Архива
KO LI ĆE NAS SPASTI OD NAS SAMIH: STRANI I DOMAĆI FINANSIJERI NVO SEKTORA U CILJU BRŽE I SIGURNE SRPSKE PROPASTI!!?
Za sedam godina autokratske vladavine Aleksandra Vučića, nije se desilo da takozvani "civilni sektor" (nevladine organizacije) kolektivno (kao devedesetih) dignu svoj glas protiv rušenja institucija sistema, krađe glasova na izborima, pljačke budžeta, medijskog mraka, progona političkih protivnika, kriminalnih poslova, uništavanja nacionalne ekonomije, kulturnog genocida i svih drugih oblika otvorene diktature. Umesto toga, nevladin sektor je sklopio pakt sa tiraninom, pa čak i plan podele donacija i budžetskih sredstava.
Nikola Vlahović
Poslednja promena Zakona o udruženjima građana u Srbiji se dogodila 2009. godine. U tom zakonu, kao i onom iz 1990. godine, jedna rečenica je ista. Naime, u njemu se navodi da su nevladine organizacije, neprofitna i nevladina udruženja građana.
Međutim, istina je sasvim drukčija, jer sva dosadašnja iskustva govore da se radi o veoma profitabilnom sektoru, gde ima i multimilionera, pravih "nevladinih tajkuna" koji se ne bave samo sticanjam bogatstva nego, uzgred, diktiraju i pravila političkog, ekonomskog, prosvetno-naučnog, pa i kulturnog života u Srbiji. Takozvani nevladin sektor u Srbiji, "ovladao" je čak i dobrim delom vojno-policijskog aparata i obaveštajne zajednice, pa se često dešava da "sugestije" predstavnika NVO o bezbednosnim pitanjima, dobijaju oblik "svetog pisma".
Devedesetih godina, u vreme diktature Slobodana Miloševića, nevladin sektor bio je, u pravom smislu tih reči, koalicioni partner ondašnjoj opoziciji. Tako udruženi sa slobodnim medijima činili snažan demokratski front, što je konačno imalo za posledicu i pad tadašnjeg režima. Ali, pravi problem je nastao kad je nevladin sektor posle prevrata 5. oktobra 2000, ušao u institucije sistema i počeo njima da upravlja za račun novih vlasti.
Od tada, pa do današnjih dana traje i teror "nevladinih" lidera i organizacija koji doslovno diktiraju spoljnu i unutrašnju politiku, ekonomsku strategiju, takozvane pravosudne i druge reforme, pa čak i neke, samo na prvi pogled "periferne poslove", poput kulture i ekologije.
Da je NVO sektor postao neka vrsta paralelne vlasti u Srbiji, postalo je jasno kad je 19. juna 2015. godine, tadašnji predsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić, pozvao njihove predstavnike "da iznesu predloge o oblicima saradnje sa državnim organima, kao i preporuke o onome što je neophodno promeniti…" pa je tom prilikom skoro zavapio: "…Potrebna nam je politička stabilnost kako bismo mogli brže da se razvijamo…" Naime, Vučić je otvoreno zatražio od nevladinih organizacija da se uključe u rad Vlade Srbije, da stanu uz njegov režim i da odmah i bez odlaganja suspenduju "nevladino" delovanje i bilo kakvu kritički orjentisanu strategiju.
Tog 19. juna, Vučić se, dakle, našao u koaliciji sa onima koje je do tada nazivao "izdajnicima srpstva", "stranim plaćenicima", "bandom Soroševom" i slično. Nastupilo je "novo doba". Formirana je prethodno i Kancelarija za saradnju sa civilnim sektorom. Počela je "muzika za fine uši", baš onako kako su anglo-američke obaveštajne službe i zahtevale od Vučića.
Tako su Fond za humanitarno pravo, Beogradski centar za ljudska prava, Helsinški odbor za ljudska prava, Foruma za etničke odnose, Centar za istraživanje etniciteta, Grupa 484 i Društvo za razvoj dece i mladih (OKNIS) , prišli Vučićevom režimu raširenih ruku i počela je "konstruktivna saradnja" oko svih gorućih pitanja, koja traje i danas.
Ili, kako je to već pomenutom prilikom (oduševljena Vučićevom "novom retorikom") rekla predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava, Sonja Biserko: "… da jeDržavi potrebna sinergija društva u ovako teškoj situaciji i saradnja sa vladom treba da počiva na zajedničkim ciljevima". Naravno, gospođa Biserko se odmah ponudila "Vođi" da za njegov račun vodi glavnu reč u tom "procesu" .
Ostalo je prilog za istoriju beščašća. Novac je počeo da teče iz vladinih fondova u "nevladin sektor", pa je tako ugašena svaka mogućnost konflikta između dojučerašnjeg ratnog huškača i navodnih pacifista i "neprofitnih" multimilionera.
I Vlada Srbije pod komandom Aleksandra Vučića, od 2013. godine pa sve do danas, uključena je u lov na donacije i druge oblike bespovratnih sredstava. Mehanizam prisvajanja tog novca ide toliko daleko da je saradnja između vladinog i nevladinog sektora dostigla najviši nivo.
Podela novca je ovde "interna stvar", a donatora ima dve vrste: jedni se bave demontažom Srbije kao suverene države, a drugi samo pranjem novca.
Istina, Vučić je nastavio gde su njegovi prethodnici stali i to znatno žešće što se i vidi iz sledećih činjenica. Naime, poslednjih sedam godina iz budžeta Republike Srbije izdvojene su desetine milijardi dinara za finansiranje nevladinih organizacija, a 2014. godine je za nevladine organizacije izdvojeno skoro isto koliko i za razvoj nauke i tehnologije u Srbiji. Najveći deo sredstava opredeljenih za NVO i to za one organizacije koje imaju snažnu podršku vodećih zapadnih zemalja.
Činjenice govore da je 2012. godine iz budžeta bilo izdvojeno 7,7 milijardi dinara za civilno društvo, a već sledeće, 2013. godine, dodeljeno im je gotovo dvostruko više – 14,38 milijardi dinara. Tako je i nastavljeno sve do kraja ove 2018. godine, a i novim budžetom Srbije za 2019. godinu, za NVO sektor predviđene su značajne sume. Ali, podatak da Srbija, tačnije vladajuća koalicija, iz budžeta izdvaja gotovo istu sumu novca za nevladin sektor i za razvoj nauke i tehnologije, govori samo o veleizdajničkom karakteru Vučićeve vlasti.
Grupa američkih hakera i aktivista koji čine organizaciju "DC Leaks", objavila je više od 2.500 raznih fajlova i na stotine internih dokumenta organizacije Open Society Foundations (OFS), čiji je osnivač i predsednik 88-godišnji milijarder Džordž Soroš.
Nešto ranije, "DC Leaks" je objavio više desetina dokumenata koji govore o strateškim planovima ove organizacije. U oba ova "curenja" isplivali su i dokumenti koji govore o donacijama koje je Soroševa organizacija realizovala u Srbiji. Među primaocima ovih donacija nalaze se uglavnom nevladine organizacije, udruženja građana i mediji – među njima i za projekte pod nazivom "Obrazovanje za 21. vek" i "Građani za medije – Samoregulacija i regulacija u online sferi".
Osim medija i NVO, na "provaljenom" spisku nalaze se i Poverenik za zaštitu ravnopravnosti Republike Srbije, Društvo sudija Srbije, Univerzitet Singidunum– Fakultet za ekonomiju, finansije i administraciju (FEFA), kao i Arhitektonski fakultet u Beogradu…
Prema podacima delegacije Evropske unije u Srbiji, u jednom posmatranom periodu od četiri godine Evropska unija je Srbiji dala više od tri milijarde evra donacija – bespovratnih sredstava, u čitavom nizu oblasti – od poljoprivrede i životne sredine do vladavine prava i reforme javne uprave.
Osim toga, bilateralne donacije iz EU tokom prethodnog perioda iznose dodatnih tri milijarde evra. Od 2007. pa do danas, svake godine Srbija preko IPA fondova (Instrument for Pre-Accession Assistance – Instrument za pretpristupnu pomoć) dobija oko 200 miliona evra.
Zvanično, prioriteti programa IPA bili su sektor demokratije i upravljanja, vladavina prava i osnovna prava, energetika, obrazovanje, zapošljavanje i socijalna politika. Nezvanično, to su sredstva kojima EU zadržava Srbiju dalje od težih socijalnih konflikata i drži je "na dugačkom štapu" kad su evropske integracije u pitanju.
Tako je neostvaren san Vučićevih prethodnika, da objedine "besplatne pare" iz evropskih donacija za vladin sektor i donacija za takozvano civilno društvo, postao java.
Među onim organizacijama za koje je teško utvrditi jesu li "vladine" ili "nevladine", svakako je i takozvana Nacionalna alijansa za lokalni i regionalni razvoj (NALED), u kojoj je glavnu reč vodila i sadašnja premijerka Ana Brnabić, a koja je i dalje na budžetu Đerđa Soroša, golobaslitičkog mešetara i multimilijardera (u Mađarskoj, gde je rođen, spremaju čak i zakonski akt protiv Soroševe fondacije i zajednu sa Trampovom vladom u SAD, rade obimnu istragu njegovih "poslova").
Pomenimo samo jedan od poslova koje je NALED sproveo Soroševim milionima. Reč je o sertifikatima koji se izdaju opštinama u Srbiji "sa povoljnim poslovnim okruženjem". Dakle, Soroš preko NALED-a "selektuje" gde je povoljno poslovno okruženj u Srbiji, ili, jasnije rečeno, gde ima jeftinije sirotinje za rad u lihvarskim kompanijama koje nigde u zapadnoj Evropi ne bi (zbog jakih sindikata i socijalne države) mogli da prave ekstraprofit kao što ga ovde prave, na krvi i znoju skoro ubijenog radništva.
Takozvani civilni sektor u Srbiji finansira Fond braće Rokfeler, pa su tako glavni korisnici tog novca Fond za humanitarno pravo, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Žene u crnom, Centar za evroatlantske studije, Nezavisno udruženje novinara Vojvodine, Inicijativa mladih za ljudska prava, Centar za regionalizam, Beogradski fond za političku izuzetnost …
U poslednjih pet godina, na račune ovih nekoliko NVO, "leglo" je barem deset miliona dolara. Među rukovodiocima ovog fonda nalazi se i Nikolas Berns, nekadašnji američki ambasador u NATO, zvaničnik Nacionalnog saveta za bezbednost zadužen za Rusiju, Ukrajinu i Evroaziju…
Institut za mir Sjedinjenih Država (United States Institute of Peace – USIP) federalna institucija koju je osnovao američki Kongres 1984. sa ciljem da „služi narodu i vladi (SAD)" i u čijem bordu direktora sede i američki državni sekretar i sekretar za odbranu, finansirao je Helsinški odbor za ljudska prava Sonje Biserko u proteklom periodu sa više od 300 hiljada dolara, a Fond za humanitarno sa 40.000 dolara. Iz ovog Instituta novac je dobio Cesid (Centra za slobodne i demokratske izbore koji "aminuje" sve Vučićeve izborne prevare).
Prema podacima najveće američke donatorske organizacije USAID-a, iz Sjedinjenih Američkih Država je tokom 2014. i 2015. u Srbiju stiglo više od 61 miliona dolara pomoći (još toliko i tokom 2017. i 2018.), najviše za civilno društvo (6,2 miliona dolara), razvoj poslovanja (više od 5,5 miliona) i reformu sudstva (skoro pet miliona dolara).
Sa druge strane, zvanični podaci Informacionog sistema za koordinaciju razvojne pomoći u Republici Srbiji (isdacon – Intersectoral development assistance coordination network) pokazuju da je tokom prethodne dve godine i Vlada Srbije primila više stotina donacija od različitih zemalja, organizacija i ustanova.
Pomoć se odnosila na mnoge oblasti života a pre svega na vladavinu prava, reformu krivičnog zakonodavstva, podršku interno raseljenim licima sa Kosova, održivi razvoj u Južnoj Srbiji, reformu javne uprave, integrisani sistem upravljanja čvrstim otpadom i još mnogo toga. Nijedan dolar ili evro od toga nije stigao gde je bio namenjen, a da se o njega nije "očešao" režim Aleksandra Vučića. Tačnije, samo deseti deo donacija je možda zalutao tamo gde je zaista i morao biti potrošen.
U 2014. pristiglo je skoro 160 donacija – iz EU, SAD, Švajcarske, Švedske, Norveške, Japana, Kine, Francuske, ali i iz OEBS-a i Ujedinjenih nacija. Sabirajući samo (započete i završene) donacije vrednije od milion evra, dolazi se do brojke od 173 miliona evra za 2014, pri čemu postoji još nekoliko desetina donacija manjih od milion evra.
U 2015., nivo započetih i završenih donacija bio je na oko 55 miliona evra (uz već nabrojane zemlje-donatore, tu su još i Nemačka, Luksemburg i Ujedinjeno Kraljevstvo), a najavljeno je još preko 210 miliona evra donacija – ukupno 266,5 miliona evra. Od 2016. do kraja ove 2018. godine, "upalo" je još skoro 300 miliona evra.
Ovde treba podsetiti da USAID deluje, kako stoji u njegovim osnivačkim aktima, „na osnovu spoljnopolitičkih smernica predsednika SAD, državnog sekretara i Nacionalnog saveta za bezbednost" u kojem sede i direktor CIA, i direktor Nacionalne obaveštajne zajednice, i američki sekretar za odbranu, i načelnik Generalštaba američke vojske…
Osim što direktno daje pare Fondu za humanitarno pravo koji zauzvrat daje instrukcije srpskom ministru odbrane i načelniku Generalštaba koji zauzvrat te instrukcije ispunjavaju, USAID zajedno sa „Čarls Stjuart Mot" fondacijom i Maršalovom fondacijom, takođe iz SAD, koja deluje učestvuje u formiranju nekakvog Balkanskog fonda za demokratiju (Ivan Vejvoda je bio njegov izvršni direktor) koji finansira i Helsinški odbor za ljudska prava i Centar za evroatlantske studije, dok se spomenuti partner USAID-a, „Čarls Stjuart Mot" fondacija, pojavljuje kao finansijer i Fonda za humanitarno pravo i Žena u crnom (50.000 dolara, prema jednom godišnjem izveštaju).
Svakako je među zanimljivijim slučajevima rad takozvanog Centra za evroatlantske studije (CEAS) na čijem čelu se nalazi Jelena Milić koji kroz projekte poput „Odgovori na lokalne, regionalne i globalne bezbednosne pretnje" ili „NATO, Srbija i Zapadni Balkan – Konferencija o novom NATO strateškom konceptu", dobija novac iz NATO odeljenjem za javnu diplomatiju.
Među finansijerima CEAS-a je i Nacionalna zadužbina za demokratiju (NED) ali ovde treba imati u vidu da se NED gotovo u potpunosti finansira iz budžeta SAD (budžetska linija Stejt departmenta namenjena USAID-u) i da se finansiranje projekata u inostranstvu obavlja uz konsultacije sa Stejt department.
U njegovom bordu su bili i Eliot Abrams, bivši zamenik nacionalnog savetnika za bezbednost u administraciji Džordža Buša Mlađeg, Mišel Dan koja je radila u Birou za obaveštajne poslove i informacije (The Bureau of Intelligence and Resesarch, INR) „čija je primarna misija" – stoji na njegovom zvaničnom sajtu – „da prikuplja obaveštajne podatke od koristi za diplomatiju SAD", zatim Beri Džekson koji je bio asistent predsednika SAD za strateške inicijative i spoljne poslove, Stiven Šestanovič, nekadašnji stariji direktor za razvoj politike u Nacionalnom savetu za bezbednost, Vin Veber iz Savetodavnog komiteta američkog sekretara za odbranu…
"Centar za evrotlantske integracije", čiji je šef Jelena Milić, dobio je više od pola miliona evra za samo jednu godinu rada, a takve donacije se u poslednje vreme dramatično uvećavaju.
Da je ova gospođa prevršila svaku meru svojim skoro javnim špijunskim poslovima koje obavlja za veliki novac, govori i nedavni skandal kad su svetski poznati hakeri pod imenom "Anonimus" objavili dokumenta sa imenima britanskih agenata! Naime, šefica Centra za evroatlantske studije (CEAS) Jelena Milić radi i za britanske tajne službe, govore i dokumenta do kojih su došli. Ova glavna lobistkinja NATO u Srbiji pripadnik je organizacije Integriti inisiejtiv, koja deluje pod direktnim patronatom britanske vlade i njenih tajnih službi, a čiji je cilj suzbijanje uticaja Rusije u svetu i mešanje Londona u unutrašnje stvari drugih država.
Organizacija, čiji je Milićeva član, jeste projekat pokrenut u jesen 2015. sa ciljem da se navodno bori protiv ruske propagande i dezinformacija, koje Kremlj plasira. Integriti inisiejtiv u svakoj zemlji ima svoje agente, koji prikupljaju i manipulišu određenim informacijama, dele ih međusobno i šalju u centralu u Londonu.
Imena tih agenata nisu bila poznata sve dok Anonimusi nisu objavili tajna dokumenta organizacije. Iz njih se vidi da je Milićeva deo šire mreže ljudi po Evropi, koji rade u potpunoj tajnosti. U tim dokumentima, objavljena su imena svih kontakata u diplomatskim predstavništvima, te se saznalo da je u Srbiji za projekat Integriti inisiejtiv zadužena službenica britanske ambasade u Beogradu Lusi Mejsels.
Kako se Britanija preko mreže Integriti inisiejtiv meša u unutrašnje stvari nezavisnih evropskih država najbolje pokazuje primer iz Španije, u kojem je učestvovala i ovde pomenuta srpska NATO lobistkinja. Naime, španska vlada objavila je 7. juna da je jedan od kandidata za mesto šefa direktorata za nacionalnu bezbednost pukovnik Pedro Banjos, istaknuti vojnik i ekspert za geostrategiju, terorizam i obaveštajne aktivnosti.
Iako ima besprekornu biografiju, britanskim službama je zasmetalo to što je naklonjen Rusiji. Pokrenuli su svoju mrežu Integriti inišiejtiv kako bi sprečili da Banjos bude postavljen na mesto na kojem će tesno sarađivati sa premijerom i imati veliki uticaj na krojenje politike zemlje. Španski agenti su već istog dana napravili dosije o Banjosu i oslikali ga kao čoveka ruskog predsednika Vladimira Putina.
Pokrenuli su kampanju na Twiteru kojom su raširili priču uz pomoć agenata iz drugih zemalja i uticajnih pratilaca ove društvene mreže. Kompromitujući materijal poslat je i medijima u Španiji, pa je tako popularni "El Pais" objavio tekst pod naslovom: "Kandidat za šefa za nacionalnu bezbednost brani Rusiju".
Akcijom nazvanom "La Menkloa", kako se zove palata u kojoj su rezidencija i kabinet španskog premijera, koordinisali su ljudi iz Londona, i to preko aplikacije Vocap. Osim Španaca i Britanaca, među agentima pomagačima našla se i Jelena Milić. Dokaz za to je objavljena slika prepiske agenata preko Vocapa (What’s up), u kojoj se vidi da se Milićeva uključila u akciju.
Konačno, treba podsetiti i na činjenicu da su ovakvi i slični finansijeri srpske propasti duboko svesni važnosti svojih lokalnih saradnika, špijuna, agitatora, ekonomskih ubica i sličnog ološa. Za najbolje uvek slede i nagrade!
Tako je raniji ambasador SAD, Majkl Kirbi dodelio je pre odlaska sa dužnosti (na svečanosti u svojoj rezidenciji) donaciju za devet odabranih organizacija takozvanog civilnog društva u visini od 2,7 miliona dolara, što je bio poklon od Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Nije teško zaključiti čime su zaslužili ovaj novac i "priznanja za svoj rad".
Među njima su bili Beogradski fond za političku izuzetnost, čiji je osnivač Sonja Liht, Centar za slobodne izbore i demokratiju (Cesid), Fondacija Ana i Vlade Divac, konzorcijum Srpske asocijacije menadžera, DNA Communications (jedna od međunarodnih marketinških organizacija koja ima svoje predstavništvo u Beogradu), Ženski edukacioni centar, Nacionalna koalicija za decentralizaciju, Centar za istraživanje, transparentnost i odgovornost, Smart kolektiv (koji promoviše društveno odgovorno poslovanje) i Trag fondacija (nekada je delovala pod imenom Balkanski fond za lokalne inicijative, a promoviše razvoj lokalne zajednice).
Nova generacija malih i velikih cinkaroša već je regrutovana. Bude li Srbija u narednim decenijama još uvek država, biće to veliko čudo i božja promisao. Jer, pored ovakvih armija dobro plaćenih veleizdajnika, i jači su padali.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ГАЗДА: ВУЧИЋЕВ МАНЕВАР, У КОМЕ ЈЕ ЗА ВЕЋИ ИМИЏ ДРЖАВЕ ПОД НОГЕ СТАВИО И ТРАДИЦИЈУ СРБИЈЕ И СРПСКОГ НАРОДА!!?
Протекле недеље на место премијера Републике Србије именована је четрдесетједногодишња Ана Брнабић. Главна сензација је притом постала чињеница да је први пут на важно место у тој православној земљи у којој је веома јак утицај цркве, дошла жена, млада за политичара, која се отворено декларише као лезбејка.
Прошле године она је учествовала у геј паради у Београду, што је различито доживљено у друштво. То се догодило први пут не само у Србији, већ уопште на Балкану. Како на то гледају у Москви, описује истраживач Владимир Малишев.
Владимир Малишев
Осим тога, Ана Брнабић је позната као политичар веома изражене прозападне оријентације. У вези с тим, објављујући ово необично именовање, Александар Вучић је морао да се обрати нацији у специјалној тв емисији, да би објаснио своју одлуку. Притом је највећи део свог наступа председник посветио односима са Русијом, тачније уверавањима да се курс ка пријатељству и сарадњи са Москвом неће мењати.
„Нема никаквих сумњи да ћемо сачувати положај независне државе, то за нас има највећи значај. Ми се не спремамо да ступимо у НАТО, или било где другде. Надам се и уверен сам да влада Србије неће уводити санкције у односима са Русијом, то је била политика владе коју сам ја водио, и као председник бих саветовао новом мандатару да се и даље придржава те политике", рекао је он.
За подршку необичне мандатарке раније су били „обрађени" и посланици. Након хитног састанка са председником, руководство владајуће парламентарне коалиције је објавило да подржава кандидатуру Ане Брнабић. Јавно неслагање су исказали појединачни посланици, између осталих и бивши муфтија Србије и Санџака, а сада посланик – Муамер Зукорлић.
Међутим, биографија Брнабићеве говори сама за себе. Средњу школу (Пету београдску гимназију) завршила је 1994. године. Након тога студирала је у иностранству: на Нортвуд универзитету у Мичигену, САД, дипломирала је пословни менаџмент, а поседује мастер диплому са Универзитета Хал из Велике Британије.
У Србију се вратила 2001. године, радила је у Програму за развој села под окриљем ЕУ, који је покушавао да српске сељаке претвори у европске фармере, али без нарочитог успеха. Мада, то би у перспективи довело до увођења „ЕУ" стандарда за пољопривредне производе, што би за резултат имало увођење квота за производе, на пример, јабуке, што је претило да „убије" пољопривреду државе и пре уласка у ЕУ.
Програм је у тишини затворен, а Брнабићева је прешла у америчку консалтинг компанију Цонтинентал Wинд Сербиа, која се стално повезује са Рокфелеровом фондацијом и бави се развојем „еколошке енергетике".
Ни са ветрогенераторима се ствар није нарочито добро завршила, и Брнабићева је постала председник НАЛЕД-а (Национална алијанса локалног економског развоја) који је финансиран из програма УСАИД (агенција САД за међународни развој) , који је познат по подршци пројектима који искључиво погодују Вашингтону и прозападним политичарима. После тога је почела да гради каријеру у структурама српске владе. Године 2016. била је именована за министра за државну управу и локалну самоуправу у Вучићевој влади.
Али, најинтересантније је, вероватно, то што је Ана Брнабић дуго времена члан београдског удружења East West bridge (EWB) које улази у тзв. Трилатералну комисију. Као што је познато, Трилатерална комисија је међународни клуб глобалиста, који је 1973. године створио Дејвид Рокфелер, а један од главних суоснивача је Збигњев Бжежински.
Овај детаљ из њене биографије иритира српско друштво више него лични живот будућег премијера. Управо зато је Вучић у свом обраћању нацији углавном говорио о односима са Москвом, а не о политичкој коректности и толеранцији. А када је реч о пикантним детаљима из биографије нове премијерке, председник је само одмахнуо руком и рекао да је „сексуална оријентација лична ствар свакога".
Неки коментатори оцењују неочекивану Вучићеву одлуку на следећи начин. Са једне стране он је, именујући за премијерку, у православној земљи коју је НАТО не тако давно, због непослушности, засуо теписима бомби, лезбејку прозападне оријентације, „бацио кост" ЕУ и глобалистима, која их мора обрадовати.
Са друге стране, Вучић је на најважније место у држави поставио човека који му никако не може бити политички конкурент. Пред особом која се отворено декларише као припадник ЛГБТ заједнице, са дипломама универзитета из САД и Велике Британије и „рокфелеровском" садашњошћу, у данашњој Србији не светли независна политичка каријера.
И зато многи сматрају да је Брнабић, фактички, „технички премијер", који ће се бавити само економијом и финансијама, док ће политичка питања остати Ивици Дачићу сада није само министар спољних послова већ и потпредседник владе.
Постоји још један разлог због којег је Вучић донео овако неочекивану одлуку. Три месеца се у Београду и другим градовима земље одржавају протестне акције опозиције, а њихови организатори, који себе називају иницијативом групе грађана, тврде да су председнички избори на којима је Вучић победио, протекли у знаку најгрубљег нарушавања воље грађана, те да су резултати фалсификовани како не би дошло до другог круга избора.
У вези са тим је председнику важно да придобије подршку што ширих слојева друштва и група грађана најразличитије оријентације. Вучића редовно подсећају на његове говоре у парламенту у време Милошевића. Посебно онај у коме је обећао да ће „за сваког убијеног Србина убити сто муслимана".
Ипак, без обзира на Вучићеве маневре, у Србији је ново именовање изазвало талас неодобравања у национално настројеним политичким круговима, па чак и у недрима владајуће коалиције. Српски национални покрет Наши је објаснио да Брнабићева дугује своје именовање својој сексуалној оријентацији и Западу. Драган Марковић, шеф невелике партије Јединствена Србија, која се налази у владајућој коалицији, изјавио је да би уместо ње радије на том месту видео „породичног човека који има децу".
На Западу је појава новог премијера у Србији прихваћена са јавним изразима задовољства. „Таква одлука", пише утицајни француски лист Фигаро, „изврће наопачке политичку ситуацију у тој конзервативној земљи. Млада проевропски оријентисана жена, отворена лезбејка, па још и хрватског порекла! Будућа премијерка Србије у нескладу је са том традиционалистичком земљом са православном већином у којој су бројне хомофобичне манифестације… Избором тог младог премијера српски лидер жели да поново потврди свој прогресивни и проевропски курс. Притом чак ризикује да увреди осећања становништва…"
„…Унапређење свог бившег министра представља за Вучића одговор на критику која се тиче односа према ЛГБТ популацији у Србији. Оно му омогућава да поправи имиџ своје државе пред Западом и да се симболички дистанцира од Русије у којој је ситуација са хомосексуалцима незавидна", пише Фигаро и истиче да је пред новим премијером изазов да поново покрене преговоре о уласку Србије у ЕУ.
Став председника Вучића је у последње време значајно напредовао када је реч о односима са Русијом (две посете Москви за шест месеци, договори о слању руских авиона МиГ-29 и друге војне опреме), али са друге стране он намерава да убрза реализацију свог стратешког циља – интеграције Србије у ЕУ.
Брнабић због тога делује готово идеално. Притом, како смо већ поменули, кључна политичка питања, а међу њима и односи са Русијом, биће у влади у надлежности Ивице Дачића. А осим тога, мало пре формирања српске владе, оформљена је нова државна структура – Национални савет за координацију сарадње са Русијом и Кином. На његовом челу се налази бивши председник Томислав Николић, који је познат по својој изјави да је за њега „Русија – наша мајка".
Ипак, по Уставу Србије, председник владе има много више овлашћења од председника државе.
И иако Александар Вучић остаје најпопуларнији политичар у земљи, постављање у премијерску фотељу јаке политичке фигуре, претило би двовлашћем у Србији. А са премијером који „не угрожава" независном каријером, то се не може догодити, сматрају посматрачи. У таквој ситуацији, кључна фигура у Србији опет остаје Александар Вучић.
Све је то тачно. Ипак, чињеница је чињеница: међу високим руководиоцима у Србији сада се нашао политичар кога многи називају „тројанским коњем Вашингтона".
©Гето Србија
материјал: Лист против мафије
ZAPUŠTENOST SRPSKE DIPLOMATIJE: U VISOKU DIPLOMATIJU SRBIJE PREKO NEPOTIZMA I DINASTIČKIH AMBICIJA!!!
Srpska diplomatija više ne postoji, postoje još samo naša zapuštena diplomatsko konzularna predstavništa u svetu kojima haraju lopovi, secikese i prostitutke, svi odreda odani najnižim strastima. Među njima se najbolje snalaze dobro plaćeni dvostruki i trostruki špijuni, bahati sinovi i kćeri srpskih političara i njihove rodbine, i finansijski mešetari dobro povezani sa mafijom.
major Goran Mitrović
Srpska diplomatija nema čime da se podiči već godinama. Ali, ima čega da se postidi. Nedavno je doprinos ovom sumornom stanju dao i ambasador Srbije u Sjedinjenim Američkim Državama, Đerđ Matković , kada je na tribini u Čikagu, govoreći o odnosima Srbije i Rusije, izjavio da "…predsednik Ruske federacije, Vladimir Putin ima veliki ego, da želi da bude vladar sveta i da Rusija ponovo postane velika supersila".
Ta izjava bila je povod za veliki tekst u uglednom američkom listu "Čikago marun ", nakon čega je ministar spoljnih poslova Ivica Dačić hitro intervenisao te je ceo slučaj ubrzo zataškan.
Ministarstvo spoljnih poslova Ruske federacije nije zvanično reagovalo, ali jesu pojedini ruski mediji (vest je prenela i ruska državna novinska agencija Iter Tas). Ipak, da stvar ne bi otišla daleko i da ne bi došlo do velikih negodovanja u Srbiji, potrudila se i profesorka Nada Petković iz Čikaga, koja je bila moderator tribine održane na Institutu za politiku pri Čikaškom univerzitetu 3. oktobra ove godine. Čudno, ali, tonski zapis sa tribine više ne postoji (a profesorka Petković tvrdi da nije ni snimana, što je malo verovatno).
Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić se naknadno ogradio od izlaganja Đerđa Matkovića, ističući da ona ne izražava zvanične stavove Srbije, ali, Matković posle svega nije pozvan ni na konsultacije.
Da nevolja bude veća, sporno Matkovićevo izlaganje desilo se pred punom salom slušalaca, uglavnom studenata Univerziteta, kao i predavača i drugih članova univerzitetske zajednice grada Čikaga. U publici je bio i jedan broj pripadnika američke obaveštajne zajednice.
Pitanja iz publike upućena Matkoviću ticala su se političke platforme premijera Aleksandra Vučića i odnosa Srbije sa Rusijom. Odgovori su bili veoma ugodni za antiruski naštimovane slušaoce. Kako one iz akademske, tako i za one iz obaveštajne zajednice.
Ovde je važno znati da je Đerđ Matković, inače bivši savetnik za spoljnu politiku Aleksandra Vučića, na mesto ambasadora u Vašingtonu došao godinu dana nakon što je sa tog mesta opozvan dotadašnji ambasador Vladimir Petrović, koji je takođe naneo velike štete Srbiji tokom svog manadata.
Matkovićeva radna biografija nije poznata javnosti, zna se samo da je već ranije službovao u SAD, ali i u Kanadi i Zimbabveu.
Mada je jedan od najbliskijih Vučićevih ljudi, o njihovom međusobnom odnosu se takođe skoro ništa ne zna. Ipak, jedno neobično svedočanstvo o njihovom "zajedništvu" postoji: jednog vikenda u decembru mesecu 2013. godine (bila je nedelja, nešto pre 8 sati ujutro!), desilo se da su se pomoćni službenik u Vladi Srbije i jedan policajac-čuvar, skoro sudarili sa Đerđom Matkovićem i Aleksandrom Vučićem u jednoj od pomoćnih prostorija (toaletu).
Svedok ovog "sudara" tvrdi da se ne zna kome je bilo neprijatnije te da je ostalo otvoreno pitanje šta su Matković i Vučić radili u nedoba, u prostoriji gde bi to čovek najmanje očekivao.
Mada je taj detalj skoro zaboravljen, Đerđ Matković je bio još 2006. godine, zamenik generalnog sekretara Ministarstva spoljnih poslova, u vreme kad je Vuk Drašković bio šef diplomatije. Kad ga je Vučić "uzeo pod svoje", prvobitno je planirao da ga postavi za ambasadora u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Jedan službenik nemačke ambasade u Beogradu, svojevremeno je ovako ocenio Matkovića: „Više je birokratski tip, a i nema iskustva u javnim nastupima, što u javnom poslu nije prednost".
No, najvažniji detalj vezan za Đerđa Matkovića svakako je njegovo vrbovanje za interese SAD i NATO pakta koje se desilo te 2006. godine, u vreme kada je službovao kod Draškovića. U vreme kad je bio prvi savetnik ambasade u SAD, Đerđ Matković je postao čovek od najvećeg poverenje a američkoj administraciji. Od tada pa do danas, retkim javnim i brojnim "zatvorenim" nastupima, radi kao neformalni "koordinator" takozvane severnoatlanske alijanse i SAD, zadužen, naravno, za Srbiju.
Koliko je ovakvih ljudi na službi u Ministarstvu spoljnih poslova, i kako je moguće da Matković ostane na mestu ambasadora u SAD, mada je i sam ministar spoljnih poslova Dačić rekao da "…njegovi stavovi ne odražavaju stavovi ove zvanične Srbije"? Da li je Đerđ matković "Vučićev ambasador" i da li se srpske diplomate danas dele na "Tomine i Dačićeve", sa jedne strane, i "Vučićeve" sa druge? Sve govori da je baš tako!
Na žalost, na sceni su i velike "dinastije" u srpskoj diplomatiji, pa je tako nedavno sin ambasadora Srbije u Parizu Rajka Ristića, Stefan Ristić, poslat je na službu u Šangaj, u Kinu, na poziciju vicekonzula, gde odlazi iz Odeljenja za susedne zemlje Ministarstva spoljnih poslova.
U MIP-u su se pojedini zapitali, kakve veze susedne zemlje imaju sa Kinom, nije poznato, i kakav doprinos možemo očekivati od čoveka kome je ovo prva služba u nekom od diplomatsko-konzularnih predstavništava?
Stefanovog oca, Rajka Ristića, kolege diplomate pamte po tome što je potrošio ni manje ni više nego 20.000 evra za Dan državnosti Srbije, slaveći kao da je Sultan od Bruneja. Kasnije se pravdao da su donatori obezbedili novac, ali nije kazao ko su bile te "mecene". U Parizu, takođe u našoj ambasadi, radi i ćerka Svetka Kovača, bivšeg direktora Vojnobezbednosne agencije.
Dokaz o dinastičkim ambicijama u srpskoj diplomatiji, dao je i Veljko Odalović, koji je svog sina Uglješu upisao u Diplomatsku akademiju lang=cyr i već mu obezbedio i praksu i prolaz prema visokoj diplomatiji, mada je još uvek "mali od palube" i nema predstavu šta je uopšte diplomatija.
Uzgred, treba reći da je Uglješa Odalović prethodno završio nekakav "menadžment u sportu", zaposlio se u "Srbijagasu", a onda na predlog tog javnog preduzeća postao polaznik Akademije. Ima stavku u biografiji koju drugi kandidati nemaju – sin je generalnog sekretara MSP Veljka Odalović. Dakle, svi putevi su mu otvoreni!
Čak je i Sanja Šajn, inače svršeni ugostiteljski radnik, ali i ćerka predsednika Romske partije Srđana Šajna, zaposlena u Ambasadi Srbije u Beču kao ataše za kulturu i medije, mada se svi zaposleni u ambasadi u Beču slažu i kažu da ona ne zadovoljava ni elementarne kriterijume da obavlja ovaj posao.
Intrigantan je i slučaj Damjana Jovića, nekada zaposlenog u Predsedništvu Srbije, inače intimnog prijatelja šefa Kancelarije za KiM Marka Đurića. Jović je i danas njegov zamenik. U Đurićevo "naručje", pao je sa mesta pomoćnika ministra spoljnih poslova za bilateralu, gde je primljen bez ikakvog iskustva. Preporuka mu je bila što je sin direktorke Srpskog kulturnog centra u Parizu.
Pariza se dokopala i Maja Raković kuma nekadašnjeg šefa diplomatije Vuka Jeremića. Svojevremeno je bila zaposlena u Ministarstvu kulture, odakle je zahvaljujući sporazumu o preuzimanju prešla u MSP. Ubrzo je poslata u Ambasadu u Parizu, gde je i danas.
U diplomatiji su i deca nekadašnjeg savetnika Vojislava Koštunice, Slobodana Samardžića, a Dejan Šahović, nekadašnji ambasador u Njujorku, Ženevi i Budimpešti, zaposlio je u MSP-u u vreme Vuka Jeremića svog brata Ivana Šahovića.
Srpska diplomatija postala je skoro porodični posao, pa je to tako shvatio i ambasador u Budimpešti Rade Drobac koji je zaposlio u Ministarstvu svoga sina, a ćerka nekadašnjeg gradonačelnika Kragujevca i predsednika stranke Zajedno za Šumadiju Veroljuba Stevanovića, Jelena Plakalović, godinama je bila u konzulatu u Njujorku.
Ima tu i bliske rodbine "stare garde", pa je Petar Vico, bratanac Ratomira Vica, nekadašnje Miloševićeve perjanice, svoj diplomatski uspon počeo kao šef kabineta bivšeg ministra spoljnih poslova Ivana Mrkića.
Očito, akademske preporuke za ulazak u srpsku diplomatsku službu, više nikome nisu potrebne, nije bitno da li i koji jezik neko govori, pa čak ni to da li ima adekvatan psihološki profil za bavljenje ovako delikatnim poslom.
Bitno je da ima svoga uticajnog roditelja, ujaka, strica, ili ljubavnika, kao što to imaju brojne prostitutke koje danas štiklom i visoko dignutim nogama otvaraju sva vrata u Vladi Srbije, a nekako najlakše baš u Ministarstvu spoljnih poslova.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije