PRIJATELJ VOĐINOG PRIJATELJA: ANONIMUS I NESTRUČNJAK NA ČELU VAŽNOG I ZNAČAJNOG DRŽAVNOG PREDUZEĆA!?
Već duže vremena, samozvani Vođa Aleksandar Vučić, na sva usta priča o tome kako će uvesti red i rad u javnim preduzećima. Suprotno onome što priča, on na sve ključne položaje dovodi potpuno nestručne i nesposobne ljude i debelo ih plaća iz budžeta Republike Srbije.
Jedini uslov koji moraju da ispune je jasan: da su u pitanju "njegovi prijatelji", njegovog brata Andreja, ili prijatelji njihovih mafijaških prijatelja! U tom slučaju, njih braća Vučić održavaju na tim položajima i kada je svima jasno da su štete od takvog "kadrovanja" nesagledive, a državni interesi ugroženi…
M. Grabež
Dugogodišnja loša situacija u Javnom preduzeću "Nuklearni objekti Srbije", postala je još gora kad su braća Aleksandar i Andrej Vučić, još pre tri godine iznenada ustoličili na mesto v.d. direktora ove ustanove, navijača FK Crvena Zvezda i člana "navijačke skupštine", Dalibora Arbutinu!
Javno preduzeće „Nuklearni objekti Srbije" osnovano je 2009. godine, odlukom Vlade Srbije, i to "podelom" Instituta za nuklearne nauke "Vinča" u dve organizacione celine, pomenuto Javno preduzeće i Institut "Vinča".
Preduzeće je osnovano radi realizovanja međunarodnog projekta transporta istrošenog nuklearnog goriva iz Vinčanskog reaktora u zemlju porekla, Rusku federaciju, u skladu sa međunarodnim obavezama naše države. Posao je plaćen komercijalnim kreditom države uzetom kod MMF.
Kako Institut za nuklearne nauke "Vinča" kao naučna ustanova nije mogao ni uzeti niti plaćati komercijalni kredit od oko 25 miliona evra, država je to uradila na jedini moguć način formiranjem pomenutog Javnog preduzeća koje je obavilo ugovoreni posao, karakterizaciju, pakovanje i pripremu za transport nagomilnog istrošenog nuklearnog goriva u zemlju porekla, Rusku federaciju. Transport je obavljen krajem 2011. (javnost je posao pomno pratila) i to je i dalje do sada najopasniji ovakav transport ikada urađen u Evropi
I pored svoje "posebnosti i značaja", od tada pa do današnjih dana (dakle, više od pet godina!) tačnije, počev od 12.11.2011., preduzeće je u „v.d.stanju", i posluje sa gubicima koji se "pokrivaju" iz budžeta Srbije, a poslednje tri godine ga "vodi" odlično plaćen, veoma nestručan, i potvrđeno nesposoban v.d.direktor, Dalibor Arbutina.
Ovo preduzeće je jedini nuklearni operator u Srbiji, i kao preduzeće "od posebnog opšteg značaja": zaduženo je za brigu o nuklearnoj bezbednosti i radijacionoj sigurnosti ne samo svojih zaposlenih i zaposlenih u Institutu Vinča sa kojim deli krug, nego i stanovništva u okruženju, sa posebnim aspektom na zaštitu njihovog zdravlja od nekontrolisanog izlaganja jonizujućim zračenjima. Preduzeće se nalazi u naseljenom mestu Vinča, Opština Grocka, Beograd, udaljeno tačno 17 km od Terazija.
A, ono što deli v.d.direktora Arbutinu od ostatka zaposlenih u preduzeću, pored ogromne količine novca koje mu se daje na raspolaganje, jeste "moć" koju crpe iz stalno pominjanih "posebno prijateljskih veza" sa Premijerom Vučićem i njegovim bratom Andrejom.
Zaposleni strahuju od "desnice" v.d.direktora, koja je do sada podelio i sprema se da podeli nekoliko nezakonitih otkaza zaposlenima koji su se usudili da primete da "postoji nešto trulo u Državi Danskoj" (odnosno u njegovom malom Javnom preduzeću gde je i car, i beg i šeik)
Nema nikakve sumnje da je Dalibor Arbutina na „volšeban" način doveden na mesto v.d.direktora JP Nuklearni objekti Srbije, jer je njegovo dovođenje na čelo ovog JP bilo protivno tadašnjem (starom) a protivno je i novom, važećem Zakonu o javnim preduzećima.
Naime, Vlada Srbije je još 23.07.2013. godine raspisala konkurs za izbor i imenovanje direktora JP Nuklearni objekti Srbije. Na ovaj konkurs javilo se više kandidata koji su ispunjavali konkursom i zakonom propisane uslove (dr sc Slavko Dimović, dr sc Dragana Nikolić, dr sc Aco Janićijević, dr sc Miljenko Martić, dr sc Milan Orlić, dr sc Jagoš Raičević, itd).
Kako nije ispunjavao ni jedan konkursom i zakonom propisani uslov, Arbutina se na pomenuti konkurs nije ni prijavio ( kako nije autor nijednog jedinog objavljenog naučnog ni stručnog rada, shodno tome nema ni stručno ni naučno zvanje, a i diplomu mašinskog inženjera stekao je sa veoma niskom ocenom nešto tek nakon tačno deset godina studiranja, nije imao ni potreban radni staž niti je ikad ičim rukovodio).
Pa ipak, Vlada Srbije je od 1. 3. 2014. postavila na mesto v.d.direktora ovako za nju „važnog i značajnog" Javnog preduzeća, potpunog anonimusa u profesionalnom i menadžerskom pogledu, Dalibora Arbutinu, do tada zaposlenog na radnom mestu „Koordinator ISMK" (šta god to bilo) u istom preduzeću.
Ovakva odluka Vlade iznenadila je tadašnji Upravni odbor, čija se predsednica, prof. dr Uranija Kozmidis Luburić tim povodom obratila ne samo Vladi, nego i stručnoj javnosti Srbije putem medija. Reakcija nadležnih, naravno nije bilo.
Dakle, konkurs koji je 23.07.2013. raspisala, Vlada niti je okončala, niti je dostavila učesnicima konkursa informaciju da je isti poništen, uz zakonom predviđeno obrazloženje. Toliko o instituciji konkursa kojom premijer zamlaćuje na nekoliko poslednjih konferencija za štampu.
Agencija za privredne registre-APR je u prvi mah odbila da Arbutinu upiše u svoj registar kao zakonskog zastupnika Javnog preduzeća "Nuklearni objekti Srbije", jer je već njegov prethodnik prekoračio zakonski rok za v.d stanje.
Ali, nakon "intervencije iz Kabineta", tadašnji v.d. direktora APR „leže na rudu" i upisuje Arbutinu kao zakonskog zastupnika ovog JP na period od šest meseci. U ovom poslu "pritiskanja" kod imenovanja Arbutine, posebno se istakao mladi stomatolog iz kabineta Premijera, izvesni dr Nenad Đorđević, kojem je Arbutina zauzvrat ustupio na korišćenje stomatološku ordinaciju u krugu javnog preduzeća…
Po isteku zakonom predviđenih šest meseci v.d. direktoravanja Arbutine, usledilo je još jedno rešenje Vlade od 21.08.2014. Ovo rešenje Arbutina nije ni pokušao da dostavi u APR, tako da od 01.09.2014, pomenuta Agencija ne poseduje rešenje kojim se određuje zakonski zastupnik Javnog preduzeća "Nuklearni objekti Srbije". Ovo je razumljivo, obzirom da po važećem Zakonu o javnim preduzećima, isto lice ne može biti dva puta imenovano na mesto v.d.direktora.
Tako je, praktično jedini šestomesečni mandat Arbutine na mestu v.d.direktora, istekao još 01.09.2014. godine. Da stvar bude još gora, po osnovu rešenja o svom postavljenju od 01.03.2014., godine, Arbutina je, u skladu sa zakonom, sklopio ugovor o radu sa nadležnim Nadzornim odborom u ovom Javnom preduzeću, po kojem mu je određena "osnovica" za zaradu od 149.000 dinara.
Naravno, zarada je dodatno uvećavana po raznim osnovama…Pomenuti ugovor o radu novopostavljenog v.d.direktora važio je šest meseci, novi ugovor od 1.9. 2014. nije sklopljen, te se ne zna ni ko je v.d.direktora a ni po kom osnovu Arbutina do dana današnjeg prima za Srbiju "astronomsku zaradu" (izgleda veću i od zarade premijera).
Do dolaska Arbutine na čelo preduzeća, ovim su kao izvršni direktori, rukovodioci sektora, šefovi odeljenja, itd, a preko Kolegijuma direktora, praktično upravljali stručnjaci koji su u ovo preduzeća "prešli" iz Institita "Vinča" (od 126 tada zaposlenih, njih 109 je bilo iz Instituta). Ljudi su znali svoj posao i oni su najzaslužniji što je veliki međunarodni posao urađen bez ijednog propusta ili greške.
Od dolaska Arbutine na čelo preduzeća, stvari se drastično menjaju. Za veoma kratko vreme "počišćeni" su sa menadžerskih pozicija svi koji su došli iz Instituta (smenjeni su pomoćnici direktora za programska i organizaciona pitanja, direktori sektora, šefovi odeljenja, koji su odreda bili vrhunski stručnjaci u svom poslu) a na njihova mesta dovedeni prijatelji v.d.direktora sumnjivih menadžerskih i profesionalnih kvaliteta.
Iako je još 20.01. 2016. postupajući inspektor rada utvrdio je ozbiljne nedostatke u vezi sa bezbednim i zdravim radom u Javnom preduzeću "Nuklearni objekti Srbije", gde zaposleni rade pod povećanim rizikom od jonizujućih zračenja (radi se o krugu u kojem su smeštena dva nuklearna reaktora, tri odlagališta radioaktivnog otpada, neadekvatno napravljena "radijumska rupa", neadekvatno odložen reaktorski "žuti kolač", koji dele Javno preduzeće i Institut za nuklearne nauke "Vinča"), do danas ništa od naloženog nije urađeno.
Problemi se nagomilavaju, na primer, iako je preduzeće po važećim zakonima i međunarodnim propisima na to obavezno, od odlaska u penziju dr sc Zorana Gršića, ono nije obezbedilo funkcionisanje sistema rane najave radijacionog akcidenta (što je javno potvrdio i predsednik Nadzornog odbora ovog preduzeća Ilija Plećaš).
Time su zaposleni u Javnom preduzeću, u Institutu "Vinča" i stanovništvo Vinče, Grocke i Beograda, pa i njihove šire okoline lišeni svog zakonskog prava da na vreme budu obavešteni da se dešava nekontrolisano "curenje zračenja" iz kruga ovog preduzeća.
Ako se ovome doda i činjenica da odlukom Arbutine, krug ne čuvaju zaposleni u preduzeću, kako je to osnivačkim aktom preduzeća predviđeno, nego, privatno obezbeđenje koje je posao dobilo na "nameštenoj" javnoj nabavci, razloga za brigu itekako ima, posebno kad se zna da su konačne i nesagledive štetne posledice nekontrolisanog delovanja jonizujućih zračenja kancerogeneza i genetske posledice koje pored pomenutih može imati i njihovo potomstvo.
Jasno je i zašto Vlada, iako je dobro upoznata sa svim navodima, skoro tri pune godine baš ništa ne čini da zaustavi Arbutinu koji loše i nestručno vodi preduzeće da svojim ogromnim propustima nanosi dalju štetu Srbiji? Jer "prijatelj Vođinog prijatelja" ne sme biti predmet kritike! To je i razlog zašto i dalje jaše na funkciji koja mu ni po kom osnovu ne pripada.
Uzgred, treba dodati i ovo: nikada do sada u Srbiji nije se desilo da delatnost od ovakvog opšteg značaja (kakvo je upravljanje nuklearnim objektima), bude povereno ljudima koji za svoj posao ne poseduju ni osnovne uslove propisane Zakonom a kamoli iskustvo, stručnost i znanje!
"Kadar" braće Vučić, Dalibor Arbutina, ne govori nijedan strani jezik. I pored toga, "utrpava" se u sve moguće međunarodne institucije, besomučno putuje i prikuplja devizne dnevnice. U radu ovih institucija nije sposoban da učestvuje, jer ne razume o čemu se govori, a i da razume, nema stručno i naučno znanje da prati ono što se tu iznosi.
A, kako to obično biva, da stvar bude još gora, ni aktuelni direktor nadležnog regulatornog tela, Agencije za zaštitu od jonizujućih zračenja, ekonomista sa diplomom Alfa univerziteta stečenom u poznim godinama Slađen Velinov, koji mu je u svojstvu „nacionalnog oficira za vezu sa MAAE- Međunarodnom agencijom za atomsku energiju" u Beču, "sabrat i saputnik" na ovim putovanjima, ne govori ni jedan strani jezik i takođe nema ni najblažu predstavu o čemu se na ovakvim skupovima razgovara, niti šta se tu dogovara. Šta ova dvojica rade po međunarodnim skupovima, znaju oni koji ih tamo sreću…
Tek, kao "zastupnik svog malog javnog preduzeća", Arbutina je "u ime Vlade" kao garanta, dana 26.04.2015. potpisao međunarodni ugovor vredan više miliona evra, namenjen realizaciji IPA projekata, a čija realizacija ne samo da ne teče po planu, nego postoje naznake da će biti stopiran. I o tome i Vučić i njegova Vlada sve znaju. Ali, razume se, ćute.
Nemoćan da na očekivan način organizuje, prati i kontroliše rad preduzeća, bez adekvatne saradnje sa preostalim stručnim licima koji su u preduzeće došli iz Instituta za nuklearne nauke "Vinča" (mahom visokoobrazovanog i visokospecijalizovanog kadra, doktora i magistara nauka, inženjera, specijalizovanih tehničara, itd), Arbutina na njih kreće "političkom desnicom", zavodeći strahovladu, teror i zlostavljanje pojedinih zaposlenih.
Tako Arbutini nije bilo dovoljno što je posmenjivao "struku" dovodeći "podobne", nego nezakonitim stimulacijama i drugim vidovima zloupotreba (korišćenje službenih automobila u privatne svrhe, poslaćanje "doktorat", itd) plaćaja njihovu odanost sredstvima budžetskih korisnika.
„Spektar" zlostavljanja stručnjaka mu je širok, a najteži vid zlostavljanja do sada je pretrpela primarijus, dr Želmira Ilić, dugogodišnji rukovodilac službi medicinske zaštite u Institutu Vinča, a zatim Polikliničke službe u Javnom preduzeću "Nuklearni objekti Srbije", lekar specijalista medicine rada, subspecijalista radiološke zaštite, magistar biomedicinskog inženjerstva i primarijus za oblast zaštite od zračenja.
Ovoj lekarki koja je u šezdesetoj godini života, nakon 33 godine radnog staža, dana 28.07.2016., uručen je nezakonit otkaz ugovora o radu jer "nije ispoštovala usmenu naredbu v.d.direktora da ne radi posao zbog kojeg je sklopila ugovor o radu". Istog dana, zabranjen joj je ulaz u krug preduzeća i Instituta "Vinča" (koji i dalje važi), tako da je po rešenje o otkazu ugovora o radu i po svoje lične stvari došla u pratnji pomenutog privatnog obezbeđenja koje stoji na ulazu u krug.
Kada je po pozivu trebala da ode u matičnu ekspozituru svoje banke koja se nalazi u krugu preduzeća, mogla je to samo u pratnji službenika privatnog obezbeđenja, a prema ličnom nalogu v.d.direktora Arbutine, neutemeljenom u zakonu i Ustavu koji slobodnim građanima Srbije garantuje slobodu kretanja.
Zahvaljujući takvoj odluci, pomenuta lekarka tretira se kao lopov i kriminalac, a zbog načina na koji joj je otkazan ugovor o radu, u šezdesetoj godini života, nema pravo ni na nadoknadu Nacionalne službe za zapošljavanje niti na zdravstveno i socijalno osiguranje. I kako izgleda, primarijus, magistar medicinskih nauka, dr Želmira Ilić, danas je jedini nezaposleni primarijus u Srbiji!
Odmah po otpuštanju dr Ilić, koja mu je bila smetnja za to, Arbutina je "izvezao" posao sektora kojim je ona rukovodila, u privatnu firmu pod imenom "Clinicanova", bez uporišta u zakonu ili bar "nameštenog" poziva za javnu nabavku? I, da ne bude zabune: tom firmom, "Clinicanova", rukovodi Andrej Vučić!
Do sada je četvoro zaposlenih pred nadležnim sudovima protiv Arbutine pokrenulo postupak za zaštitu od zlostavljanja na radu (tri rukovodioca i jedna spremačica). Jedina "krivica" spremačice je to što je ulazeći da čisti, u kabinetu Arbutine slučajno videla ono što nije trebala da vidi, pa je postala "opasan svedok".
Dr Ilić je podnela tužbu protiv Arbutine zbog nezakonitog otkaza, sudski postupak je u toku. I spremačica očekuje da joj čim preduzeće 16. 01. ove godine počne da radi, bude uručen otkaz. Zna Arbutina de su oba otkaza nezakonita, i da će oba uzrokovati tužbe, ali njega to ne brine. Ionako će sve presude platiti budžetski korisnici Srbije, čija Vlada je "namestila stručnjaka" na čelo Javnog preduzeća. Kome niko ništa ne može, kako izgleda.
I tu nije kraj tužbama. Pred Višim javnim tužilaštvom je i krivična prijava protiv Arbutine zbog zloupotrebe službenog položaja, zloupotrebe službenog lica, nepreduzimanja mera zaštite na radu…Informacija o tome i kopija krivične prijave dostavljene su Vladi i Premijeru lično. Dakle, on zna za ovo, što znači da će tužilaštvo ceo slučaj "zaboraviti".
I na kraju, lako se daju sabrati odštetni zahtevi koje zlostavljani na radu i nezakonito otpušteni traže. Bez kamata i sudskih troškova, radi se u startu o nekoliko miliona dinara, iz budžeta Srbije, naravno. A, tu su i zbog nezakonitog otkaza višemesečne neisplaćene zarade, pa opet kamate i sudski troškovi…Još oko milion. Istovremeno, predstavnici Vlade objašnjavaju kako i zašto za bolesne, za đake, za penzionere, za socijalno ugrožene, nema novca. A, decu "leče" SMS porukama, tačnije otimačinom od naroda!
Kako je Arbutina za svoje tri godine "direktorovanja" više bio na službenim putovanjima u inostranstvu nego u firmi, morao je nekog ovlastiti da u njegovom odsustvu odlazi na sednice Vlade. Adekvatnog "stručnjaka" pronašao je u Slavici Totić, kojoj je u mnogim rabotama prepustio glavnu reč i upravljačku "palicu".
Slavica Totić ima vrlo zanimljivu radnu biografiju: jedno vreme bila je direktorka pravne službe u "Geneksu", a saradnici su je optužili da je, između ostalog mimo statuta, verifikovala rešenje novopostavljenom (nekvalifikovanom) direktoru "Geneksa", zbog čega je morala da ode iz ovog preduzeća.
Iz "Geneksa" odlazi na radno mesto zamenice bivšeg direktora Fonda PIO, ali i tu ulazi u novu, "aferu PIO Fond", gde je uzela otpremninu od 20. 000 evra i otišla na novi posao u , takođe, budžetskoj instituciji, sada kao pomoćnik direktora u Republičkoj direkciji za imovinu.
Kako je sve dospelo u javnost (pod pritiskom te iste javnosti), a zbog uzetih 20.000 evra otpremnine, podnosi ostavku na mesto pomoćnika direktora Direkcije za imovinu, ali se ponovo, samo nekoliko meseci nakon smene u Direkciji, zapošljava u državnoj ustanovi, opet u budžetsku firmu, u Javnom preduzeću "Nuklearni objekti Srbije" (NOS), gde je i dobila stalni radni odnos.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
BESPOŠTEDNI „BORCI“ PROTIV KRIMINALA I KORUPCIJE: IMA LI RAZLIKE IZMEĐU POLITIČKE STRANKE I KRIMINALNE GRUPE!??
Gle slučajnosti, na svetski Dan borbe protiv siromaštva, videli smo kako taj dan bogato obeležava Srpska napredna stranka, koja je pre sedam godina na taj dan i osnovana. Prema Bibliji, bilo je najpre sedam rodnih godina a nakon njih sedam gladnih godina. Od kako Vučić vlada, narod se i na glad navikao, ali ne i na nepravdu, nasilje, izdaju, rušenje države i njenih institucija.
Josip Bogić
Poslednji izbori su pokazali da i ova vlast nije promenila način ponašanja, odnosno nije krenula u promenu sistema. Kakva je onda razlika između organizovanih kriminalnih grupa i političkih stranaka koje su vladale, ili vladaju?
Prema definiciji organizovanog kriminala, da bi se radilo o organizovanom kriminalu potrebno je da se radi o grupi od tri ili više lica, da deluju u dužem vremenskom periodu, da su se udružili radi sticanja finansijske, političke ili druge moći ili uticaja, te da su se udružili radi vršenja teških krivičnih dela.
Ono što razlikuje političke stranke na vlasti i kriminalne grupe je to što političke stranke ne krše zakon pošto su osvojile zakonodavnu vlast i kroje takve zakone na osnovu kojih „zakonskim putem" dolaze do ogromnog bogatstva. I sve rade po zakonu tako da represivni organi nemaju mogućnosti da ih procesuiraju.
Čuli smo od premijera da Srbijom više ne upravljaju tajkuni, zahvaljujući politici i reformama koje podrazumevaju bespoštednu borbu protiv korupcije i kriminala, a koje je preduzela Vlada čiju okosnicu čini SNS. Ono što je gore od vladavine tajkuna jeste upravo sadašnja situacija, a to je vladavina jednog čoveka. Da li je to demokratija?
Da, tajkuni su u minusu, samo što Srbija nije u plusu. U plusu je SNS i grupacija stranaka oko njega. Mnogima je od njih koji su instalirani po upravnim odborima javnih preduzeća, državna apanaža milija i od same države!
Srbija je i dalje u velikom minusu. Kada je u pitanju borba protiv kriminala i korupcije istina je sasvim drugačija. Osim hapšenja Miškovića koji nije bio baš mnogo kooperativan, a postupak koji se protiv njega vodi je na klimavim nogama, nikakva druga epohalna hapšenja nisu dovela do okončanja krivičnih postupaka.
Ono što zabrinjava je činjenica da nije posao premijera i političara da oni vode krivične postupke i najavljuju hapšenja već da omoguće nadležnim organima da bez pritisaka vode postupke. To je politička volja.
Kakve su to reforme gde premijer vodi akcije? Valjda je prava borba protiv korupcije, ustvari borba protiv ozakonjenih privilegija, gde su pojedinci za lojalnost stranci nagrađeni radnim mestima, funkcijama i privilegijama, gde se iz budžeta izdvajaju ogromna finansijska sredstva. Na tom polju ništa nije urađeno.
SNS je danas najprofitabilnije preduzeće za zapošljavanje nezaposlenih, ali svojih kadrova.
Da je to tako, videli smo na primeru postavljanja državnog sekretara u MUP-u, Jane Ljubičić žene koja je bila generalni sekretar Skupštine Srbije, a pre toga prvi saradnik u stranci Nebojše Stefanovića.
Ostale stručne kvalifikacije sa 28 godina života, nismo saznali. Izgleda da se ministar rukovodio parolom da treba što više mladih da uključi u državne institucije, a naročito da se poštuje zastupljenost žena!
Istovremeno se pomenuti ministar zalaže da na čelo UKP-a dođe profesionalac. Kao da u poslednjih 15 godina u policiji nije postojalo karijerno napredovanje te sada nije lako pronaći osobu za tu funkciju koja se svojim znanjem i profesionalnošću „probila u službi".
Za sve to vreme, u kome su se na ključna meta „probijali" razni nekompetentni partijski likovi uz pomoć vazelina, direktor je bio isti čovek. Čovek koji je sve vreme dozvoljavao da se takvi likovi „probijaju" i uništavaju struku, čovek koji je sve stručne kadrove „najurio", čak i one koje je sam doveo, sada dobija mandat da određuje šta je to profesionalnost, visoki kriterijumi i znanje! Kakva ironija!
Čovek koji je upropastio policiju dobija mandat da je reformiše! Osim toga, isti taj ministar iznosi u javnost da je policija u periodu od 2008. do 2012. godine prisluškivala sadašnjeg premijera Vučića, a gle čuda baš u tom periodu direktor policije je bio isti čovek koji rukovodi i sada policijom u drugom mandatu. Zašto ga ne uhapse ako tvrde da je Vučić nezakonito prisluškivan? Direktor policije je za to znao. Ko ih u tome sprečava?
Isti taj direktor policije je mnogo puta ponavljao da je u pitanju bespoštedna borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, da niko nije zaštićen, da je policija profesionalna itd. itd. Kako to da sadašnji ministar tvrdi da nema stručnih kadrova i da nema karijernog napredovanja, a desna ruka mu je Eliot NOS koji je tvrdio da je zadavao smrtne udarce raznim mafijama i organizovanom kriminalu.
Međutim, posle njegovih akcija kriminalci su bili još jači i dalje slobodno šetaju ulicama. Gospodine ministre, bolje bi bilo da ste odsekli tu sigurnu ruku! U staroj Grčkoj su vladari imali veće staraca a ne tinejdžera, koji su savetovali suverena kako i šta treba da radi.
Izgleda da se u Srbiji uspostavlja novi sistem postavljanja pripravnika na ključna mesta, kojima je prvo i jedino zanimanje članska karta i pripadnost stranci. Šta će oni i koga da savetuju kada ni sebi ne mogu da pomognu?!
Osvrćući se na to da je uticaj tajkuna veoma mali kada su medijski nastupi u pitanju, osim nekog naručenog teksta u nekom mediju i da njihov uticaj na tom polju ne postoji. Ali je zato medijski mrak kada su u pitanju kritike Vladi i samom premijeru.
Kada bi taj isti premijer dozvolio slobodu govora, ne etiketirajući preko svojih botova neistomišljenike, državnim neprijateljima, tada ne bi bilo potrebe za tim „naručenim tekstovima".
Kao Alisa u zemlji čuda, kada je premijer i predsednik SNS-a izjavio je da Srbijom neće vladati ponavljači i da će od Srbije nešto napraviti! Srbijom i ne treba da vladaju ponavljači. Ali, ko je te ponavljače postavio na ključna mesta? Ko će da poveruje da su svi ti „ponavljači" koje premijer pominje i koje planira da skloni sa važnih funkcija, došli na ta mesta a da on lično nije „aminovao" njihovo postavljenje?
Sada se posipa pepelom kao da su mu njegovi saradnici radili iza leđa i da on nije znao. Možda ima takvih koji se i pozivaju na premijera ali su oni na nižim funkcijama i daleko od vrha vlasti. Međutim, sve ključne odluke je donosio ON. Sada kada je uvideo da je pogrešio pokušava da krivicu svali na „ponavljače".
A tek obećanja da će biti povećanja plata i penzija! Molim premijera da mi ne povećava penziju već samo da vrati na onaj nivo pre donošenja zakona pa nek tada povećava koliko hoće i kome hoće. Ovako umanji penziju za 22%, a onda poveća za 2%!? To se zove hajdučija.
Ranije je izjavljivao da su penzije povećavane bez realnog osnova. Da, ali su svima povećavane. Sada kada se one umanjuju, umanjuju se samo određenoj kategoriji penzionera koji se pri tome stavljaju u neravnopravan položaj. A što se tiče rada, rada i samo rada imam samo jednu malu primedbu. Nesrećni Sizif se "ubio" radeći, radio je mnogo, prvi dolazio na posao a zadnji odlazio, ali džaba!.
Sa kakvim neiskrenim i nekompetentnim ljudima je okružen premijer koji mu pričaju bajke umesto istine, a sam ih je birao, prosto ne mogu da budem optimista. Nekada davno dok su kraljevine bile preovlađujući sistem vladanja, kraljevi su izmislili "kraljevsku ludu". Znao je kralj da ga njegovi najbliži saradnici lažu, ali je tu bila "luda" koja je snimala sve što saradnici rade i na šaljiv način kralju saopštavala istinu. Danas premijer nema lude, on ima budale koje mu pričaju bajke u koje i on sam veruje.
Svaki normalan vladar se raduje opoziciji koja ga kritikuje za ono što ne radi dobro, a ne da istu uništava. Naš premijer se ljuti kada ga opozicija kritikuje, nazivajući kritike bezočnim lažima.
Da je jedan čovek gospodar Srbije i da odlučuje o svemu videli smo kroz govor upućen predsedniku Republike, za koga je rekao da on i SNS smatraju da on dobro radi svoj posao. Rad predsednika Republike ocenjuje narod a ne premijer! Narod ga je neposredno birao a ne premijer.
I na kraju, po ko zna koji put, premijer se okomio na bivši režim tvrdeći da je zemlju zatekao u haosu, da su finansije bile u minusu, a sve privatizacije koje su obavljene da su bile kriminalne. Ako je to tačno zašto sva ta banda nije pohapšena.
Evo, proteklo je već skoro četiri godine, a ne videsmo nikoga da je uhapšen i odveden da robija za nedela za koja premijer ima nepobitne dokaze. Nasuprot tome, mnogi od takvih su nagrađeni visokim državnim funkcijama!
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
MIGRACIONI HAOS U EVROPI – DEO PLANA ZA DEMONTAŽU NACIONALNIH DRŽAVA
Ruska politička analitičarka Olga Četverikova, u analizi uzroka sadašnje najzde migranata iz islamskih zemalja ka Starom kontinentu, između ostalog kaže da je Evropa postala "mesto duboke etno-kulturne perestrojke" koja vodi njenom pretvaranju u „topioničarski kotao".
Evropljane zamenjuju drugim etnosima koji, mešajući se među sobom, stvarno formiraju naciju „novih nomada". To je samo korak daleko od pretvaranja bogate, hiljadugodišnje kulture u novo civilizacijsko dno. Brutalnom američkom politikom, konglomerat vodećih nacija na svetu polako se pretvara u "treći svet".
Olga Četverikova
Evropski političari jako poštuju osnivača Panevropskog saveza, ideologa ujedinjene Evrope , R.N.Kudenhove-Kalergija (1894 – 1972), koga nazivaju „duhovni otac Evropske unije". Njegovi radovi („Pan-Evropa", „Borba za Pan-Evropu"), napisani dvadesetih godina 20. veka, poznati su i smatraju se za manifest izgradnje Evrope. U njima su dati ciljevi i zadaci formiranja Evrope, koji se nisu promenili ni u naše vreme.
Među te ciljeve spada i formiranje jedinstvene „evropske nacije". Smatrajući da je izdvajanje nacije na bazi krvnog srodstva potpuno netačno, Kudenhove-Kalergi je tom srodstvu suprotstavljao srodstvo po duhu, izdvajajući jedinstvenu „evropsku naciju" kao duhovno zajedništvo koje poseduje zajedničke duhovne učitelje.
Kako bi se rešili nacionalni problemi on je predlagao da se nacija odvoji od države tako, da nacionalnost za pojedinca postane lična stvar. A pošto će pitanje državljanstva u tom slučaju postati drugostepeno, to će dovesti do rešavanja pitanja o državnim granicama: „Postoji samo jedan radikalni način da se evropsko pitanje o granicama reši pravedno i na dug period, a to je put koji se ne naziva prenos granica, već njihova likvidacija".
Međutim, to je samo gornji sloj panevropskog projekta. Svoje shvatanje krajnjih rezultata perestrojke Evrope Kudenhove-Kalergi je izložio u knjizi „Praktični idealizam" (1925) , izdatoj u malom broju primeraka, u kojoj je opisao budućnost Evrope tako što je pokazao kako će izgledati „evropska nacija".
Suštinska ideja Kudenhove-Kalergija je bila obrazloženje duhovnog vođstva judaizma u evropskoj civilizaciji i potreba da se Jevreji pretvore u „rukovodeću duhovnu rasu Evrope".
Među svim Evropljanima koje Kudenhove-Kalergi naziva „ljudi po količini" on izdvaja dve rase „ljudi po kvalitetu" – plemstvo po rodu i Jevreje, koji je trebalo, kako on smatra, da zajedno čine ćeliju buduće evropske aristokratije.
A „jedro ćelije" za njega su bili Jevreji kako zbog svog „specijalnog etičkog odnosa prema svetu", tako i zbog njihove nadmoćne pameti – oni čine takozvano plemstvo mozga ili duhovnu aristokratiju koja zauzima liderske pozicije u borbi za upravljanje čovečanstvom (tipični predstavnici „duhovne aristokratije" po Kudenhove-Kalergiju su bili Lasal, Trocki, Ajnštajn, Bergson i dr.)
Što se tiče ostalih – „ljudi po količini", o njima je Kudenhove-Kalergi pisao: „Čovek daleke budućnosti će imati pomešanu krv. Rase i klase će nestati zbog prevazilaženja prostora, vremena i predrasuda. Buduća evroazijsko-negroidna rasa, spolja slična na staroegipatsku, raznoobraznost naroda će zameniti raznoobraznošću ličnosti".
On je budućnost Evrope video u tome, da će se Evropljani mešati sa drugim rasama i narodima i da će nestati kao nacionalne individualnosti, a njihovu elitu će zameniti jevrejska duhovna kasta vođa.
Ono što se danas dešava u Evropskoj uniji se u potpunosti slaže sa projektima koje je izložio njen duhovni otac. I potpuno je očigledno da su ti projekti nepodudarni i sa očuvanjem nacionalnih država, pa i nacionalnih granica, čak ni sa samim nacijama. Tako da evropski političari, sprovodeći besmislenu migracionu politiku dobro znaju šta rade.
Gazde Evrope
Ono što se danas dešava pred našim očima – dobro isplaniran i vođen „migracioni haos" u Evropi – ne predstavlja iznenadni nalet, već najvažniju taktičku operaciju na putu korenite perestrojke Evrope, deo plana za demontažu nacionalnih država, ali i jačanja Evropske unije, čije rukovodstvo ne služi interesima stanovništva, već samo krupnog evropskog transnacionalnog biznisa, ugrađenog u nadnacionalne strukture.
Tu najvažniju ulogu igra Okrugli sto evropskih industrijalaca ili Evropski okrugli sto (ERT) , osnovan 1983.godine, koji ujedinjuje predstavnike 45 najkrupnijih korporacija Evrope među kojima su najuticajniji Bayer, Shell, BP, Daimler Chrysler, Ericsson, Nestlé, Nokia, Petrofina, Renault, Siemens, Solvay, Total i Unilever, čiji vlasnici redovno prisustvuju i sastancima Bilderberškog kluba. Na čelu Evropskog okruglog stola danas je Lejf Johanson, predsednik saveta direktora švedske kompanije Erikson.
ERT predstavlja jednu od najbitnijih grupa pritiska koja ima odlučujući uticaj na najviše političare i koja obezbeđuje stratešku alijansu između krupnog biznisa i Evropske komisije.
Glavni zadatak ERT-a je promena načina upravljanja Evropom u interesu krupnog biznisa, uz formiranje jedinstvenog centra koji će donositi odluke.
Obrada najviših ličnosti menadžera i odgovarajući izbor kadrova je doveo do toga da ako je ’80-h godina unutar ERT-a još bilo moguće razlikovati grupe protekcionista i globalista, početkom devedesetih među njegovim članovima je već bila postignuta potpuna saglasnost o svemu što se tiče otvorenosti tržišta, granica i privrženosti atlantizmu.
Danas najvažnije pitanje na dnevnom redu ERT-a predstavlja formiranje Transatlantskog trgovinskog i investicionog partnerstva (TTIP) koje je engleski premijer Dejvid Kameron nazvao „najvažnijim bilateralnim trgovinskim ugovorom u istoriji".
TTIP, kako je zamišljeno, treba da obezbedi potpunu kontrolu korporacija nad ekonomijom i socijalnom sferom, svodeći na minimum državno regulisanje. Zato su pregovori o tom projektu održavani iza zatvorenih vrata, sakriveno od evropske javnosti.
Hronologija o pripremi sporazuma TTIP je sledeća: 1990 – doneta je „Transatlantska deklaracija" , 1995. – formirana je inicijativna grupa u kojoj su bili predstavnici biznisa „Transatlantski biznis-dijalog" (TABD), 1998. – konsultativni komitet „Transatlantsko ekonomsko partnerstvo", 2007. – „Transatlantski ekonomski savet" u kome su bili predstavnici najvećih zapadnih firmi. Najzad, 2011. je formirana grupa eksperata najvišeg nivoa koji su preporučili da pregovori o zaključivanju sporazuma počnu 2013.
Potrebnu dokumentaciju priprema Transatlantska politička mreža (TPM) – uticajni institut koji radi na formiranju ne samo transatlantskog tržišta (do 2020), već i evro-američkog vojno-političkog bloka.
TPM je formirana 1992. i ona udružuje evropske parlamentarce, članove kongresa SAD i rukovodioce privatnih kompanija. Nju finansiraju najkrupnije korporacije i banke (Boeing, Ford, IBM, Microsoft, Siemens, BASF, Deutsche Bank, Bertelsmann), oslanja se na projekte najvećih zapadnih centara mozgova (Kraljevski institut za međunarodne odnose Chatham House, Institut Aspena, Evropsko-američki biznis savet, Savet za međunarodne odnose, Brukinskov institut i dr.
Jasan pokazatelj glavne uloge Evropskog okruglog stola u tom projektu je činjenica da je u martu 2013. kao rezultat sastanka A.Merkel i F.Olanda sa rukovodstvom ERT-a došlo do formiranja Francusko-Nemačke radne grupe čiji je cilj bio da se napravi jedinstvena međunarodna trgovinska strategija koja je trebalo da služi privatnim interesima najvećih kompanija Evrope, čiji su predstavnici takođe bili u sastavu pomenute grupe. Kako je rekao jedan od posmatrača „zahtevi ERT-a su da se EU nađe na usluzi preduzećima, i ništa više od toga".
Grupa je dala 312 preporuka ultraliberalnog i antisocijalnog karaktera, koje su se našle kao baza predloga za evropsko-američke pregovore o formiranju TTIP. Najvažnije je bilo: otvorenost tržišta, zaštita investicija i reforma tržišta rada radi „povećanja konkurentnosti".
U julu 2015. Evropski parlament, koristeći poluge pritiska kakve su „pretnja od Rusa" i obavezno postojanje evroatlantske solidarnosti doneo je rezoluciju kao podršku TTIP-u (436 evropskih poslanika je glasalo „za", protiv – 241).
Bez obzira što ta rezolucija nije bila obavezujućeg karaktera, ona je ipak pokazala raspoloženje članova Evropskog parlamenta, od čije pozicije će zavisiti ratifikacija ugovora o TTIP-u.
Da primetimo da ni na toj etapi vlasti nisu dozvolile nikakvu javnu diskusiju, jer većina Evropljana ne podržava sporazum koji vodi svevlašću korporacija i koji će zauvek sahraniti još postojeće ostatke vrednosti evropskog čoveka.
Na žalost, ozbiljnog otpora tom planu neće biti zbog duboke dezintegracije evropskog društva pod uticajem (već dve decenije) demografske revolucije, kao jednog od glavnih faktora jačanja vlasti korporacija.
Zamena evropskih nacija
Sadašnju revoluciju mnogi istraživači nazivaju „demografska katastrofa", obzirom da je Evropa prekinula obnavljanje svog stanovništva. Do 2050.godine, ne uzimajući u obzir imigraciju, umesto sadašnjih 728 miliona Evropljana na kontinentu će biti njih 600 miliona, što je jednako gubitku stanovništva koji danas živi u Nemačkoj, Poljskoj, Danskoj, Norveškoj, Švedskoj i Finskoj zajedno. Toliko umanjenje broja stanovnika je u Evropi bilo samo za vreme epidemije kuge 1347 – 1352.
Posebno je ozbiljna situacija u Nemačkoj (do 2050.godine broj stanovnika može da se smanji sa 82 na 59 miliona ljudi), kao i u Latviji, Mađarskoj i Portugaliji.
U zemljama u kojima je natalitet relativno visok (Velika Britanija, Francuska, Švedska), on se obezbeđuje uglavnom zahvaljujući muslimanima. Kako je otvoreno priznao nekadašnji direktor odeljenja za Rusiju i Zajednicu Nezavisnih Država Nemačkog saveta za spoljnu politiku A. Rar: „…Mi smo na raskrsnici, i teško je reći gde će nas to dovesti… Da, može da se kaže da bela rasa odumire… Otvoreno o tome diskutovati za sada je malo komplikovano, zato što postoji biračko telo…".
Politička nemoć u navedenom pitanju čini da Evropska unija postaje nesposobna da sačuva socijalnu ravnotežu: vrlo brzo će se pojaviti neverovatno jaka potreba za radnim rukama, a to će uticati na održavanje sistema socijalne zaštite.
Za sada u Evropi još rade one generacije koje su rođene u vreme demografskog buma posle Drugog svetskog rata, ali kada oni odu u penziju sve će se iz korena promeniti. Zato grozničavi postupci evropskih političara koji se odnose na produženje penzijskog staža, preispitivanja šema za podršku invalidima, i t.d. u stvari imaju veze sa pokušajem da se koliko god je to moguće zadrži sadašnji pad, posle koga će uslediti potpuna propast visokog nivoa socijalnih standarda i potrošnje.
To može da uspori sve jači dotok imigranata. Ali, kako je još početkom 2000.godine navedeno u jednom tajnom izveštaju francuske vlade, u EU ne postoji alternativa za pozivanje 75 miliona migranata. To je cena očuvanja Evropske unije. Francuski eksperti su priznavali da će to stvoriti vrlo ozbiljne probleme u budućnosti , u rasnom društvu-hibridu.
Međutim, sadašnja generacija evropskih političara neće skrenuti sa svog dosadašnjeg puta: da, ona će izjavljivati da je došlo do propasti multikulturalizma, kao primer će organizovati antiimigracione akcije, ali će ulog na migrante ostati bez alternative – to je strateški pravac kojim ide transnacionalna klasa, pravac koja u potpunosti zadovoljava njene najdublje interese.
Do početka ovog veka na evropskom kontinentu je svake godine pribežište tražilo (prema zvaničnim podacima) oko 400 hiljada ljudi, ali je preko različitih nelegalnih kanala svake godine doticalo još oko pola miliona. Do današnjeg dana ukupna brojnost ilegalaca u Evropi iznosi 5 – 7 miliona ljudi (procene su približne, jer zvanična evropska statistika o njihovoj brojnosti ne postoji).
Najviše nezakonitih imigranata je bilo u Francuskoj, Nemačkoj, Italiji i Španiji. U svakoj toj zemlji bilo ih je od 1 do 1,5 milion, a svake godine se taj broj povećavao još za 100.000.
Put ih je vodio, a vodi i dalje, iz Severne Afrike u Španiju i iz Turske preko Grčke i Albanije u Italiju. Prekretnica na tom planu je 2011. godina – godina „arapskih revolucija", kada je samo u prvih 9 meseci konstatovano 113 hiljada ilegalnih prelazaka granica Evropske unije.
A već 2014. broj izbeglica koje su stigle u Evropu preko Sredozemlja je iznosio 626 hiljada ljudi. Ove godine taj će se broj do kraja godine bitno povećati.
Danas, prema podacima Međunarodne organizacije rada (MOR) , od 175 miliona migranata u svetu 56 miliona živi u Evropi, a od njih 27,5 se bavi privredom. U nekim evropskim zemljama, na primer u Luksemburgu i Švajcarskoj, učešće stranaca u ukupnom broju radne snage dostiže 25%.
Oni uglavnom rade na onim radnim mestima koja ne privlače lokalne stanovnike: rade prljave, teške poslove za koje nije potrebna kvalifikacija, poslove za koje je potrebna niža ili srednja kvalifikacija u sferi usluga, rade na održavanju čistoće i posluge u privatnoj sferi, sezonske poslove u domaćinstvima i turizmu.
Nelegalni migranti koji prema podacima MOR-a čine 1/3 svih međunarodnih migranata predstavljaju mnogobrojni i praktično nekontrolisani segment svetskog tržišta rada. Oni su uglavnom zaposleni u sitnom ili u sivom sektoru ekonomije, čije se srazmere svakog dana povećavaju. Evropska komisija procenjuje da u pojedinim evropskim zemljama taj sektor obezbeđuje između 8 i 30% BDP-a, a u samoj Evropi ukupno 20%.
Ako se ne računa Istočna Evropa, zemlje u kojima je najviše sive ekonomije su Grčka (30 – 35% BDP-a), Italija (27,8% ), Španija (23,4%) i Belgija (23,4%). Središnje pozicije zauzimaju Irska, Kanada, Francuska i Nemačka (od 14,9do 16,3%).
Sivi sektor je počeo da se razvija posebno brzo posle krize 2008.godine. Njen najvažniji segment je trgovina drogom, čija je glavna pretovarna baza u Evropi na Kosovu. Narko trgovina je vrlo razgranata, u njoj rade kosovski Albanci, bugarska i turska mafija, češki kuriri, engleski dileri, italijanska Koza nostra.
A, sve to je samo najniža karika narkomafije koja čini uticajnu opšteevropsku međudržavnu strukturu, sa jakim osloncem u tajnim službama. Narkomafija u vladama evropskih zemalja igra ulogu „nevidljivog menadžera". Ilegalna migracija u tome predstavlja za nju nezamenljiv izvor iz koga u armiju prevoznika narkotika u senci pristižu sve novi i novi ljudi, koje evropsko društvo dovodi u bezizlazan položaj.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
MEDIJSKI AGRESIVAC: ZAVOĐENJE REDA U DRŽAVI PREKO MEDIJSKOG SPEKTRA SRBIJE!!!
Kraj svake tiranije, uvek je obeležen glasnim pevanjem u slavu vođe i njegovog režima. Srbija živi u epohi medijskog ludila u kome sa svih televizija, sa talasa svih radio stanica i sa stranica svih novina, govori samo jedan čovek, Aleksandar Vučić. Laže o svojim velikim pobedama, o tome kako je Srbija prebogata zemlja a njeni građani srećni i zadovoljni.
Na čelu tih medija nalaze se opasni klovnovi, dobro plaćeni i spremni u svakom momentu da ga opevaju kao velikog državnika, mada svi znaju da je u pitanju opasan bolesnik. O odlazećem diktatoru i njegovom odnosu prema novinarkama i novinarima piše Predrag Popović, bivši urednik Dnevnog Telegrafa, Nacionala i Pravde, dugogodišnji Vučićev blizak saradnik.
Predrag Popović
Zdrav čovek ima hiljadu želja, bolestan samo jednu – da zavede diktaturu u Srbiji. Iako je zaražen tom ambicijom, Aleksandar Vučić u svojoj bolesti uživa, a pate svi normalni građani.
Vlast nije promenila Vučića, samo ga je raskrinkala. Ko god više veruje svojim očima nego njegovim lažima, posle tri i po godine naprednjačke torture, shvata da se na vrhu vladajuće piramide nalazi opaki faraon, koji je spreman da svoj tron brani na sve načine, naročito strahom i nasiljem.
Okupirao je političku scenu, državne institucije je pretvorio u centre za udomljavanje starleta nepismenih stranačkih kadrova, privredu je rasteretio od radnika, a mediji mu služe za hajke na nepodobne pojedince i lečenje vlastitih kompleksa.
Svih 28 sati svog radnog dana Vučić posvećuje isključivo odbrani kulta svoje bezličnosti. Bez reda u glavi, red u državi zavodi preko medija. Nesposoban da uradi bilo šta korisno za građane, na vlasti pokušava da se održi uz pomoć kolektivne hipnoze. Da bi to ostvario, morao je da se promoviše u nezvaničnog glavnog i neodgovornog urednika svih srpskih televizija i novina.
Još pre ulaska u politiku, Aleksandar Vučić se zaljubio u medije. Privukla ga je mogućnost da preko njih plasira političke i privatne intrige i spletke, preti i vređa protivnike, a da hvali sebe i sebi slične. Na njegovu žalost, ljubav nije uzvraćena.
Ej, blago meni, kad me Voja ženi…
Otkad je ušao u politiku, Vučić zloupotrebljava i svoju porodicu. Pre nego što se oženio, kukao je zbog napada na njegovog batu Andreja, koji je u svakoj izbornoj kampanji izazivao incidente, tukao se i bio privođen i hapšen. E, kad ga je Šešelj naterao da se venča sa Ksenijom Janković, tada u poodmakloj trudnoći, Vučićeva patetika se razmahala.
U decembru 1998. javno je kukao kako, siromah, sa suprugom i maloletnim sinom živi kao podstanar u garsonjeri od 26 kvadrata. Dok je to izgovarao, sa suzama u očima, već tri meseca je u džepu nosio rešenje kojim mu je vlada Mirka Marjanovića poklonila stančić od sto četrdeset kvadrata u elitnom beogradskom naselju „Ju biznis centar".
Glavne maskote radikalskih i naprednjačkih kampanja bili su prestolonaslednik Danilo i princeza Milica. Ćerku je politizovao čak i izborom imena, koje joj je dao po Milici Rakić, devojčici koja je tokom bombardovanja ubijena u Batajnici, kako bi dokazao svoj velikosrpski zanos i otpor NATO zlikovcima.
Suprugu Kseniju, koja je bila voditelj na PINK-u nije promovisao u medijima. Dopuštao joj je da se oglašava samo kad mu je bilo potrebno da demantuje tekstove o njegovom švarelisanju s televizijskom voditeljkom Gordanom Juzbašić, i priče o tome kako ju je pretukao skoro do smrti. Nasilničko ponašanje Vučić je saradnicima i svedocima objašnjavao osvetom za „ono što je uradila".
Šta mu je Ksenija „uradila" znali su svi u njegovom okruženju. Kad sam prihvatio poziv da uređujem „Pravdu", neki od Vučićevih saradnika su stekli uverenje da sam „njihov", pa su mi otkrivali detalje te, najsramnije, njegove tajne. U širenju prljavog veša najangažovanije su bile Jadranka Joksimović, Ana Stefanović, supruga dr Nebojše, i direktor Đorđe Minkov.
Dijalozi i dijagnoza
U opisu mog radnog mesta bila je i obaveza da početkom svakog meseca napravim predlog plata svih članova redakcije. Sa tim spiskom, jedno jutro mi je u kancelariju došao direktor Minkov i, sav skrušen, zapitao zašto na njemu nema Nevene Janković.
– Ko je to? – pitao sam.
Opisao mi je devojku koja liči na dečka, malo je čudna, ali ponaša se korektno, pristojna je i lepo vaspitana.
– Kako ne znaš? Ona je Vučićeva svastika… – rekao je.
Pošto nije predala radnu listu, što znači da ništa nije radila, odbio sam da joj odredim platu. Isto veče, na sastanku na koji me pozvao sasvim drugim povodom, Vučić me je, skrušen kao Minkov, zamolio da mu „ne pravim problem sa Nevenom".
– Molim te, trpi je. Iz svog džepa ću dati pare za njenu platu, neka radi šta hoće, a tebi bi bilo najbolje da i ne dolazi u redakciju. Od nje nećeš imati nikakve koristi, može samo da nanosi štetu – rekao je gazda Vučić.
Obojica, i Minkov i Vučić, bili su u pravu. Nevena se ponašala korektno, ali širila je najpodlije tračeve, neprestano se pozivajući na Vučića. To sam shvatio kao izraz genetike, pošto je i Ksenija takva. U lice se smeška, a pri tom smišlja i pakuje najpodlije gadosti.
Jadranka Joksimović je često znala da bane u redakciju. Cvrkutava i koketna, puna ambicije da sa facom pedesetogodišnjakinje glumi nestašnu tinejdžerku, uvek bi mi ulepšala dan. Tako enegrična, jednom je još s vrata oplela po Neveni:
– Kako trpiš ovu Vučićevu pastorku? Odvratna je…
Iako prvo nije verovala da nisam upućen u afere porodice Vučić, gorljivo je izogovarala Kseniju i Nevenu. Po njenim tvrdnjama, Ksenija je 1984, kao maloletnica, rodila vanbračnu ćerku.
Da ne bi iritirala malograđansku sredinu, Nevenu je predstavljala kao sestru. Aleksandar je za to saznao mnogo posle venčanja s Ksenijom, kad su već dobili sina Danila. Zbog toga mrzi Kseniju, zlostavlja je i vređa.
Bez obzira na sve te detalje, priču sam shvatio kao običan trač. Znao sam da Joksimovićka mrzi Vučića jer nije pomogao njenom bratu Predragu da izbegne odsluženje zatvorske kazne zbog nekakvog razbojništva, pa nisam hteo da joj verujem, niti me, u krajnjoj liniji, sve to zanimalo.
Istu verziju, s mnogo više gorčine, ispričala mi je Ljiljana Đurđevac, tada uticajna novosadska radikalka, a kasnije naprednjakuša. Ljuta na Vučića jer nije podržao njenog miljenika, ako može tako da se kvalifikuje, vladiku Porfirija u finansijskom skandalu u Radio-difuznoj agenciji.
Na te priče nadovezala se Ana Stefanović, koju je, krajem 2009, Vučić postavio za direktora „Pravde", umesto Minkova. Lepa i kabasta, a odlično informisana, Ana je često svraćala u moju kancelariju na čašicu pića i tračeva.
– Oho, bila ti je u poseti Vučićeva tašta? – rekla je jednom prilikom, sa pakosnim osmehom.
Videla je da je tog dana u redakciju svratila starija koleginica, nekada zvezda „Politikinih" izdanja, koja se proslavila biografijama komandanata Vojske Republike Srpske. Ana Stefanović, logično, o radu te novinarke nije znala ništa, ali bila je dobro upućena u pikanterije koje su povezale nju i Vučića.
– Njen sin je Kseniji napravio dete, Nevenu. Nije hteo da se oženi, pa je pobegao u inostranstvo. Priča se da se u Parizu venčao s nekom crnkinjom s kojom ima dvoje dece. Imao je sreće, spasao se Ksenije… – ispričala mi je supruga aktuelnog ministra policije s plagiranim doktoratom.
Lep sinopsis za holivudsku romansu s elementima misterije i horora. Pošto sam imao, a i dalje imam, previše svojih problema, nisam se bavio Vučićevim. Ne, dok mi on opet nije digao pritisak s pričom o Neveninim novinarskim egzibicijama.
– Zašto nije potpisan intervju s Gocom? – bilo je prvo što me pitao u jednom ponoćnom pozivu.
– O čemu pričaš? Ko je Goca?
– Nevena je napravila intervju s Gocom Tržan, objavljen je na srednjim stranama. Zašto nije potpisan? – proširio je pitanje. Čuo sam kako ga Ksenija brifuje, zahtevajući da insistira na mom objašnjenju. I dobio je adekvatno objašnjenje:
– Boli me…za Gocu i za Nevenu. A i za Kseniju. Čujem šta dobacuje, pa joj reci neka Nevenu ponekad pošalje na posao. Posle šest meseci prvi put je nešto napisala, a sad pravi problem što nije potpisana…
Mogao sam da mu psujem mamu Angelinu, Vučić bi svejedno ponavljao da nije u redu što mu svastika/pastorka nije potpisana.
Pola sata kasnije, opet je nazvao.
– Vidiš li s kakvim ludacima imam posla? Izvini, bilo mi je lakše da tebe iznerviram, nego da trpim njih dve – rekao je i otvorio dušu, odnosno ono što mu je ostalo od nje.
– Znam sve, znam kakva je Nevena. Obaveštavaju me šta priča po redakciji. Što je još gore, dođe ovde, pa truje Kseniju. Ne mogu da ih podnesem. Ksenija je napravila budalu od mene. Lagala mi je da joj je Nevena sestra, a ne ćerka. Kao idiot, poslednji sam saznao da je Ksenija imala dete pre nego što smo se venčali – naricao je Vučić nad zlom sudbom.
No, te teme on smatra zabranjenim. Ne mari za porodice Ćuruvije, Aleksandre Juras, kao ni za urednike i novinare Magazina Tabloid i svih ostalih žrtava njegovih političkih i drugih zločina. Oni nisu bitni, neka stradaju. A, stradaće ako pomenu da je sin Danilo leto proveo na jahti odbeglog kriminalca Bogoljuba Karića i da noći provodi bančeći po splavovima i noćnim klubovima.
Silovatelj medija, rođen u tuđoj krvi
Vučićev moralni kompas uvek pokazuje u pravcu njega. Veličanstvenog i nedodirljivog. I svemoćnog.
Muku mu prave tekstovi u kojima mu se pominje porodica. Za one u kojima se problematizuju prevare poput „Beograda na vodi", Etihada, nameštenog tendera za „Tamnavu", priznanja nezavisnog albanskog Kosova, pljačke penzionera i otpuštanja radnika, za njih ne brine.
Te teme će lako amortizovati manipulacijama preko podobnih medija. Sa druge strane, sve normalne građane ne zanima ko je pravi Vučićev otac, zašto se tajno razveo i još tajnije venčao, s koliko novinarski se švalerisao, ko su mu i kakva deca.
Neuporedivo su ozbiljnije posledice koje će Vučićeva tiranija ostaviti na Srbiji.
Zato urla na „bandu reketaša". Na taj ton i rečnik je navikao u krugu svoje porodice i najbližih saradnika. Što se mene tiče, ne samo reket, nego od njega ne bih uzeo ni lek. Niti bih mu ga dao. Neka preti, tuži i hapsi.
Njegovo nasilje neće iznenaditi nikoga ko se seća Slavka Ćuruvije, iza koga je ostao krvavi trag koji vuče pravo prema Aleksandru Vučiću. Tačno je primetio jedan opozicionar – Vučić je rođen u krvi. Da, u tuđoj krvi.
– Ne mogu da me slome moralno i fizički, ako hoće da me uklone moraće da me ubiju – rekao je Slavko Ćuruvija nekoliko dana pre nego što je tadašnji režim, u kome je Vučić bio ministar protiv informisanja, realizovao tu ideju.
Svako ko drži do dostojanstva, istine i pravde danas mora da citira tu Ćuruvijinu izjavu. Pa, neka Vučić opet radi što misli da mora. Uostalom, i Hitler je 1942. bio mnogo jak, ali svi su, pa i on, znali da će na kraju izgubiti rat.
Iako je uveren da je jači od zdravog razuma, i Vučićeva diktatura ima kraj.
Mediji, bar onaj ispravniji deo, prikazivali su ga onakvim kakav jeste – sablasno smešan, kvaran, podao i primitivan. Na televiziji je izgledao komično, kao zli klovn koji sebe neosnovano smatra ozbiljnim igračem, a novine su štancovale tekstove u kojima su ga podsećale da će kad-tad odgovarati zbog huškanja na ratove i dobrovoljnog davanja tuđe krvi.
Ljut zbog odbijanja, Vučić je odgovorio u skladu sa svojim karakterom – silovao je medije. Svaki put kad su se stekle okolnosti. Radio je to javno, pred više miliona svedoka, uživajući u sadističkim perverzijama.
Prvi put kad je došao na vlast, u crno-crvenoj koaliciji 1998. godine, kao ministar protiv informisanja naišao je na kakav-takav otpor tzv. nezavisnih novinara. Slobodu javne reči ugasio je anticivilizacijskim zakonom, koji mu je omogućio da zabranjuje rad, montira sudske postupke, pleni redakcijsku i privatnu imovinu, kreira atmosferu linča i progoni defetiste koji su sumnjali u uspeh njegovih ratnih avantura. Pojedini učesnici tog sukoba mišljenja, poput Slavka Ćuruvije, završili su na Novom groblju.
Sa istom strašću, još moćniji i agresivniji, Vučić danas neprikosnoveno vlada medijima. Umesto političkih i ekonomskih programa za izlaz iz krize, narodu nudi rijaliti-programe na svim svojim televizijama.
Vlasnici privatnih televizija s nacionalnom frekvencijom bespogovorno ispunjavaju želje diktatoru.
Kako i ne bi, kad su ucenjeni. Željko Mitrović javno priznaje da i ne spava zbog Vučića. Ne sme da rizikuje. Šta ako se, dok on drema, Vučić seti pokojne Andree Bojanić i njenog ubice Aleksandra prestolonaslednika Mitrovića?
Kakav je, premijer bi mogao da svoje sluge iz pravosuđa uputi da sprovedu istragu koja bi utvrdila ko je zaista odgovoran za tragični saobraćajni udes, kako su i zašto svedoci menjali iskaze, šta se dešavalo na VMA, pre nego što je princ pristao da, u društvu oca i advokata, ode u policiju, koja je vlasniku Pinka dala snimke bezbednosnih kamera s mesta nesreće, da on i njegova svita samo izvrše uviđaj i uvere se da je pokojna devojčica sama izazvala nesreću.
Groktanje preko "Informera"
Željko Mitrović je svakakav, samo nije naivan. Posle te dve tragedije, čiji tragovi vuku ka njemu, shvatio je da je đavo odneo šalu i poslao mu Vučića. Za dvadeset godina turbulentnih odnosa, u kojima su se preplitali periodi saradnje i sukoba, Mitrović je imao mnogo prilika da se uveri da je Vučić najopasniji agresivac koji je zaseo na vlast.
Predrag Ranković Peconi, vlasnik televizije Hepi i još desetak firmi, nema teret privatnih skandala, ali Vučić može, hoće i želi da ga ucenjuje pritiskom na biznis.
– Peconi svakog meseca plaća četiri miliona evra kreditne rate. Dovoljno je da sa jednom ratom zakasni, pa da mu se poslovni sistem raspadne kao kula od karata – pretio je Vučić.
S obzirom da Peconi važi za starog i izdašnog finansijera Socijalističke partije Srbije, logična je i njegova zebnja da će se, pre ili kasnije, naći na udaru svemoćnog vladara.
U nešto lagodnijoj poziciji nalaze se TV Prva i B92. Vlasnici kiparske kompanije „Astonko holdings limited", koji su preko svoje istoimene beogradske ćerke-firme kupili te dve televizije, ponašaju se kao i drugi stranci koji ulaze u srpske medije.
Uređivačku politiku su prilagodili interesima režima, stoje na usluzi vladaru i kad god on poželi ustupaju mu prostor i sve ostalo. U najlagodnijoj poziciji nalaze se Vučićevi štampani bilteni „Kurir" i „Informer".
Medije su poslednjih dve decenije osnivali razni politikanti, kontroverzni biznismeni, pa i mafijaški bosovi. Izdavačka preduzeća su korišćena za pranje para, utaju poreza i slična krivična dela. ‚‚Na udaru najtežih optužbi našli su se mnogi izdavači, ali samo je
Radisav Raja Rodić priznao da je kriminalac. Uhapšen je u septembru 2009, a mesec dana kasnije podignuta je optužnica koja ga je teretila da je, u saradnji s još troje osumnjičenih, oštetio više banaka, poslovnih partnera i budžet Srbije za oko 10 miliona evra.
‚‚Posle godinu dana, vlasnik „Kurira" se nagodio, osuđen je na dve godine zatvora i šest godina zabrane rada u medijima. Firmu je samo preneo na ime sina Aleksandra i nastavio po starom. U vreme dok je trajao sudar zakona s klanom Rodić, Rajin sin Aleksandar se skrivao u Jajincima, u kući velikog Ace, današnjeg diktatora.
‚‚Iako je njihova emotivno-kriminalna veza na neko vreme bila uzdrmana, pošto su Rodići podvili rep pred Draganom Đilasom, sve je došlo na svoje kad je SNS preuzeo vlast.
Aca Rodić je diktatoru ustupio na raspolaganje svoj „Kurir", preko koga su vođene kompromitujuće kampanje protiv svih režimskih protivnika. Ipak, „Kurir" i klan Rodić ne mogu da se porede sa „Informerom" i Draganom J. Vučićevićem. Ono što je Vučić u politici, to je Vučićević u novinarstvu. Obojica su dokazani lažovi i prevaranti, štetočine s istom vrstom patologije.
Vučićević se zalepio za Vučića kao guma za otčepljivanje wc-šolje. Sada je guma prljava, ali to njima ne smeta. Naprotiv, miris koji proizvode stvara im utisak beskrajne moći. To je i logično, pošto sarađuju s istim kriminalcima i na isti način se obračunavaju s nepodobnim pojedincima.
Vučić je na primeru svog moralnog dvojnika Vučićevića dokazao da štampa nije tigar, nego svinja od papira. I to dobro dresirana. Sve što Vučić misli, Vučićević grokće i, valjajući se u naprednjačkom glibu, baca blato na svakoga ko zasmeta. „Informer" nisu novine, nego dnevna dijagnoza mentalnog stanja diktatora.
Kako izgleda Vučićev obračun s onima koji misle drugačije, najbolje ilustruje primer Slavka Ćuruvije. Čim je „Dnevni telegraf" počeo da objavljuje informacije o skandalima radikalske vlasti u Zemunu, 1997. godine, Ćuruvija je targetovan za odstrel. Napad je, naravno, predvodio Vučić.
Uslovljen vlastitim karakterom, tadašnji generalni sekretar SRS-a nije mogao da se zadrži samo na novinskom prepucavanju. U svim nastupima, u medijima i sa skupštinske govornice, Vučić je rafalnim uvredama gađao Ćuruviju, ali to mu se činilo nedovoljnim, pa je sukob spustio na najprljaviji nivo, gde se osećao kao svoj na svome.
U januaru 1998. godine, Vučić je štampao pornografski pamflet protiv Ćuruvije. Uz desetak eksplicitnih fotografija seksa nekog muškarca sa televizijskom voditeljkom Aleksandrom Juras, objavljeno je pismo Petra Panića, tadašnjeg šefa radikalskog obezbeđenja, a današnjeg Vučićevog kuma, člana Glavnog odbora SNS-a, dvostrukog ubice i svemoćnog specijalnog savetnika u Bezbednosno-informativnoj agenciji. U novijoj istoriji Srbije nikada ništa prljavije od toga nije objavljeno.
Ni to nije zadovoljilo Vučićevu patologiju. Korak dalje otišao je 16. februara 1998. u intervjuu magazinu „Argument".
– Jedna lažljiva, prljava novina, „Dnevni telegraf" objavila je neistinite tekstove o meni. Slavku Ćuruviji to nikada neću zaboraviti i platiće mi kad-tad. To je objavio kad mi se rodio sin i Ćuruvija će to platiti. Ja sam čovek koji ne zaboravlja ni dobro, ni zlo. To je moja lična stvar. Skupo će to platiti Ćuruvija, ja ću mu to vratiti… – režao je Vučić.
Preteće obećanje je ispunio nekoliko meseci kasnije, kad je stao na čelo hajkaša na Ćuruviju i „Dnevni telegraf".
Presudu je, izgleda, izvršio neko drugi. Ćuruvija je 11. aprila 1999. izrešetan sa 17 metaka u leđa. Na dan sahrane, Vučić je, prilikom slučajnog susreta, dvojicu bivših urednika „Dnevnog telegrafa", s veselim osmehom pitao: „Gde vam je Ćuruvija, je l’ pobegao iz zemlje ili je u zemlji?"
Dokazujući večnu mržnju, kasnije je s ponosom govorio da ne pije alkohol, napio se, tvrdio je, samo tri puta u životu – 1. kad je Zvezda u Bariju osvojila titulu šampiona Evrope, 2. kad je ubijen Slavko Ćuruvija i 3. kad je Zvezdan Jovanović Zmija streljao Zorana Đinđića.
Pritiskom na beogradske štamparije, „Dnevni telegraf" je 1998. prognao iz Srbije u Crnu Goru, gde se štampa i ovaj broj „Tabloida".
Na Ćuruviju je istresao osvetnički bes zato što je „objavio neistine na dan kad mu je rođen sin Danilo". Patološku potrebu da sažaljenje javnosti i opravdanje za svoju agresivnost i sada pokušava da izazove optužbom na račun Magazina Tabloid, koji, eto, pominje njegovu porodicu, pa čak i nekog Saliha za koga se tvrdi da mu je pravi otac.
Naravno, laž do laži. Prvo, autori „Tabloida", koji su objavljivali informacije te prirode, pominjali su, kao što Aleksandar i Angelina Vučić dobro znaju, Fahrija Muslijua, a ako je u to umešan i neki Salih, neka o tome brine tata Anđelko.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
NAMERNO NESTRUČNO URUŠAVANJE DIREKTORATA CIVILNOG VAZDUHOPLOVSTVA SRBIJE!!???
Nezakonitim imenovanjem novog direktora civilnog vazduhoplovstva Republike Srbije, Mirjane Čizmarov, nastavljeno je sa haosom u ovoj instituciji. Naime, Vlada Srbije je donela nepostojeći upravni akt, u vidu rešenja o imenovanju vršioca dužnosti zamenika direktora Direktorata civilnog vazduhoplovstva, čime je otvorena mogućnost da i druge neodgovarajuće ličnosti dođu na vrlo delikatne funkcije, od kojih zavisi i bezbednost zemlje.
U međuvremenu, pokrenut upravi spor pred Upravnim sudom za poništaj ovog nezakonitog imenovanja, ali to neće zaustaviti bahato, režimsko "kadrovanje" u Direktoratu civilnog vazduhoplovstva.
Milica Grabež
Konačan udarac inače uzdrmanim temeljima srpskog civilnog vazduhoplovstva, dala je Vlada Republike Srbije svojim Rešenjem donetim još 30. oktobra 2014. godine, kojom prilikom je za direktora Direktorata imenovala Mirjanu Čizmarov, osobu koja već pune dve godine aktivno učestvuje u sprovođenju nezakonitosti u Direktoratu.
Do njenog imenovanja ne bi ni došlo, da Zaštitnik građana Republike Srbije nije doneo Preporuku (po pritužbi koju je dobio 1. avgusta prošle godine) kojom je utvrdio da je Direktorat civilnog vazduhoplovstva Republike Srbije – Upravni odbor, načinio propust u radu u postupku izbora direktora i zamenika direktora Direktorata civilnog vazduhoplovstva, kršeći načelo zakonitosti u svom radu.
Neophodnost da se bez odlaganja, izaberu, u skladu sa zakonom, generalni direktor i zamenik generalnog direktora Direktorata civilnog vazduhoplovstva Republike Srbije, kao i da se utvrde razlozi za načinjeni propust i preduzmu mere, uključujući i mere lične odgovornosti, kako se propust ne bi ponovio, jeste suština Preporuke Zaštitnika građana, koja je izražena u tri imperativne tačke: "…
Potrebno je da upravni odbor Direktorata civilnog vazduhoplovstva Republike Srbije bez daljeg odlaganja, u svemu u skladu sa zakonom sprovede, odnosno okonča postupak Javnog konkursa za izbor direktora i zamenika direktora Direktorata;
Potrebno je da Upravni odbor Direktorata utvrdi razloge koji su doveli do propusta i o njima, uz izvinjenje, obavesti sve učesnike konkursa i javnost; Potrebno je da Upravni odbor predloži Vladi Republike Srbije mere koje će sprečiti da se propust ponovi u budućnosti…".
Do današnjeg dana, ni Direktorat ni Upravni odbor Direktorata nisu u celosti postupili po Preporuci Zaštitnika građana, koji je povodom toga uputio i četiri urgencije. Došlo je jedino do imenovanja direktora Direktorata, koje je u celosti sprovedeno nezakonito, zbog čega je pokrenut upravni spor kojim se od Upravnog suda traži poništaj Rešenja Vlade Republike Srbije kojim je imenovana Mirjana Čizmarov.
Tužba za poništaj nezakonitog imenovanja je podneta krajem 2014. godine ali se do danas Upravni sud nije oglasio povodom toga i pored obaveze da zakaže ročište u roku od 30 dana od dana podnošenja tužbe.
Direktorat, odnosno njegov upravni odbor, usvojio je novu sistematizaciju radnih mesta, 26. juna 2015. godine, kojom gotovo u potpunosti urušava civilnu vazduhoplovnu vlast, a samim tim i srpsko vazduhoplovstvo u celini.
Mirjana Čizmarov je tu sistematizaciju uradila inkognito zato što stručni kadar u Direktoratu nije imao potpunog uvida u njenu izradu. Ona je prethodnih dana pripremila i potpisala anekse ugovora o radu kojim su najstručniji radnici u Direktoratu sklonjeni u stranu dok je poslušnike nagradila velikim zaradama i boljim radnim mestima.
Koristeći činjenicu da je Direktorat javna agencija koja nije na budžetu Republike Srbije, pa samim tim i ne opterećuje finansijski građane Republike Srbije, Mirjana Čizmarov je u proteklom periodu zaposlila veliki broj nepotrebnih radnika koji značajno opterećuju budžet Direktorata civilnog vazduhoplovstva. Posledice takvog ponašanja mogu biti pogubne za Direktorat u budućnosti.
Usvojena sistematizacija je pogubna za srpsko vazduhoplovstvo, ali pored mnogih nezakonitosti treba posebno izdvojiti činjenicu da je Mirjana Čizmarov iz sistematizacije izbacila jednu od najvažnijih službi u Direktoratu, koja se zove Služba traganja i spasavanja što je direktno suprotno propisima međunarodne organizacije civilnog vazduhoplovstva!
Ova gospođa je istovremeno učestvovala i u sumnjivoj kupovini poslovne zgrade u Skadarskoj ulici u Beogradu, gde bi Direktorat trebalo da se preseli krajem avgusta 2015. godine.
Ali, ono što je Vlada Republike Srbije uradila na svojoj 138 sednici, u petak 10. jula ove godine, prevazilazi sve stereotipe o pogrešnom postupanju Vlade, o donošenju nezakonitih akata, o nepotizmu i drugim režimskim bolestima.
Naime, oholost, bahatost, nečuvena demonstracija sile koju je Vlada Republike Srbije pokazala prilikom donošenja Rešenja o imenovanju vršioca dužnosti zamenika direktora Direktorata u liku mladog, sa biroa dovedenog, nestručnog i neiskusnog čoveka, za koga se pouzdano zna jedino da je rođen 1986. godine.
Sporan je i njegov "akademski status": nije utvrđeno kada je diplomirao- 2009. ili 2010. godine! Dva su različita podatka u njegovom dosijeu. Na diplomi Pravnog fakulteta koju je priložio, ne stoji da je u pitanju Univerzitet u Beogradu, pa nije poznato koji pravni fakultet je u pitanju!
Naravno, ovo nije ništa novo u radu Vlade pa i celokupne državne administracije. Kad god su mogli, oni su zaobišli, preskočili ili pogrešno protumačili neku odredbu zakona ili drugog propisa, ali su taj propis barem do sada imali kao polaznu osnovu. Međutim, sada su otišli korak dalje, pa iako nisu morali da krše propise, oni su to uradili.
Javni konkurs za izbor direktora i zamenika direktora Direktorata je i nakon imenovanja direktora (nezakonitog ali ipak imenovanja u skladu sa tim konkursom) 30. oktobra 2014. godine, ostao na snazi, pa se, eto, samo čekalo da se neko ko Vladi bude najprihvatljiviji sa liste kandidata imenuje na to mesto.
Ali, ne! Ti neuki ljudi su imenovali mladića koji nema nikakve profesionalne veze sa vazduhoplovstvom (jasan uslov u konkursu je bio petogodišnje iskustvo u vazduhoplovstvu!), već nema ni potrebnih pet godina radnog iskustva (u vreme kada je Javni konkurs raspisan 31. jula 2013. godine, vrlo verovatno da nije bio ni u radnom odnosu). Uz sve to, on nije ni na spisku kandidata od kojih se imenuje zamenik direktora, tačnije nije ni mogao biti učesnik konkursa!
To još uvek nije najgore. Prava eskalacija režimskog diletantizma i okrutne demonstracije sile, pokazala je da Vlada nije bila u stanju da pravilno primeni nijedan postojeći propis.
Ali, zato je umela da imenuje neukog i u svakom pogledu pogrešnog čoveka za vršioca dužnosti zamenika direktora (a ne zamenika direktora), iako je javni konkurs još uvek otvoren, iako su propisi o tome kada se bira vršilac dužnosti (samo kada prestane funkcija prethodnom direktoru pre isteka vremena na koje je imenovan i to najduže za period od šest meseci i do raspisivanja javnog konkursa) toliko jasni da nisu potrebna bila kakva dodatna objašnjenja.
Nova direktorka civilnog vazduhoplovstva Republike Srbije, Mirjana Čizmarov, posebna je priča. Reč je o osobi koja nema potrebna znanja iz bilo koje oblasti civilnog vazduhoplovstva (nije nikada završila ili bar odslušala bilo koji kurs iz oblasti civilnog vazduhoplovstva).
Zbog njenog ranijeg ponašanja u privrednim subjektima i državnim organima u kojima je radila pre zasnivanja radnog odnosa u Direktoratu kao što su preduzeće „Dimničar", Ministarstvo saobraćaja i Privredna komora ali i njenih karakternih osobina, ona je još početkom 2004. godine, najurena iz ministarstva saobraćaja i infrastrukture od strane tadašnjeg ministra za kapitalne investicije Velimira Ilića!
Često je putovala u inostranstvo i kao član usko stručnih delegacija, i to iz onih oblasti koje nimalo nije poznavala, tako da su takva putovanja imala karakter turističkih putovanja. Na nekim od tih putovanja je iskazivala krajnje nepoštovanje prema kolegama, a njeno najblaže rečeno „slobodno ponašanje" je imalo veoma negativnog uticaja na Direktorat.
Sumnjivi sastanci koje je imala na tim putovanjima sa krajnje sumnjivim osobama (ovi podaci su potpuno pouzdani) i sasvim sigurno iznošenje onih podataka i informacija o Direktoratu koji su mogli biti i poverljive prirode, nažalost nisu sankcionisani od strane odgovornih u Direktoratu.
Prema saznanju iz potpuno pouzdanih izvora, često je koristila privilegije koje joj nisu pripadale i zloupotrebljavala je službena poznanstva sa radnih sastanaka, na koje su je pozivali generalni direktori kao rukovodioca opšteg i pravnog sektora.
Kasnije je, po osnovu tih poznanstava, za sebe, a vrlo je moguće i za druge, pribavljala znatna materijalna i nematerijalna sredstva. Na taj način je sebi obezbedila i stan po najpovoljnijim uslovima.
Uzgred, treba podsetiti da je Mirjana Čizmarov, zahvaljujući svojim neverovatnim apetitima, oštetila Direktorat civilnog vazduhoplovstva za pedeset miliona dinara, samo po osnovu iznajmljivanja poslovnog prostora.
Bez javnog tendera i bez valjanog pregovaranja, zaključila ugovor o najmu, za koji je kasnije priznala da je preplaćen i štetan za Direktorat, što je zavedeno i u zvaničnoj dokumentaciji!
Ali, kod Vučića je sve kao i kod Pape u Vatikanu: pomoliš se, platiš i gresi su ti oprošteni!
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
POGODBA: „STRUČNI TIMOVI“ I DOGOVOR O „PRIMIRJU“ IZMEĐU ADVOKATSKE KOMORE I MINISTARSTVA PRAVDE
Vest je bila neočekivana. Na drugi dan Božića “stručni timovi“ Advokatske komore Srbije i Ministarstva pravde, potpisali su, bez rasprave, već pripremljen "Sporazum stručnih timova Advokatske komore Srbije i Ministarstva pravde Republike Srbije".
Milan Glamočanin
1. Članovi Stručnih timova saglasili su s o tome da se u najskorije vreme po hitnom postupku izmene odredbe Zakona o javnom beležništvu, Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o vanparničnom postupku, Porodičnog zakona i Zakona o nasleđivanju, na način kako stoji u prilogu ovog sporazuma.
Stručni timovi su se saglasili da nije potrebno vršiti izmene Zakona o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa.
Stručni timovi su se saglasili da su dogovorene izmene napred navedenih zakona dovoljne da Stručni tim Advokatske komore Srbije predloži organima Advokatske komore Srbije da donesu odluku o prestanku protesta advokata obustavom rada i da advokatura počne da radi.
2. Članovi Stručnih timova su se sporazumeli da će Stručni timovi koje odrede Vlada i Advokatska komora Srbije, razmotriti odgovarajuće izmene Zakona o izvršenju i obezbeđenju, Zakona o državnom pravobranilaštvu i Zakona o javnim nabavkama.
3. Članovi stručnih timova su se sporazumeli da se Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći povuče iz procedure i da Advokatska komora Srbije delegira stručni tim koji će učestvovati u radu na donošenju Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći.
4. Članovi Stručnih timova su se sporazumeli da se ubuduće unapredi saradnja između Ministarstva pravde i Advokatske komore Srbije, a naročito u pogledu zakonodavne aktivnosti.
5. Sastavni deo ovog sporazuma čine dogovorene izmene odredaba Zakona o javnom beležništvu, Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o vanparničnom postupku, Porodičnog zakona i Zakona o nasleđivanju.
U ime Advokatske komore Srbije sporazum su potpisali: Jasmina Milutinović, mr Mirjana Jovanović Tomić i Tanja Arsić.
U ime Ministarstva potpisali su: Čedomir Backović, Nela Kuburović i Dejan Đurđević.
Novinaru Tabloida u Advokatskoj komori Srbije i Beograda nisu mogli 9. januara da potvrde da li će momentalno doći do prekida štrajka advokata i odustajanja od zahteva za smenom ministra pravde Nikolice Selakovića. Predstavnici advokatskih komora zaklinjali su se da bez smene gospodin Selakovića nema nikakvih pregovora sa Vučićevom Vladom.
Ipak, pregovori sa ministarstvom su nastavljeni na nivou “stručnih timova“, što je upućivalo da su vođe advokatskog štrajka izdali interese svojih kolega, kojima su, očigledno, vešto, za velike pare, manipulisali.
Časlav Amerikanac
U pregovaračkom “stručnom timu“ Ministarstva pravde bili su pomoćnik ministra Časlav Backović, pomoćnica ministra Nela Kuburović i profesor Pravnog fakulteta u Beogradu dr Dejan Đurđević, koji nema zvaničnu funkciju u ministarstvu.
Protiv pomenutog Dejana Đurđevića advokati su podneli i krivičnu prijavu, jer je bio član ispitne komisije za javnobeležnički ispit, i za ispite privatnih izvršitelja, kao i član komisije za izbor javnih beležnika, i da je, kao član organizovane kriminalne grupe doveo do najcrnje korupcije u srpskom pravosuđu, ikad izvršene u njenoj istoriji. Uzimao je novac za lažiranje ispita budućih notara, kao i za njihov izbor, a svaki notar je morao ministru pravde da preda, pre izbora, na ruke, 50.000 evra.
Pomoćnik ministra i član “stručnog tima“ Ministarstva pravde u pregovorima sa advokatima bio je i pomoćnik ministra pravde Časlav Backović. Ko je ovaj čovek?
Pomoćnik ministra, Časlav Backović, proteran je iz Sjedinjenih Američkih Država pre 2000. godine, zbog kriminalnih prestupa. Potom je došao u Sombor kod svog brata Momira, vlasnika stambene zadruge.
U Somboru se predstavljao kao stručnjak za privatizaciju, i kao takav učestvuje sa svojim drugom Boškom Čepićem, zvanim "opštinska nula", u dva konzorcijuma za kupovinu somborskih preduzeća "Somborgranit" i "Venac", nakon čega je radnicima odmah rečeno da odu gde god hoće, jer njih interesuju kvadrati, te da nisu stočari, pa ih "stoka ne interesuje", misleći na radnike.
Privatizacija uz pritiske, pretnje i fizičko nasilje od strane Backovića, izvršena 2002. poništena je 2004. a podnešene krivične prijave kod Opštinskog javnog tužioca Voje Miškova nestale su, i kod okružnog javnog tužioca Bore Kurjakova.
Bivši radnik "Somborgranita" sa nadimkom "Bonza" odgrizao je levo uho Čedomiru Backoviću u maja 2005. zato što mu je uništio preduzeće. Da bi "umirio"potencijalne konkurente"ukokani" Backović razbija poker aparate i šamara radnike, preti silovanjem sina, podmićuje Sukur Jovu iz Bečeja, a sudski postupak koji se vodi protiv njega i Boška Čepića, svojevremeno opštinskog čelnika za komasaciju, pretvorio se u…pitanja: Ko sačinjava somborski montenegro-klan, ko su i šta rade braća Momir zvani Musa i Čeda Backović, ko je, šta je radio i šta radi Boško Čepić, zvani "opštinska nula"…
Da li je moguć oporavak od "pogrešne reforme"?
Advokati su zahtevali bezuslovno da premijer smeni ministra pravde, koji se arogantno odnosio prema zahtevima srpskih advokata, vređajući advokate i njihove predstavnike, optužujući ih da ih plaćaju srpski tajkuni, da bi izbegli suđenje.
Premijer Srbije, kod koga su predstavnici advokata u štrajku tražili prijem, odlučno je odbijao svaku pomisao da ih primi na razgovor, mada su iz Brisela poručivali da nema nikakvih pregovora oko ispunjenja uslova za ulazak u EU, dok se ne reši problem srpske advokature i paralize sudova.
Da li je Vučić naredio svom ministru da od brata Dragana Dejvida Selakovića, koji posluje u SAD-u, i pod ozbiljnom je krivičnom istragom pod optužbom da je zaradio 300 miliona dolara prodajom piratskih softera, zatraži poveću količinu novca i isplati vođe adokatskih komora, od kojih su neki aktivni policijski doušnici i učesnici u sunovratu srpskog pravosuđa, koji je započela Tadićeva kamarila?
Stanjem u srpskom pravosuđu bavio se i Savet za borbu protiv korupcije. Sročena je i Dopuna drugog izveštaja o reformi pravosuđa ili izveštaj o donošenju pravosudnih zakona i posledicama koje izazivaju.
Savet za borbu protiv korupcije se bavio i donošenjem zakona po hitnom postupku i odsustvo javne rasprave kao sistemski problem.
Savet je pratio i analizirao donošenje seta pravosudnih zakona iz 2008. godine i koje su posledice iz tih zakona proizašle. Kako su posledice veoma ozbiljne za rad jedne od grana vlasti, a što nije utvrdio samo Savet već i Evropska unija i Savet Evrope, u ovom izveštaju će se Savet baviti pre svega postupkom i načinom donošenja pravosudnih zakona, njihovom sadržaju i suprotnostima sa međunarodnim standardima, Ustavom i drugim sistemskim zakonima i pripadajućim podzakonskim aktima.
Ustavom je jasno propisano da se vladavina prava ostvaruje, između ostalog, podelom vlasti, i povinovanjem vlasti Ustavu i zakonu. U Ustavu stoji i da uređenje vlasti počiva na podeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, te da se odnos tri grane vlasti zasniva na ravnoteži i međusobnoj kontroli.
Poslovnikom o radu Narodne skupštine, a na osnovu Zakona o narodnoj skupštini, propisan je poseban postupak za donošenje zakona i kao izuzetak je propisan postupak za donošenje zakona po hitnom postupku.
Uz predlog zakona ovlašćeni predlagač (svaki narodni poslanik, Vlada, skupština autonomne pokrajine ili najmanje 30.000 birača, a Zaštitnik građana i Narodna banka Srbije imaju pravo predlaganja zakona iz svoje nadležnosti) prilaže i odgovarajuće obrazloženje koje obavezno sadrži i objašnjenje osnovnih pravnih instituta i pojedinačnih rešenja, procenu finansijskih sredstava potrebnih za sprovođenje propisa te razloge za donošenje zakona po hitnom postupku ako je hitan postupak predložen. Hitni postupak je, kao što smo naveli, izuzetan i može se koristiti za donošenje zakona kojim se uređuju pitanja i odnosi nastali usled okolnosti koje nisu mogle da se predvide, a nedonošenje zakona po hitnom postupku moglo bi da prouzrokuje štetne posledice po život i zdravlje ljudi, bezbednost zemlje i rad organa i organizacija, kao i radi ispunjenja međunarodnih obaveza i usklađivanja propisa sa propisima Evropske unije.
Međutim, analizirajući rad parlamenta jasno je da je donošenje zakona po hitnom postupku postalo pravilo. U periodu 1991-2012. godine čak 865 zakona je usvojeno po hitnom postupku, što znači da je u proseku svaki drugi zakon imao oznaku „hitno". U 820 slučajeva je predlagač bila Vlada. U periodu 1991-2000. godine prosečno je usvajano 25, a u periodu 2001-2012. godine u proseku je usvajan 51 zakon po hitnom postupku.
Sadašnji saziv prednjači u broju zakona donetim po hitnom postupku, a zanimljiv je podatak da u periodu april-jun 2014. godine od 30 donetih zakona, samo jedan nije bio donet po hitnom postupku.
Ustavom je propisano da je sudska vlast nezavisna, ali sudskoj vlasti nije omogućeno da predlaže donošenje odnosno izmene i dopune zakona. Istina, Visoki savet sudstva i Državno veće tužilaca imaju mogućnosti da daju mišljenje o izmenama postojećih ili donošenju novih zakona koji uređuju položaj sudija odnosno tužilaca, organizaciju i postupanje sudova/tužilaštava, kao i drugih sistemskih zakona od značaja za sudstvo, odnosno tužilaštvo. Ali te nadležnosti su slabo sredstvo za odbranu od donošenja nekvalitetnih propisa o pravosuđu, naročito u uslovima kompromitovanog sastava Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca.
Savet za borbu protiv korupcije takođe nema mogućnost da da svoj doprinos u procesu izrade zakona, jer osim tokom oskudnih primera javne rasprave gde Savet mahom samoinicijativno učestvuje, nemamo informaciju da se određeni zakoni menjaju ili donose.
Napominjemo da kada Vlada nastupa kao ovlašćeni predlagač zakona, a u pitanju je zakon kojim se bitno menja uređenje nekog pitanja ili kojim se uređuje pitanje koje posebno zanima javnost, obavezna je javna rasprava pre nego što Vlada predloži skupštini da usvoji zakon.
Ove odredbe su predviđene Poslovnikom Vlade, ali Vlada toleriše njihovo nepoštovanje, čak i kada je reč o izuzetno bitnim sistemskim zakonima kao što je set pravosudnih zakona iz 2008. godine, i njihove kasnije izmene i dopune.
Savet je pokušao da utiče na donošenje seta pravosudnih zakona iz 2008. godine na taj način što je organizovan okrugli sto na kom je održana javna rasprava o tim zakonima. Skup je realizovan neposredno pre odlučivanja u skupštini jer ranije nije moglo zbog nepostojanja formalne javne rasprave i donošenja zakona po hitnom postupku. Javna rasprava je bila veoma posećena, bili su prisutni profesori fakulteta, predstavnici Društva sudija Srbije i advokature, te sudije i tužioci pojedinačno. Zaključak sa te rasprave je bio da javna rasprava nije uopšte sprovedena i da se set zakona mora vratiti iz skupštine na javnu raspravu, naročito zbog nejasnih odredbi o sastavu i izboru VSS i DVT, o donošenju odluke o broju sudija, o reizboru sudija i tužilaca i novoj mreži sudova i tužilaštava.
Tom prilikom Savet je upozorio na mogućnost zastoja u radu, međutim zaključci sa te javne rasprave nisu prihvaćeni i set pravosudnih zakona je donet po hitnom postupku krajem 2008. godine, a primena je počela krajem 2009. godine kada je izvršen reizbor. Tada je postalo jasno da su zakoni loši i da se tom reformom neće doći do nezavisnog, stručnog i ažurnog pravosuđa sa sudijama koji su dokazale svoj kvalitet u prethodnom periodu.
Ovaj set zakona je više puta trpeo korekcije ali još uvek nismo došli do odgovarajućeg kvaliteta, jer „što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi".
Sudstvo je veoma osetljiva grana vlasti koja kontroliše druge dve grane kroz kontrolu vladavine prava i svaka neodgovorna, nestručna i brzopleta promena propisa koji se odnose na sudstvo ali i na pravosuđe uopšte, a koju vrše druge dve grane vlasti, može da izazove zastoj u radu i neažurnost koja vodi celo pravosuđe u haos.
Savet smatra da se pravosuđe još nije potpuno oporavilo od pogrešne „reforme" i neažurnosti. I prema istraživanju javnog mnjenja „Percepcija sadržaja poglavlja 23 i 24 pregovora za pristup Srbije EU" 84% stanovništva misli da je pravosuđe neefikasno, 83% stanovništva smatra da je pravosuđe zavisno od politike i drugih interesnih grupacija, a 82% smatra da je pravosuđe pristrasno.
Zbog navedenog 71% stanovništva nema poverenja u sudove u Srbiji. Sa druge strane vlast se potrudila da ponovo donese neke zakone bez javne rasprave po hitnom postupku čime je pravosuđe konačno uvedeno u haos jer sudovi ne rade već tri meseca. Obustava rada advokata je zaključno sa oktobrom 2014. godine dovela do odlaganja 120.386 sudskih postupaka, iz kojih podataka jasno proizilazi da će ova godina biti okončana sa enormno velikim brojem nezavršenih predmeta.
Uvođenje sistema javnog beležništva
Zakon o javnom beležništvu. Savet ne ulazi u potrebu donošenja ovog zakona u ovom momentu, ali ako se tim zakonom građanima omogućava da što jednostavnije i brže ostvare svoja prava, bez većih troškova od dosadašnjih bez štete za državu onda Savet pozdravlja donošenje ovog zakona.
Zakon o javnom beležništvu ( ZJB) je usvojen 2011. godine, menjan je u 2012. i 2013. godini, i na kraju menjan je u 2014. godini po hitnom postupku. O samom kvalitetu zakona ne mora da govori Savet, jer činjenica da se zakon menja tri puta pre primene jasno ukazuje da je vlast isti upodobljavala budućim notarima zbog kojih je notarijat i počeo da radi pre nego što su se stekli uslovi za to.
Ne samo da je menjan i upodobljavan zakon, već je došlo i do promene sastava dotadašnje komisije za polaganje javnobeležničkog ispita kao i do izmene Pravilnika o javnobeležničkom ispitu na taj način što je znatno ublaženo pravilo o prolaznosti i ocenama kandidata. Pre ovog ublažavanja komisija je bila veoma ozbiljna i tražila je kvalitet tako da je prolaznost bila mala i kandidati su polagali sa mnogo nižim ocenama.
Na osnovu izmenjenog Pravilnika i sa novim sastavom komisije došlo je do mnogo veće prolaznosti kandidata sa visokim ocenama. Pre izmena pravilnika, uslov za prolaznost na ispitu bio je da kandidat dobije sve prolazne ocene (kandidat ne bi položio ako bi dobio makar jednu negativnu ocenu), dok je nakon izmene prolazio svaki kandidat koji nije dobio negativne ocene od većine članova komisije.
Prema mišljenju Saveta (kao i kod reizbora sudija) i kod izbora notara postoji mogućnost da za izbor nije bio presudan kvalitet nego pripadnosti koje nemaju veze sa kvalitetom, a moguća je i sprega u korupciji.
Izbor, imenovanje i početak rada javnih beležnika
Ministarstvo je raspisalo konkurs za imenovanje javnih beležnika u kom je kandidatima omogućeno da konkurišu isključivo u jedinici lokalne samouprave gde kandidat ima prebivalište. Potpuno je nelogično za imenovanje javnih beležnika odrediti selektivne uslove kada je zakon predviđao i mogućnost da kandidati konkurišu u svim jedinicama lokalne samouprave. Ishod je da se za pojedine jedinice lokalne samouprave niko nije prijavio i da tu sada nema notara.
Ministar je imenovao komisiju koja će mu predložiti prvih 100 kandidata za javne beležnike (u daljem tekstu: izborna komisija) u tročlanom sastavu gde je jedan član izborne komisije takođe član ispitne komisije.
Izborna komisija je morala da radi u skladu sa Zakonom o javnom beležništvu, ali je u pojedinim delovima svog rada postupala suprotno ZJB. Naime, ZJB-om je propisano da će se pri izboru između više kandidata uzeti u obzir njihov uspeh na pravosudnom ispitu i javnobeležničkom ispitu, vrsta pravnih poslova na kojima su radili, kao i rezultati koje su postigli na radu, ali bez utvrđenih merila za primenu navedenih kriterijuma. Kriterijumi nisu utvrđeni ni podzakonskim aktom. Pod takvim okolnostima izborna komisija je citiranu odredbu kreativno tumačila i stvorila sopstveni sistem bodovanja gde su korišćeni zakonski ali i kriterijumi formirani od strane komisije bez ikakvog pravnog osnova.
Ispitna komisija je sebi dopustila i da kao kriterijum ceni spremnost kandidata da obezbedi prostorije i opremu (što po zakonu ne može biti smatrano kriterijumom već obaveznim uslovom za šta kandidat prilaže dokaz o obezbeđenju prostorija i opreme, odnosno dokaz o posedovanju novčanih sredstava za tu namenu), te umeće argumentovanja odnosno obrazlaganja zašto želi da bude javni beležnik i da li je spreman da blagovremeno nabavi potrebnu prostoriju i opremu.
Na utisak izborne komisije su uticali i razlozi zbog kojih su kandidati spremni da odustanu od svoje dosadašnje karijere, pa su tako privatni izvršitelji negativno ocenjivani jer odustaju od važnog pravničkog posla, pri tom finansijski vrlo unosnog, nakon samo par godina rada.
Kada uzmemo u obzir da je nakon izmena Pravilnika o javnobeležničkom ispitu i promene sastava ispitne komisije znatno povećana prolaznost na ispitu kao i prosečna ocena kandidata, te da je izborna komisija favorizovala kandidate sa boljom ocenom na javnobeležničkom ispitu i da je sebi propisala diskreciono pravo da ličnim utiskom učestvuje u oceni sa 11% od ukupnog broja bodova, zaključujemo da je izbor prvih 100 javnih beležnika kompromitovan.
Na osnovu ovakvog rada izborne komisije, ministru je predloženo imenovanje 93 javna beležnika.
Primena zakona je odlagana kako bi se kvalitetno započelo sa radom sistema javnog beležništva, ali sistem javnog beležništva ipak nije adekvatno uveden. Javni beležnici su izabrani 1. 8. 2014. godine, a započeli su rad već 1. 9. 2014. godine.
Izabrano je 93, umesto 100 javnih beležnika kako propisuje ZJB, a tih 93 javna beležnika su osnovali Javnobeležničku komoru suprotno ZJB koji jasno zahteva 100 imenovanih beležnika za osnivanje Komore.
Postavlja se pitanje da li su svi uspeli za vreme od imenovanja do dana početka rada da obezbede prostorije i opremu, kao i da se osiguraju od odgovornosti, na šta ih Zakon obavezuje. Ni Ministarstvo to nije moglo da proveri.
Naročito kada se uzme u obzir da nisu usvojene odredbe iz Predloga Pravilnika o uslovima za obavljanje javnobeležničke delatnosti, koji je izradila radna grupa za izradu Zakona, a koje su predviđale komisijsku kontrolu ispunjenosti uslova, a koja bi trebala da se vrši pre započinjanja sa radom javnobeležničke kancelarije. Adekvatna kontrola još uvek nije obezbeđena.
Ministarstvo pravde nije sarađivalo sa Savetom tokom prikupljanja navedenih informacija zbog čega je Savet izjavio žalbu Povereniku, međutim do dana usvajanja ovog izveštaja Ministarstvo nije dostavilo informacije.
Savet za borbu protiv korupcije je detaljno opisao haos u srpskom pravosuđu i zakonodavstvu.
I pored toga, “stručni timovi“ su postigli dogovor o “primirju“. Koliko je koštalo uspostavljanje primirja, opisaćemo u sledećem broju.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
U SRBIJI DRŽAVA MORA BAŠ U SVE DA SE MEŠA; ČUVARI NARODA ILI DEMONSTRACIJA SILE!??
U ličnom obezbeđenju Patrijarha Irineja u svakoj smeni učestvuje pet pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova. I veliki broj episkopa je, takođe, pod zaštitom srpske policije. Pripadnike MUP-a plaćaju svi građani Srbije, pa bi bilo logično da im se objasni koga slušaju pripadnici tog ministarstva – resornog ministra ili crkvene verodostojnike. Ako slušaju ministra, onda ne bi bilo loše saznati kako to Nebojša Stefanović ima pravo da određuje ko će ulaziti u crkvu. A, ako slušaju crkvene vlasti, onda je pitanje zašto ih plaćamo iz budžeta. Izgleda da je neko u Srpskoj pravoslavnoj crkvi toliko uticajan da može da komanduje i policijom i toliko bahat da određuje ko će i zašto da uđe u crkvu.
I. Milanović
Više se ne zna da li je država crkvena ili je crkva državna. Raščinjavanje i hapšenje monaha Antonija i prebijanje Dejana Nestorovića pred očima patrijarha i episkopa, rečito govori o duhovnom sumraku u SPC i diktaturi u državi.
Monah Antonije (Davidović) svojevremeno je raščinjen jer je ostao verni sledbenik takođe raščinjenog vladike Artemija. Taj unutarcrkveni spor koji trebaju da rešavaju nadležne institucije Srpske pravoslavne crkve, neko je planski pretvorio u spor u koji su upleteni državni organi. U Srbiji, po svemu sudeći, država mora u sve da se meša.
Da bi bilo jasnije šta se dešava, treba reći da je Monah Antonije bio organizator krsnog hoda – litije, koja je 27. septembra trebalo da ide od Saborne crkve u Beogradu do zgrade Vlade u Nemanjinoj ulici. Skup je uredno bio prijavljen u policijskoj stanici Stari Grad, koja je mesno nadležna i koja ga nije zabranila.
Monah Antonije je dobro poznat ne samo po svom protivljenju nekim dešavanjima u SPC-u, već i kao protivnik gej parade koja je bila zakazana i održana dan kasnije, 28. septembra. Sloboda govora nije jednosmerna ulica, ali ni to ne važi u Srbiji. Litija je bila odobrena, isto kao i gej parada, ali je monah Antonije bio nepoželjan ispred zgrade Patrijaršije i Saborne crkve, pa je zato i skup, faktički, onemogućen.
Zbog toga su pripadnici Protivterorističke jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova uhapsili monaha Antonija Davidovića, još na samom početku mirnog i dozvoljenog skupa. Uhapsili su samo njega, a ostale učesnike nisu dirali, što pokazuje da je jedino monah Antonije bio sporan.
Samo hapšenje (koje su prisutni u prvom trenutku shvatili kao otmicu, jer pripadnici PTJ-a nisu bili uniformisani, nisu se ni legitimisali, a preko lica su navukli vunene kape) izveo je Predrag Maćešić, nekadašnji pripadnik JSO, a sada PTJ, poreklom iz sela Krnjak u Krajini, ali je on bio puki izvršilac, jer je naređenje stiglo sa daleko višeg nivoa. Oko ponoći istog dana prekršajni sudija je oslobodio monaha Antonija.
Srpska pravoslavna crkva ima ne samo snažan upliv u državna posla, već uživa i državnu oružanu zaštitu. Neko u SPC je toliko iznad i izvan svih zakona, da čak daje sebi za pravo da određuje ne samo ko će da bude na ulici ispred Patrijaršije, već i ko sme da uđe u crkvu.
U isto vreme kada su privodili monaha Antonija u Beogradu, u Novom Sadu pripadnici ličnog obezbeđenja patrijarha Irineja i članova Svetog Sinoda prebili su Dejana Nestorovića na ulazu u tamošnju Sabornu crkvu. Saradnik „Tabloida" Đorđe Višekruna, koji je bio očevidac ovog događaja, tvrdi da je litiji koja je održana u organizaciji SPC-a prisustvovalo pedesetak bezbednjaka. Skoro da ih je bilo koliko i vernika. U prvom momentu je izgledalo da su oni iz nekog privatnog preduzeća, ali će se ubrzo videti da su radnici MUP-a.
Kada je Dejan Nestorović krenuo za litijom u Sabornu crkvu, na njega je skočilo pet-šest članova obezbeđenja i počelo da ga besomučno tuče. Sve se odigravalo na desetak metara od Patrijarha i sveštenika, od kojih su se neki na trenutak okrenuli, pogledali nemilu scenu, a zatim skrenuli pogled i nastavili dalje, kao da se ništa ne dešava.
Nestorović je nekoliko dana ranije na jednoj televiziji iz BiH pričao o duplom moralu koji vlada u vrhu SPC-a. Posle toga su stizali anonimni preteći pozivi njemu i njegovom ocu koje je on prijavio policiji. Ni na kraj pameti mu nije bilo da će neko pokušati da ga spreči da uđe u crkvu i to u prisustvu samog Patrijarha, jer crkva nije Patrijarhova niti sveštenikova imovina, već dom Gospodnji. Bar tako smatraju vernici.
Ubrzo je ispred Saborne crkve u Novom Sadu stigla pozvana patrola policije koja je uzela izjave od Nestorovića i nekolicine očevidaca. Skrenuta im je pažnja i na činjenicu da je kamera sa obližnje prodavnice sve snimila, ali snimak policiju nije interesovao. Nije ih interesovalo ni ko su počinioci batinanja koji su i dalje mirno stajali ispred ulaza u crkvu, jer su dobro znali da su i oni službena lica.
U ličnom obezbeđenju Patrijarha Irineja u svakoj smeni učestvuje pet pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova. I veliki broj episkopa je, takođe, pod zaštitom srpske policije.
Pripadnike MUP-a plaćaju svi građani Srbije, pa bi bilo logično da im se objasni koga slušaju pripadnici tog ministarstva – resornog ministra ili crkvene verodostojnike. Ako slušaju ministra, onda ne bi bilo loše saznati kako to Nebojša Stefanović ima pravo da određuje ko će ulaziti u crkvu. A ako slušaju crkvene vlasti, onda je pitanje zašto ih plaćamo iz budžeta.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije