Архива
DRPEŽ: BEOGRADSKI GRADSKI NEIMARI I MALI I VELIKI LOVATORI
Agonija „Industrije kugličnih ležajeva" (IKL) iz Beograda, nekadašnjeg industrijskog giganta ne samo Srbije, već i cele nekadašnje Jugoslavije, traje već godinama, a slučaj se iz dana u dan komplikuje, ne bi li se prikrili pravi korisnici ove višemilionske (u evrima) pljačke, a to su ljudi iz vrha Srpske napredne stranke, između ostalih Aleksandar Vučić i Siniša Mali.
Milan Malenović
Javnost je upoznata sa vrhom ledenog brega zvanog „slučaj IKL-a", a to je da je manjinski paket akcija preduzeća svojevremeno u postupku privatizacije kupila firma osnovana kapitalom Darka Šarića.
Današnja vlasnička struktura je veoma komplikovana, što je namerno učinjeno da bi se prikrili tragovi koji vode do sadašnjeg vrha vlasti, odnosno Srpske napredne stranke.
Za prvog na listi vlasnika akcija IKL-a, „Europamont" d.o.o. u stečaju, koji poseduje 23,77253 odsto akcija, zna se da pripada porodici Stanaj, Šarićevim saučesnicima.
Kod „Tandem Financial" a.d. iz Novog Sada, vlasnika 18.88365 odsto akcija IKL-a, situacija je već daleko složenija. Većinski vlasnik akcija ovog preduzeća je „Koprodukt" a.d. sa 67,00422 odsto kapitala, čiji najveći akcionar je „Stoteks" a.d. iz Novog Sada koji ima 24,99873 odsto akcija, koliko isto ima i „Tandem financial" a.d.
Na taj način otac je istovremeno i sin svog oca?!? Treći najveći vlasnik akcija „Koprodukta" sa 8,80513 odsto je „Yachting club 1939" d.o.o. iz Beograda, čiji je jedini vlasnik Gordan Bašić.
Gordanov brat je Pavle Bašić, koji poseduje 23,54 odsto udela preduzeća „Cort" d.o.o. (ostali vlasnici su „Rodić MB Invest" d.o.o. – 8,97 odsto – i „Stoteks" a.d – 67,49 odsto?!?), koje sa svoje strane ima više od 65 odsto akcija „Stoteksa". Opet je jedno preduzeće i sin i otac drugog preduzeća.
Treći najveći akcionar IKL-a sa 11,06441 odsto, je „Quantum" d.o.o. iz Novog Sada, čiji je jedini vlasnik Gordan Bašić.
Pojednostavljeno, iza „Tandem Financial" a.d. drugog najvećeg akcionara IKL-a stoje braća Pavle i Gordan Bašić preko komplikovanog lanca preduzeća. Pavle Bašić je savetnik za privredu predsednika Srbije Tomislava Nikolića. Ovo nikako nije jedina veza između vrha SNS-a i pljačkanja IKL-a.
IKL je zvanično u stečaju, mada to ne bi trebao da bude, da u Srbiji postoje zakon i pravda. Imovina ovog preduzeća, naime, daleko nadmašuje visinu duga prema potražiocima, od kojih su najveći bivši zaposleni i sadašnji mali akcionari.
Mirjana Mihailović – Novaković, diplomirani inženjer građevinarstva i nosilac više licenci Inženjerske komore Srbije, izradila je i 8. septembra 2015. predala „Procenu vrednosti lokacije za izgradnju stambeno – poslovnog kompleksa u Knez Danilovoj ulici broj 23 – 27", koja predstavlja najvredniju, iako ne i jedinu, imovinu IKL-a.
Prema njenoj proceni, ova nepokretnost u najstrožem centru Beograda vredi 174.458.523,12 evra. Ova lokacija je svojevremeno prodata za manje od deset odsto vrednosti, ali bi po zakonu ovaj kupoprodajni ugovor morao da bude poništen i imovina vraćena IKL-u.
Presudom Višeg suda, posebnog odeljenja za borbu protiv organizovanog kriminala od 24. februara 2014. (izvršna od 4. juna 2015.) grupa bivših rukovodilaca IKL-a i njihovih saizvršilaca osuđena je na dugogodišnje kazne zatvora.
U izreci presude se navodi kako su osuđeni zloupotrebom položaja odgovornog lica obavili prodaju „nepokretnosti IKL-a u Knez Danilovoj broj 23 – 25 kupcu ‘KD Properties’ za iznos od 9.500.000 evra", odnosno da je ovaj ugovor izmenjen kasnijim aneksom kojim je kupoprodajna cena podignuta na 14.500.000 evra.
U normalnoj državi ovo bi bio dovoljan razlog da se poništi na nezakonit način sklopljeni ugovor, posebno jer ne postoje dokazi da je kupac ikada uplatio novac za ovu namenu.
Udruženje malih akcionara „Atlantica" IKL a.d. iz Beograda Višem javnom tužilaštvu u Beogradu predalo je 15. februara 2010. krivičnu prijavu protiv više lica. U njoj se navodi kako je ugovor o prodaji sporne nepokretnosti 15. septembra 2006. potpisao tadašnji direktor IKL-a Đoko Vergaš (pravnosnažno osuđen zbog ovoga na tri i po godine).
Aneksom II koji je potpisao Vergaš 6. decembra 2006. određeno je povećanje kupoprodajne cene, ali je kupcu, „KD Properties" d.o.o. istovremeno dato i odobrenje da se uknjiži na predmetnoj nekretnini bez isplate kupoprodajne cene, što „kupac" i čini, pa odmah kod „Unicredit banke" u Beogradu podiže kredit u visini od 11.500.000 evra stavljajući hipoteku prvog reda na nepokretnosti „kupljene" od IKL-a.
Novac iz ovog kredita nije utrošen na plaćanje ugovorene kupoprodajne cene, tvrdi se u krivičnoj prijavi iz februara 2010. uz koju su priloženi i dokazi za ove tvrdnje – između ostalih i izvod Narodne banke Srbije od 22. februara 2010.
Već pomenutom presudom Višeg suda u Beogradu utvrđeno je da je pomenuta svota prebačena na račun IKL-a, ali i da je raznim mahinacijama iskorišćena da bi društvo okupljeno oko Darka Šarića kupilo „Mitrosrem", čija je privatizacija upravo zbog toga poništena u međuvremenu. Samim tim, novac je bukvalno samo prošao preko računa IKL-a i nikada nije uknjižen kao cena plaćena za kupovinu pomenutih nepokretnosti u Beogradu.
Kupovina „Mitrosrema" odrađena je tako komplikovano (putem fiktivnih zajmova i stavljanja nepokretnosti pod hipoteku), da bi njeno objašnjavanje zauzelo sav prostor najmanje dva broja ovog magazina, s obzirom da je pomenuta sudska presuda obrazložena na više od 170 strana.
„Kupac" zemljišta u Knez Danilovoj ulici, svojevremeno je bio „KD Properties" d.o.o. iz Beograda sa matičnim brojem 20178710. Pod ovim matičnim brojem u Agenciji za privredne registre sada se vodi preduzeće pod nazivom „Direct Capital S" prijavljeno na adresi Knez Danilova 34 u Beogradu, gde se donedavno nalazila ruševina jedne kuće, dok je danas tu raščišćen, slobodan prostor?!?
Jedini vlasnik ove kompanije sa poljančeta i osnivačkim kapitalom od 40.304,73 dinara je „Afi project developers B.V." iz Holandije, a direktor je izvesni izraelski državljanin Gil Dekel.
„Direct", odnosno „KD Properties" je u poslednjih godinu dana osam puta menjao svoje ime, sedište i direktora. U trenutku kupovine zemljišta sa građevinskim objektima po ugovoru vrednom 9.500.000 evra, odnosno 14.500.000 evra, ova firma je imala samo 500 evra na računu, a pre potpisivanja ugovora bila je stara manje od dva meseca i nije imala nikakve garancije da će novac ikada moći da isplati?!?
„Direct Capital S" je 10. februara 2014. od Sekretarijata za urbanizam i građevinske poslove dobilo potvrdu o prijemu dokumentacije, a po saznanjima malih akcionara u međuvremenu je izdata i građevinska dozvola za pomenutu lokaciju u centru Beograda.
Mali akcionari su svojevremeno, kada su saznali da se priprema izdavanje građevinske dozvole, otišli na razgovor kod tadašnjeg gradonačelnika Beograda Dragana Đilasa, koji im je pokazao fotokopiju izvoda iz katastra nepokretnosti.
Isti dokument, ali sa drugim datumom, imali su i mali akcionari, ali na njihovom primerku bila je upisana zabeležba o zabrani izgradnje zbog nerešenih imovinsko – pravnih odnosa. Ta zabeležba je nedostajala na kopiji koju je imao gradonačelnik, pa je dalji postupak izdavanja dozvole stopiran, jer je bilo očigledno da nadležna filijala Republičkog geodetskog zavoda po potrebi izdaje kopije sa i bez pomenute zabeležbe.
Promenom vlasti u Beogradu, promenio se i odnos prema ovom problemu. U akciju se uključio Siniša Mali, aktuelni gradonačelnik Beograda. Prema poslednjem izveštaju o imovini podnetom 14. januara 2016., on od nepokretnosti u zemlji i inostranstvu poseduje samo jedan petosoban stan površine 127,28 kvadratnih metara i jednu garažu od 13,65 m2. Ranije je imao i još dva četvorosobna stana ukupne kvadrature od preko 250 m2. Uskoro će, kako izgleda, imati i nekoliko stanova na adresi Knez Danilova ulica u Beogradu.
Njemu, naime, uopšte ne smeta što je „investitor" na pomenutoj adresi, koji na računu ima tek nešto malo više od 400.000 dinara, prijavljen na poljani i što je do poseda došao na prevaran način, kako stoji u međuvremenu pravnosnažnoj i izvršnoj presudi Višeg suda u Beogradu. Mali je neosetljiv i na činjenicu da na ovaj način pribavljena imovina po zakonu mora da bude vraćena prethodnom vlasniku, a to je IKL. Gradnja se nastavlja i to po direktnoj intervenciji brata od tetke sadašnjeg gradonačelnika Beograda, Aleksandra Vučića.
Delegacija malih akcionara i bivših radnika IKL-a četiri puta je bila na razgovoru u zgradi Vlade Srbije, gde ih je, između ostalih, primio i Vučić. U razgovorima su pričali samo o pljačkaškoj privatizaciji IKL-a, ali su na poslednjem susretu pomenuli i prodaju zemljišta zajedno sa objektima firmi „KD Properties", odnosno (kako se ona sada zove) „Direct capital S"-u . Čim je čuo o kome se radi, predsednik vlade je vrisnuo „Ne dirajte mi Izraelca!" i besno napustio prostoriju. Od tada su malim akcionarima vrata Vlade Srbije zatvorena.
Pošto je IKL sada u stečaju, za rešavanje pitanja povratka otetog zemljišta nadležan je Privredni sud u Beogradu, ali stečajni sudija Vjera Đurišić i stečajni upravnik Branko Jugović odbijaju sve zahteve stečajnih poverilaca, između ostalih i bivših zaposlenih, da pokrenu ovaj postupak. Verovatno je i njima u ovom "Beogradu na otimačini" obećan neki stančić.
Na nekadašnjem imanju IKL-a u Beogradu planira se izgradnja šest stambeno – poslovnih objekata spratnosti od pet do šest spratova sa potkrovljem i podzemnim garažama. Nešto od toga pripašće i klanu Vučić – Mali.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
STEČAJNI UPRAVNIK SA LICENCOM ZA PLJAČKU I ZASTRAŠIVANJE RADNIKA!!!
Stečajni upravnici umesto da što brže i što jeftinije završavaju likvidacije preduzeća u bankrotu, uglavnom odugovlače postupak, kako bi što više novca stavili u sopstveni džep. Zaštitu uživaju i od sudija Privrednog suda, sa kojim dele zaradu, a jedini oštećeni su nesrećni bivši radnici stečajnog dužnika, koji ponekad godinama čekaju da iz stečajne mase izvuku neki dinar na ime zaostalih plata, i to samo pod uslovom da stečajni upravnik i sudije nisu sav novac potrošili na same sebe.
M. G.
Diplomirani ekonomista Igor Drakul iz Beograda dobio je licencu za stečajnog upravnika 21. septembra 2005. godine, i jedan je od rekordera u Srbiji, po broju stečajnih predmeta koje vodi. U jednom trenutku je vodio stečaj čak dvadeset preduzeća!
Jedno od preduzeća koje sada vodi je i Građevinsko preduzeće „Brodar" iz Beograda. Tu bi sve trebalo da bude lako i stečajni postupak ne bi trebalo dugo da traje, jer je imovina preduzeća dovoljna da se pokriju dugovi prema poveriocima. Ali, u slučaju da završi stečaj Drakul i njegova porodica ne bi imali značajan deo stalnih mesečnih prihoda.
Jedan deo nepokretne imovine GP „Brodara" je dat u zakup i Drakul tako svakog meseca može sa sigurnošću da računa da će mu biti isplaćena naknada koja mu po zakonu pripada dok vodi stečajni postupak. Zato mu se ne isplati da postupak okonča i isplati poverioce „Brodara" od kojih je najveći broj bivših radnika ovog preduzeća koji godinama nisu primali platu.
Para za isplatu potraživanja ima dovoljno. Najveći deo nepokretne imovine „Brodara" je prodat i to za 300.000 evra. Drakul je zatim 2013. tražio od bivših radnika, a sadašnjih stečajnih poverilaca da mu dostave svoje žiro račune kako bi im bio prebačen novac koji su potraživali.
Do danas im pare nisu uplaćene, a stečajni upravnik se pravda time da postupak ne može da bude okončan dok se ne proda i preostala imovina koju uopšte ni ne nudi na prodaju jer dobro živi od kirije koju ubira.
Osim Igora Drakula, u njegovoj Agenciji za stečajeve, zaposleni su i njegova supruga i šurak. Mala porodična manufaktura koja sjajno zarađuje pljačkajući već izgladnele radnike.
Svoju agenciju je registrovao na adresi Bulevar Mihaila Pupina na Novom Beogradu i to u sopstvenom stanu. Kada do očajanja dovedeni stečajni poverioci dođu da mu se žale na dužinu postupka, Drakul ih tera pretnjom da će protiv njih podneti prijavu za uznemiravanje, jer su došli u njegov privatni stan?!
Bivši radnik „Brodara" Milan Mandarić, podneo je 22. maja 2014. godine Tužilaštvu za organizovani kriminal krivičnu prijavu protiv Drakula i dvoje stečajnih sudija: Gordane Aranđelović i Leposave Milićević zbog zloupotrebe službenog položaja, kršenja zakona od strane sudije i nesavesnog rada u službi.
U obrazloženju je, između ostalog, naveo kako se ne zna šta se dešava sa pomenutih 300.000 evra dobijenih od prodaje najvećeg dela nepokretne imovine „Brodara", kao i da su sve građevinske mašine prodate pod sumnjivim okolnostima i da je i taj novac stečajni upravnik negde sklonio.
Bivši radnici su više puta pokušavali da od nadležnog sudije Privrednog suda u Beogradu dobiju informaciju šta se dešava u njihovom predmetu i kada će postupak biti okončan, ali su dobijali odgovor kako je na potezu stečajni upravnik Drakul, a ne sud. Kada su pokušali da od njega dobiju odgovore na ista pitanja rečeno im je da se obrate sudu?!?
Očigledno je da ni stečajnog upravnika, a ni sudije Privrednog suda u Beogradu ne interesuje sudbina gladnih radnika koji se nadaju nekom dinaru kako bi prehranili sebe i porodice. Drakula i sudije interesuje samo kako će što više para strpati u sopstvene džepove, a državni organi ćute. Čak se i pozvano Tužilaštvo za organizovani kriminal oglasilo nenadležnim za sprovođenje postupka po krivičnoj prijavi Mandarića od maja 2014.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
NI GLADNOM NE DAJU DA JEDE: BUDUĆNOST RADNIKA NESIGURNA, PA SU I KRITERIJUMI ZA KORISNIKE NARODNIH KUHINJA POOŠTRENI!!
Samo zbog aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom u Srbiji će u naredne dve godine bez posla ostati još 100.000 koji će se pridružiti armiji nezaposlenih koja je zvanično dosegla broj od preko 760.000 ljudi. Onaj ko u Srbiji ostane bez posla ne može da računa ni na kakvu državnu pomoć. U najboljem slučaju nekoliko meseci dobija naknadu za nezaposlene koja je obično manja od minimalca. Zbog raznih administrativnih prepreka broj korisnika ove naknade ne dostiže ni 10 odsto ukupnog broja zvanično prijavljenih nezaposlenih.
Milan Malenović
Bez obzira na sve pokušaje veštačkog održavanja preduzeća u životu, država će najkasnije do kraja leta morati da objavi kako nema rešenja za oko 175 firmi sa preko 55.000 radnika, što je samo jedan manji deo preduzeća koja ove godine moraju da se zatvore.
Za početak odabrana su preduzeća u postupku restruktuiranja koji mora da bude okončan, a njima treba dodati i radnike preduzeća koja su već sada u procesu privatizacije, ali za koje nema zainteresovanih kupaca.
Neće mnogo bolje proći ni radnici onih firmi koje budu uspele da se privatizuju, jer većina kupaca želi preduzeće, a ne njegove zaposlene.
Važeći Zakon o radu za koji svi osim ministra za rad Aleksandra Vulina tvrde da je za radnike najgori u istoriji Srbije, predviđa veoma jednostavan način rešavanja viška zaposlenih: dovoljno je da poslodavac smatra kako mu je određeni radnik višak i da ga otpusti uz davanje minimalne otpremnine (ako na računu firma uopšte ima para), koja se obračunava na osnovu minulog rada samo u toj firmi, ne i u odnosu na celokupni minuli staž.
Država je poslodavac u firmama koje usled neuspele privatizacije odlaze u stečaj, a zatim u likvidaciju. Za 188 preduzeća sa ukupno nešto manje od 5.000 zaposlenih država je već procenila da nema realnih mogućnosti da budu privatizovana i da moraju u stečaj, tako da zaposleni u njima sada mogu da biraju jedino između "socijalnog programa" i neizvesno iščekivanja da se u poslednjem momentu ipak desi neko čudo i preduzeće preživi.
Za "socijalni program", odnosno za uzimanje otpremnine od po 200 evra za svaku godinu provedenu u preduzeću koje se napušta, do sada se odlučilo 2.574 radnika, odnosno njih oko polovina od ukupnog broja.
Neki su odbili, jer su ucenjivani da se istovremeno odreknu naplate zaostalih plata, a neki još nisu ni obavešteni. Prema računici Ministarstva rada i socijalne politike, svaki radnik će u proseku dobiti po 4.500 evra.
Uzimanjem otpremnine, radnik se u Srbiji odriče svih ostalih prihoda koji mu po zakonu pripadaju kada ostane bez posla. Pomoć za nezaposlene u ovoj državi je nešto što skoro niko ne dobija, a i oni koji imaju tu "sreću" da nešto para dobiju, teško da od toga mogu da prežive.
Po procentu nezaposlenih koji primaju novčanu naknadu od Nacionalne službe zapošljavanja (NSZ) Srbija je skoro na afričkom nivou. Po poslednjim podacima u Srbiji svega 8,8 odsto nezaposlenih prima novčanu naknadu, a od evropskih zemalja iza nas su jedino Albanija, Makedonija i Bosna i Hercegovina. U Crnoj Gori naknadu prima 35,6 odsto nezaposlenih, Hrvatskoj 20 odsto, Rumuniji 35,6 odsto, a Bugarskoj 25,6 odsto, dok je, među evropskim zemljama, najveća pokrivenost u Nemačkoj i Austriji i iznosi oko 90 odsto.
Nezaposleni u Srbiji može u najboljem slučaju, ako uopšte nešto i dobije, da računa na dobijanje naknade u periodu od tri meseca do godinu dana (izuzetak čine oni kojima do penzije nedostaje manje od dve godine, koji sve vreme mogu da primaju naknadu) i to između 80 i 180 odsto minimalne zagarantovane plate u Republici.
Od dobijanja naknade su izuzeti svi oni koji sporazumno ili samovoljno raskinu radni odnos ili su pri napuštanju preduzeća dobili otpremninu. U slučaju dobijanja otpremnine, država se obavezala da otpuštenom radniku daje naknadu za nezaposlene samo u visini razlike između dobijene svote i onoga što bi se dobilo od NSZ-a, ali pošto su otpremnine po pravilu tako podešene da pokrivaju ceo period u kome bi se dobijala naknada, to znači da bivši radnici ne dobijaju od države ni dinara od para koje su godinama uplaćivali u fond za nezaposlene.
Otpremnine se isplaćuju u neto iznosu, ali pošto nisu mesečna zarada, na njih se ne plaćaju doprinosi, tako da radnik koji se odluči za takozvani "socijalni program" mora da računa sa tim da mu ubuduće neće biti uplaćivana penzija.
Zbog u proseku 4.500 evra, koji ni u siromašnoj Srbiji ne predstavljaju novac sa kojim može da se započne neki ozbiljniji samostalni posao, radnik rizikuje svoju i budućnost svoje porodice u vremenima koja dolaze, a u kojima iz zdravstvenih razloga ili zbog starosti neće moći da radi. O ovome malo ko razmišlja, a najmanje republička Vlada čiji osnovni zadatak bi upravo trebalo da bude da štiti narod.
Kao da ovo samo po sebi nije dovoljno da do kraja izgladni ono malo građana koji su nastavili da žive u ovoj zemlji, Vlada kroz najnovije izmene i dopune Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti dodatno smanjuje visinu naknade za nezaposlene time što određuje drugačije obračunavanje osnovice kojim se ona umanjuje.
U kriznim vremenima, kao što su ova, ozbiljna država mora da povuče dva poteza: prvo da proširi i ojača socijalnu mrežu kako bi sprečila gladovanje stanovništva, a da zatim povećanjem investicija pokrene privredu i poveća zaposlenost. Naprednjačka Srbija čini upravo sve suprotno od ovoga.
Ankete i trikovi
Umesto da štiti radnička prava samozvani levičar Aleksandar Vulin, na žalost ovog naroda danas na mestu ministra za rad, ne tako davno je predlagao da se svaka pomoć nezaposlenima uslovi time da je primalac – zasluži.
Kao da nije dovoljna zasluga to što je trenutno nezaposleni godinama od svoje plate uplaćivao doprinose od kojih je jedan deo išao u fond NSZ-a iz koga se isplaćuju naknade nezaposlenima, Vulin je insistirao na radnom angažovanju onih koji od države traže naknadu za nezaposlene ili socijalnu pomoć?!
U oktobru mesecu je Vlada donela uredbu kojom je suspendovala i Ustav i sve relevantne zakone i odredila da svi radno sposobni korisnici socijalne pomoći moraju da se odazovu pozivu centra za socijalni rad i da prihvate zaduženje koje im se odredi.U slučaju odbijanja sledi prvo umanjenje ionako mizerne socijalne pomoći, a u ponovljenom slučaju i njeno ukidanje.
U većem delu države centri za socijalni rad su iz različitih, formalnih razloga odbili da primene ovu uredbu, ali je ona ponegde i zaživela.
U Smederevu se za poslednje dve godine broj nezaposlenih povećao, ali je broj osoba koje imaju pravo da koriste Narodnu kuhinju prepolovio – sa preko 1.000 sveo se na svega njih 500. Razlog za ovo je drakonsko pooštravanje uslova za dobijanje potvrde o pravu na uzimanje jednog besplatnog obroka dnevno (i to samo radnim danima). Između ostalog traži se i potvrda da je korisnik radno angažovan!?
Onaj ko radi, valjda, prima i platu, pa mu oskudni obrok iz kazana Narodne kuhinje nije neophodan. Smederevska birokratija, očigledno, misli drugačije.
Za celu ovu godinu u budžetu je predviđeno svega 16 milijardi dinara za otpremnine radnicima koji će ostati bez posla pošto im se preduzeća gase, ali i za pomoć onima koji bi da pobegnu iz nezaposlenosti kroz program samozapošljavanja. To je sva državna investicija u nova radna mesta u ovom vremenu nezabeležene privredne krize.
Prosečna predviđena otpremnina od 4.500 evra po radniku taman je dovoljna da se opremi jedan kiosk ili mala bakalnica. Ako nezaposleni još mora da plaća i kiriju za lokal u kome bi da privređuje, pomenuta suma mu nije dovoljna ni za jedan mesec rada. Toliko o državnim investicijama za pomoć nezaposlenima.
Još je gora situacija kod investicija lokalnih samouprava u programe samozapošljavanja. Broj korisnika je smešno mali, a birokratska procedura za dobijanje para toliko komplikovana, da to već na samom početku odbija mnoge koji bi se prijavili.
Konačno, kada uspe da prikupi i priloži svu neophodnu dokumentaciju "srećni" nezaposleni dobije svotu novca koja mu je jedva dovoljna da otvori ulični štand za prodaju švercovane robe, ali je zauzvrat obavezan da sebi najmanje godinu dana uplaćuje doprinose i porez na dohodak, od kojih para on faktički sa sve kamatama vraća ovu takozvanu "bespovratnu" pomoć.
Država je potpuno zaboravila na narod, koji je za nju samo opterećenje.
Umesto da počnu zaista da pomažu narod da preživi i da pokrene neki posao od koga bi mogao da se izdržava, aktuelni vlastodršci su pribegli spinovanju i izmišljanjem statističkih podataka od kojih razumnom građaninu može samo da pripadne muka. Ponovo vlast priča o navodnom padu stope nezaposlenosti, iako i Međunarodni monetarni fond govori sasvim suprotno.
Prvo treba razlučiti realnu stopu nezaposlenih od anketne i administrativne. Administrativna stopa nezaposlenih se dobija tako što se saberu prijavljeni nezaposleni i zaposleni građani, pa se taj broj podeli sa brojem nezaposlenih.
U ovom slučaju ostaje jedan veliki procenat stanovništva izvan statističkog posmatranja, a to su oni koji su nezaposleni, ali iz nekog razloga nisu obuhvaćeni evidencijom Nacionalne službe zapošljavanja.
Administrativna stopa nezaposlenosti je, međutim, najbliža onoj realnoj koja se dobija tako što se ukupan broj radno sposobnog stanovništva podeli sa brojem prijavljenih zaposlenih – razliku čine nezaposleni. I ovako po administrativnoj metodi umanjen broj nezaposlenih je u prošloj godini iznosio strašnih 30 odsto.
Do anketne stope nezaposlenosti se dolazi istraživanjem reprezentativnog uzorka, ali u skladu sa definicijama zaposlenih i nezaposlenih lica koje koristi Međunarodna organizacija rada.
Anketna stopa nezaposlenosti u trećem kvartalu 2014. u Srbiji je iznosila 17,6 odsto?! Između ostalih trikova, dovoljno je da neko u prethodnom mesecu bude jedan jedini dan radno angažovan, pa da statistički od nezaposlenog postane zaposlen.
Eto jednog bitnog dometa Vulinove ideje o prisilnom zapošljavanju.
Tako je vlast kao povećanje zaposlenosti prikazala rast od dva odsto uplata u PIO fond, ali je prećutala da je do tog rasta došlo administrativnim putem, tako što je novac sa računa Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje prebačen na račun PIO fonda kako bi se obezbedila isplata penzija.
Mešetareći dalje sa anketnim putem dobijenim rezultatima, vlast Aleksandra Vučića dolazi do zaključka kako broj nezaposlenih opada, a uskoro će narod da ubeđuje kako uopšte ni nema nezaposlenih, a oni nesrećnici koji kopaju po kontejnerima u potrazi za parčem hleba su obični plaćenici tajkuna koji bi da sruše ovaj režim.
Sve matematičke operacije mogu da se provere obrnutim redosledom, tako da se tačnost rezultata sabiranja vidi i kada od dobijenog rezultata odbijemo jedan broj koji smo sabrali i vidimo da li je preostao drugi sabrani broj.
Upoređivanjem realnih brojeva koje daje Zavod za statistiku sa procentima izraženim u vezi broja nezaposlenih u odnosu na ukupno radno sposobno stanovništvo vidimo da se broj radno sposobnih iz meseca u mesec smanjuje. To nije nemoguće, jer neki odlaze u penziju, drugi nestaju po nekom birokratskom razlogu iz evidencije NSZ-a, a dosta je i onih koji napuštaju zemlju u potrazi za srećom ili umiru od iznemoglosti i gladi.
Upravo zbog ovih poslednjih vlast bi trebalo manje da se hvali navodnim uspehom i smanjivanjem nezaposlenosti.
A 1. Markovo štimovanje bilansa
Nezaposleni, koji su godinama uplaćivali u fond NSZ-a, u najboljem slučaju mogu da računaju sa kratkotrajnom pomoći u iznosu od 80 odsto najmanje zagaarantovane plate. Za razliku od njih, miljenici i poslušnici vlasti dobijaju daleko više.
Članovi Internet tima Srpske napredne stranke koji su se iskazali u pljuvanju po političkim neistomišljenicima i u veličanju lika i dela Aleksandra Vučića, dobili su od stranke dobro plaćene poslove u javnim preduzećima ili državnim organima. Pojedinci čak nastavljaju da aktivno rade za IT tim čak i u radno vreme u instituciji u kojoj su zaposleni i gde dobijaju platu iz budžeta u koji uplaćuju svi građani Srbije.
Oni koji iz nekog razloga nisu našli uhlebljenje u administraciji, a takvih je četrdesetak, od stranke mesečno dobijaju po 200 evra i jedan obrok dnevno, što je više od republičkog minimalca i za 50 odsto više od zagarantovane najniže naknade za nezaposlene. Novac je obezbeđen iz crnih fondova nastalih uzimanjem sredstava iz prispele pomoći za nastradale u prošlogodišnjim poplavama.
Direktor Vladine kancelarije za pomoć i obnovu poplavljenih područja Marko Blagojević ranije se proslavio nameštanjem anketnih rezultata o popularnosti političkih stranaka. Danas štimuje bilanse Kancelarije kojoj je na čelu.
Po njegovim poslednjim nastupima u javnosti vidi se da je Kancelarija isključivo sprečavala zloupotrebe pomoći od strane građana. Niko se, međutim, nije bavio pitanjem tačnosti izveštaja o pristiglom novcu, odnosno činjenicom da nije sav pristigli novac zvanično evidentiran.
Grupa Srba iz Australije je još prošlog leta ukazala na to da je objavljeni izveštaj o prilivu australijskih dolara u Fond za pomoć postradalima netačan i da je sa ovog kontinenta poslato desetak puta više para i to samo od naših iseljenika (ne računajući pomoć australijskih državnih institucija). Niko se do danas od zvaničnika nije oglasio povodom ovoga.
Pare su nestajale i iz drugih donacija i najveći deo njih je završio u džepovima funkcionera na vlasti, a sada se ostatak preko bivšeg frizera iz Loznice, Slaviše Mićanovića, u gotovini isplaćuje naprednjačkim botovima.
A 2. Proizvodnja nove sirotinje
Međunarodna organizacija rada (MOR) je oštro kritikovala sve zemlje, među kojima je i Srbija, koje u vremenima privredne krize smanjuju izdvajanja za socijalnu zaštitu i naknadu za nezaposlene.
"Teret sređivanja budžeta prebačen je na stanovništvo u trenutku kada je teško pronaći posao, pa je podrška potrebnija nego ikad", istakla je direktorka odeljenja za socijalnu zaštitu MOR-a Izabel Ortiz, ukazujući da je zaštita nezaposlenih, penzionera i nesposobnih za rad od 1947. prihvaćena kao univerzalno ljudsko pravo.
U Srbiji izdvajanja za pomoć nezaposlenima iznose tri odsto bruto domaćeg proizvoda, što je manje nego u većem delu bogatih zemalja, ali više nego u nekim zemljama regiona poput Crne Gore, Bugarske i Rumunije gde, međutim, i do tri puta veći procenat nezaposlenih dobija naknadu.
Sa druge strane, za penzije i druge vidove podrške penzionerima izdvaja se u Srbiji oko 13 odsto BDP-a, što je u samom vrhu i među zemljama s visokim prihodima, a na prvom mestu među zemljama sa srednjim prihodima, među koje je Srbija svrstana, zajedno sa Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom, Albanijom, Mađarskom, Bugarskom i Rumunijom. Kako su penzije ovde mizerne, jasno je da je bruto domaći proizvod Srbije u odnosu na broj stanovnika prenizak, što samo po sebi dovoljno govori o "uspešnosti" ekonomske politike ove i svih ranijih vlasti.
Države koje nisu u boljem položaju od Srbije, kao na primer Makedonija, kao jedan od vidova pomoći socijalno ugroženom stanovništvu donele su zakone o otpisu dugova prema javnim preduzećima, kao što je, na primer, EPS. Neke su otišle i korak dalje, kao Mađarska, pa su bankama naložile otpis dela duga za kamate na uzete kredite. U Srbiji u međuvremenu plene i kuće nezaposlenima koji duguju za struju, stvarajući tako nove socijalne probleme i beskućnike.
A 3. Zatvaranje još 500 preduzeća
Međunarodni monetarni fond je prognozirao porast nezaposlenosti u Srbiji do kraja ove godine. Na ovo je republička Vlada spremno odgovorila promenom obračuna osnovice plate (kako bi se još više smanjilo izdvajanje za naknade nezaposlenima), kao i novim prepravljanjem statističkih rezultata.
Koristeći anketni metod izračunavanja stope nezaposlenosti u Srbiji, MMF je zaključio kako je krajem 2014. godine bez posla bilo 19.7 odsto radno sposobnog stanovništva Srbije. Po istom tom metodu, krajem ove godine, a po predviđanju MMF-a, ovde će bez posla biti 20,7 odsto stanovništva sposobnog za rad, dok će na kraju 2016. ta stopa iznositi čak 22 odsto. Realno je već sada jedna trećina stanovnika bez regularnog zaposlenja.
Stopa siromaštva je u Srbiji na kraju 2014. godine zvanično iznosila zastrašujućih 24,6 odsto, a novim Vladinim merama ona će još više rasti, bez obzira na svu statističku kozmetiku kojom pokušava da se sakrije činjenica kako u stvarnosti polovina stanovnika Srbije već danas živi ispod granice siromaštva.
Po dogovoru sa MMF-om Srbija do kraja godine mora da zatvori preko 500 preduzeća sa oko 30.000 radnika. Smanjenjem broja zaposlenih u javnom sektoru bez posla će ostati još oko 50.000 ljudi, dok će privatizacijom javnih preduzeća na biro rada biti poslato najmanje 27.000 radnika.
Sve u svemu, samo po aranžmanu sa MMF-om do 2017. godine oko 100.000 građana Srbije ostaće bez posla.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
PODMITLJIVI POLITIČARI I KOCKANJE DRŽAVNIM BUDŽETOM PREKO UREDBE O PODSTICAJU ZA DIREKTNE INVESTICIJE!!
Bivši ministar i nekadašnji predstavnik "finansijske vlasti", Mlađan Dinkić, više nije zvanično u srpskoj politici, ali se njegov zao duh još uvek oseća. Naime, prema njegovom "modelu" uništenja srpske privrede i njenih resursa, uvedene su obilate subvencije stranim "investitorima". Do danas je na ime pomoći koju je država Srbija isplatila belosvetskim kompanijama više stotina miliona evra. Došlo je dotle da se iz budžeta finansiraju čak i strane hot-lajn kompanije! Za svako predviđeno radno mesto strana kompanija dobija iz budžeta Srbije i do 7.000 evra. Do nedavno, te subvencije su se kretale i do 10.000 evra. U praksi, te kompanije niko ne obavezuje da i zaista zapošljavaju radnike! Zakonom je određeno samo to da strani poslodavac "predvidi" radno mesto"!
Milan Malenović
Radnike u Srbiji sada na ulicu isteruju i Vučićeva vlada i subvencionisane strane kompanije, kao što je slučaj u pribojskom FAP-u, a ima i slučaja uslovljavanja, da se ugasi domaća kompanija kako bi strana ušla na srpsko tržište (slučaj švedske Ikee i domaćeg Simpa iz Vranja). U međuvremenu, građani u Srbiji sve više gladuju, i sve je veći broj onih koji će zahvaljujući subvencionisanom "povećanju" broja radnih mesta ostati bez posla.
Jedva godinu dana je aktuelna vlast izdržala u apstinenciji od Dinkićevog modela subvencionisanja stranih "investitora". Početkom aprila Vlada je slavodobitno razglasila kako je budžetski deficit, navodno, manji od onog planiranog i odmah se krenulo u imitiranje pijanog milionera.
Jedan od isprobanih načina za prebacivanje para iz budžeta u privatne džepove upravo su pomenute subvencije po Dinkićevom metodu. Jedna od bitnih razlika u odnosu na period od pre jeste ta što danas Agencija za strana ulaganja i promociju izvoza Republike Srbije (SIEPA) igra marginalnu ulogu, dok sve odluke donosi Vlada i sprovodi ih preko na brzinu sklepane Komisije za kontrolu državne pomoći.
Nekada nezaobilazni začin u svakoj investicionoj čorbi SIEPA se sada spustila na nivo savetodavnog tela koje investitorima ne može više da pruži nikakvu konkretnu pomoć.
Kada je na mesto ministra privrede došao Saša Radulović počelo je razgrtanje kriminalne prljavštine čelnika pomenute Agencije i u martu 2014. je pokrenut krivični postupak protiv ranije direktorke Jasne Matić i njenih naslednika Vesne Perić i Božidara Laganina, kao i bivšeg zamenika direktora Bojana Jankovića.
Za direktora Agencije tada je postavljen potpuno neiskusni Nikola Janković. S obzirom da i on, isto kao i aktuelni predsednik Privredne komore Srbije Marko Čadež, potiče iz frankfurtskih "Vesti", dnevnih novina koje na srpskom jeziku izlaze u Zapadnoj Evropi, postavlja se pitanje da li srpskom privredom upravlja balkanska građevinska mafija, koja je finansirala pomenuti list, ili nemačka obaveštajna služba BND.
U svakom slučaju, postavljanje žutokljunog Jankovića na ovako značajno mesto bio je signal da se SIEPA polako, ali sigurno gasi. U to vreme su javnost ministri Vučićeve vlade zasipali informacijama kako nema više para za raskalašno finansiranje "investitora" i kako će se prestati sa tim. Sada, odjednom, para opet ima i za tako nešto, kao da je Vlada u međuvremenu otkrila velika nalazišta nafte.
U potpunoj tišini i daleko od očiju javnosti Vlada je izglasala novu Uredbu o podsticajima za direktne investicije koja po svojim pljačkaškim potencijalima prevazilazi čak i ono što je svojevremeno zamislio Mlađan Dinkić.
Ukratko, strani "investitor" može da bira između subvencija po novootvorenom radnom mestu i povraćaja uloženih sredstava.
Za jedno radno mesto, umesto ranijih 10.000 evra, "investitor" sada može da dobije najviše 7.000 evra, i to za devastirana područja, s minimalnim sopstvenim ulaganjima od 250.000 evra.
Privrednici koji pokreću proizvodnju u područjima koja se smatraju razvijenim (recimo u okolini Beograda, Novog Sada ili Niša) mogu da računaju na 3.000 evra po zaposlenom. Izuzeci potvrđuju pravilo, videće se kasnije.
Druga opcija je finansijska pomoć države na osnovu veličine investicije. Onaj ko pokreće proizvodnju vrednu 50 miliona evra od države može da dobije 25 miliona (polovinu investicije!?), a ako zaposli više od 200 radnika, ta sredstva se uvećavaju za još 10 odsto dvogodišnjih troškova za bruto plate. Onaj ko zaposli više od 500 radnika, dobiće dodatni podsticaj od 15 odsto, a za više od 1.000 radnika 20 odsto troškova za plate.
Sve u svemu, država bi na ovaj način mogla da postane većinski vlasnik takvih preduzeća, a ne običan davalac bespovratnih zajmova. Teško je i zamisliti stadijum ludila onoga ko je predložio i usvojio pomenutu Uredbu.
Pravila po kojima se dodeljuju subvencije su više nego rastegljiva i nikoga u suštini ni na šta ne obavezuju. Grad Beograd, prema pomenutoj Uredbi, spada u razvijena područja u kojima je najviša subvencija 3.000 evra po novootvorenom radnom mestu.
Prva subvencija po obnovljenom Dinkićevom modelu ide američkoj kompaniji NCR (National Cash Registers) i to četiri miliona evra za 800 novih radnih mesta, odnosno po 5.000 evra za jednog novog radnika.
NCR od 2012. posluje u Beogradu i u prestonici će ostati centar njenih poslovnih aktivnosti u Srbiji, što znači da, po potrebi, subvencije mogu da budu i veće od onih propisanih Uredbom.
Otvaranju predstavništva NCR-a 2012. godine prisustvovao je tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić i tadašnja ambasadorka Sjedinjenih Američkih Država u Srbiji Meri Vorlik. Potpredsednik korporacije NCR Džef Mekroski objasnio je da je Srbija izabrana za centar budućeg poslovanja NCR zbog "visoko obrazovane radne snage, koja govori strane jezike, odlične infrastrukture i pomoći Vlade Srbije".
Slično je ponovio i potpredsednik kompanije Dorsman 2014. godine, a skoro istovetnu rečenicu je krajem marta ove godine, prilikom dodele najnovijih subvencija, izgovorio i aktuelni ambasador SAD u Srbiji Majkl Kirbi.
NCR se u Srbiji ne bavi nikakvom proizvodnjom, najmanje onom namenjenom izvozu. Ovde postoji običan call-centar (narodski hot-lajn) za podršku klijentima u inostranstvu. Zbog čega je razvoj hot-lajna toliko značajan za ministra Željka Sertića i celu Vladu Srbije da u to investiraju četiri miliona evra narodnih para i to za dodatne subvencije?
Naime, ono što su i Sertić i članovi delegacije američke kompanije prećutali, jeste da je Mlađan Dinkić krajem aprila 2013. sa potpredsednikom NCR-a Majklom Olaflinom već potpisao jedan ugovor o subvencionisanju otvaranja 300 novih radnih mesta i da je Republika Srbija to tada platila 2,6 miliona evra. Upućeni smatraju da su novčane subvencije NCR-u bile isplaćene i u 2014. godini, mada za sada nema pouzdanih podataka.
Koliko je Srbija značajna za NCR govori i podatak da ova kompanija, iako već tri godine prisutna u Srbiji, nije uopšte registrovana pod svojim imenom u Agenciji za privredne registre, a da je ugovor sa Sertićem potpisao Rik Makuark, nižerangirani zastupnik kompanije.
Prema rečima Makuarka, NCR je u Srbiju uložio 6,4 miliona evra (plus 2,6 miliona dobijenih od Dinkića) i otvorio do sada ukupno 621 radno mesto. Sertić, sa svoje strane, tvrdi kako će sa 800 novih radnika NCR u Srbiji zapošljavati 1.600 ljudi, što samo za sebe dovoljno govori o poznavanju matematike od strane aktuelnog ministra privrede.
Osim toga, Sertić uz sve to pokušava da nas ubedi kako će NCR za otvaranje 800 novih radnih mesta uložiti 43 miliona evra, iako je Makuark na istoj konferenciji za štampu tvrdio kako je NCR za 600 radnih mesta prethodno platio, sa sve subvencijama, devet miliona evra. Ako već žele da nas lažu, neka se makar usaglase pre konferencije za štampu.
Da bi švedska Ikea došla u Srbiju, treba ugasiti Simpo iz Vranja!
Direktne novčane subvencije nisu jedini oblik pomaganja sirotih stranih "investitora" kako bi uložili u Srbiju.
"Igl Hils", ili kako god da se zove kompanija iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koja će, navodno, da gradi "Beograd na vodi", besplatno od siromašne Srbije dobija uređeno građevinsko zemljište sa sve neophodnim priključcima. Koliko će Srbija u to morati da investira javnosti niko nikada nije smeo da saopšti, ali poznavaoci prilika smatraju da račun na kraju za građane Srbije neće biti ispod tri milijarde evra.
U senci "Beograda na vodi" skoro neprimetno se provukao jedan drugi sličan, mada daleko jeftiniji, ali i daleko razorniji projekat. Radi se o izgradnji robne kuće iz lanca Ikea u blizini auto-puta kod Bubanj Potoka.
Svojevremeno je Vlada Demokratske stranke, zajedno sa gradskim većem Beograda u kome je DS takođe imao većinu, Ikei namenila zemljište nedaleko od Kvantaške pijace na Bežanijskoj Kosi. Već su bile ugovorene i provizije koje će republički i gradski funkcioneri dobiti za poklanjanje zemljišta švedskom proizvođaču nameštaja, ali je posao na kraju propao zbog nerazjašnjenih imovinsko-pravnih odnosa u vezi dodeljene parcele.
U to vreme je, da podsetimo, Ikea planirala da ovde izgradi svoju centralu za jugo-istočnu Evropu, ali je posle propasti posla sa demokratama pomenuta centrala nikla u Zagrebu. Zemljište kod Bubanj Potoka sada je predviđeno za izgradnju običnog prodajnog objekta.
Da se na poklon daje samo pomenuto zemljište, to bi još moglo i da se razume i nekako opravda. Na poklon se, međutim, daju i životi naših ljudi.
Kompaniju Ikea osnovao je Ingvar Kamprad, danas u devetoj deceniji života, 1943. godine, preciznije: godinu dana pošto je pristupio švedskom ogranku nacional-socijalističke partije, Neošvedskom pokretu (Nysvenska Rorelsen), čiji je dugo vremena bio i finansijer. Naziv preduzeća je akronim od početnih slova njegovog imena, Ingvar Kamprad, roditeljske farme Elmtaryd i naziva parohije Agunnaryd u Švedskoj.
Kada je 1994. godine u vojno neutralnoj Švedskoj obelodanjena Kampradova nacistička prošlost udruženja potrošača pozvala su na bojkot Ikee u skoro svim evropskim zemljama. Preduzeću je pretio poslovni krah i Kamprad je odlučio da se pred pritiskom javnosti povuče ne samo sa čela ovog giganta već i iz njegove vlasničke strukture. Ovo je urađeno samo formalno, jer je preko navodno neprofitnog udruženja Kamprad i dalje većinski vlasnik Ikee i poseduje ličnu imovinu od oko 17 milijardi evra.
Potpuno u duhu svoje nacističke ideologije Kamprad se trudi da što je moguće više stanovnika Srbije ubije, ovog puta ne mecima i otrovnim gasom, već nemaštinom.
Ikea je svojevremeno pokazivala interesovanje da kupi srpsko preduzeće Simpo iz Vranja. Sa ovim preduzećem Ikea je već imala, za nju, više nego pozitivna poslovna iskustva, jer je kao svoju investiciju u zajedničkom poslu vrednu pola miliona evra predstavila isporuku mašina za krojenje štofova koje realno ne vrede više od 200.000 evra. Samo na tom jednom poslu Ikea je od Simpa na prevaru uzela preko 300.000 evra.
Umesto investiranja u Simpo, Ikea je iz ove vranjanske firme izvlačila novac.
Većinski vlasnik Simpa je Republika Srbija, a ona se ni ne trudi da ovo preduzeće sačuva. Početkom aprila Vlada je odobrila sredstva za socijalni program za ukupno 1.589 zaposlena u privrednom sistemu koji je krajem 2013. zapošljavao 4.413 radnika. U međuvremenu su se čuli glasovi iz državnog vrha kako Simpu nema spasa i da je za sve najjeftinije da ova kompanija ode u stečaj.
Cena ulaska Ikee u Srbiju je, dakle, gašenje Simpa i otpuštanje nekoliko hiljada radnika kojima je, kao i članovima njihovih porodica, plata u ovom preduzeću jedini izvor prihoda. Za razliku od pregovora od pre četiri godine, sa Ikeom ovog puta nije dogovoreno ništa više od otvaranja jednog jedinog prodajnog mesta nadomak Beograda (pre četiri godine se razmišljalo o dva gigamarketa u Beogradu i po jednim u Nišu, Novom Sadu i Kragujevcu) i to bez centra regionalnog predstavništva. Osim besplatnog zemljišta sa svim neophodnim priključcima i dozvolama Srbija će nacisti iz inače miroljubive Švedske pokloniti i Simpo iz Vranja, ali bez radnika.
Simpo je za Ikeu značajan zbog svog posebno povoljnog statusa na ogromnom ruskom tržištu na koje Ikea sve teže ulazi, posebno od kako se pre nekoliko godina na međunarodnim medijima pojavila istina o mračnoj prošlosti Kamprada i o još mračnijoj poslovnoj mreži koju je ispleo kako bi prikrio svoje prave interese. Zbog toga je vrhu Ikee potreban Simpo, ali oslobođen radnika.
Najmanje je u celoj priči važno preko koga će Kamprad da preuzme Simpo. To ne mora da bude Ikea, koja ionako predstavlja poslovnog Frankeštajna. Moguće je da će kao finansijer da se pojavi luksemburška banka Ikano iza koje stoji porodica Kamprad ili neko treće preduzeće iz ove skandinavske poslovne hobotnice.
Pošto već plaćamo umiranje od gladi sopstvenih građana, zašto ne bismo stranim "investitorima" poklanjali šakom i kapom šta god da im se prohte?
"Zašto pravimo cehove o kojima ne znamo ništa", pitao se nedavno profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu Ivan Vujačić ukazujući na to da niko u javnosti ne zna koliko će u narednom periodu Srbiju koštati Železara Smederevo.
Ovo preduzeće je, međutim, primer za ugled kako će nadalje da se izvlače pare iz državnog budžeta pri čemu stranci ni za šta neće biti odgovorni, a još manje će morati da ulože makar i neku crkavicu kao što je to ranije bilo. Kockarska partija u kojoj se unapred zna pobednik i koji ništa ne rizikuje.
Država iz budžeta oprema fabriku "investitoru" iz Finske, a radnike isteruje na ulicu
Skoro da je neiscrpna saga o dolasku finskog SISU u pribojski FAP. Soumen Erikoisajoneuvot Oy (SISU) pominje se već godinu dana kao neko ko bi spasao FAP, mada se model, po kome bi to bilo učinjeno, ne zna ni dan danas. SISU se, inače, nije pominjao ni u razgovorima Aleksandra Vučića prilikom njegove nedavne posete Helsinkiju.
Uprkos tome što je finsko preduzeće samo jedno od pet pravnih i jednog fizičkog lica koji su poslali validne ponude na tender za izbor strateškog partnera FAP-a, ono je u očima naših podmitljivih političara sigurni pobednik.
Zbog toga se o trošku srpske države preuređuju i renoviraju proizvodni pogoni koji su Fincima interesantni, a to je isključivo Preseraj u kome će ostati zaposleno sedamdesetak radnika. Korporacija FAP je 2013. godinu završila sa ukupno 1.108 zaposlenih, a Aleksandar Vučić je na početku pregovora sa finskim preduzećem 2014. najavio da će po njihovom preuzimanju FAP-a biti zaposleno još 200 novih radnika.
Renoviranje je plaćeno iz budžeta, ali su strogo poštovani svi zahtevi koje su postavili Finci. Srbija je, faktički, sagradila i opremila fabriku koju će oslobođenu od radnika da pokloni stranom "investitoru"!
Kako sada može da se vidi biće "privatizovan" samo jedan deo FAP-a i to po modelu sličnom onom primenjenom nedavno u Železari Smederevo: srpske pare i strana "pamet".
Poslednjih godinu dana samo u sređivanje Fincima interesantnog pogona i upravne zgrade, država Srbija je investirala milione evra, a desetine miliona će dati za socijalni program viška zaposlenih.
Još uvek se ne zna šta će SISU da uloži u FAP, jer kako tvrdi Zoran Zaković, direktor pribojskog preduzeća, pregovori se tajno vode u Beogradu između predstavnika Finaca i srpske Vlade. Pribojci ni o čemu nisu obavešteni.
Kada SISU na pomenut način preuzme samo jedan pogon i to sa samo 70 zaposlenih, sa Ministarstvom privrede će naknadno potpisati ugovor o subvencijama pomoću koga će dobiti desetine miliona evra da bi se zaposlili dodatni radnici, a vlast će to da obrazloži "povećanjem poverenja stranih investitora u Srbiju".
Upravo je tu rečenicu pre godinu dana izgovorio Željko Sertić povodom sklapanja u Ikarbusu do sada jedinog autobusa koji ima Mercedesovu karoseriju. Recept je, dakle, odavno poznat.
Vučićeva vlada ne vodi računa ni o kontroli poštovanja ugovora od strane "investitora" kome se plaća da bi ovde ulagao. Nije važno kako je narodu, bitno je da je ministrima stiglo dovoljno para.
Slovenačko "Gorenje" je dobilo 10.000 evra za jednog novozaposlenog, zbog čega je čak i nedodirljivi Mlađan Dinkić svojevremeno morao da ode sa ministarskog mesta, a ubrzo je ovo preduzeće otpustilo nekoliko stotina radnika. Smatra se da je samo u pogonu u Valjevu otpušteno između 600 i 700 zaposlenih.
Italijanski "investitor" dobio je po 2.000 evra da bi zaposlio nove radnike u valjevskoj fabrici Vali, a početkom ove godine je otpustio njih 250.
Najdrastičniji primer je južnokorejske Jure koja je dobila 10.000 evra za svakog novozaposlenog kome su, zatim, davali plate ispod zakonom propisanog minimalca, bez prava na plaćeno bolovanje ili godišnji odmor.
A 1. Vlada Srbije poklanja 4 miliona evra jednoj od najbogatijih kompanija na svetu
Korporacija NCR ima nekoliko delatnosti: proizvodi samouslužne mašine, bankomate, fiskalne kase, reguliše njihovu prodaju, instalaciju, održavanje i slično. Radi se o ogromnoj kompaniji sa 26.000 zaposlenih širom sveta, koja ostvaruje profit putem ofšor poslovanja, odnosno izmeštanjem svoje proizvodnje u zemlje sa jeftinom radnom snagom. NCR svoje usluge i proizvode pruža drugim velikim svetskim kompanijama poput Simensa, BlackBerryija, McDonald’sa i Walmarta.
Njena poslovnica u Srbiji sastoji se od timova koji pružaju IT usluge i podršku u vidu nabavke delova, popravke tih aparata, projektovanja i logistike.
U Beogradu se nalazi deo NCR-a koji služi kao informatički i korisnički servis za druge firme širom sveta. Operateri povezuju kupce i ponuđače usluga u 180 zemalja, od Azije, preko Evrope do Amerike.
Servis koji posluje u Beogradu nekada je bio u Budimpešti, gde je plata po operateru iznosila 1.000 evra i to bez bilo kakvih državnih subvencija. Isti radnik, uprkos subvencijama srpske države, u Beogradu za isti posao dobija 500 evra.
Upućeni tvrde kako NCR direktno ne zapošljava radnike, već ih iznajmljuje preko drugih preduzeća na koje prebacuje odgovornost za plaćanje plata, doprinosa i poreza na plate, kao i postupanje u okviru zakona. Ako je tako, a evidentno je da se NCR pod svojim imenom ne nalazi u Agenciji za privredne registre, pitanje je kome i za šta se uplaćuju milioni evra za zapošljavanje novih radnika?
Koliko zaista vrede četiri miliona evra koje će NCR ove godine dobiti od Srbije, pokazuje podatak Uprave za agrarna plaćanja Ministarstva poljoprivrede i zaštite životne sredine Srbije kako je za premiju za mleko za četvrti kvartal 2014. svim proizvođačima ovih dana isplaćeno 464,4 miliona dinara, odnosno nešto manje od četiri miliona evra. Za koliko bi BDP uvećalo 800 poljoprivrednih gazdinstava u Srbiji da je, kojim slučajem, njima umesto NCR-u srpska Vlada poklonila po 5.000 evra?
Potpuno je, zato, apsurdno pričati o nekom poboljšanju standarda u Srbiji kada upravo zbog nikakvih subvencija agraru plaćamo najskuplju hranu u Evropi, pri čemu ni poljoprivrednici nemaju nikakvu zaradu. Kajmak kupe oni na vlasti.
A 2. Jedno radi MMF, drugo priča Vučićeva vlada
Veliko je pitanje da li je zaista ostvareno smanjenje budžetskog deficita u meri kako to Vlada tvrdi i čime obrazlaže ponovno davanje novčanih subvencija stranim "investitorima".
Sa Međunarodnim monetarnim fondom dogovoren je deficit od 55 milijardi dinara za prva tri meseca, a vlast tvrdi kako je minus između 20 i 25 milijardi, mada je stvarni deficit 40 milijardi. Apsurdno je misliti da je smanjenje budžetskog deficita usledilo usled povećanih fiskalnih prihoda zbog povećanja realne proizvodnje. Ako opada proizvodnja, opadaju i prihodi od poreza na promet, plate, akcize i slično.
©Geto Srbijia
materijal: List protiv mafije
VAGANJE PO SRBIJI: DRŽAVNI ŽIGOVI U RUKAMA PRIVATNIH SERVISERA, PROIZVOĐAČA I UVOZNIKA MERILA
Redakcija je dobila pismo koje je uputilo nekoliko stručnih lica iz Direkcije za mere i dragocene metale, u kome razotkrivaju kako je politička vrhuška u Srbiji stavila svoju nestručnu ruku na Zavod za mere i dragocene metale, i ko danas upravlja i ko profitira od metrologije. Objavljujemo njihovo pismo bez skraćenja.
„Treba imati na umu da je još davne 1873. godine Kraljevina Srbija donela prvi Zakon o merama, dok je Kneževina Srbija bila potpisnik Metarske konvencije još 1879. godine i da metrologija u Srbiji ima veoma dugu i bogatu tradiciju što svakako predstavlja simbol državnosti svake moderne države.
Posle petooktobarskih promena, na rukovodeće mesto Zavoda za mere i dragocene metale dolazi kadar Liberala Dušana Mihajlovića, asistent Rudarsko-Geološkog fakulteta, Dragan Milošević.
Za vreme njegove „vladavine", svojski je unazađena i upropašćena metrologija u Srbiji, jer taj čovek nije prezao ni od čega, a sve zarad lične koristi. Simptomatično je da je on u tadašnji Zavod kročio u ućebanom džemperiću, a danas je vlasnik kuće u Novom Sadu i firme koja se bavi metrologijom iz oblasti zapremine, sa opremom vrednom preko 300.000 evra!
Njegova je zasluga što je Zavod spao sa konja na magarca, tj. postao Direkcija za mere i dragocene metale (kao da je Direkcija za puteve!). Srećom, zaposleni u Direkciji (koji su uvideli njegove kriminalne radnje i nisu se plašili posledica) su se organizovali u sindikat, i 2008. godine ga prijavili Republičkom odboru za sukob interesa, posle čije reakcije je i smenjen od strane Vlade.
Nažalost, to nije kraj propadanja i urušavanja metrologije u Srbiji, jer je na Direkciju odavno stavio šapu Mlađan Dinkić, pa je Direkcija redovno bila u sastavu Ministarstva kojim je on rukovodio, bez obzira kako su se ministarstva i države menjale (SRJ, SCG, RS)!
Na mesta pomoćnika direktora dovodi kadrove G17, koji nisu ni u prolazu čuli za nauku o merenju, Borisa Laštra, dipl.fiz. i Luciju Dujović, diplomiranog pravnika (bilo bi dobro da neko objasni vezu između prava i metrologije).
Zbog gospođice Dujović je čak morala biti izmenjena i sistematizacija radnih mesta, jer ni po zvanju ni po godinama staža, ona nije mogla biti postavljena na mesto pomoćnika direktora Sektora za kontrolu i nadzor!
Na mesto glavnog direktora postavljena je mr Vida Živković, dipl.fiz, kadar DS, tako da se Akreditacionom telu Srbije posrećilo što nije više tamo! Zadatak Dinkićevog rukovodstva je bio donošenje novog Zakona o metrologiji, jer je državne poslove overavanja merila trebalo poveriti privatnim subjektima i na taj način oštetiti budžet Republike Srbije za približno tri miliona evra godišnje! Taj zadatak je besprekorno obavljen, jer trenutno radi više od 75 tela ovlašćenih za poslove overavanja merila i državni budžet je svake godine uskraćen za 3.000.000 evra!
Tu nije kraj, jer treba ući u suštinu, pa se postavlja pitanje – ko su danas ovlašćeni privredni subjekti, odnosno nosioci poverenih državnih poslova koji im donose lepu zaradu, a svake godine oštećuju budžet Republike Srbije?
Odgovor je poprilično neverovatan – to su nazovi serviseri, proizvođači i uvoznici merila u Srbiji koji su za vreme vladavine pomenutog Dragana Miloševića, šurovali (čitaj: korumpirali) deo zaposlenih Zavoda za mere i dragocene metale zaduženih da overavaju merila!
Sadašnje rukovodstvo zajedno sa resornim Ministarstvom (pomoćnica ministra Jelena Popović, desna ruka Mlađana Dinkića) čini još goru stvar – ovlašćuje te nazovi servisere, proizvođače i uvoznike merila (čast izuzecima) i daje im državne žigove u ruke!
Možete samo zamisliti kakav haos i samovolja sada vlada pri overavanju merila u Srbiji – muljatori i secikese rade šta god požele! Ni to nije kraj, jer je smenjen je načelnik Odeljenja za metrološki nadzor (da ne bi imao uvid u kriminal), a nadzor nad ovlašćenim privrednim subjektima je preuzeo čovek koji nema nikakvo iskustvo u radu sa njima, niti ima iskustvo u oblasti metrologije!
Na ovaj način rukovodstvo ostavlja praktično bez pravog nadzora sva ta ovlašćena tela koja rade šta god požele – naročito u slučajevima gde su ti privredni subjekti (kao direktna zaineresovana strana) servisirali, proizveli ili uvezli merilo koje potom sami overavaju državnim žigom, što automatski znači da je merilo provereno i tačno?!
Treba li napominjati da su na ovaj način krajnji korisnici (vlasnici merila i svi mi, potrošači) potpuno nezaštićeni u državi Srbiji, jer država mora da garantuje tačnost merenja svakog merila sa državnim žigom, bila to vaga, benzinska stanica, električno brojilo, vodomer ili neko drugo!
Rad mnogih ovlašćenih subjekata je nadziran, otkrivene su mnogobrojne njihove zloupotrebe, ali su ukinuta samo dva (oni koji direktoru Vidi Živković nisu po volji) – svi ostali su amnestirani (korupcija na delu)!
Velika bruka za Republiku Srbiju je to da je Direkcija za mere i dragocene metale, odnosno njen Odsek za kontrolu i nadzor Beograd, po izričitom naređenju pomoćnika direktora za taj sektor, Lucije Dujović, žigosao bez ispitivanja merenja brzine šest policijskih presretača (merila brzine vozila u saobraćaju) tipa Vascar, proizvođača Traffic System, Velika Britanija (o ovome možemo nadugačko i naširoko jer je mućka u MUP-u Srbije oko nabavke tih presretača)!
Takođe, Odsek za kontrolu i nadzor Novi Sad je žigosao bez ispitivanja merenja brzine, po izričitom naređenju Lucije Dujović, 25 komada merila brzine vozila u saobraćaju (radara) i to 20 kom, tipa TLaser III, proizvođača TELIX, Novi Sad i 5 kom, tipa Fama Laser III, proizvođačaVideo HTKft, Mađarska.
Najpogubnija posledica svega navedenog je da se u državi Srbiji koriste merila (i uvezena i domaće proizvodnje) koja ni pod tačkom razno ne zadovoljavaju propisane norme, a svi to trpimo i plaćamo iz sopstvenog džepa, na primer kazne za prekoračenje brzine, kilogram mesa u prodavnici, ogromne račune za utrošenu struju, vodu, grejanje itd!
Za ove činjenice postoje brojni dokazi. Smenjeni načelnik Odeljenja za metrološki nadzor, Dejan Kovačević diplomirani inženjer, još pre smene i hajke protiv njega, uvideo je kriminalne radnje rukovodstva i protiv njih podneo krivičnu prijavu zbog zloupotrebe službenogpoložaja i kršenja zakona, a sada trpi šikaniranje i odmazdu. Predmet pod brojem KTP 855/14 se trenutno nalazi u Tužilaštvu za organizovani kriminal, a kakav će epilog imati, saznaćemo uskoro!“
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
TROVAČI NARODA: EVROPSKO MESNO ĐUBRE POMEŠANO LOJEM I SOJOM, NA TRPEZAMA U SRBIJI!!!
Ministarka poljoprivrede Snežana Bogosavljević Bošković, pomirila se sa sudbinom da je ona samo još jedan od ministara u službi kod državnog sekretara Danila Golubovića, i Sanje Čelebićanin, načelnice Uprave za veterinu, koji upravljaju umesto nje. Prema instrukcijama iz velikih zapadnih kompanija koje lobiraju za svoje interese i u zemljama poput Srbije, Golubović i grupa plaćenika okupljenih oko njega, ostaće u ulozi zaštitnika njihovih poslovnih interesa, uvoznog lobija, i najvećih trovača naroda.
Vuk Stanić
Trideset i pet miliona kilograma mašinski separisanog mesa uvezeno je prošle godine iz Evropske unije u Srbiju! U pitanju je otpad mesne industrije EU, koji je u nekim zemljama zabranjeno stavljati čak i u hranu za mačke.
Mašinski separisano meso (MSM) za koje je i sama načelnica Uprave za veterinu Sanja Čelebićanin rekla da je u pitanju proizvod lošeg kvaliteta, je ustvari skup mesnih otpadaka i kostiju samleven u smesu koja samo podseća na mleveno meso!
Oči, kosti, trtične žlezde, bubrezi mozgovi, sve ono što se u Evropi ne konzumira. Evropljani ga ne konzumiraju iz razloga što su u pitanju delovi životinja u kojima se skupljaju hormoni i antibiotici koji se nalaze u stočnoj hrani. Neki delovi koji završavaju u goveđem i telećem MSM poput mozga i jetre su u prošlosti povezivani sa telećim ludilom.
Dugo godina je to bilo zabranjeno uvoziti u Srbiju, ali od petog oktobra do danas Srbija je prvo zatrpavana mašinski otkošenim mesom MOM, koje je podrazmevalo sve mesne otpatke osim kostiju, da bi danas bio dozvoljen uvoz MSM-a, sličan skup otpadaka u koji je dozvoljeno samleti i životinjske kosti.
Ovo evrpsko đubre ovdašnji uvoznici, prodaju mesarama i onima koji proizvode mesne proizvode. "Biznismeni" potom dodaju soju i loj u tu smesu i od toga nam prave pljeskavice, ćevape, i viršle.
Savetujemo čitaocima da izbegavaju hranu na kisocima brze hrane, ali i svo roštiljsko meso koje nije u komadu.
Čuvajte se Perutnina viršli, zapravo izbegavajte sve viršle i kobasice, osim ukoliko baš poznajete mesara koji ih je napravio. Upućeni tvrde da Industrija mesa Petra Matijevića više ne uvozi ovo đubre, već da je Matijević uvezao mašine za separisanje i da sada sam može od svojih otpadaka da proizvede ovaj bofl u potrebnim količinama.
Ipak nekontrolisan uvoz mesa i mesnih prerađevina gotovo je uništio stočni fond, dok gospoda iz Ministarstva poljoprivrede to ne žele da vide. Iz godine u godinu stočni fond je sve manji, i mala domaćinstva u Srbiji za nekoliko godina neće više biti u stanju da isporuče nikakvo mleko i meso za potrebe tržišta ako se nešto ne preduzme.
Unija poljoprivrednih proizvođača je iz tog razloga od Ministarstva poljoprivrede, odnosno Vlade Srbije tražila, da hitno zabrane uvoz tovljenika, mleka, mlečnih proizvoda, ali i zabranu separisanog mesa. Na žalost, u Ministarstvu stvari funkcionišu tako da se ministarka Snežana Bogosavljević Bošković ne pita ni za šta, mafija joj je dozvolila da napravi samo nekoliko "kombinacija" sa malim proizvođačima pilića, sa kojima je inače radila i pre imenovanja. Zbog toga je pojedini veterinari u šali zovu "Kvočka".
Kada je Bogosavljevićeva, pre izvesnog vremena, saopštila prijateljima da premijer Vučić od nje očekuje da smeni Sanju Čelebićanin, ova informacija je nekako stigla i do Golubovića, koji joj je navodno rekao: "…Ja sam do sad promenio nekoliko ministara, ne mešaj mi se u posao jer ćeš i ti biti smenjena!".
Činjenica je da se u Ministarstvu dešavaju čudne stvari i da su na sceni duboke podele i vrlo mračni interesi, dok stočni fond propada.
Ne samo da nema zabrane uvoza, nego se ne poštuje ni zakon kojim je regulisan transport mesa i životinja kroz zaražene teritorije. U Mađarskoj je trenutno proglašena epidemija ptičjeg gripa, zbog čega bi pod hitno morali da budu obustavljeni svi transporti stoke i mesa, čak i upakovanog.
Umesto toga, Republički inspektor za granične prelaze, Zoran Marinković (koji je obavešten o svemu) ništa nije preduzeo da ovakvu situaciju spreči.
Marinković je proteklih meseci sa kolima koja imaju oko 2000 kubika konstantno obilazio granična područja. Kažu da je trošio oko 150.000 hiljada dinara na benzin i da je nemoguće da nije video kamione sa hranom i životinjama koji su ulazili u Srbiju. Šta više špekuliše se i informacijom da je on lično telefonom odobravao da kamioni sa stokom pređu iz Mađarske u Srbiju i onda kada to Mađari nisu hteli da dozvole.
Za stručno mišljenje obratili smo se i Miroslavu Stojšiću doktoru veterine i dugogodišnjem načelniku Uprave za veterinu koji je između ostalog rekao: "…Strašno je ako i dalje dozvoljavaju da kamioni sa živom stokom ulaze iz Mađarske, na taj način će verovatno epidemiju raširiti i na Srbiju" rekao je Stojšić u izjavi za Tabloid i dodao, da su u Ministarstvu Poljoprivrede greške česte i da je žalosno što su Pravilnici smrti još na snazi…
Stojšić je istakao da ove godine postoji problem i što je proizvođačima meda dozvoljeno da med koji su pčele napravile sa industrijski podmetnutim šećerom, mogu prodavati kao prirodni! Reč je, kaže Stojšić, o skandalu bez presedana jer je poznato da bi samo onaj med koji su pčele proizvele sakupljajući polen sa cvetova, mogao da se označava kao prirodni.
Ali, neko je i ovde umešao svoje prljave prste. Da li zbog šećera ili ekstraprofita, ili svega toga zajedno, tek, građani Srbije su još jednom surovo spoznali činjenicu da se Srbija i njeno tržište pretvaraju u mizernu koloniju u kojoj gazduje mafija.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
SOROŠEV NOVI ISKORAK PO SEVERNOJ SRBIJI I PODRŠKA STRANIH FINANSIJERA!!!
Zao duh Džordža Soroša, berzanskog mešetara i finansijera nenarodnih režima u istočnoj Evropi, opet se nadvio nad Srbijom, koja se svom snagom vratila u devedesete godine. Kao i onda, socijalisti i presvučeni radikali (naprednjaci), uveliko provociraju novu masovnu pobunu opljačkanih, poniženih i prevarenih građana. Isto kao i devedesetih, Soroš sa parama čeka svoje "klijente" u Budimpešti, deli im savete kako da iskoriste priliku i preuzmu vlast, jer je Vučićev režim u Srbiji pri kraju. Među prvima koji se javio na Sorošov "šalter", bio je i Aleksandar Odžić, vođa vojvođanskih "republikanaca" i predsednik "Vojvođanske partije". To su shvatili i dojučerašnji mentori i finansijeri aktuelnih vlastodržaca, koji su uvideli da im je Vučić postao balast i sada bi da ga svrgnu novom obojenom revolucijom koju uveliko pripremaju.
Đorđe Višekruna
Početkom februara 2015. vođa vojvođanskih republikanaca i predsednik Vojvođanske partije Aleksandar Odžić je gotovo nedelju dana proveo na instruktaži i sastancima u Budimpešti, koje je organizovala fondacija milijardera Džordža Soroša. Odžiću je saopšteno tom prilikom da će se pitanje Vojvodine rešavati paralelno sa Ukrajinom, da se Vojvodini ne bi dogodio ukrajinski scenario, koji valja što pre preduprediti.
Kada se kaže "ukrajinski scenario" misli se na jednu od dve mogućnosti: nasilno obaranje vlasti pomoću uličnih nemira i masovnih demonstracija, ili vojna intervencija u slučaju nelegitimnog preuzimanja vlasti. Na šta se konkretno u ovom slučaju mislilo ne znam, ali je realno da su smatrali kako bi Srbija vojno intervenisala u slučaju da na vlast u Novom Sadu dođu separatisti.
Politika Nenada Čanka i Ištvana Pastora je opterećena dosadom i zamorom: u ovih 25 godina bi se ljudi umorili od Ruzvelta i Čerčila, a ne ovih trivijalnih likova. Sa separatistima u Vojvodini borbu treba voditi samo packalicom za muve, jer što novine više pišu oni, inače beznačajni, dobijaju sve više značaja. Oni se bore nekakvim parolama iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka, koje se već u istorijskim čitankama nalaze.
U Budimpešti je Odžiću predočeno da su nezadovoljni dosadašnjim delovanjem Čanka i Pastora po pitanju Vojvodine i date su mu smernice za novu politiku i metodologiju rada po pitanju budućeg statusa severne pokrajine Srbije.
Ta nova metodologija rada Vojvođanske partije daje polako rezultate. Naime, prvi put se desilo u zemlji Srbiji da lider ne štampa sebi plakate i bilborde nego da to čini narod, a svaki dan širom Vojvodine pojavi se neki plakat sa Odžićevim likom i njegovim parolama.
Posle silnih grešaka koje je počinio, Džordž Soroš, koji je već na kraju svog života, opredeljuje se za Odžića kao svog novog pulena u Srbiji. U takvoj situaciji, najbolje bi bilo Odžiću da promeni ime, jer je ime Aleksandar zbog Vučića postalo toliko omraženo u narodu da se ni deci više ne daje.
Posle otvorene podrške koju je dobio kako od Soroševe fondacije tako i od uticajnih mađarskih parlamentaraca, možemo sa pravom reći da se u Vojvodini pojavio novi krupan igrač na političkoj sceni, koji je tradicionalista iz patrijahalne banatske porodice, koji želi uz podršku dunavskih integracija da vrati Vojvodinu tamo gde joj je mesto: među tri najrazvijenije regije. Pa zvala se ona republika, monarhija, džamahirija ili avarski kaganat, samo da bude najrazvijenija.
Kako sam Odžić tvrdi, u Budimpešti je dogovoreno da mu se daju odrešene ruke da ne ispadne kao kod drugih stranaka, posebno Vučića i Vulina kojima su samo iz inostranstva stizale direktive, jer Vojvođani najbolje znaju šta im je činiti.
Ubistvo Nenada Opačića, koje se dogodilo na kratkoj udaljenosti od policijske stanice, takođe je promenilo odnose na političkoj sceni Vojvodine, jer je Čanak ostao ne samo bez kuma, već i značajnog finansijera.
Čanak je dobio poslednju opomenu ubistvom kuma i sada je naprasno od krajnjeg separatiste postao državotvorac i najveći ustavobranitelj srpske državnosti.
Ako se ostvari plan iz Budimpešte i namere Džordža Soroša, Odžić na proleće ne kreće nikuda, nego narod kreće za njim. Jadan je onaj političar koji kao Vučić mora da obilazi svinjce i pušnice da zadobije podršku naroda. Tako izgledaju oni kojima su mentori okrenuli leđa, a koje ni narod ne ceni.
Dok je 5. oktobar bio masovna zabava za sada već uništenu građansku klasu, nova obojena revolucija u Srbiji, koju planira i finansira opet Soroš, biće strogo kontrolisana, profesionalno izvedena, sa minimalnim brojem učesnika koji će taman da stanu na Trg republike u Beogradu, a to će u medijima koje kontroliše Soroš biti prikazano kao volja vascelog srpskog naroda, što znači da su velike igre i pozorišne predstave poput mitinga i spontanih okupljanja potrošena i prežvakana stvar. Sad sleduje krvavo otrežnjenje onih malobrojnih što su još sačuvali zdrav razum, a takvi novom svetskom poretku ne da nisu potrebni, nego su i krajnje opasni po njega.
Uništeno je zdravstvo, školstvo, poljoprivreda, turizam, industrija… Ostalo je još da se par udruženja građana eliminiše i da ovce umesto "bee, bee" počnu da bleje "bleer, bleer" i da Srbija potone u potpuni mrak i okupaciju. Još jedan divan primerak kako protiv novog svetskog poretka nema ama baš nikakve odbrane.
Soroševe fondacije su prepoznale Aleksandra Odžića kao novog, mladog i poletnog kadra, jer oni baš vole takve Oni su prepoznali Vučića kao nekog ko je doveo Srbiju na ivicu provalije, a sada traže nekog novog ko će napraviti odlučni iskorak…
Retko koji sastanak koga objave državni mediji ima neki značaj, osim samo u svrhu zamajavanja javnosti, dok se one prave odluke donose na sastanku kao što je onaj koji je bio u Budimpešti početkom februara, na koji mediji nisu bili pozvani.
Nasuprot verovanju običnog naroda da se svetski moćnici kreću u blindiranim džipovima sa 50 telohranitelja, to su tihi, mirni i neupadljivi ljudi daleko od radoznalih očiju.
U njihovim rukama stvarno leži svetska moć, a njihovi eksponenti (razne lože masonske i rotarijanske i templarske i adventističke) služe samo da bi odvlačile pažnju javnosti sa pravih vladara sveta. Oni finansiraju stvaranje istorije, ali istorije koja njima odgovara. Oni se ne eksponiraju kao neki naši političari, poput Gorana Kneževića koji se slikao u loži sa zavrnutom nogavicom i svima obznanio da je mason.
Sastanak u Budimpešti nas je vratio na devedesete, kada su lideri tadašnje opozicije išli u glavni grad Mađarske po mišljenje i pare da bi rušili Slobodana Miloševića. Kako se sve to završilo znamo, a i dan danas osećamo na svojoj koži.
Sastanak je imao i jednu pozitivnu stranu, a to je da je obelodanio kako ni oni krugovi u inostranstvu koji su do juče podržavali Vučića njemu više ne veruju. On im treba za samo još jedan ili dva posla koja bi trebalo da obavi, a onda mu konačno ističe upotrebni rok.
Vidi se po tom sastanku i da strani finansijeri svih političkih gibanja i promena u Srbiji poslednjih decenija nemaju više poverenje ni u svoje dojučerašnje pulene, koji su dati novac i vlast koristili samo za lično bogaćenje, tako da sada traže nove, još neafirmisane i političare bez skandala u prošlosti koji će za njihov račun da deluju u Srbiji.
Ne razumem kakva je to demokratija koja se uvodi pučem finansiranim iz stranih centara moći?! Ne razumem ni da demokratske države tako nešto prihvataju, pa čak i podržavaju.
Možda će doći dan kada će i naš narod da shvati kako je on jedini nosilac suvereniteta i da se demokratija ne izražava samo jednom u četiri godine kada se izlazi na izbore, već svakodnevno.
Svakog dana narod ima pravo da smeni vlast koja mu ne odgovara i da postavi novu u koju ima više poverenja. Ali, za tako nešto narodu ne trebaju strani mentori, naprotiv – bez njih je sve mnogo bolje i uspešnije.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije