SVE JE POD KONTROLOM MINISTRA: KRUPNI IGRAČI PODZEMLJA U RAŠKOM OKRUGU!!?
Mafijaška mreža Vučićevog finansijera, Zvonka Veselinovića, navodnog "poslovnog čoveka" iz Kosovske Mitrovice, razapeta je širom Srbije. Mada Veselinović sa opljačkanim novcem "posluje" u Beogradu i Novom Sadu, ostavio je u Raškom okrugu svoje ljude da "čuvaju stražu" pred granicama samoproglašenog Kosova. Da mu neka značajna pošiljka ne promakne.
U Kraljevu ima svoju mafiju u pravosuđu i policiji. A, u Skupštini Srbije, svoje poslanike čiji su supružnici narko dileri. Jedna od njih je čak i predsednica skupštinskog odbora za odbranu i bezbednost. Tako Vučić sprovodi svoju "politiku mira", dok državom haraju okoreli mafijaši i dileri droge.
Mersiha Hadžić
Potpredsednica SNS-a i predsednica skupštinskog odbora za odbranu i bezbednost, Marija Obradović, po formalnom obrazovanju je učiteljica. Radila je kao spikerka lokalne TV u Kruševcu koja je svojevremeno bila servis JUL-a i SPS-a, potom Demokratske stranke, a danas, pripada SNS-u.
Njena koleginica iz skupštinskih klupa i imenjakinja, Marija Jevđić, udata je za Bobana Jevđića, preprodavca kokaina, inače nezaposlenog, sa podebelim kriminalnim dosijeom. Suprug Marije Jevđić, bavi se narkotcima kao i nevenčani suprug Marije Obradović, Ivan Bojović, koji je uhvaćen u proizvodnji marihuane čija je tržišna vrednost na ulici, kako su pojedine novine objavile, iznosila 50.000.000 dinara. Čovek koji je spojio njih dvojicu je kontroverzni biznismen Zvonko Veselinović poreklom sa Kosova, trenutno okrenut ka Novom Sadu i Beogradu.
Marija Obradović je svom nevenčanom suprugu Ivanu Bojoviću, "napravila kontakt" sa Zvonkom Veselinovićem a Marija Jevđić je svog supruga, Bobana Jevđića, takođe srdačno preporučila Veselinovićevom klanu.
Sa svoje strane, Zvonko Veselinović je, pomenutu dvojicu supružnika uticajnih poslanica, preporučio svom kumu Milanu Radojičiću koji ih je povezao sa narko dilerom Borkom Baraćom.
Radojičić i Barać su snabdevali kokainom Bobana Jevđića. Borko Barać je dobro poznat pojedinim evropskim policijama a posebno policiji Holandije iz koje je proteran zbog plantaže marihuane (indijske konoplje). Ali, kao holandski državljanin, od MUP-a Srbije, dobija dozvolu i posedovanja i nošenja vatrenog oružja.
Radojičić i njegov kum Barać imaju jaku zaštitu u Srbiji koja dolazi direktno iz kabineta ministra policije Stefanovića. Posebno su povezani sa državnom sekretarkom Ministarstva unutrašnjih poslova koja se „proslavila" borbom protiv narkodilera u Beogradu, ulazeći u direktan sukob sa više crnogorskih klanova koji nisu želeli da njenim favoritima olako prepuste beogradsko pa i srpsko tržište narkotka. Kako se ne bi našli u položaju da jedan drugog ometaju u poslu, Barać i Jevđić dele zone narko uticaja. Barać ordinira u Kraljevu, a njegova prodajna mesta ("filijale") su diskoteka u Kraljevu kao i kafić "Fokus".
Za Baraća posao obavlja Rajko Pantović dok kokain nalazi svoje kupce u restoranu Mošin Gaj u Ribnici kod Kraljeva, Vrnjačkoj banji i Trsteniku. Taj posao je poveren Srđanu Pavloviću iz Kraljeva i izvesnom Švabiću sa područja opštine Trstenik. Pre mesec dana Švabić je uhapšen u Trsteniku sa kokainom, ali je ubrzo pušten posle intervencije moćnog zaštitnika iz MUP-a Beograd.
Posle ubistva Olivera Ivanovića, u Kosovskoj Mitrovici je uhapšen Baraćev sin kod kog je nađen pištolj ali i kokain. Neposredno posle privođenja u policijsku stanicu, Baraćev sin je pušten jer se nalazio u društvu takođe privedenog, Aleksandra Milojevića, sina Zorana Zelje Milojevića, poznatog kriminalca iz Leposavića, inače desne Vučićeve ruke na Kosovu.
Posle navedenog hapšenja, usledile su intervencije Milana Radojičića i Zorana Milojevićeva, te su deca, kako reče jedan policajac koji je učestvovao u hapšenju, "mlada i neiskusna" pa se slučajno dogodilo da imaju kokain i da su naoružani pre puštena nego što su pritvorena. Zahvaljujući uticajnom Željku Bojiću, načelniku kosovske policije, koji se trenutno nalazi na zimskom godišnjem odmoru na Bledu, a o trošku Zelje Milojevića, iz dosijea dvojice delikvenata izbrisano je opisano hapšenje. Zeljin sin sa svojim društvom često odseda na Kopaoniku u hotelu "Grey" čiji je vlasnik Zvonko Veselinović.
Obratimo ponovio pažnju na Mariju Obradović, njenog nevenčanog supruga i njihovo okruženje. Marija Obradović je svojim tadašnjim ogromnim uticajem lansirala u orbitu prvo Zorana Babića iz Vrnjačke Banje, a potom, posle dužeg perioda političke fingirane nestabilnosti na lokalnom nivou, Predraga Terzića iz Kraljeva.
Na osnovu istrage koja je trajala više meseci, pripadnici MUP-a , odeljenja u Kraljevu, predali su ceo dosije nadležnom tužilaštvu. A istraga je bila usmerena na direktora specijalne bolnice "Merkur" iz Vrnjačke Banje, Dejana Stanojevića.
Stanojević je koristio pare Specijalne bolnice za svoje privatne građevinske poduhvate. O trošku bolnice napravio je u svojoj kući kupatilo. Snabdevao se za svoje privatne potrebe hranom, deterdžentima i hemijom za domaćinstvo. Samo u jednoj godini, 2015., potrošio je za privatne svrhe 2.000.000 dinara bolničkih para. Kako bi spasli direktor "Merkura", angažovali su se načelnik PS-e Vrnjačka Banja, Jovan Perović i viši tužilac u Kraljevu Avram Antonijević. Ceo dosije Dejana Stanojevića je i dalje kod višeg tužioca Antonijevića, takođe kadra SNS-a.
Suprugu Marije Jevđić, Bobanu kao i Borku Baraću, zaštitu od progona i informacije o planiranim racijama i postupcima policije pruža više operativaca ali i šefova pojedinih službi MUP-a Kraljevo.
O svemu ovome su upoznati načelnik kriminalističke policije Saša Stojković, kao i bivši načelnik PU Kraljevo Marko Jordović. Dok za Marka Jordovića nema podataka da je učestvovao u nedozvoljenim poslovima, to se ne bi moglo kazati za Stojkovića koji je usko povezan sa lokalnim narkodilerima koje obaveštava o policijskim aktivnostima i namerama.
Informacije koje su inače službena tajna, Stojković je odavao Radojičiću, Jevđiću i Baraću. Njegov bliski prijatelj je i dr Dejan Stanojević, direktor Specijalne bolnice u Vrnjačkoj Banji.
Spisak krupnih igrača podzemlja u Raškom okrugu ne bi mogao da bude bez načelnika Raškog upravnog okruga Nebojše Simovića koji je nekada bio policajac a danas je biznismen i to jedan od većih na području okruga kome se nalazi na čelu.
Simović je takođe kadar sa Kosova, a svoju karijeru započeo je kao inspektor privrednog kriminala u Kraljevu. Brzo dolazi u kontakt sa starim prijateljem, Predragom Mikićem, koji se doseljava u okolinu Kraljeva, posle kapitulacije Miloševićevog režima u Kumanovu.
Mikić osniva preduzeće "Trgomen" koje uspešno radi sa NR Kinom, osniva i svoju filijalu u toj zemlji, da bi svoju karijeru preko SNS-a krunisao ne samo kao jedan od krupnih donatora i finansijera, već i kao savetnik predsednika Republike Srbije, Tomislava Nikolića.
U prostorijama preduzeća "Trgomen", predsednik Tomislav Nikolić i Predrag Mikić počinju industrijsku proizvodnju rakije "Tomovače". Ta proizvodnja doživljava rekordni uspeh tokom mandata Tome Nikolića. Nebojša Simović takođe postaje partner Predraga Mikića. Napušta posao inspektora u MUP-u, PU Kraljevo. Osniva svoju firmu koja je i ortačka sa pokojnim Mikićem (umro naprasno 2017.godine u Beogradu), počinje da se bavi čudnim finansijskim transakcijama.
Simović preko Marfin banke šalje znatna finansijska sredstva na Britanska devičanska ostrva, ali sad na ime firme NURSLI trade. corporation. Do tog momenta preduzeće se vodilo na ime pokojnog Predraga Jugovića koji je od prodaje svog udela firme iz Progorelice – preduzeće MSV, predao novac načelniku Raškog upravnog okruga, uz dogovor o zajedničkom ulaganju kapitala, Nebojši Simoviću. Simović je, međutim, novac uplatio na račun NURSLI korporacije.
Iako danas vlada opšte mišljenje da se mladi gradonačelnik Kraljeva, dr Predrag Terzić i Nebojša Simović ne trpe i kako su navodno u sukobu, njihovi redovni sastanci se odvijaju u popodnevnim i večernjim sati u prostorijama Raškog upravnog okruga. Jedan drugog pokrivaju, jer je i njima jasno da ovakva situacija neće dugo moći da traje. Terzić je, sudeći po po navodima lokalnih portala, po podacima koje ima odbornička grupa "Starosedelaca" kao i po navodima portala "Deponija" vrlo brzo uleteo u kriminal.
Doveo je svoje ljude od poverenja. Tu se ističu većnici i savetnici gradonačelnika – Lazarević, Bunardžić i Radević, koji vrše realizaciju reketa po restoranima, učestvuju u sumnjivim licitacijama, bave se kupovinom nekretnina u dogovoru sa gradonačelnikom. Naravno, tu je i novo krivično delo, trgovina uticajem. Uticajni mladi gradonačelnik ne poštuje zakone o tenderu. Otvara koverte učesnika u tenderu manipuliše u svakom poslu, svakom društvenom događaju, sve do poslovanja sportskih klubova i postavljanja LED rasvete u gradu.
Stranke kao i zaposleni dobijaju pravno neodrživa rešenja. Gradsko pravobranilaštvo je svedeno na poluprivatni gradonačelnikov servis. Grad gubi sudske postupke koje vodi na osnovu tužbi građana ali i zaposlenih u gradskoj administraciji. Egzistencija lokalnog SNS-a bazirana je na grandioznim lažima.
Načelnik okruga je započeo svoj mandat sa idejom izgradnje Kraljevog grada, kao turističkog kompleksa koji bi bio smešten u Ibarskoj klisuri, preko puta srednjevekovnog grada Magliča. Od tog posla kao i od otvaranja radnih mesta nije bilo ništa. Radna mesta i kad postoje, rezervisana su isključivo za članove SNS-a i ponekog pripadnika SPS-a.
Otvorena je još jedna kriminalna filijala kosovskog lobija i to tako što je Zvonko Veselinović omogućio otvaranje parfimerije Lily u Kraljevu, u objektu kafane "Zadužbina". Ovaj Vučićev "don" kupio je i gradsku kafanu, kultni restoran "Pariz". Tako je jedno od sedišta kosovskog narko klana postalo i Kraljevo. Veselinovićeva mafija donose pod svojom kontrolom drži i PU Kraljevo, postavljanjem na ključne pozicije ili nesposobne šefove policije.
Pored policije koja je već osvojena, odlučili su se na osvajanje Višeg i Osnovnog javnog tužilaštva. Viši tužilac je oboleo, a i inače uskoro odlazi u penziju. On je odgovarao kosovskom društvu kumova i saradnika, kako zbog svoje plašljivosti i poslušnosti, koja je prelazila u servilnost prema moćnicima iz SNS-a ,tako isto i zbog nekompetentnosti i nemogućnosti da odgovori na zahteve mesta na kom se nalazi.
Kao zapete puške na posao Višeg tužioca ali i na posao Specijalnog tužioca u tužilaštvu koje se kao i sud, otvaraju 1. marta ove godine u Kraljevu, čekaju bivši viši tužilac Bzenić (ranije pripadao DS-u a sada blizak SNS-u kome je posao obećao Nebojša Simović) i čuvena zamenica Protić čiji je suprug kadar SNS-a, dok je ona do skora bila u SPS-u izvršavajući poslušno želje Dačićeve stranke. Ukratko, na svakoj strani je haos i korupcija.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
„REFORMATOR“ SRPSKE POLICIJE PO MERI PARTIJE I ZAPADA
Ni u jednoj civilizovanoj državi na svetu ne može da se desi da ministar u nekoj vladi za tri godine zaradi preko deset miliona evra, od korupcije. Ali, u Vučićevoj Srbiji može. Njegov ministar policije Nebojša Stefanović-Slina, nagrađen je pravom na pljačku, kao i svi oni koji su stali iza svoga Vođe.
Ali, njegovoj psećoj odanosti to nije dovoljno, pa je odlučio da potpuno uništi srpsku policiju. Krenuo je u masovno otpuštanje, i to onih najboljih koji su završila policijske škole i policijske akademije. Istovremeno, Slina ponižava i nekoliko hiljada policajaca koje je pretvorio u telesnu gardu članovima Srpske napredne stranke. Gde je kraj njegovom divljanju?
Milan Vasić
Na Božić se ljudi raduju. Počinju se novi poslovi. Više od hiljadu i pet stotina policijskih službenika Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije ostaće, posle Božića, bez posla! Nekoliko hiljada će na biro rada otići za nekoliko meseci, ako se usvoje najavljene “reforme“.
Tako je odlučio ministar Nebojša Stefanović, lažni doktor nauka, sa lažnom diplomom o završenom fakultetu, sa lažnom doktorskom disertacijom, vlasnik najmanje dve kuće, na Bežanijskoj Kosi i u Petrovcu na moru, u Crnoj Gori, sa milionima evra i dolara u džepu i računima u inostranim bankama. Sve je to zaradio kao ministar unutrašnjih poslova. Od plate!
Reformatoru srpske policije, Amadeo Votkinsu, Englezu hrvatskog podrijetla, takav ministar ne smeta. On je po evropskim standardima. Pošteni i čestiti službenici nisu. Njih je sve ministar Slina označio kao "pripadnike kriminogene strukture u policiji"! Jer, predhono je primio u radni odnos 2.200 službenika, svoji stranačkih kolega. Toliko mora da otpusti, a reč je o onima koji nisu članovi SNS-a.
Policijski sindikati nisu radili do 11. januara. Proslavljaju! Novu Godinu, Badnje veče, Božić! Prostorije su im zaključane!
Gey lobi u MUP-u Srbije, predvođen ministrom Stefanovićem, uglednim članom gey zajednice, i dve lezbejke, državna sekretarka i šef njegovog kabineta Jana Ljubičić i Dijana Hrkalović, sekretar Uprave kriminalističke policije, idu dalje. Do samog gorkog kraja.
Direktor srpske policije Milorad Veljović smenjen je poslednjeg dana prošle godine. Imenovan je za savetnika predsednika Vlade Srbije ! Objašnjeno je da je ispunio uslove za penziju.
Kada ga je Vlada na Vučićev zahtev po drugi put imenovala za direktora, i tada je već uveliko ispunjavao uslove za penziju. Međutim, kada je izjavio da ne želi da potpisuje rešenja o otkazima, i da je falsifikovan njegov potpis, smenjen je.
Otpuštene je ministar označio kao kriminalce. Kako će sa takvom kvalifikacijom, koju je izrekao ministar policije, moći da žive, ili da nađu bilo kakav drugi posao? Većina njih je završila srednje policijske škole i policijske akademije, i policijski poziv je jedini za koji su stručno i profesionalno osposobljeni.
Reformator Amadeo Votkins je i dalje spokojan, i slobodno se šeta Srbijom. Ali, neki od od otpuštenih tvrde da će ga posetiti…
Lažni doktor Nebojša Stefanović, koji je za tri godine zaradio preko deset miliona evra, od korupcije, ide dalje. Rešio je da zgazi srpsku policiju.
Po predlogu reorganizacije policije, otkaz će dobiti sve radnice koje u policiji rade na poslovima održavanje higijene, kuvanju kafe. Te poslove Slina namerava da poveri privatnoj firmi koja se bavi poslovima održavanja higijene.
I ne samo to. On namerava da otpusti zaposlene u službama knjigovodstva, računovodstva i blagajnike! I te poslove poveriće privatnim knjigovodstvenim agencijama. Poslove će, pretpostavljate, dobiti firme koje će osnovati ministar Slina i njegova banda koja ga snabdeva nekretninama i novcem. Tako će se, u nedostatku javnih preduzeća, budžet pljačkati preko uslužnih firmi i njihovih naduvanih računa!
Ko će kontrolisati čistačice iz privatnih firmi, da ne postavljaju prislušne uređaje, da ne prevrću po poverljivim papirima inspektora. Da li će mafija, preko privatnih knjigovođa i računovođa imati uvid u platne spiskove, i znati na kom poslu rade inspektori, kolika im je plata, da li su na bolovanju, da li su u milosti svojih šefova…?
Svi dosadašnji službenici, uključujući i čistačice, kafe kuvarice, knjigovođe, računovođe, prošle su strogu policijsku proveru, i uvek su pod nadzorom službe. Ministar Slina , tako da će se najveći deo službe u saobraćajnoj policiji privatizovati! oslove će dobiti privatna preduzeća, pod kontrolom Sline.
Za vršioca dužnosti direktora srpske policije postavljen je izvesni Vladimir Rebić, načelnik Uprave saobraćajne policije. Dobar, poslušan, javno je potvrdio da će ispunjavati sve što od njega traži ministar Stefanović. Ko je vršilac dužnosti direktora policije? Po Zakonu o policiji direktor policije. Njega, u slučaju sprečenosti, zastupa zamenik direktora policije, do izbora direktora.
Gospodin je od ranije poznat policiji. Nedeljnik Afera opisao ga je kao podmitljivog, dok je radio u Upravi saobraćajne policije. I on je poznat kao alternativni muškarac. Zato ga je ministar i predložio za direktora.
Upućeni tvrde da je Rebić čovek-krpa. I zato će policija imati problem, jer će na njenom čelu biti čovek bez ikakvog dostojanstva, i koji će služiti isključivo kriminalnim strukturama na vlasti.
A, na šta je sve spreman ministar policije, dokaz su njegovi javni, skoro svakodnevni nastupi. On najavljuje hapšenja, on preti, on najavljuje državne udare. I sve to radi nekažnjeno.
Da li to komesari iz Evropske unije ne vide da je Srbija u najranijoj diktaturi, i da njihovi pregovori sa ovom bandom, kojom pripada i ministar Stefanović, teraju građane u ropstvo.
Predsednik Vlade namerava da ministra Stefanovića, kada rasturi srpsku policiju, postavi za gradonačelnika Beograda, a na njegovo mesto dođe Aleksandar Vulin, ništa bolji. Zahvaljujući ministru Stefanoviću, nekoliko hiljada policajaca služi kao telesna garda članovima Srpske napredne stranke, njihovim direktorima, načelnicima u službama, direktorima privatnih kompanija.
Osim Uprave za obezbeđenje MUP-a Srbije, Vučićevu kamarilu i njegove odane prijatelje iz prethodne vlasti, čuvaju i pripadnici Brigade milicije, policajci iz policijskih stanica , Žandarmerije i SAJ-a. Naravno, sve o trošku države!
A 1. Ko me je proglasio kriminalcem?
Policijski službenik Lepomir Bakić na spisku je za otpuštanje. Završio je srednju policijsku školu, Kriminalističko policijsku akademiju, vrhunski je sportista, neosuđivan, nije pod istragom. Objavljujemo njegovo pismo. Da li je on nepodoban za rad u policiji? Ko ga je proglasio kriminalnom ličnošću. Ko drugi, nego dr Slina. Da li je Bakić kriminalac? Prosudite sami
….
Od oca sam Ivana, koji je već trideset godina policajac, prošao je sva ratišta, od Vukovara, Prijedora i Kosova odakle smo rodom, radio je u Posebnim jedinicama policije i zato se razboleo.
Otac sam maloletnog deteta. Završio sam Srednju školu unutrašnjih poslova, 34. klasa, kao jedan od najbolji kadeta. Radio samu PU Čačak dve godine, pripravnički i pozornički rad besprekorno. Završio sam Kriminalističko policijsku akademiju 2010. godine u roku, o trošku budžeta Republike Srbije i nosilac sam nagrade dekana za najboljeg sportistu akademije. Instruktor sam fizičke obuke u Upravi za obezbeđenje četiri godine, sa vrlodobrim ocenama, dok nisam došao u problem sa neposrednim šefovima, jer sam ukazao na propuste i probleme prilikom tretiranja kandidata. Od tada sam nepodoban i pokrenuto je nekoliko disciplinskih postupaka, od kojih za 15.meseci ni jedan nije rešen i presuđen!
Reprezentativac sam Srbije u bodibildingu i fitnesu već 10 godina, osvajač mnogih nacionalnih i internacionalnih titula i priznanja u oblasti sporta. Sertifikovan Internacionalni personalni trener Španske akademije za sport. Četiri puta sam državni prvak, šampion Balkana, pobednik evrokupa Ironman, mister Universe 2013. Šampion sveta u bodibildingu i nosilac drugog mesta sa prestižnog takmičenja Arnolda Švarcenegera!
Napominjem da nikada nisam krivično gonjen, niti osuđivan, i protv mene se ne vodi istraga. Ličnost sam sa urednim zdravstvenim profilom. U prilogu su vam dostavljena UVERENJA.
Lepomir Bakić, broj službene legitimacije 133266
A 2. Sindikalac u štrajku
Predsednik USS Sloga Željko Veselinović i potpredsednik Sindikata policije Pavle Heđeši posetili su Dragana Žebeljana predsednika Sindikata policije Sloga koji je pred Novu godinu bio u štrajkuju glađu na svom radnom mestu, u sedištu Sektora za vanredne situacije u Beogradu. ‘
Veselinović kaže da je primetno da je Žebeljan fizički slab, umoran i iscrpljen ali i veoma odlučan u svojoj nameri da istraje. Žebeljan ima apsolutnu podršku rukovodstva, članova i advokata Ujedinjenih sindikata Srbije Sloga, ali i da se nada da će se problem sa poslodavcem rešiti na zadovoljavajući način uz arbitražu Republičke agencije za mirno rešavanje sporova i iskusnog arbitra prof. dr Živka Kulića. – itiče Željko Veselinović.
Pavle Heđeši je Žebeljanu poželeo da dijalogom što pre dođe do rešenja problema i na njega apelovao da prestane sa štrajkom kako ne bi dalje ugrožavao svoje zdravlje.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
SKUPO PLAĆENO LOBIRANJE IZ BUDŽETA ZA PROMOVISANJE PREDSEDNIKA „VLADE U SRBIJI“ PO INOSTRANSTVU!!!
Premijer Aleksandar Vučić naneo je svojim kriminalnim delovanjem neopisive štete Srbiji. A njegova medijska pojavljivanja još više. Uprkos tome, on iz budžeta plaća "lobirajući za Srbiju", a ustvari, promovišući sebe i svoju sumanutu ličnost.
Kako u domovini, tako i u inostranstvu, on je najveća antireklama koja je zadesila ovu zemlju, a njegovo "lobiranje" postaje sve skuplje i sve nepodnošljivije. Svet ga vidi onakvim kakav je: kao ludaka i štetočinu.
Milan Malenović
Prilikom poslednje posete Vašingtonu predsednika Vlade Aleksandra Vučića, on i njegovi saradnici su oštro kritikovali grupu studenata koji su protestovali protiv njega, njegove politike i posete Sjedinjenim Američkim Državama.
Iako su ovakvi protesti u Americi sasvim normalna pojava, Vučić i njegovi jurišnici su neobaveštenoj srpskoj javnosti sve želeli da predstave kao nastavak nekakve (nepostojeće) zavere sa ciljem da se obori srpska vlada. Iza svega su stajali neki tajkuni i snažni lobi koji su oni potkupili, tvrdio je Vučić.
Prema ovome je lobi zlo, zavereničko udruženje koje po svetu obara vlade za pare bogatih i bahatih. Međutim, nije tako. Lobiranje je odavno poznat princip rada u okviru državnih administracija. Bio je poznat i primenjivan još u starom Rimu.
Za razliku od Srbije, civilizovane države su delatnost lobista ograničile i definisale zakonima. Kod nas je u okviru borbe protiv korupcije bilo planirano donošenje odgovarajućeg zakona najkasnije do 2008. godine, zatim je rok pomeren do 2014, ali ni sada nemamo javnosti prikazan nacrt zakona, iako je ministar pravde Nikola Selaković još prošle godine obznanio kako je zakon skoro spreman za skupštinsku proceduru.
Iako mu lobiji smetaju kada sumnja da su organizovali kampanju protiv njega, Vučić iste itekako voli i koristi njihove usluge, kada mu to odgovara. Poznato je više slučajeva, mada zvaničnici uporno odbijaju da srpsku javnost upoznaju sa time na koje lobiste se i za koje svrhe troše pare iz budžeta.
Najpoznatiji slučaj je angažovanje britanske lobističke grupe Bel Potinger . Njoj je za osam meseci rada u 2013. godini Vlada uplatila 200.000 evra, dok je najmanje još toliko u korist Srbije uplatio Etihad iz UAE. Isto toliko je plaćeno i u 2014. godini.
Zauzvrat je Vučićev kabinet šeicima poklonio JAT i najskuplje gradsko građevinsko zemljište na Balkanu, za projekat za "Beograd na vodi" , kao i hiljade hektara vojvođanskih oranica.
Za te pare je Bel Potinger trebalo da obezbedi Vučiću prijem u vrhu britanske vlasti, do čega uprkos svemu ni do danas nije došlo. Jedino što su ovi lobisti postigli je pokušaj predaje rezolucije protiv Srbije u Savetu bezbednosti, kada su nas za naše pare optuživali da smo počinili genocid u Srebrenici.
Posle neuspeha sa Bel Potingerom, Vučić se po savetu iz Abu Dabija okrenuo Toniju Bleru . Ovaj bivši britanski premijer je posle odlaska sa vlasti kao utehu dobio da vodi kontakt grupu za rešavanje bliskoistočne krize.
Devedesetih godina prošlog veka, u vreme građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji, Bler je bio najvatreniji zagovornik pomoći albanskim separatistima na Kosovu i islamskim fanaticima u Sarajevu.
U isto vreme kada je postao "savetnik" Aleksandra Vučića, on je od strane zalivskih šeika, poznatih po tome što finansiraju islamističke pokrete širom sveta, bio angažovan da zastupa interese Nasera Orića . O tome je i u srpskim medijima govorio član Ekspertskog tima jugoistočne Evrope za borbu protiv terorizma i organizovanog kriminala Dževad Galijašević.
Zanimljivo je da se posle slučaja Orića, Bler više nije pojavljivao u Beogradu, niti se zna da je bilo šta posle toga radio za srpsku Vladu. Izgleda da je on i bio angažovan samo da bi izgladio odnose između vlasti u Beogradu i bogatih, ali islamističkih šeika iz Zaliva, i to tako što će osmisliti model po kome ovdašnjoj javnosti izgleda kao da se teroristi iz Bosne i sa Kosova procesuiraju, dok se u stvarnosti ništa ne dešava.
Interesantan je i odnos Vučića sa Dejvidom Petreusom, penzionisanim američkim generalom (godišnja penzija 220.000 dolara) i bivšim direktorom CIA-e. Posle afere otkrivanja poverljivih informacija svojoj ljubavnici, koja je zatim iste objavila u jednoj knjizi, Petreus nakon samo godinu dana 2012. napušta CIA-u i prelazi da radi za američki investicioni fond KKR, u kome postaje direktor "Global Institute" i senior partner.
KKR zvanično upravlja novčanim fondom od preko osam milijardi dolara, mada mu na raspolaganju stoji daleko više para. Tako je, primera radi, ovaj fond 2007. za preuzimanje kompanije "First Data International" predao ponudu vrednu 29 milijardi dolara.
Senior partneri u KKR-u su bankari sa iskustvom ili investitori sa debelim novčanikom. Sa svojom godišnjom penzijom od 220.000 dolara, Petreus sigurno nije veliki investitor, a nema ni bilo kakva iskustva kada su u pitanju finansijski poslovi. On, međutim, poseduje odlične veze u sadašnjoj američkoj administraciji.
KKR je 15, oktobra 2013. kupio "United grupu" koja u Srbiji ima većinski udeo u SBB-u. U to vreme je kao viši savetnik Upravnog odbora SBB/Telemach grupe, radio nekadašnji američki ambasador u Srbiji, Kameron Manter.
U jesen 2013. izrađivao se u Srbiji predlog novog Zakona o elektronskim medijima. Prema članu 109 tog nacrta zakona, „da bi se sprečilo narušavanje medijskog pluralizma ili vršenje prevelikog uticaja na javno mnenje, ne dozvoljava se da: 1) Operater pruža opšte medijske usluge i medijske usluge specijalizovane za informativni programski sadržaj."
Prema tome, SBB nije mogao istovremeno da bude i tvorac i distributer informativnog programa, jer je postojala bojazan da bi on iskoristio svoj položaj da protežira svoj informativni program.
Investicija KKR-a se u tom slučaju ne bi isplatila, jer je iza njegove akvizicije SBB-a stajao CNN , koji je već uveliko planirao pokretanje svoje sopstvene televizije na Balkanu, N1 TV .
U Beograd tada dolazi Petreus koji je u srpskoj prestonici do sada boravio najmanje tri puta i sastajao se sa Vučićem i njegovim najbližim saradnicima. Posle prvog sastanka, radna grupa za izradu nacrta novog Zakona dobija naređenje da obustavi dalji rad. Izvršilac ove odluke bio je pomoćnik ministra kulture i medija Saša Mirković.
Vučić je odmah pokazao "razumevanje" za "opravdane zahteve" KKR-a, ali je od Petreusa tražio protivuslugu: američki mediji, kao i zvaničnici trebaju da budu naklonjeniji naprednjačkoj vlasti u Beogradu.
U početku saradnja, međutim, nije išla kako je zamišljeno. U aprilu 2014. godine, Dejvid Petreus objašnjava Vučiću kako KKR planira da od Srbije napravi regionalni centar novih medijskih tehnologija uz izuzetno visoka ulaganja.
Vučić, sa svoje strane, ostaje pri zahtevu da paket buduće saradnje mora da obuhvata i lobiranje u korist njegove vlasti, makar i uz umanjene investicije KKR-a. Nije pomoglo ni posredovanje američke ambasade u Beogradu, a da bi pokazao kako sve zavisi isključivo od njega, Vučić daje nalog radnoj grupi da usvoji nacrt Zakona kojim se distributerima zabranjuje da budu i proizvođači informativnog programa.
Zakon u ovom obliku, međutim, nije prošao. U međuvremenu je Petreus dobio uverenja od svojih nalogodavaca da će preuzeti lobiranje za Vučića.
U Briselu je taj posao na sebe preuzela advokatska kancelarija Gide Loyrette Nouel koja je u januaru 2014. za račun KKR-a podnela zahtev Evropskoj komisiji da odbaci restriktivni nacrt zakona.
Saradnik te kancelarije, Benoit Le Bret je, faktički, tvorac izmena aktuelnog Zakona o medijima , zahvaljujući kome je N1 TV u avgustu ove godine započeo emitovanje svog programa preko SBB-a.
Da bi izbegao konfrontacije u budućnosti, Petreus je preko svojih veza omogućio da Vučić u Vašingtonu bude primljen na razgovore od političara koji imaju donekle neki ugled, a ne samo od anonimnih savetnika i zamenika pomoćnika u ministarstvima.
Tako je Srbija deo svog suverenitetata žrtvovala da bi se udovoljilo potrebi Vučića da se promoviše, pa joj sada zakone diktira saradnik advokatske kancelarije iz Brisela.
I RTS je 2009. godine, na zahtev EU bio prisiljen da razdvoji delatnosti proizvodnje programa i distribucije (koju sada vodi ETV ), ali je američkim kompanijama omogućen dominantan položaj na medijskom tržištu Srbije samo da bi se srpski premijer fotografisao na ulici ispred Bele Kuće.
Uticaj N1 TV u Srbiji je zanemarljiv, jer se ova televizija emituje samo preko jednog kablovskog operatera, tako da aktuelnu vlast ne zanima što se na njenom programu pojavljuju i kritički prilozi o Vučiću i SNS-u.
Portal "Balkanist" je pre godinu dana objavio kako Srbija skupo plaća lobiste da bi se u svetskoj štampi pojavljivali pozitivni članci o Aleksandru Vučiću i Srpskoj naprednoj stranci (ne i o samoj Srbiji). Upućeni tvrde kako je članak u londonskom "Indipendentu" iz avgusta 2013. pod naslovom "Aleksandar Vučić: čovek koji izvlači Beograd iz izolacije" plaćen 10.000 funti.
U izveštaju za britanske medije koji je platila Srbija, pod naslovom "Srbija obezbedila milijardu dolara kredita od UAE", najveći deo čine citati Aleksandra Vučića koji samo priča o tome kako Srbija napreduje ka boljoj budućnosti.
Prema tome gde se lobira, a gde ne, vide se prioriteti ove vlasti u spoljnoj politici. Za lobiranje u Vašingtonu i Londonu ova vlast ima sredstva, ali je Brisel potpuno zaboravljen. I ministarka bez portfelja zadužena za evropske integracije Jadranka Joksimović se proletos žalila na to da Srbija ništa ne čini po pitanju lobiranja u samom vrhu Evropske Unije.
Koliko je poznato, Srbija se u Briselu oslanja na lobističke sposobnosti samo tri organizacije: predstavništvo Privredne komore Srbije koje ima samo jednog zaposlenog, jedno udruženje poslodavaca i jednu konsultantsku firmu. Posle Vašingtona, Brisel je najveći svetski centar za lobiranje , a za Srbiju bi trebao da bude i najvažniji, pod uslovom da iskreno teži EU.
Prilikom jedne od svojih poseta Nemačkoj, gde se, uglavnom, sretao sa predstavnicima kompanija kojima u opisu radnog mesta stoji i obaveza da se iz kurtoaznih razloga pojavljuju na ovakvim skupovima, Vučić je dao intervju najtiražnijem nemačkom dnevnom listu "Bild" , za koji je plaćeno najmanje 15.000 evra, kolika je najniža tarifa za ovakvu vrstu usluga.
Koliko je taj skupo plaćeni intervju bio uspešan vidi se i po tome što se isti uopšte nije ni pojavio u štampanom izdanju lista, već je samo nekoliko sati bio na "Bildovoj" internet prezentaciji i to negde između rubrika "Saveti domaćicama" i "Novo na muzičkoj sceni".
Privredna komora Srbije ima dobru saradnju jedino sa Privrednom komorom Bavarske, jednom od nemačkih pokrajina. Dolaskom na čelo PKS-a Marka Čadeža, koji je prethodno radio u ambasadi Nemačke u Beogradu, u službi za odnose sa javnošću, vlast se ponadala da će steći bolju prohodnost u nemačkim političkim krugovima, ali to se nije desilo.
Kratki sastanak Vučića sa predsednikom vlade Bavarske Horstom Zehoferom ovog leta, upriličenim posle više neuspelih pokušaja, Srbija je platila 20.000 evra, koliko je tražila lobistička agencija iz Nemačke, mada se nezvanično priča da je samo polovina pomenutih para otišla Nemcima, dok je ostatak ostao našem posredniku u poslu. Pre toga, dok smo hteli da se Vučić i Zehofer besplatno rukuju, predsednik bavarske vlade nikada nije imao vremena.
U Registru transparentnosti Evropske Unije postoji samo jedan podatak o plaćanju lobističkih usluga Srbije, a to se odnosi na londonsku agenciju Bel Potinger i to za 2014. godinu. Sve ostalo je bilo plaćanje "ispod stola".
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ŠPIJUNI SU MEĐU NAMA: VUČIĆEVA I ARMINKINA ULOGA U ENGLESKOJ LICEMERNOJ REZOLUCIJI PROTIV SRBIJE!!!
Neuspeli predlog britanske rezolucije o navodnom genocidu u Srebrenici izradila je ista lobistkinja koja u Velikoj Britaniji zastupa Aleksandra Vučića. Novac je za ovo dobila od šeika bin Zajeda, koji joj ujedno plaća i za promociju srpskog premijera, koji šeiku zauzvrat poklanja najplodniju srpsku zemlju, najskuplji deo Beograda, hotel na Kopaoniku… Tako u suštini, rad antisrpske lobistkinje plaćaju građani Srbije.
Milica Grabež
Iza bezuspešnog pokušaja podnošenja Rezolucije protiv Srbije i celog srpskog naroda u Savetu bezbednosti, koju je predložila Velika Britanija, stoji baronesa od Milbanka, doživotna članica Gornjeg doma britanskog parlamenta. Pomenuta gospođa nije, međutim, plave krvi niti je titulu stekla udajom, već izdajom i špijunskom delatnošću.
Baronesa od Milbanka rođena 20. aprila 1968. u selu kod Tuzle, od oca Rasima Helića i majke Džemke je dobila sasvim obično ime – Arminka. Tokom građanskog rata u BiH ona je 1992. preko zaštićene enklave u Žepi uspela da pobegne u Evropu i da azil dobije u Velikoj Britaniji. Već tada je odlično govorila engleski, jer je pre rata studirala englesku književnost.
Prilikom podnošenja zahteva za azil dala je netačne podatke o sebi i svojoj porodici. Navela je kako je jedva izvukla živu glavu pred „srpskim četnicima" koji su joj pobili celu porodicu.
Tada se takve informacije nisu proveravale, jer je bilo nemoguće saznati pravu istinu dok traju ratna dejstva. Arminkina porodica je živa i zdrava, bar njen veći deo. Sa jednom sestrom je došla u Veliku Britaniju, a ostale dve su i danas u BiH: Vildana Helić i Nizama Salihefendić.
Arminka nikada nije krila da ju je od početka boravka u Ujedinjenom Kraljevstvu finansijski pomagala Soroš fondacija, koja je platila i njeno doškolovanje na London School of Economics gde je 1994. upisala međunarodnu istoriju.
Dosta rano se uključila u politiku, i uspela je daleko da dogura. Zanimljivo je, međutim, da se za nju prvo zainteresovala američka obaveštajna služba, a ne, kao što bi se očekivalo, britanska.
U izveštaju od 1. aprila 2008. godine, američki obaveštajac u Londonu Ričard Le Baron citira njenu izjavu kako su „SAD suštinski bitna država". On napominje kako je ona odlučna, ali hladnog pogleda, bez emocija i skrupula. Britanski MI-5 je Arminku operativno obradio tek šest godina kasnije i to povodom njenog predstojećeg proglašenja za baronesu.
U vreme nastanka Le Baronovog izveštaja ona radi za Vilijama Hejga, tada kandidata za ministra spoljnih poslova u kabinetu Dejvida Kamerona. Šef njegovog izbornog štaba za mesto poslanika bila je 2010, a posle najvažniji savetnik u njegovom kabinetu. Ubrzo, pošto je Hejg postao ministar spoljnih poslova, neko je medijima dostavio račune iz kojih se vidi da je on na putovanjima hotelsku sobu delio sa svojim dvadesetpetogodišnjim savetnikom Kristoferom Majersom.
Sam Hejg je novinarima rekao kako zna ko im je dao tu informaciju, ali da ne želi da javno otkriva ime te osobe. Očigledno da je ta osoba bila njemu veoma značajna. Radi se o Arminki Helić koja je odlično odradila njegovu izbornu kampanju, ali nije htela da trpi konkurenciju u timu savetnika koji su okruživali novopostavljenog ministra.
Osim toga, zeleno svetlo za ovu akciju dobila je i od Amerikanaca, koji su Hejga smatrali nedovoljno pro-američki nastrojenim. Kao šef njegovog izbornog štaba ona je imala pristup svim dokumentima, posebno računima koje je stranka plaćala, tako da joj nije bio problem da pikantne detalje dostavi medijima.
Već godinu dana kasnije Arminka na jednom ručku svog šefa upoznaje sa lordom Timoti Belom, vlasnikom značajne lobističke agencije Bell Potinger. Ona je već radila za tu agenciju, a sada i Hejg pristaje da joj se pridruži.
Jedan od najznačajnih klijenata lorda Bela bio je i ostao šeik Muhamed bin Zajed Al Nahjan, prestolonaslednik Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Vladari iz UAE su nerado viđeni gosti u Londonu zbog masovnog kršenja ljudskih prava u toj zemlji i finansiranja islamističkih organizacija. Sa druge strane, šeici raspolažu ogromnom količinom novca i zemlja im se nalazi, za Britance važnom strateškom položaju. Zbog toga je angažovana pomenuta agencija da britansko javno mnjenje ubedi kako izveštaji o telesnom kažnjavanju ili teškom položaju žena u Emiratima nisu tačni.
Lord Bel je u ovome imao izuzetna iskustva. Njegova dva saradnika su navodnim predstavnicima uzbekistanskog predsednika 2011, na sastanku koji su novinari tajno snimali, obećali kako nije nikakav problem što se na Zapadu kritikuju praksa da deca mlađa od 16 godina u Uzbekistanu rade na berbi pamuka.
„Ništa zato – mi smo najbolji da ubedimo Evropu kako je to kulturna specifičnost Uzbekistana, i da su ta deca najsrećnija baš na plantažama pamuka", čulo se na snimku koji su objavili britanski mediji.
Ubrzo, preko šeika bin Zajeda, Arminka dobija još jednog klijenta – Aleksandra Vučića. Račune za njega plaća šeik lično.
Na sastanku u Beogradu 2012. godine Arminka Helić upoznaje tadašnjeg prvog potpredsednika Vlade Srbije i svog novog klijenta. Njih dvoje tada razrađuju plan kako da slave željni Vučić bude promovisan u Britaniji.
Iako za sebe stalno tvrdi kako je Britanka, a ne Bosanka, Arminka patološki mrzi Srbe i sve srpsko. Prema svedočenju jedne sekretarice u tadašnjem kabinetu ministra Hejga, Arminka je svakog jutra uništavala pozitivne vesti o Srbiji, a svom šefu je još pre prve jutarnje kafe, kada je najnervozniji, predavala samo najgore izveštaje o našoj zemlji.
Zbog toga je u jednom trenutku Hejg lordu Belu objasnio kako nije u stanju da zastupa interese potpredsednika vlade države o kojoj se izveštava najgore moguće. Problem je rešen tako što je bin Zajed dublje zavukao ruku u džep i povećao honorare Arminke i Hejga, a Bel je još jednom podvukao kako oni zastupaju isključivo Aleksandra Vučića, a ne celu srpsku vladu ili Srbiju.
Vrhunac saradnje je bio odlazak Vučića oktobra 2014. u London, na privatno druženje sa osobama koje mu je obezbedio Bel u saradnji sa Helićevom. Jedna od stanica njegove posete bio je i London School of Economics, koji je bio u čvrstom zagrljaju Soroša i na kome je Arminka još uvek imala jake veze. Dobro je poznato kako se premijer Srbije proveo na tom „predavanju" koje je platio njegov prijatelj bin Zajed.
Da bi se revanširao svom finansijeru, koji milione dolara ulaže u njegovu promociju na Zapadu, srpski premijer arapskom šeiku poklanja desetine hiljada hektara najplodnije vojvođanske zemlje. Privatna avio-kompanija dinastije Al Nahjan na poklon dobija Er Srbiju, a zatim i pravo da besplatno koristi usluge Aerodroma „Nikola Tesla" u Beogradu.
Iako ima finansijske koristi od Srbije, bin Zajed pristaje da plati Arminku Helić da preko svojih veza u Forin Ofisu britanskoj delegaciji u Savetu bezbednosti UN doturi nacrt rezolucije koja sve Srbe proglašava ratnim zločincima i životinjama koje siluju svakog na koga naiđu.
Njih dvoje u ovom slučaju vezuje zajednička vera, mržnja i prezir prema Srbima čijeg premijera su kupili sitnim, a on njih obasipa preskupim poklonima, zalažući javna preduzeća i tuđu zemlju.
Otuda i ne čudi što je srpski premijer, kada je rezolucija dostavljena delegaciji Velike Britanije u Savetu bezbednosti, požurio da pozove Ruse da na ovu rezoluciju ne stavljaju veto, jer Srbija “želi da se suoči sa svojom odgovornošću, a on želi da pogne glavu pred žrtvama u Srebrenici“.
Vučić bi trebalo da zbog ovih zlodela koja čini prema građanima Srbije – ostane bez glave. Izgubio bi je u svakoj demokratskoj državi, odlaskom na doživotni zatvor.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
TEMELJNO UNIŠTAVANJE PREHRAMBENE INDUSTRIJE, DOMAĆEG AGRARA I STOČARSTVA!
Srpski agrar je uništen. U poslednjih deset godina, iz srpskog zadružnog sektora oteto je 401.000 hektara zemlje, vredne pet milijardi dolara, i predato na upravljanje tajkunima i kriminalnim korporacijama iz susednih zemalja i Evropske unije. Srbija je osamdesetih godina raspolagala sa dva miliona goveda, danas ih imamo svega 920.000, dok je 4,5 miliona svinja svedeno, na oko 2,95 miliona. Razlog je manijakalna potreba za pljačkom koja se sprovodi pod plaštom "evropskih integracija", mada je očigledno da je reč o interesima male kriminalne grupe, koja je Srbiju od snažne poljoprivredne zemlje svela na zaparloženu koloniju koja uvozi sve ono što je sama vekovima proizvodila.
Vuk Stanić
Da je naprednjačka vlast nastavila sa uništenjem srpskog agrara, koji je započet petog oktobra, govori i činjenica da je 1658 agronoma, kratko nakon formiranja naprednjačke vlasti avgusta 2012. godine, dobilo otkaz.
O tome da strategija razvoja agrara poljoprivrede ne postoji, već da poslednjih deset vlada radi u korist tajkuna govori i podatak da je svaki deveti hektar obradivog zemljišta neiskorišćen.
Čak 25 opština od ukupno 168 koliko ih ima u Srbiji nema dovoljno obradivog zemljišta da prehrani stanovništvo u slučaju rata ili sankcija. Cena obradivog zemljišta niža je nego u Evropskoj uniji, jer su prihodi od zemlje u Srbiji manji.
Interes inostranih kapitalista je da se ta situacija održi do promene Zakona kojim će stranci dobiti pravo da kupuju zemlju. Iz tih razloga EU i podstiče uvoz mesa u Srbiju i izvoz stočne hrane iz Srbije. Oporavkom stočnog fonda počela bi da raste i cena oranica u Srbiji, a to ne bi odgovaralo onima koji hoće ovu državu i njene resurse da dobiju na poklon.
Na žalost, činjenice govore da je naš stočni fond uništavan pojačanim uvozom mesa i povećanim brojem klaničnih kapaciteta koji će uskoro da rade u korist stranog eksploatatora.
Da bi bilo jasnije kakve su razmere tog uništavanje, treba se podsetiti da je broj tovnih svinja u Srbiji 1980. godine iznosio je 4, 5 miliona. Tokom 2000. godine, pao je ispod 4 miliona. Već 2013. godine, zabeležen je dalji pad, na 3,1 milion.
Danas, 2015. godine, imamo nešto više od dva i po miliona tovnih svinja. Ovakvim tempom, ostaćemo bez domaće svinjetine, što bi bilo prvi put u dugoj istoriji Srbije, koja je još krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka izvozila u Austo-ugarsku i do milion svinja godišnje!
Smanjio se i broj grla goveda – pre 34 godine, bilo ih je dva miliona, a 2000. godine, gotovo upola manje. Pogrešnom politikom, bez strategija za stočarstvo, došlo je dotle da je 2013. godine bilo svega oko 920.000 grla goveda. Danas još manje. U Srbiji je čak i broj konja za 30 godina smanjen deset puta!
Poslednjih 15 godina posebno su problematične. Ta pogrešna politika dovela je do toga da se stočarstvo Srbije danas nalazi na nivou 1910. godine! Nekadašnja Jugoslavija je izvozila u Evropu 50.000 tona mesa. Izvoženo je i u SAD, pa je naše meso kupovala čak i američka armija, čije standarde je ispunjavala. U 2006. godini je izvezeno tek 2.300 tona, a u 2013. 400 tona, i zaključeno je da postoji tendencija daljeg pada.
Stočarstvo Srbije ima značajno mesto u privredi zemlje jer stvara veliku vrednost angažujući prirodne i ljudske resurse. Zastupljeno je u više od 600.000 domaćinstava i predstavlja granu koja učestvuje u formiranju društvenog proizvoda poljoprivrede sa oko 31 odsto. Iako ova delatnost ima šanse da bude značajna privredna grana, broj stoke stalno se smanjuje.
Istovremeno, dok se smanjuje stočni fond, u Srbiji ima oko 40.000 praznih obora za tov stoke! Srbija je od izvoznika mesa postala njegov uvoznik!
Najbolja potvrda takvog stanja je činjenica da je u 2014. godini u Srbiju uvezeno 18.000 tona mesa i 35.000 tona treće kategorije mesa, odnosno svinjskih otpadaka. Pored toga u 2014. godini uvezeno je i 347.957 komada živih tovljenika, ponajviše iz Mađarske i Hrvatske. Samo za uvoz živih tovljenika plaćeno je 48.197.433 evra!
Broj goveda, svinja i ovaca je 2014. povećan, ali farmere uništava jeftinija konkurencija iz Evropske unije gde se dobijaju velike subvencije.
Cena svinja je u jednom trenutku pala na 100 dinara po kilogramu žive mere.
Svi podaci govore u prilog tome, da stočarstvo treba što više subvencionisati, kako bi se zaštitila domaća proizvodnja od konkurencije iz EU, koja ima ogroman udeo subvencija u ceni proizvodnje, i povećala proizvodnja za izvoz u Rusiju, Tursku, Arabiju i Emirate. Subvencije bi bilo najbolje da dobiju svi ne samo registrovana domaćinstva, kakva je praksa sada na delu.
Pre izvesnog vremena Antal Cindel, predsednik Udruženja odgajivača svinja iz Bajmoka, rekao je da slobodan uvoz mesa i svinja kao i mala otkupna cena uništavaju seljake. Cindel je ispravno zaključio: "…Da bismo mogli da povećamo broj svinja, mora da se spreči uvoz i da nam se pomogne subvencijama jer ih dobijaju i stočari u drugim zemljama".
Početkom 1990. godine, imali smo 938.000 krava. Danas je stočni fond drastično smanjen, naročito prošle godine, kada je prema zvaničnim podacima zaklano 80.000 krava muzara, nezvanično 150.000. Prema tim procenama, Srbija se po broju grla vraća u period pred Prvi svetski rat.
A da bi se obnovio stočni fond, neophodno je da prođe barem deset godina, i to pod pretpostavkom da postoji ozbiljna državna strategija vezana za ovu oblast.
Razlog ovakvog stanja treba potražiti u smanjenju subvencija za skoro 10 puta, pri čemu od nekada 51 odsto farmi, danas svega njih 23 odsto zadovoljava uslove Ministarstva poljoprivrede. To znači da 77 odsto srpskih poljoprivrednika ne dobija nikakve subvencije!
Uz to, ovi ljudi su se samo 2010. godine suočili sa skokom cena stočne hrane za 50 odsto i nepovoljnim vremenskim prilikama. Sve to rezultiralo je naglim padom ukupne proizvodnje mleka, zatvaranjem farmi i pokoljem stoke.
Pri tome milion srpskih državljana, farmera, radnika u mlekarama i njihovih porodica, živi od mlekarske industrije. Proizvodnja mesa u Srbiji za dve decenije opala je sa 650.000 na 450.000 tona godišnje. Nekada smo po stanovniku godišnje trošili 65, a danas svega 43 kilograma mesa.
Zatvaranje farmi
Stočari su na početku prošle, 2014. godine, očekivali oporavak, jer su cene žive stoke bile nešto povoljnije. Međutim, očekivanja su izneverena pa su cene na početku 2015. godine bile prepolovljene. Tada se, samo u Mačvi, pojavio višak od 50.000 tovljenika. U jednom trenutku, na početku 2015. godine, zadovoljan je bio onaj ko je imao kupca (105-100 dinara po kilogramu žive mere).
Na taj način smanjivani su troškovi dalje ishrane stoke. Sve je podsećalo na tešku 2007. godinu, a neki seljaci su situaciju opisali još gorom nego 2007. godine. Tada su nakupci imali više para nego danas…Dalo bi se tako zaključiti da su, ustvari, nakupci spasavali stočare!
Profesor novosadskog Poljoprivrednog fakulteta Vitomir Vidović podseća da su postojali projekti da u Srbiji tovimo i 14 miliona svinja. Dakle, nije neophodno da u Srbiju dovodimo nemačku klaničnu industriju "Tenis"! Ali, na žalost, projekti su ostali u fiokama, a iz podataka se vidi da imamo sve manje stoke, da raste uvoz i da smo od nekadašnjeg izvoznika hrane postali uvoznici.
Egzaktni podaci o kojima se malo ili nikako ne priča, svedoče o padu dohotka poljoprivrednih proizvođača, niskom učešću direktnih stranih investicija od samo jedan odsto, pokolju stoke, zatiranju sela, zatvaranju farmi, ukidanju subvencija, te činjenici da od 1620 zadruga koliko ih ima u našoj zemlji, u 70 odsto ne postoji nijedno zaposleno lice sa višom stručnom školom.
Agrarni budžet nije razvojni, jer poljoprivreda koja je u ovim vremenima krize strateška privredna grana, ostaje i dalje u zapećku. Za agrar je u sledećoj godini iz ukupnog budžeta države izdvojeno samo 20 milijardi dinara. Očito da onaj ko je kreirao ovakav budžet nije uzeo u obzir činjenicu da se direktan doprinos agrara budžetu kretao od 11 do 15 odsto, a sa pratećim delatnostima u prehrambenoj industriji to je dostizalo i 40 odsto. Agraru se iz budžeta vraćalo simbolično, prošle godine sa 2,6 odsto, a sad je taj procenat neznatno, prividno povećan.
Uvoz subvencionisane hrane uništava Srbiju
Otvaranje domaćeg tržišta za bescarinski uvoz visoko subvencionisanog mleka i mesa iz EU, kao i njihovih prerađevina – uništava srpsku poljoprivredu i priprema teren za rasprodaju domaćih oranica strancima.
Ukupne srpske subvencije za poljoprivredu su 2015. godine u proseku osam puta manje po uslovnom hektaru od evropskih. Bez zaštitnih mera ili subvencija izjednačenih sa zemljama iz kojih se uvozi meso i mleko – domaćoj poljoprivredi preti potpuni slom.
Cena uvoznog mleka iz Evrope je danas oko 24 dinara po litru, što je manje od najnižih (do sada) zagarantovanih otkupnih cena mleka u Srbiji, a manje je i od najnižih otkupnih cena mleka u EU – čak i kada se ne uzmu u obzir evropske poljoprivredne subvencije koje su inače višestruko veće od domaćih.
Generalno, problem je što uticajne zemlje izvoze svoje jeftine a subvencionisane poljoprivredne proizvode u siromašne zemlje, čiji farmeri nemaju tolike subvencije. U stvari, SAD i ostale razvijene zemlje prisiljavaju siromašne zemlje na sporazume koji ih sprečavaju da zaštite domaću poljoprivredu" – kaže američki agroekonomista i profesor Majkl Preleman.
Evropa se tokom 2015-te godine zbog ruskih kontra sankcija suočava sa viškovima mleka i njegova cena dramatično pada, pa evropski proizvođači mleka traže nova tržišta za izvoz i opstaju samo zahvaljujući visokim subvencijama za proizvodnju. Slična je situacija i sa viškovima mesa, započeta još tokom 2014-te godine, a koji su nastali zbog ruskog embarga na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz Evropske unije.
Prema zvaničnim podacima EU iz 2013-te godine, direktna plaćanja (subvencije) evropskim farmerima čine u proseku 30% njihovih prihoda iz poljoprivrede – na nivou cele Evropske zajednice. Poslednjih godina, zbog krize, ove subvencije su u pojedinim slučajevima dostizale i 60% prihoda iz poljoprivrede.
Direktna plaćanja (podsticaji, subvencije) Evropske unije za poljoprivredu, koštaju svakog njenog građanina oko 110 evra godišnje. Iako je ukupan budžet za podršku poljoprivredi EU veoma visok, nivo poljoprivrednih subvencija u zemljama članicama EU je različit, dok je nivo prodajnih cena hrane ne evropskom tržištu skoro izjednačen – što pogađa farmere u zemljama koje daju najniže poljoprivredne subvencije.
Ovo posebno pogađa domaće poljoprivrednike jer je Srbija ukinula gotovo sve mere zaštite domaćeg tržišta od uvoza visoko subvencionisane evropske hrane – mada nije članica EU – dok su domaće subvencije ostale mnogostruko niže od prosečnih subvencija u Evropi.
Ukupni podsticaji (subvencije) za poljoprivredu Srbije u 2015. godini, koštaju svakog njenog građanina oko 28 evra godišnje, od čega je 21 evro godišnje za direktne subvencije poljoprivrednicima – što je 4-5 puta manje od evropskih subvencija.
Mereno u subvencijama po uslovnom hektaru poljoprivredne površine, ovaj iznos u visini subvencija je još nepovoljniji na štetu Srbije: ukupne srpske subvencije za poljoprivredu su ove godine 8 puta manje po hektaru od evropskih (zbog dva puta veće poljoprivredne površine po stanovniku u Srbiji nego u EU)!
Ukupni državni podsticaji za poljoprivredu u Srbiji, u 2015. godini su izuzetno niski, oko 204 miliona evra godišnje (ili oko 230 miliona po nekim podacima), u okviru kojih su direktna davanja (subvencije) za poljoprivrednike samo oko 152 miliona evra. Ovo nanosi zemlji mnogostruko veću štetu jer se zbog smanjenja subvencija smanjuje domaća proizvodnja i njena konkurentnost a povećava se uvoz jeftine, a zapravo visoko subvencionisane evropske hrane.
Za razliku od sezonskih prihoda iz biljne proizvodnje, proizvodnja mleka omogućavala je do sada srpskim poljoprivrednicima stabilan izvor prihoda tokom cele godine.
Otvaranje domaćeg tržišta za bescarinski uvoz visoko subvencionisanog mleka i mesa iz EU, kao i njihovih prerađevina – uništava srpsku poljoprivredu i priprema teren za rasprodaju domaćih oranica strancima.
Trovanje uvoznim smećem i Vučićeva lažna obećanja
Skandalozni uvoz mesnog otpada iz EU, ne bi se ni desio da u Ministarstvu poljoprivrede nisu sedeli ljudi koji donose propise koji idu u njihovu korist, a na štetu naroda i države…
Klika iz Ministarstva koju predvodi državni sekretar Danilo Golubović, od kako je postavljena na ključne dužnosti u resoru poljoprivrede, radila je u dogovoru sa ljudima iz uvoznog lobija. Podršku ovim banditima pružile su i strane banke, kojima je čistu situaciju i pravo na kriminalno poslovanje stvorio bivši guverner Mlađan Dinkić. Kako bi bilo jasnije o čemu se radi, navešćemo primer iz koga se do detalja vidi kriminalna sprega…
Srpskog uzgajivača pilića kontaktirala je jedna od stranih banaka nudeći mu zajam, za povećanje obima posla. On je prihvatio nakon čega je morao banci da uvid u kompletno poslovanje njegove firme. Zajam mu je odobren i čovek je ušao u investicioni ciklus, sve što je njegova firma posedovala stavio je pod hipoteku kod banke, dostavio im je bankarske garancije i potpisao menice.
Kada je došlo vreme da kupi hranu za piliće, banka je od njega usmeno tražila da sirovinu kupi od firme koja takođe ima kredit u toj banci. Privrednik je pristao, a isporučena mu je buđava hrana.
Kako nije mogao da prehrani živinu upao je finansijske probleme i nije mogao više banci da vraća kredit. Banka se ponovo pojavila sa rešenjem ovaj put predlagali su da posreduju u prodaji njegove firme slovenačkoj Perutnini Ptuj. Privrednik je ovo odbio, a potom mu je banka aktivirala sve finansijske instrumente postala vlasnik celog njegovog poslovanja i prodala ga konkurentskoj firmi.
Ovaj privrednik je potom otkrio nepravilnosti u načinu na koji Perutnina obrađuje meso i tužio ih sudu. Na suđenju se pojavila Načelnica uprave za veterinu Sanja Čelebićanin i dala mišljenje da je način na koji oni to rade bezbedan i u skladu sa zakonom.
Novinar Redakcije je potom uputio pitanja ministarstvu vezano za način na koji Perutnina obrađuje meso, a iz Ministarstva su kontakt sa novinarom preusmerili na Perutnu, koja je pokušala da utiče na to šta će biti objavljeno. Sve ovo je dokaz da ljudi iz ministarstva, u ovakvim situacijama rade u korist velikih kompanija, a ne u interesu javnosti, ali je isto tako i dokaz da kontakte sa velikim firmama (tajkunima) koriste da bi im pomogli u slučaju da postoji opasnost da mediji objave nešto što ne treba, ili ukoliko tajkunima treba pomoć u sudskom postupku.
Na kraju, evidentna je i uloga stranih banaka koje na osnovu ovlašćenja dobijenih od Narodne banke Srbije, vrše špijunažu, kao za strane tako i za domaće tajkune. Tabloid takođe raspolaže i sa dokazima da su tokom afere aflatoksin, radnici laboratorija koje su utvrdile da je kukuruz neispravan, pritiskani od strane službenika raznih ministarstva da izveštaje falsifikuju u korist tajkunskih firmi.
Iz svega navednog, može se zaključiti da strani i domaći tajkuni imaju proverene kanale preko kojih kontrolišu, službenike u ministarstvima. Novcem kontrolišu stranke koje postavljaju ministre. Novcem od reklama kontrolišu većinu medija.
Jedina pretnja ovoj pomahnitaloj organizaciji su malobrojni slobodni mediji, usamljeni pošteni inspektori u ministarstvima, i mali broj poštenih, a hrabrih policajaca.
Kriminalna akcija uz pomoć kriminalnih vlasti: malim ulaganjem do ogromnih profita
Za sve što se poslednjih petnaest godina dešavalo u srpskom agraru, direktno odgovorni svi bivši ministri poljoprivrede, počev od Dragana Veselinova, preko Ivane Dulić Marković, Saše Dragina, Gorana Kneževića i Dragana Glamočića, ali i aktuelna ministarka Snežana Bogosavljević Bošković, koja je samo nastavila tamo gde su oni stali.
Neki od njih su kratkotrajno pokušali da stvari promene na bolje. Na primer, Saša Dragin je stopirao donošenje zakona koji glorifikuje GMO, ali to nije zaustavilo vrh vlasti da radi na njegovom donošenju.
Ministarstvo poljoprivrede poslednjih deset godina u skladu sa željama domaćih-stranih tajkuna vode državni sekretari, Danilo Golubović i Dejan Krnjajić, načelnik Odeljenja za zdravstvenu zaštitu dobrobit životinja, Budimir Plavšić, načelnik Odeljenja za veterinarsko javno zdravlje u Upravi za veterinu Slobodan Šibalić, načelnik Odeljenja za međunarodni promet i sertifikaciju Siniša Kotur, načelnik veterinarske republičke inspekcije Sanja Čelebićanin.
Najuticajniji od svih službenika je Danilo Golubović, a njegovi prsti su umešani u sve propise koje ovo ministarstvo donosi, od onih koji regulišu pravila o žitaricama, voću povrću sve do onih koja se odnose na med, mleko, sir i meso…
Na pitanje ko profitira od načina na koji oni vode srpsku poljoprivredu, odgovor je jednostavan u pitanju je "uvozni lobi" koji čine strani kapitalisti, domaći tajkuni i crnogorska mafija!
Odmah posle petog oktobra, na naše tržište pristigli su prvo Slovenci, potom Hrvati, odnosno ljudi koji su se u tim državama obogatili na kriminalan način koristeći situaciju koja je stvorena raspadom Jugoslavije.
Najpoznatiji hrvatski tajkun u Srbiji je Ivica Todorić, kupac fabrike "Dijamant" iz Zrenjanina i vlasnik prodajnog lanca "Idea" odnosno "Konzuma". Do danas on je preko svojih firmi kupio desetine hiljada hektara najplodnije srpske zemlje. Interesantno je da je u Srbiji postojala podela u demokratskom bloku, pa su tako Đinđićeve demokrate češće pomagale slovenačkim kapitalistima, dok su Koštuničin DSS i Dinkićev G17 bili bliži sa hrvatskim kapitalistima.
Crna Gora je posle petog oktobra još bila deo iste države, ali već tada su njihovi preduzimljivi kriminalci shvatili da "Montenegro" ne može sam sebe da nahrani. Novac od šverca i drugih kriminalnih aktivnosti iznet je u inostranstvo gde su osnovane firme i fondovi koji se kasnije pojavljuju kao kupci mnogih preduzeća iz oblasti poljoprivrede. Stručnjaci iz oblasti poljoprivrede u šali kažu da su crnogorski "agronomi" uspeli da ukrste kravu i žirafu i da su tako dobili životinju koja pase u Vojvodini, dok je muzu u Podgorici.
Ni ovdašnji tajkuni, među kojima su najveći Miodrag Kostić i Petar Matijević, nisu sedeli skrštenih ruku, već su se zajedno sa strancima upustili u trku koja za rezultat ima: sve veći monopol, otimanje poljoprivredne zemlje kroz privatizaciju, sve veći uvoz poljoprivrednih proizvoda, uništavanje malih srpskih gazdinstava, sprečavanje oporavka zadrugarstva, uništenje srpskog stočnog fonda, dok je cilj ove trke da sa malim ulaganjima izvuku veliku količinu novca kroz monopolizaciju izvoza, žitarica, malina, voća i povrća i kroz uvoz mašinski separisanog mesa i genetski modifikovanih proizvoda.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije