropsku komisiju svi napuštaju, baš kao što to čine i pacovi na brodu koji počinje da tone.
Junkerova prva obaveza je da pokuša da sačuva makar privid jedinstva Evropske Unije, a u tome Mogerinijeva može samo da mu smeta, jer se već više puta u praksi pokazalo da su jedini uspešni pregovori oni u kojima ona ne učestvuje. I zbog toga, ali i iz drugih razloga, predsednik EK gleda da ona što manje boravi i radi u Briselu, pa njena putovanja po balkanskim državicama mogu da izgledaju i kao svojevrsno progonstvo. U svakom slučaju, najvažnija spoljnopolitička pitanja (kao što je rešavanje ukrajinske krize, odnos prema Turskoj ili trgovinski sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama) rešavaju se isključivo bez njenog učešća.
Kada je Srbija u pitanju, ona odgovore na pitanja koja bi mogla da ima prema EU ne može da dobije ni od stalnog predstavnika u Beogradu, Majkla Devenporta, čija je pozicija posle Bregzita postala prvo neodrživa, a u međuvremenu i farsična. Zvanični London je posle odluke britanskih birača da njihova zemlja treba da napusti Evropsku Uniju najavio povlačenje svojih kadrova sa visokih funkcija u Uniji do kraja 2016. To se, iz nekog razloga, još uvek nije desilo, tako da je Devenport u besmislenoj situaciji da Srbiji objašnjava kako treba da pristupi međunarodnoj organizaciji koju njegova država napušta.
Zbog svega ovoga EU prema Balkanu nema nikakav, a ponajmanje jedinstven stav. Možda ovo i nije tolika slučajnost, kao što izgleda na prvi pogled. Kao nekada Bizmark, tako i danas Merkelova ili Oland, a ponajmanje britanska vlada (ko god da je vodi) ne žele da žrtvuju ni jednog jedinog svog vojnika u nekoj balkanskoj avanturi i ovo područje ili tiho, ili u skladu sa nekim ranijim dogovorom prepuštaju nekom drugom.
A 1. Izgubljen interes
Bivši britanski ministar za Evropu i Balkan Denis Mekšejn za portal Euraktiv tvrdi: "Ministri spoljnih poslova i lideri velikih evropskih država su izgubili interes da pomažu Zapadnom Balkanu u pronalaženju načina za rešavanje iscrpljujućih konflikata. Više se ne javljaju ni Berlin, ni London, ni Pariz ni Rim. Sve je na Mogerinijevoj koja mora da pokaže da Evropa ima način da uspostavi konačan mir u tom delu Evrope".
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
PORESKE UPLATE ZA LAGODAN ŽIVOT EVROPSKE ARISTOKRATIJE: LIČNE PRIVILEGIJE I VISOKE PLATE, VAŽNIJI OD SUVERENITETA SOPSTVENIH DRŽAVA!!!
Politička elita u Evropi, a ne narod, insistira na očuvanju Evropske Unije, jer u njoj uživa nezamislive finansijske privilegije. Političar kome je propala karijera u matičnoj zemlji može da ode u birokratski aparat Brisela za platu od preko 10.000 evra mesečno, sa mogućnošću da u punu starosnu penziju, koja prosečno iznosi 4.300 evra mesečno, ode i pre napunjenih 60 godina života.
Stvaranje posebne vladarske kaste kojoj nije stalo do opšteg, već isključivo do ličnog blagostanja, dešava se ne samo u EU, već i u Sjedinjenim Američkim Državama gde je vojska preko crnih fondova poslednjih godina potrošila 6.500 milijardi budžetskih dolara za podmićivanje stranih i domaćih političara.
Fridrih Emke (dopisnik iz Frankfurta)
Oduvek se sve vrti oko novca, on je glavno pogonsko gorivo i u politici. Nekada su evropski kolonizatori davali vredne poklone indijskim maharadžama koji su, zatim, narodu objašnjavali kako je dobro što su ih Evropljani pokorili. Indijski potkontinent je osvojen bez ispaljenog metka. Isto se dešava danas sa Evropom, ali i drugim kontinentima.
Evropska Unija je nekada bila zamišljena kao oaza mira i prosperiteta u nesigurnom svetu. Narodi koji su ušli u ovaj konglomerat država nadali su se da će im u svakom pogledu biti bolje nego pre.
Nekima je i postalo bolje i to mnogo bolje nego ranije, a to su evrokrate, nova politička i vladarska elita koja upravlja Starim kontinentom i ubeđuje obične ljude kako „EU nema alternativu". Evrokrate su moderne maharadže koje od kolonizatora dobijaju šarene, ali vredne poklone samo da bi dozvolili da njihove zemlje budu kolonizovane.
Razumni i promućurni Britanci, nekadašnji veliki kolonizatori, na vreme su ovo prepoznali i odbivši da od kolonizatora postanu kolonizovani, odlučili su da napuste Evropsku uniju i svoju sudbinu ponovo uzmu u svoje ruke.
Evropska Unija ima oko 33.000 činovnika, odnosno evrokrata na platnom spisku. Gotovo neprimetno je prošlo poslednje povećanje njihovih plata i drugih vrsta apanaže koje dobijaju da bi Evropljane ubeđivali kako bez EU nema života.
U leto 2014. tiho je odobreno povećanje svih plata evrokrata za 1,1 odsto uz automatsko godišnje prilagođavanje inflaciji u evrozoni. I sve to unazad, počevši sa 2012. godinom.
Oko 5.500 činovnika u EU organima ima mesečnu platu veću od 10.000 evra dok oni najbolje plaćeni mesečno zarađuju i više od 24.000 evra . Nije zato uopšte čudno što političke elite evropskih zemalja žele da njihova zemlja postane ili ostane okupirana od strane Evropske Unije, jer samo tako oni mogu legalno da ostvare ovolike mesečne prihode.
Kako saopštava Evrostat (statistički zavod Evropske unije) , evrokrate plaćaju izuzetno mali porez i doprinose na platu – svega 12 odsto. Uz to, za obavezno zdravstveno osiguranje oni plaćaju svega dva odsto od svoje plate. Zbog toga, jedino oni u celoj Evropi, dobijaju platu koja je u bruto iznosu skoro jednaka neto iznosu. Pravi Eldorado .
Istovremeno kada su povećane plate u leto 2014. povećane su i penzije i, takođe, je uvedeno automatsko usklađivanje jednom godišnje. Od tada prosečna penzija bivših evrokrata iznosi 4.300 evra mesečno, dok je ona najviša čak 9.680 evra mesečno.
Poređenja radi, toliko iznosi najviša penzija nekog bivšeg ministra Nemačke i to posle 22 godine radnog staža u javnoj službi. Za razliku od njega, evrokrata bukvalno može da ide u penziju kada god poželi – prosečno evrokrate u penziju odlaze sa 59 godina starosti i to bez ikakvih umanjenja, dok se stanovništvo EU priprema da u starosnu penziju odlazi sa 70 ili više godina.
Do pomenutog povećanja penzija i njihovog upodobljavanja porastu životnih troškova, ukupni budžet za penziona davanja EU administracije iznosio je 34,8 milijardi evra godišnje za 21.341 penzionera. Do 2015. ovaj se budžet skoro duplirao i u 2015. je iznosio 64 milijarde evra, između ostalog i jer je prosečno automatsko povećanje sa početnih 1,1 odsto godišnje povećano na 1,2 odsto.
Kako je objavio nemački dnevni list „Bild", samo za medicinske troškove evrokrata. U ukupne penzione troškove nisu, međutim, ubrojane penzije za vrhunske političare Unije, kao što su, na primer, predsednik parlamenta, predsednik Komisije ili Evropskog saveta i slično. Za njih je predviđeno dodatnih 1,5 milijardi evra, kada budu odlučili da se povuku u tišinu svog doma.
Pjer Klep, direktor briselske podružnice nevladine organizacije „Open Europe" tvrdi kako se namerno zapošljavaju potpuno nepotrebni evrokrate koji, zatim, uživaju u nezamislivim privilegijama. „EU se razvila u jednu administrativnu kastinsku državu" , tvrdi on.
Sa druge strane, primećuje Klep, zemlje članice, isto kao i kandidati za članstvo, u okviru programa štednje drastično su smenjile ne samo broj birokrata u sopstvenim administracijama, već i njihove plate i privilegije, tako da su mnogi od njih izlaz videli u odlasku u briselsku birokratsku mašineriju u kojoj je reč „štednja" potpuno nepoznata.
Iz svega ovoga Henri M. Broder je u svojoj knjizi „Poslednji dani Evrope" izvukao zaključak, kako se upravo stvara jedna nova evropska aristokratija koja je nacionalano indiferentna i okrenuta samo sopstvenoj klasi.
U duhu novog apsolutizma, ovi vladari Evrope smatraju da svojim podanicima ne duguju nikakva objašnjenja, niti im oni koriste za bilo šta drugo osim da svojim poreskim uplatama obezbeđuju pare za privilegije odabranih koji su dospeli do ranga evrokrata.
Nije Evropa, međutim, jedino mesto gde se stvara nova kasta maharadža koji, zatim, zarad ličnih privilegija prodaju suverenitet sopstvenih država. To se dešava širom sveta, pa čak i u Sjedinjenim Američkim Državama.
Interna kontrola troškova armije SAD („Inspector General") utvrdila je nedavno da u vojnom budžetu za poslednje godine postoji crna rupa veličine 6,5 bilijardi dolara, odnosno 6.500 milijardi dolara. Toliko para je potrošeno, a da se ne zna gde su otišle! Da bi se shvatilo kolika je to zaista suma novca, treba reći da ona iznosi 40 odsto godišnjeg bruto domaćeg proizvoda najveće svetske privrede – one Sjedinjenih Američkih Država!
„Defense and Accounting Service", obračunski centar Pentagona, izdao je 26. jula 2016. izveštaj u kome je precizirao kako uporedivši finansijske transakcije i postojeće knjigovodstvene podatke za kopnene snage SAD postoji razlika od 6,5 bilijardi dolara. Zaključak interne kontrole je jasan: korišćenje budžetskih sredstava koja se izdvajaju za armiju potpuno je van kontrole.
U Sjedinjenim Državama postoje dve institucije koje ne podležu eksternim finansijskim kontrolama: jedna je Fed (Centralna banka) , a druga je Pentagon koji po odluci Kongresa najkasnije do 30. septembra 2017. mora da okonča sve pripreme za spoljnu kontrolu. Niko u Vašingtonu, međutim, ne veruje da će do takvih inspekcija zaista i doći.
Američki publicista Vilijam Engdal smatra kako je pomenuti novac upotrebljen za podmićivanje vodećih političara ne samo u inostranstvu, već i u samim Sjedinjenim Američkim Državama. Vojni sektor je danas u ovoj zemlji daleko najsnažnija privredna grana u koju treba investirati što je moguće više javnih para koje će zatim ići u privatne džepove, smatraju planeri unutrašnje kolonizacije SAD u toku koje će postojeća finansijska elita okupirati sopstvenu zemlju.
U svojoj knjizi „Izgubljeni hegemon – koga bi bogovi da unište" („The Lost Hegemon? Whom the gods would destroy") Engdal povlači paralelu između trenutne situacije u SAD i stanja Rimskog carstva pred raspad u 4. veku nove ere.
On piše: "…Korupcija, falsifikovanje i pretpostavljeni obim prevare i zloupotrebe toliko su se otrgli kontroli i tako su duboko ukorenjeni, da njihovi korisnici svaki pokušaj veće transparentnosti mogu da odbace uz objašnjenje o navodnoj sporosti birokratije. Činjenica da su dostojanstvo i integritet u javnoj službi do pre nekoliko decenija bili tradicija do koje se držalo, pokazuje sadašnju trulež Vašingtona i cele američke nacije…"
Endgal smatra da je američka politička elita namerno potrošila bilijarde dolara na ratovanje po celom svetu kako bi oslabila sopstveno društvo i tako ga pripremila na neminovno gubljenje osnovnih ljudskih i građanskih prava. „…Država koja troši neverovatne sume za ratovanje po celom svetu, ali pušta da njena sopstvena infrastruktura propada, osuđena je na propast", zaključuje Endgal.
I u Evropi, kao i u Sjedinjenim Američkim Državama obični građani kroz poreska davanja finansiraju svoje sopstveno porobljavanje i stvaranje nove aristokratije koja je samoj sebi dovoljna.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
POKORAVANJE DRŽAVE: PLJAČKA I ČERUPANJE DRŽAVNIH RESURSA KROZ MEHANIZAM RADA REGULATORNIH TELA
Umesto da sprečavaju pranje novca, štite građane od kriminalnih apetita povlaštenih korporacija i čuvaju nacionalne interese, takozvana nezavisna regulatorna tela u Srbiji direktno učestvuju u svakom kriminalu, najčešće pod patronatom stranih obaveštajnih službi, tajkunsko-mafijaških klanova okupljenih oko vladajuće koalicije ili oko aktuelnog Vođe.
Srbija je za samo nekoliko godina, do gole kože opljačkana preko "regulatornih" mafija iz Agencije za privatizaciju, Komisija za hartije od vrednosti, Agencije za licenciranje stečajnih upravnika, Republička agencija za elektronske komunikacije i drugih "nezavisnih" tela. Njima danas upravljaju iznajmljene ekonomske ubice, domaće i strane, a Vučićev režim ih je pretvorio u takve centre moći da ne moraju ni zakone ni Ustav Srbije da poštuju.
M. Malenović, N. Vlahović
Na zvaničnoj internet prezentaciji Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo, na spisku takozvanih regulatornih tela, između ostalih nalaze se i Agencija za privatizaciju, Agencija za lekove i medicinska sredstva Srbije, Agencija za energetsku efikasnost i Agencija za licenciranje stečajnih upravnika…
Svaka od ovih "regulatornih" agencija, od svog osnivanja, predstavlja je kriminalni mehanizam pomoću koga je izvršena pljačka Srbije biblijskih razmera. Među regulatornim telima koja funkcionišu na kriminalan način, posebno se ističu i Komisija za hartije od vrednosti (KHOV), Republička agencija za elektronske komunikacije (RATEL), Republička radiodifuzna agencija (RRA)…
Kako bi sebi lično pribavio apsolutnu moć, kao i svaki diktator, Aleksandar Vučić je neustavnom i nezakonitom odlukom Vlade Srbije dobio ovlašćenja da koordinira, kontroliše i upravlja radom nezavisnih regulatornih tela. Sva ona služe danas samo njemu i njegovoj stranci, čime su građani umesto institucionalne zaštite, dobili organizacije koje danas imaju sve oblike kriminalnih organizacija.
Tako je, na primer, Komisija za hartije od vrednosti (KHOV), regulatorno telo koje je zvanično ustanovljeno sa ciljem da kontroliše trgovanje na jednoj jedinoj srpskoj berzi vrednosnih papira i da obezbedi da se ono odvija u okvirima zakona, postala produžena ruka zelenaških banaka, tajkuna i kriminalaca, pomoću koje oni pljačkaju male akcionare, odnosno sve one koji su dovoljno naivni da pokušaju da špekulišu na Beogradskoj berzi.
Da bi i zaposleni u Komisiji bili zadovoljni i držali jezik za zubima data su im primanja o kojima prosečni, gladni i obespravljeni radnik u Srbiji ne ume više ni da sanja. U 2014. godini prosečna plata je iznosila 170.000 dinara, dok je predsednik KHOV zarađivao i celih 340.000 dinara mesečno! U međuvremenu je plata predsednika prepolovljena, tako da Žarko Milićević, sadašnji prvi čovek Komisije, zarađuje „samo" 153.912 dinara mesečno.
Uz to, on, međutim, ima i pravo na dnevnice za mnogobrojna putovanja po zemlji i svetu, ali i deo prihoda na crno koji se uzimaju kako Komisija ne bi radila ono zbog čega je osnovana.
Pre Milićevića na ovom mestu je bio Zoran Ćirović , koji je ničim izazvan na to mesto postavljen od strane Vlade Mirka Cvetkovića, jer je bio kadar tada vladajuće Demokratske stanke. Iako je rođen nesposoban i sa lepljivim prstima, sav svoj kriminalni potencijal je pokazao tek kada su na vlast došli naprednjaci u čije je redove prešao već u leto 2012. godine.
Ćirović je preko jedne saradnice u prvoj polovini 2012. upoznao Novaka Nedića, koga je Aleksandar Vučić postavio za zamenika generalnog sekretara Vlade čim je ušao u koaliciju sa SPS-om.
Nedić, ubeđen da je neodoljiv za žene, bio je zaljubljen u pomenutu poznanicu, a lukavi Ćirović mu je obećao da će mu je privesti u krevet, ako Nedić izdejstvuje u Ministarstvu finansija da on ostane na čelu KHOV-a.
Tako se i dogodilo, ali je umesto u Nedićev krevet pomenuta gospođa otišla pred Komisiju čije je članove početkom 2014. obavestila o svim tajnim i nemoralnim dogovorima generalnog sekretara Vlade Srbije i predsednika KHOV-a!
Ni Nediću ni Ćiroviću, ništa se nije desilo zbog ovog pokušaja trgovine belim robljem: obojica su zahvatila malo dublje u svoje vreće para i namirili Aleksandra Vučića, kupivši tako i njegovu zaštitu.
Ćirović je, ipak, bio smenjen krajem 2015. godine kada je i po lopovluku poznati vrh SNS-a procenio kako je preterao u pražnjenju republičkog budžeta. Predsednik KHOV-a je, naime, za putovanja po svetu i dnevnice samom sebi godišnje dodeljivao po nekoliko desetina miliona dinara. Iako je to više nego očigledni sukob interesa, Ćirović je bio postavljen i za predstavnika Srbije u CEB banci Saveta Evrope, za šta je, takođe, dobijao platu, ali iz budžeta Republike Srbije, preciznije iz kase KHOV-a.
Milione koje je na ovaj način stekao, ali i uticaj u raznim akcionarskim društvima koje je štitio od mača zakona, Ćirović nije koristio samo za sebe, već i da bi pokrivao kockarske dugove svog mentora Nedića, koji na kraju više nije ni mogao, a ni hteo da mu pomaže.
Kako je izgledao rad, bolje rečeno nerad, Komisije za hartije od vrednosti u ranijem periodu, pokazuje i primer jedne samostalne zanatske kamenorezačke radnje koja je krajem 2011. na Beogradskoj berzi odjednom kupila 48.860 akcija Privredne banke Beograd.
Iako su tada morala da zazvone zvona za uzbunu u KHOV-u, koji po zakonu kontroliše ovakve transakcije, ništa se nije desilo, uprkos tome što su i sami službenici Komisije upozoravali rukovodstvo da se ovde radi o više nego očiglednoj nelegalnoj dogovorenoj trgovini preko posrednika.
Pravi udar na zdrav razum malih akcionara desio se 31. januara 2013. godine, kada se na zvaničnom sajtu Beogradske berze pojavio javni poziv akcionarima da prisustvuju skupštini akcionara preduzeća „Nissal" a.d. sa početkom u 14 časova 25. decembra 2012. godine?!? Skupština je, dakle, održana više od mesec dana pre objavljivanja javnog poziva! Komisija namerno nije primetila ovu nepravilnost, pa tako nije ni kaznila odgovorne.
Umesto kažnjavanja odgovornih za nezakonit rad, praksa je da budu kažnjeni oni koji se trude da sprovode zakon. Jedan od retkih sposobnih i zakonitom radu posvećenih zaposlenih u Komisiji bila je glavna inspektorka Ljubinka Vučetić koja sredinom 2013.godine iznenada sa te funkcije bila prebačena na mesto „pravnog savetnika za zastupanje".
Duže vremena posle ovoga KHOV nije imao glavnog inspektora, jer naprednjački kadrovi nisu mogli da se odluče ko je dovoljno nesposoban i kriminalan da bi zaslužio ovo postavljenje.
"Centralni registar za hartije od vrednosti" a.d. (CRHOV) je još jedno regulatorno telo koje bi trebalo da unapredi i nadzire rad Beogradske berze. Prema informacijama sa sajta CRHOV-a, jedini vlasnik akcija ovog akcionarskog društva je Republika Srbija.
Na čelu CRHOV-a je Ana Jovanović, a sudeći prema izveštaju Agencije za privredne registre (APR), u ovom privrednom društvu u 2015. godini bilo je zaposleno 35 osoba, koja su ostvarila poslovni prihod od 200.075.000 dinara, odnosno dobitak u visini od 64.507.000 dinara.
Pored čak dva regulatorna tela za berzu i trgovinu akcijama, moglo bi da se pomisli kako akcionarima u Srbiji cvetaju ruže. Ima i toga, ali isključivo za tajkune i belosvetske mešetare.
Iako imamo i KHOV i CRHOV, niko od njihovih preskupo plaćenih „stručnjaka" nije ni pokušao da se usprotivi donošenju seta zakona, nazvanih „Koletova pravila", kojima su prava manjinskih akcionara u pojedinim slučajevima potpuno ukinuta. Naziv „Koletova pravila" ove zakonske izmene su dobile po tajkunu Miodragu Kostiću, kome je na ovaj način omogućeno da od malih akcionara akcije prisilno otkupi i to po ceni koju sam odredi.
Ionako krhko finansijsko tržište Srbije ovim je zadobilo „coup de grace", odnosno završni smrtonosni udarac. Iza svega ovoga ne stoje samo domaći mešetari i kriminalci, već i strane ispostave čiji je posao da dovrše pokoravanje Srbije.
USAID je "nevladina" organizacija američke vlade koja redovno dotira usavršavanje naših stručnjaka u Sjedinjenim Američkim Državama, odnosno kurseve na kojima se oni uče kako da unište i ono malo što je ostalo od srpske berze.
Te "obuke" su bile toliko uspešne, posebno u domenu "otkrivanja međunarodnog lanca nelegalnog trgovanja akcijama stranih kompanija" (kako je navedeno početkom novembra 2014.), da je na kraju i sam CRHOV došao pod udar istražnih organa.
U oktobru 2015. Državna revizorska institucija ustalasala je javnost informacijom da je upravo CRHOV, zadužen za evidenciju i obavljanje prometa akcijama, vodio duplo knjigovodstvo.
"…Centralni registar nije u poslovnim knjigama za 2014. godinu evidentirao promet gotovine u domaćoj valuti na svojim novčanim računima u Narodnoj banci Srbije u iznosu od 8.036 milijardi dinara i 1,6 milijardi evra. Takođe, nije prikazao u finansijskim izveštajima, po stanju na dan 31. decembra 2014. godine, sredstva članova na svom deviznom novčanom računu u iznosu od 33,8 miliona evra (4,09 milijardi dinara), za koliko su imovina i obaveze po ovom osnovu manje iskazani…", tvrdi DRI u svom izveštaju. Očigledno je da i CRHOV i KHOV jedino regulišu nesmetano bogaćenje korporacija, tajkuna i sa njima povezanih političara i to o trošku republičkog budžeta.
Agencija za lekove i medicinska sredstva (ALIMS), takođe predstavlja "regulatorno telo" koje zvanično nema nadležnost nad kontrolom lekova u prometu, ali spada u red najviše kriminalizovanih institucija ovog tipa.
Na srpskom tržištu se u prometu nalaze lekovi koji su prošli registraciju, a čije pakovanje nije usklađeno sa registracionom dokumentacijom. Zbog ovakvog stanja na tržištu lekova već godinama vlada haos, a razmere prisustva švercovanih lekova i posledice njihove primene nisu nikada ozbiljno analizirane.
Izdavanje ovakvih lekova je suprotno zakonskim odredbama. Zbog prakse izdavanja lekova neusaglašenih sa registracionom dokumentacijom niko neće biti kažnjen, jer su takve instrukcije date inspektorima koji su, naravno, korumpirani…
Agencija za lekove i medicinska sredstva, koja se zvanično bavi registracijom lekova i njihovom bezbednošću za građane Srbije, odavno je odstupila od svoje osnovne delatnosti i bavi se raznim drugim poslovima. Tako je prošle godine nekoliko desetina miliona dinara uložila u nabavku robe koja joj uopšte nije potrebna.
Osim skupocenih automobila, opreme za kuhinje, renoviranja tuđih magacina i raznih drugih ulaganja vrednih više od 68,5 miliona dinara, nabavljen je i nekakav info-pult koji je plaćen neverovatnih 5,16 miliona dinara! Ovo očigledno pranje para, samo je deo kriminalnog mozaika u ALIMS-u.
Primer banditskog ponašanja u "regulatornim" agencijama, svakako je i Republičke agencije za elektronske telekomunikacije, RATEL-a, koja je godinama plaćala samo za zakupninu poslovnog prostora preko 60.000, a mesečne plate zaposlenih su bile, kako onda tako i danas, između 3.000 i 5.000 evra. I tom im je malo pa pribegavaju svemu i svačemu.
Na primer, samo u Srbiji ova regulatorna agencija ne prihvata međunarodni CE sertifikat za elektronsku opremu, već traži dodatnu sertifikaciju kako bi još para od nekoga uzeli.
Takođe, samo u Srbiji ovakva agencija prihodi od naknada za korišćenje numeracije i naknada za korišćenje frekvencije. Taj novac ide u sefove regulatorne agencije (i džepove njenih "menadžera"), dok se u drugim zemljama ta sredstva uplaćuju direktno u državni budžet!
Zbog svega toga, rad Republičke agencije za elektronske telekomunikacije, ocenjen je najgorim kvalifikacijama od strane Evropske unije u nekoliko godišnjih izveštaja o napredovanju u pridruživanju Srbije sa EU.
Poslednjih nekoliko godina, od kako je Vučić na vlasti, u RATEL su upali stranački aktivisti SNS i njihovi "saveznici" iz nevladinog sektora, menadžeri stranih banaka i firmi koje radijske frekvencije koriste bez dozvole RATEL-a.
Vođini miljenici, RTS, Pink, SBB, Telenor, VIP i njima srodni informatičko-medijski vampiri, svakodnevno pljačkaju građane Srbije, a RATEL, kao "regulatorno telo" im u tome svojim činjenjem ili nečinjenjem pomaže isto kao i Republička radio difuzna agencija (RRA) i njima prateća "regulatorna" mafija poput Republičke agencije za poštanske usluge (RAPUS) i Registra nacionalnih internet domena (RNIDS) kojima je data potpuna nezavisnost u radu i sloboda da čine što god im je volja.
Zaposleni u ovim agencijama primaju evropske plate koje iznose od 20 do čak 70 hiljada evra godišnje! Troškovi po jednom zaposlenom u ovim "regulatornim" agencijama iznose i preko 65 hiljada evra godišnje, ali dok ima naroda da plaća biće i "korisnika" ovih "premija"…
Koga i kako zastupa RATEL, najbolje govori i podatak da je ova agencija donela odluku da državna firma "Telekom" ne može da odredi komercijalno isplative cene za korišćenje svoje infrastrukture, prema "Telenoru".
Naime, ovo "regulatorno telo" zaštitilo je stranu kompaniju na štetu domaće: propisalo je komercijalno neisplative cene po kojima je srpski "Telekom", morao norveškom "Telenoru" da stavi na raspolaganje svoju infrastrukturu!
Isti ljudi koji su ojadili "Telekom" (bivši članovi bivšeg G 17 i Demokratske stranke), dovodeći "Telenor" kao nelojalnog konkurenta, danas zajedno sa Vučićevom nezajažljivim družinom, planiraju bagatelnu prodaju (poklanjanje) ovog državnog giganta.
Za poslednjih četiri godine, Agencija za privatizaciju koja takođe ima status "regulatornog tela" u oblasti privatizacije, svakih deset meseci je u bescenje posredovala u prodaji između 300 i 500 državnih i društvenih preduzeća.
Od najmanjih do najvećih. Vrh svog nečasnog postojanja, ovaj državno-mafijaški mehanizam treba da obeleži prodajom Telekoma i Aerodroma Beograd, što je 5. juna ove godine zahtevala i Evropska banka za rekonstrukciju (EBRD), kao jedan od uslova "daljeg napretka ka EU".
Da licemerje bude kompletno, pobrinuo se Savet Evrope koji je Srbiji i nametnuo nužnost stvaranja "regulatornih tela", tačnije paradržavnih institucija, koje služe režimu na vlasti.
Naime, kad god je, recimo, Vučiću potrebno da sprovede u delo kakvu nezakonitu aktivnost, tu su "regulatorna tela", koja on predstavlja kao nezavisne institucije koja rade "po zakonu" a ne po njegovom naređenju. Istina je da od svih nezavisnih regulatornih tela, samo dve takve institucije nisu pod njegovom kontrolom: Zaštitnik građana i Poverenik za informacije od javnog značaja!
Sasvim dovoljno, da građani ipak vide šta im radi suludi premijer i kako iz njegovog kabineta idu sve nesreće koje su ovu zemlju zadesile poslednjih godina.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
VAGANJE PO SRBIJI: DRŽAVNI ŽIGOVI U RUKAMA PRIVATNIH SERVISERA, PROIZVOĐAČA I UVOZNIKA MERILA
Redakcija je dobila pismo koje je uputilo nekoliko stručnih lica iz Direkcije za mere i dragocene metale, u kome razotkrivaju kako je politička vrhuška u Srbiji stavila svoju nestručnu ruku na Zavod za mere i dragocene metale, i ko danas upravlja i ko profitira od metrologije. Objavljujemo njihovo pismo bez skraćenja.
„Treba imati na umu da je još davne 1873. godine Kraljevina Srbija donela prvi Zakon o merama, dok je Kneževina Srbija bila potpisnik Metarske konvencije još 1879. godine i da metrologija u Srbiji ima veoma dugu i bogatu tradiciju što svakako predstavlja simbol državnosti svake moderne države.
Posle petooktobarskih promena, na rukovodeće mesto Zavoda za mere i dragocene metale dolazi kadar Liberala Dušana Mihajlovića, asistent Rudarsko-Geološkog fakulteta, Dragan Milošević.
Za vreme njegove „vladavine", svojski je unazađena i upropašćena metrologija u Srbiji, jer taj čovek nije prezao ni od čega, a sve zarad lične koristi. Simptomatično je da je on u tadašnji Zavod kročio u ućebanom džemperiću, a danas je vlasnik kuće u Novom Sadu i firme koja se bavi metrologijom iz oblasti zapremine, sa opremom vrednom preko 300.000 evra!
Njegova je zasluga što je Zavod spao sa konja na magarca, tj. postao Direkcija za mere i dragocene metale (kao da je Direkcija za puteve!). Srećom, zaposleni u Direkciji (koji su uvideli njegove kriminalne radnje i nisu se plašili posledica) su se organizovali u sindikat, i 2008. godine ga prijavili Republičkom odboru za sukob interesa, posle čije reakcije je i smenjen od strane Vlade.
Nažalost, to nije kraj propadanja i urušavanja metrologije u Srbiji, jer je na Direkciju odavno stavio šapu Mlađan Dinkić, pa je Direkcija redovno bila u sastavu Ministarstva kojim je on rukovodio, bez obzira kako su se ministarstva i države menjale (SRJ, SCG, RS)!
Na mesta pomoćnika direktora dovodi kadrove G17, koji nisu ni u prolazu čuli za nauku o merenju, Borisa Laštra, dipl.fiz. i Luciju Dujović, diplomiranog pravnika (bilo bi dobro da neko objasni vezu između prava i metrologije).
Zbog gospođice Dujović je čak morala biti izmenjena i sistematizacija radnih mesta, jer ni po zvanju ni po godinama staža, ona nije mogla biti postavljena na mesto pomoćnika direktora Sektora za kontrolu i nadzor!
Na mesto glavnog direktora postavljena je mr Vida Živković, dipl.fiz, kadar DS, tako da se Akreditacionom telu Srbije posrećilo što nije više tamo! Zadatak Dinkićevog rukovodstva je bio donošenje novog Zakona o metrologiji, jer je državne poslove overavanja merila trebalo poveriti privatnim subjektima i na taj način oštetiti budžet Republike Srbije za približno tri miliona evra godišnje! Taj zadatak je besprekorno obavljen, jer trenutno radi više od 75 tela ovlašćenih za poslove overavanja merila i državni budžet je svake godine uskraćen za 3.000.000 evra!
Tu nije kraj, jer treba ući u suštinu, pa se postavlja pitanje – ko su danas ovlašćeni privredni subjekti, odnosno nosioci poverenih državnih poslova koji im donose lepu zaradu, a svake godine oštećuju budžet Republike Srbije?
Odgovor je poprilično neverovatan – to su nazovi serviseri, proizvođači i uvoznici merila u Srbiji koji su za vreme vladavine pomenutog Dragana Miloševića, šurovali (čitaj: korumpirali) deo zaposlenih Zavoda za mere i dragocene metale zaduženih da overavaju merila!
Sadašnje rukovodstvo zajedno sa resornim Ministarstvom (pomoćnica ministra Jelena Popović, desna ruka Mlađana Dinkića) čini još goru stvar – ovlašćuje te nazovi servisere, proizvođače i uvoznike merila (čast izuzecima) i daje im državne žigove u ruke!
Možete samo zamisliti kakav haos i samovolja sada vlada pri overavanju merila u Srbiji – muljatori i secikese rade šta god požele! Ni to nije kraj, jer je smenjen je načelnik Odeljenja za metrološki nadzor (da ne bi imao uvid u kriminal), a nadzor nad ovlašćenim privrednim subjektima je preuzeo čovek koji nema nikakvo iskustvo u radu sa njima, niti ima iskustvo u oblasti metrologije!
Na ovaj način rukovodstvo ostavlja praktično bez pravog nadzora sva ta ovlašćena tela koja rade šta god požele – naročito u slučajevima gde su ti privredni subjekti (kao direktna zaineresovana strana) servisirali, proizveli ili uvezli merilo koje potom sami overavaju državnim žigom, što automatski znači da je merilo provereno i tačno?!
Treba li napominjati da su na ovaj način krajnji korisnici (vlasnici merila i svi mi, potrošači) potpuno nezaštićeni u državi Srbiji, jer država mora da garantuje tačnost merenja svakog merila sa državnim žigom, bila to vaga, benzinska stanica, električno brojilo, vodomer ili neko drugo!
Rad mnogih ovlašćenih subjekata je nadziran, otkrivene su mnogobrojne njihove zloupotrebe, ali su ukinuta samo dva (oni koji direktoru Vidi Živković nisu po volji) – svi ostali su amnestirani (korupcija na delu)!
Velika bruka za Republiku Srbiju je to da je Direkcija za mere i dragocene metale, odnosno njen Odsek za kontrolu i nadzor Beograd, po izričitom naređenju pomoćnika direktora za taj sektor, Lucije Dujović, žigosao bez ispitivanja merenja brzine šest policijskih presretača (merila brzine vozila u saobraćaju) tipa Vascar, proizvođača Traffic System, Velika Britanija (o ovome možemo nadugačko i naširoko jer je mućka u MUP-u Srbije oko nabavke tih presretača)!
Takođe, Odsek za kontrolu i nadzor Novi Sad je žigosao bez ispitivanja merenja brzine, po izričitom naređenju Lucije Dujović, 25 komada merila brzine vozila u saobraćaju (radara) i to 20 kom, tipa TLaser III, proizvođača TELIX, Novi Sad i 5 kom, tipa Fama Laser III, proizvođačaVideo HTKft, Mađarska.
Najpogubnija posledica svega navedenog je da se u državi Srbiji koriste merila (i uvezena i domaće proizvodnje) koja ni pod tačkom razno ne zadovoljavaju propisane norme, a svi to trpimo i plaćamo iz sopstvenog džepa, na primer kazne za prekoračenje brzine, kilogram mesa u prodavnici, ogromne račune za utrošenu struju, vodu, grejanje itd!
Za ove činjenice postoje brojni dokazi. Smenjeni načelnik Odeljenja za metrološki nadzor, Dejan Kovačević diplomirani inženjer, još pre smene i hajke protiv njega, uvideo je kriminalne radnje rukovodstva i protiv njih podneo krivičnu prijavu zbog zloupotrebe službenogpoložaja i kršenja zakona, a sada trpi šikaniranje i odmazdu. Predmet pod brojem KTP 855/14 se trenutno nalazi u Tužilaštvu za organizovani kriminal, a kakav će epilog imati, saznaćemo uskoro!“
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
TROVAČI NARODA: EVROPSKO MESNO ĐUBRE POMEŠANO LOJEM I SOJOM, NA TRPEZAMA U SRBIJI!!!
Ministarka poljoprivrede Snežana Bogosavljević Bošković, pomirila se sa sudbinom da je ona samo još jedan od ministara u službi kod državnog sekretara Danila Golubovića, i Sanje Čelebićanin, načelnice Uprave za veterinu, koji upravljaju umesto nje. Prema instrukcijama iz velikih zapadnih kompanija koje lobiraju za svoje interese i u zemljama poput Srbije, Golubović i grupa plaćenika okupljenih oko njega, ostaće u ulozi zaštitnika njihovih poslovnih interesa, uvoznog lobija, i najvećih trovača naroda.
Vuk Stanić
Trideset i pet miliona kilograma mašinski separisanog mesa uvezeno je prošle godine iz Evropske unije u Srbiju! U pitanju je otpad mesne industrije EU, koji je u nekim zemljama zabranjeno stavljati čak i u hranu za mačke.
Mašinski separisano meso (MSM) za koje je i sama načelnica Uprave za veterinu Sanja Čelebićanin rekla da je u pitanju proizvod lošeg kvaliteta, je ustvari skup mesnih otpadaka i kostiju samleven u smesu koja samo podseća na mleveno meso!
Oči, kosti, trtične žlezde, bubrezi mozgovi, sve ono što se u Evropi ne konzumira. Evropljani ga ne konzumiraju iz razloga što su u pitanju delovi životinja u kojima se skupljaju hormoni i antibiotici koji se nalaze u stočnoj hrani. Neki delovi koji završavaju u goveđem i telećem MSM poput mozga i jetre su u prošlosti povezivani sa telećim ludilom.
Dugo godina je to bilo zabranjeno uvoziti u Srbiju, ali od petog oktobra do danas Srbija je prvo zatrpavana mašinski otkošenim mesom MOM, koje je podrazmevalo sve mesne otpatke osim kostiju, da bi danas bio dozvoljen uvoz MSM-a, sličan skup otpadaka u koji je dozvoljeno samleti i životinjske kosti.
Ovo evrpsko đubre ovdašnji uvoznici, prodaju mesarama i onima koji proizvode mesne proizvode. "Biznismeni" potom dodaju soju i loj u tu smesu i od toga nam prave pljeskavice, ćevape, i viršle.
Savetujemo čitaocima da izbegavaju hranu na kisocima brze hrane, ali i svo roštiljsko meso koje nije u komadu.
Čuvajte se Perutnina viršli, zapravo izbegavajte sve viršle i kobasice, osim ukoliko baš poznajete mesara koji ih je napravio. Upućeni tvrde da Industrija mesa Petra Matijevića više ne uvozi ovo đubre, već da je Matijević uvezao mašine za separisanje i da sada sam može od svojih otpadaka da proizvede ovaj bofl u potrebnim količinama.
Ipak nekontrolisan uvoz mesa i mesnih prerađevina gotovo je uništio stočni fond, dok gospoda iz Ministarstva poljoprivrede to ne žele da vide. Iz godine u godinu stočni fond je sve manji, i mala domaćinstva u Srbiji za nekoliko godina neće više biti u stanju da isporuče nikakvo mleko i meso za potrebe tržišta ako se nešto ne preduzme.
Unija poljoprivrednih proizvođača je iz tog razloga od Ministarstva poljoprivrede, odnosno Vlade Srbije tražila, da hitno zabrane uvoz tovljenika, mleka, mlečnih proizvoda, ali i zabranu separisanog mesa. Na žalost, u Ministarstvu stvari funkcionišu tako da se ministarka Snežana Bogosavljević Bošković ne pita ni za šta, mafija joj je dozvolila da napravi samo nekoliko "kombinacija" sa malim proizvođačima pilića, sa kojima je inače radila i pre imenovanja. Zbog toga je pojedini veterinari u šali zovu "Kvočka".
Kada je Bogosavljevićeva, pre izvesnog vremena, saopštila prijateljima da premijer Vučić od nje očekuje da smeni Sanju Čelebićanin, ova informacija je nekako stigla i do Golubovića, koji joj je navodno rekao: "…Ja sam do sad promenio nekoliko ministara, ne mešaj mi se u posao jer ćeš i ti biti smenjena!".
Činjenica je da se u Ministarstvu dešavaju čudne stvari i da su na sceni duboke podele i vrlo mračni interesi, dok stočni fond propada.
Ne samo da nema zabrane uvoza, nego se ne poštuje ni zakon kojim je regulisan transport mesa i životinja kroz zaražene teritorije. U Mađarskoj je trenutno proglašena epidemija ptičjeg gripa, zbog čega bi pod hitno morali da budu obustavljeni svi transporti stoke i mesa, čak i upakovanog.
Umesto toga, Republički inspektor za granične prelaze, Zoran Marinković (koji je obavešten o svemu) ništa nije preduzeo da ovakvu situaciju spreči.
Marinković je proteklih meseci sa kolima koja imaju oko 2000 kubika konstantno obilazio granična područja. Kažu da je trošio oko 150.000 hiljada dinara na benzin i da je nemoguće da nije video kamione sa hranom i životinjama koji su ulazili u Srbiju. Šta više špekuliše se i informacijom da je on lično telefonom odobravao da kamioni sa stokom pređu iz Mađarske u Srbiju i onda kada to Mađari nisu hteli da dozvole.
Za stručno mišljenje obratili smo se i Miroslavu Stojšiću doktoru veterine i dugogodišnjem načelniku Uprave za veterinu koji je između ostalog rekao: "…Strašno je ako i dalje dozvoljavaju da kamioni sa živom stokom ulaze iz Mađarske, na taj način će verovatno epidemiju raširiti i na Srbiju" rekao je Stojšić u izjavi za Tabloid i dodao, da su u Ministarstvu Poljoprivrede greške česte i da je žalosno što su Pravilnici smrti još na snazi…
Stojšić je istakao da ove godine postoji problem i što je proizvođačima meda dozvoljeno da med koji su pčele napravile sa industrijski podmetnutim šećerom, mogu prodavati kao prirodni! Reč je, kaže Stojšić, o skandalu bez presedana jer je poznato da bi samo onaj med koji su pčele proizvele sakupljajući polen sa cvetova, mogao da se označava kao prirodni.
Ali, neko je i ovde umešao svoje prljave prste. Da li zbog šećera ili ekstraprofita, ili svega toga zajedno, tek, građani Srbije su još jednom surovo spoznali činjenicu da se Srbija i njeno tržište pretvaraju u mizernu koloniju u kojoj gazduje mafija.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
SOROŠEV NOVI ISKORAK PO SEVERNOJ SRBIJI I PODRŠKA STRANIH FINANSIJERA!!!
Zao duh Džordža Soroša, berzanskog mešetara i finansijera nenarodnih režima u istočnoj Evropi, opet se nadvio nad Srbijom, koja se svom snagom vratila u devedesete godine. Kao i onda, socijalisti i presvučeni radikali (naprednjaci), uveliko provociraju novu masovnu pobunu opljačkanih, poniženih i prevarenih građana. Isto kao i devedesetih, Soroš sa parama čeka svoje "klijente" u Budimpešti, deli im savete kako da iskoriste priliku i preuzmu vlast, jer je Vučićev režim u Srbiji pri kraju. Među prvima koji se javio na Sorošov "šalter", bio je i Aleksandar Odžić, vođa vojvođanskih "republikanaca" i predsednik "Vojvođanske partije". To su shvatili i dojučerašnji mentori i finansijeri aktuelnih vlastodržaca, koji su uvideli da im je Vučić postao balast i sada bi da ga svrgnu novom obojenom revolucijom koju uveliko pripremaju.
Đorđe Višekruna
Početkom februara 2015. vođa vojvođanskih republikanaca i predsednik Vojvođanske partije Aleksandar Odžić je gotovo nedelju dana proveo na instruktaži i sastancima u Budimpešti, koje je organizovala fondacija milijardera Džordža Soroša. Odžiću je saopšteno tom prilikom da će se pitanje Vojvodine rešavati paralelno sa Ukrajinom, da se Vojvodini ne bi dogodio ukrajinski scenario, koji valja što pre preduprediti.
Kada se kaže "ukrajinski scenario" misli se na jednu od dve mogućnosti: nasilno obaranje vlasti pomoću uličnih nemira i masovnih demonstracija, ili vojna intervencija u slučaju nelegitimnog preuzimanja vlasti. Na šta se konkretno u ovom slučaju mislilo ne znam, ali je realno da su smatrali kako bi Srbija vojno intervenisala u slučaju da na vlast u Novom Sadu dođu separatisti.
Politika Nenada Čanka i Ištvana Pastora je opterećena dosadom i zamorom: u ovih 25 godina bi se ljudi umorili od Ruzvelta i Čerčila, a ne ovih trivijalnih likova. Sa separatistima u Vojvodini borbu treba voditi samo packalicom za muve, jer što novine više pišu oni, inače beznačajni, dobijaju sve više značaja. Oni se bore nekakvim parolama iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka, koje se već u istorijskim čitankama nalaze.
U Budimpešti je Odžiću predočeno da su nezadovoljni dosadašnjim delovanjem Čanka i Pastora po pitanju Vojvodine i date su mu smernice za novu politiku i metodologiju rada po pitanju budućeg statusa severne pokrajine Srbije.
Ta nova metodologija rada Vojvođanske partije daje polako rezultate. Naime, prvi put se desilo u zemlji Srbiji da lider ne štampa sebi plakate i bilborde nego da to čini narod, a svaki dan širom Vojvodine pojavi se neki plakat sa Odžićevim likom i njegovim parolama.
Posle silnih grešaka koje je počinio, Džordž Soroš, koji je već na kraju svog života, opredeljuje se za Odžića kao svog novog pulena u Srbiji. U takvoj situaciji, najbolje bi bilo Odžiću da promeni ime, jer je ime Aleksandar zbog Vučića postalo toliko omraženo u narodu da se ni deci više ne daje.
Posle otvorene podrške koju je dobio kako od Soroševe fondacije tako i od uticajnih mađarskih parlamentaraca, možemo sa pravom reći da se u Vojvodini pojavio novi krupan igrač na političkoj sceni, koji je tradicionalista iz patrijahalne banatske porodice, koji želi uz podršku dunavskih integracija da vrati Vojvodinu tamo gde joj je mesto: među tri najrazvijenije regije. Pa zvala se ona republika, monarhija, džamahirija ili avarski kaganat, samo da bude najrazvijenija.
Kako sam Odžić tvrdi, u Budimpešti je dogovoreno da mu se daju odrešene ruke da ne ispadne kao kod drugih stranaka, posebno Vučića i Vulina kojima su samo iz inostranstva stizale direktive, jer Vojvođani najbolje znaju šta im je činiti.
Ubistvo Nenada Opačića, koje se dogodilo na kratkoj udaljenosti od policijske stanice, takođe je promenilo odnose na političkoj sceni Vojvodine, jer je Čanak ostao ne samo bez kuma, već i značajnog finansijera.
Čanak je dobio poslednju opomenu ubistvom kuma i sada je naprasno od krajnjeg separatiste postao državotvorac i najveći ustavobranitelj srpske državnosti.
Ako se ostvari plan iz Budimpešte i namere Džordža Soroša, Odžić na proleće ne kreće nikuda, nego narod kreće za njim. Jadan je onaj političar koji kao Vučić mora da obilazi svinjce i pušnice da zadobije podršku naroda. Tako izgledaju oni kojima su mentori okrenuli leđa, a koje ni narod ne ceni.
Dok je 5. oktobar bio masovna zabava za sada već uništenu građansku klasu, nova obojena revolucija u Srbiji, koju planira i finansira opet Soroš, biće strogo kontrolisana, profesionalno izvedena, sa minimalnim brojem učesnika koji će taman da stanu na Trg republike u Beogradu, a to će u medijima koje kontroliše Soroš biti prikazano kao volja vascelog srpskog naroda, što znači da su velike igre i pozorišne predstave poput mitinga i spontanih okupljanja potrošena i prežvakana stvar. Sad sleduje krvavo otrežnjenje onih malobrojnih što su još sačuvali zdrav razum, a takvi novom svetskom poretku ne da nisu potrebni, nego su i krajnje opasni po njega.
Uništeno je zdravstvo, školstvo, poljoprivreda, turizam, industrija… Ostalo je još da se par udruženja građana eliminiše i da ovce umesto "bee, bee" počnu da bleje "bleer, bleer" i da Srbija potone u potpuni mrak i okupaciju. Još jedan divan primerak kako protiv novog svetskog poretka nema ama baš nikakve odbrane.
Soroševe fondacije su prepoznale Aleksandra Odžića kao novog, mladog i poletnog kadra, jer oni baš vole takve Oni su prepoznali Vučića kao nekog ko je doveo Srbiju na ivicu provalije, a sada traže nekog novog ko će napraviti odlučni iskorak…
Retko koji sastanak koga objave državni mediji ima neki značaj, osim samo u svrhu zamajavanja javnosti, dok se one prave odluke donose na sastanku kao što je onaj koji je bio u Budimpešti početkom februara, na koji mediji nisu bili pozvani.
Nasuprot verovanju običnog naroda da se svetski moćnici kreću u blindiranim džipovima sa 50 telohranitelja, to su tihi, mirni i neupadljivi ljudi daleko od radoznalih očiju.
U njihovim rukama stvarno leži svetska moć, a njihovi eksponenti (razne lože masonske i rotarijanske i templarske i adventističke) služe samo da bi odvlačile pažnju javnosti sa pravih vladara sveta. Oni finansiraju stvaranje istorije, ali istorije koja njima odgovara. Oni se ne eksponiraju kao neki naši političari, poput Gorana Kneževića koji se slikao u loži sa zavrnutom nogavicom i svima obznanio da je mason.
Sastanak u Budimpešti nas je vratio na devedesete, kada su lideri tadašnje opozicije išli u glavni grad Mađarske po mišljenje i pare da bi rušili Slobodana Miloševića. Kako se sve to završilo znamo, a i dan danas osećamo na svojoj koži.
Sastanak je imao i jednu pozitivnu stranu, a to je da je obelodanio kako ni oni krugovi u inostranstvu koji su do juče podržavali Vučića njemu više ne veruju. On im treba za samo još jedan ili dva posla koja bi trebalo da obavi, a onda mu konačno ističe upotrebni rok.
Vidi se po tom sastanku i da strani finansijeri svih političkih gibanja i promena u Srbiji poslednjih decenija nemaju više poverenje ni u svoje dojučerašnje pulene, koji su dati novac i vlast koristili samo za lično bogaćenje, tako da sada traže nove, još neafirmisane i političare bez skandala u prošlosti koji će za njihov račun da deluju u Srbiji.
Ne razumem kakva je to demokratija koja se uvodi pučem finansiranim iz stranih centara moći?! Ne razumem ni da demokratske države tako nešto prihvataju, pa čak i podržavaju.
Možda će doći dan kada će i naš narod da shvati kako je on jedini nosilac suvereniteta i da se demokratija ne izražava samo jednom u četiri godine kada se izlazi na izbore, već svakodnevno.
Svakog dana narod ima pravo da smeni vlast koja mu ne odgovara i da postavi novu u koju ima više poverenja. Ali, za tako nešto narodu ne trebaju strani mentori, naprotiv – bez njih je sve mnogo bolje i uspešnije.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije