Архива
KAŽNJIVA NEPOSLUŠNOST: I SAMA POMISAO NA POLITIČKU SAMOSTALNOST I NEUTRALNOST DRŽAVE A BEZ UTICAJA AMERIKE I NATO, OPASNA!!!
Ideja da Evropa bude nezavisna od stranih centara moći je stara koliko i ideja ujedinjene Evrope. „Treći put", odnosno ista distanca prema Vašingtonu i Moskvi dugo su zastupali veliki evropski državnici. Neke od njih ovo je koštalo političke karijere, a drugi su izgubili živote. Multinacionalne kompanije koje vladaju svetom ne praštaju.
Bernardo Vitulano (dopisnik iz Rima)
Šarl De Gol , nekadašnji francuski predsednik, bio je jedan od najglasnijih zagovornika „Trećeg puta" Evrope, odnosno saradnje ne samo sa Vašingtonom, već i sa Moskvom. U slučaju rata sovjetske trupe su u to vreme mogle za 72 sata da izbiju na Rajnu i Francuska bi treći put u 20. veku bila na prvoj liniji fronta. Da bi se to izbeglo De Gol je težio saradnji, a ne konfrontaciji sa Kremljom.
Iako formalno članica NATO pakta Francuska nije bila uključena u njegovu komandnu strukturu, već bi u slučaju rata samostalno delovala. Drugi korak koji je De Gol hteo da povuče u pravcu „Trećeg puta" bilo je ekonomsko osamostaljenje Francuske od Sjedinjenih Američkih Država.
Posleratna svetska privredna obnova zasnivala se na monetarnom dogovoru iz Breton-Vudsa kojim je regulisano da se međudržavne finansijske transakcije odvijaju u američkim dolarima, a da dolar bude vezan za zlato po uvek istom kursu.
Teoretski je to značilo i da svako u svakom trenutku može svoje dolare da zameni za unapred određenu količinu zlata. Garant plaćanja bila bi američka Centralna banka – Fed .
Kako bi ojačao francuski franak i od njega učinio međunarodno sredstvo plaćanja De Gol je želeo da mu da zlatnu podlogu i zatražio je od Fed-a da mu u zlatu isplati francuske dolarske rezerve.
Još dok su trajali pregovori u Francuskoj su u leto 1968. izbili masovni studentski nemiri koji su zemlju uveli u političku krizu i konačno rezultirali De Golovom ostavkom 1969. godine. Njegov naslednik nije više insistirao na konverziji dolara u zlato, a vremenom je i De Golova ideja „Trećeg puta" zaboravljena u Francuskoj.
Da nemiri iz leta 1968. nisu bili spontani, već organizovani iz istih centara koji su decenijama kasnije pokrenuli različite „obojene" revolucije i arapska proleća, vidi se po sudbini jednog od organizatora protesta, tada mladog studenta Danijela Kon Bendita, koji je posle uspešno obavljenog posla emigrirao u Zapadnu Nemačku i tamo dobio politički azil zbog navodnih progona u Francuskoj.
Krajem sedamdesetih godina prošlog veka u SR Nemačkoj se pojavio antiratni pokret mladih „Zeleni" koji se borio za izlazak iz NATO pakta i vojnu neutralnost Nemačke. Njihovi aktivisti su blokirali američke vojne baze kako u njima ne bi bili stacionirani raketni sistemi „Peršing" i uzvikivali: „Bolje peting, nego peršing".
Pokret je ubrzo prerastao u političku stranku koja je ušla i u savezni nemački parlament, Bundestag, kao i u brojne lokalne skupštine. Jedan od osnivača bio je i Kon Bendit.
Nesporni lideri i glavni ideolozi „Zelenih" bili su Petra Keli i general u penziji Gert Bastijan koji su insistirali na vojnoj neutralnosti Nemačke i ekvidistanci prema Vašingtonu i Moskvi.
Padom Berlinskog zida dobili su dodatni vetar u jedra, jer ako nema više Varšavskog pakta nema ni potrebe da opstane NATO. Bili su i suviše omiljeni u članstvu i među biračima „Zelenih" da bi bili smenjeni.
U oktobru 1992. njihova beživotna tela su pronađena u kući u kojoj su zajedno živeli. Zvanična istraga je brzo završena zaključkom kako su njih dvoje u trenucima duboke depresije počinili zajedničko samoubistvo. (`ajde!!!?????)
Zašto bi neko ko je i privatno i politički uspešan i čija je karijera u usponu upao u tako tešku depresiju, nikada nije objašnjeno. Dosije je zatvoren i arhiviran, a ni novo rukovodstvo „Zelenih" nije insistiralo na nastavku istrage.
Nove rukovodioce je doveo Kon Bendit, siva eminencija stranke. Po njegovoj preporuci na vodeće pozicije su došli takozvani realosi (članovi stranke koji su bili spremni na političke kompromise) na čelu sa Joškom Fišerom.
Vojna neutralnost i „Treći put" su odmah zaboravljeni, a nemačka vlada u kojoj je Fišer bio vicekancelar donela je tumačenje ustava po kome Bundeswer (nemačka vojska) sme da interveniše bilo gde u svetu u okviru NATO pakta, pa i bez mandata Ujedinjenih nacija. Nemačka je tako bila u mogućnosti da 1999. učestvuje u bombardovanju Jugoslavije.
Velike komunističke partije Zapadne Evrope rano su se distancirale od staljinistističkog modela realnog socijalizma koji je bio na snazi u tadašnjem Sovjetskom Savezu, tako da je „Treći put" (ni Moskva, ni Vašington) za njih bio prirodna odluka.
Komunistička partija Italije (KPI) postala je krajem šezdesetih godina prošlog veka najsnažnija stranka u italijanskom parlamentu. Početkom sedamdesetih je Bela kuća jasno i javno upozorila Italiju da neće tolerisati vladu u kojoj učestvuje i KPI.
Posle krvavog puča u Čileu 1973. i ubistva legalno izabranog komunističkog predsednika ova upozorenja su u Rimu ozbiljno shvaćena i formirane su vlade nacionalnog jedinstva bez učešće KPI u njima.
Lider najjače građanske stranke, konzervativne Demohrišćanske partije (DC) bio je tada Aldo Moro koji se ideološki od vođe KPI Enrikea Berlinguera razlikovao po mnogim pitanjima, osim po posvećenosti „Trećem putu". Ovo kod njih dvojice nije bila samo jedna od ideja, već uslov svih uslova da se izbegne Treći svetski rat, nuklearni holokaust i nestanak ne samo Italije, već i cele Zapadne Evrope.
Do kraja sedamdesetih godina saradnja Moroa i Berlinguera je jačala i postignut je dogovor da KPI uzme i zvanično učešće u vladi sa kojom je po najvažnijim pitanjima ionako tajno sarađivala. Već bi sam čin ulaska KPI u vladu bio akt otvorene neposlušnosti prema Vašingtonu i promocija početka primene „Trećeg puta".
U proleće 1978. je Moro otet, a zatim ubijen. Istraga je utvrdila da su izvršioci bili pripadnici ultra-levičarske terorističke organizacije „Crvene brigade" , ali i to da oni nisu otmicu mogli da organizuju bez logističke podrške zvaničnih tajnih službi. Ko je i kako pomogao Crvenim brigadama nikada nije zvanično obelodanjeno.
Berlinguer je sam nastavio borbu za italijanski „Treći put". Harizmatičan i odlučan on je uspeo ponovo oko KPI da okupi stranke, pokrete i pojedince iste ideje kako iz Italije, tako i iz inostranstva.
Tokom predizborne kampanje 1984. iznenada je doživeo moždani udar od koga je umro. Njegova smrt je u mnogome podsećala na misterioznu smrt pape Jovana Pavla I, 1978. godine.
KPI posle Berlinguera nije odustajala od „Trećeg puta", ali je politički razvoj u Italiji i svetu ovu stranku brzo gurnuo u rasulo. Danas u italijanskom parlamentu sedi jedna mala partija sastavljena od nekadašnjih pripadnika desnog krila KPI i levog krila DC koji su se okupili oko ideje „Trećeg puta", ali niti imaju političkog uticaja da to sprovedu, niti su i sami previše zagrejani za zaostavštinu Berlinguera i Moroa.
Poslednji političar na vlasti u Italiji koji je odlučio da ide „Trećim putem", iako ne iz ideoloških već iz pragmatičnih razloga (to mu je donosilo više glasova) bio je Silvio Berluskoni . On nije javno promovisao „Treći put", ali je činio sve da do njega dođe.
Još početkom ovog veka on je sklopio energetski sporazum sa Rusijom koji je predviđao snabdevanje Italije ruskim gasom i naftom po povlašćenim uslovima. „Južni tok" je bio deo tog sporazuma, zbog čega je projekat naišao na veliki otpor kako u Briselu, tako i u Vašingtonu.
Posle sporazuma sa Putinom, Berluskoni je potpisao istorijski ugovor sa Moamerom el Gadafijem koji je predviđao izgradnju naftovoda i gasovoda ispod Sredozemnog mora koji bi povezivao Libiju i Italiju.
Pomoću ova dva sporazuma Italija bi stekla punu energentsku nezavisnost, što bi vremenom vodilo i u političku nezavisnost od diktata iz stranih prestonica. Zbog toga je protiv Berluskonija pokrenuta dobro organizovana kampanja koja ga je u medijima optuživala za razvrat. U javnost su iznošeni snimci sa privatnih orgijanja italijanskog premijera i njegova politička karijera je doživela krah.
Isto je prošao i francuski političar Dominik Štros Kan koji je još kao direktor Međunarodnog monetarnog fonda došao do istog zaključka kao i De Gol da bez finansijske nezavisnosti nema ni političke nezavisnosti.
Najveći broj akcija velikih evropskih kompanija nalazi se u stranim rukama. Između 60 i 70 odsto akcija nemačkih industrijskih giganata (Mercedes, VW, Simens, Krup…) u posedu je fondova koji imaju nominalno sedište u nekom poreskom raju, ali čiji pravi vlasnici, kako je sa mesta prvog čoveka MMF-a utvrdio Štros Kan, sede u Njujorku ili Londonu. Ista je situacija i u ostalim zemljama EU.
Zbog toga se Štros Kan zalagao za vraćanje Centralne banke Evrope u ruke nacionalnih vlada članica kako bi se stvorila protivteža MMF–u koji je u rukama Amerikanaca i njihovih satelita, kao što je Velika Britanija, i od prekookeanskih investitora otkupile evropske akcije. Njemu je zato montiran slučaj navodnog silovanja čime se završila njegova politička karijera.
Velike italijanske stranke zato danas dobro paze da ne upadnu u zamku u koju su upali Berluskoni ili Štros Kan. Nekadašnji saveznik Berluskonija, pokret Lega Nord, ograničava se na zahteve za većom regionalizacijom Italije i EU, a stranka „Pet zvezdica", bez koje nema stabilne većine u oba doma italijanskog parlamenta, zadovoljava se blagim zahtevima za izlazak Italije iz evro zone, ali ne i iz EU niti pominje „Treći put". Niko od političara ne želi da bude otet i ubijen kao Moro, niti da izvrši „samoubistvo" u prisustvu vlasti kao Kelijeva i Bastijan.
A 1. Da je Siriza istrajala…
Glavni distributer energenata za EU je Nemačka koja je uspela da stopira „Južni tok", ali zato proširuje kapacitete „Severnog toka" koji direktno spaja nju i Rusiju. Berlin je i najvažniji garant nesmetanog protoka ruskog gasa preko Ukrajine. Zbog toga Nemačka može ostalim zemljama EU da diktira kako da se ponašaju.
Grčka kriza je deo scenarija dalje dominacije Berlina i Vašingtona u Evropi. Dok mediji pišu o tome kako su najvrednije aerodrome u Grčkoj, koje je vlada u Atini po sporazumu sa Trojkom (MMF, EU i Centralna banka Evrope) morala da privatizuje, kupljeni od strane jedne nemačke kompanije, zanemaruje se pravi razlog kolonizacije Grčke.
Ispod teritorijalnih voda Grčke u Egejskom moru nalaze se najveće otkrivene zalihe prirodnog gasa i nafte u Zapadnoj Evropi. Da je Siriza istrajala u svojim naporima izlaska iz evro zone i početka „Trećeg puta", ovo neizmerno bogatstvo bi pripalo grčkom narodu i omogućilo otplatu grčkih dugova. Multinacionalne kompanije bi ostale kratkih rukava.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ENGLESKI LICEMERI: HRIŠĆANSKA LJUBAV I ČOVEČNOST „NAJOBRAZOVANIJEG“ NARODA
Englezi su inače poznati kao „baš kredibilan“ predlagač rezolucije, znajući da oni i sada ubiraju poreze od svojih bivših kolonija, (Australije, Novog Zelanda, Folklanda, Indije…), kao i činjenicu da su neizostavni učesnici u ratnim zbivanjima na teritorijama drugih država koje su više stotina kilometara udaljeni od njihove, zato što im je uvek draže da gledaju kako se lije tuđa krv ljudi tih zemalja…
Podsetićermo samo na jedan delić njihove krvave aktivnosti na teritorijama koje su brutalno osvajali, a kroz reči našeg starog istoričara Miloša S. Milojevića, u odlomku iz njegovog dela „Odlomci istorije Srba i srpskih-jugoslovenskih-zemalja u Austriji i Turskoj“, Beograd 1872, na samom početku piše:
“ 2) Preseljavanje i proganjanje raznih naroda, kao što vidimo da se to još i danas čini. Primera imamo u Engleskoj kao najobrazovanijoj evropskoj državi, pa šta da kažemo za ostale.
Među mnogim i užasnim primerima, da navedemo samo ove: godine 1803. prve naseobine engleske, koje su se sastojale od prestupnika i vojnika, pojavile su se u Tasmaniji, u kojoj za 27 godina celo ostrvo od njih zauzeto, a starosedeoci gotovo svi istrebljeni i potamanjeni.
I ovo je malo za obrazovane Engleze. Da bi što pre postigli svoj cilj, to jest, da bi nestalo starosedelaca, oni objave opsadno stanje nesretnog ostrva, i svaki sedmi Englez pođe da utamani nesrećne narode ostrva.
Nije dugo trajalo i žitelji, starosedeoci, bili su skoro svi utamanjeni i pobijeni, a zarobljene najpre prevezu na ostrvo Grath Island, potom Jreanders. Od ovog nesretnog naroda 1835. ostalo je bilo svega dvestadeset duša, 1838. godine osamdeset dvoje, a 1844. samo četrdeset četiri.
Tako je bilo svuda i na svakom mestu, a biva još i danas.Tako je na Otajitami, pri dolasku Evropejaca, a bilo preko sto hiljada duša, a sada in nema ni punih sedam hiljada.
Tako se, na sednici donjeg doma, održanoj 13. marta 1802. u Engleskoj povede reč o Novoj Zelandiji, u kojoj je tada bilo pedeset hiljada nastanjenih Engleza i sedamdeset hiljada starosedelaca, koje je sedam hiljada vojnika moralo, po nalogu vlasti, da brani, da ih došljaci Englezi ne utamane.
Na vojnike ove države dato je preko 700.000 funti sterlinga ili naših novaca oko 1.400.000 dukata cesarskih. Tada je Forteska, ministrov pomoćnik, branio to pitanje: da i dalje vojska tamo ostane, da je to nužno, da im sleduje i taj izdatak na vojsku, ne stoga:„da ova zaštiti naseljene tu Engleze od starosedioca; nego starosedeoce od uljeza Engleza, da ih ovi ne bi sve do poslednjeg čoveka utamanili!“
Englez Robak odgovori ovome: „Što pre Englezi iskorene Maore – starosedeoce – to je bolje?!!!“ Evo ti hrišćanske ljubavi i čovečnosti u najobrazovanijeg naroda!“ (…)
Dokle se sada i u ovo vreme sa tim dolazi imamo primera svuda i na svakom mestu pa da i ne pomenemo žestoku i nečovečnu rasu germansku u vidu Engleza, koja od 8.175.124. Iraca u 1841. godini, za 20 godina ili do 1861. učini samo 5.792.035 duša, a u Indiji u Orisu 1866. godine satre za jednu godinu svojom špekulaciom preko 2.000.000 duša, kao što tvrde Kerije, Tekarej i drugi socijalisti anglo američkih i ostalih naroda.
Kad se tako radi danas u XIX veku po Hristu, i to od najobrazovanijeg i najprosvećenijeg naroda, pa još sa sopstvenom i rođenom braćom, a da šta je bilo jedno tri četiri hiljade godina pre Hrista i posle ovoga da srednjih vekova, i sa svojima, a naročito tuđima, – to samo jedan Bog, i večna pravda znaju.“
Zato što smo mnogo lekcija iz istorije preskočili da naučimo , zaborav i izdaja će uništiti Srbe i Srbiju, na žalost…!!!!!!
©Geto Srbija
STEČAJ PREDUZEĆA U NIŠU KAO VID RAZDUŽIVANJA DRŽAVE!!!
U stečaj odlazi veliki broj preduzeća u Nišu. Između ostalih i „MIN Holding" i „MIN Vagonka", kao i većina preduzeća iz sastava niške „Elektro-industrije": „Elektronske cevi", „Sastavni delovi", „Aparati za domaćinstvo", „Industrijska elektronika", „TV tehnika", „EI Spin", „Čegar", „Komponente", „Računari", „EI Komerc" i „EI Beokom". U Nišu već hiljade građana nemaju od čega da žive, a uskoro će im se pridružiti i radnici preduzeća koje je država nedavno gurnula u stečaj. Sa druge strane, pojedine funkcionere Srpske napredne stranke u ovom gradu brine samo šta će novinari o njima da napišu.
M. Hadžić
Još sredinom januara poslovodstvo niške fabrike „MIN Lokomotiva" iz poslovnog kompleksa „MIN Holding" slavodobitno su objavili vest da su ugovorili posao vredan pet miliona evra sa Železnicom Makedonije. Prema rečima Slavka Raičevića, direktora preduzeća, posao je dobijen tek pošto je Republika Srbija dala garanciju na 100.000 evra, a Ministarstvo privrede na još 240.000 evra.
Početkom februara sve je iznenadila vest da je „MIN Lokomotiva" u grupi preduzeća iz niškog kraja koja idu u stečaj. Preduzeće, osnovano kao „Železnička radionica" još 1884. godine, bilo je jednom već neuspešno privatizovano, a danas zapošljava 240 radnika.
Još uvek nije poznato zbog čega je posle izdavanja garancija na ukupno 340.000 evra Vlada odustala od posla vrednog pet miliona evra ili je isti namenjen nekom drugom preduzeću čiji su vlasnici bliži džepovima republičkih funkcionera?
Nekadašnji značajni industrijski basen Srbije, Niš će uskoro ostati potpuno bez preduzeća, a radnici će živeti samo od obećanja vlasti da će uskoro biti bolje.
Naime, u stečaj odlaze „MIN Holding" i „MIN Vagonka", kao i većina preduzeća iz sastava niške „Elektro-industrije": „Elektronske cevi", „Sastavni delovi", „Aparati za domaćinstvo", „Industrijska elektronika", „TV tehnika", „EI Spin", „Čegar", „Komponente", „Računari", „EI Komerc" i „EI Beokom".
Ali, za razliku od hiljada svojih sugrađana, funkcioner Srpske napredne stranke, Nenad Stanković ne mora da brine za svoju budućnost niti da li će njegova porodica imati za hleb.
Trenutno je zamenik predsednika Skupštine grada Niša, kao i zamenik direktora JKP Direkcije za javni prevoz Niša. Kao zamenik direktora mesečno zarađuje 100.000 dinara, dok kao zamenik predsednika Skupštine navodno ne zarađuje ništa.
Da li su ovi podaci, koje je objavila Agencija za borbu protiv korupcije, tačni ne može sa sigurnošću da se kaže. Stanković je od 2010. godine bio i pomoćnik predsednika Opštine Svrljig, ali ta funkcija nije prijavljena Agenciji.
Predsednica Opštine Jelena Trifunović (Ujedinjena seljačka stranka) saopštila je kako je, navodno, 15. decembra smenila svog pomoćnika. Javnosti, međutim, nije želela da saopšti razloge za smenu, kao ni koliko je Stanković zarađivao dok je bio na položaju.
Koliko još plaćenih ili neplaćenih funkcija Stanković ima? Očigledno je on još jedan od onih naprednjaka koji izigravaju zakon i svoju obavezu da Agenciji za borbu protiv korupcije prijave svu imovinu, sve prihode i sve funkcije.
Iako ne poštuje zakon, Stanković, bar do sada nije bio siledžija, ali to jeste sin Milijane Marinković, koja je na izborima 2012. godine bila na trećem mestu lokalne liste Srpske napredne stranke, kao najbolje pozicionirana žena, a danas je odbornica u Skupštini Leskovca.
Njen sin Miodrag Marinković je 30. decembra 2014. Draganu Marinkoviću, dopisniku jednog niškog elektronskog medija, preko Fejsbuka uputio poruku: „…takvi ste vi nepismeni novinarčići koji se pozivate da dobijete status službenog lica. Dao bih ti ja metak, govno posrano nepismeno!"
Reagujući na ovo, Dragan i njegova redakcija su se obratili Osnovnom javnom tužilaštvu u Leskovcu koji je prvo pogrešno kvalifikovalo delo, a zatim odustalo od podizanja optužnice pod izgovorom da, navodno, ne postoji krivično delo?! Po mišljenju tužilaštva, pretnja ubistvom nije krivično delo ili to nije krivično delo kada to učini visoki funkcioner SNS-a ili njegov najbliži srodnik.
Zabrinuta majka i bahata funkcionerka, Milijana Marinković, odmah je ustala u zaštitu i sina i tužioca, pa je rekla kako je Miodragova poruka jedan nesporazum, jer on nije znao da se obraća novinaru. Tako ispada da pretnje odbornička SNS upućene običnim građanima, koji nisu novinari, nisu kažnjive. Zabrinjavajuće je u kakvoj zemlji živimo i kakve ličnosti poremećene psihe je vode.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ŽELEZARA SMEDEREVO: PUNJENJE RUPE BEZ DNA I PRODAJA KAO DOBRO IZREŽIRANA FARSA
Belosvetski mešetari se koriste logikom – „zašto nešto jeftino kupiti, ako možeš isto to besplatno da dobiješ". Železara u Smederevu neće biti prodata nikome, jer niko nije ozbiljno ni hteo da je kupi, već poklonjena potpunom poslovnom anonimcu, koga režimski mediji pokušavaju da predstave kao velikog svetskog trgovca gvožđem i čelikom. Radi se, u stvari, o čoveku koji ima registrovanu firmu za pružanje usluga masaže i sanitarno-keramičarske radove, ali najviše iskustva poseduje u trgovini nekretninama.
Igor Milanović
Smederevska železara nikako da bude prodata, kao da je ukleta. Još dok su trajali poslednji pregovori sa američkom kompanijom Esmark premijer Aleksandar Vučić je u javnosti nagovestio kako ima plan B, za slučaj neuspeha privatizacije. Na početku tendera, međutim, Vučić je više puta ponovio kako je upravo ta američka kompanija njegov favorit. Šta se desilo u međuvremenu?
Cela navodna prodaja je dobro izrežirana farsa kojom je javnost trebalo da bude ubeđena kako Vlada Srbije čini sve što može da reši problem Železare, dok se iza kulisa odvija jedna od najvećih prevara u srpskoj istoriji.
Anonimni, ali dobro obavešteni izvori iz Vlade poslednjih dana medije zatrpavaju informacijama o „planu B", odnosno o dovođenju tima menadžera iz inostranstva, koji bi Železaru trebalo da postave na zdrave noge. Radi se o jednom glavnom menadžeru sa 12 pomoćnika, od kojih će svaki biti zadužen za posebnu oblast.
Kao jedini konkretni kandidat za poziciju glavnog menadžera spominje se Peter Kamaras, vlasnik i direktor slovačkog preduzeća Pikaro s.r.o. prijavljenog na adresi Bellova 3, 04001 Košice (Češka republika).
Ova vest je, moguće, novost za slabo obaveštenu srpsku javnost, ali se Kamaras kao buduća važna ličnost u Železari već oko dva meseca spominje na stručnim forumima na internetu. Očigledno je da je dogovor već pao.
Kako bi javnost ubedili u to da je u poslovnom svetu gotovo nepoznati slovački biznismen idealno rešenje za Železaru, anonimni vladini izvori tvrde da je Pikaro planirao da zajedno sa Esmarkom preuzme smederevsku čeličanu.
Po tim izvorima Pikaro je trebalo da vodi nabavku sirovina, pa kada je odustao od posla sa Esmarkom, srpska Vlada je, navodno, tražila dodatne garancije od Amerikanaca, plašeći se da će oni Železaru preuzeti samo da bi potrošili zalihe sirovina vredne oko 170 miliona evra, i da će zatim napustiti Srbiju. Po tome ispada da Vlada ne veruje Esmarku, ali veruje Pikarou.
Pikaro je osnovan 13. septembra 2006. godine u Košicama, u ulici koja se nalazi u susedstvu dela grada slikovitog naziva „Džungla". Osnivački kapital je iznosio 6.639 evra, a preduzeće je u 2014. ostvarilo promet od oko 70.000 evra i zapošljava četiri radnika (poređenja radi: Železara koju Karamas treba da vodi ima 5.191 radnika?!).
O Peteru Kamarasu se veoma malo zna, jer se od fotoreportera i novinara krije kao da se radi o istaknutom članu mafije. Daleko je poznatiji njegov sin Juraj Kamaras, jedan od najvećih slovačkih tajkuna, koji je svojevremeno bio zainteresovan za posao sa zrenjaninskom Jugoremedijom.
Na jednoj od platforni za igranje pokera putem interneta nalazi se fotografija izvesnog Petera Kamarasa iz Slovačke, ali ne može sa sigurnošću da se kaže da je upravo on čovek koji će preuzeti Železaru. Za Petera Kamarasa, vlasnika Pikaroa, zna se da je ranije bio strastveni kockar i da naziv kompanije nije izveden iz skraćenica njegovog imena i prezimena (u tom slučaju bi se zvala Pekaro), već od „pik" i „karo", što su dva znaka u kartama.
Pikaro je registrovan za čitav niz delatnosti (između ostalog i za sanitarno-keramičke radove i masažu?!), ali ne i za trgovinu čelikom ili rudom gvožđa. U međunarodnim razmerama nije ni poznato da je Pikaro ikada na veliko trgovao pomenutim metalima, a i skroman obrt od samo 70.000 evra u prošloj godini pokazuje da se radi o malom preduzeću, a ne o velikom svetskom igraču. Zanimljivo je da je i rubrika „reference" na zvaničnoj prezentaciji kompanije na internetu potpuno prazna.
Da je Pikaro zanemarljivo mala firma vidi se i po tome što se hvali kako je unesrećenima u poplavama u Obrenovcu donirao samo 281,5 evra.
Pikaro je, međutim, na prvom mestu registrovan za drugu delatnost, koja je bila presudna za izbor njegovog direktora za kandidata da vodi Železaru, a to je: trgovina nekretninama. Ovo preduzeće ne može da se nađe na listi svetskih ili slovačkih značajnih trgovaca rudom gvožđa ili proizvoda od čelika, ali se zato nalazi na listama slovačkih posrednika u prodaji nekretnina.
Sada sve postaje mnogo jasnije.
Cela priča oko navodne kupovine Železare od strane Esmarka je izmišljena da bi se javnost pripremila da Železara neće biti prodata, već poklonjena potpunom anonimusu, koji je za ovu potrebu medijski uzdignut u rang velikog svetskog trgovca rudom gvožđa. U stvari, Železara će od strane novog menadžmenta biti prodata deo po deo, i to ne kao preduzeće, već kao zemljište i zgrade.
Novac zarađen na taj način, kao i preradom i prodajom postojećih rezervi, ali i novac (preko 150 miliona evra) koji se nalazi na računima Železare za različite namene (isplata plata, održavanje proizvodnje i slično) biće kasnije opran putem fiktivnih ugovora sa fantomskim firmama i preusmeren u džepove domaćih političara i stranih mešetara.
Izgleda da Smederevo kao magnet privlači belosvetske prevarante kalibra Comico Oil, koji od kapitala imaju samo tašnu i mašnu, i od tuđe imovine prave stotine miliona, ali samo za sebe. U slučaju Železare, čak je i svojevremena prodaja ovog giganta Ju-Es Stilu u odnosu na sadašnje muljanje predstavljala prvorazredni poslovni potez, iako se zna kolika je šteta time bila naneta budžetu Srbije. Sada će šteta biti još daleko veća.
A 1. Rupa za odliv para iz budžeta
Jedan od komentara u medijima povodom ostanka Železare Smederevo na državnim jaslama je glasio: „Nema smisla uzimati ljudima plate i penzije, a finansirati Železaru koja nema šanse. Prodaješ Telekom, industriju 21 veka, i onda te pare ulažeš u industriju 17. veka, a još nemaš ni metaloprerađivačku industriju!?".
Postoje i komentari da je najjeftinije svakom radniku dati po 50.000 evra i pustiti ga da pokrene sopstveni posao, a Železaru sravniti sa zemljom i tu podići voćnjake.
Arcelor Mittal, kompanija iz poslovnog carstva indijskog milijardera Lakšmija Mitala, ima proizvodne kapacitete za 119 miliona tona čelika, a godišnje proizvodi 92 miliona tona, što iznosi šest odsto svetske proizvodnje.
Smederevska železara ima projektovani kapacitet od 2,2 miliona tona, a trenutno proizvodi oko 600.000 tona čelika godišnje. Iz ovoga se vidi da Železara Smederevo nije interesantna velikim investitorima, pogotovo što je tehnologija koju koristi zastarela. Tu ni novi menadžment (čak i da dođu pošteni i sposobni) ne može puno da pomogne. Smederevska železara će ostati rupa bez dna u koju se odliva novac iz budžeta Srbije.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
NEŠTO NE VALJA: INTERESI FARMAKOMAFIJE I POTREBA OBAVEZNE ZAŠTITE OD HEMIJSKOG GENOCIDA!!!
Sanitarne inspekcije opštine Šabac, pretnjom "zakonskim sankcijama" više od mesec dana zastrašuju roditelje koji ne žele da vakcinišu svoje dete. Mada Zakona o zaštiti pacijenata i Ustav, kao najviši zakonskog akt Republike Srbije, dozvoljavaju roditeljima da sami izaberu šta je najbolje za njihovo dete po pitanju zdravstvene zaštite, opštinske vlasti u Šapcu im prete najoštrijim kaznama. Ovakav "princip" primenjuje se selektivno. Važi za Srbe, ali ne važi za Rome. Tim povodom, Udruženje građana "Zdrava Srbija" – Šabac, uputila je pismo Redakciji koje objavljujemo bez skraćenja.
Pred kraj 2014. godine na teritoriji opštine Šabac, pokrenuta je od strane nadležne sanitarne inspekcije u dogovoru sa Opštom bolnicom u Šapcu, akcija da se roditelji primoraju na nešto što ne moraju i ne smeju da prihvate.
Putem pismenog upozorenja, traži se od onih roditelja, koji su potpisali kod izabranog pedijatra da neće da vakcinišu svoju decu, da moraju da to urade ili će snositi "zakonske" sankcije.
Pri tome se Sanitarna inspekcija poziva samo na Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, a namerno prelaze preko Zakona o zaštiti pacijenata ili najvišeg zakonskog akta Ustava Republike Srbije, koji dozvoljavaju roditeljima da sami izaberu šta je najbolje za njihovo dete po pitanju zdravstvene zaštite i da niko ne može da vrši ogled nad našom decom.
Ono što posebno izaziva opravdanu sumnju u namere onih koji nas teraju da vakcinišemo našu decu, što nijedan lekar-pedijatar neće da potpiše da vakcinisanjem deteta nećete ugroziti njegovo zdravlje, normalan razvoj ili čak život. Treba se zapitati što nas teraju na nešto, u čiju ispravnost ni sami ne veruju!
Više je nego zabrinjavajuće, da ti isti pedijatri, ispunjavajući naredbe svojih nadređenih koji su u direktnoj sprezi sa farmako-mafijom, prisiljavaju nas da damo našoj deci vakcine, a da oni i ne znaju njihov pravi sastav.
Dokazano je da vakcinama dobijamo privremenu, a ne trajnu zaštitu od bolesti kao što su male boginje ili zauške, i koju ogromna većina dece preleži bez posledica i tako stekne prirodnim putem imunitet.
Kao posledica tih istih vakcina, dobijaju se bolesti kao što su rak, leukemija, koji danas poprimaju epidemijske razmere. Stvarni cilj vakcina nije zaštita od zaraznih bolesti kako nas ubeđuju, već takozvana kontrola ljudske populacije, odnosno smanjenje broja ljudi ili depopulacija.
To je priznao i jedan od glavnih promotera vakcinisanja Bili Gejts, koji je javno rekao da imaju odlične rezultate sa smanjenjem ljudske populacije vakcinisanjem, zahvaljujući vakcinama populacija ljudi smanjiće za 10-15 posto.
Vlast koja po svaku cenu hoće da Srbiju uvede u EU, koja teži da svoje zakone uskladi sa onima koji su u EU, neće da to čini po pitanju vakcina, jer u većini zemalja koje pripadaju EU (Nemačka, Francuska, Velika Britanija, Irska, Holandija, Španija, Belgija…) vakcinisanje nije obavezno.
Veoma je zanimljivo, a što opet pokazuje licemerje nadležnih službi u Šapcu, a tako je stanje najverovatnije i u ostalim delovima Srbije, primoravanje na vakcinu važi samo za Srbe, dok za pripadnike "etničkih manjina" to ne važi, prevashodno misleći na pripadnike romske populacije. Naravno, oni ili ne dobijaju pozive za vakcinisanje ili ih na to niko ne primorava.
Posle velikog broja afera sa raznim vakcinama (protiv ptičijeg, svinjskog, sezonskog gripa…), kada sve više naučnika, doktora i raznih stručnjaka iz oblasti medicine i farmacije koji imaju hrabrosti i savesti upozoravaju na štetnost vakcina; kada su sve primetnije pogubne posledice vakcina po decu i odrasle; kada postoje čvrsti i jasni dokazi da vakcine izazivaju autoimune bolesti (autizam, multipleksklerozu, Gilijan-Bareov sindrom, Parkinsova bolest…); roditelji su dužni da zaštite svoju decu od hemijskog geonocida u vidu vakcina koji vrši svetska farmako mafija preko Ministarstva zdravlja Srbije.
Roditelji koji odbiju da im deca budu podvrgnuta eksperimentu u vidu vakcine, čime koriste samo svoja zakonska Ustavom Repubilke Srbije zagarantovana prava i slobode odlučivanja, ne rade protiv države, kako to govore birokrate bez savesti iz državne uprave, već rade u interesu ove države.
Srpskom narodu koji nestaje, potrebno je zdravo pokoljenje, a ne uništeno hemijskim genocidom u vidu vakcina, koje će samo ubrzati njegov nestanak. Zbog toga treba se suprostaviti prisilnom vakcinisanju, kao i pokušajima vlastodržaca da se menja Ustav i donošenju zakona kojima će u potpunosti legalizovati hemijsko oružje za kontrolu broja stanovnika, zvano vakcina.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
U SRBIJI JE SVE UTIHNULO DOK REŽIM NA POZORNICI I DELU, VRŠI RECIKLIRANJE ISTORIJE SRBIJE I SRBSKOG NARODA!!!
Ljudska prava i građanske slobode, odavno su postavljena kao temeljna pitanja, na kojima počiva savremeni, civilizovani svet. Ali, ova veličanstvena tekovina, kao da se ne tiče savremene Srbije u kojoj haraju institucionalno divljaštvo, kriminal i estrada. U zemlji koja grca u gladi i nemaštini, zavladali su strah, poniznost i poslušnost koji su mnogima već ušli i u gene. Da li gubimo obeležja slobodnih ljudskih bića? A pre samo nešto više od tri decenije, iz Beograda su u svet odlazile najbolje slobodarske misli i ideje, u našem glavnom gradu snimani su kultni filmovi, serije, izlazile najslobodnije novine, časopisi, bilo je i sudskih zabrana, ali i otpora, tribina, i od Srba su se slobodi učila politička elita današnje Nemačke, Francuske. Danas se toga više mlađe generacije uopšte ne sećaju, niti ima ko da ih podseti.
Nikola Vlahović
Poslednjih godina, smišljeno, sistematski, traje zastrašivanje i psihološko ubijanje građana Srbije. Međunarodni tutori ovde postavljaju i smenjuju svoje marionetske vlade, kojima je glavni zadatak slamanje duha novim generacijama, promena njihovog načina mišljenja, širenje osećaja kolektivne krivice, favorizovanje manjina na štetu većine, ubijanje osećanja nacionalnog ponosa i brisanje iz kolektivnog sećanja čitavih epoha iz prošlosti koje dokazuju da su Srbija i srpski narod dali u dva svetska rata ogromne žrtve za prosperitet savremene Evrope.
Srbima se danas reciklira istorija, kulturno nasleđe, nacionalni identitet i vera!
Ukratko, promovisan je strah kao način života. Srbi se danas boje sebe i svoga postojanja. Svaki građanin, duboko u sebi, strepi za svoju svakidašnjicu i spreman je da se sagne pred svakim šalterom, ispred svake političke gnjide koja je sebi uzela za pravo da sebe smatra božanstvom.
Pred kraj 2014. godine, Evropski parlament zatražio je od Srbije da napravi "akcioni plan" za sprovođenje ljudskih prava "u praksi". Kao da zakona u Srbiji i nema.
Na kraju svake godine, američka ambasada iz Beograda šalje svojoj vladi u Vašington Izveštaj o stanju ljudskih prava u Srbiji. U njemu, već godinama, taj Izveštaj počinje rečenicom: "…U godini na koju se izveštaj odnosi, najozbiljniji problemi u domenu ljudskih prava bili su diskriminacija i društveno nasilje nad manjinskim grupama kao što su Romi.
Što se Srba tiče, u Izveštaju se govori isključivo u kontekstu zatvorskih kapaciteta, pa se, između ostalog, citira sličan Izveštaj Saveta Evrope, u kome se kaže da je broj zatvorenika u Srbiji veći od deset hiljada, a da su smeštajni kapaciteti oko šest i po hiljada.
To je sve čime se veliki zagovornici ljudskih prava i građanskih sloboda sa Zapada bave kad je u pitanju najsiromašnija zemlja savremene Evrope, u kojoj haraju bolesti, glad, politički i svaki drugi kriminal, narkomanija, porodično nasilje i, povrh svega, teror jednog čoveka i njegove partijske mafije.
Nigde, ni na jednom mestu ne piše, da je srpskom narodu, zbog nasilja američke imperije i njenih domaćih pomagača, oduzeto sve što drugi civilizovani narodi na svetu imaju: pravo na rad, slobodu i dostojanstvo, pravo na pravične sudove, pravo na kvalitetno školstvo, besplatnu osnovnu zdravstvenu zaštitu…
Od kako je sebe za vladara proglasio Aleksandar Vučić, teror nad zdravim razumom zavladao je na svakoj televizijskoj stanici i u svakoj njegovoj novini-biltenu, sa čijih naslovnih strana zastrašuje i preti, likvidira i osuđuje, brani se od zavera i zaverenika…
Zastrašeno je građanstvo, ukočeno od straha pred nasiljem koje se sprovodi sa najviših mesta u državi. Srbija se danas pretvorila, kao nikada u njenoj prošlosti, u neverovatan cirkuski šator, ispod koga ima samo droge, prostitucije, promocije travestije i takmičenja pevača u udarnim večernjim terminima. Režim koji slepo sprovodi ideju ubijanja svega ljudskog, deo je ove užasne pozornice.
Pevačica koja donosi hiljadu evra donacije svojoj nekadašnjoj osnovnoj školi u okolini Požarevca, predstavlja simbol celokupnog dna u kome se Srbija danas nalazi. Perverzni scenario Prve televizije, u kojoj se muškarci svake nedelje uveče presvlače u žene, a žene u muškarce, smišljen je sa idejom "relaksacije" Srba i njihovog udaljavanja od "patrijahalnosti".
Bolesni "Informer" Aleksandra Vučića, koji preti milionima građana da će im oduzeti i ono malo imovine koju imaju, deo je mašinerije koja se bavi ubijanjem slobode. A, kad nema slobode, nema ni pomena o pravu i zakonima.
Srbi danas, sto godina od početka Prvog svetskog rata, imaju problem da dokažu da su izgubili jednu trećinu svoga stanovništva u borbi za slobodu. Kako u inostranstvu, tako i u vlastitoj zemlji. Kao pobednici u oba rata, Srbi se danas optužuju da su krivci za Velik rat, jer je navodno, ubistvom prestolonaslednika Ferdinanda, Srbija od Austrougarske morala biti napadnuta!
Srbima je nametnut osećaj potpune krivice, pa i krivice što ih je NATO alijansa besomučno bombardovala, bezmalo četiri meseca! Američka i britanska vlada to postižu podmićivanjem odnarođenih Srba, koji primaju veliku apanažu da laju na svoje sunarodnike.
Širom sveta milioni ljudi, uključujući i SAD-e, Veliku Britaniju, Nemačku, Belgiju, protestvuju da bi zaštitili svoja ljudska i građanska prava. Građani masovno štrajkuju zbog povećenja cena hleba, goriva, ograničenja plata, o penzijama nijedna vlada i ne razmišlja da ih smeni, o merama svojih vlada koja ih ograničavaju u uspostavljenim slobodama.
U Srbiji je sve utihnulo. Gladno i siromašno stanovništvo se sviklo da je podjarmljeno, da ih poslodavci mogu tretirati kao roblje, a da im država ne može priteći u pomoć. Nema posle, nema socijalne i zdravstvene zaštite, i polovina radno sposobnog stanovništva ne uživa nikakva socijalna , radna i sindikalna prava. A o slobodi mogu samo da sanjaju.
Dakle, dvadeset narednih generacija koje će stasavati, ne znaju šta, u stvari, znači reč sloboda.
Pesnik Rastko Zakić se našalio našoj zbilji stihovima – "Uhvaćenu u buretu vodu, pustili su na slobodu. Oh Bože, žuborila je voda, ubi me sloboda".
Naši nacionalni junaci, heroine i kulturni i politički modeli su Jorgovanke Tabaković, Lepa Brena, Saša Popović…
Zaboravili smo da smo samo pre tri decenije imali najjače Udruženje književnika, Diskusije u Francuskoj 7, književne večeri, književne, omladinske i studentske novine, da su snimani kultni filmovi, serije, da se polemisalo, da je pulsirao život, a Srbija, za ostali deo Evrope je bila inspiracija za mnoge intelektualne elite sadašnjih zemalja koje drmaju Evropom.
Da li je za vjeki-vjekov sloboda zatrta u Srbiji?
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ZAPOŠLJAVANJEM PENZIONERA, UPRAVA ZA IZVRŠENJE KRIVIČNIH SANKCIJA POSTALA ZNAČAJNA GERONTOLOŠKA USTANOVA
Nova vlast bezobzirno krši zakone kako bi na funkcije dovela svoje odane partijske vojnike, kao i zemljake raznih funkcionera. Uprava za izvršenje krivičnih sankcija je pravi Eldorado za one koji bi osim penzije od države da primaju i platu, a po mogućnosti još i različite dodatke.
Milan Malenović
Svi u državi pričaju o štednji, ali se budžetska sredstva rasipaju kada su u pitanju partijski kadrovi, zemljaci ili pojedinci spremni da kradu za svakoga ko je na vlasti. Tako nas upućeni obaveštavaju da u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija pri Ministarstvu pravde radi 12 osoba koje osim plate primaju i penziju.
Skoro svi oni su sa Kosova, a predvodnik im je Velimir Vidić glavni koordinator u ministarstvu koji osim penzije od oko 80.000 dinara mesečno od države dobija i platu za koordiniranje u visini od preko 100.000 dinara, a upućeni tvrde da je pre nekoliko godina, prilikom odlaska u penziju uzeo i pozamašnu otpremninu.
Stranačka kadrovska kombinatorika novih vlastodržaca na funkcije je dovela još čitav niz ljudi čija je jedina preporuka stranačka i zavičajna pripadnost. Novi direktor Uprave je Milan Stevović koji ni sam ne ispunjava uslove za funkciju koju obavlja, jer nema nikakvih iskustava u izvršenju krivičnih sankcija.
Ni ministar pravde Nikola Selaković nema iskustva u pravosuđu iako je pravnik po struci. Zbog toga je alfa i omega Ministarstva pravde, Velimir Vidić, dugogodišnji iskusni upravnik različitih zatvora u Srbiji. Zbog toga se dešava da neki akti ne nose ministrov potpis, već samo faksimil.
Živorad Branković i Dragan Stojanović, bivši upravnici zatvora u Nišu, odnosno Negotinu, kao i Dušan Lisulov, zamenik upravnika Okružnog zatvora u Beogradu, dobili su rešenja o penzionisanju koja su imala samo faksimil ministrovog potpisa. Uz to su doneta i protivno zakonu, ali i elementarnoj logici.
Živorad Branković je nekada bio upravnik KPZ Niš koji je sa te funkcije poslat u penziju pošto je odbio usmeno naređenje tadašnjeg direktora Uprave da u otvoreno odeljenje zatvora protivno zakonu premesti jednog okorelog kriminalca. U obrazloženju tadašnjeg rešenja, koje je Upravni sud ukinuo, stoji kako se Branković umorio od napornog i odgovornog posla, zbog čega je prevremeno penzionisan. Na njegovo mesto je došao Gordan Božić, u to vreme penzioner?!
Pošto je sud ukinuo nezakonito rešenje o Brankovićevom penzionisanju, koje je potpisala ranija ministarka pravde Snežana Malović, novi ministar Selaković, odnosno vlasnik faksimila njegovog potpisa, donosi novo rešenje kojim ga retroaktivno ponovo penzioniše, ovog puta sa obrazloženjem da je tokom rada napravio velike propuste.
Ovi navodni propusti, koji su otkriveni tek nekoliko godina po Brankovićevom odlasku, u stvari su njegove izuzetne zasluge. On je, naime, svojevremeno otkrio i prekinuo put kojim su u zatvor unošeni zabranjeni predmeti, a sprečio je i šverc 18 mobilnih telefona sakrivenih u jednom televizoru.
Na ovaj način Branković se, međutim, zamerio organizovanoj kriminalnoj grupi koja pod zaštitom nadležnih nesmetano u zatvor unosi ne samo zabranjnene predmete već i drogu, a koja na platnoj listi ima i funkcionere Ministarstva pravde. Iz tog razloga Branković nije vraćen na posao, već je po drugi put penzionisan?! Inače, da su tačne optužbe za nesavestan rad, Branković bi bio izveden pred disciplinsku komisiju, a ne poslat u penziju.
Na mesto upravnika KPZ Niš, ministar pravde Nikola Selaković je u martu mesecu prošle godine postavio penzionisanog potpukovnika Vojske Srbije Aleksandra Grbovića iz Požege, odakle je i direktor Uprave za izvršenje krivičnih sankcija Milan Stevović.
Za njegovog zamenika je postavljen Željko Gradiška koji je po sopstvenoj sudski verifikovanoj izjavi sa mesta upravnika KPZ Zabela u Niš poslat, između ostalog, i zbog članaka koje je o njemu pisala redakcija. U ovim tekstovima, čiju je tačnost i sam Gradiška potvrdio navedenom izjavom, pisalo se o njegovoj sklonosti da se intimizira sa svojim muškim saradnicima, ali i pojedinim osuđenim licima.
Iz Požege, odakle je i direktor Uprave, potiče i Miloš Rakić koji je posle penzionisanja kao policijski službenik radio kao privatni preduzetnik. Došao je na mesto Dušana Lisulova koga je Stevović, odnosno neko drugi ko poseduje Selakovićev potpis, prvo sa mesta načelnika Odeljenja za operativno-bezbednosne poslove u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija prebacio da bude zamenik upravnika Okružnog zatvora u Beogradu Zvonka Grulovića.
Samo dva meseca kasnije Lisulov dobija rešenje o prevremenom penzionisanju u kome sa kao razlog navodi da su njegove radne sposobnosti umanjene jer je „dugo godina radio u otežanim uslovima" i „imao svakodnevni kontakt sa osuđenim licima". Istini za volju on je u zatvoru radio manje od dva meseca i samo se jednom, na 90 sekundi, sreo sa nekim osuđenikom. Da li je to dovoljno da se neko iscrpi do te mere da bi prevremeno bio penzionisan?
Ljubiša Stojanović nije iz Požege, ali je odani partijski vojnik. Rođen je 1953. godine, a u trenutku postavljanja na mesto upravnika zatvora u Negotinu, bez sprovedenog javnog konkursa, protiv njega se još uvek vodio krivični postupak pred Apelacionim sudom.
Ništa od ovoga nije smetalo nekom moćniku iz Ministarstva pravde da Stojanovića postavi na mesto dotadašnjeg upravnika Dragana Stojanovića, od Ljubiše mlađeg četiri godine, koji je u penziju takođe poslat jer mu je usled starosti "opala radna funkcija".
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
NENAUČENE LEKCIJE IZ ISTORIJE: EVROPSKE INTEGRACIJE KAO CILJ KONAČNOG RAZBIJANJA SRPSKOG NACIONALNOG PROSTORA
Iz dokumenata do kojih je u Londonu došao naš poznati istoričar, dr Dragoljub Živojinović, a koji govore da je u Prvom svetskom ratu Engleska sve činila da Srbi potpuno nestanu, objavljeno je obimno delo ,,Nevoljni ratnici, velike sile i Solunski front". U ovom delu prikazani su Živojinovićevi komentari ovih šokantnih otkrića objavljenih u knjizi koja uveliko menja shvatanja savremenih srpskih istoriografa i njihove teze o našim saveznicima i prijateljima. Ali izgleda da je za vlast Srbije to, kao govoriti uz vetar, i nikada neće shvatiti da od svih sudova najžešći je sud istorije…
dr Dragoljub Živojinović
Na predlog "Sabora", Kongres SAD je usvojio 1959. godine rezoluciju PL 86-90 "o porobljenim nacijama" koja je se zalagala za razgradnju Sovjetskog Saveza i Rusije i osnivanje nezavisnih država "Kazakije i Idel-Urala". Ova rezolucija je pod Reganovom administracijom "vlada u izbeglištvu" i "etničkih odbora" dostigla moć i svoj vrhunac.
Uviđajući da su Titu odbrojani dani, Zapad je 1977. godine postavio na dnevni red pitanje "budućnosti Jugoslavije"
Naziralo se da će posle Titove smrti doći do promena ustavnog poretka i urušavanja dotadašnjih nacionalnih ravnoteža u korist srpskog faktora. U odeljku izveštaja Trilateralne Komisije posvećenom situaciji u Jugoslaviji, privučena je pažnja na dugoročne sovjetske pritiske na Jugoslaviju i na mogućnost da Rusija sebi osigura izlazak na Jadran, pri čemu se ukazuje na potencijalno iskorišćavanje nacionalnih nesuglasica: "…Imajući u vidu kontinuirane, ozbiljne nacionalne tenzije unutar Jugoslavije, niko ne može biti siguran da će kriza oko nasledstva (Titovog) biti izbegnuta, što Sovjetima može pružiti šansu za indirektnu intervenciju…".
Godinu dana kasnije u Švedskom gradu Upsali, glavni arhitekta i mozak Trilaterale, Zbignjev Bžežinski, odredio je akcioni plan kojim bi se osujetilo moguće zbližavanje, posle Titove smrti, srpske Jugoslavije sa Rusijom. Istaknuo je potrebu da se pruži zapadna pomoć opozicionarima i disidentima, "ukoliko oni imaju antikomunističku orijentaciju" i da se pomogne "nacional- separatističkim snagama".
Zatim su relej preduzele organizacije za odbranu ljudskih prava, koje predstavljaju značajne karike zapadnih obaveštajnih službi u izvođenju skrivenih operacija (covert actions).
Agresijom do "izgradnje sintetičkih nacija"
Amnesty International je krenuo u odbranu Jugoslovenskih "disidenata" Izetbegovića, Tuđmana, Dobroslava Parage i Vojislava Šešelja. Fridom Haus, jedna od glavnih poluga CIA-e, osnovala je 1987. godine "Odbor za pomoć demokratskim disidentima Jugoslavije".
Odbor je sastavio "apel predsedništvu SFRJ i stranim vladama" na kom se nalazio Tuđmanov potpis. Na zadatku razbijanja Jugoslovenske Federacije su se takođe našle nezaobilazna panevropska unija i njen predsednik nadvojvoda Oto von Habsburg.
Ovaj uticajni član konzervativnog bloka u Evropskom parlamentu i nemačke Socijal hrišćanske unije (CSU), koji raspolaže zamašnom mrežom relacija u zapadnim nadnacionalnim strukturama moći, neumorno je lobirao u korist jugoslovenskih secesionista.
Zna se na primer da je nemački ogranak smestio u svoje prostorije u Bonu "Hrvatski informacijski ured", osnovan 1985. godine od strane imigrantske "krovne" organizacije ,,Hrvatsko narodno vjeće" sa svrhom da vodi propagandu akciju unutar Evropskih institucija u korist nezavisne Hrvatske.
Francuski analitičar Žerar Bodson je optužio Evropsku Uniju da je sebi odredila ulogu izvršioca podele "nasledstva" titovog antisrpskog teritorijalnog uređaja. Od svih ostavština komunizma, Zapad je se svim silama zalagao za očuvanje avnojevskih granica i statusa srpskih autonomnih provincija.
Podsetimo samo da su u Deklaraciji Evropske zajednice (EZ) o Jugoslaviji sve federativne jedinice pozvane da se do 23. decembra 1991. godine izjasne da li "žele da budu priznate kao nezavisne države".
EZ je postupila sa ciljem da dovede proces dezintegracije do krajnje tačke i da onemogući opstanak šire državne zajednice sakupljene oko republike Srbije. Poznato je da se mnogo obećavalo i pretilo kolebljivom Izetbegoviću i Momiru Bulatoviću kako bi se konačno odlučili za secesiju njihovih republika.
O povezanosti operacija destrukcije Jugoslavije i Sovjetskog Saveza ubedljivo govori činjenica da je u istom "paketu" sa "Deklaracijom o Jugoslaviji" usvojena i "Deklaracija o rukovodećim načelima u pogledu priznanja novih država u Istočnoj Evropi i SSSR-u".
Amerika je 06. februara 1991, preduzela ofanzivu na teritorijalni integritet Sovjetskog saveza, kada je "guru" američke spoljne politike, Zbinjev Bžežinski, pozvao administraciju u Vašingtonu da uspostavi specijalne odnose sa neruskim republikama Sovjetskog Saveza.
Na metaforični značaj Srbije u vezi sa Rusijom ukazuje znamenita teza Bžežinskog, izložena u listu Ukrajinske slovo 1993. godine, po kojoj pojava nezavisne Ukrajine uzrokuje kraj imperijalne Rusije:
"…Slamajući imperijalnu Rusiju, Ukrajina je stvorila mogućnost za samu Rusiju da – kao država i nacija –postane konačno demokratska evropska zemlja...".
U istom duhu je njegov najrevnosniji đak i sledbenik Janusz Bugajski, inače direktor istočnoevropskog programa u Centru za strateške i internacionalne studije u Vašingtonu, osudio sve pokušaje očuvanja državne zajednice Srbije i Crne Gore, pod izgovorom da "podsećaju na ruske neo-imperijalističke pozicije spram nezavisne Ukrajine" i da Srbija jedino može postati "normalna i demokratska" ako prekine sve državne veze sa Crnom Gorom.
Izgovor je isti: državno jedinstvo ruskog i srpskog naroda se tumači kao oblik imperijalizma. Služeći se receptima Benjamina Kalaja, upravnika Austro-Ugarskog okupacionog režima u Bosni i Hercegovini s kraja XIX veka, dograđujući na Titovim ideološkim temeljima, Zapad se trudio da dovrši proces izgradnje južno-slovenskih sintetičnih nacija, kao što su makedonska, bošnjačka, crnogorska, kosovarska, "sandžaklijska"…
Neosporno da je jedan od glavnih povoda za uplitanje Amerike u jugoslovenske ratove bio proizvodnja nacija sa isfabrikovanim identitetom, na šta ukazuje izjava uticajnog američkog senatora Džozefa Bajdena (Biden): "…Da li to znači da mi intervenišemo na Balkanu delimice kako bi pomogli na izgradnji nacija?!" (Le Monde, 31 januar 2001. godine).
Otporaši u Titolendu
Posle uspešnog sabijanja Srbije u uže avnojevske granice, na red je došla druga faza razbijanja srpskog nacionalnog prostora, pošto, kako je objasnio Džordž Soroš u Vol Strit džornalu, "posao je nedovršen" (unfinished job), dezintegracija Jugoslavije nije okončan proces, s obzirom da ostaju mnogi nerešeni problemi, kao što su status Crne Gore, Kosova i Vojvodine, koji su prema rečima američkog podsekretara za evropske poslove Nikolasa Bernsa (Burns) zadnji delići balkanske slagalice.
Izvršena je 1999. godine agresija na SRJ sa namerom da se stvore povoljni uslovi za secesiju Kosova i Metohije i da se podstakne crnogorski separatizam. Revolucionarni prevrat 5. oktobra 2000. godine je ulio zapadnim sponzorima otporaša velike nade da će njihovi štićenici izvršiti federalizaciju Srbije i stvoriti od nje neki novi vid Titolenda.
Zapadni "prijatelji" su upozoravali da će Srbija lakše ući u EU kao federalna i decentralizovana država; preporučivali su Srbiji "teritorijalnu dijetu" kao lek protiv tobožnje "grandomanije".
Pošto planovi federalizacije nisu urodili plodom Evropska unija se ponovo uhvatila štapa i pozvala Srbiju, rezolucijom Evropskog parlamenta (2005), da vrati povlastice oktroisane Vojvodini konstitucijom iz 1974 godine. Tom prilikom je izaslanik predstavnika EU za spoljnu politiku, Stefan Lene (Laisne) objasnio da je "pitanje nacionalne i teritorijalne organizacije Srbije jedno od velikih otvorenih pitanja, tako da će pitanje autonomije Vojvodine biti u središtu interesovanja, naročito ako dođe do razlaza sa Crnom Gorom." Od Srbije se dakle traži da poštuje konstituciju preminule državne tvorevine (SFRJ).
Primetimo da je u rezoluciji Vojvodina definisana kao "multietnička provincija" u kojoj "etnički Srbi" vrše nasilje nad "etničkim Mađarima".
S obzirom da se pojam "etnička" odnosi na male zajednice razbacane na državnoj teritoriji većinske nacije, uočljivije perfidni instrumentalni karakter takvih odrednica, koje služe poništavanju građanskog karaktera konstitucionalnog poretka Srbije i podele na većinsko i manjinsko stanovništvo. Za Zbignjeva Bžežinskog i ostale stratege kolonizacije slovenskog istoka, Jugoslavija je trebala poslužiti kao eksperimentalno područje i geopolitička metafora mnogo krupnijih igara sa Rusijom.
Pošto se na Srbiju gledalo iz zapadne perspektive kao na "Rusiju u malom", razumljivi su pokušaji primene na ruski državni prostor, dobro uhodanih mehanizama podsticanja manjinskih, "etničkih" i regionalnih separatizama.
Američki državni sekretar, James Bejker (Baker), je nedvosmisleno izložio u Lisabonu 24. maja 1992. godine krajnje namere njegove zemlje prema Rusiji: "…Ono što želimo da dosegnemo su nezavisne države, ne samo Rusije i unutar nje, ne samo Moskve i Sankt Petersburga nego Urala, Sibira i Dalekog Istoka".
Zbignjev Bžežinski nije dakle izneo lični stav, nego zvanični, kada je napisao u svom magnum opusu da bi poželjna bila "otvorenija ruska konfederacija" sastavljena od "Rusije do Urala, Sibirske republike i dalekoistočne Republike", čije bi "imperijalističke težnje bile manje izražene".
Antiruska politika američke imperije
Nadvojvoda Fon Habzburg opravdavao rasparčavanje Rusije po meridijanima, kako bi se presekle ruske transkontinentalne saobraćajnice od kojih je strepeo Mekinder, pod izgovorom neizbežne "dekolonizacije":
"…Moskva bi trebala da shvati da je u našim vremenima dekolonizacije nemoguće održati situaciju između Urala i Pacifika takvu kakva je u ovom času. Poneke nacije više ne tolerišu ruski sistem i tražiće kad tad svoje samoopredeljenje". Neposredna zapadna ekonomska pomoć lokalnim vlastima i NVO severno- istočnih oblasti i regiona Rusije, kao posredno sredstvo za izazivanje centrifugalnih pokreta, se preporučuje u izveštaju radne grupe Saveta za spoljne odnose, kojom je predsedavao 1999. godine nezaobilazni Bžežinski, naslovljenom "Američka politika prema severoistočnoj Evropi".
Prema dotičnom dokumentu, ta vrsta strategije trebala bi biti primenjena na pribaltičke regije Rusije (Murmansk, Sankt Petersburg, Novgorod, Kaliningrad). Primećuje se da "kako centralna vlast slabi, regije će postati sve važnije. Naime, poneke regije su već počele da razvijaju ličnu spoljnu i ekonomsku politiku." Autori ne taje da bi razvitak ekonomskih veza sa Zapadom i nadgraničnih saradnji sa zemljama pribaltičkog regiona, mogli podstaći autonomističke i separatističke težnje, što izaziva zebnje Rusije.
Savetuje se oprez i prepuštanje tih poslova EU, kako se Rusiji ne bi učinilo da Sjedinjene Države traže da podstiču separatizme. Italijanski geopolitički časopis Limes, bez okolišanja je objasnio te "opasne igre" kao pokušaj da se "najzapadnija zona Rusije približi Evropskoj Uniji, kako bi se odvojila od ostatka zemlje."
Sponzorisanje terorizma predstavlja značajan sastojak strategije "etno-inženjeringa", namenjenog slamanju srpskog i ruskog nacionalnog prostora. Praksa upotrebe terorista u potajnim akcijama datira od kraja četrdsesetih godina prošlog veka, kada su zapadne obaveštajne službe regrutovale i obučavale diverzantske grupe Križara, albanskih i ukrajinskih nacionalista koje su slale u unutrašnjost "neprijateljskih" zemalja.
U današnje vreme, osnovana su na Zapadu bezbrojna udruženja i organizacije zadužene za pružanje podrške čečenskim i albanskim "borcima za slobodu". Jedna takva organizacija je Američki odbor za mir u Čečeniji (American Committee for Peace in Chechnia) na čelu sa Zbignjevom Bžežinskim i Aleksandrom Hejgom (Haig), čija iskustva u takvim vrstama rabota datiraju još od vremena kada su regrutovali i naoružavali avganistanske džihadiste za rat protiv Rusa. Odbor, koji je osnovala Fridom Haus (Freedom House), privladina propagandna radionica, izdržava fantomsku čečensku "Vladu u egzilu" sa sedištem u Londonu i Vašingtonu.
O terorističko-separatističkoj prirodi tobožnje "vlade" govori činjenica daje njen "vice-ministar", islamistički vođa Šamil Basaiev, mozak terorističkog poduhvata u mestu Beslan, okončanog masakrom 186 dece.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije