Архива
DEMOKRATIJA U OBEĆANOJ ZEMLJI : UBISTVA U REŽIJI POLICIJE I UVEŽBAVANJE RASNOG GRAĐANSKOG RATA U AMERICI
Pucnjava se odigrala u četvrtak uveče 7. jula u Dalasu, na samo nekoliko blokova zgrada od mesta na kojem je ubijen predsednik Kenedi na Dealej trgu 1963. Snajperista je ubio petoricu policajaca i ranio još sedam, povređena su i dva civila, pre nego što ga je policija raznela bombom montiranom na robotu.
Početne informacije su sve bile pogrešne, osim gde se dogodilo i u koliko sati. Povišena “borbena gotovost“ američkih afrocrnaca, policije i institucija u SADUje primetna, a rešenje se još ne nazire, zaključuje urednik Magazina Tabloid Milan Balinda, dugogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Herald.
Milan Balinda
Dalaški šef policije Dejvid O. Braun, Afroamerikanac, rekao je da se pretpostavlja da je pucnjavu u Dalasu otvorilo četvoro sumnjivih lica naoružanih puškama. Da su se rasporedili u trougaonu formaciju i da su pucali sa visine.
Ispostavilo se na kraju da je bio samo jedan snajperista koji je koristeći vojnu taktiku ispaljivao po metak ili dva i menjao poziciju u istoj zgradi iz koje je pucao. Ipak, policija je odmah uhapsila troje ljudi za koje su mislili da su povezani sa napadom.
Prvo je uhapšena ženska osoba koja se zatekla blizu mesta događaja, kod koledža El Centro, i nešto kasnije su lišena slobode dvojica muškaraca koje su zaustavili na autoputu, a koji su nosili kamuflažne jakne. Policija je u prvom momentu rekla da uhapšeni nisu hteli da sarađuju, a kasnije su ih pustili. Tada su takođe rekli da se sa četvrtim snajperistom pregovara. Šef policije je izjavio da se sa četvrtim osumnjičenim razgovara i da je taj „rekao našim pregovaračima da se kraj približava i da će on da povredi i ubije više nas, misleći na policajce, i da ima bombi svuda okolo u toj garaži i u centru grada".
Šef Braun je takođe rekao na konferenciji za štampu da „ne dobijamo saradnju koju bi smo želeli da bi smo saznali odgovore zašto su to uradili, koja je motivacija i ko su oni". Tada je takođe objasnio da su snajperisti bili zauzeli poziciju trougla za napad na policajce. Nakon što se uspostavilo da je na policajce pucao samo jedan muškarac ,ali sa vojnim iskustvom veterana iz rata u Afganistanu. Policija je takođe „češljala" centar Dalasa, devetog grada po veličini u Americi, tražeći eksplozivne naprave.
U jednom trenutku, blizu mesta pucanja, policija je zahtevala da jedan crnac koji je nosio zaštitni prsluk da dignutih ruku krene ka njima. Muškarac im se polako približavao i masa prisutnih ljudi je postajala uznemirena i ljutito počela da dobacuje i psuje policajce. Jedan je policajac uperio pištolj na jednu crnkinju i mnogi su u masi počeli da snimaju svojim mobilnim telefonima. Napetost se stišavala dok je masa uzvikivala „Životi crnaca važe".
Inače, napad snajperiste dogodio se tokom mirnih demonstracija a povodom ubistava dvojice crnaca od strane policije ranije te iste nedelje, jedno u državi Luizijani i drugo Minesoti. Pucnjava je započela u devet sati uveče i snajperista je kasnije identifikovan kao 25 godina star Afroamerikanac po imenu Maike Džonson, vojni veteran i stanovnik Dalasa.
Policija ga je ubila u rane časove u petak koristeći, po prvi put ikad, bombu koju je nosio robot. Pre nego što je Džonson bio identifikovan šef Braun je izjavio da je osumnjičeni bio ljut zbog nedavnih policijskih pucanja i da je hteo da ubije „belce, naročito belce policajce". Takođe je u jednom trenutku izjavio da je, tada se nije znalo ko je osumnjičeni, rekao da je besan zbog protesta „Životi crnaca važe", ali ta izjava šefa Brauna nije imala mnogo smisla.
Prethodnog dana pre ubijanja policajaca u Dalasu, u sredu uveče, jedan policajac ubio je Filanda Kastila, crnca od 32 godine, prilikom saobraćajnog zaustavljanja u jednom predgrađu Sent Pola u državi Minesoti. Taj događaj je uživo prenosila na Fejsbuku Kastilova devojka Dajmond Rejnolds koja se takođe nalazila u kolima zajedno sa svojom četverogodišnjom ćerkom.
Sent Pol je bio zagušen demonstracijama. Masa se okupila oko kuće guvernera Majka Dejtona, inače belca, koji je izjavio: „Da li bi se ovo dogodilo da je vozač bio belac, da su putnici bili belci? Ne mislim da bi se onda desilo". To je bila snažna izjava od strane guvernera belca u uglavnom beloj državi, skoro dve godine nakon što je policajac belac ubio crnog nenaoružanog tinejdžera Majkla Brauna u Fergusonu, u istoj državi.
Guverner je takođe dodao da niko ne bi trebalo da bude upucan „jer je imao slomljeno stop svetlo na automobilu". To ubistvo je pokrenulo nacionalni pokret protiv policijskog nasilja. Ubijeni Kastil je rekao policajcu da ima pištolj kod sebe i da je za njega imao dozvolu za nošenje.
Nije jasno da li je to igralo ikakvu ulogu u čitavom slučaju. Njegova devojka tvrdi da im je policajac rekao da podignu ruke, a potom da Kastil pokaže vozačku dozvolu i osiguranje. Kada je vozač krenuo rukom ka zadnjem džepu pantalona da bi izvadio novčanik, odjeknuli su pucnji.
Dan pre tog ubistva crnca iz Minesote u glavnom gradu države Luizijane, Baton Ruž, dva policajca upucala su Altona B. Sterlinga, Afroamerikanca starog 37 godina. To se dogodilo dok su pokušavali da ga uhapse. Ubistvo je uhvaćeno na video snimku koji je privuklo veliku pažnju kada se pojavio na internetu sledećeg dana, u sredu. Održani su protesti i komemoracija, a Ministarstvo pravde pokrenulo je istragu po pitanju kršenja građanskih prava. Ubijeni Sterling imao je podugački spisak svoje kriminalne istorije, ali nije bilo jasno da li su to znali policajci u trenutku kada su pucali.
Inače, tokom prošle godine policija je ubila 1.146 ljudi, od tog broja 581 belca i 306 crnaca, 195 latinosa i 13 Indijanaca. Takođe su ubili 28 ljudi azijskog ili pacifičkog porekla. U odnosu na celokupni broj stanovništva, proporcionalno najveći broj ubijenih su Afroamerikanci.
U ovoj godini, po podacima do 11. jula, ubijeno je 574 ljudi. To bi bilo 281 belaca, 140 crnaca, 88 latinosa, 13 Indijanaca (već je dostignuta prošlogodišnja cifra) i 12 ljudi azijskog ili pacifičkog porekla. Dobar broj tih ubistava mogu biti opravdana jer su se dogodila tokom, recimo, oružanih pljački, ali problem je što su mnoga ubistva od strane policije bila bez ikakvog objašnjenja. Naročito u slučajevima kad žrtva nije bila naoružana. Još veći problem je što policajci ubice uglavnom ne bivaju optuženi i veoma retko osuđeni.
Nakon što je policija ubila dva crnca, jednog u Sent Polu i drugog u Baton Ružu i nakon što je crnac ubio pet policajca i ranio sedam u Dalasu, širom zemlje neprekindo se održavaju protesti građana.
U državi Koloradu, u glavnom gradu Denveru demonstranti su protestovali ispred zgrade njihovog parlamenta. Tamo demonstranti nisu hteli da blokiraju saobraćaj i uglavnom su mahali transparentima u gradskom parku. Policija je sve posmatrala iz prikrajka i na ostajanju. U Džordžiji su vlasti najavili da će se parkovi u glavnom gradu Atlanti zatvarati u 11 sati uveče. Ko se nađe u parku nakon toga biće upozoren, a ako ga ne napusti biće uhapšen.
U Atlanti demonstranti su svakoga dana šetali do vile guvernera Džordžije. Preko vikenda oko 15.000 ljudi redovno učestvuju u protestima. Tokom demonstracija oko 20 ljudi je uhapšeno do sada iz raznoraznih razloga.
U državi Ilinois, u srezu Čikaga redovno se organizuju demonstracije, a neke od tih protesta organizovale su preko društvenih mreža grupa tinejdžerki koje podvlače da protesti moraju da budu miroljubivi. Građani se okupljaju u parku koji se prostire duž obale Jezera Mičigen.
Demonstracije u Čikagu su bile relativno miroljubive, mada je policija u subotu nakon pucnjave u Dalasu uhapsila 16 ljudi. U gradu Luizvil, u državi Kentaki, dnevnik Kurijer-Džurnal izveštava, protestvuje se ispred zgrade policije sa namerom da se ubede belci da podignu glas protiv rasnih ubijanja.
U državi Luizijani organizacije za ljudska prava kritikuju policiju zbog načina kako tretiraju demonstrante. Američki savez građanskih prava iz Luizijane tvrdi da je policija iz Baton Ruža koristila „nasilne, vojne taktike na grupacije ljudi koji su se miroljubivo okupljali da bi protestvovali protiv ubistava od strane policije".
Inače, tamo je policija tokom poslednjih demonstracija uhapsila 200 ljudi. Lideri grada Menfis u državi Tenesi su pozvali prestavnike građana koji protestvuju na razgovor da bi se rešio problem blokiranja glavnog mosta preko reke Misisipi. Saobraćaj na autoputu Interstejt 40 bio je blokiran satima tokom protesta Život crnaca važi.
Policija je pokušala da zaustavi demonstrante, ali su oni već bili stigli na most i uhvatili se za ruke u lanac koji nije mogao da se raskine bez veće upotrebe sile. Bilo ih je više od hiljadu. Inače, demonstranti protestvuju na ulicama širom Amerike. U većim gradovima kao što su Njujork, Čikago, Filadelfija, Atlanta i drugim, kao i u manjim mestima.
A čoveka koji je prvi postavio na internetu video snimak ubistva Altona Sterlinga su uhapsili sledećeg dana pod „lažnom optužbom". Kris Ledej, koji radi kao mehaničar avijacijske opreme, dolazeći na posao vojnu bazu rezervista u Džordžiji bio je zaustavljen na kapiji, okružen s desetak vojnih policajaca i oboren na zemlju da ne bi mogao da beži.
Tokom hapšenja prvo mu je rečeno da ga hapse zbog fizičkog napada na neku nepoznatu osobu, a potom da je optužen zbog nekoliko neplaćenih kazni za parkiranje. Proveo je noć u zatvoru i morao je da plati preko 1.200 dolara kaucije. Optužen je da nije platio kazne, stare nekoliko godina, i suspendovana mu je vozačka dozvola.
On smatra da mu je policija „napakovala" hapšenje zbog snimka koji je on pustio na Fejsu, a koji se naglo širio po Fejsu, Tviteru i Istagramu, kad su ga kasnije videli milioni ljudi. Istini za volju, samo je jedno lice optuženo za kriminalno delovanje, a to je bio Remsi Orta koji je snimio scenu kada je policajac u Njujorku zadavio Erika Garnera, prodavca cigareta na komad. Od kako se pojavio taj snimak, policija mu je stalno bila za petama i često ga maltretirala. Konačno je optužen zbog ilegalnog posedovanja oružja i opojnih droga. Osuđen je na četiri godine zatvora.
Ubistvu Altona Sterlinga prisustvovao je još jedan svedok, svedok koji je sve snimio, Abdula Muflahi. Abdula Muflahi je rođen u Jemenu, a živi u Baton Ružu i tamo ima jednu popularnu bakalnicu. Upucavanje Sterlinga dogodilo se baš ispred Abduline radnje i sigurnosne kamere su snimale čitav događaj, kao što je i sam Abdula sa svojim mobilnom telefonom. Policiji se to nije dopalo.
„Tretirali su me kao da sam kriminalac", kasnije je ispričao Muflahi čuvenom internet sajtu AlterNet, „ja sam bio samo svedok". Muflahi i Sterling su bili prijatelji, a njegov snimak pokazuje da ubijeni nije držao pištolj ili prestavljao bilo kakvu opasnost za policajce. Upucan je šest puta dok je ležao na tlu.
Odmah nakon što je ubijen Sterling policajci su ušli u Abdulinu radnju i bez sudskog naloga konfiskovali ceo sigurnosni sistem i njega lišili slobode. Držali su ga na zadnjem sedištu policijskih kola nekih četiri sata i nisu mu dozvolili da ode u svoj klozet u radnji, niti su mu dali flašicu vode.
Bez ikakve odluke suda, policija mu je zabranila da uđe u sopstvenu radnju. To je trajalo šest sati, a onda su mu dali sudski nalog za pregled bezbednosnih kamera mada su one već bile odnete mnogo ranije. Muflahi je podneo krivičnu prijavu, a video koji je on snimio je onaj isti koji je Ledej raširio po internetu. Bez obzira na tretman koji su doživeli, ni Ledej ni Muflaki kažu da ne žale što su to uradili. Muflahi je bio precizniji: „Mi smo svi ljudi i trebalo bi da tretiramo jedan drugog s poštovanjem i ljubavlju… Ne bih mogao da živim sam sa sobom da sam okrenuo leđa prijatelju Altonu".
U čitavoj toj priči o rasnoj netrpeljivosti u Americi ključanju atmosfere dosta doprinose i mediji. Njujork tajms je, na primer, preneo celu „ispovest" šefa policije iz Dalasa i mada novine ništa od toga nisu tvrdile, već samo prenosile šefove reči, doprinele su jačanju zategnutosti.
Nakon što je Dalas morning njuz objavile naslov „Dalaški snajperista je bio sam", u drugom paragrafu teksta je i dalje stajalo: „Četvorica dalaških policajaca i policajac metroa su upucana i ubijena u koordiniranom snajperskom napadu…" Ti nekorektni podaci preneti su i u međunarodnoj štampi.
Britanski Mirou je objavio da je odgovornost za upucavanje policajaca u Dalasu preuzela Grupa crne moći. Možda je vrhunac dezinformacija i širenja panike postigao Njujork post koji je preko cele naslovne strane stavio „Građanski rat".
Razumljivo je da dalaška policija nije mogla da shvati da je jedan čovek s puškom može da upuca tuce policajaca, ali poruka koju su poslali o „velikoj konspiraciji" teško naoružanih crnaca koji su započeli rasni rat u Americi sledi stereotip o „tajnim pripremama one druge strane".
A „ona druga strana" su crnci „koji nam rade o glavi". To što su mnogi šefovi policije i sami crnci ne menja rasističke poruke, jer „crnac i nije crnac kad je na položaju belca". U svakom slučaju, Njujork tajms je objavio ono što je u tom trenutku imao na raspolaganju, a pucnjava je počela u devet sati uveče i nije bilo mnogo vremena za čekanje, ali Njujork post je napravio naslovnu stranu samo sa namerom da proda što više novina. Ukoliko se pri tome poseje nešto panike – nikom ništa.
Pri rođenju bele bebe mogu da očekuju da žive četiri godine duže od crnih. Kasnije u životu proporcionalno broju stanovnika broj ubijenih od strane policije dva puta je više kod crnaca nego belaca.
A rasno profilisanje policije znatno doprinosi broju ubijenih crnaca. Drugim rečima, policija namerno zaustavlja više automobila sa crnim vozačem nego sa belim. Ako policija zaustavi crnca to lako može da dovede do lažnih ili preteranih sudskih optužbi, kazni koje su veće od počinjenog kriminala i kriminalne istorije koje ga prate celog života. Lakše može da završi na doživotnoj robiji ukoliko ne bude već ubijen na ulici.
Jedan njujorški policajac tajno je snimio kako ga je nadređeni prisiljavao da koristi rasno profilisanje. Njegov šef mu je objašnjavao da najveći broj kriminala učine crnci i Latonisu starosti od 15 i 19 godina i da bi njih trebalo zaustavljati u saobraćaju jer je najverovatnije da će na kompjuteru oni „iskočiti" kao tražena lica. Šef ga je pitao koga on zaustavlja, a policajac je rekao da zaustavlja svakoga ko načini saobraćajni prekršaj.
Tu je njegov šef počeo da se nervira jer policajac nije mogao navodno da shvati da mora da zaustavlja mlade ljude obojene boje kože. Šefa je najviše nerviralo što je policajac zaustavio tokom više meseci patroliranja samo dvojicu crnaca. Policajac je insistirao da su od crnaca samo ta dvojica na mestu gde on kontroliše saobraćaj učinili prekršaj. Njegov šef nije bio zadovoljan, a čitava stvar je završila na sudu jer je policajac insistirao na svom načinu obavljanja posla i tužio je policiju, a imao je i audio snimak da potvrdi pritisak svog nadređenog.
Profilisanje crnaca od strane policije događa se i na višim mestima i sa „većim zverkama". Naime, senator iz Južne Karoline koji je jedan od jedine dvojice crnaca u američkom Senatu, i republikanac, govorio je u toj ustanovi o ličnom iskustvu profilisanja.
Rekao je da je tokom jedne godine sedam puta bio zaustavljen u saobraćaju i kako su ga jedna policijska kola pratila duže vreme jer su čekali na razlog da ga zaustave. Takođe je govorio kako je jednom pokušao da uđe u Senat i to noseći na reveru značku koja se izdaje samo senatorima. Tada ga je zaustavio policajac iz obezbeđenja i rekao mu: „Značku prepoznajem. Vas – ne. Pokažite mi legitimaciju."
Malo je vredelo što su ga iz vrha kongresne policije zvali iste večeri da bi mu se izvinili. To je bio treći telefonski poziv koji je dobio zbog sličnih događaja od kako je od 2013. postao senator. „Osećao sam ljutnju, frustraciju, tugu i poniženje što dolazi osećanjem da na tebe ciljaju nizašta drugo već zbog onog što jesi", izjavio je na senatorskom podu ovaj konzervativni političar dodavši da on sve u svemu ne vidi nikakav razlog ili opravdanje da se napadaju policajci.
A1. I policajce ubijaju ?
U nedelju 17. jula u Baton Ružu iz vatrenog oružja ubijena su tri policajca i troje je ranjeno. Pucnjava je počela u devet sati ujutru kod jedne benzinske pumpe. Javljeno je da je osumnjičeni napadač ubijen, ali je šerif obavestio da se traga za još „najmanje" dvojicom. Napadač, ili napadači, bili su naoružani jurišnom puškom, najverovatnije civilne verzije.
Inače, pre te pucnjave od početka ove godine ubijena su 26 policajca širom Amerike. Bilo je najmanje 11 zaseda s namerom da se ubije neki policajac. Poslednja, do poslednjih događaja, velika zaseda pripremljena za policajce dogodila se krajem 2009. godine u jednom kafiću u gradu Lejkvud u državi Vašington. Revolveraš je ušao u kafić u kome su sedela četiri policajca radeći nešto na svojim laptopovima i otvorio paljbu. Sva četvorica su ubijena. Ubica je u izmeni vatre s policijom ubijen dva dana kasnije.
Prošle godine sve u svemu ubijen je 41 policajac, a najveći broj ikad tokom jedne godine bio je 2007. kada je ubijeno 70 policajaca. Inače, nakon pucnjave u Dalasu, sledećeg jutra, policajci su zaskočen i pogođeni u Sent Luisu, država Mizuri, i u Valdosti, u Džordžiji. Policajac iz Valdostija je pogođen više puta. Jednom u donji deo stomaka odmah ispod pancir prsluka. Iz Tenesija je takođe javljeno da je pucano na policajce, ali niko nije bio pogođen.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
PRIJATELJI „VLADE U SRBIJI“: ZAMAGLJIVANJE STVARNOSTI I TRGOVINSKE VEZE SA BOGATIM KATAROM !!!
Vladarska porodica iz Katara, poznata po finansiranju islamskih terorista, planira da ulaže u Srbiju. Uslov svih uslova za katarske investicije uvek je izgradnja mamutske džamije. Osim toga, bogati šeici najstrože zabranjuju bilo kakvo prikazivanje hrišćanskih simbola u muhamedanskim zemljama, ali zato obilato finansiraju sve one koji u Evropi zagovaraju primenu šerijata i prelazak u islam.
Milan Malenović
Posle Ujedinjenih Arapskih Emirata u Srbiju treba uskoro da stigne još jedan „investitor" iz Persijskog zaliva. Radi se o Kataru, sa čijim tadašnjim emirom Abdulom ibn Naser ibn Halifa al Tanijem i ministrom spoljnih poslova Halidom bin Mohamedom al Atijahom je 12. aprila 2015. razgovarao prvi potpredsednik Vlade Srbije Ivica Dačić. Kao prvi rezultat zbližavanja dve zemlje otvorene su ambasade u Beogradu, odnosno u Dohi.
Već krajem maja je ministar trgovine Rasim Ljajić objavio da je usaglašen Sporazum o ekonomskoj, trgovinskoj i tehničkoj saradnji Srbije i Katara, a za naredne dane je najavio i Sporazum o uzajamnom podsticanju i zaštiti ulaganja.
Prvi kontakti između vlada Srbije i Katara uspostavljeni su početkom 2013. godine, kada je počelo i intenziviranje odnosa sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ali pošto Aleksandar Vučić nije našao ni jednog člana vladarske porodice ove zemlje sa kojim bi se družio u hotelskim sobama, kao svojevremeno sa prestolonaslednikom Abu Dabija šeikom Muhamedom bin Zajedom Al Nahjanom, saradnja dve zemlje je bila spora.
Katar je poluostrvo na obali Saudijske Arabije u Persijskom zalivu, nezavisnost od Velike Britanije je stekao 1971. godine, a već više od vek i po njim vlada porodica Tani iz koje potiče i sadašnji emir.
Po političkom uređenju Katar je apsolutistička monarhija u kojoj premijera određuje emir i to isključivo od članova sopstvene porodice. Zahvaljujući trećim najvećim zalihama prirodnog gasa u svetu Katar je jedna od najbogatijih zemalja sa godišnjim bruto društvenim proizvodom od 98.000 dolara po glavi stanovnika.
Po prvim izveštajima, katarske kompanije su zainteresovane da u Srbiji ulažu u izgradnju RHE Bistricu i RHE Đerdap 3, kao i u agrar.
Među kompanijama koje se pominju kao mogući investitori nalazi se i QEWC (Qatar Electricity & Water Company) koja pripada katarskoj državi (43 odsto), kompaniji Qatar Petroleum (10 odsto) i Qatar National Bank (5 odsto).
Kako država Katar poseduje sve akcije Qatar Petroleuma i polovinu akcija Qatar National Bank, a porodica Tani je faktički feudalni vlasnik države, to znači da i QEWC kontroliše emir. Kao, uostalom, i sve ostalo u ovoj državi.
Porodica Tani spada u najbogatije klanove na svetu. U inostranstvu investira isključivo ako joj se u dotičnoj zemlji odobri izgradnja gigantske džamije. U irskom gradu Kork za 800.000 evra emirova porodica je izgradila veliku džamiju, na Siciliji se gradi najveća džamija Italije, a od nekadašnje najveće arene za borbu bikova u Barseloni trebalo bi uskoro da nastane ogromna džamija. Katarski emir je platio i izgradnju džamije u Kopenhagenu, glavnom gradu Danske.
Osim izgradnje džamija emir finansira i terorističku organizaciju Islamska država čiji pripadnici su nedavno javno pozvali na ubijanje nemuslimana na Balkanu, a najviše u Srbiji i Republici Srpskoj.
Uoči posete emira Vašingtonu februara ove godine egipatski mediji su objavili kako je vlada u Dohi stavila na raspolaganje 34 transportna aviona za prevoz municije, oružja i drugog ratnog materijala islamističkim milicijama u Libiji.
Čak je i egipatski predstavnik u Arapskoj Ligi, Tarik Adel, javno optužio emirat da pomaže teroriste. Zbog toga je početkom ove godine Katar svog ambasadora u Kairu pozvao na konsultacije, što se u diplomatiji čini uvek kada želi da se izrazi protest .
Katar je uložio stotine miliona dolara u palestinsku terorističku organizaciju Hamas, čiji vođa Halid Mašal živi u Dohi. Sa druge strane, postoje ozbiljni analitičari u arapskom svetu, kao na primer Ahmed Musa iz Egipta, koji smatraju da Katar po potrebi služi interesima Izraela i SAD i pokušava da destabilizuje arapske države.
Zahvaljujući investicijama od 30 do 50 milijardi evra godišnje, dinastija Tani je u Evropi i SAD sebi obezbedila nedodirljivost. Katar je vlasnik, na primer, zgrade u Parizu u kojoj je ambasada Sjedinjenih Američkih Država, izveštava nemački nedeljnik Kopp.
U posedu vladarske porodice Tani su: italijanska modna marka Valentino, londonska robna kuća Harrods, pariski fudbalski klub Pari Sen-Žermen (Paris Saint-Germain), paketi akcija Poršea, Folksvagena i Hohtifa u Nemačkoj, 20 odsto kompanije koja je vlasnik londonske berze, akcije juvelirnice Tifani i banke Barckleys…
Čak je i banka Credit Suisse, jedna od najvećih svetskih finansijskih institucija, u rukama radikalnih islamista. Qatar Holding poseduje 16,5 akcija ove banke, a još osam odsto je u rukama Olayan Group iz Saudijske Arabije.
U 2014. je Deutsche Bank objavila kako je prodala 69 miliona svojih akcija po pojedinačnoj ceni od 29,20 evra preduzeću Paramount Services Holdings Ltd. Iza ove firme, koja je postala vlasnik šest odsto kapitala najveće nemačke banke, stoji šeik Hamad bin Džasim bin Džabir Al Tani, rođak sadašnjeg emira Tamina bin Hamada Al Tanija.
Posle intervencije Katara, firme Swatch, Tissot i Victorinox u islamskim zemljama više ne koriste reklamu na kojoj je švajcarska zastava, zbog belog krsta koji se na njoj nalazi. Nasuprot svojoj težnji da zaustavi reklamiranje hrišćanskih vrednosti u muhamedanskom svetu, članovi porodice Tani finansiraju one koji šire islam u hrišćanskim zemljama.
U svojoj knjizi „Nemačka kao Meka, tiha islamizacija" nemački publicista Udo Ulfkote iznosi dokaze kako emir direktno finansira zagovornike primenu šerijata u Nemačkoj i verske učitelje koji putem medija šire islam u Evropi.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
POTSEĆANJE NA DEO UČINKA STRANIH OBAVEŠTAJNIH SLUŽBI U OSTVARIVANJU CILJA RAZBIJANJA SRBIJE
“Svu materijalnu moć uložićemo za otupljivanje i zaglupljivanje ljudi. Ljudski mozak i svest mogu se izmeniti. Posejaćemo haos, neprimetno ćemo ih uputiti da veruju u pogrešne stvari. Naći ćemo saveznike i istomišljenike svuda pa i u samoj Rusiji. Rezultat će biti konačno gubljenje samosvesti.
Neprimetno, ali aktivno i stalno, doprinosićemo zaglupljivanju činovnika i stvaranju neprincipijelnosti. Čast i državni poredak predstavljaće nešto prošlo i nepotrebno, što će se ismejavati. Biće pojedinaca koji će uvideti šta se događa. Njih ćemo učiniti bespomoćnim, izložićemo ih podsmehu…”
A pojedini detalji ove priče sa naših prostora su se možda odigrali baš kako je opisano, a neki možda i nisu , i o njima ćemo saznati mnogo kasnije, tada kada nam ni jedan državni interes više neće biti značajan i onda kada naša svest bude takva, da od drveta ne razlikujemo šumu…!!!!
©Geto Srbija
materijal naveden
BROJAČ PARA: AKCIJA „PREUSMERAVANJA“ SREDSTAVA KAO ZAMETANJE TRAGA DONACIJA, DO DUŽNIČKOG ROPSTVA SRBIJE
Na internet portalu "Vesti online" 17. septembra 2014. godine objavljena je vest da je u Obrenovcu, koji je pretrpeo ogromnu ljudsku i materijalnu patnju u majskim poplavama, obnovljeno samo deset kuća! Vesti iz svih krajeva u unutrašnjosti Srbije, gde su poplave odnele čitava imanja, kuće i sve što je narod mukom godinama sticao, govore da situacija nije ništa bolja. Vučićev režim se pravda da nema para! Direktor vladine kancelarija za pomoć poplavljenim područjima, Marko Blagojević, izjavio je 16. septembra da su "…od 115 miliona evra donacija, 80 miliona evra sredstva iz pretpristupnih fondova, i to nepotrošena sredstva iz 2012. u iznosu od 30 miliona evra i 50 miliona evra namenjenih za ovu godinu, koja će iz namena za koje su odobrena biti preusmerena za obnovu zemlje…". Dakle, Blagojević tvrdi da raspolaže jedino sa 30 miliona evra! Sve ostalo je magla i dim! Gde su onolike pare, pitaju se građani koji žive u kolektivnim centrima i koji zimu dočekuju bez krova nad glavom.
NIkola Vlahović
Dana 21. maja ove godine, dok su još trajale katastrofalne poplave koje su zadesile Srbiju, predsednik vlade Aleksandar Vučić, na konferenciji za štampu, saopštio je da će spisak svih donatora koji su prvi pomogli unesrećene ljude, biti objavljen "za sedam dana". Takođe, obećao je i da će
Oni koji su dobro upućeni u Vučićev karakter i navike, odmah su posumnjali u ovu njegovu izjavu. Ipak su pare u pitanju, a on ne voli da se o tome javno izjašnjava.Već 8. juna, Vučić na ponovljeno pitanje izjavljuje: "…Vlada Srbije će u narednih sedam dana postaviti na svojoj internet adresi spisak svih pojedinačnih donatora koji su odvojili sredstva za pomoć ugroženima od poplava".
Ubrzo, kad su ga novinari podsetili na dato obećanje, Vučić je rekao: "…Za to nam treba toliko vremena, jer mora svaki donator da bude pozvan i da da saglasnost da želi da mu se objavi ime i iznos donacije. Moramo da proverimo, dakle, ko ne želi da bude objavljen".
Kad već nije znao da objasni razloge zbog kojih se spisak donatora krije (i kolika je veličina donacija), Vučić je potegao poslednji "argument" pa je rekao da će "…ubrzo pasti priliv sredstava, pa neće biti potrebe da se svakodnevno zove veliki broj donatora i da se pitaju da li dozvoljavaju da njihovo ime bude objavljeno na internet adresi Vlade Srbije"!?
Odgovarajući u Skupštini 31. jula 2014. na poslaničko pitanje zbog čega lista donatora još nije objavljena, Vučić se izvinio i rekao da će podaci biti objavljeni do 4. avgusta.
Zašto je Vučić ovoliko dugo krio imena donatora i visinu njihovih donacija? To je postalo jasno tek kad je 28. maja ove godine, kad je Vučić izjavio da bi želeo da novcem za obnovu zemlje upravlja neko iz nevladinog sektora i najavio da će tu odgovornu dužnost ponuditi programskom direktoru Ce-SID-a Marku Blagojeviću.
Govoreći za RTS, Vučić je doslovno rekao da ne želi da taj posao obavlja neko od ministara, već neko iz nevladinog sektora, koji bi kontrolisao gde ide novac. „Želim da izbegnem priče kako je neko zaradio!", rekao je tada Vučić. Sasvim prirodno za njegov način vladanja rezonovao je: zašto da neko zna, koliko će i on i njegova družina opljačkati?
Ubrzo, Vučić je svom snagom napao ojađeni narod koji je tražio bilo kakvu pomoć od države zbog poplavljenih kuća i uništene imovine. Grmeo je sa svih televizijskih kanala kako je "lično video" da su neke opštine izašle sa zahtevima koji nisu realni: „Kada sam postavio pitanje predsedniku jedne opštine kako je došao do sume od 973 miliona štete u poljoprivredi, a sva zemlja ukupno ako bi neko želeo da je kupi ne vredi toliko, i svega je 70 grla izgubljeno, odgovora na moje pitanje nije bilo".
Vučić je, dakle, bez ikakve stručne procene unapred sam "procenio" da je šteta manja nego što jeste. Tako je počela kampanja zastrašivanja građana, u koju se kasnije uključio i Vučićev "brojač para" Marko Blagojević, koji je na jednoj konferenciji za štampu, na pitanje kad će krenuti isplate postradalih, neartikulisanim glasom povikao: "Ne dam!".
Od kraja maja do polovine septembra meseca, lagano je ubijana svaka nada da će postradali u poplavama doći do, kakve-takve nadoknade za svoje patnje.
Počela je da se bliži jesen, a slučaj donacija za postradale u poplavama, za Vučića i njegov klan, postao je drugorazredna tema. Pare koje su zaista stigle u Srbiju, negde su nestale. Vučić sigurno zna gde su. Laži o brzoj izgradnji porušenih kuća i obnovi infrastrukture, ostale su samo laži.
Biće meda, dok je Muhameda
Prateći paralelno vesti o stizanju donacija za poplavljene u Srbiji, i izjava funkcionera Vlade Srbije, nije teško zaključiti da para ima, ali da su usmerene u pravcu koji odgovara Vučićevoj vlasti, a ne na ruke onih kojima su namenjene.
Silnih šeikovih deset obećanih miliona dolara kojima je Vučić mahao, jednostavno, nema. Ili, ako ih ima, nijedan dolar nije došao u ruke unesrećenih u poplavama. Činjenice na terenu govore da u svim poplavljenim područjima, najveći deo postradalog stanovništva dočekuje zimu bez ikakve pomoći države.
Sa koliko drskosti i samouverenosti je Vučić krajem maja meseca pominjao obećanu donaciju Šeika Muhameda iz Emirata, govori i njegova izjava: "…I dok neki ovde zbijaju neslane šale s njim i bukvalno mu prebrojavaju zube, on je iz svog džepa izvadio milione dolara da bi pomogao ljudima u Srbiji. Svaka mu čast na tome! Šeik je uplatio Srbiji više novca za pomoć žrtvama poplava od SAD, EU i Rusije zajedno! Princ prestolonaslednik Abu Dabija insistira, pritom, da se od njegove pomoći ne pravi nikakav spektakl i zauzvrat ne traži apsolutno ništa. On je u ovom jako teškom trenutku za Srbiju dokazao da nam je jedan od najvećih prijatelja na celom svetu. Činjenica da je on sam Srbiji dao više novca nego najveće svetske sile dovoljno, valjda, govori sama za sebe."
Ni do današnjeg dana nije poznato da li je i koliko je šeik Muhamed donirao poplavljene u Srbiji i gde se taj novac nalazi. Upućen tvrde da nije dao ni prebijene pare.
Da bi sakrio istinu, Vučić se nije mnogo dvoumio šta da izjavi pa je ljutito odogovorio na to pitanje ovako: "…Opet vam kažem, šeik ne želi da se hvali tim parama...Dovoljno je valjda reći da je on sam uplatio Srbiji više nego Rusija, Amerika i Evropska unija zajedno!"
Na računu kojim raspolaže Marko Blagojević, prema njegovoj tvrdnji, nema više od 30 miliona evra. Ovo Blagojević potvrđuje nedavnom izjavom u kojoj razotkriva strašnu istinu da nikakvih silnih miliona nema i da su sredstva kojima raspolaže mizerna: "…Sa bilateralnim donatorima svakodnevno pričamo o nameni petnaestak milion evra njihove pomoći, koliko je obećano na toj konferenciji i o projektima koje smo spremili.
Želeli bismo da ta pomoć u najvećoj meri ode na obnovu sistema za zaštitu od poplava. Jer, džaba nam popravka kuća, na koju ćemo potrošiti skoro 30 miliona evra, ako će objekti ponovo biti poplavljeni…".
Što da im dajemo i tih 30 miliona evra, ako će biti opet poplavljeni, glasno razmišlja Blagojević, verno tumačeći Vučićevu strategiju o skrivanju donacija.
Vučića je u "kampanji" prikrivanja visine donacija pomogla i ministarka za evropske integracije Jadranka Joksimović, koja je hladnokrvno ponovila ono što je njen šef rekao: "…Zaista svi veoma cenimo ono što je učinio šeik Muhamed. A što se tiče EU, svakako će i iz njihovih fondova doći najveća pomoć koja će premašiti iznos svake pojedinačne uplate".
Gde su pare?
Ono što je Jadranka Joksimović prećutala, to je istina o donatorskoj konferenciji za poplavljena područja na Balkanu, koja je održana u Briselu 16. jula ove godine.
A, činjenice govore sledeće: Danska je za pomoć poplavljenima u BiH donirala sedam miliona evra, Nemačka je takođe za BiH izdvojila pet miliona evra, Pakistan 740.000 evra, a Egipat 25.000 evra. Jermenija je jedina Srbiji uplatila 74.000 evra.
I to je sve što je Srbija od "prijatelja" iz Evropske unije dobila u prvih mah kao donaciju. Istina je da je kasnije Evropska unija odobrila samo "povoljne" kredite. Ali, šta je sve ovde prikazano kao donacija a zapravo je kredit, to je pitanje kojim bi se u svakoj ozbiljnoj državi bavio nadležni javni tužilac. Ali, ne i u Srbiji…
Kako shvatiti tvrdnju Marka Blagojevića, da je od 995 miliona evra, koliko je Srbiji stavljeno na raspolaganje od donatora, 115 miliona čiste donacije a ostalo su povoljni zajmovi?
Gde su nestale te pare, ako ih je uopšte bilo, jer i Blagojević tvrdi da raspolaže samo sa 30 miliona evra? Građani Srbije ne znaju ni ko je ni koliko je donirao novca za poplavljene, a još manje znaju ko je sve odobrio "povoljne" kredite, osim starih zelenaša, Svetske banke, EBRD i MMF-a?
Gde su milioni koji su prikupljeni od SMS poruka, gde je novac od donatora iz dijaspore, koliko ga je bilo i gde mu se trag izgubio?
Zanimljiv je primer zajma od japanske vlade. Japanska vlada odobrila je Srbiji posebno povoljan zajam od 40 miliona evra, s kamatom od 0,01 odsto, uz rok otplate od 40 godina, s periodom počeka za otplatu kredita 10 godina.
Na ovu ponudu Japanaca, Vučić i Blagojević su odmah reagovali rečenicom: "…Ovaj kredit vlada će prvi razmatrati. Svetska banka nam je, takođe, odobrila izuzetno povoljan i hitan zajam od 120 miliona evra za obnovu koji možemo već sad da trošimo, jer on podrazumeva da nam se pare potrošene iz budžetskih ili drugih izvora kasnije nadoknade".
Blagojević se istrčao, pa je rekao da se postojeći zajmovi Svetske banke za puteve, koji su već uračunati u postojeća zaduženja države, mogu "preusmeriti", pravdajući se da bi na taj način bilo izbegnuto povećanje javnog duga?!
Zašto bi ta sredstva namenjena putevima preusmeravali u humanitarne svrhe, ukoliko novca ima? Naime, Blagojević i Vučić uhvaćeni su u laži (i lošoj koordinaciji tih laži) više puta. Njih dvojica na smenu govore kako su, od 115 miliona evra donacija, 80 miliona evra sredstva iz pretpristupnih fondova EU, i to nepotrošena sredstva iz 2012. u iznosu od 30 miliona evra i 50 miliona evra namenjenih za ovu godinu, koja će iz namena za koje su odobrena biti preusmerena za obnovu zemlje.
Blagojević je tvrdio čak i to da je Evropska banka za rekonstrukciju (EBRD), spremna da poveća i preusmeri sredstva dodeljena javnom i privatnom sektoru u Srbiji (do 300 miliona) evra i da će ona biti dostupna za obnovu u javnom sektoru.
Drugim rečima, ako taj novac (krediti i samo krediti!) stigne, pašće u Vučićeve ruke "za budžetsku potrošnju" i, naravno, stranačke potrebe SNS-a. "Obnova u javnom sektoru" je termin koji Vučić može da upotrebljava kako god hoće. I da izabere da taj novac deli kome hoće.
Vučić je u par navrata pominjao i "sredstva" (kredite) u visini do 100 miliona evra namenjena malim i srednjim preduzećima u Srbiji, iz Fonda za razvoj opštinske infrastrukture (MIDF), koja takođe mogu biti iskorišćena za obnavljanje opštinske infrastrukture u oblastima pogođenim polavama.
Akcija "preusmeravanja" stvarnih i potencijalnih kredita, organizovana je sa ciljem da se zametne trag donacijama! Jer, donacije ne mora nikome da vraća, a krediti će vraćati građani i neka druga vlada.
Evropska banka za rekonstrukciju je već sa Unikredit bankom u Srbiji potpisala dva ugovora o kreditiranju privatnog sektora u Srbiji u iznosu od 50 miliona evra, pri čemu oba zajma mogu biti iskorišćena za finansiranje projekata u poplavama pogođenim područjima.
Jasno je da Evropsku banku (kao i MMF i Svetsku banku) ne zanima u kom pravcu idu sredstva, nego kako da Srbiju još više udavi novim dužničkim ropstvom. Vučićev privremeni i prolazni režim samo je jedan od instrumenata dugoročnog porobljavanje ove zemlje.
"…Više prihvaćenih nego odbijenih"
U Kancelariji za pomoć i obnovu poplavljenih područja, kojom direktno rukovodi Marko Blagojević, pod komandom Aleksandra Vučića, tvrde da danonoćno rade kako bi svi građani ušli u kuće do početka grejne sezone.
Da su u pitanju čiste laži, govore i podaci iz ugroženih opština koji ovih dana pristižu. Organizator nedavnih protesta građana Obrenovca, koje je izigrao Vučićev režim, Dragan Murar, izjavio je za "Franfurtske Vesti" da direktor te Kancelarije Marko Blagojević u javnost iznosi neistine o pravom stanju. Blagojević se pravdao da "posao nije nimalo lak, jer kuća ne može da nikne preko noći, ali se ulažu veliki napori da svi budu zbrinuti na vreme".
Građani Obrenovca uglas govore ono što je Murar saopštio javnosti, da je sagrađeno svega deset kuća donacijama iz privatnog fonda i da su za još četiri postavljeni temelji, kao i da jedna srpska kompanija obnavlja 27 domova u jednoj od obrenovačkih ulica.
Stalno slušamo laži, kažu unesrećeni u majskim poplavama, a dovoljno je otići u obrenovački hotel gde je još uvek 200 ljudi (među njima i dvanaestoro dece) u vojnu kasarnu u kojoj i dalje prinudno boravi 500 građana (među njima 52 dece). Broj Obrenovčana koji su još uvek pod šatorima i u kolektivnim centrima nije poznat, i to Vučićeva propagandna mašina krije.
Laž je i da država radi brzo na isplati kakve-takve pomoći. Vučić preko Blagojevića i njegove kancelarije namerno davi nepotrebnom birokratijom, kako bi ljudi s rešenjima o pomoći čekali što duže.
I Vučić i Blagojević krive za to opštinske administracije, koje, sa druge strane, ne smeju da se suprotstave Vođi, i da mu kažu istinu. On je još u maju zapretio da će u zatvor otići svako ko vrši procene štete, mimo njegovog režima.
Do zime koja je sve bliže, ne postoji mogućnost da građani Obrenovca dobiju svoj krov nad glavom. Materijalna pomoć za oko 12.000 ljudi negde je "zalutala" u režimskim sefovima. Novac koji je podeljen za oko 8.000 domaćinstava je toliko mali i smešan, da sa njim niko ne može da preživi narednih meseci. Samo u Obrenovcu, odbijeno je skoro hiljadu zahteva za materijalnu pomoć, i to je prava slika odnosa Vučićeve vlade prema majskoj tragediji.
Kao da je u pitanju najgori crni humor, njegovi mediji su konstatovali kako je "više prihvaćenih, nego odbijenih". Sigurno je da će i jedni i drugi imati u vidu šta im je ovaj režim uradio nakon preživljene katastrofe. Ovaj narod zna dugo da trpi, ali i da naplati sa kamatom.
I gradonačelnik Valjeva, Stanko Terzić, oglasio se ovih dana izjavom da od države do sada na račun lokalne samouprave nisu stigla nikakva sredstva za obnovu kuća uništenih u majskim poplavama. Terzić je potvrdio sumnje građana Valjeva da je gradska vlada ostala bez ikakve podrške Republike.
Terzić je, ogorčeno, podsetio da je grad na Kolubari 14. i 15. maja bio najugroženiji grad u Srbiji. Od 2.500 podnetih zahteva za naknadu štete od poplava, evidentirano je tek 49 kuća koje treba da se grade. Za 26 objekata doneta su rešenja, za sedam tek treba da se isplati novac, a 10 zahteva je odbijeno. Od 150 zahteva za sanaciju kuća, 143 su rešena, a 54 su pravosnažna.
Šteta od poplava, samo na onome što je do sada utvrđeno, prelazi milijardu i po dinara. Oštećenja na koritu reke Kolubare mere se milionima evra. Iz Ministarstva finansija (dok je Lazar Krstić vršio tu dužnost!) rečeno je nekoliko puta da će za Valjevo stići sredstva iz Evropske investicione banke.
Terzić se sastao i sa Zoranom Drobnjakom, direktorom „Puteva Srbije", pa je bilo dogovoreno da 50 miliona dinara bude uloženo u hitno saniranje saobraćajnica. U pitanju je, između ostalog, asfaltiranje kilometar i po izlazne trake ka Beogradu. Od toga još ništa nije urađeno.
A 1.
Sa kim se Devenport ružno šali?
Cinični šef delegacije EU u Srbiji Majkl Devenport i ministarka bez portfelja zadužena za evropske integracije Jadranka Joksimović potpisali su 25. jula ove godine u Obrenovcu sporazum o odobravanju 30 miliona evra bespovratne finansijske pomoći iz pretpristupnih IPA fondova za obnovu 24 opštine, posle majskih poplava.
Da li Vučić "preusmerava" isti iznos iz povučenih kredita za puteve, kako bi i ova bespovratna sredstva pala u privatne džepove, na račune njegove stranke i njega lično?
I Majkl Devenport se uključio u Vučićevu propagandu pa je tih julskih dana "izrazio očekivanje" da će Srbija dobiti i dodatna bespovratna sredstva iz evropskog Fonda solidarnosti u visini od 40 do 50 miliona evra.
Već polovinom septembra meseca, kad je Evropska unija i zvanično ukinula instituciju Komesara za proširenje, i kad je postalo jasno da je Srbija odbačena na neograničeno dug period, postalo je jasno da je Devenport svesno slagao da će "Srbija imati isti pristup fondovima kao da je već postala članica EU".
Da bude tragikomedija veća, Jadranka Joksimović je čak predala "nacrt verzije aplikacije za sredstva iz Fonda solidarnosti" evropskom komesaru za regionalni razvoj Johanesu Hanu za dodatnim bespovratnim sredstvima u vrednosti od 40 do 50 miliona evra.
Joksimović je, na sva usta hvaleći EU kao najvećeg donatora bespovratne pomoći Srbiji, rekla kako smo "…u programiranju pretpristupnih IPA fondova 2014. godine oko 50 miliona evra uspeli da preusmerimo za sanaciju štete posle poplava. Ukupno između 150 i 160 miliona evra bespovratnih sredstava pomoći dolazi iz EU za saniranje posledica poplava".
A 2.
Dijasporu niko ne pominje
Javnost u Srbiji ne zna koliko je novca za pomoć došlo iz dijaspore za pomoć poplavljenim područjima. Na desetine hiljada naših građana iz Evrope, Rusije, Amerike, Australije i Kanade, poslali su velike svote novca.
Oni koji su ga poslali na račune koje kontroliše Vučićeva vlast, donirali su ga, ne znajući da to čine. Ali su zato strogo kontrolisani mediji javljali samo o akcijama fondacije "Dragica Nikolić". Tamo gde se predsednikova supruga pojavila, tamo su i bili.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
LIČNI STAV: JA NEĆU OVAKO, I ZBOG TOGA PROTESTUJEM!!!
Ako ste primetili, na društvenim mrežama pa i na mreži ,,Fejsbuk,, sloboda govora i mišljenja dobila je svoju punu potvrdu.
Sopstvenici profila izražavali su u velikom stepenu slobodna razmišljanja i mogli su da govore o raznim aspektima življenja, pojava i društvu.
Mogli su da kažu sve ono što ih tišti, ono što im u društvu smeta, da kažu protiv koga su i protiv čega su, da kažu ko im se sviđa i ko ne, koga vole , a i koga ne vole.
Naravno da kažu i koga ili šta, i zašto jako, ali jako ne vole.
Ljudi uveliko pišu poeziju, objavljuju ih javno, tugujući u potaji što im verovatno niko iste, za života, neće objaviti, i poezijom takođe govore o tome šta vole, o ljubavi, ali i o tome šta ne vole, ili šta jako, jako ne vole.
Lično mislim, da je upravo u toj slobodi, u slobodi izražavanja u pisanoj formi, i poseban fenomen koji se zove Fejsbuk.
I, onda, kao rak rana ove slobode, javlja se i stvara afera oko Radomira Počuče.
Ne poznajem lično gospodina Počuču. I nikada, verovatno, ga ne bih ni upoznao da se igrom slučaja nismo susreli,, upravo ovde, na Fejsbuku.
Povod je bio davanje pijeteta arnautskim ,,žrtvama,, od strane tzv. NVO ,,žene u crnom,, i to na dan koji je određen da Srbija i Srbi odaju počast žrtvama fašističkog NATO bombardovanja, počast svim ubijenim tokom bombardovanja SR Jugoslavije, 24. marta 2014. godine.
Na taj dan, uvek se osvrnem, pa i na sopstvenon profilu, na nedužne žrtve, sa suzama i posebnom tugom, na ugašeni život Milice Rakić, na ugljenisane žrtve bombardovanog autobusa, na ruševine mojih gradova, na mostove mog Novog Sada, setim se lepotice Ljiljane Žikić– Karađorđević, srpskog dobrovoljca, koja je poginula 01. aprila i čiju uspomenu na njeno rodoljublje, osim mene, čuva njeno šestoro dece. Setim se i moje rodbine sa Kosova i Metohije, mnogobrojne i umnožene od pre Kosovske bitke do danas.
Setim, jer ih je NATO bombama rasterao tako da polivini rodbine ni traga nemam od tada. Setim se i moje braće, Dojčina, ubijenog iz zasede arnautske poslednjeg dana bombardovanja, ili Tomislava koji je podlegao ranama kada su ga arnauti izbacivali iz stana u Prištini. Setim se i mojih najmilijih kojima je na poklon donet kancer od istih zlotvora kojima sada, vidim , hrlimo…
I onda , u toj tuzi, pojavljuju se ,, žene u crnom,, sa onakvim ,,performansom,, koji samo iritira, izaziva mržnju i bol, koji svakoga normalnog, a ne mora biti ni patriota ni rodoljub, izluđuje ili u najmanju ruku proziva na nelagodnost.
Ta pojava je upravo kažnjiva po Zakonu, jer ,,performans,, jeste javno objavljivanje ideje, a ideja kojom se podstiče diskriminacija ( u ovom slučaju srpskih žrtava ), mržnja usmerena prema pripadnicima nacije ( u ovom slučaju srpske ) je ideja o veličanju ,,tuđih,, neprijateljskih žrtava ( u ovom slučaju šiptarskih ) u sred Beograda, koji predstavlja srpsku prestonicu. ( član 38. Zakona). Naravno, da sve navedeno izaziva i gnev, pa i mržnju, pa i reakciju. I niko od prozvanih ili zvaničnika, ne reaguje.
Reagovao je Radomir. Isto ili slično razmišljanje su imali mnogi na ,,njegovom,, zidu fejsbuka, ja sam dobio povod da imam prijatelja ne FB, istomišljenika. Sećam se i šta je rekao ( napisao). ,, Ovo nije smelo da se dogodi…..,, I..da takve pojave zaslužuju batine. Kao i malo, bezobrazno dete, kada nešto, stvarno, zasere.
A, to jeste bilo to. Taj, performans. I mene su pogodile slike ispred spomenika ,,kod konja,,.Ostali dopisnici su bili daleko suroviji u svojim komentarima… Ali trebalo je naći žrtvu za nauk drugima. I sankcionisati… Ali, pažljivo, sve po Zakonu…. I promeniti svest ljudi… Da ne smeju da se zajebavaju na račun ,,ženskih u crnom,, Nataše Kandić, na račun stranih nalogodavaca, na račun sopstvene slobode………
Pozvan je na razgovor i ekspresno uhapšen. Šarić je hapšen nekoliko godina. Kakav će biti epilog , možemo da naslutimo. Lično mislim da će morati da mu nađu još ,,ponešto,,. No , to ćemo videti, tek…
Dakle, kao što Srbi dobro znaju: ,,Vlast je vlast, bilo Srpska bilo Turska,,
Svaki misleći Srbin protestuje u sebi zbog ovoga. Sve više – ne sme da kaže. Strah je moćna stvar i svaka kuraž se zatire.
Šta će biti rezime?
Hoće li Srbi nakon ovoga promeniti svest?
Hoće li preko noći zavoleti svoje NATO krvnike kao što su ih već zavolele devojčice, slikajući se pod reklamom ,,MI VOLIMO NATO,, umesto da pevaju u nekom horu, na primer?
Hoće li doživeti promenom svesti naknadnu sreću shvativši da nam je NATO učinio veliku uslugu da se preporodimo ( kao što izlete iz nekih ,, kompetentnih,, usta ovih dana)?
Hoće li prestati da vole same sebe i obožavaju Tačija, i ostale zlikovce?
Hoće li prestati da na fejsu pišu ,, neprimerene komentare,, na račun PPV Vučića? Ili bilo koga drugog, jer nemaju drugog mesta to da kažu?
Hoće li preko noći zavoleti homoseksualce, koje smo do juče zvali pederima.?
Hoće li zavoleti naglo Evropu koja svoj kraj ni ne nazire u pojavama ozakonjivanja pedofilije ili seksualnog odnosa sa životinjama?
Hoće li početi, konačno, da mrze Ruse i ostale slovenske narode?
Hoće li se potentni Srbi okrenuti sa simpatijama ,,ženama u crnom,, koje veličaju arnautske žrtve?
Hoće li Srbi shvatiti da trebaju da odgajaju pokolenja čiji će vrh odgoja biti da na mobilnom upute poruku : ,,Ekrem do pobede,,?
Hoće li se Srbi , konačno, rasrbiti????
JA NEĆU!
I ZATO, NAJOŠTRIJE PROTESTUJEM!!!
Dragan Pajantić-FB
Preuzeto sa fejsbuka
©Geto Srbija