Архива
FANTOMSKE DRŽAVNE AGENCIJE I USLUŽNI POSLOVI MINISTRA VERBIĆA
Iako su prosvetari mesecima u štrajku i dovode ovu školsku godinu u pitanje, ministar prosvete Srđan Verbić, poput "stene" čuva svoj položaj, jer ima zaleđinu don Aleksandra Vučića. Glavni posao Verbiću je da organizuje preraspodelu plena u vidu budžetskih i preostalih kreditnih para preko fantomskih državnih agencija ili javnih preduzeća.
Nađa Andrejević Keleri
Predsednik Srpske radikalne stranke dr Vojislav Šešelj i naučni savetnik Instituta "Vinča" dr Filip Vukajlović, na nedavnoj konferenciji za štampu (26.03. 2015.), izneli su razloge za smenu ministra prosvete Srđana Verbića. Oni su istakli da se Verbić i njegovi saradnici ne bave problemima prosvete, već traganjem za načinom da otmu ogroman novac iz budžeta i pružili su nedvosmislenu podršku svim prosvetnim radnicima.
„Ministar Srđan Verbić je u Ministarstvu zadržao i vratio skoro sve kompromitovane i nesposobne kadrove nekadašnjeg ministra prosvete Gaše Kneževića, koji su jedino sposobni da opljačkaju sopstvenu državu i narod.
Oni samo tragaju za načinima da što lakše i bezbolnije otmu ogromne količine novca iz budžeta i to preko nekih agencija, koje zapravo niko ne može definisati u pravnom smislu reči i koje nemaju nikakvu stvarnu ulogu u našem naučnom i prosvetnom životu. To su fantomska agencija Nuklearni objekti Srbije, Jedinica za upravljanje projektima, istraživanje i razvoj, Centar za promociju nauke i Fond za inovacionu delatnost" naveo je Vojislav Šešelj.
Na pitanje zašto smenjivati ministra prosvete, naučni savetnik Instituta Vinča dr Filip Vukajlović za Redakciju kaže da su kadrovi Gaše Kneževića ponovo glavni u Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja (MPNT), i dodaje da oni nikad od 2001. godine pa nadalje i nisu otuda odlazili (uvek su bili bar šesta, ako ne očevidna peta kolona – u terminologiji Aleksandra Dugina).
Sada su se totalno povampirili na čelu sa mlađanim Verbićem, čaušom petničarskog ‘dona’ za srpsko „naučno obrazovanje" (‘don Majića od Hrvatske’, nekadašnjeg zamenika ministra prosvete Gaše Kneževića u vladi Zorana Đinđića, za koga (Vigora Majića) nema dokaza da je završio ijedan fakultet – mada je neku diplomu u međuvremenu možda i pribavio). U međuvremenu je Majić do savršenstva razradio „tehnike i tehnogije" za ‘čišćenje’ srpskih fondova obrazovanja. Imao je vremena, jer to čini duže od četvrt veka.
Umesto da bude ministar prosvetara i ljudi sa univerziteta, Verbić sa svojom ekipom prevashodno obavlja uslužne poslove u korist svojih gospodara. A kako bi nešto i uradio za one zbog kojih ministarstvo postoji, kad ni Verbić (1970) ni glavnina njegove ekipe nemaju ni jednog radnog dana u normalnim prosvetnim ustanovama države Srbije, niti su ikad te poslove radili pomoćnik za visoko obrazovanje Milovan Šuvakov (1979) i šef kabineta, umetnik Nemanja Đorđević (1984) kome je ovo prvi nehonorarni posao.
Glavni posao Verbiću je da organizuje preraspodelu plena u vidu budžetskih i preostalih kreditnih para preko fantomskih državnih agencija ili javnih preduzeća tipa: Nuklearni objekti Srbije (NOS, 150,000,000 din.), Jedinica za upravljanje projektima (JUP „Istraživanje i razvoj", 110,000,000 din.), Centar za promociju nauke (CPN, 90,000,000 din.), Fond za inovacionu delatnost (FID 65,000,000 din.) sa podrškom realizaciji interesa u inovacionoj delatnosti, gde je za „specijalizovane usluge" predviđeno više od pedeset miliona dinara (50,002,000 din.), istakao je dr Filip Vukajlović.
Ne zaboravljaju oni nikako svoje leglo, nevladinu organizaciju Istraživačku stanicu „Petnica" (ISP), kojoj nameniše iznos od 30.000.000 dinara. Srpski budžet i dalje pomaže ove privatnike, uz besplatni poklon iz Đelićevog kredita od preko deset miliona evra za izgradnju mnogih novih objekata, detaljno sređivanje i opremanje.
Tu "našu" opremu i kapacitete ne može da koristi niko, ni stručna društva ni fakulteti, već samo odabrani. Posle ministra Krstića, Sonjinu i Soroševu ‘petničarsku sektu’ više ništa ne može da zaustavi.
Ministar Verbić se još uvek pojavljuje, kako se može videti na sajtu ISP, kao član UO ISP ispred kolektiva:
„Savet IS Petnica imenuje članove Upravnog odbora kao operativnog upravnog i nadzornog organa. Upravni odbor ima devet članova. U ovom momentu članovi Upravnog odbora su: ing. Milojko Lazić (predsednik), prof. dr Jovan Radunović (zamenik predsednika), prof. dr Vojislav Andrić (obrazovanje), mr Zorana Gajić (pravna i finansijska pitanja), mr Zorica Mulić (obrazovni rad), mr Žarko Stepanović (organizaciona pitanja) i, ispred kolektiva IS Petnica, ing. Radisav Golubović, ing. Srđan Janev i mr Srđan Verbić."
Znači li to da je on sam sebi pare iz budžeta dodelio? Pogotovo, što je doskora bio i član najvažnijeg tela ove privatne institucije, Saveta Istraživačke stanice „Petnica", zajedno sa Sonjom Liht i svojim sadašnjim državnim sekretarom za nauku i visoko školstvo – Aleksandrom Belićem iz tzv. Zemunskog naučnog klana baziranog u Institutu za fiziku u Zemunu.
Nije ovo sve! Glavno šišanje (pljačka) će se obavljati preko daljeg trošenja (Đelićevog) kredita uzetog navodno za nauku, od koga je ostalo da se potroši još skoro 250 miliona evra.
Nova ekipa za otimanje se ovih dana konsolidovala i počinje ubrzano da radi da slupa što se još slupati može. U Skupštinu Društva sa ograničenom odgovornošću „JUP Istraživanje i razvoj" Vlada je nedavno odredila za predstavnika Republike Srbije kao osnivača, između ostalih, i Verbićevog državnog sekretara, već pomenutog Aleksandra Belića.
Dugački i lepljivi Belićevi prsti su odranije poznati. Na njegove sklonosti da lako poseže za tuđim novcem, upozoreno je MPNT još pre njegovog postavljenja za državnog sekretara. Učinio je to jedan veoma cenjen naučni savetnik, žaleći se na rad svog tadašnjeg direktora. No, ministar Verbić je to ignorisao. Kako i ne bi, kad se on o suštini pita ‘ko bula s gaćama’.
Velike pare se takođe izvlače i otimaju preko navodne popularizacije nauke u okviru Festivala nauke i Noći istraživača. Tu se kao glavni organizator javlja još jedna nevladina organizacija "Noć muzeja", čiji su saradnici sadašnje perjanice ministarstva. Beogradski Festival nauke je jedina manifestacija takvog tipa u Srbija koja deci naplaćuje ulaz, a pri tome služi za pranje para ‘popularizatora nauke’. Postoji i tendencija da se što više ljudi koji rade u nekim privatnim firmama nakače na projekte MPNT. Petnica je svoje ljude često tako zapošljavala.
Umesto da Verbić podrži kompromisni predlog sindikata prosvetnih radnika da se sredstva predviđena za navodno usavršavanje nastavnika i učitelja opredele u fond za plate, i tako spreči smanjivanje i onako mršavih nastavničkih plata, on grudima brani svima već ogađeno prinudno „usavršavanje" koje sprovode većinom „psihološkinje" i „pedagoškinje" iz MPNT i oko njega. To „usavršavanje" nastavnicima i učiteljima teško da će prijati dok im ‘krče prazni stomaci’. Verbić, boga mi, i preti. Najavljuje otpuštanje 10.000 ljudi iz prosvete.
Grabež i haos su naročito izraženi posle uzimanja deviznog kredita u visini od oko trista miliona evra, navodno za nauku i obrazovanje. Svi pokušaji kritičnog sagledavanja problema, ili predloga kako da se pojedini očigledni problemi u ovim oblastima počnu rešavati, nailaze na muk i potpuno ignorisanje od strane visokih državnih činovnika, kaže dr Filip Vukajlović i dodaje da je dužnost svih onih kojima je ova zemlja na srcu da na takve probleme javno ukazuju i pokušaju da nadležne nateraju da nešto na njihovom rešavanju preduzmu.
U poslednje vreme, a naročito u toku i posle ‘dramatične’ rekonstrukcije srpske vlade, često su se u medijima pojavljivale veoma afirmativne informacije o Istraživačkoj stanici Petnica. Dosta neobičan događaj zbio se avgusta 2011. godine u Petnici. Evo šta o tome pišu sami petničari:
„U sveže iskopane temelje novog objekta petničkih laboratorija, polaznici i saradnici Stanice su, bez prisustva političara, 13. avgusta 2011. godine uz skromnu svečanost postavili vremensku kapsulu.
Prohromski cilindar (hm… kineski termos, da budemo pošteni) napunjen je simbolima vremena, porukama, željama i nadama petničkih saradnika i radnika i duboko uronjen u armirano-betonske zidove buduće zgrade…".
Prema rečima dr Filipa Vukajlovića, atmosfera i patos ovakavih sektaških rituala oduvek su mu bili strani.
S obzirom da se gradnja ISP finansirala novcem građana Republike Srbije, da li je ovaj skup, koji te svoje finansijere doživljava kao neuke, nezagledane u budućnost i sa ‘senzorima i vijugama zasićenim mitovima prošlosti’, baš „bez prisustva političara" prošao?
Većinski Pravoslavni srpski narod, glavni finansijer ovih petničarskih radova, drži se vekovima ustanovljene tradicije kad svoje poslove izgradnje činom osvećenja hoće da obeleži.
Ako već "petničarski" političari preziru i ne uvažavaju ovu tradiciju i primenjuju svoje sektaške obrede (istina još uvek bez prigodnih keceljica), velika je drskost kad sebi dozvoljavaju da uz ovakve rituale ubacuju teške i uvredljive kvalifikacije na račun ljudi, koji će strane kredite za ovu gradnju godinama vraćati. Osim ako "petničari" svoju budućnost sa budućnošću svog naroda baš i ne vezuju.
Nelogično je da svoju dragocenu budućnost vezuju za tako zaostao, mitovima prošlosti opterećen, narod. Ipak, zapitajmo se, koliko je prihvatljivo javno ružiti one koji podigoše kredit da bi obezbedili vrhunske uslove života i rada, samo u budućnost zagledanim sadašnjim i budućim "petničarima", od kojih će mnogi najverovatnije odlepršati širom kugle zemaljske? Ili će ih, u ovoj novoj u Evropu zagledanoj ISP, današnji učitelji podučavati da samo o svojoj, svetloj i svetoj, budućnosti brinu?
Stari „petničar" Lazar Krstić, (iz vremena kad rekonstrukcija srpske Vlade još ni pominjana nije bila), izložio je tada svoje misli u tekstu "Kako biti siromašan ali seksi" (Godišnjak ISP broj 27, strana 50-51). To je bila verovatno najbolja preporuka njihovog Laze za "našu novu rekonstruisanu glavatu vladu":
"Prolazio sam pre par nedelja opasno blizu Berlina. Kad god me put nanese tamo, prevari me neka neuhvatljiva euforična nostalgija. To je moćno sećanje na par produženih trenutaka iz prošle decenije u kojima se moje tadašnje mladalačko buntovništvo ukrstilo sa plodnim tlem okruženja da stvori veru u neko sasvim drugačije, izvanredno sutra. Pored Berlina, još me jedino za Petnicu vezuju takva sećanja – na trenutke u kojima mi se pred očima, sasvim neočekivano isplela čitava jedna neslućena životna priča. Slučajnost ili … ?"
Ovaj euforično – somnabulni početak sa ‘plodnim tlem’ je samo inicijacija čitaocu da Lazarov tekst pročita do kraja.
Koliko je naučnika javno ustalo protiv više od trideset miliona evra predviđenih za idiotski Centar za promociju nauke shvaćene kao igraonica za decu i dokone majke i očeve, koji vodi bivša Đelićeva sekretarica iz ministarstva finansija Đinđićeve vlade (pravnik po struci)?
Koliko se njih pobunilo protiv ulaganja preko šest miliona evra da bi u novosagrađenom prirodnjačkom muzeju u Svilajncu mogle da se šepure makete Srbiji tako važnih dinosaurusa?
Ili je velika većina samo iz prikrajka očekivala svoje mrvice sa te obilate lopovske trpeze? Ko se to pobunio zbog toga što se novac kredita, navodno namenjenog nauci, najpre daje za izgradnju Petnice, koja je tada bila u privatnom vlasništvu grupe građana?
Od milja nazvani "Petničari", dobiše više para nego najveći srpski naučni Institut u Vinči! Sada deca, koja će se možda nekad baviti naukom imaju mnogo bolje uslove rada nego aktivni naučnici. Nisu li im u tome pomagali članovi saveta Istraživačke stanice "Petnica" Sonja Liht i sveprisutni i nezamenljivi akademik Zoran Petrović (član mnogih komisija, saveta, zajednica i društava kojekakvog prijateljstva).
Da ne nabrajamo i sve ostale građevinske poduhvate koji su sprovođeni pod kontrolom monstrum Jedinice za upravljanje projektima, sve popunjene (kao i Centra za promociju nauke) "žutim-da žući biti ne mogu" Đelićevim kadrovima. Ne može se istovremeno biti članom izabranika-odličnika ovog naroda i biti apsolutno indolentan prema posledicama neodgovornih, ili čak kriminalnih, odluka njegovih državnih činovnika.
I ministarka Zorana Mihajlović je dobila zadatak od svog predsednika stranke da se posebno pozabavi Petnicom!?
Da li zahvaljujući ovom mladom članu mnogih nevladinih organizacija, ekonomisti i energetičaru – političaru, koja sa naukom ama baš nikada nikakve veze nikad nije imala, ili nekom ozbiljnijem iz drugih centara vidljive i nevidljive moći, tek Vlada Srbije je odlučila da Petnicu pomogne sa približno 250.000,00 (dvesta pedeset hiljada) evra.
Svako razuman, pre nego što odvoji tolike pare, trebalo bi da se zapita: Kome daje novac? Zašto daje taj novac? Kakve koristi konkretno od toga ima država? Da li danas u nauci i prosveti Srbije ima prečih potreba od Petnice i "petničara"?
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ZRENJANIN: BANATSKE POLTRONSKE MEDIJSKE SLOBODE
Zatvarajući oči pred tužnim umiranjem grada u kojem ogromna većina živi život bednika, Zrenjaninci su se, saučesnički, toliko navikli na pretvaranje jednih pred drugima, da su otpočeli i pretvaranja pred sobom samima. Samosažaljevajuća imitacija života u sprezi sa alavošću i besprizornošću aktuelne vlasti, rađa narod – ovcu, idealnu za „šišanje“.
Zoltan Horvat
Loša publika želi loše medije, a da „ovce popasu dobru travu“, brinu se lokalni uterivači masnih slova i kamera med oči. Ovdašnja medijska slika liči na skupinu zavisnih ljudi koji, uglavnom ne smeju da prozbore ni slova o nakaradnoj vlasti. Pate od „profesionalne deformacije“, zorta, ne mešajući se u sopstveni posao.
Bilo je tužno videti odbornike nazadnjačke koalicije na poslednjem skupštinskom zasedanju, gde su „junački odbranili“ Regionalni Radio Zrenjanin od nadolazeće neminovne privatizacije. Prostom aklamacijom, bez diskusije, overena nazadnjačka većina je dizanjem ruku „zagrlila“ sterilan, stereotipan i uvlakački radio program po meri svake vlasti.
Ljiljana Popović, lepa direktorica Radio Zrenjanina, čak se lično zahvalila odbornicima „na velikoj časti, poverenju i tradiciji koja istrajava„, istakavši da je čast raditi za ovakve „branioce“ slobode medija.
„Tradicija koja istrajava“ vraća danas Radio Zrenjanin u devedesete, gde se tačno znalo ko je podoban, ko sme da gostuje na njihovim talasima, a ko je nepodoban. Nakon ponižavajućeg odnosa i ukidanja „zaštitnog znaka“ Radio Zrenjanina, emisije Ponekad nedeljom legendarnog voditelja Miće Jankovića – Fleša, Lepu Ljiljanu i „tradiciju koja istrajava“, treba izbegavati u širokom luku. U to se uverio i gospodin Zeka Zečević, poznati banatski pisac ponudivši skromne emisije i razgovore sa Zrenjanincima koji su radili i uradili mnogo toga dobrog za grad u kojem žive.
Lepa Ljiljana se složila zatraživši spisak eventualnih gostiju. Al, ne lezi vraže, najmanje petoro eventualnih nije odgovaralo ukusu direktorice, precrtani su, jer bi, ne daj Bože, mogli nešto uživo i konkretno da kažu. I Zeka se zahvalio, za sva vremena, ovoj i ovakvim „braniocima“ zrenjaninskih foteljaša.
Kako je u zrenjaninskim elektronskim medijima? Tuga je saveznik uređivačke politike gde se neki od izvikanih aktuelnih drmatora medijski prate kao da su, u najmanju ruku, oslobodili Zrenjanin. Na pitanje, da li je bilo koji novinar bilo kad u KTV-u samostalno pripremio prilog o dešavanjima u ovdašnjoj politici, odgovor neslobodnih medijatora iz ove kuće je istovetan. Bez uvida Dane Radić, svevideće vlasnice, glavne urednice i preostalog, ni jedan jedini prilog(čić) ne sme da se emituje.
Lokalnim „tradicijama koje istrajavaju“ pomaže i kasica – prasica, gradska blagajna radodajka, koja uvek ima paricu-dve više za „objektivno i nepristrasno“, dupeuvlakačko novinarstvo. Da je neko pre petnaestak godina pomislio da će mrtve duše finansirati izvikano zrenjaninsko novinarstvo pretvoreno u provincijsko piskarenje, rekli bi mu da je lud. Regionalni nedeljnik Zrenjanin, u svakom broju donosi najmanje petnaest strana prepunih čitulja od kojih se obrne lepa para, taman za rentabilnost firme, danas u privatnom vlasništvu. Dakle, umiranje i smrt u ovdašnjem novinarstvu je izuzetno profitabilan posao.
Čitaš li list Zrenjanin, pita komšija komšiju? Da, obavezno pogledam čitulje. Preostalo, od čega dobar broj strana uređuju novinari-penzioneri, poput legendarne Branke Jajić, teško da može privući veću pažnju. Nazadnjački direktori javnih preduzeća i ustanova na velika vrata vratili su pretplatu na ovaj list za sve zaposlene, tako da se po kancelarijama do mile volje mogu čitati bajke o najboljim, najlepšim i najpametnijim kadrovima ikad Zrenjanina.
U zrenjaninskom, retko sujetnom propalom novinarstvu propalog grada, posebno imponuje „međusobna kolegijalnost, sradačnost u odnosima i solidarnost bez granica“. Da li zrenjaninski novinari učestvuju na sastancima na kojima bi se dalo raspravljati o sve bednijem statusu, odnosno, ima li sindikalne borbe za bolje uslove rada? Poslednji sastanak ovdašnjeg novinarskog esnafa održan je, „ne tako davno“, 1973. godine u prisustvu 11 novinara.
Tada je, zbog opasnosti da ne dođe do težih reči, uvedeno bezbedonosno pravilo da, do daljeg, nema sastanaka. Danas, 40 godina kasnije, nema ni sastanaka ni novinarskog sindikata, o novinarskoj vatri da i ne govorimo. Ne verujemo da bi došlo do težih reči, jer bi se, usled međusobne „iskrene telepatije“, sa reči prešlo na konkretnije, recimo pesničenje. Tu bi značajnu pomoć, kao stručni konsultant nekim od svojih novinarskih pulena, mogao da ponudi Darko Bađok, pokrajinski poslanik nazadnjačke orijentacije, provereni sparing partner mlađim „nestašnim“ damama na zrenjaninskim ulicama.
Da zrenjaninski novinari ipak gaje međusobni takmičarski duh, potvrđuju i sporadične ankete lokalnih internet sajtova gde su zainteresovani ocenjivali kvalitet rada zrenjaninskih novinara. Ocene se kreću u rasponu od minus dva do dva minus.
Ima i lepih reči za ulepšivače ružne zbilje, pa se posebno pohvaljuju angažovani i beskompromisni tekstovi o ikebani, lepom bilju i šarenim balonima koje daruju sponzori ZREPOK- sugrađanima u centru grada. Kod sedmočlanih i osmočlanih porodica u Zrenjaninu, Mužlji i drugim naseljenim mestima, inače socijalnih slučajeva, nema ko da ode a u Centru za socijalni rad ni ne znaju gde i kako oni žive.
Tamo, fala Bogu, nemaština vlada, ne idu ni gradonačelnik ni njegovi saborci, niti im je je neka posebna želja da ih pozovu i pitaju, kako vi sa 12 hiljada mesečno kad mi, ponaosob teški najmanje po 200, teško izlazim na kraj. Da ne bude zabune, ovdašnji podobni novinari idu na poverene im zadatke isključivo službenim automobilima iz gradske kuće.
Da se u srcu Banata ipak prepoznaje poneki dobar novinarski šmek, govore facebook i tweeter pohvale upućene Branislavu Prokiću, novinaru ovdašnjeg RTS dopisništva, Željku Balabanu, mladom dopisniku Dnevnika, Nenadu Jonjevu, novinaru SOS kanala, kao i Svetlani Stjepanović iz službe protokola Gradske kuće. Ovdašnji revnosni pratioci medija ne zaboravljaju Slobodana Pašića, višedecenijsko oštro pero Zrenjanina koji, kako navode ovdašnji tweeteraši, „ubode“, kad niko ne sme.
Svetle tačke zrenjaninskog novinarstva ne mogu da odagnaju sveopšti utisak, da je novinar danas u Zrenjaninu, retko ugrožena vrsta pod nazivom Balansero. Ako nisi Balansero, bidni za odstrel, ako jesi, krckaj do penzije i uživaj divljenje uz zavist okoline, pogle novinara bez mirisa, ukusa i ličnog pečata.
Zrenjaninski nazadnjački Oci i Majke obožavaju Balansere. Nit šta pitaju, nit im je do petljancije u vezi posla, ionako im se sve servira. Otuda nema konferencija za štampu u Gradskoj kući, al ima druženja sa sveručkovima za podobne. Do gradonačelnika se ne može ni pod razno, jer su ispred njegovog kabineta „parkirana“ službena lica odgovorna za bezbednost. Ima ih taman toliko, da ni tica ne može da proleti. Balanseri su pravilno shvatili poruku gradonačelnika iz redova nazadnjaka upućenu sugrađanima, nisam ja tu zbog Vas, već ste Vi svi tu da ja zasluženo uživam, i ne budem na raspolaganju običnom svetu.
Zvanične novinarske nagrade „zaslužnima“ su posebna priča. Dovoljno je da samog sebe predložiš tamo gde treba i u obrazloženju navedeš, ljudi, pa ja ne marim, pišem brdo afirmativnih tekstova o svakoj vlasti. Stigne i nagrada u vidu diplome ili zahvalnice, pride keš (cirka 120 hiljada dinara), uz preporuku da nagradu ponovo mogu dobiti samo „istaknuti u akciji“.
Veoma „dirljiv“ bio je jedan od nedavnih tekstova o angažovanosti brda pomoćnika, zamenika, pomoćnika zamenika i zamenika pomoćnika gradonačelnika o potrebi jačanja grada kvalitetnim i pravim kadrovima. Svetski rekorderi po davanju šupljih predizbornih obećanja, vole da lade usta, jer u narednom broju omiljenog im Zrenjanina pročitaju šta su sve obećali sugrađanima, masno ih slagavši. Naravno, uz provincijski marketinški efekat, sopstvenu fotografiju u gro planu.
Redakcija lista Zrenjanina proslavila se izborom tajminga prilikom svečane dodele nagrada najuspešnijim sportistima grada u 2012. godini. Satnica se poklopila sa početkom prenosa fudbalske utakmice Hrvatska – Srbija, pa sem dobitnika nagrada, niko živ nije došao. A možda je brojanje glasova, po ugledu na 2000. godinu (odgovor bi mogao da ponudi Milan Mrkšić, aktuelni sekretar gradske skupštine, tada predsednik Gradske izborne komisije), privatna stvar nekolicine zainteresovanih ljudi.
Otuda, Zrenjanin danas liči na starca koji telesno ubrzano propada. Ne spašava ga ni večiti, uvek ponizan, i na usluzi goroj od najgore vlasti, Balansero.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
POTSEĆANJE NA DEO UČINKA STRANIH OBAVEŠTAJNIH SLUŽBI U OSTVARIVANJU CILJA RAZBIJANJA SRBIJE
“Svu materijalnu moć uložićemo za otupljivanje i zaglupljivanje ljudi. Ljudski mozak i svest mogu se izmeniti. Posejaćemo haos, neprimetno ćemo ih uputiti da veruju u pogrešne stvari. Naći ćemo saveznike i istomišljenike svuda pa i u samoj Rusiji. Rezultat će biti konačno gubljenje samosvesti.
Neprimetno, ali aktivno i stalno, doprinosićemo zaglupljivanju činovnika i stvaranju neprincipijelnosti. Čast i državni poredak predstavljaće nešto prošlo i nepotrebno, što će se ismejavati. Biće pojedinaca koji će uvideti šta se događa. Njih ćemo učiniti bespomoćnim, izložićemo ih podsmehu…”
A pojedini detalji ove priče sa naših prostora su se možda odigrali baš kako je opisano, a neki možda i nisu , i o njima ćemo saznati mnogo kasnije, tada kada nam ni jedan državni interes više neće biti značajan i onda kada naša svest bude takva, da od drveta ne razlikujemo šumu…!!!!
©Geto Srbija
materijal naveden
STEČAJ PREDUZEĆA U NIŠU KAO VID RAZDUŽIVANJA DRŽAVE!!!
U stečaj odlazi veliki broj preduzeća u Nišu. Između ostalih i „MIN Holding" i „MIN Vagonka", kao i većina preduzeća iz sastava niške „Elektro-industrije": „Elektronske cevi", „Sastavni delovi", „Aparati za domaćinstvo", „Industrijska elektronika", „TV tehnika", „EI Spin", „Čegar", „Komponente", „Računari", „EI Komerc" i „EI Beokom". U Nišu već hiljade građana nemaju od čega da žive, a uskoro će im se pridružiti i radnici preduzeća koje je država nedavno gurnula u stečaj. Sa druge strane, pojedine funkcionere Srpske napredne stranke u ovom gradu brine samo šta će novinari o njima da napišu.
M. Hadžić
Još sredinom januara poslovodstvo niške fabrike „MIN Lokomotiva" iz poslovnog kompleksa „MIN Holding" slavodobitno su objavili vest da su ugovorili posao vredan pet miliona evra sa Železnicom Makedonije. Prema rečima Slavka Raičevića, direktora preduzeća, posao je dobijen tek pošto je Republika Srbija dala garanciju na 100.000 evra, a Ministarstvo privrede na još 240.000 evra.
Početkom februara sve je iznenadila vest da je „MIN Lokomotiva" u grupi preduzeća iz niškog kraja koja idu u stečaj. Preduzeće, osnovano kao „Železnička radionica" još 1884. godine, bilo je jednom već neuspešno privatizovano, a danas zapošljava 240 radnika.
Još uvek nije poznato zbog čega je posle izdavanja garancija na ukupno 340.000 evra Vlada odustala od posla vrednog pet miliona evra ili je isti namenjen nekom drugom preduzeću čiji su vlasnici bliži džepovima republičkih funkcionera?
Nekadašnji značajni industrijski basen Srbije, Niš će uskoro ostati potpuno bez preduzeća, a radnici će živeti samo od obećanja vlasti da će uskoro biti bolje.
Naime, u stečaj odlaze „MIN Holding" i „MIN Vagonka", kao i većina preduzeća iz sastava niške „Elektro-industrije": „Elektronske cevi", „Sastavni delovi", „Aparati za domaćinstvo", „Industrijska elektronika", „TV tehnika", „EI Spin", „Čegar", „Komponente", „Računari", „EI Komerc" i „EI Beokom".
Ali, za razliku od hiljada svojih sugrađana, funkcioner Srpske napredne stranke, Nenad Stanković ne mora da brine za svoju budućnost niti da li će njegova porodica imati za hleb.
Trenutno je zamenik predsednika Skupštine grada Niša, kao i zamenik direktora JKP Direkcije za javni prevoz Niša. Kao zamenik direktora mesečno zarađuje 100.000 dinara, dok kao zamenik predsednika Skupštine navodno ne zarađuje ništa.
Da li su ovi podaci, koje je objavila Agencija za borbu protiv korupcije, tačni ne može sa sigurnošću da se kaže. Stanković je od 2010. godine bio i pomoćnik predsednika Opštine Svrljig, ali ta funkcija nije prijavljena Agenciji.
Predsednica Opštine Jelena Trifunović (Ujedinjena seljačka stranka) saopštila je kako je, navodno, 15. decembra smenila svog pomoćnika. Javnosti, međutim, nije želela da saopšti razloge za smenu, kao ni koliko je Stanković zarađivao dok je bio na položaju.
Koliko još plaćenih ili neplaćenih funkcija Stanković ima? Očigledno je on još jedan od onih naprednjaka koji izigravaju zakon i svoju obavezu da Agenciji za borbu protiv korupcije prijave svu imovinu, sve prihode i sve funkcije.
Iako ne poštuje zakon, Stanković, bar do sada nije bio siledžija, ali to jeste sin Milijane Marinković, koja je na izborima 2012. godine bila na trećem mestu lokalne liste Srpske napredne stranke, kao najbolje pozicionirana žena, a danas je odbornica u Skupštini Leskovca.
Njen sin Miodrag Marinković je 30. decembra 2014. Draganu Marinkoviću, dopisniku jednog niškog elektronskog medija, preko Fejsbuka uputio poruku: „…takvi ste vi nepismeni novinarčići koji se pozivate da dobijete status službenog lica. Dao bih ti ja metak, govno posrano nepismeno!"
Reagujući na ovo, Dragan i njegova redakcija su se obratili Osnovnom javnom tužilaštvu u Leskovcu koji je prvo pogrešno kvalifikovalo delo, a zatim odustalo od podizanja optužnice pod izgovorom da, navodno, ne postoji krivično delo?! Po mišljenju tužilaštva, pretnja ubistvom nije krivično delo ili to nije krivično delo kada to učini visoki funkcioner SNS-a ili njegov najbliži srodnik.
Zabrinuta majka i bahata funkcionerka, Milijana Marinković, odmah je ustala u zaštitu i sina i tužioca, pa je rekla kako je Miodragova poruka jedan nesporazum, jer on nije znao da se obraća novinaru. Tako ispada da pretnje odbornička SNS upućene običnim građanima, koji nisu novinari, nisu kažnjive. Zabrinjavajuće je u kakvoj zemlji živimo i kakve ličnosti poremećene psihe je vode.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ŽELEZARA SMEDEREVO: PUNJENJE RUPE BEZ DNA I PRODAJA KAO DOBRO IZREŽIRANA FARSA
Belosvetski mešetari se koriste logikom – „zašto nešto jeftino kupiti, ako možeš isto to besplatno da dobiješ". Železara u Smederevu neće biti prodata nikome, jer niko nije ozbiljno ni hteo da je kupi, već poklonjena potpunom poslovnom anonimcu, koga režimski mediji pokušavaju da predstave kao velikog svetskog trgovca gvožđem i čelikom. Radi se, u stvari, o čoveku koji ima registrovanu firmu za pružanje usluga masaže i sanitarno-keramičarske radove, ali najviše iskustva poseduje u trgovini nekretninama.
Igor Milanović
Smederevska železara nikako da bude prodata, kao da je ukleta. Još dok su trajali poslednji pregovori sa američkom kompanijom Esmark premijer Aleksandar Vučić je u javnosti nagovestio kako ima plan B, za slučaj neuspeha privatizacije. Na početku tendera, međutim, Vučić je više puta ponovio kako je upravo ta američka kompanija njegov favorit. Šta se desilo u međuvremenu?
Cela navodna prodaja je dobro izrežirana farsa kojom je javnost trebalo da bude ubeđena kako Vlada Srbije čini sve što može da reši problem Železare, dok se iza kulisa odvija jedna od najvećih prevara u srpskoj istoriji.
Anonimni, ali dobro obavešteni izvori iz Vlade poslednjih dana medije zatrpavaju informacijama o „planu B", odnosno o dovođenju tima menadžera iz inostranstva, koji bi Železaru trebalo da postave na zdrave noge. Radi se o jednom glavnom menadžeru sa 12 pomoćnika, od kojih će svaki biti zadužen za posebnu oblast.
Kao jedini konkretni kandidat za poziciju glavnog menadžera spominje se Peter Kamaras, vlasnik i direktor slovačkog preduzeća Pikaro s.r.o. prijavljenog na adresi Bellova 3, 04001 Košice (Češka republika).
Ova vest je, moguće, novost za slabo obaveštenu srpsku javnost, ali se Kamaras kao buduća važna ličnost u Železari već oko dva meseca spominje na stručnim forumima na internetu. Očigledno je da je dogovor već pao.
Kako bi javnost ubedili u to da je u poslovnom svetu gotovo nepoznati slovački biznismen idealno rešenje za Železaru, anonimni vladini izvori tvrde da je Pikaro planirao da zajedno sa Esmarkom preuzme smederevsku čeličanu.
Po tim izvorima Pikaro je trebalo da vodi nabavku sirovina, pa kada je odustao od posla sa Esmarkom, srpska Vlada je, navodno, tražila dodatne garancije od Amerikanaca, plašeći se da će oni Železaru preuzeti samo da bi potrošili zalihe sirovina vredne oko 170 miliona evra, i da će zatim napustiti Srbiju. Po tome ispada da Vlada ne veruje Esmarku, ali veruje Pikarou.
Pikaro je osnovan 13. septembra 2006. godine u Košicama, u ulici koja se nalazi u susedstvu dela grada slikovitog naziva „Džungla". Osnivački kapital je iznosio 6.639 evra, a preduzeće je u 2014. ostvarilo promet od oko 70.000 evra i zapošljava četiri radnika (poređenja radi: Železara koju Karamas treba da vodi ima 5.191 radnika?!).
O Peteru Kamarasu se veoma malo zna, jer se od fotoreportera i novinara krije kao da se radi o istaknutom članu mafije. Daleko je poznatiji njegov sin Juraj Kamaras, jedan od najvećih slovačkih tajkuna, koji je svojevremeno bio zainteresovan za posao sa zrenjaninskom Jugoremedijom.
Na jednoj od platforni za igranje pokera putem interneta nalazi se fotografija izvesnog Petera Kamarasa iz Slovačke, ali ne može sa sigurnošću da se kaže da je upravo on čovek koji će preuzeti Železaru. Za Petera Kamarasa, vlasnika Pikaroa, zna se da je ranije bio strastveni kockar i da naziv kompanije nije izveden iz skraćenica njegovog imena i prezimena (u tom slučaju bi se zvala Pekaro), već od „pik" i „karo", što su dva znaka u kartama.
Pikaro je registrovan za čitav niz delatnosti (između ostalog i za sanitarno-keramičke radove i masažu?!), ali ne i za trgovinu čelikom ili rudom gvožđa. U međunarodnim razmerama nije ni poznato da je Pikaro ikada na veliko trgovao pomenutim metalima, a i skroman obrt od samo 70.000 evra u prošloj godini pokazuje da se radi o malom preduzeću, a ne o velikom svetskom igraču. Zanimljivo je da je i rubrika „reference" na zvaničnoj prezentaciji kompanije na internetu potpuno prazna.
Da je Pikaro zanemarljivo mala firma vidi se i po tome što se hvali kako je unesrećenima u poplavama u Obrenovcu donirao samo 281,5 evra.
Pikaro je, međutim, na prvom mestu registrovan za drugu delatnost, koja je bila presudna za izbor njegovog direktora za kandidata da vodi Železaru, a to je: trgovina nekretninama. Ovo preduzeće ne može da se nađe na listi svetskih ili slovačkih značajnih trgovaca rudom gvožđa ili proizvoda od čelika, ali se zato nalazi na listama slovačkih posrednika u prodaji nekretnina.
Sada sve postaje mnogo jasnije.
Cela priča oko navodne kupovine Železare od strane Esmarka je izmišljena da bi se javnost pripremila da Železara neće biti prodata, već poklonjena potpunom anonimusu, koji je za ovu potrebu medijski uzdignut u rang velikog svetskog trgovca rudom gvožđa. U stvari, Železara će od strane novog menadžmenta biti prodata deo po deo, i to ne kao preduzeće, već kao zemljište i zgrade.
Novac zarađen na taj način, kao i preradom i prodajom postojećih rezervi, ali i novac (preko 150 miliona evra) koji se nalazi na računima Železare za različite namene (isplata plata, održavanje proizvodnje i slično) biće kasnije opran putem fiktivnih ugovora sa fantomskim firmama i preusmeren u džepove domaćih političara i stranih mešetara.
Izgleda da Smederevo kao magnet privlači belosvetske prevarante kalibra Comico Oil, koji od kapitala imaju samo tašnu i mašnu, i od tuđe imovine prave stotine miliona, ali samo za sebe. U slučaju Železare, čak je i svojevremena prodaja ovog giganta Ju-Es Stilu u odnosu na sadašnje muljanje predstavljala prvorazredni poslovni potez, iako se zna kolika je šteta time bila naneta budžetu Srbije. Sada će šteta biti još daleko veća.
A 1. Rupa za odliv para iz budžeta
Jedan od komentara u medijima povodom ostanka Železare Smederevo na državnim jaslama je glasio: „Nema smisla uzimati ljudima plate i penzije, a finansirati Železaru koja nema šanse. Prodaješ Telekom, industriju 21 veka, i onda te pare ulažeš u industriju 17. veka, a još nemaš ni metaloprerađivačku industriju!?".
Postoje i komentari da je najjeftinije svakom radniku dati po 50.000 evra i pustiti ga da pokrene sopstveni posao, a Železaru sravniti sa zemljom i tu podići voćnjake.
Arcelor Mittal, kompanija iz poslovnog carstva indijskog milijardera Lakšmija Mitala, ima proizvodne kapacitete za 119 miliona tona čelika, a godišnje proizvodi 92 miliona tona, što iznosi šest odsto svetske proizvodnje.
Smederevska železara ima projektovani kapacitet od 2,2 miliona tona, a trenutno proizvodi oko 600.000 tona čelika godišnje. Iz ovoga se vidi da Železara Smederevo nije interesantna velikim investitorima, pogotovo što je tehnologija koju koristi zastarela. Tu ni novi menadžment (čak i da dođu pošteni i sposobni) ne može puno da pomogne. Smederevska železara će ostati rupa bez dna u koju se odliva novac iz budžeta Srbije.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
NEŠTO NE VALJA: INTERESI FARMAKOMAFIJE I POTREBA OBAVEZNE ZAŠTITE OD HEMIJSKOG GENOCIDA!!!
Sanitarne inspekcije opštine Šabac, pretnjom "zakonskim sankcijama" više od mesec dana zastrašuju roditelje koji ne žele da vakcinišu svoje dete. Mada Zakona o zaštiti pacijenata i Ustav, kao najviši zakonskog akt Republike Srbije, dozvoljavaju roditeljima da sami izaberu šta je najbolje za njihovo dete po pitanju zdravstvene zaštite, opštinske vlasti u Šapcu im prete najoštrijim kaznama. Ovakav "princip" primenjuje se selektivno. Važi za Srbe, ali ne važi za Rome. Tim povodom, Udruženje građana "Zdrava Srbija" – Šabac, uputila je pismo Redakciji koje objavljujemo bez skraćenja.
Pred kraj 2014. godine na teritoriji opštine Šabac, pokrenuta je od strane nadležne sanitarne inspekcije u dogovoru sa Opštom bolnicom u Šapcu, akcija da se roditelji primoraju na nešto što ne moraju i ne smeju da prihvate.
Putem pismenog upozorenja, traži se od onih roditelja, koji su potpisali kod izabranog pedijatra da neće da vakcinišu svoju decu, da moraju da to urade ili će snositi "zakonske" sankcije.
Pri tome se Sanitarna inspekcija poziva samo na Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, a namerno prelaze preko Zakona o zaštiti pacijenata ili najvišeg zakonskog akta Ustava Republike Srbije, koji dozvoljavaju roditeljima da sami izaberu šta je najbolje za njihovo dete po pitanju zdravstvene zaštite i da niko ne može da vrši ogled nad našom decom.
Ono što posebno izaziva opravdanu sumnju u namere onih koji nas teraju da vakcinišemo našu decu, što nijedan lekar-pedijatar neće da potpiše da vakcinisanjem deteta nećete ugroziti njegovo zdravlje, normalan razvoj ili čak život. Treba se zapitati što nas teraju na nešto, u čiju ispravnost ni sami ne veruju!
Više je nego zabrinjavajuće, da ti isti pedijatri, ispunjavajući naredbe svojih nadređenih koji su u direktnoj sprezi sa farmako-mafijom, prisiljavaju nas da damo našoj deci vakcine, a da oni i ne znaju njihov pravi sastav.
Dokazano je da vakcinama dobijamo privremenu, a ne trajnu zaštitu od bolesti kao što su male boginje ili zauške, i koju ogromna većina dece preleži bez posledica i tako stekne prirodnim putem imunitet.
Kao posledica tih istih vakcina, dobijaju se bolesti kao što su rak, leukemija, koji danas poprimaju epidemijske razmere. Stvarni cilj vakcina nije zaštita od zaraznih bolesti kako nas ubeđuju, već takozvana kontrola ljudske populacije, odnosno smanjenje broja ljudi ili depopulacija.
To je priznao i jedan od glavnih promotera vakcinisanja Bili Gejts, koji je javno rekao da imaju odlične rezultate sa smanjenjem ljudske populacije vakcinisanjem, zahvaljujući vakcinama populacija ljudi smanjiće za 10-15 posto.
Vlast koja po svaku cenu hoće da Srbiju uvede u EU, koja teži da svoje zakone uskladi sa onima koji su u EU, neće da to čini po pitanju vakcina, jer u većini zemalja koje pripadaju EU (Nemačka, Francuska, Velika Britanija, Irska, Holandija, Španija, Belgija…) vakcinisanje nije obavezno.
Veoma je zanimljivo, a što opet pokazuje licemerje nadležnih službi u Šapcu, a tako je stanje najverovatnije i u ostalim delovima Srbije, primoravanje na vakcinu važi samo za Srbe, dok za pripadnike "etničkih manjina" to ne važi, prevashodno misleći na pripadnike romske populacije. Naravno, oni ili ne dobijaju pozive za vakcinisanje ili ih na to niko ne primorava.
Posle velikog broja afera sa raznim vakcinama (protiv ptičijeg, svinjskog, sezonskog gripa…), kada sve više naučnika, doktora i raznih stručnjaka iz oblasti medicine i farmacije koji imaju hrabrosti i savesti upozoravaju na štetnost vakcina; kada su sve primetnije pogubne posledice vakcina po decu i odrasle; kada postoje čvrsti i jasni dokazi da vakcine izazivaju autoimune bolesti (autizam, multipleksklerozu, Gilijan-Bareov sindrom, Parkinsova bolest…); roditelji su dužni da zaštite svoju decu od hemijskog geonocida u vidu vakcina koji vrši svetska farmako mafija preko Ministarstva zdravlja Srbije.
Roditelji koji odbiju da im deca budu podvrgnuta eksperimentu u vidu vakcine, čime koriste samo svoja zakonska Ustavom Repubilke Srbije zagarantovana prava i slobode odlučivanja, ne rade protiv države, kako to govore birokrate bez savesti iz državne uprave, već rade u interesu ove države.
Srpskom narodu koji nestaje, potrebno je zdravo pokoljenje, a ne uništeno hemijskim genocidom u vidu vakcina, koje će samo ubrzati njegov nestanak. Zbog toga treba se suprostaviti prisilnom vakcinisanju, kao i pokušajima vlastodržaca da se menja Ustav i donošenju zakona kojima će u potpunosti legalizovati hemijsko oružje za kontrolu broja stanovnika, zvano vakcina.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
SAŠA MIRKOVIĆ NEZAMENJIV, A U BUDŽETU ZAJEČARA, PARA ZA ONO OD ČEGA SE ŽIVI, NEMA!!!
Ni najveći pesimisti u Zaječaru nisu mogli da zamisle šta će ih zadesiti nakon što ih jeAleksandar Vučić „usrećio" Sašom Mirkovićem, estradnim menadžeom koji je u ovom gradu uspostavio hijerarhiju vlasti kakva ne postoji u pravnom sistemu Srbije. Ta vlast brine samo o sebi, a one koji se sa njim ne slažu progoni pretnjama, ucenama, krivičnim prijavama, otkazima pa čak i kršenjem elementarnih ljudskih prava. Zaječar je, ipak, počeo da se budi, pa Mirkoviću i njegovim pionima, skupljenim s koca i konopca, postaje sve teskobnije…
Vuksan Cerović
– Mirkoviću, lopove. Mirkoviću, lopove! – orilo se iz par stotina grla nezadovoljnih Zaječaraca, koji su 11. decembra uveče protestvovali ispred zgrade Skupštine grada Zaječara, baš u trenutku kada su odbornici po hitnom postupku (od 76 sednica koliko je Mirković do sada zakazao samo dve su bile redovne) diskutovali i glasali o budžetu za 2015. godinu.
Odmah posle te sednice održana je ekspresno još jedna, na kojoj je na osnovu nepotpisanog „Zahteva radnika" razrešen dužnosti Miljan Gogić, upravnik zaječarskog Pozorišta „Zoran Radmilović", inače sin Dragana Gogića, odbornika koji je Mirkoviću otkazao poslušnost.
Nekoliko dana kasnije protest je ponovljen i tada su izneti zahtevi koji, pojednostavljeno rečeno glase: da Saša Mirković, predsednik Skupštine i Velimir Ognjenović formalni gradonačelnik Zaječara podnesu ostavke, da Budžetska inspekcija Ministarstva finansija izvrši kontrolu trošenja budžeta Zaječara u 2013. i 2014. godini, da se raskine štetni ugovor FK Timok i Timočke televizije i radija, da se raskine štetni ugovor o zakupu poslovnih prostorija od strane iste medijske kuće, objave podaci o broju i kvalifikacijama „stručnjaka" koje je Mirković doveo iz Beograda, Bora i drugih gradova, građanima saopšti za koje su namene trošene pare iz budžetskog fonda za zaštitu životne sredine u 2013. i 2014. godini i koji su ekološki problemi u tom periodu rešeni, koliko je građane koštala Mirkovićeva vožnja privatnim automobilom za koju se računi plaćaju platnom karticom grada Zaječara… Već su najavljena nova okupljanja, pa će ova zima u Zaječaru biti sasvim sigurno vruća, bez obzira na metereološke prilike.
Buncanje o razvoju
Prema ciframa koje stoje u izuzetno nepreglednoj Odluci o budžetu, zaječarska vlast će u narednoj godini raspolagati sa 2.439.733.993,00 dinara, uključujući i sredstva kredita od 146.272.177,00 dinara.
Obzirom da je za devet meseci ove godine raspolagala sa manje od 42 odsto te sume, teško je poverovati da će sredstva u budžetu u 2015. godini prekoračiti iznos od dve milijarde, što znači da je osnovni finansijski dokument poprilično prenaduvan.
Toga su, očigledno je, svesni i naredbodavci falš matematike, koji su posle sednice požurili da kažu kako je budžet „razvojni", mada u njemu razvoja nema ni u tragovima. Uostalom, to najbolje potvrđuju sledeći podaci: za podršku postojećoj privredi planirana su mikroskopska sredstva (550.000 dinara), za podsticanje preduzetništva 3.000.000, za samozapošljavanje 1.200.000 dinara, za podsticanje poljoprivrede 10.000.000 i tako redom. Jednostavno rečeno, za ono od čega se živi u budžetu neće biti para pa se priča o razvoju svodi na puko buncanje.
Nije mnogo povoljnija situacija ni kada je reč o komunalnoj izgradnji. Na spisku koji je datu okviru Odluke o budžetu mahom su projekti i objekti čiji je završetak bio planiran za ovu godinu (rekonstrukcija Ulice Nikole Pašića, most preko Crnog Timoka, uređenje starog zaječarskog groblja, izgradnja kanalizacije sa učešćem građana, rekonstrukcija Sokobanjske ulice…).
Ti objekti će progutati više od polovine planiranih para za komunalnu izgradnju.
Među pomenutim projektima, dva su pravi biseri. Najpre rekonstrukcija Ulice Nikole Pašića. Do sada je napravljen kružni tok (kružić tokić ili petoparac kako ga zovu Zaječarci), koji je početkom septembra, uz hvalospeve lokalnoj vlasti, svečano otvorila Zorana Mihajlović, podpredsednica Vlade i ministar za građevinarstvo, saobraćaj i infrastrukturu. Ovih dana, nakon inspekcijskog nadzora, ispalo da je taj objekat zapravo divlja gradnja, jer je izgrađen suprotno odredbama Generalnog urbanističkog plana, kojim je na tom prostoru predviđena pešačko trgovačka zona.
Lokacijska dozvola je poništena, pa ispada da je ministarka, svesno ili nesvesno, svojim prisustvom podržala urbanističko nasilje, kojim je Zaječaru naneta trajna šteta.
Drugi biser je uređenje starog gradskog groblja. Taj projekat je započet nizom nezakonitosti u JKP „Kraljevica", koja je sada u stečaju (kada je raspisana javna nabavka nisu bila obezbeđena sredstva, ugovor vredan 47,7 miliona dinara je potpisalo neovlašćeno lice itd).
Ugovor je preuzeo grad Zaječar, rok je odmah sa 90 produžen na 120 dana, ali je već sasvim jasno da će A.D. „Put", jedini ponuđač i izvođač radova znatno premašiti i taj rok. Budžetom za 2015. godinu predviđeni su dodatni radovi u iznosu od 30 miliona dinara!? Pojedini ljudi od struke kažu da ne bi bilo loše da se neko stručan pozabavi stvarnom cenom koštanja radova.
Zaječar će, ulaganjem oko 80 miliona dinara na starom groblju dobiti 500 – 1000 grobnih mesta, što je dovoljno za godinu dana, a u međuvremenu novo gradsko groblje na Malom Stupnju, gde je već sahranjeno oko 700 Zaječaraca, liči na pravo ruglo.
Opelo pokojnicima se služi u kapeli na starom groblju, a onda se organizovano, ili kako se ko snađe, voze međunarodnim putem do groblja na Molom Stupnju na kome, čim padne kiša, trebaju bezmalo ribarske čizme.
Mnogi Zaječarci, koji još nisu zaboravili da koriste zdrav razum, postavljaju opravdano pitanje da li vlast Saše Mirkovića od starog groblja pravi „turističku atrakciju" na račun groblja koje će se koristiti u narednim decenijama. Nije malo ni onih koji sumnjaju da se iza ulaganja tolikog novca u staro groblje kriju neke prljave rabote.
Silom sačuvana većina
Iako je tokom prošle i početkom ove godine Skupština grada udarnički i sve po hitnom postupku radila i za 15 meseci nanizala čak 74 sednice (u proseku pet mesečno), jesenas je privremeno prikočila. Dogodilo se to nakon što je Izvršni odbor SNS iz te stranke isključio Sašu Mirkovića, jer se oglušio o izričit zahtev Glavnog odbora da nijedan član te stranke ne može imati dve funkcije.
Ta vest je obradovala mnoge Zaječarce, koji su olako zaključili da je samovolji i svevlasti Saše Mirkovića i njegovih piona koji su unazadili Zaječar i gurnuli ga u bedu i beznađe, došao kraj.
Ispostavilo se da nije baš tako, jer je odluka o isključenju iz stranke zalutala u magli na Čestobrodici, a ispalo je da ni zahtev Glavnog odbora nije bio baš toliko izričit koliko zvučao.
Uz podršku pomenute Zorane Mihajlović, koja je svojski dezinformisala javnost poričući nadležnost Izvršnog odbora da isključi nekoga ko je član Glavnog odbora SNS, mada u Statutu stranke ta nadležnost postoji, a verovatno i još nekih visokih funkcionera SNS, Mirkoviću na pamet ne pada da podnese ostavku na mesto predsednika Skupštine grada Zaječara ili poslanika u Skupštini Srbije.
Umesto toga krenuo je u žestoku kampanju protiv Tomislava Nikolića, predsednika Srbije, koga je bez pardona nazvao prevarantom, i njegovog sina Radomira Nikolića, predsednika Izvršnog odbora, što nedvosmisleno upućuje na zaključak da unutar vladajuće stranke postoje podele, u kojima je Mirković sitan, ali koristan igrač. Koliko koristan i da li će mu se ta uloga isplatiti budućnost će pokazati.
Politička, ili bolje reći politikantska boranija, sastavljena od preletača iz URS-a i u javnim preduzećima, ustanovama pa čak i u Gradskoj upravi uhljebljenih PRS-ovaca, koju je oko sebe okupio Saša Mirković, kada je svoj PRS preobukao u uniformu SNS i tako došao u priliku da sa funkcijom predsednika Skupština postane sva vlast u Zaječaru, bila je ozbiljno pokolebana vešću o njegovom smenjivanju, pa čak 40 dana sednica nije sazivana.
U tom periodu desile su se brojne politički mutne radnje. Mirkovićeva vlast, koja je udarnički zapošljavala odbornike, njihove supruge i članove familije, vešto je iskoristila te obeležene karte, nekima usput pripretila gubljenjem radnih mesta i većina je opet stabilizovana. Jedino je ostalo nejasno da li je sada u Zaječaru na vlasti SNS ili grupa građana „Pokrenimo Zaječar".
Da bi sve to izgledalo makar formalno čisto, zaječarski vlastodršci su se setili odavno zaboravljenog Zakona o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u lokalnoj samoupravi. Ali, umesto kriterijuma koji su tim Zakonom predviđeni, iz sistematizacija ustanova brisana su radna mesta po naređenju Velimira Ognjenovića, izvršitelja volje svemoćnog Saše Mirkovića. Čak je i potpisnik ovih redova dobio primamljivu ponudu ako prestane da se u „Tabloidu" bavi Mirkovićevom vladavinom. Pošto ponuda nije prihvaćena ceh je platio njegov sin, čije je radno mesto u Centru za kulturu i turizam CEKIT ekspresno ukinuto.
Protiv odbornika Dragana Gogića, koji je odbio da klekne ispred gospodara, podneta je krivična prijava zbog navodnog podsticanja gradonačelnika Velimira Ognjenovića da mu iz kase grada da 7.000 evra, mada Gogić kategorično tvrdi da je pozajmicu, koju nije dobio, tražio privatno od Saše Mirkovića, a on ga uputio na gradonačelnika.
Protiv Miljana Gogića, koji je ekspresno smenjen sa funkcije upravnika Pozorišta „Zoran Radmilović", na osnovu nepotpisanog „zahteva radnika" i bez predloga Upravnog odbora, podneta je prijava „zbog krivičnog dela u vezi sa javnim nabavkama…" prilikom rekonstrukcije i adaptacije zgrade pomenute ustanove kulture, mada Gogić junior tvrdi da je adaptacija plaćena znatno manje nego što je planirano, da je posao dobiila firma koja je dala najnižu ponudu i da Uprava za javne nabavke nije imala nikakvih primedbi. U Zaječaru smo čuli priču iz više izvora da je problem nastao zbog toga što posao nije dobio izvođač po volji lokalne vlasti.
Bilo kako bilo Mirković je povratio za trenutak poljuljanu vlast, pa još može da se o trošku Zaječaraca, koliko mu je god volja, „službeno" vozika navodno sopstvenim automobilom marke Mercedes Benz tip S 350, koji uopšte nije njegovo vozilo, nego je vlasništvo firme NBG LIZING DOO, Beograd, dato na korišćenje privrednom društvu Orbita rent a car DOO, Bulevar Mihajla Pupina 181, Novi Beograd.
Pošto u rešenju broj 114-47, od 20. 6. 2014. godine, koje je potpisao sada pokojni Tomislav Pavlović, načelnik Gradske uprave Zaječar, doslovno piše: „Predsedniku Skupštine grada Zaječara Saši Mirkoviću, odobrava se korišćenje sopstvenog automobila Mercedes reg. BG-808-WĆ, radi obavljanja službenog posla predsednika Skupštine i narodnog poslanika Skupštine Srbije", ispada da je Mirković navedeno rešenje dobio na prevaru. I ne samo to.
U Uredbi o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika i nameštenika doslovno piše: „Ako zbog hitnosti, odnosno potreba službenog posla državni službenik ili nameštenik ne može koristiti ni prevoz u javnom saobraćaju ni službeno vozilo, on, po pismenom odobrenju ovlašćenog lica (u kome su navedeni razlozi hitnosti, odnosno potreba službenog posla), može koristiti sopstveni automobil."
Mirković "sopstveni" automobil koristi stalno, a u Gradskoj upravi kažu da gorivo plaćeno karticom za gorivo EKO Serbia AD, koja je vlasništvo grada i nosi broj registracije vozila, ne pravda na osnovu putnih naloga. Kako ga pravda mogli bi da se raspitaju nadležni. Izgleda da ima mnogo ozbiljnijih kandidata za krivične prijave od Gogića.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
URUŠAVANJE DRŽAVE: STRUČNJAK NIZAŠTA, UŽIVALAC KOKAINA I PRODUŽENA RUKA TRILATERALNE KOMISIJE U BEOGRADU A NA ČELU PRIVREDNE KOMORE SRBIJE
Novi predsednik Privredne komore Srbije Marko Čadež nema ni onoliko malo iskustva u privredi koliko je imao njegov prethodnik Željko Sertić. Nema ni visoku školsku spremu već čitav niz različitih kurseva. Bio je ljubavnik bivšeg nemačkog ambasadora Volframa Masa, koji ga je spasio od višegodišnje robije kada ga je beogradska policija uhapsila sa 12,3 gramačistog kokaina. Posle dva susreta sa premijerom Vučićem izabran je brzopotezno za predsednika PKS…
Igor Milanović, Fridrih Emke
Odlaskom Željka Sertića u septembru 2014. na funkciju ministra privrede u Vladi Srbije, ostalo je upražnjeno mesto predsednika Privredne komore Srbije. Na Skupštini PKS-a održanoj 23. decembra 2014. za novog predsednika Komore izabran je dotadašnji potpredsednik Marko Čadež. Dobro upućeni izvori tvrde, međutim, da se najmanje dve nedelje pre održavanja Skupštine znalo ko će biti izabran za predsednika PKS-a.
Statutom Privredne komore Srbije predviđeno je da predsednika bira Skupština Komore, na predlog Upravnog odbora. Upravni odbor je elektronsku sednicu na kojoj je izabran Čadež održao tek 19. decembra, ali se već i pre toga znalo da on ima punu podršku ranijeg predsednika Komore i Sertića i premijera Vučića.
Iako je po statutu Komora nezavisna u svom radu, na ovom primeru se vidi da je to samo mrtvo slovo na papiru. U stvarnosti, Čadež je za predsednika Privredne komore bio određen još daleko pre Sertićevog odlaska na ministarsku funkciju.
Zanimljivo je da ni dve nedelje po izboru za predsednika, Komora na svojoj zvaničnoj internet prezentaciji nije objavila biografiju Marka Čadeža, što je do sada bio običaj. Razlog je vrlo jasan: iz biografije bi javnost mogla da sazna ono što upućeni već odavno znaju, a to je da novi predsednik PKS-a nema nikakva iskustva u radu u privredi, a još manje da ima neophodne stručne kvalifikacije.
Novi predsednik nema čak ni fakultetsku diplomu, pa iskusni privrednici danas tvrde kako je čak i Sertić, sa diplomom stečenom u petoj deceniji života i privrednim iskustvom koje se sastojalo samo od vođenja nekolicine mikro preduzeća bez zaposlenih i perspektive, bio stručniji.
Marko Čadež je rođen 1977. godine i najmlađi je predsednik Privredne komore Srbije u njenoj istoriji. U veoma šturoj biografiji, koja je procurela u javnost, stoji kako je zvanje diplomiranog menadžera komunikacija stekao na frankfurtskoj „Akademiji za marketing i komunikacije“ i to u svojoj 24. godini života, odnosno 2001. godine.
Pomenuta „akademija“, međutim, ne postoji u Frankfurtu, već u obližnjem gradiću Bad Filbelu u kome je u to vreme bila i redakcija dnevnog lista „Vesti“ u kome je Markov otac Zoran Čadež bio glavni i odgovorni urednik. Zvaničan naziv pomenute „škole“ je Akademie für Marketing-Kommunikation e.V., a njena adresa je Huizener Strasse 60 u 61118 Bad Filbel.
Skraćenica „e.V.“ na kraju zvaničnog naziva znači „eingentragener Verein„, odnosno da se kod ove „akademije“ radi o običnom „udruženju građana„, a ne o nekoj visokoškolskoj ustanovi. I iz samog nastavnog programa ovog udruženja, kao i iz šeme objavljene na njegovom zvaničnom sajtu vidi se da ono služi obrazovanju „ponešenih, pa upuštenih“ srednjoškolaca.
Posle završetka gimnazije ili neke strukovne srednje škole, učenici mogu da se upišu na „akademiju“, odnosno na jedan od njena tri kursa, od kojih onaj koji je završio Čadež traje dve godine.
Po uspešnom završetku učenik može da se upiše isključivo na višu školu „Steinbeis“ u Berlinu, na kojoj može zatim i da diplomira. „Akademija“ u Bad Filbelu je, znači, neka vrsta pripreme za višu školu, pri čemu je indikativno da samo jedna od njih u celoj Nemačkoj priznaje sertifikat ove „akademije“.
Posle Lazara Krstića, ministra finansija koji je na tu funkciju došao sa srednjoškolskim svedočanstvom, Srbija je dobila predsednika Privredne komore koji ima sertifikat kursa.
Marko Čadež je u aprilu 2014. sa mesta portparola nemačke ambasade u Beogradu iznenada postavljen za predsednika predstavništava PKS-a u Frankfurtu i Beču, kako bi se „oprala“ njegova biografija i stvorio privid kako ima iskustva u privredi.
Pri tome, takozvano predstavništvo PKS-a u Frankfurtu je najobičniji biro sa tri zaposlena. Niko od bliskih prijatelja i saradnika Čadeža ne zna kada je on uopšte uspeo da vrši pomenutu funkciju, pošto je skoro bez prekida bio u Beogradu.
Možda podaci koje ćemo navesti objašnjavaju njegovo nameštenje.
Naime, srpska policija uhapsila je gospodina Čadeža pre više od tri godine sa 12,3 grama čistog kokaina. Saslušan u svojstvu osumnjičenog, Čadež je bio neoprezan pa je izjavio da je tolika količina koja je kod njega nađena, namenjena za njegovu ličnu upotrebu, kao i za njegovo društvo, što se podvodi pod težu zakonsku odredbu, i mogao je dobiti oko tri godine zatvora.
Nakon što mu je određeno zadržavanje, Čadež se pozvao da radi u Nemačkoj ambasadi, da je na važnom zadatku i tražio je da se o hapšenju obavesti tadašnji ambasador Volfram Mas. Mas je iste večeri tražio hitan prijem kod tadašnjeg ministra unutrašnjih dela Ivice Dačića. Molio ga je da Marka odmah puste iz pritvora, rekavši – „Molim Vas, mnogo mi je stalo do njega, razumećete, mi se volimo„.
Dačić je naredio policiji da Čadeža puste na slobodu, ali su policijski službenici na vreme sklonili zadokumentovani slučaj, koji je dostavljen Tabloidu. Inače, Mas i Čadež su bili strasni ljubavnici, i kada je Mas premešten krajem leta 2012. za ambasadora u Belorusiju, nameravao je da povede i Marka, ali su u Minsku odbili da mu izdaju akreditaciju.
U javnosti se pogrešno stvara utisak kako je Marko Čadež nemački kandidat i da će posle njegovog dolaska na mesto predsednika PKS-a biti ojačane srpsko-nemačke privredne veze.
Čadež je kandidat opskurne organizacije „East West Bridge“, produžene ruke Trilateralne komisije u Beogradu. Teško je poverovati da Nemačka nema bolje kvalifikovanog čoveka za jedno ovako važno mesto od studenta u pokušaju.
EWB je u Srbiji prisutan od 2009. godine i ima tročlano predsedništvo koje čine: Jovan Kovačić (član Izvršnog komiteta Trilateralne komisije i Predsednik Srpske grupe Trilateralne komisije), Dejan Novaković (zamrzao članstvo u predsedništvu EWB-a, jer je trenutno državni sekretar u Ministarstvu energetike i zaštite životne sredine) i Slovenac Marko Voljc. Predsednik Upravnog odbora EWB-a je Aleksandar Nikolić, poznatiji kao Foto Toni, danas državni sekretar MUP-a Srbije.
Jedan od dokaza, iako ne i jedini, da je Marko Čadež na čelo PKS-a došao ne samo kao eksponent Trilaterale jeste i njegov prvi intervju po izboru u kome je pohvalio rad Vlade Aleksandra Vučića u pogledu pune saradnje sa Međunarodnim monetarnim fondom. Umesto da se bavi privrednim temama, u koje se ne razume, Čadež je odlučio da se bavi finansijama, u koje se još manje razume.
Upućeni tvrde da je Čadeža za predsednika PKS unapredio lično Aleksandar Vučić, nakon što su dva puta noć proveli u njegovom vinskom podrumu u Jajincima.
Na predlog Čadeža na Skupštini PKS-a su izabrani i novi potpredsednici: Nikola Petrović, direktor „Elektromreže Srbije“ i vladar iz senke cele Srbije, Vladan Atanasijević, direktor kompanije „Aseko“ i predsednik UO „Naleda“ (članica UO EWB-a do skoro je bila Ana Brnabić, članica UO „Naleda“, dok je Borislav Miljenović, član EWB-a bio istovremeno i predsednik Nadzornog odbora „Naleda“), Nemanja Žugić, direktor predstavništva „Dojče bank“ u Beogradu, Zoran Matijević, suvlasnik kompanije „Matijević“, Zoran Vujović, direktor „TMF2005″ i Milivoje Miletić, predsednik PK Beograda.
A 1. Muka i nauka
Na elektronskoj prezentaciji „East West Bridge“ stoji ulepšana biografija Marka Čadeža.
Školovao se u Nemačkoj i diplomirao na „Akademiji za marketinške komunikacije“. Studirao je i na „Međunarodnom institutu za žurnalistiku“ (IIJ) u Sofiji, „Akademiji Deutsche Welle“ i „Centru za televizijsku obuku u Sofiji“, Mreži za profesionalizaciju medija jugoistočne Evrope (SEENPM) i Danskoj školi za žurnalistiku. Možda jeste studirao, ali, očigledno, nije diplomirao.
On je ovlašćeni instruktor za multimedijalno novinarstvo, piše na sajtu EWB-a, mada nigde ne može da se pronađe definicija jednog takvog zanimanja.
Profesionalnu karijeru počeo je, navodno, kao stažista u beogradskom dnevniku „Politika“ u Beogradu, što je još jedna od laži.
Njegov jedini kontakt sa ovim dnevnim listom bio je kada je kao petnaestogodišnjak napisao jedan kratki članak, koji je objavljen uz intervenciju njegovog oca, Zorana Čadeža, tada još urednika u novinskoj kući „Novosti“.
Kasnije je Marko bio novinar u „Vestima“, gde mu je otac bio glavni urednik, a zatim je prešao u srpski desk WDR-a u Kelnu. Bio je član Foruma za medijsku inicijativu (FOMIN) u Beogradu i od 1999-2000. godine koordinator u kampanji za mobilizaciju glasača „Nas je više“, koju su vodili FOMIN i opozicioni pokret OTPOR.
Bio je predavač Fondacije Konrad Adenauer u Crnoj Gori; koordinator radionica istraživačkog novinarstva u Beogradu, koje su organizovali SEENPM, FOMIN i FRESTA Ministarstva spoljnih poslova Danske, koordinator za radionice posvećene sudskom izveštavanju u Beogradu, koje su organizovali FOMIN i fondacija Heinrich Boell, koordinator programa i savetnik za politička pitanja i komunikacije pri Fondaciji Konrad Adenauer u Beogradu, urednik i voditelj mesečnog televizijskog programa o biznisu „PUT“ koji se emitovao na Javnom servisu Srbije RTS, instruktor strateškog komunikacionog menadžmenta za kancelariju za odnose s medijima srpske političke stranke G17 Plus (finansirala Fondacija Konrad Adenauer), glavni urednik on-line magazina „Politikas“ Fondacije Konrad Adenauer u Beogradu.
Za odeljenje za štampu Ambasade Nemačke u Beogradu počeo je da radi 2003. godine i dve godine kasnije postavljen je za portparola ambasade.
Po nacionalnosti je Hrvat, čije državljanstvo i poseduje, Tabloid nije od gospodina Čadeža dobio odgovorna pitanja koja smo mu prosledili. Bio je blizak saradnik i ambasadora Nemačke Andreasa Cobela, koji je zbog ljubavi prema parama kosovskih Albanaca, zarađenih prodajom praškastih proizvoda, incidentno ispoljavao mržnju prema Srbiji, zbog čega je, na diskretan način, povučen na drugu funkciju. Pretpostavlja se da je Cobel navukao Čadeža na kokain.
©Geto Srbija
materijal: list protiv mafije