Архива
ALO KAO POKLON, PRODAJA, PREDAJA, IZDAJA…!?: ĐURIĆ JE ODRADIO SAMO ONO ŠTO MU VUČIĆ KAŽE….
Poslednji čin u priznavanju lažne albanske države na Kosovu i Metohiji, obeležio je "svileni" kadar iz kabineta Tomislava Nikolića, ogavni Marko Đurić. Od kako ova gadna spodoba deluje kao direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju pod komandom Aleksandra Vučića, Srbi na Kosovu i Metohiji su izgubili svaku nadu u opstanak na svojoj zemlji.
Ovih dana je Đurić izvršio Vučićevu volju, pa je albansko Kosovo dobilo svoj pozivni telefonski broj, kao da je nezavisna država, a srpski Telekom je nateran da registruje ćerku-firmu koja radi "u stranoj državi" sa privremenom dozvolom. Ali, to je tek početak kraja koji su Vučić i njegovi pederi režirali.
Nikola Vlahović
Perjanica Tomislava Nikolića, direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju, Marko Đurić, jedan od istaknutih režimskih pedera koji su dobili najviše državne funkcije, potvrdio je 14. novembra ove godine da je Vučićeva vlada već priznala lažnu albanski državu Kosovo, dodelivši joj pozivni telefonski broj (što po međunarodnom pravu mogu imati samo suverene države).
Bezočno lažući da je "Telekom" na Kosovu ostao u posedu Srbije, Đurić je (van kamera i mikrofona) uzgred razotkrio i šta je sve Vučić ove godine potpisao, osim predaje imovine Telekoma Albancima, čija je vrednost procenjena na oko 37 miliona evra.
Naime, u Briselu je, u svojstvu predsednika Vlade, Vučić potpisao i odricanje od imovine koja se meri milijardama evra (Gazivode, Trepču, Valač i sve pripadajuće rudnike, topionice, flotacije, površinske kopove i sva neistražena rudna nalazišta)! Srbija je čak naterana da Telekom registruje na Kosovu kao da je u stranoj državi, i to kao "ćerku firmu".
Na Đurićeve laži da je Srbija "sačuvala Telekom na Kosovu", reagovala je odmah Radio Slobodna Evropa, čiji novinari su objavili da je Telekom dobio samo privremenu dozvolu za rad, do raspisivanja tendera za mobilnog operatera, koji sigurno neće biti ova srpska kompanija. Poniženje je utoliko veće, što je Đuriću u pregovorima sa Albancima jasno stavljeno do znanja da ni te privremene dozvole neće biti ukoliko Srbija ne prihvati pozivni telefonski broj za lažnu Republiku Kosovo.
Đurić radi ono što mu Vučić kaže. Ništa izvan toga. Zato je mesecima, plačljivim glasom pronalazio načine da laže o suštini sporazuma o telekomunikacijama (ali i o celokupnoj državnoj imovini Srbije na Kosovu i Metohiji) koji je Aleksandar Vučić potpisao sa Albancima u Briselu, a koji nikada nije objavljen u javnosti.
Uzgred, Đurić je bezbroj puta ismejan, ponižen i u albanskim medijima izvrgnut najcrnjem ruglu, zbog svoje vulgarne pederastije koja ga je, očito, preporučila kod Vučića. To mu nimalo nije smetalo da nastavi sa ogavnim lažima da je "Srbija dobila neprihvatljivi ultimatum" i slično.
Njegove i Vučićeve prevare, u jednoj jedinoj rečenici razotkrila je Maja Kocijančič, portparolka Evropske komisije, koja je rekla da se ne radi o ultimatumu, već o sprovođenju već dogovorenog.
Od momenta kad je Vučić potpisao "zaostale obaveze" u Briselu, dat mu je rok od tri dana da prihvati ili ne prihvati "predlog sporazuma" kojim se Srbija odriče imovine na Kosovu. Do javnosti ovdašnje nije mogla da dopre čak ni javna pretnja briselske administracije da će se Srbija "suočiti sa sankcijama", ukoliko se ono što je Vučić potpisao ne realizuje odmah.
Na sve ovo, Vučić je prilikom nedavne posete opštini Senta, novinarima govorio "da će videti" šta da se radi. A, mnogo pre toga, u Akcionom planu (u vezi imovine na KiM), Vučić se posebno potrudio da nigde ne bude definisano kome pripada imovina Telekoma. Samo se navodi da će biti osnovano novo telekomunikaciono preduzeće koje će morati da bude registrovano "po kosovskom pravnom okviru" (namerno nije upotrebljena reč "zakon").
Pre nekoliko meseci, pojedini mediji u Srbiji su javili da će predaja Telekoma biti samo uvod u predaju sve preostale državne imovine Srbije u ruke albanskim separatistima. Još 2001. godine, ta imovine je bila procenjena na čak 200 milijardi evra (reč je o celokupnim resursima u pokrajini). Sprdnja Albanaca sa Vučićem i Telekomom Srbije dostigla je vrhunac kad je Johanes Han, evropski komesar za susedsku politiku jednom rečenicom preko društvene mreže Twiter, "pozdravio sporazum".
RTS tu vest nije javio ali je zato prištinska televizija KTV na sva zvona objavila tu vest pa je na Kosovu među Albancima nastalo opšte veselje, a kosovska ministarka za dijalog sa Srbijim, Edita Tahiri potvrdila je da je Kosovo dobilo međunarodni telefonski pozivni broj (383), te da je "…dobijanje međunarodnog pozivnog telefonskog broja rezultat intenzivnih razgovora između predstavnika Kosova i Srbije uz posredovanje Evropske unije".
Tri meseca ranije, Vučićevi bilteni su objavili na svim naslovnim stranama kako "Priština želi da prisluškuje telefone građana Srbije", te da zahtev Albanaca da imaju pristup Telekomu Srbija nije prošao i da je u vezi sa tim stav Srbije naišao na razumevanje posrednika u razgovorima. Laž do laži!
Opet je "izvođač radova" bio ogavni peder Marko Đurić, čovek čiji bi se deda (akademik Najdan Pašić) u grobu prevrtao kad bi znao da mu unuk nosi svilene gaće i da je tokom svoje kratke i neslavne političke karijere ostvario više "toplih" prijateljstava, počevši sa gejevima okupljenim oko kabineta Tomislava Nikolića, završno za armijom najgadnijih buzeranata iz Vučićevog okruženje. Konačno, to je "Vučićevo čedo", koga je on lično "blagoslovio".
Ima li veće uvrede za svakog građanina Srbije, a posebno za Srbe sa Kosova i Metohije, da ih zastupa "nežni" Đurić, odvratna plačipička, peder i lažljivi šmokljan, sa kojim Albanci na Kosovu prave neviđenu sprdnju?
Ne samo što su ga proterali četiri puta sa teritorije Kosova i Metohije kao funkcionera Republike Srbije "koji neovlašteno, bez najave dolazi u suverenu državu", nego mu je napisana čak i prijava zbog seksualnog uznemiravanja jednog opštinskog funkcionera iz Prištine, koja je kasnije povučena na intervenciju kod Hašima Tačija.
Đurić se ponaša isto onako kako se pred baronesom Katrin Ešton ponašao Aleksandar Vučić, kad se bacao u Briselu po podu, plačući, o čemu je govorio i Aleksandar Vulin (sve dok nije dobio finansijsku i političku "satisfakciju", kako ne bi priča išla predaleko).
Može li taj i takav čovek da predstavlja Republiku Srbiji i njene građane na Kosovu i Metohiji, ili samo svoju pedersku sabraću iz i oko Vlade Srbije? Odgovor je više nego jasan. Ali, ovaj "svileni" sluga sa Vučićevog kanabeta i dalje govori kako pitanje uzurpirane srpske imovine na Kosovu i Metohiji mora da bude tema razgovora pa kaže: "…Koliko god Priština želela da izbegne razgovore o imovini, ja sam spreman da se opkladim da će biti naterani da u jednom trenutku sednu za sto i razgovaraju o imovini. Za tim stolom nas čeka ogroman broj predmeta koji se tiču otuđenih stanova – preko 40.000 stanova i velikog broja kuća…"
Bude li se peder Đurić i dalje bavio najdelikatnijim državnim pitanjima, ne treba ni sumnjati da će i tih 40 hiljada stanova definitivno ostati u rukama Albanaca i njihove lažne države .
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
TERITORIJALNO I DUHOVNO SAKAĆENJE DRŽAVE PREDSTAVLJAJU SE KAO NOVE POBEDE SRBIJE!!?
Pobedili smo!? Koga? Najveće prijatelje, Nemce, Amere, arapske prinčeve, drage komšije? Ako su prijatelji, kako smo uopšte došli u situaciju da se protiv njih tako žestoko borimo i toliko radujemo pobedi? Ako nisu, to ćemo debelo platiti.
Tako će ono što je odavno jasno svakom razumnom u Srbiji, doći će iz dupeta u glavu i šarlatanima na vlasti, koji otimaju od svojih građana da bi kupovali strane prijatelje koji nam rade o glavi.
Mile Isakov
Dok samo ovo pisao, Vučić obaveštava javnost da je plate i penzije, koje je smanjio za desetak hiljada dinara sad povećao za nekoliko stotina dinara, a od ušteđene razlike, pet miliona evra poklonio građanima Srebrenice, koji su ga nedavno kamenovali. Sa očiglednom namerom da se on iskupi i predstavi kao Mesija.
Da li bi Vučić podneo ostavku da je Kosovo primljeno u UNESKO? Ne bi, naravno. Pa, onda nema pravo ni da se hvali time što ovog puta nije prošlo. Da je Kosovo postalo član, on bi održao još jednu komemorativnu konferenciju za medije na kojoj bi naciji saopštio kako je u pitanju viša sila, kako je Srbija mala zemlja a svet nepravedan.
Otkud mu onda pravo da sad, kad se to sticajem okolnosti nije dogodilo, svu slavu pripisuje sebi i u pobedničkom transu saopštava kako Srbija više nije mala, nije mala? Kako je pod njegovim vođstvom naučila da ne gubi u međunarodnoj areni i kako je stekla pobednički mentalitet, što će se videti i na sledećoj Olimpijadi na kojoj ćemo, on nam garantuje, osvojiti duplo više medalja nego na prethodnoj. Kakve sad to ima veze i kakve on ima veze sa time?
Olimpijada je sportsko takmičenje u kojem caruje fer plej, tako da je potpuno neumesno praviti takva poređenja sa ucenama i zavrtanjem ušiju na svetskoj političkoj paradi nasilja nad pravom i pravdom.
A to što će neki mladi ljudi iz Srbije svojim sportskim talentom i moralom, radom i odricanjem, čeličnom voljom i hrabrošću, osvajati medalje, biće samo njihova zasluga i u najmanju ruku nečasno je grebati se o njihove uspehe. Na njihov pobednički moral se može uvek računati, za razliku od politike i političara jer tu nema morala.
Bolje bi mu bilo da razmisli o tome kako je moguće da nam upravo njegovi najveći prijatelji, idoli i uzori, Nemačka i Austrija, Saudijska Arabija i Arapski Emirati, Švedska i Švajcarska, tako zdušno otimaju teritorije i identitet.
Da najveće i najuticajnije članice Evropske unije budu inspiratori i agitatori teritorijalnog i duhovnog sakaćenja države koju navodno žele da prime u svoje redove. Da objasni, pre svega sebi, kakvo to pomirenje i saradnju u regionu on gradi, kad svi susedi uredno glasaju protiv vitalnih interesa Srbije. I Hrvatska i Slovenija i Bugarska i Mađarska i Makedonija i Crna Gora.
Imaju oni svojih obaveza, naravno, ali imaju ih i Slovačka, koja je glasala protiv prijema Kosova, kao i Rumunija i Grčka, koje su bile uzdržane, zajedno sa Bosnom i Hercegovinom, kojoj samo Republika Srpska ne dozvoljava da se okrene protiv nas.
Imamo i mi obavezu da svoju spoljnu politiku uskladimo sa sa evropskom, pa ipak nismo uveli sankcije Rusiji zbog posebnih odnosa koje imamo sa tradicionalnim saveznicima. Ne samo zato što nismo hteli, već pre svega zato što nismo smeli da se odreknemo podrške i zaštite koju sa te strane imamo u Savetu bezbednosti i svim međunarodnim organizacijama, naročito kad zagusti.
Zar i naše najbliže komšije, sa kojima smo zajedno prolazili kroz najveća iskušenja u istoriji, nisu mogle da nađu izgovor u potrebi za dobrosusedstvom i mirom u regionu, ako ne iz solidarnosti ono bar iz razumevanja, jer oni bolje od svih drugih znaju do čega je Srbiji najviše stalo i šta je najviše boli.
To se posebno odnosi na Makedoniju i Crnu Goru, koje mi razumemo i stoga pravimo razliku. Makedoniji, naprimer, nije previše zameriti jer znamo na šta su sve spremni Albanci u njoj, kojih nije malo. Ali, režimu Mila Đukanovića, koji se zbog svojih mafijaških rabota besprizorno ulizuje Zapadu, tako što uvek prvi čačka otvorene rane Srbije, mora se adekvatno odgovoriti. Bez mešanja u unutrašnje stvari Crne Gore, mada se on dobrano mešao u srpske devedesetih godina.
Umesto što uzvikuje parole kako niko više ne može da gazi Srbiju, jer to ne zavisi od njega, Vučić bi mogao i morao da obezbedi da je bar ne zapišavaju avlijaneri sa tek ustanovljenim državnim pedigreom kojem je upravo Srbija kumovala.
Ne mislim da treba insistirati na nekakvom strahopoštovanju ali mora postojati respekt, koji se opet mora zaslužiti. A respekt se ne stiče tako što se zbog sopstvenih, ličnih grehova iz prošlosti ponižava cela nacija i država.
Sa svim susedima treba lepo, ali svakome dati do znanja gde mu je mesto. Međutim, to može samo neko ko zna gde je njegovo. Vučić to ne zna, ali što je još gore ne zna ni Srbija koju on vodi. Srbija je idejno i moralno dezorijentisano društvo u kojem beda diktira standarde i ponašanje.
Vučić to koristi i sve građane koji bedno žive tretira kao bednike, o čemu najbolje svedoči najavljeno povećanje plata i penzija, za bednih dvesta-trista dinara. Nije onda čudo što nas tako tretiraju i svetski moćnici i što se na nama istresaju i bedniji od nas. Zbog svega Srbija mora preispitati svoje prioritete i sva prijateljstva, kako bi utvrdila gde je, šta je i šta joj valja činiti, sa kime i kako može dalje.
Svet se rapidno menja i ovo UNESKO glasanje očigledan je dokaz tome, a vlast koja misli da je to njena pobeda očigledno ništa od toga ne razume. A kad ne razume, ne može iz toga izvući ni pouke. A to opet znači da se ne možemo nadati ničem dobrom.
Nije ovo nikakva pobeda Srbije, samo je odložena egzekucija nad njom. Njeno ponižavanje i čerupanje će se nastaviti, posle ovog neslavnog pokušaja još žešće, sve dok ona na to bude pristajala. Na glasanju o Kosovu, ovom prilikom pobedile su one države koje su odlučile da se suprotstave američkoj hegemoniji u svetu, koja traje od kraja hladnog rata.
Najpre onih najvećih i sve uticajnijih Rusije i Kine, a onda i brojnih manjih kojima je preko glave kolonijalnijalističkog odnosa prema njima. SAD nisu više šerif planete, pa čak ni zajedno sa evropskim satelitima nisu više neprikosnoveni sudija.
Ekonomski i vojno sve moćnije, Rusija i Kina, naučile su igru štapa i šargarepe, sve su angažovanije na svetskoj sceni i sve uspešnije koriste svoje potencijale i prednosti. Ta alternativa unisonom svetskom poretku, koja se posle nekoliko decenija pojavila, dočekana je sa odobravanjem od svih država kojima je do slobode i prosperiteta, a inače pun kufer američkog diktata i siledžijskog uvođenja demokratije. I ovo glasanje je rezultat tog buđenja. Nisu oni glasali da zaštite Srbiju, nego sebe.
Srbiji niko ne može pomoći ako ona sama ne preduzme nešto da pronađe svoje mesto i ulogu u novim međunarodnim uslovima. A mogla bi da uhvati priključak sa novim svetskim trendovima i brže od mnogih, zahvaljujući tradicionalnom prijateljstvu sa predvodnicima novog talasa, kod kojih ima donekle i privilegovan status. U savremenim geostrateškim uslovima, koji menjaju odnos snaga na planeti, dalje insistiranje na ulasku u EU po svaku cenu, deluje kao ulazak u četnike 1945 godine.
Ponižavajuće i uvredljivo povećanje
Niko normalan, naravno, ne može imati ništa protiv humanitarne pomoći ljudima u nevolji, u Srebrenici ili bilo kom drugom gradu u okruženju, ali kad se galantno poklanja izuzetno velikih pet miliona evra u istom danu kad se građanima Srbije, od kojih je to oteto nasilnim smanjenjem plata i penzija, vraća mizernih par stotina dinara, onda to mora da izazove žestoke reakcije. Ne zato što nema solidarnosti, nego zato što objašnjenje da, eto, ima se, može se, jer su to građani Srbije uštedeli, vređa njihovu inteligenciju i ljudsko dostojanstvo.
Naročito penzionera, koji su svoje penzije odavno pošteno zaradili, a kojima se neprestano nameće osećaj da su teret društva i da parazitiraju na račun države. Naprotiv, sve što ova država ima stvorili su upravo oni, a njihove penzije su njihova imovina, njihovo stečeno pravo.
Pošto sam i ja jedan od njih, znam kakav je osećaj kad ti neko uzme desetak hiljada od Ustavom i zakonom zagarantovanih mesečnih primanja, a onda vrati nekoliko stotina dinara i to proglasi povećanjem. Taj te očigledno proglašava za budalu. Isti je slučaj i sa onima kojima minimalne penzije nisu ni smanjivane, kad kaže kako sa povećanjem od dvesta dinara nikad nisu bile veće.
Presna laž, jer i te su penzije u poslednje dve godine realno umanjene za preko deset procenata, a sada će ih veliki vođa i dobročinitelj povećati za čak 1,25%, pa treba da mu budu zahvalni.
Umesto da nam vrati naše pare, on nam daje bakšiš za humanost koju je on u naše ime demonstrirao u Srebrenici. Istovremeno, daje nam i utešnu nagradu, slavodobitno saopštavajući da će TV pretplata, umesto 500 dinara, kako je zakonom utvrđeno, mesečno biti samo 150 dinara, a da će ostalo dodati država iz budžeta. Odakle?
Pa opet od uštede koju je on ostvario otimačinom od naših zarada. Umesto da od pošteno zarađene plate i penzije, sami plaćamo svoje obaveze, pa i TV pretplatu, on će je plaćati umesto nas našim novcem, kao da smo retardirani.
Proglasio se našim starateljem pa će on upravljati našim novcem, on će umesto nas plaćati TV pretplatu, umesto nas maloumnih i pakosnih, on će biti humanitarac u Srebrenici, plaćajući našim novcem svoje dugove i svoje ambicije.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
VUČIĆEVO AMINOVANJE DOBRO SMIŠLJENE OTIMAČINE „TELEKOM SRBIJA“ KROZ RAZGRANATU MREŽU INVESTICIONOG FONDA
Ono šta se sada odigrava u postupku privatizacije "Telekoma" samo je pozorišna predstava za neinformisanu javnost. Dogovor o prodaji sklopljen je još sredinom februara na sastanku u Abu Dabiju, a privatizacioni savetnik srpske Vlade u stvari je više od sedam godina strateški partner potencijalnog privatizacionog kupca, koji je već izdvojio dve milijardi dolara za kupovinu "Telekoma" i plaćanje provizija učesnicima.
Milan Malenović
Pred Srbijom se nalazi jedna po nacionalne interese značajna privatizacija. Radi se o najvećem domaćem teleoperateru, "Telekomu". Već pitanje da li treba u ovom slučaju ići u privatizaciju samo po sebi izaziva kontroverze, jer stručnjaci smatraju da ne bi trebalo strancima u potpunosti predati srpske telekomunikacije. Osim toga, sam postupak privatizacije je kriminalan.
Prosto je neverovatno da u državnom vrhu Srbije, u svim ministarstvima i raznoraznim agencijama, ne postoji nijedan kvalitetan i iskusan stručnjak iz ove oblasti. Jer, da postoji makar jedan takav stručnjak sa iskustvom, on bi Vladu upozorio da za privatizacionog savetnika za "Telekom" ne uzima kompaniju "Lazard", odnosno jedan njen ogranak, a svakako bi insistirao na otkazivanju ugovora onog trenutka kada je za najozbiljnijeg potencijalnog kupca proglašen investicioni fond "Apollo".
Ispred privatizacionog savetnika "Lazarda", nastupa bivši ministar Božidar Đelić, koji je izjavio da će "Putina izvesti na sud"!
Svetski mediji koji prate dešavanja u svetu visokog biznisa objavili su 12. avgusta 2008. godine, skoro sedam godina pre nego što je srpska vlada "Lazard" uzela za privatizacionog savetnika, kako ova kompanija i investicioni fond "Apollo Management LP" ulaze u strateško partnerstvo, i to upravo na području Evrope.
Geneza otmenog pljačkaša
Poznati stručni portal "Business Wire" u to vreme, između ostalog, piše: "Strateško partnerstvo predstavlja kamen temeljac za proširenje globalnih operacija obe kompanije… Investicioni stručnjaci ‘Lazarda’ i ‘Apolla’ blisko će sarađivati na traženju investicionih mogućnosti u Evropi."
Kako je, onda, moguće da "Lazard" i dalje vodi pregovore u ime srpske Vlade sa sopstvenim strateškim partnerom? Moguće je zato što je cela operacija dobro smišljena i odobrena od Aleksandra Vučića. Da bi se ovo razumelo potrebno je prvo da se objasni kako je "Lazard" uopšte postao privatizacioni savetnik u slučaju "Telekoma".
Investiciona banka "Lazard Ltd" , danas sa sedištima u Njujorku (Rockefeler Plaza 30) i na Bermudima (Hamilton), vodi poreklo od malog trgovačkog preduzeća "Lazard Frčres & Co" koja su tri brata Lazard osnovala 1848. godine u Nju Orleansu.
O porodici Lazard malo se zna. Zna se da su Jevreji, poreklom iz francuske provincije Alzas, ali se ne zna kada su tačno stigli u Ameriku i šta im danas rade potomci. Tri brata, osnivači porodičnog preduzeća, ubrzo, po ustaljenom modelu koji su primenjivali i Rotšildovi, odlaze svako na drugu stranu SAD, osnivaju sopstvene kompanije koje međusobno sarađuju.
Pod vođstvom Majkla Dejvid-Vajla, direktora jedne od tri kuće "Lazard", sve kompanije se 2000. ujedinjuju u "Lazard LLC" sa sedištem u Njujorku, i ćerkama firmama u Parizu i Londonu, kao i podfilijalama u 43 grada u 27 zemalja sveta. U 2014. berzanska vrednost kompanije iznosila je 2,34 milijarde dolara.
Na dugačkoj listi eminentnih sadašnjih i bivših saradnika ove banke, nalazi se i ime nekadašnjeg ministra finansija Srbije, Božidara Đelića, koji je ubrzo dospeo pod udar kritike da je najzaslužniji što je "Lazard" postao privatizacioni savetnik za "Telekom". Njegova uloga u ovome je, međutim, zapanjujuće mala. Upućeni u rad kompanije, ali i srpske Vlade, ukazuju na jednog potpuno drugog čoveka.
Piter Bendžamin baron Mendelson, rođen 1953. u Velikoj Britaniji, poznati je britanski političar. Bio je u nekoliko navrata član kabineta (ministar bez portfelja i državni sekretar uglavnom u oblastima trgovine), državni sekretar zadužen za Severnu Irsku, a od 2004. do 2008. bio je komesar Evropske Unije za trgovinu.
Po ocu je Jevrejin, a britanski političar Tam Deliel ga je 2003. optužio da pripada "Blerovoj jevrejskoj kabali". Najmanje od 1998. godine, kada je javno na televiziji priznao ovu vezu, živi u vanbračnoj zajednici sa Brazilcem Ronaldom Avilom da Silvom.
Mendelson je više nego kontroverzna ličnost.
Prvi put je ostavku na visoku funkciju (tada je bio ministar bez portfelja u vladi Tonija Blera) morao da podnese 1998. godine. Razlog je bio uzimanje beskamatne pozajmice u visini od 273.000 funti za kupovinu nove kuće, odnosno činjenica da ovo uvećanje lične imovine nije prijavio nadležnim organima.
Zajmodavac je bio multimilioner i poslanik Laburističke partije (kojoj i Mendelson pripada) Džefri Robinson, koji je i sam zbog svega ovoga podneo ostavku i 2000. optužio Mendelsona da je u vezi pozajmice lagao Parlamentarni odbor.
Mendelson se već deset meseci kasnije vraća na novu visoku funkciju. U oktobru 1999. postaje državni sekretar za Severnu Irsku, ali već u januaru 2001. ponovo podnosi ostavku zbog nove afere. Ovog puta je pokušao da iskoristi svoj položaj i prijateljstvo sa ministrom unutrašnjih poslova Velike Britanije kako bi sredio da jedan indijski milioner, koji je u Indiji bio pod istragom, dobije britansko državljanstvo.
Posle ovoga je Mendelson do 2004. bio samo poslanik u britanskom parlamentu, a te godine postaje komesar EU za trgovinu . Mesec i po dana posle izbora na ovu funkciju Mendelson je dočekao Novu Godinu na jahti Pola Alena, suosnivača "Majkrosofta", koji je u to vreme bio pod istragom organa Evropske Unije. Ovaj skandal, međutim, nije okončao Mendelsonovu karijeru.
Veze Blera i Mendelsona
U oktobru 2008. britanski mediji objavljuju kako je Mendelson dugogodišnji prijatelj sa ruskim oligarhom Olegom Deripaskom, sa kojim se u avgustu te godine sreo u Taverna Anji na Krfu, u jeku debate na evropskom nivou o smanjenju cena aluminijuma, osnovnog proizvoda kojim je Deripaska trgovao.
Ukupno je Mendelson bio u 35 od 42 različitih komiteta i potkomiteta britanske vlade.
Godinama je bio među članovima Laburističke partije najneomiljeniji funkcioner ove stranke. Njegov veliki mentor Toni Bler je 1996. izjavio kako će "njegov projekat biti završen kada laburisti nauče da vole Mendelsona". I zaista, 2009. Mendelson sa prvog pada na drugo mesto liste neomiljenosti, a 2010. laburisti odlaze sa vlasti.
Mendelson i Bler su bliski prijatelji i saradnici od 1994. godine kada je Mendelson na unutarstranačkim izborima podržao Blera protiv Gordona Brauna i postao šef njegove izborne kampanje.
Posle odlaska iz politike, baron Mendelson se prepušta privatnom biznisu i dospeva kao visoki saradnik u "Lazard". I Toni Bler napušta politiku i posvećuje se svojim privatnim poslovima, a 2014. postaje savetnik srpskog premijera Aleksandra Vučića.
Bler i Vučić sredinom februara 2015. sklapaju sporazum o proširenoj međusobnoj saradnji. Njih dvojica su se tada sreli u Abu Dabiju, čiji je prestolonaslednik bio organizator i pokrovitelj sastanka.
Upravo na ovom susretu je pao konačni dogovor o načinu privatizacije srpskog "Telekoma", tvrde upućeni. Bler je već imao konkretnu ponudu od barona Mendelsona za srpske vlasti, a ona obuhvata i skoro 100 miliona evra tešku proviziju za sve učesnike. Iza Mendelsona u ovom poslu finansijski stoji "Apollo", "Lazardov" strateški partner.
"Telekom" je tada već bio raspisao javni poziv za dostavljanje ponuda za privatizacionog savetnika, a na konkurs se javio samo "Lazard". Ostali su znali da je sve namešteno, pa nisu hteli da gube vreme i novac.
Zvanično je 6. marta 2015, tri nedelje posle sastanka Vučića i Blera u Abu Dabiju, proglašeno kako "Lazard Freres SAS" postaje privatizacioni savetnik.
U to vreme je već postojala i konkretna ponuda "Apolla" upućena "Lazardu", njegovom strateškom partneru na polju investicija u Evropi, za kupovinu "Telekoma". Bler i Mendelson su samo trebali da pridobiju Aleksandra Vučića, ali to i nije bilo posebno teško budući da je na njihovu stranu stao i intimus srpskog premijera, šeik Muhamed bin Zajed, prestolonaslednik Abu Dabija i Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Sve što se sada dešava samo je pozorišna predstava za neinformisanu javnost – dogovor o preuzimanju srpskog teleoperatera broj jedan je odavno postignut. I sam "Apollo" ima dugu tradiciju varanja i podmićivanja.
"Apollo Global Management LLC", krovna kompanija pod kojom rade firme sa rečju "Apollo" u svom nazivu, osnovan je 1990. godine u Njujorku, SAD. Zvanično je glavni osnivač bio Leon Blek, 1951. rođen kao sin jevrejskog emigranta iz Poljske. Blekov otac Eli M. Blek je 1976. izvršio samoubistvo kada je saznao da tužilaštvo vodi istragu protiv njega zbog finansijskih mahinacija.
U stvarnosti je iza projekta investicionog fonda "Apollo" u početku stajao Majkl Milken, koji je od sredine osamdesetih bio pod istragom, zajedno su radili u njujorškoj investicionoj banci "Drexel Burnham Lambert" gde su se upoznali i sprijateljili.
Milken je 1990. godine bio osuđen na 10 godina zatvora, isplatu od 1,1 milijarde dolara za kazne i obeštećenja i doživotnu zabranu za rad sa hartijama od vrednosti, ali su ga zbog dobrog ponašanja i saradnje iz zatvora pustili posle 22 meseca.
"Drexler", koji je nekada bio peta najveća banka u SAD, posle niza skandala bankrotirao je u februaru 1990, samo pola godine pre zvaničnog početka rada "Apolla". Milken je zbog zabrane bavljenja prometom akcija od tada poslovao sakriven iza Bleka i ostalih zvaničnih osnivača "Apolla".
"Apollo Investment Fund L.P." , prvi zajednički projekat "Apolla", uspeo je da prikupi 400 miliona dolara tuđih para za investicije u rizične hartije od vrednosti. Skoro celokupnu svotu je preko svojih kontakata obezbedio Milken, pisao je 24. avgusta 1990. američki dnevni list "The New York Times".
Po podacima same kompanije ona je u 2015. upravljala sa ukupno 162,5 milijardi dolara tuđih para.
Od samog početa je ovaj investicioni fond bio sklon nezakonitom poslovanju. Vrhovni tužilac Kalifornije je 2002. optužio "Apollo" da je prilikom kupovine osiguravajućeg društva "Executive Life Insurance Co." 1991. godine prekršio zakon te savezne države koji zabranjuje da banke koje su u vlasništvu stranih država postaju vlasnici osiguravajućih zavoda.
"Apollo" je formalno na svoje ime kupio "Executive Life Insurance Co." , ali kako nije imao dovoljno para koristio je kredit banke "Credit Lyonnais" u većinskom vlasništvu Francuske, a kao garanciju je položio vlasnička i upravljačka prava nad kupljenim osiguravajućim društvom.
Znajući kriminalnu istoriju "Lazarda", "Apolla" i njihovih istaknutih saradnika, uopšte ne treba da čudi što su se ove dve firme udružile da zajedno sa kriminalu sklonim Aleksandrom Vučićem otmu "Telekom Srbije".
"Apollo" je 15. septembra 2015. po sopstvenim navodima od "Lazarda" zatražio instrukcije za transfer dve milijarde dolara. Za "Telekom" je ponudio 1,2 milijarde evra, odnosno po aktuelnom kursu 1,318 milijardi dolara.
Ostatak od skoro 700 miliona dolara koji trebaju da se transferišu predviđen je za dalje investicije u "Telekom" i za plaćanje provizije svim učesnicima ove zavere. Očigledno su čelnici "Apolla" apsolutno sigurni u akviziciju "Telekoma" po uslovima koje su Vučić i Bler februara meseca dogovorili u Abu Dabiju.
A 1. S koca i konopca, a neki i iz zatvora!
Piter Bendžamin, baron Mendelson i Božidar Đelić nisu jedini kontroverzni bivši i sadašnji saradnici "Lazarda". Ova investiciona banka na spisku svojih visokorangiranih funkcionera iz prošlosti i sadašnjosti ima čitav niz osoba za koje može osnovano da se sumnja da su zanat učili od pohlepnih srpskih političara i tajkuna.
Nathaniel Philip Victor James Rothschild, rođen 1971, izdanak istoimene jevrejske dinastije bankara i milijardera, jedini je sin i naslednik Jackoba četvrtog barona Rotschilda. Rođen je u Velikoj Britaniji, živi u Švajcarskoj, a ima kanadsko državljanstvo.
Dugogodišnji je sponzor Petera Benjamina barona Mendelsona koji je često boravio na njegovoj jahti, gde se tajno susretao sa tajkunima koji su bili ili pod istragom organa Britanije i EU ili su imali neke druge finansijski značajne razloge za ove sastanke.
Henrique de Campos Meirelles, jedan sa spiska "Lazardovih" stručnjaka, rođen 1945, dogurao je do mesta predsednika centralne banke Brazila. Vlada te južnoameričke države ga je 2005. optužila za utaju poreza i nelegalne međunarodne finansijske transakcije.
Rodrigo de Rato y Figaredo, rođen 1979, posle povlačenja iz privatnih razloga sa mesta direktora Međunarodnog monetarnog fonda, 2010. preuzima funkciju direktora "Caja Madrid", banke u javnom vlasništvu i stečaju.
Protiv ovakvog partokratskog investiranja pobunila se javnost, pa Rato 7. maja 2012. podnosi ostavku na mesto direktora. Zajedno sa trideset drugih funkcionera "Bankie" on je u julu 2012. optužen za knjigovodstvene greške.
Oktobra 2014. otkriva se da je Rato u periodu od oktobra 2010. do novembra 2011. nenamenski koristio službenu kreditnu karticu dobijenu od "Bankie" i tako potrošio 99.041 evro. Samo u jednom danu je za alkoholna pića platio 3.547 evra. Najviše je trošio u periodu neposredno pred odlazak sa mesta direktora.
Mark Jonathan Pincus, rođen 1966. Osnivač je portala "Zynga" koji prodajom virtuelnih umetnički dela prikuplja novac za humanitarne akcije.
Steven Lawrence Rattner, rođen 1962, poznat je najviše po svojoj ulozi u spasavanju američke automobilske industrije 2009. On i investiciona firma "Quadrangle Group" , čiji je suosnivač, u leto 2009. dolaze pod istragu državnog tužioca zbog finansijskih malverzacija na štetu jednog penzionog fonda. U aprilu 2010. "Quadrangle" prihvata vansudsku nagodbu o plaćanju ukupno 12 miliona dolara za kazne i obeštećenje.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
PRODAJA AERODROMA „NIKOLA TESLA“ BIO BI KRIMINAL BEZ PRESEDANA I PRODAJA NACIONALNIH INTERESA!!!
U poslednjih mesec dana, naglo su skočile akcije Aerodroma Beograd (međunarodni aerodrom "Nikola Tesla"), a režimska propaganda je na sva zvona objavila kako je čisti neto dobitak ovog javnog preduzeća, u prvoj polovini ove godine godine, porastao za 354 odsto. Ovaj "neverovatni poslovni uspeh", posledica je naplaćenih potraživanja od kompanije ER Srbija (Air Srbija). Kao profit, prikazan je prelazak državnih para sa računa Er Srbije na račun Aerodroma Beograd. Razlog je jasan. Vučićev režim hoće da pokloni Aerodrom Beograd kompaniji "Etihad" iz Emirata, koja bi na taj način potpuno zagospodarila civilnim vazduhoplovstvom Srbije. Hoće da im ostavi "punu kuću svega", da imaju para i da nemaju kokurencije.
N. Vlahović
Ukoliko, prema najavama, Aerodrom Beograd uskoro bude prodat (poklonjen) privatnoj kompaniji "Etihad" iz Emirata, biće to težak udarac za Srbiju i uvod u još jedan vid teške međunarodne izolacije u kojoj se inače nalazi.
Naime, Aerodrom Beograd koji je sada u državnom vlasništvu, predstavlja prvorazredno bezbednosno pitanje. To je najveća i najvažnija vazdušna luka u celom regionu, a za Srbiju predstavlja ključnu evropsku i interkontinentalnu vezu sa svetom.
Ulaskom privatne kompanije u posed ovog strateški izuzetno važnog preduzeća, otvaraju se neslućene mogućnosti saobraćajne blokade glavnog grada Beograda kao glavnog grada i Srbije kao centralne države regiona.
Jer, privatna kompanija koja je vlasnik aerodroma, uvek može (bez obzira na eventualne klauzule kupoprodajnog ugovora), da proglasi ovakav posed privremeno ili stalno nedostupnim za potrebe građana Srbije i njenih preduzeća.
Čak i kad bi Srbija imala deset svojih civilnih aerodroma ili barem još jedan međunarodni koji bi bio u posedu države, i tada bi surčinski aerodrom, koji je nerazdvojni deo infrastrukturne celine Beograda, morao da bude zaštićen od prodaje iz strateških razloga. Ali, Vučićev režim ima očitu nameru da devastira svaku bezbednosno važnu tačku u državi, samo da bi ostvario svoje ludačke misije.
Trenutno stanje je takvo da bi Beogradski aerodrom "Nikola Tesla" mogao da bude prodat do kraja ove godine, a već je formirana i radna grupa koja će proceniti njegovu vrednost i odrediti model komercijalizacije ove za Srbiju najznačajnije civilne vazdušne luke.
Da bi nekako obmanuli javnost, puštena je u medije i izjava Zorana Ilića, pomoćnika ministra za vazdušni saobraćaj, koji je, sprdajući se sa javnošću, rekao da se "razmatra i ideja koncesije", kako država ne bi izašla iz vlasništva.
U zabavi mu se pridružio i v.d. direktor Aerodroma Beograd, Saša Vlaisavljević koji je mrtav-ozbiljan rekao: "…Ako se država odluči za koncesiju ili neki drugi oblik partnerstva, naš zadatak je da cena bude što viša!".
A, cenu je podiglo "Etihadovo" čedo, "Air Srbija", kako bi budući kupac Aerodroma Beograd (takođe "Etihad"), na kraju celog cirkusa (od prisvajanja "JAT"-a do kupovine aerodroma) uknjižio čist multimilionski profit!
Treba podsetiti da je Srbija iz svog budžeta uzela avione Er Bas-a na lizing, kako bi šeici iz Emirata zarađivali. Ovakva akrobacija sa sumnjivim ugovorima i fiktivnim ulaganjima, mogla je da se desi samo u Srbiji i pod patronatom ovakve vlade. I nigde više u svetu.
Prema dostupnim podacima, država je vlasnik 83 odsto akcija Aerodroma Beograd, a ostatak pripada građanima. Uzgred, cena akcija ove vazdušne luke, za samo godinu dana, porasla je čak 105 procenata.
Godišnje kroz Aerodrom Beograd prođe preko pet miliona ljudi, a u planu je i proširenje (dobiće četiri nova izlaza). Prvobitne procene govore da je vrednost ovog državnog preduzeća između 200 i 210 miliona evra.
Ovde više nije reč o proceni, nego o kriminalu bez presedana, jer samo zemljište na kome se Aerodrom Beograd nalazi, uključujući i poletno sletne piste, vrede znatno više.
Ovih dana su i mediji u Sloveniji otvorili temu ko će biti novi vlasnik beogradskog aerodroma "Nikola Tesla". Naime, i Aerodrom Brnik u Ljubljani prodat je stranoj (u njihovom slučaju nemačkoj kompaniji "Fraport"), pa su tim povodom krenule spekulacije da bi Nemci kupili i beogradski aerodrom. Istina, "Fraport" jeste zainteresovan da u svom vlasništvu ima aerodrome u Ljubljani, preko Beograda i Sofije, ali…
Interesantan je podatak da je Aerodrom Brnik u Ljubljani prodat "Fraportu" za 234,4 miliona evra, što je više od procene koja je data za Aerodrom Beograd, koji je dvostruko veći, opremljeniji i po položaju višestruko značajniji. To samo govori o kakvim se kriminalnim namerama ovde radi.
Vlada Srbije o svemu ćuti, jer je Vučić već odavno napravio "ličnu pogodbu" sa "Etihadom".
Treba se malo vratiti u skoriju prošlost, da bi se razumelo šta će se desiti sa Aerodromom Beograd…
Naime, neposredno nakon što je "Etihad", preuzeo kompletno upravljanje nekadašnjim "Jat Airways"-om, koji je preimenovan u "Air Serbia", objavljeno je da su kompanije iz te zemlje zainteresovane da preuzmu i beogradski Aerodrom "Nikola Tesla".
Arapi su i tu nastupili sa megalomanskom pričom da će uložiti milijardu evra da u Surčinu izgrade i drugu pistu, obnove prvi terminal i izgrade treći terminal, koji bi koristila isključivo "Air Serbia", a takođe, izgrade i hotel i najveći regionalni kargo centar. Građevinska kompanija iz Emirata, "Arabtec", već je spremna da preuzme na sebe realizaciju ovakvog aranžmana, zajedno sa još jednom kompanijom iz Emirata.
Bilo da je ovde u pitanju prodaja, poklon ili koncesija na 99 godina, sve to Arapima ostavlja odrešene ruke da rade šta hoće na ovoj strateški neuralgičnoj tački, koja za Srbiju predstavlja kapiju "nebeskih vrata" prema celom svetu.
Ne treba ni podsećati da privatna kompanija kojoj najveća vazdušna luka u Srbiji padne u ruke, može da uskrati usluge ove strateški moćne vazdušne luke, da blokira i glavni grad i veći deo države, parališe život i stvori haos u najkraćem mogućem roku.
Britanski "Ekonomist" je još ranije pisao da će prodaja Aerodroma Beograd, kompaniji iz Emirata, izazvati veliko nezadovoljstvo kod dosadašnjih srpskih partnera na Zapadu, koji su sa gnušanjem gledali i na prodaju "JAT"-a Arapima.
Ima i drugih razloga za nezadovoljstvo zapadnih zemalja u vezi ulaska Emirata na Aerodrom Beograd, a to je poslovna politika…
Najveća srpska vazdušna luka, podigla je cene za niskotarifne prevoznike za čak 40 odsto, što je navelo čelnike mađarskog "Wizz Air" da optuže vlasti u Srbiji da rade na štetu evropskih jeftinih prevoznika.
Zato se i desilo da mađarski "Wizz Air" (i slične jeftine kompanije) odu iz Srbije ili da ukinu pojedine linije i smanje obim saobraćaja. Između ostalog, to su učinili "EasyJet", "Germanwings" i "Norvegian", i mnogi drugi.
Sve je ovo Vučićeva vlada uradila sa jednim ciljem: da otvore širom vrata šeicima iz Emirata, kako bi uspostavili kontrolu nad nebom ovog dela jugoistočne Evrope.
Da je u pitanju čuvanje nacionalnog interesa, dobra vlada i dobar premijer, pobrinuli bi se da nađu dobar menadžment i unaprede poslovanje, te tako dođu do sredstava za proširenja i dalji razvoj Aerodroma Beograd.
Uprkos činjenicama koje opominju, najgori scenario je na vidiku: nije daleko dan kad će Aerodrom Beograd biti prodat (poklonjen) "Etihadu", kao suvlasniku "Air Srbije", što će da napravi veliku štetu evropskim avio-kompanijama i njihovim uticajnim vlasnicima.
Takvim činom, Srbija će biti još dublje međunarodno izolovana. Dobra je okolnost samo to što će Vučić i njegova vlada biti i dalje nepoželjan sagovornik o bilo kom ozbiljnom pitanju na Balkanu i u Evropi. Još bolje, on lično je postao do te mere nepodnošljiv širem krugu evropskih lidera, da će slučaj prodaje Aerodroma Beograd Arapima, samo ubrzati njegovu izolaciju.
Konačno, ne treba zaboraviti da je beogradski aerodrom "Nikola Tesla", samo u prvoj polovini ove godine, ostvario rast broja putnika od 32 odsto, pošto je preko njega letelo skoro dva miliona putnika.
Zašto bi ovakvu profitabilnu firmu neko prodavao u okolnostima kad beleži rast poslovnih prihoda kakve nikada ranije nije imala? Nema drugog odgovora, nego- u pitanju je veleizdaja političkog vrha države, kriminalni apetiti i urođena destruktivna psihologija samozvanog vođe. Dovoljno za velike nevolje sa dugoročnim posledicama.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
U „UMIRUĆEM“ KRALJEVU ŽIVI SRPSKA SIROTINJA UZ VLADINA OBEĆANJA, DOK AERODROM POKLANJAJU STRANCIMA!!!
Mada je Kraljevo strateški možda i najvažnija urbana i ekonomska teritorija koja gravitira prema Raškoj i granici sa Kosovom i Metohijom, na tu činjenicu se niko u Vladi Srbije ne obazire. Umesto da sve snage budu usmerene u podizanje privrede i spašavanje Kraljeva od potpune propasti, Vučićeva vlada je pripremila podlu strategiju kojom ovaj grad treba da postane "servisna stanica" građana iz sandžačkih opština. Čak ni aerodrom Lađevci nije pretvoren u civilni da bi bio na usluzi Kraljevu i najjužnijim obodima Šumadije, nego sa idejom da on bude usputna stanica za letove privatnih avio kompanija na liniji "vazdušnog mosta" između Turske i Nemačke.
Milica Grabež
Nedavno izgrađena sportska hala u kojoj je odigran teniski meč Dejvis kupa, samo je šminka za potrebe jednog režimskog savetnika i njegove kriminalne družine. U stvarnosti, Kraljevo živi u potpunoj bedi. Sve velike firme, počevši od Fabrike vagona pa da "Magnohroma", postale su plen mešetara i ordinarnih lopova. A vlastodršci oholo tvrde da oko Kraljeva, umesto mutnog i zatrovanog Ibra teče med i mleko
Pre četiri godine, od strane nekoliko konsultantskih kuća, vršene su procene imovine državnih preduzeća u Kraljevu. Za tu procenu zainteresovana je bila i Agencija za privatizaciju. Tako je izračunato da je njihova minimalna vrednost najmanje 30 miliona evra, mada je za većinu preduzeća bilo rečeno da su u lošem stanju zbog propalih privatizacija i da čekaju nove vlasnike. Po svemu sudeći, procene su bile planirano umanjivane, a kasnije nastali događaji, pokazali su i zašto je smišljeno devalvirana njihova vrednost.
Procena vrednosti imovine Fabrike vagona Kraljevo (FVK) nikada nije urađena kako treba. naime, reč je o koncernu koji raspolaže ogromnim površinama gradskog građevinskog zemljišta u centru grada i isturene pogone u Vojnom naselju. Procene lokalnih trgovaca nekretninama, ukazuju da je samo zemljište na kome se fabrika nalazi, najmanje pet puta veća od jedne ranije agencijske procene, prema kojoj cela fabrika ne vredi više od 6 miliona evra!
Da je u pitanju ozbiljna prevara, u kojoj već godinama učestvuju i lovci u mutnom i ministri i kriminalci međunarodnog ranga, govori i podatak da je u aprilu ove godine, delegacija indijske železničke kompanije "Rajts" obišla je pogone Fabrike vagona i uz podršku "domaćina iz Beograda", razgovarala sa poslovodstvom o mogućnostima privredne saradnje. To je bila zvanična vest u medijima, iza koje se krio još jedan pokušaj države (u ovom slučaju Vučićeve vlade), da se naruga radnicima Fabrike vagona i njihovim porodicama.
Sa druge strane, zbog dugovanja za neisplaćene plate radnicima, starih i po 15 godina, kao i duga prema poveriocima, FVK, koja se već nalazi u veoma teškoj situaciji, mogla bi uskoro da ostane bez mašina za proizvodnju.
Došlo je dotle da su januaru ove godine, sudski izvršitelji posle dve održane licitacije, po pravosnažnim presudama, zaplenili četiri struga iz pogona Vagonogradnje u Fabrici vagona, i to po ceni od ukupno 1.200 evra, iako je njihova vrednost i trostruko veća. To je samo najava onoga što će se dalje dešavati. Cilj je zastrašivanje radnika i poslovodstva i dalje umanjivanje vrednosti fabrike.
U ovom slučaju su nam vezane ruke, jer se mašine rasprodaju po pravosnažnim presudama. Iako je i Agencija za privatizaciju pokušavala da odloži izvršenje, sudski izvršitelji su postupili po presudama, kažu u FVK, napominjući da rukovodstvo pokušava da namiri dugovanja po presudama u iščekivanju potencijalnog kupca i nove privatizacije.
Mnogi su to shvatili kao poziv na bekstvo iz pakla. Tako je od ukupno 730 zaposlenih u FVK, za socijalni program koji je ponudila država po uredbi Vlade Republike Srbije o socijalno-ekonomskom zbrinjavanju zaposlenih u preduzećima u restrukturiranju, izjasnilo se čak 426 radnika! Jer, davljenik se i za slamku hvata!
Iako je izjašnjavanje radnika o tome da li bi prihvatili socijalni program – otpremnine u visini deset bruto plata, ili 200 evra u dinarskoj protivvrednosti po godini radnog staža, bilo informativnog i neobavezujućeg karaktera, spisak onih koji su prihvatili "vladine mere", poslat je u Ministarstvo privrede.
Radnici umorni od dugogodišnje besposlice, besparice, štrajkova i lažnih obećanja, naivno su poverovali da ih neće snaći sudbina kruševačkog "14. oktobra" ili IMT-a ako prihvate ono što je Vlada ponudila i da će biti tretirani kako dolikuje. Ministarstva privrede na ovo nije reagovalo. Ni pismom ni slikom. Država, tačnije, Vučićev režim, nema nameru da socijalno i ekonomski zbrine bilo koga.
Ne treba izgubiti iz vida da je Fabrika vagona najstarija fabrika u Kraljevu i da je u vreme Jugoslavije imala i više od 5.000 radnika, sve do početka devedesetih godina bila simbol jugoslovenske vagonogradnje. Dugo i užasno propadanja Fabrike vagona, na žalost liči na sva slična privredna stratišta "demokratske Srbije".
Ali, uprkos svemu, Fabrika vagona je možda mogla da se spasi 2006. godine, kada ih je za 220.000 evra kupila ukrajinska kompanija "Azov impeks" iz Donjecka. Zbog rata u oblasti Donjecka (kao i zbog nemogućnosti poštovanja kupoprodajnog ugovora), privatizacija je poništena, a fabrika vraćena na staranje državi.
U međuvremenu, FVK je sa 5.000, spala na svega 730 zaposlenih, kojima se duguju čak 24 plate. Potresan besparicom, blokadom računa i štrajkovima, FVK je, međutim, nastavio da životari, a sporadični solidni izvozni poslovi nisu imali dugoročnog efekta, niti su doneli finansijsku konsolidaciju.
Radnici su u katastrofalnoj finansijskoj situaciji, prete im isključenjem struje i prinudnom naplatom nagomilanih dugova, nemaju overene zdravstvene knjižice, ni povezan radni staž.
U međuvremenu, na spisku kraljevačke filijale Nacionalne službe za zapošljavanje (NSZ), krajem nalazilo se i preko 20. hiljada ljudi bez posla. Na području te filijale, koja pokriva opštine Kraljevo, Vrnjačku Banju i Rašku, stalno raste broj nezaposlenih. Danas je skoro cela regija prepuštena sebi. Države nema, para nema, posla nema. Ima samo laži i obećanja.
Usluge Narodne kuhinje svakodnevno koristi skoro hiljadu ljudi. Hrane je bilo do kraja prošle godine. Ove, 2015., i nje je počelo da nedostaje. Zahvaljući donatorima hrana je bila obezbeđena do kraja 2014. godine.
Narod se u Kraljevu snalazi kako zna i ume. Retko ko u novčaniku ima više od 200 dinara kad krene na pijacu. Na pijaci kajmak (ako ga ima) kupuju u čašama od jogurta, a sir u posudama od margarina. U mesarama, meso kupuju na grame.
Socijalnu pomoć od koje ne može da se živi, prima više od 9.000 građana Kraljeva. Zahteva za socijalnu pomoć ima na hiljade, ali ni grad ni Centar za socijalni rad nemaju načina da im pomognu. Takozvana buvlja pijaca postala je sirotinjski hiper-market pod otvorenim nebom.
I dok sirotinja posrće po ulicama Kraljeva, Vučićeva vlada iznosi grandiozne planove o razvoju ovoga kraja, koji nemaju nikakve veze ni sa Kraljevom ni9 sa građanima kraljevačkog regiona.
Glavna propagandna aktivnost je vezana za Aerodrom Morava (Lađevci, kod Kraljeva), za koji i Vučić i njegovi ministri (Rasim Ljajić, Zorana Mihajlović), uporno tvrde da će biti "turistički"!
Šta se zapravo krije iza ovih velikih reči? Na to je, ne znajući šta čini, nedavno odgovorio načelnik Raškog upravnog okruga, Nebojša Simović, koji je neoprezno preneo delove razgovora koje je ranije vodio sa predstavnicima Direktorata za civilno vazduhoplovstvo.
Naime, Simović je imao susrete sa predstavnicima jedne privatne nemačke avio-kompanije iz Frankfurta, koja će, u saradnji sa Aerodromom Nikola Tesla i Vladom Srbije, u formi javno-privatnog partnerstva organizovati, saobraćaj na relaciji Frankfurt – Lađevci – Istanbul!
Tačnije, biće to "vazdušna linija" koja će prevoziti Turke, Albance sa Kosova, i Bošnjake iz Sandžaka. Od toga Kraljevo neće imati ništa. Srpska sirotinja u ovom delu države, nema čemu da se nada. Decenijama nije uređena ni autobuska stanica, u koju se i dan-danas ulazi kao u nekakav stočni zabran, a ne kako dolikuje veku u kome živimo.
Proširenje Aerodroma "Morava" i njegovo pretvaranje u civilni aerodrom, učinjeno je direktno na štetu Vojske Srbije (na žalost, i uz saglasnost vojnog vrha!) kao i na štetu interesa Republike Srbije.
Bio je to još jedan Vučićev veleizdajnički akt, koji odgovara NATO paktu. Naime, vojni aerodrom u Lađevcima kod Kraljeva, procenjen je kao "isuviše blizu" NATO bazi na jugu Kopaonika (administrativno Kosovo i Metohija). Njegovo pretvaranje u civilni aerodrom, i to za potrebe transporta muslimanskog sveta sa juga Balkana i Bliskog istoka, zadovoljio je njihove "kriterijume".
Grupa režimskih budžovana sve ređe prolazi čuvenom "dolinom jorgovana", pored Ibra, prema "dolini gladi", gradu Kraljevu. Svoj prljavi posao su uglavnom obavili. Tuda će opet, kao u otomansko doba, prolaziti "Turci i trgovci", ali ne džadom, nego avionom, preko nebesa!
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
TEMELJNO UNIŠTAVANJE PREHRAMBENE INDUSTRIJE, DOMAĆEG AGRARA I STOČARSTVA!
Srpski agrar je uništen. U poslednjih deset godina, iz srpskog zadružnog sektora oteto je 401.000 hektara zemlje, vredne pet milijardi dolara, i predato na upravljanje tajkunima i kriminalnim korporacijama iz susednih zemalja i Evropske unije. Srbija je osamdesetih godina raspolagala sa dva miliona goveda, danas ih imamo svega 920.000, dok je 4,5 miliona svinja svedeno, na oko 2,95 miliona. Razlog je manijakalna potreba za pljačkom koja se sprovodi pod plaštom "evropskih integracija", mada je očigledno da je reč o interesima male kriminalne grupe, koja je Srbiju od snažne poljoprivredne zemlje svela na zaparloženu koloniju koja uvozi sve ono što je sama vekovima proizvodila.
Vuk Stanić
Da je naprednjačka vlast nastavila sa uništenjem srpskog agrara, koji je započet petog oktobra, govori i činjenica da je 1658 agronoma, kratko nakon formiranja naprednjačke vlasti avgusta 2012. godine, dobilo otkaz.
O tome da strategija razvoja agrara poljoprivrede ne postoji, već da poslednjih deset vlada radi u korist tajkuna govori i podatak da je svaki deveti hektar obradivog zemljišta neiskorišćen.
Čak 25 opština od ukupno 168 koliko ih ima u Srbiji nema dovoljno obradivog zemljišta da prehrani stanovništvo u slučaju rata ili sankcija. Cena obradivog zemljišta niža je nego u Evropskoj uniji, jer su prihodi od zemlje u Srbiji manji.
Interes inostranih kapitalista je da se ta situacija održi do promene Zakona kojim će stranci dobiti pravo da kupuju zemlju. Iz tih razloga EU i podstiče uvoz mesa u Srbiju i izvoz stočne hrane iz Srbije. Oporavkom stočnog fonda počela bi da raste i cena oranica u Srbiji, a to ne bi odgovaralo onima koji hoće ovu državu i njene resurse da dobiju na poklon.
Na žalost, činjenice govore da je naš stočni fond uništavan pojačanim uvozom mesa i povećanim brojem klaničnih kapaciteta koji će uskoro da rade u korist stranog eksploatatora.
Da bi bilo jasnije kakve su razmere tog uništavanje, treba se podsetiti da je broj tovnih svinja u Srbiji 1980. godine iznosio je 4, 5 miliona. Tokom 2000. godine, pao je ispod 4 miliona. Već 2013. godine, zabeležen je dalji pad, na 3,1 milion.
Danas, 2015. godine, imamo nešto više od dva i po miliona tovnih svinja. Ovakvim tempom, ostaćemo bez domaće svinjetine, što bi bilo prvi put u dugoj istoriji Srbije, koja je još krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka izvozila u Austo-ugarsku i do milion svinja godišnje!
Smanjio se i broj grla goveda – pre 34 godine, bilo ih je dva miliona, a 2000. godine, gotovo upola manje. Pogrešnom politikom, bez strategija za stočarstvo, došlo je dotle da je 2013. godine bilo svega oko 920.000 grla goveda. Danas još manje. U Srbiji je čak i broj konja za 30 godina smanjen deset puta!
Poslednjih 15 godina posebno su problematične. Ta pogrešna politika dovela je do toga da se stočarstvo Srbije danas nalazi na nivou 1910. godine! Nekadašnja Jugoslavija je izvozila u Evropu 50.000 tona mesa. Izvoženo je i u SAD, pa je naše meso kupovala čak i američka armija, čije standarde je ispunjavala. U 2006. godini je izvezeno tek 2.300 tona, a u 2013. 400 tona, i zaključeno je da postoji tendencija daljeg pada.
Stočarstvo Srbije ima značajno mesto u privredi zemlje jer stvara veliku vrednost angažujući prirodne i ljudske resurse. Zastupljeno je u više od 600.000 domaćinstava i predstavlja granu koja učestvuje u formiranju društvenog proizvoda poljoprivrede sa oko 31 odsto. Iako ova delatnost ima šanse da bude značajna privredna grana, broj stoke stalno se smanjuje.
Istovremeno, dok se smanjuje stočni fond, u Srbiji ima oko 40.000 praznih obora za tov stoke! Srbija je od izvoznika mesa postala njegov uvoznik!
Najbolja potvrda takvog stanja je činjenica da je u 2014. godini u Srbiju uvezeno 18.000 tona mesa i 35.000 tona treće kategorije mesa, odnosno svinjskih otpadaka. Pored toga u 2014. godini uvezeno je i 347.957 komada živih tovljenika, ponajviše iz Mađarske i Hrvatske. Samo za uvoz živih tovljenika plaćeno je 48.197.433 evra!
Broj goveda, svinja i ovaca je 2014. povećan, ali farmere uništava jeftinija konkurencija iz Evropske unije gde se dobijaju velike subvencije.
Cena svinja je u jednom trenutku pala na 100 dinara po kilogramu žive mere.
Svi podaci govore u prilog tome, da stočarstvo treba što više subvencionisati, kako bi se zaštitila domaća proizvodnja od konkurencije iz EU, koja ima ogroman udeo subvencija u ceni proizvodnje, i povećala proizvodnja za izvoz u Rusiju, Tursku, Arabiju i Emirate. Subvencije bi bilo najbolje da dobiju svi ne samo registrovana domaćinstva, kakva je praksa sada na delu.
Pre izvesnog vremena Antal Cindel, predsednik Udruženja odgajivača svinja iz Bajmoka, rekao je da slobodan uvoz mesa i svinja kao i mala otkupna cena uništavaju seljake. Cindel je ispravno zaključio: "…Da bismo mogli da povećamo broj svinja, mora da se spreči uvoz i da nam se pomogne subvencijama jer ih dobijaju i stočari u drugim zemljama".
Početkom 1990. godine, imali smo 938.000 krava. Danas je stočni fond drastično smanjen, naročito prošle godine, kada je prema zvaničnim podacima zaklano 80.000 krava muzara, nezvanično 150.000. Prema tim procenama, Srbija se po broju grla vraća u period pred Prvi svetski rat.
A da bi se obnovio stočni fond, neophodno je da prođe barem deset godina, i to pod pretpostavkom da postoji ozbiljna državna strategija vezana za ovu oblast.
Razlog ovakvog stanja treba potražiti u smanjenju subvencija za skoro 10 puta, pri čemu od nekada 51 odsto farmi, danas svega njih 23 odsto zadovoljava uslove Ministarstva poljoprivrede. To znači da 77 odsto srpskih poljoprivrednika ne dobija nikakve subvencije!
Uz to, ovi ljudi su se samo 2010. godine suočili sa skokom cena stočne hrane za 50 odsto i nepovoljnim vremenskim prilikama. Sve to rezultiralo je naglim padom ukupne proizvodnje mleka, zatvaranjem farmi i pokoljem stoke.
Pri tome milion srpskih državljana, farmera, radnika u mlekarama i njihovih porodica, živi od mlekarske industrije. Proizvodnja mesa u Srbiji za dve decenije opala je sa 650.000 na 450.000 tona godišnje. Nekada smo po stanovniku godišnje trošili 65, a danas svega 43 kilograma mesa.
Zatvaranje farmi
Stočari su na početku prošle, 2014. godine, očekivali oporavak, jer su cene žive stoke bile nešto povoljnije. Međutim, očekivanja su izneverena pa su cene na početku 2015. godine bile prepolovljene. Tada se, samo u Mačvi, pojavio višak od 50.000 tovljenika. U jednom trenutku, na početku 2015. godine, zadovoljan je bio onaj ko je imao kupca (105-100 dinara po kilogramu žive mere).
Na taj način smanjivani su troškovi dalje ishrane stoke. Sve je podsećalo na tešku 2007. godinu, a neki seljaci su situaciju opisali još gorom nego 2007. godine. Tada su nakupci imali više para nego danas…Dalo bi se tako zaključiti da su, ustvari, nakupci spasavali stočare!
Profesor novosadskog Poljoprivrednog fakulteta Vitomir Vidović podseća da su postojali projekti da u Srbiji tovimo i 14 miliona svinja. Dakle, nije neophodno da u Srbiju dovodimo nemačku klaničnu industriju "Tenis"! Ali, na žalost, projekti su ostali u fiokama, a iz podataka se vidi da imamo sve manje stoke, da raste uvoz i da smo od nekadašnjeg izvoznika hrane postali uvoznici.
Egzaktni podaci o kojima se malo ili nikako ne priča, svedoče o padu dohotka poljoprivrednih proizvođača, niskom učešću direktnih stranih investicija od samo jedan odsto, pokolju stoke, zatiranju sela, zatvaranju farmi, ukidanju subvencija, te činjenici da od 1620 zadruga koliko ih ima u našoj zemlji, u 70 odsto ne postoji nijedno zaposleno lice sa višom stručnom školom.
Agrarni budžet nije razvojni, jer poljoprivreda koja je u ovim vremenima krize strateška privredna grana, ostaje i dalje u zapećku. Za agrar je u sledećoj godini iz ukupnog budžeta države izdvojeno samo 20 milijardi dinara. Očito da onaj ko je kreirao ovakav budžet nije uzeo u obzir činjenicu da se direktan doprinos agrara budžetu kretao od 11 do 15 odsto, a sa pratećim delatnostima u prehrambenoj industriji to je dostizalo i 40 odsto. Agraru se iz budžeta vraćalo simbolično, prošle godine sa 2,6 odsto, a sad je taj procenat neznatno, prividno povećan.
Uvoz subvencionisane hrane uništava Srbiju
Otvaranje domaćeg tržišta za bescarinski uvoz visoko subvencionisanog mleka i mesa iz EU, kao i njihovih prerađevina – uništava srpsku poljoprivredu i priprema teren za rasprodaju domaćih oranica strancima.
Ukupne srpske subvencije za poljoprivredu su 2015. godine u proseku osam puta manje po uslovnom hektaru od evropskih. Bez zaštitnih mera ili subvencija izjednačenih sa zemljama iz kojih se uvozi meso i mleko – domaćoj poljoprivredi preti potpuni slom.
Cena uvoznog mleka iz Evrope je danas oko 24 dinara po litru, što je manje od najnižih (do sada) zagarantovanih otkupnih cena mleka u Srbiji, a manje je i od najnižih otkupnih cena mleka u EU – čak i kada se ne uzmu u obzir evropske poljoprivredne subvencije koje su inače višestruko veće od domaćih.
Generalno, problem je što uticajne zemlje izvoze svoje jeftine a subvencionisane poljoprivredne proizvode u siromašne zemlje, čiji farmeri nemaju tolike subvencije. U stvari, SAD i ostale razvijene zemlje prisiljavaju siromašne zemlje na sporazume koji ih sprečavaju da zaštite domaću poljoprivredu" – kaže američki agroekonomista i profesor Majkl Preleman.
Evropa se tokom 2015-te godine zbog ruskih kontra sankcija suočava sa viškovima mleka i njegova cena dramatično pada, pa evropski proizvođači mleka traže nova tržišta za izvoz i opstaju samo zahvaljujući visokim subvencijama za proizvodnju. Slična je situacija i sa viškovima mesa, započeta još tokom 2014-te godine, a koji su nastali zbog ruskog embarga na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz Evropske unije.
Prema zvaničnim podacima EU iz 2013-te godine, direktna plaćanja (subvencije) evropskim farmerima čine u proseku 30% njihovih prihoda iz poljoprivrede – na nivou cele Evropske zajednice. Poslednjih godina, zbog krize, ove subvencije su u pojedinim slučajevima dostizale i 60% prihoda iz poljoprivrede.
Direktna plaćanja (podsticaji, subvencije) Evropske unije za poljoprivredu, koštaju svakog njenog građanina oko 110 evra godišnje. Iako je ukupan budžet za podršku poljoprivredi EU veoma visok, nivo poljoprivrednih subvencija u zemljama članicama EU je različit, dok je nivo prodajnih cena hrane ne evropskom tržištu skoro izjednačen – što pogađa farmere u zemljama koje daju najniže poljoprivredne subvencije.
Ovo posebno pogađa domaće poljoprivrednike jer je Srbija ukinula gotovo sve mere zaštite domaćeg tržišta od uvoza visoko subvencionisane evropske hrane – mada nije članica EU – dok su domaće subvencije ostale mnogostruko niže od prosečnih subvencija u Evropi.
Ukupni podsticaji (subvencije) za poljoprivredu Srbije u 2015. godini, koštaju svakog njenog građanina oko 28 evra godišnje, od čega je 21 evro godišnje za direktne subvencije poljoprivrednicima – što je 4-5 puta manje od evropskih subvencija.
Mereno u subvencijama po uslovnom hektaru poljoprivredne površine, ovaj iznos u visini subvencija je još nepovoljniji na štetu Srbije: ukupne srpske subvencije za poljoprivredu su ove godine 8 puta manje po hektaru od evropskih (zbog dva puta veće poljoprivredne površine po stanovniku u Srbiji nego u EU)!
Ukupni državni podsticaji za poljoprivredu u Srbiji, u 2015. godini su izuzetno niski, oko 204 miliona evra godišnje (ili oko 230 miliona po nekim podacima), u okviru kojih su direktna davanja (subvencije) za poljoprivrednike samo oko 152 miliona evra. Ovo nanosi zemlji mnogostruko veću štetu jer se zbog smanjenja subvencija smanjuje domaća proizvodnja i njena konkurentnost a povećava se uvoz jeftine, a zapravo visoko subvencionisane evropske hrane.
Za razliku od sezonskih prihoda iz biljne proizvodnje, proizvodnja mleka omogućavala je do sada srpskim poljoprivrednicima stabilan izvor prihoda tokom cele godine.
Otvaranje domaćeg tržišta za bescarinski uvoz visoko subvencionisanog mleka i mesa iz EU, kao i njihovih prerađevina – uništava srpsku poljoprivredu i priprema teren za rasprodaju domaćih oranica strancima.
Trovanje uvoznim smećem i Vučićeva lažna obećanja
Skandalozni uvoz mesnog otpada iz EU, ne bi se ni desio da u Ministarstvu poljoprivrede nisu sedeli ljudi koji donose propise koji idu u njihovu korist, a na štetu naroda i države…
Klika iz Ministarstva koju predvodi državni sekretar Danilo Golubović, od kako je postavljena na ključne dužnosti u resoru poljoprivrede, radila je u dogovoru sa ljudima iz uvoznog lobija. Podršku ovim banditima pružile su i strane banke, kojima je čistu situaciju i pravo na kriminalno poslovanje stvorio bivši guverner Mlađan Dinkić. Kako bi bilo jasnije o čemu se radi, navešćemo primer iz koga se do detalja vidi kriminalna sprega…
Srpskog uzgajivača pilića kontaktirala je jedna od stranih banaka nudeći mu zajam, za povećanje obima posla. On je prihvatio nakon čega je morao banci da uvid u kompletno poslovanje njegove firme. Zajam mu je odobren i čovek je ušao u investicioni ciklus, sve što je njegova firma posedovala stavio je pod hipoteku kod banke, dostavio im je bankarske garancije i potpisao menice.
Kada je došlo vreme da kupi hranu za piliće, banka je od njega usmeno tražila da sirovinu kupi od firme koja takođe ima kredit u toj banci. Privrednik je pristao, a isporučena mu je buđava hrana.
Kako nije mogao da prehrani živinu upao je finansijske probleme i nije mogao više banci da vraća kredit. Banka se ponovo pojavila sa rešenjem ovaj put predlagali su da posreduju u prodaji njegove firme slovenačkoj Perutnini Ptuj. Privrednik je ovo odbio, a potom mu je banka aktivirala sve finansijske instrumente postala vlasnik celog njegovog poslovanja i prodala ga konkurentskoj firmi.
Ovaj privrednik je potom otkrio nepravilnosti u načinu na koji Perutnina obrađuje meso i tužio ih sudu. Na suđenju se pojavila Načelnica uprave za veterinu Sanja Čelebićanin i dala mišljenje da je način na koji oni to rade bezbedan i u skladu sa zakonom.
Novinar Redakcije je potom uputio pitanja ministarstvu vezano za način na koji Perutnina obrađuje meso, a iz Ministarstva su kontakt sa novinarom preusmerili na Perutnu, koja je pokušala da utiče na to šta će biti objavljeno. Sve ovo je dokaz da ljudi iz ministarstva, u ovakvim situacijama rade u korist velikih kompanija, a ne u interesu javnosti, ali je isto tako i dokaz da kontakte sa velikim firmama (tajkunima) koriste da bi im pomogli u slučaju da postoji opasnost da mediji objave nešto što ne treba, ili ukoliko tajkunima treba pomoć u sudskom postupku.
Na kraju, evidentna je i uloga stranih banaka koje na osnovu ovlašćenja dobijenih od Narodne banke Srbije, vrše špijunažu, kao za strane tako i za domaće tajkune. Tabloid takođe raspolaže i sa dokazima da su tokom afere aflatoksin, radnici laboratorija koje su utvrdile da je kukuruz neispravan, pritiskani od strane službenika raznih ministarstva da izveštaje falsifikuju u korist tajkunskih firmi.
Iz svega navednog, može se zaključiti da strani i domaći tajkuni imaju proverene kanale preko kojih kontrolišu, službenike u ministarstvima. Novcem kontrolišu stranke koje postavljaju ministre. Novcem od reklama kontrolišu većinu medija.
Jedina pretnja ovoj pomahnitaloj organizaciji su malobrojni slobodni mediji, usamljeni pošteni inspektori u ministarstvima, i mali broj poštenih, a hrabrih policajaca.
Kriminalna akcija uz pomoć kriminalnih vlasti: malim ulaganjem do ogromnih profita
Za sve što se poslednjih petnaest godina dešavalo u srpskom agraru, direktno odgovorni svi bivši ministri poljoprivrede, počev od Dragana Veselinova, preko Ivane Dulić Marković, Saše Dragina, Gorana Kneževića i Dragana Glamočića, ali i aktuelna ministarka Snežana Bogosavljević Bošković, koja je samo nastavila tamo gde su oni stali.
Neki od njih su kratkotrajno pokušali da stvari promene na bolje. Na primer, Saša Dragin je stopirao donošenje zakona koji glorifikuje GMO, ali to nije zaustavilo vrh vlasti da radi na njegovom donošenju.
Ministarstvo poljoprivrede poslednjih deset godina u skladu sa željama domaćih-stranih tajkuna vode državni sekretari, Danilo Golubović i Dejan Krnjajić, načelnik Odeljenja za zdravstvenu zaštitu dobrobit životinja, Budimir Plavšić, načelnik Odeljenja za veterinarsko javno zdravlje u Upravi za veterinu Slobodan Šibalić, načelnik Odeljenja za međunarodni promet i sertifikaciju Siniša Kotur, načelnik veterinarske republičke inspekcije Sanja Čelebićanin.
Najuticajniji od svih službenika je Danilo Golubović, a njegovi prsti su umešani u sve propise koje ovo ministarstvo donosi, od onih koji regulišu pravila o žitaricama, voću povrću sve do onih koja se odnose na med, mleko, sir i meso…
Na pitanje ko profitira od načina na koji oni vode srpsku poljoprivredu, odgovor je jednostavan u pitanju je "uvozni lobi" koji čine strani kapitalisti, domaći tajkuni i crnogorska mafija!
Odmah posle petog oktobra, na naše tržište pristigli su prvo Slovenci, potom Hrvati, odnosno ljudi koji su se u tim državama obogatili na kriminalan način koristeći situaciju koja je stvorena raspadom Jugoslavije.
Najpoznatiji hrvatski tajkun u Srbiji je Ivica Todorić, kupac fabrike "Dijamant" iz Zrenjanina i vlasnik prodajnog lanca "Idea" odnosno "Konzuma". Do danas on je preko svojih firmi kupio desetine hiljada hektara najplodnije srpske zemlje. Interesantno je da je u Srbiji postojala podela u demokratskom bloku, pa su tako Đinđićeve demokrate češće pomagale slovenačkim kapitalistima, dok su Koštuničin DSS i Dinkićev G17 bili bliži sa hrvatskim kapitalistima.
Crna Gora je posle petog oktobra još bila deo iste države, ali već tada su njihovi preduzimljivi kriminalci shvatili da "Montenegro" ne može sam sebe da nahrani. Novac od šverca i drugih kriminalnih aktivnosti iznet je u inostranstvo gde su osnovane firme i fondovi koji se kasnije pojavljuju kao kupci mnogih preduzeća iz oblasti poljoprivrede. Stručnjaci iz oblasti poljoprivrede u šali kažu da su crnogorski "agronomi" uspeli da ukrste kravu i žirafu i da su tako dobili životinju koja pase u Vojvodini, dok je muzu u Podgorici.
Ni ovdašnji tajkuni, među kojima su najveći Miodrag Kostić i Petar Matijević, nisu sedeli skrštenih ruku, već su se zajedno sa strancima upustili u trku koja za rezultat ima: sve veći monopol, otimanje poljoprivredne zemlje kroz privatizaciju, sve veći uvoz poljoprivrednih proizvoda, uništavanje malih srpskih gazdinstava, sprečavanje oporavka zadrugarstva, uništenje srpskog stočnog fonda, dok je cilj ove trke da sa malim ulaganjima izvuku veliku količinu novca kroz monopolizaciju izvoza, žitarica, malina, voća i povrća i kroz uvoz mašinski separisanog mesa i genetski modifikovanih proizvoda.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije