Архива
U „UMIRUĆEM“ KRALJEVU ŽIVI SRPSKA SIROTINJA UZ VLADINA OBEĆANJA, DOK AERODROM POKLANJAJU STRANCIMA!!!
Mada je Kraljevo strateški možda i najvažnija urbana i ekonomska teritorija koja gravitira prema Raškoj i granici sa Kosovom i Metohijom, na tu činjenicu se niko u Vladi Srbije ne obazire. Umesto da sve snage budu usmerene u podizanje privrede i spašavanje Kraljeva od potpune propasti, Vučićeva vlada je pripremila podlu strategiju kojom ovaj grad treba da postane "servisna stanica" građana iz sandžačkih opština. Čak ni aerodrom Lađevci nije pretvoren u civilni da bi bio na usluzi Kraljevu i najjužnijim obodima Šumadije, nego sa idejom da on bude usputna stanica za letove privatnih avio kompanija na liniji "vazdušnog mosta" između Turske i Nemačke.
Milica Grabež
Nedavno izgrađena sportska hala u kojoj je odigran teniski meč Dejvis kupa, samo je šminka za potrebe jednog režimskog savetnika i njegove kriminalne družine. U stvarnosti, Kraljevo živi u potpunoj bedi. Sve velike firme, počevši od Fabrike vagona pa da "Magnohroma", postale su plen mešetara i ordinarnih lopova. A vlastodršci oholo tvrde da oko Kraljeva, umesto mutnog i zatrovanog Ibra teče med i mleko
Pre četiri godine, od strane nekoliko konsultantskih kuća, vršene su procene imovine državnih preduzeća u Kraljevu. Za tu procenu zainteresovana je bila i Agencija za privatizaciju. Tako je izračunato da je njihova minimalna vrednost najmanje 30 miliona evra, mada je za većinu preduzeća bilo rečeno da su u lošem stanju zbog propalih privatizacija i da čekaju nove vlasnike. Po svemu sudeći, procene su bile planirano umanjivane, a kasnije nastali događaji, pokazali su i zašto je smišljeno devalvirana njihova vrednost.
Procena vrednosti imovine Fabrike vagona Kraljevo (FVK) nikada nije urađena kako treba. naime, reč je o koncernu koji raspolaže ogromnim površinama gradskog građevinskog zemljišta u centru grada i isturene pogone u Vojnom naselju. Procene lokalnih trgovaca nekretninama, ukazuju da je samo zemljište na kome se fabrika nalazi, najmanje pet puta veća od jedne ranije agencijske procene, prema kojoj cela fabrika ne vredi više od 6 miliona evra!
Da je u pitanju ozbiljna prevara, u kojoj već godinama učestvuju i lovci u mutnom i ministri i kriminalci međunarodnog ranga, govori i podatak da je u aprilu ove godine, delegacija indijske železničke kompanije "Rajts" obišla je pogone Fabrike vagona i uz podršku "domaćina iz Beograda", razgovarala sa poslovodstvom o mogućnostima privredne saradnje. To je bila zvanična vest u medijima, iza koje se krio još jedan pokušaj države (u ovom slučaju Vučićeve vlade), da se naruga radnicima Fabrike vagona i njihovim porodicama.
Sa druge strane, zbog dugovanja za neisplaćene plate radnicima, starih i po 15 godina, kao i duga prema poveriocima, FVK, koja se već nalazi u veoma teškoj situaciji, mogla bi uskoro da ostane bez mašina za proizvodnju.
Došlo je dotle da su januaru ove godine, sudski izvršitelji posle dve održane licitacije, po pravosnažnim presudama, zaplenili četiri struga iz pogona Vagonogradnje u Fabrici vagona, i to po ceni od ukupno 1.200 evra, iako je njihova vrednost i trostruko veća. To je samo najava onoga što će se dalje dešavati. Cilj je zastrašivanje radnika i poslovodstva i dalje umanjivanje vrednosti fabrike.
U ovom slučaju su nam vezane ruke, jer se mašine rasprodaju po pravosnažnim presudama. Iako je i Agencija za privatizaciju pokušavala da odloži izvršenje, sudski izvršitelji su postupili po presudama, kažu u FVK, napominjući da rukovodstvo pokušava da namiri dugovanja po presudama u iščekivanju potencijalnog kupca i nove privatizacije.
Mnogi su to shvatili kao poziv na bekstvo iz pakla. Tako je od ukupno 730 zaposlenih u FVK, za socijalni program koji je ponudila država po uredbi Vlade Republike Srbije o socijalno-ekonomskom zbrinjavanju zaposlenih u preduzećima u restrukturiranju, izjasnilo se čak 426 radnika! Jer, davljenik se i za slamku hvata!
Iako je izjašnjavanje radnika o tome da li bi prihvatili socijalni program – otpremnine u visini deset bruto plata, ili 200 evra u dinarskoj protivvrednosti po godini radnog staža, bilo informativnog i neobavezujućeg karaktera, spisak onih koji su prihvatili "vladine mere", poslat je u Ministarstvo privrede.
Radnici umorni od dugogodišnje besposlice, besparice, štrajkova i lažnih obećanja, naivno su poverovali da ih neće snaći sudbina kruševačkog "14. oktobra" ili IMT-a ako prihvate ono što je Vlada ponudila i da će biti tretirani kako dolikuje. Ministarstva privrede na ovo nije reagovalo. Ni pismom ni slikom. Država, tačnije, Vučićev režim, nema nameru da socijalno i ekonomski zbrine bilo koga.
Ne treba izgubiti iz vida da je Fabrika vagona najstarija fabrika u Kraljevu i da je u vreme Jugoslavije imala i više od 5.000 radnika, sve do početka devedesetih godina bila simbol jugoslovenske vagonogradnje. Dugo i užasno propadanja Fabrike vagona, na žalost liči na sva slična privredna stratišta "demokratske Srbije".
Ali, uprkos svemu, Fabrika vagona je možda mogla da se spasi 2006. godine, kada ih je za 220.000 evra kupila ukrajinska kompanija "Azov impeks" iz Donjecka. Zbog rata u oblasti Donjecka (kao i zbog nemogućnosti poštovanja kupoprodajnog ugovora), privatizacija je poništena, a fabrika vraćena na staranje državi.
U međuvremenu, FVK je sa 5.000, spala na svega 730 zaposlenih, kojima se duguju čak 24 plate. Potresan besparicom, blokadom računa i štrajkovima, FVK je, međutim, nastavio da životari, a sporadični solidni izvozni poslovi nisu imali dugoročnog efekta, niti su doneli finansijsku konsolidaciju.
Radnici su u katastrofalnoj finansijskoj situaciji, prete im isključenjem struje i prinudnom naplatom nagomilanih dugova, nemaju overene zdravstvene knjižice, ni povezan radni staž.
U međuvremenu, na spisku kraljevačke filijale Nacionalne službe za zapošljavanje (NSZ), krajem nalazilo se i preko 20. hiljada ljudi bez posla. Na području te filijale, koja pokriva opštine Kraljevo, Vrnjačku Banju i Rašku, stalno raste broj nezaposlenih. Danas je skoro cela regija prepuštena sebi. Države nema, para nema, posla nema. Ima samo laži i obećanja.
Usluge Narodne kuhinje svakodnevno koristi skoro hiljadu ljudi. Hrane je bilo do kraja prošle godine. Ove, 2015., i nje je počelo da nedostaje. Zahvaljući donatorima hrana je bila obezbeđena do kraja 2014. godine.
Narod se u Kraljevu snalazi kako zna i ume. Retko ko u novčaniku ima više od 200 dinara kad krene na pijacu. Na pijaci kajmak (ako ga ima) kupuju u čašama od jogurta, a sir u posudama od margarina. U mesarama, meso kupuju na grame.
Socijalnu pomoć od koje ne može da se živi, prima više od 9.000 građana Kraljeva. Zahteva za socijalnu pomoć ima na hiljade, ali ni grad ni Centar za socijalni rad nemaju načina da im pomognu. Takozvana buvlja pijaca postala je sirotinjski hiper-market pod otvorenim nebom.
I dok sirotinja posrće po ulicama Kraljeva, Vučićeva vlada iznosi grandiozne planove o razvoju ovoga kraja, koji nemaju nikakve veze ni sa Kraljevom ni9 sa građanima kraljevačkog regiona.
Glavna propagandna aktivnost je vezana za Aerodrom Morava (Lađevci, kod Kraljeva), za koji i Vučić i njegovi ministri (Rasim Ljajić, Zorana Mihajlović), uporno tvrde da će biti "turistički"!
Šta se zapravo krije iza ovih velikih reči? Na to je, ne znajući šta čini, nedavno odgovorio načelnik Raškog upravnog okruga, Nebojša Simović, koji je neoprezno preneo delove razgovora koje je ranije vodio sa predstavnicima Direktorata za civilno vazduhoplovstvo.
Naime, Simović je imao susrete sa predstavnicima jedne privatne nemačke avio-kompanije iz Frankfurta, koja će, u saradnji sa Aerodromom Nikola Tesla i Vladom Srbije, u formi javno-privatnog partnerstva organizovati, saobraćaj na relaciji Frankfurt – Lađevci – Istanbul!
Tačnije, biće to "vazdušna linija" koja će prevoziti Turke, Albance sa Kosova, i Bošnjake iz Sandžaka. Od toga Kraljevo neće imati ništa. Srpska sirotinja u ovom delu države, nema čemu da se nada. Decenijama nije uređena ni autobuska stanica, u koju se i dan-danas ulazi kao u nekakav stočni zabran, a ne kako dolikuje veku u kome živimo.
Proširenje Aerodroma "Morava" i njegovo pretvaranje u civilni aerodrom, učinjeno je direktno na štetu Vojske Srbije (na žalost, i uz saglasnost vojnog vrha!) kao i na štetu interesa Republike Srbije.
Bio je to još jedan Vučićev veleizdajnički akt, koji odgovara NATO paktu. Naime, vojni aerodrom u Lađevcima kod Kraljeva, procenjen je kao "isuviše blizu" NATO bazi na jugu Kopaonika (administrativno Kosovo i Metohija). Njegovo pretvaranje u civilni aerodrom, i to za potrebe transporta muslimanskog sveta sa juga Balkana i Bliskog istoka, zadovoljio je njihove "kriterijume".
Grupa režimskih budžovana sve ređe prolazi čuvenom "dolinom jorgovana", pored Ibra, prema "dolini gladi", gradu Kraljevu. Svoj prljavi posao su uglavnom obavili. Tuda će opet, kao u otomansko doba, prolaziti "Turci i trgovci", ali ne džadom, nego avionom, preko nebesa!
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
PARA ZA VOJSKU NEMA I ZBOG TENDERA: KUPOVINA MLEKA ZA VOJSKU OD FIRME PROIZVOĐAČA LEKOVA
Vojska Srbije je na prosjačkom štapu. Počev od ministra Borisa Tadića, pa preko Dragana Šutanovca, Aleksandra Vučića do Bratislava Gašića, na vojnu imovinu i Vojsku Srbije, svi oni sa svojim saradnicima, nasrtali su kao hijene na ranjenu antilopu. Armija koja je uspela da zadivi i zabrine NATO alijansu svojom taktikom, osposobljenošću i spremnošću da vodi rat, poražena je u sukobu sa kvinsilinzima koji su dolaskom DOS-a na vlast rukovodili odbranom Srbije. Istraživač Redakcije, pukovnik Milan Jovanović, sve do svoje smrti, opisivao je kriminal i zločine koje je vršio bivši ministar odbrane Dragan Šutanovac sa svojom organizovanom kriminalom grupom. Da je živ, bavio bi se istraživanjem kriminala u vojsci danas.
major Goran Mitrović
Iz Vojske Srbije i Ministarstva odbrane stalno nam stižu izveštaji o korupciji, lažnim tenderima, i ogromnoj količini novca, koja završava u džepu državnog sekretara Zorana Đorđevića i njegovih saradnika.
Navešćemo samo dva slučaja.
Vojna pošta 9808 – Ministarstvo odbrane, zaključila je 31. januara prošle (2014) godine ugovor sa sa privatnim preduzećem AVE Pharmaceutikal d.o.o. iz Beograda, koja posluje u sastavu FINA group iz Vršca. Ugovor je sklopljen na štetu Ministarstva odbrane za najmanje šest miliona dinara, samo na kupovini mleka i mlečnih proizvoda za prošlu, i u prva tri meseca ove godine.
Ugovor o nabavci mleka potpisao je u ime Vojne pošte pukovnik Petar Latković, a za ovu privatnu firmu njen direktor Saša Antić. Naime, privatna firma je za potrebe Ministarstva odbrane trebalo da isporuči 191,498 litara svežeg pasterizovanog mleka, po ceni od 82,50 dinara po litru, bez PDV-a, ili po ceni od 90,75 dinara.
Takođe, ugovorena je i isporuka jogurta u pakovanju od 0,2 litra sa 3,2 odsto mlečne masti, u iznosu od 390.364 litara, sa 12 odsto mlečne masti po ceni od 104 dinara bez PDV-a, ili 114 dinara sa PDV-om, po jednoj čašici jogurta.
Kisela pavlaka u čaši od 0,2 litra plaćena je po ovom ugovoru 223,20 dinara, mada je reč o isporuci od 19.158,21 litra. Vojna pošta je naručila i 33.320 litara kiselog mleka u pakovanju o,2 litra sa 3,2 mlečne masti, po ceni od 121 dinar sa PDV-om!
U maloprodaji, dakle u samouslugama, časa jogurta ili kiselog mleka može se kupiti za 18 dinara sa PDV-om, a u velikoprodaji je i još jeftinija, ali je Vojna pošta privatnoj firmi plaćala višestruko veće cene.
Oko šest miliona je razlika u ceni koja se slila na račun firme, koja se, inače, bavi proizvodnjom lekova. Ko je , osim pukovnika Latkovića uzeo deo kolača, od inače siromašnog vojnog budžeta?
Aktuelni državni sekretar u Ministarstvu odbrane Zoran Đorđević grabi i šakom i kapom. Koliko li je tek ovaj gospodin uspeo da drpi iz vojnog budžeta? On je, inače, spreman na sve gadosti. O tome govori i beleška sačinjena 5. marta ove godine, sa predstavnicima firme Makler, koja je zavedena pod broj Int. 18-194 i vodi se kao službena tajna. Belešku je, po ovlašćenju ministra sačinio pukovnik dr Branko Ilić.
Sastanku je prisustvovao, pored lica iz Ministarstva odbrane i Ljubomir Štrbac, direktor preduzeća Makler d.o.o. iz Beograda. Na kraju beleške sa ovog sastanka, a kojem je promovisana firma Mekler kao novi dobavljač biohemijskih reagensa za VMA, stoji: „…Gospodin Đorđević je naložio da je za potrebno iznova uraditi tehnički specifikaciju biohemijskih reagensa za potrebe BZU u 2105. godini, a prema gore predloženom modelu snabdevanja. Kao nosilac zadatka imenovan je pukovnik doc. dr Janko Pejović, koji će u koordinaciji sa predstavnicima preduzeća Mekler, izraditi predlog referata za centralizovanu nabavku biohemijskih reagenasa u 2015. godini…“.
Beleška je urađena u jednom primerku, a fotokopirana, komisijski u pet primeraka i dostavljena je kabinetu ministra, državnom sekretaru Đorđeviću.
Ipak, 19. marta, ista beleška, sa istog sastanka, zavedena je pod broj 214, a u njoj se samo dopisuje u već citiranom delu beleške, da će pomenutu doktor Pejović u koordinaciji, osim firme Mekler, i sa svim ostalim dobavljačima komponenata u oblasti biohemijskih reagenasa, izraditi predlog referata.
Neko je skrenuo pažnju na marifetluke državnog sekretara, te je došlo do falsifikovanja, tako što je sačinjena druga službena beleška, istog sadržaja, zavedena pod novim brojem!
Ovo su samo dva dokumentovana kriminalna postupka u poslovanju Ministarstva odbrane, na čijem je čelu Bratislav Gašić, a na čelu vlade je Aleksandar Vučić.
A 1. Uče da putuju, ne da ratuju
Ministarstvo odbrane potrošilo je dva i po miliona evra na putovanja, zaključak je istraživanja koje su sproveli naši novinari Milica Jeremić i Ivan Ercegovčević.
Ministarstvo odbrane u protekloj godini potrošilo je neverovatnih 254.653.678 dinara na službena putovanja u zemlji i inostranstvu.
U odgovoru ovog ministarstva upućenom redakciji ,,Tabloida“, sa zahtevom da nam se odgovori koliko je utrošeno novčanih sredstava na službena putovanja u zemlji i inostranstvu, navodi se da je preko 170 miliona dinara potrošeno na putovanja u Srbiji, dok je za putovanja u inostranstvo izdvojeno skoro 85 miliona dinara. Prostom računicom zaključuje se da je to ministarstvo za samo godinu dana potrošilo 2.100.000 evra državnog novca i to, kako navode na putovanja u zemlje kao što su Norveška, Rusija, Jermenija, Belorusija, Azerbejdžan, Kina, Amerika, Liban, Turska, Izrael i druge.
U saopštenju koje smo dobili od službenika ministarstva odbrane posebno je naglašeno da u ovaj trošak nisu uračunata službena putovanja resornog ministra Bratislava Gašića, kojeg finansira direktno republička vlada. Naravno, iz vlade republike Srbije nisu hteli da nam odgovore koliko su novca dali u prethodnoj godini na službena putovanja ministra Gašića, ali i svih ostalih resornih ministarstava.
A 2. Biografija državnog sekretara
Rođen je u Beogradu 11. februara 1970. godine.
Master je ekonomskih nauka – oblast: Međunarodno bankarstvo i finansije, zajednički program na engleskom jeziku Univerziteta Panteion, Atina Grčka – Fakulteta za društvene i političke nauke i Fakulteta za međunarodnu ekonomiju, Beograd. Završio je Školu nacionalne odbrane – Visoke studije bezbednosti i odbrane. Završava doktorske studije i u fazi je prijave doktorske disertacije iz oblasti ekonomskih nauka, sa usmerenjem na finansijsku kontrolu, upravljanje, izveštavanje i reviziju, Univerzitet Privredna akademija, Novi Sad.
Profesionalno iskustvo sticao je na rukovodećim pozicijama u oblasti finansijskog i izvršnog menadžmenta u renomiranim domaćim i međunarodnim kompanijama (Comtrade, Kabel-X…).
Usko je usmeren na međunarodne finansije i bankarstvo, finansijsku kontrolu i upravljanje, finansijsko izveštavanje i reviziju. Objavio je više radova u vodećim domaćim i stranim naučnim i stručnim časopisima iz ekonomije i finansija.
Predsednik je Političkog saveta za rodnu ravnopravnost Vlade Republike Srbije i Nacionalni direktor za naoružanje.
Stekao je više uglednih profesionalnih sertifikata. Dobitnik je, između ostalih i nagrade „Mihailo Petrović-Alas“ iz oblasti matematike. Član je udruženja Mensa Srbija.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ZAMRZNUTI BUĆKURIŠ IZ EU, PO RADNJAMA U SRBIJI SE PRODAJE KAO SVEŽ PROIZVOD!
Nesmenjiva ekipa kriminalizovanih državnih službenika u Ministarstvu poljoprivrede Srbije, širom je otvorila vrata masovnom uvozu hrane koja ne odgovara standardima Evropske unije. Na prvom mestu je uvoz mesa, koje ulazi na domaće tržište preko tajkunskih prodajnih lanaca. Kontrole nema. Od početka prošle godine uvezeno je čak 25. 000 tona mesa u kome je pronađena Salmonela. Sa druge strane, ubijanje domaćeg stočnog fonda i poljoprivrede traje svim sredstvima.
Vuk Stanić
Uz blagoslov Vlade Srbije, proizvođači iz Evropske unije, zatrpavaju srpsko tržište hrane srmznutim mesom. U svim veleprodajnim lancima (najviše u prodajnom lancu „Idea„) već mesecima traje prodaja smrznutog mesa kao svežeg.
Podaci govore da je proteklih dvadeset meseci uvezeno više od dvadeset pet hiljada tona smrznutog mesa iz Evropske unije u Srbiju. Svakog meseca se ponovo uvoze u sve većim količinama, ipak nigde nećete naći vitrinu na kojoj piše da kupujete ranije smrznuto meso, odnosno da u pitanju nije sveže meso. Kada se sve ovo uzme u obzir svima je jasno da nam prodavnice piljare često prodaju ranije smrznuto kao sveže meso.
Direktor Uprave za veterinu, Dejan Bugarski doneo je krajem marta pismenu direktivu koja ovakvu masovnu prevaru podstiče. Direktivom se eksplicitno ne brani, prodaja zamrznutog mesa kao svežeg, već se nabrajaju retko kome razumljive procedure, a koje se opet ne primenjuju u većini prodavnica.
Direktivom je u potpunosti legalizovan i uvoz mesa koje je odavno duboko zamrznuto negde u inostranstvu.
U članu tri ove direktive piše: „…Zamrznuto meso može da se uvozi samo ako nije skladišteno duže od šest meseci od datuma klanja, ili zamrzavanja„.
Dakle, pravni subjekti iz EU koji trenutno raspolažu sa nekoliko milijardi evra vrednim zalihama mesa, a koje su ranije izvozili u Rusiju, treba sve svoje viškove mesa duboko da zamrznu i u roku od šest meseci imaju pravo da ga legalno izvezu u Srbiju.
Na ogromno tržište Ruske federacije, Evropska unija i druge države koje su sada pod ruskim sankcijama, izvozile su hranu vrednu 17 milijardi evra. Na primer, Danska je u Rusiju godišnje izvozila svinjetinu vrednu više od 300 miliona evra.
Nemci su godišnje u Rusiju izvozili svinjsko meso u vrednosti od 290 miliona evra. Francuzi su Rusima prodavali svinjsko meso u vrednosti i do sto miliona evra godišnje. Izvoz piletine iz grupe zemalja kojima su uvedene ruske kontra sankcije, vredeo je više od 500 miliona evra.
Norvežani su ruskim restoranima i hotelima prodavali čak 1,1 milijardu evra vrednu ribu i morske plodove…Proizvođači svog tog mesa, ribe i drugih poljoprivrednih proizvoda sada su u potrazi za novim tržištima.
Evropska unija odobrila je sredstva iz fondova za poljoprivredne i druge proizvođače koji su pogođeni ruskim kontra-sankcijama, ali sredstva pokrivaju samo deo gubitaka dok se viškovi kvarljive robe mere desetinama hiljada tona mesečno. Hipermarketi EU su iz ovih razloga preplavljeni akcijama na kojima se ispod redovne cene nude meso, pomorandže, riba…
Ipak, ni na akcijama se ne proda baš sve, a ono što se ne proda u EU (roba koja više ne zadovoljava potrošačke standarde), zamrzava se i šalje na tržišta trećeg sveta. Takvu robu, u zemlje poput Srbije uvoze ljudi pokvareniji i od nedavno uvezenog mesa sa salmonelom.
Uz blagoslov pribavljen od direktora Uprave za veterinu i Dejana Bugarskog i načelnice republičke veterinarske inspekcije Sanje Čelebićanin, oni ga plasiraju našim potrošačima.
Ipak, tajkunima koji su od početka prošle godine uvezli više od 25.000 tona smrznutog mesa ni to nije dosta, pa je verovatno zbog toga Sanja Čelebićanin uputila e-mejl u kome daje instrukcije svim inspektorima kako da postupaju (kako da zaštite velike igrače, odnosno njihove veleprodajne lance).
Velikima je potrebna zaštita jer ne žele malim mesarama da dozvole, da uzmu deo profita od visoko isplativog posla sa prodajom smrznutog mesa kao svežeg. U e-mejlu, čiji faksimil objavljujemo u prilogu teksta, Čelebićaninova jasno navodi da traži od inspektora da posebno kontrolišu male, dok kako kaže „veliki supermarketi“, ispunjavaju uslove (uslove koje bi svaki tajkun poželeo a koje su ona i Bugarski razradili!).
U e-mejlu koji je poslala, Sanja Čelebićanin objašnjava inspektorima koga i kako treba da sankcionišu, kada je u pitanju poslovanje sa smrznutim mesom. Čelebićaninova piše da meso odmrznuto u objektu, može da se stavi u promet, samo kod onih prodavaca koji imaju „sve uslove“, i dodaje: „…Jasno je da ove uslove ima veoma mali broj objekata, odnosno veliki super marketi“
U nastavku tog e-mejla, Čelebićaninova i sama priznaje da postoji problem prodaje odmrznutog mesa, kao svežeg i navodi na njoj svojstven način da je potrebno da se potrošači pretvore u inspektore kako bi mogli da prepoznaju ovakve prevare:
„Potrebno je da se naši potrošači informišu kako mogu da prepoznaju odmrznuto meso, a da pri tome ne stoji na deklaraciji podatak da je meso zamrznuto i datum u skladu sa članom 35. pravilnika…“.
O tome šta da prevareni potrošač uradi kada tu nepravilnost prepozna, u svim radnjama u komšiluku u kojima se snabdeva, Čelebićaninova ne piše ništa, jer rešenje za tu situaciju ne postoji. Kupac je stavljen pred izbor da, ili ne jede meso, ili kupi odmrznuto meso toliko lošeg kvaliteta za koje su u Evropskoj uniji procenili da ga ne treba jesti. Inače Todorićeva „Idea“ i drugi hipermarketi, već imaju iskustva u ovakvim poslovima, pa su još prošle godine optuženi da su u Hrvatskoj odmrznuto meso prodavali kao sveže.
Aditivi koji izazivaju najgore bolesti
Da bi bilo jasnije o kakvoj megalomanskoj pohlepi i trci za zaradom se radi, i kako funkcioniše distribucija zamrznutog i po standardima EU neupotrebljivog mesa na srpskom tržištu, treba podsetiti na neke činjenice…
Odmrznuto meso se i u Evropskoj uniji prerađuje i stavlja u kobasice i viršle. Na žalost, to nije i razlog zbog koga se zamrzlo meso uvozi u Srbiju, kod nas se zapremina viršli i kobasica uvećava dodavanjem mašinski otkošenog i mašinski separisanog mesa.
U pitanju su mesni otpaci u koje spadaju trtične žlezde creva, kosti oči, bubrezi mozgovi, odnosno, sve ono što je u Evropskoj uniji zabranjeno koristiti kao hranu za ljude i hranu za mačke. Sve se to lepo mašinski samelje i u tu smesu se dodaju soja, loj i aditivi poput karagena koji imaju moć da sve to uvežu u jedinstvenu materiju nalik na meso.
Taj bućkuriš koji ima nutritivnu vrednost sličnu Paćotijevim cipelama, moguće je spremiti da izgleda kao viršla kobasica, pa čak i kao mleveno meso. Svi ovako nastali proizvodi odlikuju se niskom cenom, koju proizvodi od smrznutog mesa nikada ne bi mogli da nadmaše.
Iz tih pragmatičnih razloga trgovci su se dosetili da smrznuto meso, potrošačima ponude, bez preteranog objašnjavanja da su šnicle sa police pre šest meseci bile duboko zamrznute negde u Evropskoj uniji.
Ovakav način prodaje znači da srpski potrošači konzumiraju meso sa manje proteina, manje minerala, manje gvožđa, jer se svakim zamrzavanjem kao i termičkom obradom kvalitet mesa smanjuje.
Nešto pošteniji odnos prema kupcima ima firma „Metro“. Oni su nedavno za razliku od drugih priznali da u njihovim „Keš end Keri“ veleprodajama u ponudi imaju i uvozno smrznuto meso, ali i da ga ne nude kupcima kao sveže, odnosno odmrznuto, već ga uvoze kao smrznuto i kako takvo i prodaju.
Neobaveštenu javnost ovde treba upozoriti da je temelj za nesavesno poslovanje svih ostalih hipermarketa u Srbiji postavilo baš Ministarstvo poljoprivrede uvođenjem takozvanog „Hasap sistema„. Naime, nisu u pitanju samo hiper-marketi, već i sva pravna lica koja rade sa hranom.
„Hasap sistem“ je uveden na takav način, da su proizvođači i prodavci hrane obavezni da sami sebe kontrolišu (kao da to ranije nije bio slučaj). Novo je bilo to što prodavci sada, čim istaknu da imaju takozvani „Hasap sertifikat„, nijedna inspekcija ne sme da ih kontroliše, osim po prijavi potrošača.
Većina agencija koje su delile sertifikate su bile male stranačke firme, osnovane od strane starog članstva G17 i Demokratske stranke, koje su po obavljenom poslu likvidirane. Subjekti kojima su dodelili „Hasap sertifikat“, samo u poslednje tri godine su sprovođenjem samokontrole uspeli u nekoliko navrata da isporuče zdravstveno neispravnu hranu školama i vrtićima.
Bez griže savesti su nam prodavali torte sa deponije. Prodaju nam meso najlošijeg kvaliteta u Evropi. U viršle i kobasice stavljaju nam otpatke iz EU. U mleveno meso i viršle dodaju aditive od kojih se dobijaju najgore bolesti, kao što su rak i oboljenje štitne žlezde.
Kada u retkim situacijama neko od ovih nečasnih dela ispliva na prve strane novina, kao što je to bio slučaj prodaje pokvarenih torti, odmah se u medijima pojavi Sanja Čelebićanin. Ona nam onda „stručno“ objašnjava da smo sami krivi što kupujemo kod prevaranata kojima je njeno ministarstvo dozvolilo da se samokontrolišu.
Teror nad inspektorima koji otkrivaju nepravilnosti
Važno je znati da u ovom slučaju, veterinarski inspektori nisu jedini koji trpe torturu kada ukažu na nepravilnosti u radu velikih tajkunskih firmi. Treba, naime, naglasiti da poljoprivredni inspektori koji ukažu na nepravilnosti u hrani biljnog porekla, takođe prolaze kroz isto maltretiranje.
Na primer, inspektor koji je nedavno skrenuo pažnju šefovima u Ministarstvu poljoprivrede, da se u voćnim jogurtima i slatkišima nalazi „modifikovani kukuruzni skrob„, suočio se sa mobingom najgore vrste. Mobingovan je samo zato što je predložio da se urade laboratorijske analize o količinama modifikovanih organizama u ovim proizvodima.
Prisutnost GMO organizama u Srbiji je na žalost dozvoljena i do nivoa od 0,9 odsto, pa je inspektor opravdano smatrao da je vrlo verovatno da neki proizvodi sadrže i više nivoe GMO u sebi.
Uzrok tome je, kako nam je objasnio, što se osim modifikovanog skroba koji se dobija od gentski modifikovanog kukuruza u proizvode dodaje i GMO soja, ali i mleko u prahu dobijeno od krava koje su hranjene sa GMO hranom!
Vrlo je verovatno da u mnogim voćnim jogurtima, keksima i čokoladicama koje se prodaju u Srbiji nivo GMO-a daleko prevazilazi dozvoljenih 0,9 odsto, a problem je što kod hrane biljnog porekla važi ista mantra kao i kod hrane životinjskog porekla „samokontrola“.
Rezultati samokontrole su takvi da ne postoji nijedna zvanično urađena i objavljena analiza o tome šta se sve u kojoj količini nalazi u hrani koju jedemo. Broj ljudi koji oboljevaju od raka debelog creva, raka na jetri, i poremećaja u radu štitne žlezde je u porastu, a ova oboljenja su pretpostavlja se u direktnoj vezi sa lošim kvalitetom hrane u Srbiji. Među mladim široko su zastupljeni povišen krvni pritisak, masna i uvećana jetra, povišen nivo bilirubina.
Na žalost, zdravstveni, veterinarski, sanitarni, poljoprivredni inspektori koji bi trebali da utiču da se kvalitet hrane u Srbiji napokon poboljša su sputani lošim propisima.
Redakcija je u više navrata pisala o Pravilnicima smrti, kojima je dozvoljeno kancerogene materijale stavljati u hranu za ljude. Nadležnima u ministarstvu ni na kraj pameti nije palo da te pravilnike stave van snage, jer bi na taj način došli u ozbiljan sukob sa tajkunima koji finansiraju većinu medija i većinu stranaka, a po svoj prilici i većinu službenika u svim Ministarstvima. Prošle nedelje u dopisu upućenom Aleksandru Vučiću, koji je upitala Unija poljoprivrednih proizvođača od premijera je zahtevano da se hitno ovi pravilnici izmene.
Prilikom usmenih razgovora sa malim poljoprivrednim proizvođačima u više navrata je od članova Vlade traženo i da se smeni ekipa nesmenjivih sekretara, pomoćnika i drugih službenika ministarstva poljoprivrede. U pitanju je grupa ljudi koju veliki broj upućenih krivi za lošu situaciju u kojoj se nalazi srpsko tržište hrane i srpski stočni fond. Zbog njih imamo nekontrolisan uvoz svega onog što bi srpsko selo trebalo samo da proizvodi.
U pitanju su ljudi u čijem mandatu se Srbijom u više navrata širila bruceloza, svinjska kuga i druge zarazne bolesti životinja, koje smo kao u slučaju šmalenbergovog virusa čak i sami uvozili. Zbog kojih su proteklih nedelja seljaci bacili 27 hiljada litara mleka, dok su uvoznici mleka uvozili mleko u prahu mešali ga sa vodom i koristili ga sa proizvodnju mlečnih proizvoda sira, jogurta…
U prethodnim istraživanjima, naveli smo odgovorna lica (sekretare Ministarstva poljoprivrede, Danila Golubovića i Dejana Krnjajića, načelnik Odeljenja za zdravstvenu zaštitu i dobrobit životinja, Budimira Plavšića, načelnika Odeljenja za veterinarsko javno zdravlje u Upravi za veterinu Slobodana Šibalića, načelnika Odeljenja za međunarodni promet i sertifikaciju Sinišu Kotura i načelnika veterinarske republičke inspekcije Sanju Čelebićanin) kao veliku prepreku oporavku srpske agroprivrede.
Do detalja smo opisali koliko se nezdrave hrane nalazi na rafovima u našim prodavnicama, i kako su nastali pravilnici koji to dozvoljavaju. Pod uticajem našeg pisanja porasla je i samosvesnost kupaca, ali se još uvek nisu rodile konture neke organizacije koja bi mogla da nas zaštiti od masovnog trovanja. U narodu je široko rasprostranjeno mišljenje da je moguće snabdeti se alternativnim načinima, kao i da je moguće posledice koju nezdrava hrana ima na naš organizam otkloniti zdravim suplementima među kojima je i prirodni med.
„Odugovlačićemo sa pravilnikom, sve dok vi ne prodate vaše zalihe…“
Javnost u Srbiji mora da zna i ovu zastrašujuću istinu: više od devedeset odsto meda koji se proizvodi i prodaje u Srbiji zapravo industrijski! U pitanju je med lošeg kvaliteta koji ne zadovoljava kriterijume koji su neophodni da bi bio označen kao prirodni med. Pojačana konzumacija ovakvog meda može se smatrati štetnom za dijabetičare!
Glavni krivac što se na pakovanjima ovakvog meda mogu naći napisi da je med zdrav, ili prirodan krivac je opet Ministarstvo poljoprivrede koje je donelo još jedan pravilnik kojim je moguće dovoditi potrošače u zabludu. U pitanju je „Pravilnik o medu“.
Zbog klimatskih promena sve češće se dešava da nema dovoljno cveta, pa se pčele nekada moraju dohraniti. Najčešći i najjeftiniji oblik dohrane pčela je šećerno kvasnom pogačom.
Na taj način se, umesto od polena, med dobija od industrijskog šećera. Kvalitet takvog meda je izuzetno loš i njegov promet je dozvoljen u zemljama EU, samo pod uslovom da je i obeležen kao industrijski med.
Prirodni med sa druge strane se dobija kada ga pčele proizvedu iz baze polena i nektara, tada med i sadrži sve zakonski propisane parametre, odnosno pravilan nivo fruktoze, glukoze i minerala…
Industrijski med uglavnom ne sadrži nikakve minerale. Idustrijski med nije štetan po zdravlje, ali je nekvalitetan i ne može se tvrditi da doprinosi poboljšanju zdravlja.
Na žalost Pravilnik o medu koji je na snazi ne poznaje razliku između industrijskog i prirodnog meda.
Nije trebalo da bude tako, prvobitni nacrt pravilnika o medu je bio u skladu sa svetski priznatim normama i postojala je razlika između industrijskog i prirodnog meda. Na žalost, ekipa ministarstva poljoprivrede koju čine načelnica Uprave za veterinarsko javno zdravstvo Tanja Bošković, načelnica izvoznih objekata Branka Stošić i inspektor Marko Bjekić, nisu prihvatili predlog ljudi su stručni i koji se razumeju u razlike između industrijskog i prirodnog meda.
Oni čak nisu dozvolili ni da se u pravilnik stavi da prirodni i industrijski med moraju biti zdravstveno ispravni, odnosno da ne smeju sadržati antibiotike, teške metale, pesticide, kao i da ne seme u prodaji biti ukoliko je u njemu započelo alkoholno vrenje.
Da je pravilnik usvojen kako treba, postojala bi razlika u ceni između industrijskog i prirodnog meda. Ko hoće mogao bi tada da kupuje industrijski med po nižoj ceni, dok bi oni koji žele da kupe prirodni med morali da izdvoje više novca. Industrijski med je na primer idealan za konditorsku industriju. Trenutno se u Srbiji i jedan i drugi med prodaju kao prirodni.
Tu se nažalost priča o medu ne završava, jer kako se ispostavilo privatno udruženje „Savez pčelara Srbije“, uspostavilo je dobre odnose sa veterinarskom inspekcijom ministarstva poljoprivrede. Rodoljub Živadinović predsednik ovog udruženja hvali se dobrim odnosima sa načelnicima Dušanom Ljuštinom i Sanjom Čelebićanin.
Svim proizvođačima meda sa kojima stupi u kontakt Živadinović onako usput stavalja do znanja da se moraju učlaniti u njegovo udruženje. Da moraju da mu daju uvid u poslovanje njihovih firmi i to sve poslovne tajne poput informacija o cenama po kojim nabavljaju sirovine. Iz firmi na koje je vršio pritisak kažu, im je pretio da će se suočiti sa stalnim inspekcijama ukoliko ne prihvate da se učlane.
Živadinović je kažu bio neprijatan prema predstavnicima svih onih firmi koje su se tokom sastanka u ministarstvu zalagali za normalan pravilnik.
Na istom tom sastanku na pitanje jednog proizvođača šta da radi sa gomilama industrijskog meda koje mu se slažu poslednje dve godine, Tanja Bošković mu je odgovorila:
-Novi pravilnik koji pravi razliku između prirodnog i industrijskog meda neće još uvek da stupi na snagu. Mi ćemo odugovlačiti njegovo donošenje. Odugovlačićemo sve dok vi ne prodate vaše zalihe…
Firma Irikom koja po svoj prilici nije bila obaveštena o događajima na sastanku ponudila je zalihe industrijskog meda po ceni nižoj od one po kojoj se prodaje prirodni med. Nedugo zatim posetio ih je Dušan Ljuština sa ekipom svojih inspektora, i kontrolisao je njihove proizvode na HMF i Dijastazu…
Inače ovakve inspekcije i kontrole nisu nimalo naivne, jer se dešavalo da veterinarska inspekcija utiče da proizvodi neposlušnih firmi budu sklonjeni iz prodajnih lanaca kao što je Metro.
Zbog lošeg pravilnika o medu postojale su i situacije da su u medu bili široko prisutni antibiotici, pesticidi, kao i da je u pojedinim prodavnicama prodavan med, kod koga je u tegli došlo do alkoholnog vrenja.
U svim slučajevima med je najnormalnije usmeravana ka potrošačima, dok prema mišljenju stručnjaka takva med može jedino da se preusmeri u proizvodnju etil-alkohola!
Sve ovo je dokaz da zahvaljujući stručnjacima iz Uprave za veterinu imamo još jedan pravilnik kojim je dozvoljeno potrošače dovoditi u zabludu, i prodavati im mačku u džaku.
A 1. Kako GMO seme ulazi u Srbiju i zašto niko ne kontroliše Viktorija grupu?
U više naučnih studija iskazana je pretpostavka da konzumacija mesa životinja čiji su organizmi oštećeni konzumacijom genetski modifikovane stočne hrane, dovodi do oštećenja zdravlja kod ljudi. Pretpostavlja se da konzumacija takvog mesa dovodi do oboljenja od raka, dijabetesa, da konzumenti postaju skloniji alergijama…
Na žalost, svinjske šnicle, koje potiču od tovljenika hranjenih GMO sojom, su postale svakodnevica u Srbiji. Farmeri takve svinje prodaju na malo, po selima, ali i klanicama koje od njih otkupljuju živu stoku. Kontrola stočne hrane na prisustvo GMO ne postoji u proteklih pet godina nije urađena nijedna takva analiza.
Utvrditi da li su životinje čije meso uvozimo jele GMO hranu je gotovo nemoguće. Klanice od seljaka, koji gaje GMO soju, takve svinje otkupljuju i ništa ne kontrolišu. Svinje koje uvozimo sigurno su hranjene genetski modifikovanom sojom ili kukuruzom, a da to niko i ne proverava. Profit je i u ovom slučaju svima ispred razuma, ljudi ne razmišljaju mnogo o posledicama.
GMO soja se u Srbiju unosi uglavnom iz Rumunije. Ilegalni put semena GMO biljaka je vrlo jednostavan. Seme se švercuje iz Rumunije u gepecima automobila. Od 50 kilograma GMO soje kada se poseje, za narednu godinu ostane 1.000 kilograma semena ove biljke.
Tona semena dovoljna je za sedam do osam hektara zemlje. Ona se iz godine u godinu umnožava, a takvu soju koriste seljaci za sopstvene potrebe. Na otkupnim mestima to ne može da prođe, jer ona nije prihvatljiva i dozvoljena, a strogo se kontroliše. Kada se završi žetva, a soja ostane neotkrivena, uzgajivači je obrađuju termički, u malim mašinama koje se nazivaju ekstruderi. Zrno se pretvara u punomasni sojin griz. To je hrana kojom se potom tove svinje, a u nekim prilikama daje se i živini. Na taj način svinja i pilići hranjeni GMO sojom ulaze u lanac ishrane čoveka.
Iz Ministarstva poljoprivrede, sa druge strane saopštavaju da Fitosanitarna inspekcija kontroliše useve na teritoriji Srbije, dok je posebna pažnja posvećena proveri nedozvoljenog unošenja i gajenja GM biljaka. Takođe, iz ministarstva tvrde da će parcele pod sojom biti kontrolisane korišćenjem proteinskih test traka za brzu detekciju GMO biljaka. Na žalost, inspektora je malo, a GMO useva mnogo, dok se usevi koje su zasejale velike korporacije poput Viktorija grupe neće čak ni kontrolisati.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
PODMITLJIVI POLITIČARI I KOCKANJE DRŽAVNIM BUDŽETOM PREKO UREDBE O PODSTICAJU ZA DIREKTNE INVESTICIJE!!
Bivši ministar i nekadašnji predstavnik "finansijske vlasti", Mlađan Dinkić, više nije zvanično u srpskoj politici, ali se njegov zao duh još uvek oseća. Naime, prema njegovom "modelu" uništenja srpske privrede i njenih resursa, uvedene su obilate subvencije stranim "investitorima". Do danas je na ime pomoći koju je država Srbija isplatila belosvetskim kompanijama više stotina miliona evra. Došlo je dotle da se iz budžeta finansiraju čak i strane hot-lajn kompanije! Za svako predviđeno radno mesto strana kompanija dobija iz budžeta Srbije i do 7.000 evra. Do nedavno, te subvencije su se kretale i do 10.000 evra. U praksi, te kompanije niko ne obavezuje da i zaista zapošljavaju radnike! Zakonom je određeno samo to da strani poslodavac "predvidi" radno mesto"!
Milan Malenović
Radnike u Srbiji sada na ulicu isteruju i Vučićeva vlada i subvencionisane strane kompanije, kao što je slučaj u pribojskom FAP-u, a ima i slučaja uslovljavanja, da se ugasi domaća kompanija kako bi strana ušla na srpsko tržište (slučaj švedske Ikee i domaćeg Simpa iz Vranja). U međuvremenu, građani u Srbiji sve više gladuju, i sve je veći broj onih koji će zahvaljujući subvencionisanom "povećanju" broja radnih mesta ostati bez posla.
Jedva godinu dana je aktuelna vlast izdržala u apstinenciji od Dinkićevog modela subvencionisanja stranih "investitora". Početkom aprila Vlada je slavodobitno razglasila kako je budžetski deficit, navodno, manji od onog planiranog i odmah se krenulo u imitiranje pijanog milionera.
Jedan od isprobanih načina za prebacivanje para iz budžeta u privatne džepove upravo su pomenute subvencije po Dinkićevom metodu. Jedna od bitnih razlika u odnosu na period od pre jeste ta što danas Agencija za strana ulaganja i promociju izvoza Republike Srbije (SIEPA) igra marginalnu ulogu, dok sve odluke donosi Vlada i sprovodi ih preko na brzinu sklepane Komisije za kontrolu državne pomoći.
Nekada nezaobilazni začin u svakoj investicionoj čorbi SIEPA se sada spustila na nivo savetodavnog tela koje investitorima ne može više da pruži nikakvu konkretnu pomoć.
Kada je na mesto ministra privrede došao Saša Radulović počelo je razgrtanje kriminalne prljavštine čelnika pomenute Agencije i u martu 2014. je pokrenut krivični postupak protiv ranije direktorke Jasne Matić i njenih naslednika Vesne Perić i Božidara Laganina, kao i bivšeg zamenika direktora Bojana Jankovića.
Za direktora Agencije tada je postavljen potpuno neiskusni Nikola Janković. S obzirom da i on, isto kao i aktuelni predsednik Privredne komore Srbije Marko Čadež, potiče iz frankfurtskih "Vesti", dnevnih novina koje na srpskom jeziku izlaze u Zapadnoj Evropi, postavlja se pitanje da li srpskom privredom upravlja balkanska građevinska mafija, koja je finansirala pomenuti list, ili nemačka obaveštajna služba BND.
U svakom slučaju, postavljanje žutokljunog Jankovića na ovako značajno mesto bio je signal da se SIEPA polako, ali sigurno gasi. U to vreme su javnost ministri Vučićeve vlade zasipali informacijama kako nema više para za raskalašno finansiranje "investitora" i kako će se prestati sa tim. Sada, odjednom, para opet ima i za tako nešto, kao da je Vlada u međuvremenu otkrila velika nalazišta nafte.
U potpunoj tišini i daleko od očiju javnosti Vlada je izglasala novu Uredbu o podsticajima za direktne investicije koja po svojim pljačkaškim potencijalima prevazilazi čak i ono što je svojevremeno zamislio Mlađan Dinkić.
Ukratko, strani "investitor" može da bira između subvencija po novootvorenom radnom mestu i povraćaja uloženih sredstava.
Za jedno radno mesto, umesto ranijih 10.000 evra, "investitor" sada može da dobije najviše 7.000 evra, i to za devastirana područja, s minimalnim sopstvenim ulaganjima od 250.000 evra.
Privrednici koji pokreću proizvodnju u područjima koja se smatraju razvijenim (recimo u okolini Beograda, Novog Sada ili Niša) mogu da računaju na 3.000 evra po zaposlenom. Izuzeci potvrđuju pravilo, videće se kasnije.
Druga opcija je finansijska pomoć države na osnovu veličine investicije. Onaj ko pokreće proizvodnju vrednu 50 miliona evra od države može da dobije 25 miliona (polovinu investicije!?), a ako zaposli više od 200 radnika, ta sredstva se uvećavaju za još 10 odsto dvogodišnjih troškova za bruto plate. Onaj ko zaposli više od 500 radnika, dobiće dodatni podsticaj od 15 odsto, a za više od 1.000 radnika 20 odsto troškova za plate.
Sve u svemu, država bi na ovaj način mogla da postane većinski vlasnik takvih preduzeća, a ne običan davalac bespovratnih zajmova. Teško je i zamisliti stadijum ludila onoga ko je predložio i usvojio pomenutu Uredbu.
Pravila po kojima se dodeljuju subvencije su više nego rastegljiva i nikoga u suštini ni na šta ne obavezuju. Grad Beograd, prema pomenutoj Uredbi, spada u razvijena područja u kojima je najviša subvencija 3.000 evra po novootvorenom radnom mestu.
Prva subvencija po obnovljenom Dinkićevom modelu ide američkoj kompaniji NCR (National Cash Registers) i to četiri miliona evra za 800 novih radnih mesta, odnosno po 5.000 evra za jednog novog radnika.
NCR od 2012. posluje u Beogradu i u prestonici će ostati centar njenih poslovnih aktivnosti u Srbiji, što znači da, po potrebi, subvencije mogu da budu i veće od onih propisanih Uredbom.
Otvaranju predstavništva NCR-a 2012. godine prisustvovao je tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić i tadašnja ambasadorka Sjedinjenih Američkih Država u Srbiji Meri Vorlik. Potpredsednik korporacije NCR Džef Mekroski objasnio je da je Srbija izabrana za centar budućeg poslovanja NCR zbog "visoko obrazovane radne snage, koja govori strane jezike, odlične infrastrukture i pomoći Vlade Srbije".
Slično je ponovio i potpredsednik kompanije Dorsman 2014. godine, a skoro istovetnu rečenicu je krajem marta ove godine, prilikom dodele najnovijih subvencija, izgovorio i aktuelni ambasador SAD u Srbiji Majkl Kirbi.
NCR se u Srbiji ne bavi nikakvom proizvodnjom, najmanje onom namenjenom izvozu. Ovde postoji običan call-centar (narodski hot-lajn) za podršku klijentima u inostranstvu. Zbog čega je razvoj hot-lajna toliko značajan za ministra Željka Sertića i celu Vladu Srbije da u to investiraju četiri miliona evra narodnih para i to za dodatne subvencije?
Naime, ono što su i Sertić i članovi delegacije američke kompanije prećutali, jeste da je Mlađan Dinkić krajem aprila 2013. sa potpredsednikom NCR-a Majklom Olaflinom već potpisao jedan ugovor o subvencionisanju otvaranja 300 novih radnih mesta i da je Republika Srbija to tada platila 2,6 miliona evra. Upućeni smatraju da su novčane subvencije NCR-u bile isplaćene i u 2014. godini, mada za sada nema pouzdanih podataka.
Koliko je Srbija značajna za NCR govori i podatak da ova kompanija, iako već tri godine prisutna u Srbiji, nije uopšte registrovana pod svojim imenom u Agenciji za privredne registre, a da je ugovor sa Sertićem potpisao Rik Makuark, nižerangirani zastupnik kompanije.
Prema rečima Makuarka, NCR je u Srbiju uložio 6,4 miliona evra (plus 2,6 miliona dobijenih od Dinkića) i otvorio do sada ukupno 621 radno mesto. Sertić, sa svoje strane, tvrdi kako će sa 800 novih radnika NCR u Srbiji zapošljavati 1.600 ljudi, što samo za sebe dovoljno govori o poznavanju matematike od strane aktuelnog ministra privrede.
Osim toga, Sertić uz sve to pokušava da nas ubedi kako će NCR za otvaranje 800 novih radnih mesta uložiti 43 miliona evra, iako je Makuark na istoj konferenciji za štampu tvrdio kako je NCR za 600 radnih mesta prethodno platio, sa sve subvencijama, devet miliona evra. Ako već žele da nas lažu, neka se makar usaglase pre konferencije za štampu.
Da bi švedska Ikea došla u Srbiju, treba ugasiti Simpo iz Vranja!
Direktne novčane subvencije nisu jedini oblik pomaganja sirotih stranih "investitora" kako bi uložili u Srbiju.
"Igl Hils", ili kako god da se zove kompanija iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koja će, navodno, da gradi "Beograd na vodi", besplatno od siromašne Srbije dobija uređeno građevinsko zemljište sa sve neophodnim priključcima. Koliko će Srbija u to morati da investira javnosti niko nikada nije smeo da saopšti, ali poznavaoci prilika smatraju da račun na kraju za građane Srbije neće biti ispod tri milijarde evra.
U senci "Beograda na vodi" skoro neprimetno se provukao jedan drugi sličan, mada daleko jeftiniji, ali i daleko razorniji projekat. Radi se o izgradnji robne kuće iz lanca Ikea u blizini auto-puta kod Bubanj Potoka.
Svojevremeno je Vlada Demokratske stranke, zajedno sa gradskim većem Beograda u kome je DS takođe imao većinu, Ikei namenila zemljište nedaleko od Kvantaške pijace na Bežanijskoj Kosi. Već su bile ugovorene i provizije koje će republički i gradski funkcioneri dobiti za poklanjanje zemljišta švedskom proizvođaču nameštaja, ali je posao na kraju propao zbog nerazjašnjenih imovinsko-pravnih odnosa u vezi dodeljene parcele.
U to vreme je, da podsetimo, Ikea planirala da ovde izgradi svoju centralu za jugo-istočnu Evropu, ali je posle propasti posla sa demokratama pomenuta centrala nikla u Zagrebu. Zemljište kod Bubanj Potoka sada je predviđeno za izgradnju običnog prodajnog objekta.
Da se na poklon daje samo pomenuto zemljište, to bi još moglo i da se razume i nekako opravda. Na poklon se, međutim, daju i životi naših ljudi.
Kompaniju Ikea osnovao je Ingvar Kamprad, danas u devetoj deceniji života, 1943. godine, preciznije: godinu dana pošto je pristupio švedskom ogranku nacional-socijalističke partije, Neošvedskom pokretu (Nysvenska Rorelsen), čiji je dugo vremena bio i finansijer. Naziv preduzeća je akronim od početnih slova njegovog imena, Ingvar Kamprad, roditeljske farme Elmtaryd i naziva parohije Agunnaryd u Švedskoj.
Kada je 1994. godine u vojno neutralnoj Švedskoj obelodanjena Kampradova nacistička prošlost udruženja potrošača pozvala su na bojkot Ikee u skoro svim evropskim zemljama. Preduzeću je pretio poslovni krah i Kamprad je odlučio da se pred pritiskom javnosti povuče ne samo sa čela ovog giganta već i iz njegove vlasničke strukture. Ovo je urađeno samo formalno, jer je preko navodno neprofitnog udruženja Kamprad i dalje većinski vlasnik Ikee i poseduje ličnu imovinu od oko 17 milijardi evra.
Potpuno u duhu svoje nacističke ideologije Kamprad se trudi da što je moguće više stanovnika Srbije ubije, ovog puta ne mecima i otrovnim gasom, već nemaštinom.
Ikea je svojevremeno pokazivala interesovanje da kupi srpsko preduzeće Simpo iz Vranja. Sa ovim preduzećem Ikea je već imala, za nju, više nego pozitivna poslovna iskustva, jer je kao svoju investiciju u zajedničkom poslu vrednu pola miliona evra predstavila isporuku mašina za krojenje štofova koje realno ne vrede više od 200.000 evra. Samo na tom jednom poslu Ikea je od Simpa na prevaru uzela preko 300.000 evra.
Umesto investiranja u Simpo, Ikea je iz ove vranjanske firme izvlačila novac.
Većinski vlasnik Simpa je Republika Srbija, a ona se ni ne trudi da ovo preduzeće sačuva. Početkom aprila Vlada je odobrila sredstva za socijalni program za ukupno 1.589 zaposlena u privrednom sistemu koji je krajem 2013. zapošljavao 4.413 radnika. U međuvremenu su se čuli glasovi iz državnog vrha kako Simpu nema spasa i da je za sve najjeftinije da ova kompanija ode u stečaj.
Cena ulaska Ikee u Srbiju je, dakle, gašenje Simpa i otpuštanje nekoliko hiljada radnika kojima je, kao i članovima njihovih porodica, plata u ovom preduzeću jedini izvor prihoda. Za razliku od pregovora od pre četiri godine, sa Ikeom ovog puta nije dogovoreno ništa više od otvaranja jednog jedinog prodajnog mesta nadomak Beograda (pre četiri godine se razmišljalo o dva gigamarketa u Beogradu i po jednim u Nišu, Novom Sadu i Kragujevcu) i to bez centra regionalnog predstavništva. Osim besplatnog zemljišta sa svim neophodnim priključcima i dozvolama Srbija će nacisti iz inače miroljubive Švedske pokloniti i Simpo iz Vranja, ali bez radnika.
Simpo je za Ikeu značajan zbog svog posebno povoljnog statusa na ogromnom ruskom tržištu na koje Ikea sve teže ulazi, posebno od kako se pre nekoliko godina na međunarodnim medijima pojavila istina o mračnoj prošlosti Kamprada i o još mračnijoj poslovnoj mreži koju je ispleo kako bi prikrio svoje prave interese. Zbog toga je vrhu Ikee potreban Simpo, ali oslobođen radnika.
Najmanje je u celoj priči važno preko koga će Kamprad da preuzme Simpo. To ne mora da bude Ikea, koja ionako predstavlja poslovnog Frankeštajna. Moguće je da će kao finansijer da se pojavi luksemburška banka Ikano iza koje stoji porodica Kamprad ili neko treće preduzeće iz ove skandinavske poslovne hobotnice.
Pošto već plaćamo umiranje od gladi sopstvenih građana, zašto ne bismo stranim "investitorima" poklanjali šakom i kapom šta god da im se prohte?
"Zašto pravimo cehove o kojima ne znamo ništa", pitao se nedavno profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu Ivan Vujačić ukazujući na to da niko u javnosti ne zna koliko će u narednom periodu Srbiju koštati Železara Smederevo.
Ovo preduzeće je, međutim, primer za ugled kako će nadalje da se izvlače pare iz državnog budžeta pri čemu stranci ni za šta neće biti odgovorni, a još manje će morati da ulože makar i neku crkavicu kao što je to ranije bilo. Kockarska partija u kojoj se unapred zna pobednik i koji ništa ne rizikuje.
Država iz budžeta oprema fabriku "investitoru" iz Finske, a radnike isteruje na ulicu
Skoro da je neiscrpna saga o dolasku finskog SISU u pribojski FAP. Soumen Erikoisajoneuvot Oy (SISU) pominje se već godinu dana kao neko ko bi spasao FAP, mada se model, po kome bi to bilo učinjeno, ne zna ni dan danas. SISU se, inače, nije pominjao ni u razgovorima Aleksandra Vučića prilikom njegove nedavne posete Helsinkiju.
Uprkos tome što je finsko preduzeće samo jedno od pet pravnih i jednog fizičkog lica koji su poslali validne ponude na tender za izbor strateškog partnera FAP-a, ono je u očima naših podmitljivih političara sigurni pobednik.
Zbog toga se o trošku srpske države preuređuju i renoviraju proizvodni pogoni koji su Fincima interesantni, a to je isključivo Preseraj u kome će ostati zaposleno sedamdesetak radnika. Korporacija FAP je 2013. godinu završila sa ukupno 1.108 zaposlenih, a Aleksandar Vučić je na početku pregovora sa finskim preduzećem 2014. najavio da će po njihovom preuzimanju FAP-a biti zaposleno još 200 novih radnika.
Renoviranje je plaćeno iz budžeta, ali su strogo poštovani svi zahtevi koje su postavili Finci. Srbija je, faktički, sagradila i opremila fabriku koju će oslobođenu od radnika da pokloni stranom "investitoru"!
Kako sada može da se vidi biće "privatizovan" samo jedan deo FAP-a i to po modelu sličnom onom primenjenom nedavno u Železari Smederevo: srpske pare i strana "pamet".
Poslednjih godinu dana samo u sređivanje Fincima interesantnog pogona i upravne zgrade, država Srbija je investirala milione evra, a desetine miliona će dati za socijalni program viška zaposlenih.
Još uvek se ne zna šta će SISU da uloži u FAP, jer kako tvrdi Zoran Zaković, direktor pribojskog preduzeća, pregovori se tajno vode u Beogradu između predstavnika Finaca i srpske Vlade. Pribojci ni o čemu nisu obavešteni.
Kada SISU na pomenut način preuzme samo jedan pogon i to sa samo 70 zaposlenih, sa Ministarstvom privrede će naknadno potpisati ugovor o subvencijama pomoću koga će dobiti desetine miliona evra da bi se zaposlili dodatni radnici, a vlast će to da obrazloži "povećanjem poverenja stranih investitora u Srbiju".
Upravo je tu rečenicu pre godinu dana izgovorio Željko Sertić povodom sklapanja u Ikarbusu do sada jedinog autobusa koji ima Mercedesovu karoseriju. Recept je, dakle, odavno poznat.
Vučićeva vlada ne vodi računa ni o kontroli poštovanja ugovora od strane "investitora" kome se plaća da bi ovde ulagao. Nije važno kako je narodu, bitno je da je ministrima stiglo dovoljno para.
Slovenačko "Gorenje" je dobilo 10.000 evra za jednog novozaposlenog, zbog čega je čak i nedodirljivi Mlađan Dinkić svojevremeno morao da ode sa ministarskog mesta, a ubrzo je ovo preduzeće otpustilo nekoliko stotina radnika. Smatra se da je samo u pogonu u Valjevu otpušteno između 600 i 700 zaposlenih.
Italijanski "investitor" dobio je po 2.000 evra da bi zaposlio nove radnike u valjevskoj fabrici Vali, a početkom ove godine je otpustio njih 250.
Najdrastičniji primer je južnokorejske Jure koja je dobila 10.000 evra za svakog novozaposlenog kome su, zatim, davali plate ispod zakonom propisanog minimalca, bez prava na plaćeno bolovanje ili godišnji odmor.
A 1. Vlada Srbije poklanja 4 miliona evra jednoj od najbogatijih kompanija na svetu
Korporacija NCR ima nekoliko delatnosti: proizvodi samouslužne mašine, bankomate, fiskalne kase, reguliše njihovu prodaju, instalaciju, održavanje i slično. Radi se o ogromnoj kompaniji sa 26.000 zaposlenih širom sveta, koja ostvaruje profit putem ofšor poslovanja, odnosno izmeštanjem svoje proizvodnje u zemlje sa jeftinom radnom snagom. NCR svoje usluge i proizvode pruža drugim velikim svetskim kompanijama poput Simensa, BlackBerryija, McDonald’sa i Walmarta.
Njena poslovnica u Srbiji sastoji se od timova koji pružaju IT usluge i podršku u vidu nabavke delova, popravke tih aparata, projektovanja i logistike.
U Beogradu se nalazi deo NCR-a koji služi kao informatički i korisnički servis za druge firme širom sveta. Operateri povezuju kupce i ponuđače usluga u 180 zemalja, od Azije, preko Evrope do Amerike.
Servis koji posluje u Beogradu nekada je bio u Budimpešti, gde je plata po operateru iznosila 1.000 evra i to bez bilo kakvih državnih subvencija. Isti radnik, uprkos subvencijama srpske države, u Beogradu za isti posao dobija 500 evra.
Upućeni tvrde kako NCR direktno ne zapošljava radnike, već ih iznajmljuje preko drugih preduzeća na koje prebacuje odgovornost za plaćanje plata, doprinosa i poreza na plate, kao i postupanje u okviru zakona. Ako je tako, a evidentno je da se NCR pod svojim imenom ne nalazi u Agenciji za privredne registre, pitanje je kome i za šta se uplaćuju milioni evra za zapošljavanje novih radnika?
Koliko zaista vrede četiri miliona evra koje će NCR ove godine dobiti od Srbije, pokazuje podatak Uprave za agrarna plaćanja Ministarstva poljoprivrede i zaštite životne sredine Srbije kako je za premiju za mleko za četvrti kvartal 2014. svim proizvođačima ovih dana isplaćeno 464,4 miliona dinara, odnosno nešto manje od četiri miliona evra. Za koliko bi BDP uvećalo 800 poljoprivrednih gazdinstava u Srbiji da je, kojim slučajem, njima umesto NCR-u srpska Vlada poklonila po 5.000 evra?
Potpuno je, zato, apsurdno pričati o nekom poboljšanju standarda u Srbiji kada upravo zbog nikakvih subvencija agraru plaćamo najskuplju hranu u Evropi, pri čemu ni poljoprivrednici nemaju nikakvu zaradu. Kajmak kupe oni na vlasti.
A 2. Jedno radi MMF, drugo priča Vučićeva vlada
Veliko je pitanje da li je zaista ostvareno smanjenje budžetskog deficita u meri kako to Vlada tvrdi i čime obrazlaže ponovno davanje novčanih subvencija stranim "investitorima".
Sa Međunarodnim monetarnim fondom dogovoren je deficit od 55 milijardi dinara za prva tri meseca, a vlast tvrdi kako je minus između 20 i 25 milijardi, mada je stvarni deficit 40 milijardi. Apsurdno je misliti da je smanjenje budžetskog deficita usledilo usled povećanih fiskalnih prihoda zbog povećanja realne proizvodnje. Ako opada proizvodnja, opadaju i prihodi od poreza na promet, plate, akcize i slično.
©Geto Srbijia
materijal: List protiv mafije
POLITIKA ZATIRANJA SRBA: KLEČANJE PRED EVROPSKIM PRAGOVIMA I VUČIĆEVA PONIŽAVAJUĆA MISIJA
Tokom svoje novije istorije, Srbija je u očima Zapada uvek bila „Mala Rusija“. Ta dogma o „malim Rusima“ prerasla je u opaku mržnju, projektovanu kroz antirusku politiku. Umesto da se sada, na početku novog veka, prikloni svojoj pravoslavnoj braći i svemoćnoj Rusiji, koja je nesumnjiva globalna supersila, Srbija se, zahvaljujući izdajničkoj politici Aleksandra Vučića i njegove podivljale vlasti, uhvatila za tanak konopac koji mu je dobačen sa Zapada. Nada se da će se popeti uz njega do vrha. Njemu slični davljenici iz otpisanih zemalja su se vešali još na putu do gubilišta. Ali, on hoće nešto drugo. Da obesi i narod i državu da vise umesto njega. Na šta liči Srbija pod Vučićem i dokle će to trajati?
Nikola Vlahović
Ministar spoljnih poslova Srbije i predsedavajući OEBS-a, Ivica Dačić ovih dana je bez imalo uvijanja otvoreno upozorio građane da Evropska unija ne želi da primi Srbiju u ovu zajednicu država i naroda, te da je to razlog zbog koga se pred njom stalno postavljaju novi uslovi.
Dačić tvrdi da bi, čak i u slučaju da Srbija pod pritiskom prizna samoproglašenu Republiku Kosovo, tek tada na površinu isplivali novi zahtevi. I tako, sve dok ova zemlja ne bude izbrisana sa gepolitičke mape, a njen narod sa spiska postojećih evropskih naroda…
Umesto da ovo dramatično upozorenje shvati na pravi način, jedna mala, ali ozbiljno bolesna družina, na čelu sa predsednikom Vlade Srbije Aleksandrom Vučićem, svakodnevno se kune u „posvećenost evropskim integracija„, ponavljajući tu odvratnu frazu do iznemoglosti.
Ali, osim Dačića, i svi najvažniji emisari iz Brisela, redovno šalju diskretne (a, neki od njih i vrlo otvorene) signale, da Evropska unija, ustvari, ne želi Srbiju kao članicu svoje zajednice.
Podsećanja radi, treba reći da je nemačka kancelarka Angela Merkel, koja je sa gnušanjem primila ulazak Hrvatske u Evropsku uniju, još pre dve godine rekla da je to poslednja država koja ulazi u članstvo i da novih proširenja više neće biti.
Vučića i njegovu poremećenu družinu to nije omelo, pa su nastavili da beznadežno kleče pre evropskim pragovima. Spremi su da daju sve samo da ih neko pohvali i da kaže kako su „dobri momci“.
Nedavno je Visoka predstavnica za spoljnu i bezbednosnu politiku EU, Federika Mogerini, naterala Vučića da sa njom održi kratki „sastanak“ u jednom od hodnika u sedištu ove organizacije u Briselu.
Za svakoga bi to bilo ponižavajuće, i kap koja preliva čašu, ali ne i za Vučića. Jer, dok zemlja tone u najgoru bedu, njegova „evropska misija“ mora da traje, mada je svakome jasno da je reč o misiji jednog ludaka, a ne o realnoj potrebi EU da vidi Srbiju u svojim redovima. Na kraju, legitimno je pravo i Evropske unije da sama odlučuje ko će biti u njenom članstvu.
Za samo tri godine njegove vladavine, srpska sela, u kojima je još uvek bilo stanovnika, jednostavnu su ostala pusta. U Zaječaru je, na primer, prošle godine rođeno oko 400 beba, ali je zato u istom periodu umrlo 950 ljudi. Ovim tempom, za samo nekoliko godina, grad će biti prepolovljen!
Zaječar je uzet samo kao primer grada u kome vlada Srpska napredna stranka i gde je čak i porodiljama ukinut dodatak za prvo, drugo i treće dete. Slično je u svim sredinama u unutrašnjosti Srbije, gde su na vlast došli Vučićevi „vizionari“. Njegova vlada je rekla šta misli o „beloj kugi“ u Srbiji, pa je za poslednje tri godine, dva puta povećala PDV na opremu za novorođenčad!
Zbog svega toga, ko god može, odlazi u inostranstvo, bežeći od sigurne propasti koja je svakim danom sve izvesnija. Jer, posla nema, a gladi ima. Sa evidencije Nacionalne službe za zapošljavanjem, samo u prošloj, 2014. godini, izbrisano je skoro hiljadu osoba koje su umrle čekajući na posao! Prethodnih dve godine, sa spiska onih koji traže posao, brisano je preko 700 ljudi koji su dočekali smrt, ali ne i radno mesto.
Vučićeva vlada skoro svakodnevno donosi nesreću i smrt najslabijim i najsiromašnijim građanima, „merama štednje“ koje su duboko antiljudske i anticivilizacijske.
Ovaj poremećeni čovek hoće i glavni grad Beograd, evropsku prestonicu na ušću dve međunarodne reke, da pretvori u islamski kalifat i bazu neke buduće evropske Al kaide, izgradnjom orijentalnih kula i džamija. Ali, o tome je u Srbiji zabranjeno pričati, jer je reč o Vučićevim „prijateljima“ iz Emirata.
Upućeni tvrde da kandidati za predsednika SAD-a, po svemu sudeći, neće u svojim predizbornim nastupima pominjati borbu protiv Islamske države niti islamski terorizam, jer je većima tih pokreta finansirana od strane njihovog saveznika Saudijske Arabije, koja je već decenijama, centar svetskog zla i izvoznik islamskog fašizma.
U takvim okolnostima, mučno je gledati i slušatu Vučićevu ministarku Jadranku Joksimović, kako beznadežno ponavlja: „…Evo, samo što nismu ušlu u EU“. Jer, ako postoji režim kome je Evropa okrenula leđa, to je ovaj Vučićev.
Američka administracija smislila je i ideju da dovede ratnog zločinca Hašima Tačija u Beograd. Ako ga Vučić primi, biće to samo još jedan dokaz da je on obični američki otirač za noge. Ako ga ne primi, nego inscenira njegovo hapšenje (nakon čega bi usledila diplomatsko-obaveštajna akcija njegovog oslobađanja), onda bi to bila javna predstava njegove nemoći. U oba slučaja, to će ubrzati njegov kraj.
U slučaju da Tači ipak ne dođe u Beograd, Vučić će to da iskoristi kao „pobedu pravne države“. Bilo kako bilo, Vučić van Srbije pregovara sa ovim ratnim zločincem, potpisuje sa njim međunarodne sporazume i planira „zajedničku budućnost na Balkanu„.
Tužilac za ratne zločine, istovremeno tvrdi da je Tači „nedostupan našim organima„! To je prava slika Vučića-tiranina: on je podvojena ličnost i ima jednu sliku pred sobom, a drugu u sebi! Ali, šta je sa Srbijom i kako će i da li će ona preživeti ovo ludilo?
Po svemu sudeći, poslednje dane ove 2015. godine, Srbija će dočekati sa najvećim budžetskim deficitom od osam odsto bruto društvenog proizvoda (BDP) i javnim dugom koji će do kraja godine dostići čak 70 odsto BDP.
Ukratko, dok je Vučićev režim širio lažne informacije o ulasku u Evropsku uniju, Srbija se našla u bankrotu. Razlog je vrlo jasan: samo za dotacije „Galenici“ i Železari u Smederevu, godišnje je iz budžeta plaćano i do 100 miliona evra. Ali, budžet Srbije od prosečno osam milijardi evra, za Vučića ne znači ništa. Rasipa gde ne treba, i otima gde stigne.
Udario je na milion i po građana, koji nose ceo teret ovog društva i na njihove plate. Udario je na penzionere koje je javno slagao u predizbornoj kampanji rekavši da su penzije „svetinja u koju niko ne sme da dira“.
Budžet Srbije dodatno opterećuju godišnje subvencije od 600 miliona evra godišnje za 161 državno preduzeće, koje je trebalo da bude prodato (za dobre pare) ili sačuvano, i to još pre deset i više godina.
Ali, zahvaljujući Vučićevoj ludačkoj ideji da ih proda budzašto ili čak pokloni, raznim „prijateljima“, stranačkim preduzetnicima, tajkunima i mešetarima bez imena i prezimena, posledice danas trpe građani Srbije. Njemu je važnije da sprovede masakr nad celom Srbijom, da poveća poreze, da nametne nova smanjenja plata i smanjenje subvencija, da ukine pomoć najsiromašnijima, porodiljama, deci, nemoćnim i starim licima. Politika zatiranja Srba ide u korak sa otimanjem najplodnije zemlje, oranica, razaranjem čitavih gradova, uništenjem ili pljačkom svih prirodnih resursa…
Više od pola radno sposobnog stanovništva u Srbiji danas nema nikakav posao. Zato je početkom ove godine, Timoti Eš, glavni analitičar Standard banke za tržišta u razvoju (Srbiju i dalje tako tretiraju), izjavio je za AFP da Vlada Srbije „previše očekuje„, da je nerealna i da će pravi bankrot da nastupi onda kad Vučić bude zatražio od investitora da daju pozajmice državi, a oni ga odbiju.
Timoti Eš pominje i prosečnu platu od 350 evra, zbog čega je većina građana Srbije spremna samo da izađe na ulicu. Pre toga, zaključuje EŠ, Srbija će da doživi finansijski slom. Njegova prognoza govori da bi to moglo da se desi najdalje do kraja godine.
Neko je sa razlogom današnju Srbiju nazvao metafizičkom farsom. Jasno je i zašto: Vučić vrlo dobro zna da će smanjivanje plata i penzija imati nulti efekat. Udar na njih je bio „vaspitne“ prirode! Da ih opljačka, da pokaže moć i da utera strah!
Ipak, da bi došao do velikog novca, mora da proda Telekom Srbije, udeo u Elektroprivredi Srbije, Aerodromu, Državnoj lutriji, RTB Boru…Ukoliko ne bude uskoro smaknut sa vlasti, Vučiću neće trebati mnogo vremena da sahrani sve što je ikada bilo u vlasništvu Republike Srbije. To nije mali posao, ali nije ni on mala štetočina.
Srbija je za samo tri godine Vučićeve vladavine postala najveća evropska deponija najgoreg prehrambenog otpada, pre svega mesa i mesnih prerađevina, koji se u zemljama EU tretiraju kao neupotrebljivi za ljudsku ishranu.
U Vučićevoj Srbiji, to meso se uvozi kao prvoklasni proizvod i prodaje po najskupljim cenama. Mafija koja se bavi ubiranjem profita od uvoza, istovremeno određuje i ko će biti državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede i koji će se „evropski“ zakoni protiv interesa srpskih poljoprivrednika i stočara doneti.
Nijedan ugovor (poput onog sa „Etihadom“) koji je Vučićeva vlada potpisala sa strancima, do sada nije javno objavljen. Javnosti nisu poznate ni obaveze Srbije, subvencije, plate menadžmenta, imovina, podela dobiti, posrednici, advokatske naknade…
Poznato je samo to da je Vučić nekoga doveo u Srbiju i dao mu na upravljanje srpsku imovinu. Da li je u pitanju, poljoprivredni kombinat, železara, avio-kompanija ili nešto drugo, to je sve prodato, predato ili poklonjeno, daleko od očiju građana koji su tu imovinu decenijama sticali svojim radom.
Osim što krije, za Srbiju očigledno višestruko štetne ugovore, samozvani vođa pokušava da sakrije i činjenicu da do današnjeg dana nisu prebrojane ni sve žrtve prošlogodišnje katastrofalne poplave.
Krije i prave razloge pada vojnog helikoptera u martu ove godine. Krije Vučić i istinu o kompaniji Tonija Blera koja mu „savetuje“ ministre i Vladu, iza koje stoji, ustvari, transnacionalna investiciona banka JP Morgan (jedna od najodgovornijih za kreaciju svetske ekonomske krize).
Krije Vučić i to da „suvereni fond Abu-Dabija“ ima strategiju da uvede islamski kapital u Evropsku uniju preko Srbije (i zato, između ostalog, Srbija nikad neće postati članica EU!).
Jedno, ipak, ne može da sakrije, a to je strah! Strah od gadnog zadaha prošlosti koja ga prati i strah od neizvesne budućnosti.
Pontije Pilat je makar ulagao sve napore da spasi Isusa Hrista. Gubernatori zapadnih sila u Srbiji, Amerike i Evropske unije, Majkl Kirbi i Majkl Devenport, ne čine ništa da spasu građane Srbije… Oni javno hvale Vučića, a privatno ga se gade i zgražavaju.
A 1. Od gvožđare do Mi 6
Aleksandar Vučić voli da putuje, o državnom trošku, i da se promoviše. Vučić je tako 27. oktobra prošle godine održao predavanje u Londonu. Pred punim amfiteatrom Londonske škole ekonomije premijer je održao govor na temu „Pogled u budućnost – Srbija i Zapadni Balkan u Evropskoj uniji„.
On je na početku podsetio prisutne kako je radio u gvožđarskoj prodavnici u Londonu kod jednog Indijca za dve funte na dan. „Vi ste u boljoj poziciji“, rekao je on okupljenima.
Tokom obraćanja studentima, srpski premijer je istakao da zajedno moramo ponovo da izgradimo region kao mesto u kome vlada sloboda i napreduje otvoreno društvo, saopštila je Kancelarija Vlade Srbije za saradnju s medijima. „Ali za mene najveći izazov u regionu nije političkog već ekonomskog karaktera, zato što su ekonomske teškoće te koje bacaju mračnu senku na naša stremljenja“, naglasio je Vučić.
„Svakog dana menjam sam sebe, napredujem. Mi nismo idealni, ali pokušavamo da Srbiju učinimo boljim mestom„, rekao je Vučić. Srpski premijer je rekao da je Srbija posvećena evrointegracijama, ali da neće nikoga moliti. „Nikoga nećemo moliti da nas primi. Sprovešćemo reforme kako bi smo zaslužili članstvo“, istakao je Vučić.
On je izjavio da niko nije nedodirljiv i da se niko neće bogatiti na račun države. U prvom redu, u sredini za predavanje Vučića na LSE – Veton Suroi.
Nakon uvodnog dela, prisutni su postavljali pitanja premijeru Srbije. Vučić je upitan za cenzuru u medijima rekao da u Srbiji nema cenzure i da je njega lako napasti zbog njegove prošlosti.
„Čujem ozbiljne optužbe za koje ne postoje dokazi„, rekao je on.
Na pitanje kakvi su odnosi Srbije i Albanije, Vučić je izjavio da su ti odnosi dobri, a da je incident na utakmici Srbija-Albanija izazvan bespilotnom letelicom sa zastavom.
„Čak je i UEFA odlučila da Srbiji dodeli tri boda, jer je incident izazvala zastava„, rekao je Vučić. On smatra da treba da Srbija i Albanija treba da se usredsrede na povezivanja u ekonomskom smislu, a da se manje govori o ranijim odnosima dve zemlje.
Kao dokaz pomirenja Srbije i Albanije, naveo je ponovno uspostavljanje leta Beograd-Tirana. Predavanje na Londonskoj školi ekonomije je trajalo oko sat vremena. Vučić je boravio u dvodnevnoj poseti Velikoj Britaniji, tokom koje je imao i susrete sa predstavnicima britanskih kompanija zainteresovanih za ulaganje u Srbiju i učestvovati na Ekonomskom samitu.
Vučić će se sastao i sa britanskim ministrom spoljnih poslova Filipom Hamondom i gradonačelnikom Londona Borisom Džonsonom. Ipak, domaćine je iznenadila želja premijera Srbije da se sretne sa novim direktorom britanske obaveštajne službe MI 6 Alexom Jangerom, koji je bio izabran na ovu funkciju, ali je, zvanično, tek za tri dana i stao na čelo ove službe, jer je njegov prethodnik Sojer podneo ostavku, zbog skandala koje je objavio američki obavštajac Snouden.
Bez presedana je da se premijer jedne države sastaje tajno sa direktorom obaveštajne službe domaćina!
Ambasador Srbije u Londonu, Ognjen Pribićević, imao je zadatak da vozilom ambasade odveze Vučića na traženi sastanak. Vozač službenog vozila ambasade je, međutim, zalutao u gradu, mada je imao ukucanu adresu i maršrutu puta, što je razbesnelo Velikog Vođu. Smatrao je da vozač sabotira njegovu želju da bude u društvu gospodina Jangera.
Sa ovog sastanka nije izdato nikakvo saopštenje. Očigledno je i domaćinima bilo neugodno da ispunjavaju želje srpskog premijera.
Urednik Redakcije je tim povodom uputio pismo srpskom ambasadoru Pribićeviću, tražeći odgovor na pitanje da li je i on prisustvovao tom razgovoru, i da li je gospodin Vučić sa sobom nosio diskete sa narezanim podacima (kao da MI 6 ne zna više od sumanutog Vučića, svog doušnika). Pretpostavljate da nismo dobili zvanično objašnjenje od gospodina Pribićevića.
On voli da se igra špijuna. Tako je Aleksandar Vučić najavio da je Aleksa Žunić.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
DIVLJAČKОМ PRIVATIZACIJОМ SRBIJA PRETVORENA U PRIVATNU KOLONIJU HRVATSKIH MONOPOLISTA
Petnaest godina kompanije iz Hrvatske ulaze u Srbiju kao na svoje tržište. U tome im svom snagom pomaže razapeta mreža ekonomske špijunaže i lobista koji više i ne kriju da rade za interese Hrvatske privrede. U pretvaranje Srbije u ekonomsku koloniju, kojom će upravljati Hrvatska, uključila se i Evropska banka za rekonstrukciju EBRD, koja obilatim i povoljnim kreditima finansira najvećeg hrvatskog tajkuna, Ivicu Todorića, kako bi srpske proizvođače i trgovce lakše izbacio iz konkurencije. Istovremeno, srpski privrednici u Hrvatskoj ne mogu ni da privire, jer je ova država organizovala institucionalnu i vaninstitucionalnu opstrukciju bilo kakvih srpskih ulaganja.
Nikola Vlahović
I dok hrvatski tajkuni haraju Srbijom, a srpski režim na čelu sa Aleksandrom Vučićem širom otvara vrata Hrvatima da upravljaju srpskim institucijama, niko i ne pita za sudbinu srpske imovine u Hrvatskoj, raskomadane i rasprodate nakon rata.
Nepunih dva meseca posle takozvanog petooktobarskog prevrata, 17. novembra 2000. godine, na veliko iznenađenje javnosti, u Beograd je došla privredna delegacija iz Hrvatske.
Tog dana, u beogradskom hotelu "Hajat", bilo je više od hiljadu hrvatskih privrednika iz 450 firmi. Sa strane domaćina (ondašnje SRJ), okupili su se predstavnici više od 500 domaćih preduzeća. Bio je to, po brojnosti, impresivan skup, kakav se ni pre ni posle toga u Srbiji nije desio, ni sa jednom drugom stranom državom.
Uvodna izlaganja predstavnika tadašnje Privredne komore SRJ, Draga Šofranca i Hrvatske gospodarske komore, Nadana Vidoševića, saslušana su na nogama, jer je bilo tri puta više posetilaca od broja stolica koje je hotel mogao da ponudi!
U pokušaju da objasni razloge ovakvog "desanta" hrvatskih privrednika na uništenu i od ratova osiromašenu Srbiju, tadašnji predsednik Hrvatske gospodarske komore, Nadan Vidošević, izgovorio je nekoliko uopštenih rečenica o tome da je u pitanju obnavljanja prekinutih poslovnih odnosa, te da će to biti korisno za privrede dve zemlje i da vlade svojim merama treba da olakšaju saradnju.
Ubrzo će se ispostaviti da je to bilo dobro samo za Hrvatsku. Već sutradan su potpisana dva, za Hrvatsku vrlo povoljna ugovora iz oblasti metalske industrije, dok je najveća farmaceutska kuća "Pliva" iz Zagreba već pripremala isporuku svojih preparata u Srbiju, najveću od raspada bivše Jugoslavije (istovremeno dok je trajala pljačka "Galenike"). Investicije SRJ odnosno Srbije u Hrvatsku, samo su pomenute kao mogućnost i nikada se nisu ostvarile.
Četrnaest godina kasnije, pokazalo se da je ovaj skup bio od presudne važnosti za ekonomsku kolonizaciju Srbije od strane Hrvatske. U periodu od kraja 2000. godine, pa sve do danas, hrvatske investicije u Srbiji su daleko prevazišle sve prognoze, pa je danas reč o milijardama evra. Da bi bilo jasnije o kakvoj se invaziji radi, treba napomenuti da je Hrvatska među onih pet najvećih ulagača, koje u Srbiji ostvaruju i najveći profit.
Do januara 2015. godine, u Srbiji je registrovano više od 200 hrvatskih kompanija, a najznačajnije i najveće su Agrokor, Atlantik Grupa, Nekse grupa, Magma, Vindija, Podravka, DIV Samobor, Lura…
Sa druge strane, u Hrvatskoj postoji odbojnost prema srpskim proizvodima i ulaganjima, a preduzećima iz Srbije se sprečava dolazak brojnim necarinskim barijerama, nelojalnom konkurencijom domaćih firmi i diskriminacijom srpskih preduzeća u privatizaciji hrvatskih firmi. Kršeći sve evropske norme slobodnog tržišta, Hrvatska ovo sprovodi već čestrnaest godina. I uz pomoć otvorene medijske kampanje i satanizacije Srba, i Srbije kao države!
Hrvatska strategija ekonomskog porobljavanja Srbije, stavila je kao prioritet svoje investicije u Vojvodini. Zahvaljujući kriminalnim političkim koalicijama u Srbiji, koje su se smenjivale, ali nisu menjale svoju veleizdajničku narav, Hrvatska je uspela da danas postane dominantan faktor ekonomske moćni u ovoj srpskoj pokrajini.
Da bi bilo jasnije kakve su razmere hrvatske okupacije Vojvodine, treba pogledati samo neke od rezultata njihovih investicija. Tako su, na primer, hrvatske trgovinske firme „Biljemerkant", „Pevec", KTC i „Boso", kupile su više od 70 velikih prodajnih objekata širom Vojvodine.
Hrvatsko preduzeće „TNOR" kupilo je paket 42 posto akcija u firmi za gajenje žita i drugih useva „Erdevik". Investitorima iz Hrvatske prodata su i preduzeća „Radijator Zrenjanin", „Potisje Kanjiža", „Inteks" iz Mladenovca, „MIN holding" iz Svrljiga, „Fabrika hartije Beograd", ciglana „Udarnik", „Milenijum osiguranje", „Džoly travel".
Kompanija „Našice cement" koja posluje u okviru „Nekse grupe" je u Srbiji postala delimični vlasnik pet najvećih preduzeća koja se bave proizvodnjom građevinskog materijala: kamenolom „Jelen do", „Stražilovo", „Opeka", „Polet" iz Novog Bečeja i „Potisje" iz Kanjiže.
Ko su hrvatski lobisti u Srbiji?
Punih četrnaest godina, kompanije iz Hrvatske su radile na stvaranju "lobističke infrastrukture" u Srbiji. Cilj je bio jasan: ekonomsko pokoravanje dojučerašnjeg neprijatelja i izvlačenje što više profita iz Srbije, sa što manje ulaganja.
Tako je Hrvatska u Srbiji instalirana vrlo jaku i rasprostranjenu mrežu ekonomske špijunaže i institucionalne podrške, koja njihovim kompanijama danas omogućavaju privilegovan položaj i dalje pretvaranje Srbije u privrednu koloniju.
Sa koliko ozbiljnosti Hrvatska pristupa ekonomskom pokoravanju Srbije i njenom pretvaranju u regionalnu koloniju, svedoči i činjenica da je njihova državna kompanija "Janaf", na položaj direktora podružnice u Beogradu, postavila bivšeg direktora hrvatske tajne službe, Joška Podbevšeka. Iz te službe, regrutivana je mala armija ekonomskih "konsultanata" koja radi i u Srbiji.
U praksi, Sigurnosno-obavještajna agencija Hrvatske, povremeno raspisuje i konkurse za prijem ovih kadrova, što se može prepoznati i u uslovima za prijem u ovu službu. Između ostalog, traži se dobra informatička pismenost, poznavanje ekonomskih i spoljnopolitičkih (regionalnih) pitanja...Ali, uprkos tome, na ceni su "stari kadrovi", koji, po mogućnosti, imaju porodične ili poslovne veze u Srbiji.
Ali, ono što posebno raduje hrvatsku obaveštajnu službu, to je činjenica da su danas vođe hrvatskog ekonomskog lobija u Srbiji, postavljene na najviše državne funkcije. Tako je, zahvaljujući izdajničkoj politici koju sada u Srbiji vodi Aleksandar Vučić, bivši predsednik Privredne komore Srbije, Hrvat Željko Sertić (najbliži rođak ustaškog zločinca iz Drugog svetskog rata, Tomislava Sertića), postavljen na mesto ministra privrede.
Na njegovo mesto u Privrednoj komori Srbije, Vučić je postavio još jednog Hrvata, Marka Čadeža, koji je, uzgred, u ovoj ustanovi "oslobodio sve potencijale" i pretvorio je u okupljalište sebi srodnih homoseksualaca, ali i nekoliko mlađih uživalaca droge, kojima je ponudio važne uloge u ovoj instituciji.
Cilj je, naravno, njeno dalje urušavanje i kompromitacija. Ali, i Čadež i Sertić, predstavljaju samo vrh ledenog brega ispod koga se krije impresivna piramida hrvatskih lobista i doušnika hrvatske tajne službe.
Zahvaljujući dobro postavljenom ekonomskom lobiju u Srbiji, hrvatske kompanije su ovde ostale i posle ulaska u Evropsku uniju (uprkos zakonima i ograničenjima EU). Između ostalog, hrvatske kompanije uspele su da zadrže i sve privilegije na srpskom tržištu, pa čak i da ostvare nezapamćen monopol!
Među hrvatskim ekonomskim lobistima u Srbiji, ima i domaćih tajkuna i kriminalaca koji to rade za velike pare, često ulazeći sa njima u poslovne odnose iz kojih zajedno izvlače profit na štetu Srbije.
Krajem prošle godine, opljačkani radnici vojvođanskih poljopriovrednih zadruga, zajedno sa poljoprivrednicima-kooperantima, odlučili su da, posle kriminalnih opstrukcija koje su doživeli od srpskog pravosuđa, pokucaju na vrata Evropske komisije u Briselu i predaju svu dokumentaciju o slučaju otimanja 514.105 hektara državne i zadružne zemlje, koja je završila u rukama tajkuna i njihovih kompanija.
Među istaknutim otimačima, nalazi se i hrvatski tajkun Marko Pipunić, inače blizak prijatelj ratnog zločinca Branimira Glavaša. Reč je o sudskom predmetu gigantskih razmera, jer je njime obuhvaćeno 37 poljoprivrednih preduzeća i zadruga. Reč je o pljački oko pola miliona hektara najplodnije zemlje (200.000 hektara je bilo zadružno, a ostalo je državna svojina).
Hrvatski tajkun Marko Pipunić je od malih akcionara oteo poljoprivredno preduzeće "Ratkovo" sa više od 2.000 hektara zemlje. Pipunić je vlasnik kompanije "Žito grupa" iz Osijeka, a u ovoj kriminalnoj radnji obilato mu je pomogao i srpski tajkun, Miodrag Kostić ("MK Komerc"), čiji su prsti umešani i u druge hrvatske "investicije" u Srbiji.
Jedan od najvažnijih ljudi koji "iz daljine" diriguju mnogim hrvatskim privrednim desantima na Srbiju, svakako je i Marinko Zadro (sada novi vlasnik splitskog "Dalmacijavina"), koji je stekao ogroman kapital kao trgovac i mešetar šećerom. Dugo godina, Zadro je bio direktor šećerane u Sremskoj Mitrovici, a uoči raspada Jugoslavije, preselio se u Zagreb i tamo je radio kao direktor Emona Commerca.
Na kraju je postao većinski vlasnik šećerane Viro iz Virovitice, i tu počinje njegov veliki finansijski uspon. Danas, kao jedan od osam najbogatijih Hrvata, ima značajnu ulogu u svemu što hrvatske firme rade u Srbiji, jer je u Sremskoj Mitrovici, Beograd i Novom Sadu (gde je završio studije), ostavio značajne poslovne, privatne i porodične veze. Njegov novac i njegov uticaj, našli su se u svim važnijim privatizacijama u Sremu ali i drugde u Vojvodini.
Jedan od poznatijih slučajeva koji su se loše po domaća preduzeća završili, bio je i skandalozan pokušaj privatizacije Poljoprivrednog preduzeća "Erdevik" kod Šida.
Kad je "đavo odneo šalu", Zadro je prodao svoj udeo od 41,3 % kapitala i tu su se njegova direktna ulaganja u srpska preduzeća završila. Ali, ne i ona indirektna, preko drugih lica i kompanija. Danas je Marinko Zadro jedan od glavnih savetnika hrvatskim, privrednicima koji kreću u "pokoravanje" Srbije.
Kako su kompanije iz Hrvatske, otele poznate srpske brendove
Najveći hrvatski tajkun i sigurno najbogatiji čovek u Hrvatskoj, Ivica Todorić, čijoj kompaniji "Agrokor" je postalo "tesno" u Hrvatskoj, danas igra jednu od dve glavne uloge na tržištu hrane u Srbiji. Tačnije, zajedno sa belgijskim "Delezom".
Naime, Torodićev prodajni lanac u Srbiji pod imenom "Idea", kontroliše četiri petine prodaje prehrambenih i drugih artikala široke potrošnje. Njegovi dobavljači su uglavnom iz Hrvatske, te se na takav način i poljoprivredni proizvođač iz Hrvatske svakodnevno pojavljuje na tržištu Srbije. Istovremeno, nadležna ministarstva Vučićeve vlade (Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo finansija), sve čine kako bi srpskog seljaka uništili i učinili nekonkurentnim, što ima za posledicu masovno pražnjenje srpskih sela.
Naravno, nije Todorić došao u Srbiju bez saglasnosti srpskih vlasti nego uz bogate provizije koje on (kroz razne forme) i danas isplaćuje srpskim vlastodršcima na čelu sa Aleksandrom Vučićem.
Neposredno pre nego što je krenuo u akciju kupovine srpske prehrambene industrije, Todorić je u ondašnjoj hrvatskoj vladi dobio saglasnost za njegov "istočni greh", ali samo pod uslovom da sa sobom povuče i kompletnu hrvatsku poljoprivredu. Tako je i bilo. „Agrokor" Ivice Todorića je već u februara 2003. godine, za 10,25 miliona evra, kupio fabriku sladoleda i smrznute hrane „Frikom".
Do tada, "Frikom" je bio profitabilan i uspešan i nikakvih potreba za njegovom prodajom nije bilo, osim interesa ovdašnjih političko-kriminalnih grupa i hrvatskih ekonomskih lobista. Uskoro je „Agrokor" u Srbiji postao vlasnik fabrike ulja „Dijamant", Klanice u Plandištu, „Kikindskog mlina", lanca hipermarketa „Idea", kao i vode "Mivela", „Nove sloge" iz Trstenika i „Zlatnog traga" iz Leskovca. Ali, to je bio tek početak. Todorić je u Srbiji postao vlasnik novih šest poduzeća i preuzeo kompaniju "Victoriaoil", uljaru iz Šida, koja je prisutna sa brendom "Iskon".
Na srpsko tržište ulja ušao 2004. godine kupovinom fabrike iz Zrenjanina koja je godinama držala više od trećine tržišta. Pravi primer otimačine srpskih brendova je i slučaj jestivog ulja "Iskon" koje je Todorić iskoristio za proizvodnju svoje robne marke "K plus". Kupovinom kompanije "Victoriaoil", Todoriću je palo u ruke posao godišnje prerade preko 250.000 tona suncokreta, i skoro 100.000 tona soje.
Ali, nije samo Todorić zgazio srpsku industriju hrane, otvorio srpsko tržište za hrvatske proizvode i pretvorio srpske dobavljače u najamnike treće kategorije. Na isti način je to uradila i hrvatska „Atlantik grupa" (čiji je predsednik i vlasnik Emil Tedeski), koja je postala vlasnik „Soko štarka", „Grand proma", „Palanačkog kiseljaka" i mnogo toga još.
Tedeski se dokopao srpske firme "Fudlend" poznate po organskoj proizvodnji srpskog ajvara. Da cinizam bude veći, Tedeski je ovo dobio uz specijalno odobrenje srpske Komisije za zaštitu konkurencije!
Oduševljen lakoćom kojom je došao u posed srpske firme, Tedeski je izjavio da srpsko tržište tretira kao "domaće". To ne bi bilo loše, kad bi se hrvatski tajkuni ovde ponašalo domaćinski, ali je njihova zamisao da iz Srbije što više otmu, da se Srbija opljačka, ponizi i pretvori u beznadežnu koloniju kojom mogu da haraju kako hoće.
Znatno ranije, zagrebačka mlečna industrija "Lura", kupila je „Somboled" iz Sombora, dok je „Vindija" iz Varaždina kupila „Mlekaru Lajkovac", fabriku stočne hrane „UNIP" iz Valjeva i čak osam farmi „Agroživa" u Plandištu.
Hrvatski kupac „Našice cement" je kupio četiri firme i to: „Jelen Do", „Polet", „Stražilovo" i „Opeka". Investitorima iz Hrvatske prodata su srpska preduzeća: „Radijator Zrenjanin", „Potisje Kanjiža", „Inteks" iz Mladenovca, „MIN holding" iz Svrljiga, „Fabrika hartije Beograd", ciglana „Udarnik", „Milenijum osiguranje"…
Kako EBRD pomaže Hrvatskoj da ekonomski pokori Srbiju
Mnogo pre nego se iko u Srbiji setio da pita, odakle novac Ivici Todoriću da investira u svoje širenje na ovaj prostor nekadašnje Jugoslavije, štampa u Hrvatskoj je objavila podatke da iza Todorića stoji novac Evropske banke za rekonstrukciju (EBRD), te da ona zajedno sa Todorićem nastupa u Srbiji.
Pretenzije ove gigantske bankarske korporacije nisu samo bankarske i to je odavno poznato. U slučaju Todorića i hrvatskih interesa u Srbiji, EBRD je otvoreno krenuo da pomaže prilikom kupovine i monopolizacije srpske industrije hrane.
Hrvatska i njeni tajkuni smatraju da je bolje kupiti celokupna srpska preduzeća, nego na tržište Hrvatske uvoziti proizvode direktno iz Srbije. „Agrokor" u Srbiji godišnje ostvari promet od blizu milijardu evra, od čega je 40 miliona evra promet po osnovu izvoza. Koliko Todorić uveze hrvatskih proizvoda u Srbiju, to još niko nije sabrao.
Po svemu sudeći, jasno je šta je cilj EBRD: da Hrvatska bude „lider u regionu" i da ona komanduje daljim tržišnim procesima u Srbiji, i kada je u pitanju tržište prehrane. Da je to tako, govore činjenice: 2006. godine, EBRD je u „Agrokor" investirala 110 miliona evra, pa je samim tim postala vlasnik udela od 8,33 odsto u Todorićevoj kompaniji, a u oktobru mesecu 2008. godine, „Agrokor" je od EBRD dobio kredit od 70 miliona evra i to u svrhu povećanja kapitala kompanije i širenje poslovanja trgovinskog lanca „Idea" u Srbiji!
To je bio i prvi kredit koji je EBRD uložila u razvoj trgovine u Srbiji, ali ne za Srbiju, nego za Ivicu Todorića! Vlada Srbije je tada slagala javnost rekavši kako EBRD "pomaže razvoju srpske trgovinske mreže", a zapravo je pomogla hrvatskom tajkunu. U maju mesecu 2009. godine, EBRD je odobrio još jedan dugoročni kredit „Agrokoru", ovaj put u vrednosti od 50 miliona evra.
Kako su srpske kompanije prošle u Hrvatskoj
Srpska kompanija „Galeb group" iz Šapca (vlasnik i direktor Radoslav Veselinović), bila je jedna od retkih koja je makar pokušala da se pojavi na hrvatskom tržištu. Bezuspešno je pokušavala da kupi većinski paket akcija preduzeća „Pluto" iz Zagreba, što je obrazloženo da je navodno sa dostavljanjem ponude „zakasnio za jedan dan".
Kompanija „Danube Food Group", u čijem sastavu se nalazi „Imlek" i „Mlekara Subotica", čak tri puta je sa najboljom ponudom bezuspešno pokušavala da na tenderu kupi „Karlovačku mlekaru" u Hrvatskoj.
I kompanija „Delta", vlasništvo srpskog tajkuna Miroslava Miškovića, propala je prilikom pokušaja da kupi zemljište kompanije „Zagrepčanka" u Zagrebu i mesnu industriju „Improm" iz Križevaca.
Loše se proveo i biznismen Rodoljub Drašković sa svojom kompanijom "Svislajon". Drašković je krajem prošle godine zamalo uhapšen u Hrvatskoj zato što je protiv njega krivičnu prijavu podnela preduzetnica Sandra Vavra. U hrvatskoj štampi osvanuo je naslov: "…Srpski kralj čokolade osumnjičen da je 2008. godine fabriku čokolade u Sisku ‘DRD Svislajon’, prilikom kupovine, oštetio za oko tri miliona evra". Hapšenje se nije desilo, ali je i Draškovićev "Svislajon" propao u Hrvatskoj.
Retki pokušaji i nekih manjih kompanija da dođu na hrvatsko tržište, takođe su propadali. Do današnjeg dana, nijedna ozbiljna investicija srpskih firmi u Hrvatskoj se nije desila. Snažan otpor, opstrukcije i ometanja (zakonska i nezakonska) i dalje postoje.
Šta je sa srpskom imovinom u Hrvatskoj
Pre raspada Jugoslavije, veliku imovinu u Hrvatskoj imala su srpska preduzeća kao što su „Tigar", „Putnik", „Centrotekstil", "EI Niš, „Utva", „Simpo", „Kristal", Robne kuće „Beograd", „Žitopromet", „Mašinoprojekt", FAD – Gornji Milanovac, PIK „Bečej", „Pionir" iz Subotice, „Prvi maj" Pirot, „Kekec" iz Subotice, „Sartid-Jugometal", kragujevačka „Zastava", „Kluz", "Beobanka", "Jugobanka" i više od trista drugih privrednih subjekata…
Najveću imovinu u Hrvatskoj imali su: „Geneks", „Železnice Srbije" i NIS (više od 80 benzinskih pumpi, odmarališta i udeo u Jadranskom naftovodu). Ta imovina nikada na pravi način nije ni popisana niti je valorizovana u međusobnim potraživanjima nakon rata.
Epilog događaja sa privatnom imovinom Srba zabeležio je Dokumentaciono informativni centar "Veritas". Prema njihovim podacima, bežeći da sačuvaju živu glavu od represalija hrvatskih vojnih i paravojnih formacija, Srbi su za sobom ostavili 400.000 poljoprivrednih mašina, 64.000 vozila, 440.000 opremljenih spavaćih i dnevnih soba, kuhinja i trpezarija, 760.000 aparata i tehničkih uređaja, 980.000 grla krupne stoke (200.000 goveda, 20.000 konja, 380.000 ovaca, 260.000 svinja, 100.000 koza…), 14 miliona čokota vinove loze, osam miliona stabala voća, 120.000 košnica, 1,550 miliona umetničkih predmeta, 24 bunara i cisterne, 980.000 grama zlata, 38.000 predmeta od krzna. O kućama, stanovima i drugim nepokretnostima, teško je i govoriti, jer se podaci i dalje sabiraju i dokumentuju.
Konačno, ne treba zaboraviti ni na činjenicu da je takozvanim Božićnim ustavom Franje Tuđmana, iz 1990. godine, Hrvatski sabor srpskom narodu ukinuo status konstitutivnog naroda i proglasio ga manjinom!
A 1. Todorić kupuje i bioskope u Srbiji
Javnost u Srbiji je nedavno saznala da je Todorićev „Agrokor", preko marketa „Idea", postao vlasnik beogradskih bioskopa „Jadran" i „Voždovac" , koji se nalaze u najstrožijem centru grada.
A 2. Protiv svojih
U Odeljenju BIA u Novom Sadu, čiji je načelnik iz Ljubovije (male varoši na Drini), za kontraobaveštajne poslove za praćenje delovanja službi bezbednosti iz Hrvatske, zadužen je operativac koji je po nacionalnosti Hrvat! Očigledno, srpska služba bezbednosti, na čijem je čelu direktor Aleksandar Đorđević, služi za sprdnju.
A 3. Na šta Hrvatska cilja u Srbiji?
Podaci Hrvatske narodne banke govore da su investicije iz Hrvatske najviše zabeležene u oblasti poljoprivrede i usluga i čine udeo od 47 odsto svih ulaganja iz te zemlje, dok su ulaganja od oko 19 odsto zabeležena u sferi proizvodnje nemetalnih i mineralnih sirovina.
Prema istom izvoru, najveći investitori iz Hrvatske u Srbiji su: „Agrokor", „Pevec", „Vindija", „Idea", „Lura", „Našice cement", „Kroacija osiguranje" i „Magma". Ove firme su se u Srbiji usmerile ka kupovini fabrika prehrambene industrije i prirodnih resursa, što se vidi i iz strukture hrvatskih ulaganja.
Najviše sredstava je uloženo u poljoprivredu, lov i usluge (47 odsto); proizvodnju ostalih nemetalnih i mineralnih sirovina (19 odsto); proizvodnju hrane i pića (18 odsto). Daleko ispod ovih privrednih grana su izvršena ulaganja u proizvodnju mašina i uređaja (dva odsto); proizvodnju električnih mašina i aparata (dva odsto); osiguranje i penzijske fondove (dva odsto); trgovinu na veliko i posredovanje u trgovini (dva odsto).
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ZRENJANIN: BANATSKE POLTRONSKE MEDIJSKE SLOBODE
Zatvarajući oči pred tužnim umiranjem grada u kojem ogromna većina živi život bednika, Zrenjaninci su se, saučesnički, toliko navikli na pretvaranje jednih pred drugima, da su otpočeli i pretvaranja pred sobom samima. Samosažaljevajuća imitacija života u sprezi sa alavošću i besprizornošću aktuelne vlasti, rađa narod – ovcu, idealnu za „šišanje“.
Zoltan Horvat
Loša publika želi loše medije, a da „ovce popasu dobru travu“, brinu se lokalni uterivači masnih slova i kamera med oči. Ovdašnja medijska slika liči na skupinu zavisnih ljudi koji, uglavnom ne smeju da prozbore ni slova o nakaradnoj vlasti. Pate od „profesionalne deformacije“, zorta, ne mešajući se u sopstveni posao.
Bilo je tužno videti odbornike nazadnjačke koalicije na poslednjem skupštinskom zasedanju, gde su „junački odbranili“ Regionalni Radio Zrenjanin od nadolazeće neminovne privatizacije. Prostom aklamacijom, bez diskusije, overena nazadnjačka većina je dizanjem ruku „zagrlila“ sterilan, stereotipan i uvlakački radio program po meri svake vlasti.
Ljiljana Popović, lepa direktorica Radio Zrenjanina, čak se lično zahvalila odbornicima „na velikoj časti, poverenju i tradiciji koja istrajava„, istakavši da je čast raditi za ovakve „branioce“ slobode medija.
„Tradicija koja istrajava“ vraća danas Radio Zrenjanin u devedesete, gde se tačno znalo ko je podoban, ko sme da gostuje na njihovim talasima, a ko je nepodoban. Nakon ponižavajućeg odnosa i ukidanja „zaštitnog znaka“ Radio Zrenjanina, emisije Ponekad nedeljom legendarnog voditelja Miće Jankovića – Fleša, Lepu Ljiljanu i „tradiciju koja istrajava“, treba izbegavati u širokom luku. U to se uverio i gospodin Zeka Zečević, poznati banatski pisac ponudivši skromne emisije i razgovore sa Zrenjanincima koji su radili i uradili mnogo toga dobrog za grad u kojem žive.
Lepa Ljiljana se složila zatraživši spisak eventualnih gostiju. Al, ne lezi vraže, najmanje petoro eventualnih nije odgovaralo ukusu direktorice, precrtani su, jer bi, ne daj Bože, mogli nešto uživo i konkretno da kažu. I Zeka se zahvalio, za sva vremena, ovoj i ovakvim „braniocima“ zrenjaninskih foteljaša.
Kako je u zrenjaninskim elektronskim medijima? Tuga je saveznik uređivačke politike gde se neki od izvikanih aktuelnih drmatora medijski prate kao da su, u najmanju ruku, oslobodili Zrenjanin. Na pitanje, da li je bilo koji novinar bilo kad u KTV-u samostalno pripremio prilog o dešavanjima u ovdašnjoj politici, odgovor neslobodnih medijatora iz ove kuće je istovetan. Bez uvida Dane Radić, svevideće vlasnice, glavne urednice i preostalog, ni jedan jedini prilog(čić) ne sme da se emituje.
Lokalnim „tradicijama koje istrajavaju“ pomaže i kasica – prasica, gradska blagajna radodajka, koja uvek ima paricu-dve više za „objektivno i nepristrasno“, dupeuvlakačko novinarstvo. Da je neko pre petnaestak godina pomislio da će mrtve duše finansirati izvikano zrenjaninsko novinarstvo pretvoreno u provincijsko piskarenje, rekli bi mu da je lud. Regionalni nedeljnik Zrenjanin, u svakom broju donosi najmanje petnaest strana prepunih čitulja od kojih se obrne lepa para, taman za rentabilnost firme, danas u privatnom vlasništvu. Dakle, umiranje i smrt u ovdašnjem novinarstvu je izuzetno profitabilan posao.
Čitaš li list Zrenjanin, pita komšija komšiju? Da, obavezno pogledam čitulje. Preostalo, od čega dobar broj strana uređuju novinari-penzioneri, poput legendarne Branke Jajić, teško da može privući veću pažnju. Nazadnjački direktori javnih preduzeća i ustanova na velika vrata vratili su pretplatu na ovaj list za sve zaposlene, tako da se po kancelarijama do mile volje mogu čitati bajke o najboljim, najlepšim i najpametnijim kadrovima ikad Zrenjanina.
U zrenjaninskom, retko sujetnom propalom novinarstvu propalog grada, posebno imponuje „međusobna kolegijalnost, sradačnost u odnosima i solidarnost bez granica“. Da li zrenjaninski novinari učestvuju na sastancima na kojima bi se dalo raspravljati o sve bednijem statusu, odnosno, ima li sindikalne borbe za bolje uslove rada? Poslednji sastanak ovdašnjeg novinarskog esnafa održan je, „ne tako davno“, 1973. godine u prisustvu 11 novinara.
Tada je, zbog opasnosti da ne dođe do težih reči, uvedeno bezbedonosno pravilo da, do daljeg, nema sastanaka. Danas, 40 godina kasnije, nema ni sastanaka ni novinarskog sindikata, o novinarskoj vatri da i ne govorimo. Ne verujemo da bi došlo do težih reči, jer bi se, usled međusobne „iskrene telepatije“, sa reči prešlo na konkretnije, recimo pesničenje. Tu bi značajnu pomoć, kao stručni konsultant nekim od svojih novinarskih pulena, mogao da ponudi Darko Bađok, pokrajinski poslanik nazadnjačke orijentacije, provereni sparing partner mlađim „nestašnim“ damama na zrenjaninskim ulicama.
Da zrenjaninski novinari ipak gaje međusobni takmičarski duh, potvrđuju i sporadične ankete lokalnih internet sajtova gde su zainteresovani ocenjivali kvalitet rada zrenjaninskih novinara. Ocene se kreću u rasponu od minus dva do dva minus.
Ima i lepih reči za ulepšivače ružne zbilje, pa se posebno pohvaljuju angažovani i beskompromisni tekstovi o ikebani, lepom bilju i šarenim balonima koje daruju sponzori ZREPOK- sugrađanima u centru grada. Kod sedmočlanih i osmočlanih porodica u Zrenjaninu, Mužlji i drugim naseljenim mestima, inače socijalnih slučajeva, nema ko da ode a u Centru za socijalni rad ni ne znaju gde i kako oni žive.
Tamo, fala Bogu, nemaština vlada, ne idu ni gradonačelnik ni njegovi saborci, niti im je je neka posebna želja da ih pozovu i pitaju, kako vi sa 12 hiljada mesečno kad mi, ponaosob teški najmanje po 200, teško izlazim na kraj. Da ne bude zabune, ovdašnji podobni novinari idu na poverene im zadatke isključivo službenim automobilima iz gradske kuće.
Da se u srcu Banata ipak prepoznaje poneki dobar novinarski šmek, govore facebook i tweeter pohvale upućene Branislavu Prokiću, novinaru ovdašnjeg RTS dopisništva, Željku Balabanu, mladom dopisniku Dnevnika, Nenadu Jonjevu, novinaru SOS kanala, kao i Svetlani Stjepanović iz službe protokola Gradske kuće. Ovdašnji revnosni pratioci medija ne zaboravljaju Slobodana Pašića, višedecenijsko oštro pero Zrenjanina koji, kako navode ovdašnji tweeteraši, „ubode“, kad niko ne sme.
Svetle tačke zrenjaninskog novinarstva ne mogu da odagnaju sveopšti utisak, da je novinar danas u Zrenjaninu, retko ugrožena vrsta pod nazivom Balansero. Ako nisi Balansero, bidni za odstrel, ako jesi, krckaj do penzije i uživaj divljenje uz zavist okoline, pogle novinara bez mirisa, ukusa i ličnog pečata.
Zrenjaninski nazadnjački Oci i Majke obožavaju Balansere. Nit šta pitaju, nit im je do petljancije u vezi posla, ionako im se sve servira. Otuda nema konferencija za štampu u Gradskoj kući, al ima druženja sa sveručkovima za podobne. Do gradonačelnika se ne može ni pod razno, jer su ispred njegovog kabineta „parkirana“ službena lica odgovorna za bezbednost. Ima ih taman toliko, da ni tica ne može da proleti. Balanseri su pravilno shvatili poruku gradonačelnika iz redova nazadnjaka upućenu sugrađanima, nisam ja tu zbog Vas, već ste Vi svi tu da ja zasluženo uživam, i ne budem na raspolaganju običnom svetu.
Zvanične novinarske nagrade „zaslužnima“ su posebna priča. Dovoljno je da samog sebe predložiš tamo gde treba i u obrazloženju navedeš, ljudi, pa ja ne marim, pišem brdo afirmativnih tekstova o svakoj vlasti. Stigne i nagrada u vidu diplome ili zahvalnice, pride keš (cirka 120 hiljada dinara), uz preporuku da nagradu ponovo mogu dobiti samo „istaknuti u akciji“.
Veoma „dirljiv“ bio je jedan od nedavnih tekstova o angažovanosti brda pomoćnika, zamenika, pomoćnika zamenika i zamenika pomoćnika gradonačelnika o potrebi jačanja grada kvalitetnim i pravim kadrovima. Svetski rekorderi po davanju šupljih predizbornih obećanja, vole da lade usta, jer u narednom broju omiljenog im Zrenjanina pročitaju šta su sve obećali sugrađanima, masno ih slagavši. Naravno, uz provincijski marketinški efekat, sopstvenu fotografiju u gro planu.
Redakcija lista Zrenjanina proslavila se izborom tajminga prilikom svečane dodele nagrada najuspešnijim sportistima grada u 2012. godini. Satnica se poklopila sa početkom prenosa fudbalske utakmice Hrvatska – Srbija, pa sem dobitnika nagrada, niko živ nije došao. A možda je brojanje glasova, po ugledu na 2000. godinu (odgovor bi mogao da ponudi Milan Mrkšić, aktuelni sekretar gradske skupštine, tada predsednik Gradske izborne komisije), privatna stvar nekolicine zainteresovanih ljudi.
Otuda, Zrenjanin danas liči na starca koji telesno ubrzano propada. Ne spašava ga ni večiti, uvek ponizan, i na usluzi goroj od najgore vlasti, Balansero.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ZASEDANJE I DONOŠENJE ODLUKA NA SEDNICAMA “VLADE U SRBIJI”
U sastavu institucije zvanom Vlada, a koja je nosilac izvršne vlasti u Republici Srbiji i čiji je prvi zadatak da utvrđuje i vodi politiku države, u svom sastavu ima grupu različitih osoba koji se nalaze na vrlo odgovornoj funkciji Ministara određenih resora, i koji su neposredno pre stupanja na dužnost položili zakletvu:” Zaklinjem se na odanost Republici Srbiji i svojom čašću obavezujem da ću poštovati Ustav i zakon, da ću dužnost člana Vlade vršiti savesno, odgovorno i predano i biti posvećen očuvanju Kosova i Metohije unutar Republike Srbije“.
S` pravom smo mi, narod zbog koga i postoje institucije države, očekivali da rad Ministara na funkcijama koje obavljaju i odlukama koje donose na sednicama Vlade Srbije, budu u skladu sadržine date zakletve (koju su i potvrdili svojim potpisom), kao i da sve aktivnosti iz domena rada Vlade budu u cilju poboljšavanja života stanovnika Republike Srbije kao države koja zajedno sa narodom očekuje poštovanje ostalih država!!!
Međutim, nismo očekivali da će funkcionisanje i odluke rada Vlade Srbije, prerasti u donošenje odluka “Vlade u Srbiji”, među kojima ima i takvih odluka kojima se ubija karakter naroda, kao i predloga pojedinih zakona koji su sastavljeni i na žalost usvojeni, a čija je sadržina često protiv tradicije, običaja, kulture, istorije, vrednosti, itd sopstvenog naroda i države !!! (Sa razočarenjem moramo da konstatujemo da se i rad predhodnih Vlada, odvijao na isti način…).
Jer da nije tako , onda se ne bi događalo da aktivnost ranijih i ove Vlade budu na način da se udovoljavalo interesima stanih institucija i korporacija, pri cemu je urušavana domaća privreda i sektori koji je čine!!!
U sektoru poljoprivrede, pored minimalnih ili nikakvih subvencija za proizvođače što u krajnjem dovodi do ogromnih gubitaka, npr. nikako se ne može opravdati poslednji uvoz krompira iz EU, dok domaći krompir bacamo, i pored ogromnog truda proizvođača da ga odgaje i prodaju!!! U ovom slučaju se neko debelo ugradio, a većinu njih ojadio!!!
A ako pomenemo uvoz mleka, smrznutog mesa starog po pola godine, i gomile različitih neproverenih proizvoda iz EU i njihovo plasiranje našem stanovništvu, a istovremeno zatiranje domaće stočarske, ili mlekarske proizvodnje, itd, itd…, onda počinjemo da verujemo da Srbijom upravlja “Vlada u Srbiji”!!!
Neki naredni put ćemo pominjati i ostale aktivnosti i odluke “Vlade u Srbiji” donešene na štetu države Srbije i njenih stanovnika, kao i one aktivnosti koje izvršna vlast nije preduzimala čak ni posle, dodupe “kilavih” odluka Ustavnog suda koji je pojedine sporazume (zaključene od strane “Vlade u Srbiji”), oglasio kao neustavne!!!!
I ovo su odluke “Vlade u Srbiji”
Bilo je mnogo izdajničkih sporazuma (uz onaj Briselski) koje su potpisivali članovi različitih “Vlada u Srbiji”, čijom je sadržinom na različite načine natovarila breme i ograničavala slobodu Srbije (kao države) , kao i slobodu srpskog naroda i ostalih građana koji žive u Srbji, nametajući im da iz svojih džepova plaćaju razne privilegije stranim licima, jer su takve (privilegije i imuniteti) predviđeni sporazumima koje su potpisivali razni ministri raznih “Vlada u Srbiji”.
Potsećamo samo na neke , među kojima ne smemo da zaboravimo ni „doprinos“ Vuka Draškovića, koji je u ulozi Ministra spoljnih poslova tada Državne zajednice Srbija i Crna Gora, zvanično omogućio nesmetano ROVARENJE NATO snaga po čitavom PROSTORU Srbije, kada je 18.jula 2005.g. potpisao Sporazum o tranzitu NATO trupa kroz Srbiju.
Pa tu je i Tadićev „doprinos“, kada je 07.09.2006. potpisao sa Vladom SAD Sporazum o zaštiti statusa američkih trupa u Srbiji SOFA po kome je Amerika svojim ljudima obezbedila IMUNITET ZA BILO KOJE POSTUPKE I BILO KAKVO UČINJENO DELO, (pa i ubistvo građana Srbije), a poslove koje bude sklapala za svoje potrebe, vršiće prema zakonima SAD a ne Srbije i da je takav “sporazum” ratifikovala skupštinska većina na Šestoj sednici Prvog redovnog zasedanja Skupštine Srbije u periodu od 13.05.-29.05.2009.god.
Niko nije bio zainteresovan, nije se odvažio, nije ga verovatno razumno pogađalo, niti je smatrao za potrebnim da Ustavnom sudu podnese makar inicijativu za ocenu ustavnosti takvog sporazuma , pa neka članovi Ustavnog suda, na svoj “kilavi način rada”, makar zarade svoju platu!!
Pored niza različitih oblika sporazuma potpisanih sa NATO paktom, naravno uvek na štetu Srbije, (na koje su potpise stavljali razni ministri odbrane razlicith sastava raznih Vlada); oni koje je ovlastio raniji i sadašnji predsednik “Vlade u Srbiji” Vučić, na kraju pominjemo i nedavno potpisani IPAP Individualni partnerski akcioni plan sa NATO!!!
Ne možemo da se otmemo utisku da, svi članovi “Vlade u Srbiji”, koji su glasali za potpisivanje takvog IPAP plana, (koji je zadnja stepenica pred formalno pristupanje Srbije NATO paktu), a govoreći kako Srbiji nije cilj učlanjenje u NATO, su u potpunosti shvatili pojedine njegove odredbe, pa bi nas, običan narod Srbije, baš zanimalo da nam ministri rastumače pojedine odredbe onakvog plana za koje je zainteresovan čitav NATO pakt!!!
Tu spada npr. obavezna javna porpaganda NATO vrednosti kod stanovništva, predviđen kao stalan proces!!! To valjda treba da nas raduje, i da nas uveri da se posle bombardovanja Srbije, razaranja infrastrukture države, ubijanja i sakaćenja ljudi, gađanja kasetnim i bombama sa osiromašenim uranijumom,,… može reći da nam je NATO prijatelj!!???
Prosto nam je drago što NATO izražava svoju zainteresovnost za sprovođenje odredbi izdajničkog Briselskog sporazuma, kao i činjenicu da je zemljama članicama NATO drago da KFOR na KiM ima statusno neutralnu funkciju!!!
Voleli bi smo da nam Predsednk “Vlade u Srbiji”, objasni i u čemu se sastoji tolika zaintetresovanost NATO zemalja za Jačanje uloge i kapaciteta Poverenika za zaštitu ravnopravnosti???
Ne možemo a da se ne načudimo tolikoj brizi NATO zemalja za Učestvovanje romske populacije u sprovođenju strategije, a o raznim inicijativama za inkluziju Roma, i učestvovanje u raznim IPA projektima EK, ne treba posebno pričati!!!
A baš smo zahvalni NATO članicama što izražavaju svoju zainteresovanost za rad Notara i Izvrštelja kao novih pravosudnih institucija, kao i njihovoj brizi za obuku tužilaca za vođenje tužilacke istrage!! Naravno , NATO je, i baš mu fala na brizi za izgradnju kapaciteta nadležnih organa za borbu protiv korupcije, i organizovanog kriminala!!!
Članovi “Vlade u Srbiji” su potuno shvatili NATO zainteresovanost i za obuku osoblja za rad u zatvorima sa specijalniim tretmanom!!!!???? Tu barem Amerikanci imaju iskustva sa zatvorenicima u Gvantanamu i tajnim zatvorima po zemljama EU!!!!
Ne možemo a da ne “pohvalimo!??” sveobuhvatnu zainteresovanost NATO pakta za usklađivanje našeg zakonodavstva sa EU, pristupanju Svetskoj trgovinskoj organizaciji, efikasnijoj naplati poreza, promeni strukture vlasništva i okončanju privatizacije, kao i obezbeđivanje energetske sigurnosti kod nas i u regionu!!!
NATO traži da Srbija obavezno poveća učešće u multinacionalnim operacijama, izgradi elemente za učešće u borbenim grupama EU, i izgradi obuku i ocenjivanje prema NATO standardima i uspostavi potpunu operativnu sposobnost!!!
NATO zahteva da se obavezno u bazi “Jug” osnuje centar za obuku u koji će imati pristup i sve zemlje NATO-a; otvaranje Vojnotehničkog instituta za sve NATO članice, potenciranje na obaveznom sprovočenju odredbi SOFA sporazuma, i naravno ratifikovanje u Skupštini Srbije kada će narodni poslanici svojim glasovima potvrditi volju NATO pakta!!!!
Ovo su samo neki od delova zadnjeg potpisanog sporazuma sa NATO paktom, pa naslov i slika potpuno odgovaraju sadržini ovog članka……
©Geto Srbija