Архива
SPOSOBNOST I KAPACITET MINISTRA ZDRAVLJA TOKOM PROIZVOĐENJA U DOKTORA MEDICINSKIH NAUKA!!!
Grupa naučnih radnika, vrhunskih medicinskih stručnjaka, uputila je apel akademskoj javnosti Srbije, Univerzitetu u Beogradu, Medicinskom fakultetu, Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, Ombudsmanu Saši Jankoviću, Povereniku za informacije od javnog značaja, Rodoljubu Šabiću, direktorki Agencije za borbu protiv korupcije, Tatjani Babić i Ombudsmanu Univerziteta u Beogradu, Branku Rakiću, u kome pozivaju da se lažni doktorat i lažni naučni radovi Vučićevog ministra zdravlja Zlatibora Lončara, konačno razobliče pred zakonom i pred sudom stručne i laičke javnosti.
……
„Autori ovog spisa, podneska i peticije neće se potpisati, jer veruju da to nije najbitnije onima koji su ovlašćeni i plaćeni za utvrđivanje istine. Oni ukazuju na suptilno smišljenu manipulaciju sa brojnim učesnicima, koji su svoje ime, i verovatno teško sticani ugled i prestiž u naučno-stručnim krugovima, stavili u funkciju trgovine uticajem i novcem.
Grupa nastavnika Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu: Vladan Živaljević, Tatjana Pekmezović, Aleksandar Diklić, Svetislav Tatić, Duško Dunđerović, Branislav Olujić, Nikola Slijepčević i Ivan Paunović, odlučila je da proizvede ministra zdravlja asistenta dr Zlatibora Lončara u zvanje doktora medicinskih nauka.
Sa svim pravima i privilegijama koje iz toga proizilaze. Iako svesni da imenovani nema sposobnosti, kapaciteta, vremena, kao ni volje da se naukom bavi, oni su sačinili i objavili naučni rad u kome je on prvopotpisani autor.
Skraćeno prevedeno, da je Zlatibor Lončar dao suštinski doprinos i bio uključen u sve faze studije, kao i da je napisao ovaj rad. (adresa rada u prilogu). Po našim saznanjima iz ove grupe koautora, taj rad je napisala prof. dr Tanja Pekmezović. Lončar nije u tome učestvovao, jer ne poznaje ni najelementarnije tehnike naučno-istraživačkog rada. Statističku analizu ni u obrisima.
Ona je to uradila, stavljajući „skromno" sebe kao četvrtog autora. Ako joj je bilo stalo do para, ili pak do uticaja, moglo bi se razumeti. Ali se ne može prihvatiti. Zakletva u akademsko poštenje u skladu sa Etičkim kodeksom; naučno-istraživačkog rada „Dobra naučna praksa" iz marta 2004. godine i dalje obavezuje na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Ne sprovodi se, jer na tom fakultetu nema Ombudsmana za naučno-istraživački rad (čl. 7), kome bi se npr. mogli žaliti građani i naučni radnici, čija se prava ovim aktom intelektualnog nepoštenja (čl.9) povređuju.
Stoga se pisci ovog teksta obraćaju mnogo generalnijim ombudsmanima, poput hrabrog Ombudsmana Srbije g. Saše Jankovića, koji se nije plašio ni onoga ko je nadređen Zlatiboru Lončaru.
Obraćaju se čitavoj akademskoj javnosti Srbije i sveta. Kao i časopisu BMS Urology iz Londona, sa samo jednim zahtevom: poništite taj rad, kao emanaciju intelektualnog nepoštenja, grubog falsifikata i trgovine uticajem. Kao izraz snishodljive naučne misli i prakse u Srbiji, pred vlašću…
Mogli bi se navesti brojni dokazi u prilog ovoj tvrdnji i imperativnog zahteva, ali ćemo dati samo neke…
Dr. Lončar se po sopstvenom iskazu, ne bavi u svakodnevnom radu endokrinom, već abdominalnom hirurgijom. To se može videti iz njegovog CV na sajtu Ministarstva zdravlja. On nije učestvovao u prikupljanju i obradi podataka u vreme koncipiranja i rada na ovom predmetu. Nije učestvovao u lečenju ni jednog bolesnika iz ove oblasti. On se navodno bavi hepatobilijarnom hirurgijom i transplantacijama (iako nema dokaza-potvrde stručne osposobljenosti za taj posao!).
Dr Lončar ne govori akademskim jezikom, obrazovanih ljudi. On barata sa svega oko 500 reči u srpskom i oko 50 reči u engleskom jeziku. Njegovi javni nastupi su nekad pravo mučenje za slušaoce i one koji pokušavaju da dokuče šta je „pisac hteo da kaže".
Kao autor u akademskom prostoru do dolaska na vlast 2012. godini, ima samo jedan rad u kome je dopisan kao sedmi autor! Nakon toga, on se pojavljuje u još nekoliko radova, koji nemaju veze sa njegovom oblašću ekspertize. Nikad nije bio prvi autor.
Dr Lončar ne poznaje statističke ni epidemiološke metode i teško da može da ih sada nauči i objasni. Još teže da ih primeni. To je lako proverljivo organizovanjem kontrolnog ispita, pred objektivnom komisijom za čijeg predsednika kandidujemo profesorku statistike Jelenu Marinković sa Medicinskog fakulteta. Tražimo kontrolu njegovih znanja, zbog više nego osnovane sumnje u lažirane ispite.
Znači, pomenuti doktor je skoro sve ispite na doktorskim studijama „prošao" ne udubljujući se posebno. Tačnije rečeno-nimalo. Ako se neko čudi ovome, može se reći da je to lako moguće iz njegove pozicije u političkom establišmentu, već nekoliko godina. Obični smrtnici to ne mogu i zato moraju da uče. Ovo podrazumeva zahtev da mu se ponište svi ispiti na doktorskim studijama.
On je inače bio najgori od četiri kandidata na konkursu za izbor kliničkih asistenata 2012. godine. Izabran je samo zahvaljujući trgovini političkim uticajem. Taj bi izbor trebalo takođe preispitati, što se ovom peticijom takođe zahteva.
Nije bilo logično da neko istovremeno vrši takve političke i operativne dužnosti, kao što su ministar zdravlja, pomoćnik direktora Kliničkog centra Srbije, direktor Urgentnog centra KCS, član Glavnog odbora i Predsedništva SNS…
On je u vreme polaganja ispita bio i član Saveta Medicinskog fakulteta, čak Saveta Univerziteta u Beogradu i navodno vredno učio epidemiološke ili „odvratne" statističke metode, kao što je Cox-ova multivarijantna regresiona analiza ili Kaplan-Majerova kriva . Te „prozaične metode" on teško može da nauči sada u dogledno vreme. To podrazumeva prethodna znanja i sposobnosti primene i tumačenja.
Nije logično da dr Lončar u vreme najaktivnijeg bavljenja politikom publikuje nekoliko radova. Istina lako se može videti od strane medicinski obrazovanih ljudi, da nisu iz njegove sfere stručnog interesovanja.
Lončar nema moralne ni ljudske kvalitete, potrebne za jednog doktora nauka. On se interesuje za mafijaške metode zastrašivanja, vehementnog naređivanja i podređivanja, koje je usavršavao u Urgentnom centru. On je direktni krivac za udes helikoptera u kome je nastradalo 7 ljudi, jer je direktno naložio sletanje na Aerodrom Surčin. Sve radi samopromocije u medijima.
On je direktno odgovoran za lošu organizaciju zdravstvene službe u kojoj je infekcija odnela najmanje 7 života u Urgentnom centru (tačno 7). Za isti je okrivljena Klebsijela, za koju nije čak bio siguran da je bakterija. Prema programu doktorskih studija on je uspešno položio predmet: Bolničke infekcije. Što on i stvarno i pravno veoma slabo poznaje!
Lončar je vrlo verovatno katastrofalan ministar. Iako to nije naša tema. On želi da postane naučnik, doktor filozofije (RIO) i to ne na Megatrendu, već na beogradskom univerzitetu. To mu neko omogućava i u tom zlodelu pomaže. Ako nas to ne interesuje, onda nam nije stalo ni do budućnosti.
Konačno, Lončar ne zna engleski jezik. U službenoj biografiji tvrdi da zna. Ali, to je lako proveriti. Urednicima ovog časopisa će biti dat njegov telefon da provere da li autor sa takvim engleskim, može biti pisac ovog složenog teksta i vođa još složenijeg istraživačkog poduhvata.
Na samom kraju ove taksacije, čitalac se može upitati, čemu sva priča i gde je „savršen zločin"?
On je u činjenici da je ova grupa odlučila da preko navedenog rada u relevatnom naučnom časopisu, „progura" doktorsku tezu ass. Zlatibora Lončara. Za razliku od drugih, ali baš svih redom naprednjačkih „naučnika" koji su svi „prosto i bezdušno prepisivali bez citiranja", Lončar je izabrao metod „zakupa" kompetentne, ali nemoralne naučnice dr Tanje Pekmezović.
Ona je sačinila dobar uslovni rad. Napisala čitavu doktorsku tezu i na kraju slajdove i sve što je potrebno za uspešnu odbranu disertacije. Lončar nije ništa ni radio, ni uradio! Kako bi se neko mogao proglasiti doktorom nauka u grani u kojoj nije dao nikakav doprinos?
Sad dolazimo do nekih mogućih zaključaka, koji će svima, koji se ovim budu bavili olakšati posao…
Pre svega, nesumnjivo je da je Medicinski fakultet teško zloupotrebljen. Naučne slobode, intelektualno poštenje i etika povređeni na svakom koraku ovog disertacionog rada ili procesa. Da su mnogi od gore pominjanih naučnih radnika i lekara takođe zloupotrebljeni i neopreznošću stavili svoj ugled „na panj", tvrdnjom kako je Lončar na tome nešto radio.
Oni sigurno znaju da nije radio ništa! Ni u radu, kao ni u disertaciji, kojoj se brzo bliži. Radio je samo političke i neke njima bliske poslove, koji se pre ili kasnije završavaju brodolomima. A i ovaj će verovatno vrlo brzo.
Svima onima koji se pitaju gde je intelektualno i građansko poštenje pisaca ove peticije uzvraćamo kontrapitanjem: Šta mi sitni naučni radnici možemo pred silom vlasti kad ni zvaničnici koji štite društveni poredak i javni interes možda nisu u stanju da ovo zaustave, a neki to čak pomažu? O tome će biti reči u sledećim obraćanjima javnosti, posebno akademskoj. Stoga mi otkrivamo istinu, a vi proverite.
Da bi Univerzitet u Beogradu i Medicinski fakultet, kao i SANU spasli svoju čast, moraju naći osobe od integriteta, koje će ispitati navode. Ombudsman i drugi navedeni im u tome moraju aktivno pomoći. I Dekan i Rektor su članovi SANU, kao i Predsednik SANU, naravno.
Utvrditi istinu i izreći mere. Svi Lončarevi koautori moraju biti udaljeni iz nastavnog i naučnog procesa. Kako bi se sprala ljaga, sa svih onih koji su morali da uče i nauče sve, ono što je propustio Lončar.
Akademska javnost Srbije ne sme ostati ćutljiva i nezainteresovana. Oni koji neće „da se bave politikom, prihvataju da se politika bavi njima". Politika je ovim naizgled savršenim zločinom postala važnija od svega. Što nije istorijski raritet u Srbiji. Naprotiv, u našoj otadžbini je često bio „važniji gram vlasti, od kile pameti". Bio bi red da se tome učini kraj!
Ako sve prećutite i počnete da pravdate, da je toga bilo i ranije, reći ćemo nije u ovoj meri nikada. Kao što ni mnoge stvari, koje danas imamo na dnevnom redu u Vučićevskoj Srbiji, nisu nikada ranije bile moguće.
Kupovina doktorske disertacije je možda bilo i ranije, ali se sada to radi otvoreno i beskrupulozno. To radi niko drugi do ministar zdravlja u Vladi Republike Srbije. I očekuje da postane punopravni član akademske zajednice. Jadna je ta akademska zajednica, koja nemo posmatra i saučestvuje u toj trgovini.
Jadni će biti Ombudsman Saša Janković, poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić i direktorka Agencije za borbu protiv korupcije Tatjana Babić, ako ne smatraju, da su ovim: povređena prava građana, da se radi o istini od javnog značaja, da se radi o čistoj i nepatvorenoj korupciji u akademskom prostoru. Ombudsman Univerziteta u Beogradu g. Branko Rakić je takođe pozvan da zaštiti ugled i čast akademske zajednice.
Iako u ovom kriminalnom slučaju sve izgleda neuhvatljivo, nedostižno u smislu pravde, stvari su, ustvari, vrlo jednostavne. Sve je lako proverljivo. Lončar nema neophodna znanja i kompetencije. Ne može brzo ni da ih stekne.
On treba da bude vraćen na početak u akademskoj zajednici, koja vodi računa o svom dostojanstvu i časti. Sve je falsifikovano, i ispiti na doktorskim studijama i ovaj rad i doktorska teza je na tome zasnovana.
Sada samo žuri sa svršenim činom, koji će se desiti odbranom teze. Stečen „ugled" u akademskoj zajednici. Prevarena akademska i sva druga Srbija!
Kažimo Stop krađi! Kaznimo gore pomenute saučesnike krađe. Kaznimo dekane, prodekane, rektore i prorektore, ako nisu u stanju da se staraju o javnom interesu. Kaznimo ombudsmane, poverenike, direktore agencija – ako ne učine ništa.
Ako ništa ne uradite ovo će brzo postati međunarodno poznat skandal. Spremni smo da obavestimo sve relevantne međunarodne institucije. Pa neka se vidi onda kakav će ugled biti zemlje i univerziteta.
Svaka vlast, pogotovu ovakva, je prolazna – a bruka i sramota večni i trajni.“
©Geto Srbija
materijal: List pritiv mafije
NERAZDVOJNO PRIJATELJSTVO: OPUŠTENO DUHOVITO LAGANJE KROZ „PREMIJER LIGU“ SRBIJE
O istoriji bolesnih opsesija Vladimira Bebe Popovića i Aleksandra Vučića, njihovim mržnjama, lažnim simpatijama, zaverama i spletkama koje i danas prave, piše ugledni novinar Predrag Popović, nekadašnji bliski saradnik Aleksandra Vučića, bivši glavni urednik dnevnih listova "Nacional" i "Pravda", urednik dnevnog "Telegrafa", autor nekoliko publicističkih knjiga i najbolji poznavalac "presvučenih" radikala.
Predrag Popović
Prvi Njutnov zakon moralne gravitacije glasi: Sila kojom se privlače lažovi i prevaranti stostruko je veća od one koja postoji među normalnim ljudima, a merna jedinica koja označava količinu ove sile naziva se – jedan Cane. Tačnost tog načela dokazuje veza između Aleksandra Vučića i Vladimira Popovića, zvanog Beba.
Popović je u skandaloznom intervjuu Televiziji B92 ponosno priznao da sarađuje s Vučićem. Svi neupućeni i lakoverni našli su se u šoku. To je i logično, ako se u obzir uzme samo politička prošlost a zanemari kvalitet karaktera te dvojice ekstremista.
Svako normalan, pa čak i poneki naprednjak, seća se ogromnih razlika u njihovim političkim stavovima i aktivnostima. Popović je činio sve što je mogao ne bi li oborio crno-crvenu koaliciju SPS-JUL-SRS, da bi posle petooktobarske revolucije nastavio obračun s radikalima. Posle ubistva Zorana Đinđića predvodio je „sablju" i satanizovao političke protivnike, najviše Vojislava Šešelja i njegove najbliže saradnike.
Vučić mu nije ostajao dužan. Na oproštajnom mitingu, noć pred Šešeljev odlazak u Hag, s govornice je pretio osvetom „banditu, đubretu i izdajniku" Đinđiću.
„Svi smo mi Šešelj, ako je on odgovoran za bilo šta i mi smo", preuzimao je mladi radikal na sebe teret optužbi i zaklinjao se na večnu vernost voljenom vođi. Tri nedelje kasnije, kad je Đinđić ubijen, Vučića nije napuštala hrabrost. Dok je trajao televizijski prenos sahrane, Vučić me nazvao i kroz grletni smeh rekao:
– Brate, samo jednom u životu sam bio pijan, kad je Zvezda osvojila Kup šampiona u Bariju. Ni gutljaj alkohola nisam uzeo ni kad mi se rodio Danilo, ali sad ne mogu da izdržim, otvorio sam šampanjac!
U toj euforiji zablistao je morbidnom duhovitošću. Tako veseo, pitao me da li znam da je Beba jutros prvi došao na Novo groblje i legao u otvoren grob, da isproba komfor u kome će zauvek uživati Đinđić. Nešto kasnije mi je poslao SMS poruku: „Da li znaš šta rade mravi na Đinđićevom grobu? Igraju Premijer ligu!"
Sve do 2009. godine Vučića je držalo to raspoloženje. Nije propuštao priliku da Đinđića nazove mafijaškim premijerom, izdajnikom i kriminalcem. Za Bebu Popovića, Čedomira Jovanovića i Gorana Vesića tvrdio je da predstavljaju „političko krilo surčinsko-zemunskog klana".
Još žešće je udarao po Stanku Subotiću, zvanom Cane, za koga je govorio da, u saradnji s Jovicom Stanišićem, predvodi najopasniju mafiju u Srbiji, koja švercuje duvan i drogu, vrši ubistva, seče tela i u kesama ih baca u Dunav. Zbog takvih izjava pljuštale su Canetove tužbe, ali ne znam kakav su imale epilog.
Znam kako sam ja prošao po tužbi Bebe Popovića zbog Vučićeve izjave. Sredinom 2007, Vučić je tražio da u njegovim novinama „Pravda", koje sam tada uređivao, objavim informaciju o suđenju pripadnicima zemunskog klana za otmice Miroslava Miškovića i Milije Babovića.
Prema Vučićevoj tvrdnji, ti zločini neće biti potpuno rasvetljeni dok se ne utvrdi uloga Bebe Popovića. Kad sam odbio da to objavim kao izjavu anonimnog izvora – znam, tužiće me Beba, on to jedva čeka – Vučić mi je rekao:
– Ne brini, neće. A, bilo bi dobro da te tuži. Kao svedoci doći ćemo Toma Nikolić, Žarko Zečević i ja. Veruj mi, neće mu biti dobro kad čuje kakvim sve dokazima raspolažemo…
Bio sam glup, poverovao sam mu. Objavio sam tekst, dobio tužbu i posle prvog ročišta shvatio da me Vučić prevario. Umesto svedoka, stigla mi je presuda.
U međuvremenu tužibaba Beba nastavio je da me sudski progoni. Nekom prilikom, dok sam u hodniku Palate pravde čekao da mi počne suđenje, javio mi se jedan iskusniji kolega, inače dobar poznanik Bebe Popovića, i pozvao na piće. Kad sam mu rekao da nemam vremena, moram da se u sudnici suočim s njegovim drugarom, čovek je prasnuo u smeh.
– Namestili su te Vučić i Beba. Oni se ne razdvajaju, a tebe progone po sudnicama – rekao je.
Kad je Beba prvi put išao u Vučićev vinski podrum u Jajincima, ispričao mi je taj kolega, poneo je neku skupu bečku čokoladu. Kasnije se rugao opisujući Vučićevu decu koja nisu znala da otvore Mocart-kuglice, pa su ih žvakali sa omotom.
Nije mi bilo smešno. Sažaljevao sam sebe. Kako i ne bih, kad sam tek tada, za mene prekasno, shvatio s kim sam se uhvatio u kolo. Kockice tog mozaika užasa složile su se same od sebe. Generalni distributer Vučićevih novina bila je Canetova „Futura". Zvanični suvlasnik „Pravde", Vučićev kum Nikola Petrović nije krio vezu s „ duvanskim kraljem", pa i sa Bebom Popovićem.
Koliko su bliski saznao sam, opet, na jednom suđenju. Popović me tužio jer nisam objavio nepotpisano reagovanje Mile Đinđić naslovljeno na „direktora" Nikolu Petrovića. Na suočavanju, nervozan kao vepar, pitao me da li je Nikola rođeni brat Aleksandra Vučića.
– Da ja znam, nije – odgovorio sam.
– Jeste. Po majci.
– E, zaista ne znam da li Angelina Vučić osim Aleksandra i Andreja ima još sinova…
– Kad tuženi nije objavio demanti nazvao sam Nikolu, a on mi je rekao da je na putu i da nazovem njegovog brata Aleksandra, on će sve srediti. Nazvao sam Aleksandra Vučića koji mi je rekao da hajku protiv mene u „Pravdi" ne vodi on nego to na svoju ruku radi Predrag Popović – ispričao je Beba, a to je uneto u sudski zapisnik.
Isto veče otišao sam u Vučićev stan u Yu biznis centru. Posle serije uvreda na njegov i Bebin račun, Vučić je opušteno slagao da o spornom demantiju nije ni reč razmenio s Bebom, nego s Mikijem Rakićem.
– Ne verujem ti. Kako možeš da sarađuješ s tom jagodinskom protuvom Bebom? – rekao sam.
– Pre bih se ubio nego sarađivao s njim. Samo da znaš, Beba je u Jagodini bio gospodin čovek, protuva je postao tek kad je došao u Beograd i postao konobar na splavu „Savski galeb" – odgovorio je Vučić.
Naravno, lagao je. Već tada je bio okružen Bebinim pipcima. Redakciju „Pravde" je zastupala advokatska kancelarija Dobrivoja Bobana Glavonjića, koji je 1998-99, kao predsednik Trgovinskog suda, u saradnji s tadašnjim ministrom protiv informisanja, progonio medije.
Isti taj Glavonjić, Vučićev intimus, svojevremeno je, kao suvlasnik marketinške agencije „Spektra", bio poslovni partner Bebe Popovića i Milana Beka. Zbog svega toga nisu me iznenadile vesti o Vučićevim i Subotićevim sastancima u Parizu i Ženevi.
Ne znam šta je sve Vučić dobio od Caneta, ali šta god to bilo, u paketu mu je dopao i Beba. Našli su zajednički interes, ali ne verujem da su promenili mišljenje jedan o drugome. Vučić i danas uveseljava svoje društvo pričama o „lakiranoj bubašvabi".
– Beba je kupio stan u jednoj „pametnoj zgradi" u Podgorici. Stan izgleda holivudski, sve u njemu je kompjuterizovano: osvetljenje, temperatura, vlažnost vazduha, baš sve. Međutim, on ne zna da upravlja sa svim tim čudima, pa je, nakon što se stoti put zaglavio u liftu, zaposlio čak šest služavki da one brinu o tehnici – ruga se Vučić.
Siguran sam da se ni Popović nije odrekao starih stavova o Vučiću. Naprotiv, koliko ga voli rado bi ga poverio na čuvanje Šešelju.
Ipak, ta dvoglava aždaja danas vlada Srbijom. Interes je lako savladao njihov krhki moral. Beba se i dalje zaklinje u Đinđića, ali svom novom savezniku oprašta sve što je radio protiv pokojnika. S druge strane, Vučić se svog tvorca Šešelja javno i brutalno odrekao i u svoj kartel prihvatio Bebu i Vesića.
S obzirom na karakterne sličnosti Vučića i Bebe nije teško pretpostaviti šta nas čeka. Uostalom, to se vidi i po oduševljenju s kojim Popović, na najprljaviji način, pokušava da kompromituje Vanju Ćalović, direktorku jedne crnogorske nevladine organizacije koja nervira gospodara Mila Đukanovića. Na isti način, porno aferom, Vučić se pre 16 godina obračunavao sa Slavkom Ćuruvijom, svojim ličnim neprijateljem.
Kad su laži, prevare i spletke u pitanju, ne zna se gde svršava Vučić, a počinje Beba. Ne zna se ni koliku će cenu morati da plate građani Srbije dok se ne reše njihove vladavine.
Davno, dok je bio u opoziciji, četnički vojvoda Tomislav Nikolić hrabrio je narod tvrdnjama da Srbija nikada neće propasti, da i svako groblje ima izlaz. Ne sumnjam da se u taj resor on odlično razume, ali čini mi se da na stratištu, kakvo od Srbije prave Vučić i Beba, mrtvi imaju više šanse da vaskrsnu, nego mi da preživimo.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
KOJA JOŠ FUNKCIJA U BEOGRADU NIJE U RUKAMA KLANA DANICE DRAŠKOVIĆ??!
Danica Drašković je odavno bacila oko i na beogradski Hotel Slavija. Njim rukovodi njen rođak Veselin Jovičević, koji mora uskoro u penziju, a dotle hotel mora preći u ruke bjelopoljske fukare, za male pare. Zna se, Danica nikom ne daje, no uzima!
Vuk Stanić
Hotel Slavija nalazi se na ekskluzivnoj lokaciji, na Trgu Slavija u Beogradu. Samo lokacija vredi više milijardi dinara. Hotel nije privatizovan. Ovaj hotel bio je vlasništvo "JAT Ervejz"-a, i verovatno bi bio sa ostatkom kompanije poklonjen Vučićevim Arapima, da ga još 2005. godine Koštuničina Vlada nije dala na upravljanje Srpskom pokretu obnove.
SPO je tada na upravljanje dobio ceo JAT, njihov direktor Aleksandar Milutinović već početkom juna je izdvojio Hotele Slavija iz sistema JAT-a. Tada na mesto direktora hotela dolazi rođak Danice Drašković, Veselin Jovičević.
Prilikom poslednje raspodele stranačkih funkcija, upravljanje hotelom ponovo je prigrabila ekipa Srpskog pokreta obnove, odnosno političko krilo klana Danice Drašković, te je na mestu direktora firme Jat hoteli Slavija opstao njen rođak Veselin.
Veselin Jovičević je široj javnosti poznat kao čovek koga su hapsili zbog načina na koji je vodio J.P. "Gradske pijace", gde je dugo godina bio direktor. Njegovo direktorovanje beogradskim pijacama obeležile su afere nenamenskog trošenja novca, zapošljavanja po rođačkoj liniji, nameštanja poslova, reketiranja zakupaca tezgi…
Cena po kojoj se dolazilo do tezge na Kalenić pijaci bila je nekoliko hiljada maraka.
Kada je 2001. godine promenjena vlast u Beogradu, promenjen je i direktor. Protiv Jovičevića je tada podneta krivična prijava. On je proveo desetak dana u pritvoru zbog optužbe za zloupotrebu službenog položaja. Suđenje je potom došlo u ćorsokak, ročišta su odlagana, proces je rastegnut, i Jovičević nije osuđen.
On je, pokazaće se, dobro znao da ispunjava interese Daninog klana, pa je tako isposlovao i da Agencija za privatizaciju da mišljenje da se tender za hotel Slavija neće raspisivati dok se ne stvore uslovi, i ne pojavi kupac koji će ponuditi "realnu cenu". Potom je stvorena lažna slika u javnosti kako ne postoje zainteresovani kupci, i krenulo se u traženje kupca za prodaju direktnom pogodbom.
Od 2005. godine do danas traje direktno pogađanje, a hotel se vodi na način da mu se vrednost srozava, kako bi ga u jednom trenutku za male pare kupio neko podoban.
Jednom prilikom za medije direktor Jovičević izjavljuje da on ima sredstava da održava hotel, ali i da su mu potrebna sredstva da sredi enterijer. On navodi i da: "U starom delu hotela treba neke delove potpuno srušiti, a potom ih ponovo izgraditi…“
Od kada je na čelu hotela Jovičević je uveo praksu da svake godine zaposli po jedanaest svojih rođaka. Tako da je za osam godina direktorovanja zaposlio osamdeset osam rođaka.
Rezultati Jovičevićevog upravljanja hotelom najbolje se vide u finansijskoj analizi završnih računa, gde rezultat pokazuje da je hotel 2012. godine napravio gubitak od 31.166.000,00 u odnosu na 2011. godinu.
Osnovni kapital od kada Jovičević upravlja hotelom obezvređen je za 589.701.999,00 dinara i danas iznosi 1.576.872.081,00.
Ipak, postoje poslovi koje Jovičević za razliku od hotela uspešno vodi. Najbolji primer za to je biznis sa radnicima Elektro privrede Srbije.
Radnici EPS-a sa Kosova dolaze u Beograd da očitavaju brojila. (Verovatno su oni očitavali brojila i kada su Beograđanima isporučeni pedeset odsto i više, uvećani računi za struju pred novu godinu.) Većina tih radnika odseda u hotelu Slavija, gde Jovičević direktno sa izvesnim Bagijem dogovara uslove kako će biti plaćena ishrana i spavanje.
Bagi kod Jovičevića zadužuje bonove za ishranu i smeštaj radnika.
Kasnije EPS-u prijavljuju tri do četiri puta više upotrebljenih bonova nego što je bilo radnika. EPS to plaća bez pogovora i kontrole. Da ne bude kontrole, zadužen je funkcioner EPS-a…Razlika između stvarne cene i količine bonova koju plati EPS, verovatno se sliva u privatne džepove.
Zamenik direktora i prijatelj Jovičevića, Ranko Vujović takođe je dobro upućen u sve poslove hotela Slavija. On je pre nego što ga je Jovičević imenovao na mesto zamenika pobegao iz Crne Gore, gde je, kako se priča, uništio hotelski kompleks Južni Jadran i hotel Delfin.
Zbog toga je protiv njega u Crnoj Gori pokrenuto osam krivičnih prijava i optužbi za zloupotrebu službenog položaja, nesavesnog rada, utaju poreza, organizaciju lažnih stečaja…
Ranko je bogat čovek. U Beogradu poseduje lanac lokala i dva stana, često se hvali svojim bogatstvom na njegovim bankovnim računima. On je hotelski pansion Južni Jadran u Bijeloj, doveo do stečaja, potom ga je iz stečaja po ceni daleko ispod tržišne kupio "ugledni privrednik". Privrednik za koga se priča da je dobar prijatelj sa Vujovićem.
A 1.
Klanovi Beograda
Nakon pobede anti Miloševićevske koalicije na lokalnim izborima 1997. u svim većim gradovima Srbije, i glavni grad je imao čast da upozna vlast goru od Beogradskih dahija.
Februara te godine formira se gradska vlada i Zoran Đinđić postaje predsednik te vlade. Odmah, su počeli problemi unutar koalicije. Bračni par Drašković tražio je sve značajnije funkcije u gradu za sebe i njihove bliže članove familije. Postojalo je i problem nezadovoljstva Dane Drašković koja je smatrala da njen muž Vuk treba da bude na čelu grada.
Vuk i Dana tada počinju svesno da miniraju koaliciju i da se okreću socijalistima, radikalima i JUL-u.
Nakon raspada koalicije, i smene Zorana Đinđića, SPO uz pomoć svojih novih koalicionih partnera SPS-SRS-JUL preuzima vlast u Beogradu. Danica Drašković je tada mogla samostalno da uređuje svoja kadrovsko-rodbinska rešenja…
Ubrzo je čitava vlast u Beogradu organizovana prema interesu "rođačkog klana". Članovi porodice Drašković i porodice bliske SPO uzeli su tada sledeće funkcije: Veselin Bošković, direktor Direkcije za gradsko građevinsko zemljište – rođeni brat Danice Drašković.
Goran Bošković, član Izvršnog odbora Skupštine opštine Čukarica – rođeni brat Danice Drašković; Slavica Altipamarkov, sekretar za obrazovanje Skupštine Beograda – sestra Vuka Draškovića.
Vojin Krtolica, član Upravnog odbora GSP-a – zet Vuka Drašković, Dragan Macanković, član Izvršnog odbora Skupštine opštine Zvezdara – zet Danice Drašković, Veselin Jovićević, direktor JP "Gradske pijace" – rođak Danice Drašković.
Borivoje Borović, član Predsedništva SPO-a, inače zet Danice Drašković takođe je "udenuo" svoje rođake, Borisav Borović, predsednik Izvršnog odbora Skupštine opštine Palilula – rođeni brat Borivoja Borovića., Biljana Borović, zamenik sekretara za upravu Skupštine grada – sestra Borivoja Borovića, Radomir Živković, direktor Infostana, kum Borivoja Borovića, Vesna Živković, sekretar za dečju i socijalnu zaštitu – kuma Borivoja, Borovića.
Spasoje Krunić, predsednik Izvršnog odbora Skupštine Beograda, postavio je svog brata Tvrtka Gavranovića za sekretara saobraćaja, Milan Božić, potpredsednik Skupštine grada postavio je svoju sestru Doru Petrović na mesto predsednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Vračar…
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
PARE I POSLA ZA RADNIKE NEMA, ALI PLATE ZA DIREKTORE MORA DA IMA!
Javnost Srbije do sada nije upoznata sa pljačkom preduzeća "Zorka Obojena metalurgija". Radnici šabačke fabrike "Zorka“ su se pismom obratili redakciji sa namerom da se šira javnost upozna sa načinima pljačke u ovom preduzeću.
U njoj su učestvovalo rukovodstvo firme, koju predstavlja Nevenka Trifunović-generalni direktor, Mileta Isailović-tehnički direktor, Zlatko Maksimović-finansijski direktor, Ljubomir Lukić-direktor službe opštih poslova, Stanimir Ranković-direktor službe održavanja, Živana Lolić-direktor prerade, Aleksa Kovačević-bivši direktor, Edita Jovanović-šef računovodstva, Dragan Antonić-predsednik UO, Zorica Jurišić-direktor tehničko-tehnološke službe, Dejan Simić-direktor elektrolize.
Naime, imenovani rukovodioci i njihovi pomagači predstavljaju „Kolegijum", organ koji upravlja firmom i donosi odluke koje se tiču i firme i radnika. Godinama unazad, tačnije od 2007. godine, za polovinu radnika nema posla a samim tim ni plata u fabrici, dok za rukovodstvo ima i posla i para za plate. Novac za plate su obezbeđivali dobijanjem subvencija od države a delom od sekundara prikupljenih u fabrici.
Novac od subvencija su delili na nekorektan način, gde je oko polovina radnika usmeno poslata kući i dobijala neku „siću", dok su ostali kojima je dozvoljeno da dolaze na posao dobijali shodno stručnoj spremi i u zavisnosti od „odnosa" koji su imali sa rukovodiocima.
Tako da su radnici kojima nije dozvoljeno da dolaze na posao dobijali 7 hiljada dinara mesečno a rukovodioci 30-60 hiljada mesečno iako su svi trebali da dobiju republički minimalac od 18-20 hiljada, kako je bilo u drugim "Zorkinim" firmama koje su dobijale subvencije.
Što se tiče prikupljenih sekundara iz fabrike, u početku je to bilo prikupljanje i radnici su dobili nešto od toga, a vremenom se to pretvorilo u „seču" fabrike, od koje radnici nisu dobijali ništa niti su imali uvid u to šta se radi sa tim novcem a „Kolegijum" je novac usmeno pravdao tekućim troškovima.
Recimo samo da je isečeno preko 100 tona olova, desetine tona bakra i hroma, i desetine tona gvožđa. Bilo je tu i čistog magnezijuma, velikih industrijskih motora, alata za livenje, cevi, drvene građe, papira, cigle itd. Sve što su stigli da prodaju, prodali su. Radnici od svega prodatog nisu dobili ništa a novac od prodaje se ne zna kojim putem je išao jer je račun firme godinama u blokadi.
Sumnja se da je rukovodstvo imalo „dil" sa preduzećima koja se bave otkupom sekundara „Kečer" i „Lavovi" čiji je vlasnik rođak direktora održavanja Rankovića. Inače je gotovo svaki od pomenutih rukovodioca u međuvremenu kupio stan ili u potpunosti renovirao postojeći stambeni objekat dok im radnici primaju 7 hiljada dinara mesečno.
Treba reći i to da je iz zaključanog magacina ukradeno 5 tona bakarnih šina a magacin je i posle krađe bio zaključan. Prodata je ili poklonjena parcela od 80 ari firmi „Zorka kolor" bez ikakvog objašnjenja zašto je to urađeno, za koliko novca i gde je on završio.
U tu transakciju je uključen generalni direktor „Zorka Holding" Josip Mitrić i neko iz agencije za privatizaciju jer je firma u procesu restruktuiranja i nije dozvoljena prodaja delova firme.
Čak je od ministarstva privrede dobijen kredit od 14 miliona dinara za pokretanje proizvodnje a ona nije pokrenuta niti se zna šta se desilo sa dobijenim novcem i gde je on završio. Vrhunac pljačke je prodaja „Jarosit taloga" firmi „Eliksir" za oko 1,2 miliona evra.
Prodajom ove zajedničke imovine, „Kolegijum" usmeno donosi odluku da se novac isplaćuje kroz plate po postojećim koeficijentima dok 45 radnika i dalje ne dolazi na posao i dobija 12 hiljada dinara umesto dotadašnjih 7.
Za to vreme rukovodioci imaju pun fond radnih sati i primaju 100-150 hiljada dinara mesečno. Radnici su tražili da se novac od prodaje zajedničke imovine podeli na sve zaposlene linearno, to jest podjednako na svih 115 zaposlenih. Niko ih nije ni saslušao a kada su neki od njih došli da traže svoje Ustavom garantovano pravo na rad, pozvana je policija i udaljila radnike.
Pre nekoliko dana na upućene žalbe radnika generalni direktor Nevenka Trifunović je izjavila kako ima ljude u MUP-u i tužilaštvu i da bez veze radnici prijavljuju tužilaštvu.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
INSTITUTI I ZAVODI, I NJIHOVO NAUČNO BAKTANJE O NEVAŽNIM I MANJE VAŽNIM PITANJIMA; A KAKVA JE KORIST ZA SRBIJU??!
Kako je ruska TV serija "Institut" potakla malo istraživanje o tome kakvi sve instituti postoje kod nas. Šta zapravo znači reč Institut. Šta je ustanova. Gde postoji ustanova za izdržavanje kazne zatvora. Gde postoji institut za pečurke. Kakvi u se sve instituti osnovali u krilu SANU i kakva je bila njihova sudbina. Gde postoji čitav niz fantomskih instituta bez ijednog zaposlenog. Čemu i kome služi bizarni Zavod za proučavanje kulturnog razvitka?
Stanislav Živkov
Pošto je poslednjih dana naša publika doslovce poludela za ruskom serijom Institut zapitali smo se šta su zapravo bili instituti da bi na kraju shvatili da se pod imenom institut zapravo nalaze brojni primerci društvenog parazitizma na koje se pod izgovorom nepostojećeg naučnog rada arče neverovatne pare ni na šta!
Institut (lat. instituo = postaviti, ustanoviti, obučavati) trebao bi da bude ustanova pod kojom se podrazumeva predmet delovanja naučno-istraživačkog ili obrazovnog karaktera (naučna institucija), ali ona je takođe sinonim za privrednu, kulturnu ili umetničku organizaciju a u poslednje vreme i umiveni naziv za raznorazne privatne prćije. U pravu, pojam institut ima zasebno značenje (pravni institut). Institut ima tačno definisane ciljeve istraživanja, a može biti samostalna organizacija ili telo u sastavu druge organizacije (npr. univerziteta) kao naučna ustanova ili zavod.
Relikti nuklearne histerije
Institucija (od latinskog instituere, staviti, osnovati), kao pojam ima više značenja: ustanova ili zavod što je u društvenim naukama naziv za uži skup međusobno povezanih, relativno trajnih društvenih odnosa koji su regulirani ustaljenim društvenim pravilima (običajnim, moralnim, pravnim). Ustanova koja je takođe neka vrsta instituta, je pravni subjekt čije je osnivanje i organizacija uređeno zakonom sa zadatkom trajnog obavljanja delatnosti odgoja i obrazovanja, nauke, kulture, informisanja, sporta, telesne i tehničke kulture, brige o deci, zdravstva, socijalne zaštite, brige o invalidima i drugih neprofitnih delatnosti.
Očito je da mnogi ne znaju šta je institut a šta ustanova, pa je doskora u Pančevu, u pešačkoj zoni, postojala tabla sa bizarnim nazivom Ustanova za izdržavanje kazne zatvora. ZATVOR Pančevo koja je nedavno dobila mnogo normalniji naziv iako je ćorka i dalje ostala na nenormalnom mestu, ali zato u okolini Beograda i dalje nesmetano deluje još bizarniji Institut za pečurke, odnosno eminentno proizvodno trgovinsko preduzeće doo koje se bavi proizvodnjom lekovitih preparata na bazi gljiva, mada nije jasno da li se radi o talofitama ili kormofitama!
U Vinči se takođe nalazi i eminentni mastodont odnosno Institut za nuklearne nauke Vinča koji predstavlja posthumni relikt posleratne trke za naoružanje kada su po političkoj direktivi gotovo svi geolozi u Srbiji, uz geološki čekić, torbu i bakandže, kao domaći zadatak dobili Gajger-Milerov brojač radi obaveznog traženja ruda uranijuma kako bi, u skladu sa poslovicom kuda svi tu i mali Mujo i Jugoslavija dobila svoju atomsku bombu.
A nekako istovremeno je formiran je i Institut za nuklearne sirovine koji je nakon višekratnih podela, spajanja i transformacija nedavno postao Geološki institut Srbije ali po cenu da je u režiji pojedinaca iz Ministarstva zaštite životne sredine geologija u Srbiji gotovo potpuno uništena radi realizacije sumanutog projekta Geoliss , odnosno formiranja digitalne baze podataka a čitav projekat je zapravo najobičnija drpaža i plagijat na koju je straćena enormna količina novca.
Kao relikti nuklearne histerije, u međuvremenu su se još spodobili i Institut za tehnologiju nuklearnih i drugih mineralnih sirovina te Institut za primenu nuklearne energije INEP u Zemunu, iako nikom normalnom nije jasno šta sve ove "eminentne" ustanove zapravo rade! Pošto su geonauke jako moderne a Rudarsko geološki fakultet ima dva smera, bilo je vrlo poželjno da se osnuje i Rudarski institut u Zemunu!
Balvanološka posla
Što se raznoraznih instituta tiče čini se da su u Beogradu instituti osnivani kako je kome trebalo pa tako recimo deluje fantomski Adizes institute čiji je osnivač izvesni Dr Isak Adižes koji je osnivač i profesionalni direktor Adizes Institute, Santa Barbara, Kalifornija, inače tvorac metoda koji nosi njegovo ime i renomirani konsultant rukovodilaca preduzeća i vlada širom sveta. Poznat je po svom jedinstvenom pristupu upravljanju organizacionim promenama zasnovanom na procesu kojim se izgrađuje uzajamno poštovanje i poverenje.
Veliki deo raznoraznih instituta osnovan je posle rata u krilu Srpske akademije Nauka i umetnosti a neki od njih aktivni su i danas. Tako je recimo Arheološki institut SANU iako stalno u zgradi SANU, jedno vreme bio van njenog sastava , a dobar broj godina u njemu je vrlo aktivno delovala partijska ćelija pošto je višedecenijski direktor Đurđe Bošković, inače triput propali kandidat za članstvo u SANU na sednice partijske organizacije redovno dovodio studente radi dodatne ideološke indoktrinacije.
U svakom slučaju Bošković je institut pri odlasku u penziju ostavio u takvom stanju da je nekoliko narednih direktora naprasno pomrlo ne uspevši da u institutu zavedu red. U SANU je takođe postojao i Astronomski institut, odnosno današnja Astronomska opservatorija za koju uopšte već godinama nije jasno čemu služi kada su njeni teleskopi praktično neupotrebljivi za iole složenije astronomsko istraživanje iz prostog razloga jer je nebo nad Beogradom uglavnom sivo a ne crno.
U SANU je posle rata postojao i Institut za izučavanje ishrane naroda koji je relativno brzo ugašen, baš kao i Geološki institut SANU "Jovan Žujović" ali je zato i danas aktivan Institut za proučavanje lekovitog bilja "Dr Josif Pančić". Naravno tu su i Matematički institut SANU, Institut tehničkih nauka SANU, Geografski institut SANU, Muzikološki institut SANU, Etnografski institut SANU, Vizantološki institut SANU, Balvanoški institut SANU koji su po pravilu jedine ustanove te vrste u Srbiji.
Međutim institucionalizovani parazitizam pojavljuje se u oblasti istorije jer je iz bogzna kojih razloga fundamentalna naučna ustanova Istorijski institut SANU doslovce okljaštrena pošto se bavi istorijom do 1918. godine a sve to kako bi neometano delovala još dva instituta, relikta samoupravnog socijalizma Institut za noviju istoriju Srbije koji proučava istoriju srpskog naroda od 1918. godine do danas.
Delatnost: humanističke nauke, istorija te Institut za savremenu istoriju koji proučava istoriju 20. veka. Naravno nekima ni to nije bio dovoljno pa je zato izmišljen Institut za političke studije koji se bakće sa društvenim i političkim naukama, istorijom kulture, postkomunističkom tranzicijjom i uvek vrlo modernim balkanskim, odnosno balvanskim studijama, baš kao i Balvanološki institut. Kako bi sve bizarne naučne oblasti bile zastupljene takođe je bilo neophodno osnovati i svaštarski Institut društvenih nauka da se bakće sa društvenim naukama, demografijom, sociologijom, političkim naukama, i javnim mnjenjem!
Kao naučna oblast ekonomija je uvek bila veoma moderna pa su decenijama Ekonomski fakultet i Viša ekonomska škola bili poznati po desetinama hiljada doživotnih studenata, ali su zbog tog modernizma nastali Institut ekonomskih nauka koji zaista i jeste eminentna naučna ustanova, ali i Ekonomski institut, Institut za ekonomiku poljoprivrede te Institut za ekonomiku i finansije koji je zapravo najobičnije preduzeće za reviziju osnovano kao pravni sledbenik firme SAM konsalting formirane 1990. godine po vladinom programu za konsalting!
Plava štrafta oko vrata
Kako bi se sve oblasti ekonomije adekvatno pokrile bilo je veoma potrebno osnovati i Institut za spoljnu trgovinu! Pošto su decenijama trajale svađe i prepucavanja na relaciji Filozofski fakultet – SANU, na samom fakultetu je tokom proteklih 40 godina formirano više, uglavnom fantomskih naučnih ustanova, odnosno instituta od kojih neki godinama uopšte nemaju nijednog zaposlenog jer nastavno osoblje sedi jednom guzicom na dve stolice pa, osim redovne plate koju dobijaju za poslove u nastavi, dobijaju dodatna sredstva za rad na uglavnom nepostojećim projektima.
Izuzetak u ovome je Institut za istoriju umetnosti koji ima 6 stalno zaposlenih i koji se zaista bavi fundamentalnim istraživanjima o čemu svedoče brojne objavljene knjige. Doduše svojedobno je Institut bio pretvoren u prateći servis za potrebe nekadašnjeg upravnika Vojislava Koraća i njegove ljubavnice dr Marice Šuput a baš u to vreme, neki od tadašnjih zaposlenih su godinama u Institut navraćali samo da podignu platu! Tako su danas na Fakultetu aktivni sledeći fantomski instituti: Institut za sociološka istraživanja, Institut za etnologiju i antropologiju, Institut za pedagogiju i andragogiju, Institut za filozofiju te Institut za psihologiju.
Postavlja se stoga pitanje čemu i kome uopšte služe ovakve fantomske ustanove kada već postoji Institut za pedagoška istraživanja čija delatnost su društvene nauke, pedagogija, pedagoška psihologija, sociologijaa koji je osnovan još 1959. godine.
Štaviše, pošto je psihologija takođe postala jako popularna 2005. godine u Beogradu je osnovan krajnje bizaran Institut za psihodramu čije su glavne delatnosti psihodramska psihoterapija i edukacija psihodramskih psihoterapeuta/kinja. Za neupućene: psihodrama je grupni akcioni psihoterapijski metod koji se oslanja na teoriju, filozofiju i metodologiju Jakoba L. Morena.
Terapijski postupak se bazira na scenskoj ekspresiji uz korišćenje dramskih tehnika, sociometrije i grupne dinamike što samo po sebi najbolje govori da se zapravo radi o sindromima čijim lečenjem se na naučnoj osnovi već decenijama bave stručnjaci Instituta za mentalno zdravlje u Palmotićevoj ulici gde jedini problem predstavlja činjenica da nakon dužeg rada psihijatri i psiholozi postaju sami sebi pacijenti!
Poljoprivreda je takođe vrlo kurentna oblast koja kod nas samo potvrđuje narodnu poslovicu gde je mnogo babica, deca budu kilava. Naime raznim aspektima poljoprivrede kod nas se bakću Institut za kukuruz "Zemun Polje", Institut za zemljište , Institut za primenu nauke u poljoprivredi, Institut za istraživanja u poljoprivredi "Srbija", Institut za stočarstvo, Naučni institut za veterinarstvo Srbije, PKB "INI-Agroekonomik", Institut za higijenu i tehnologiju mesa te Institut za zaštitu bilja i životnu sredinu !
Sve u svemu instituti i institutčići su se namnožili kao korov ali vodeće mesto u parazitizmu svakako pripada bizarnom Zavodu za proučavanje kulturnog razvitka i njegovom OOURU Zavodu za kulturu Vojvodine koji predstavljaju najidealnije primere višedecenijskog arčenja para na navodna fundamentalna istraživanja od kojih niko nikada nije imao nikakve koristi a svi koje su ove eminentne ustanove davile imali su plave štrafte oko vrata kao posledicu!
Zavod za proučavanje kulturnog razvitka osnovan je 20. aprila 1967. godine kao ustanova u oblasti kulture koja se bavi naučnim, razvojnim i primenjenim istraživanjima, izradom studija i analiza u oblasti sociologije kulture i kulturne politike, prikupljajući informacije i dokumentaciju o kulturi, umetnosti i medijima u zemlji i inostranstvu. Zavod ima pravo da svoje programe valorizuje i verifikuje na domaćem i stranom tržištu.
Zavod za kočenje kulturnog razvitka
Sve ovo izgleda lepo i krasno a zapravo se svodi na sistematsko zatrpavanje svih ustanova kulture u Srbiji desetinama strana stupidnih upitnika u kojima se svake godine postavljaju stotine glupih pitanja, traže se raznorazni statistički podaci koji se zatim u Zavodu mesecima prepisuju i obrađuju, verovatno kako bi se obezbeđivalo ostvarivanje opšteg interesa u oblasti kulture, što je pak druga potpuno sumanuta definicija proistekla iz konferencijaškog govora iz doba komunizma .
Naravno na ovakve budalaštine decenijama se troše pare da bi kao jedini rezultat povremeno bio objavljivan navodno eminentan časopis Kultura, posvećen sociologiji kulture i kulturnoj politici. Međutim malo je poznato da Zavod za proučavanje kulturnog razvitka ne malu količinu sredstava dobija radeći kojekakva istraživanja po narudžbini sa strane odakle se najčešće naručuju i oblast istraživanja, način istraživanja i rezultat pa je na Zavodu da u skladu sa narudžbinama pripremi i pitanja i navede na davanje odgovora kako bi naručioc bio zadovoljan. Na osnovu ovakvih "nepristrasnih" istraživanja Zavod nastavlja sa izradom raznoraznih strategija o kulturi koje u lokalnim samoupravama često dobijaju status nedodirljive svete krave samo kako bi se po svaku cenu realizovale sumanute ideje naručioca.
Na taj način se pojavljuju bizarne skupo plaćene studije poput Strategije o kulturi grada Pančeva 2011-2015 koje kao metastatski karcinom uništavaju sve pred sobom! O tome koliko je samo postojanje i osnivanje ovog zavoda još od početka bilo na vrlo tankim nogama najbolje svedoče podaci dostupni na samoj sajtu Zavoda iz kojih se vrlo jasno vidi da je već tada postavljano pitanje opravdanosti rada ove bizarne institucije.
Tako se navodi da nastanak, početak i razvoj bilo koje ustanove, pogotovo posebne i sasvim nove ustanove, nije moguće razumeti bez poznavanja sociokulturnog konteksta i vremena njenog nastanka iz čega proizilazi da je već tada bačen novac na neko istraživanje kako bi se po svaku cenu opravdalo osnivanje Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka koji je, kako se na sajtu navodi ušao u intelektualno polje bez istorijski stvorenog legitimiteta, a istini za volju taj legitimitet nije stekao ni do danas jer u naučnom polju na legitimitet mogu da računaju samo istraživačke ustanove iza kojih mogu da stanu već oformljene naučne discipline i instance koje stvaraju i naučne autoritete i naučni podmladak, što sa Zavodom nikada nije bio slučaj jer je osnovan političkom pomodnom odlukom a ne odlukom zasnovanom na realnom sagledavanju potreba tog vremena!
Na sajtu se dalje navodi da i sâm izbor naziva nove ustanove – Zavod za proučavanje kulturnog razvitka svedoči, u najmanju ruku, o nedoumici kako nazvati tu ustanovu. Ustanova nije mogla da dobije status naučnog instituta, a to nije bila ni želja njenog osnivača, jer nije ispunjavala zakonske uslove, pa je zato izabran neutralni termin zavod, a usvajanje bliže odredbe o proučavanju kulturnog razvitka sledilo je, makar i nedovoljno artikulisano, ideju o tome da u kulturi postoji nesumnjiv razvoj, koji samo treba prepoznati i podstaći.
O tome da je zaista u pitanju reč o pravoj parazitskoj ustanovi potvrđuje se u nastavku teksta gde se navodi da bi se pravo uporište osnovne delatnosti Zavoda najpre našlo u sociologiji kulture i umetnosti, mada su se neki tokovi te delatnosti – i tada, na samom početku, i u poznijim fazama rada, često nalazili u graničnim zonama mnogih disciplina: ekonomije i organizacije kulture, urbanog planiranja kulturnog razvoja, istraživanja javnog mnjenja usmerenog na kulturne potrebe i kulturnu potrošnju, politikologije s orijentacijom na kulturnu politiku…
Bulažnjenje se nastavlja u istom stilu pa se dalje tvrdi kako u slučaju prenošenja i usvajanja novih naučnih ideja uvek postoji čitav skup sociokulturnih uslova u zemlji primaocu koji dovode do buđenja i razvoja izvorne naučne misli: sâm predmet se u svojim razvojnim formama (kultura) nameće proučavanju, javlja se naučna radoznalost podstaknuta već postojećim začecima novog u društvenim i humanističkim naukama, a posebno međuuticajima različitih kultura, osnivaju se katedre na univerzitetima i stvara naučni podmladak, osnivaju se instituti i formira naučni kadar u njima.
Ustvari, polako se napuštao taj koncept društvene svesti, a sve više počelo da govori o kulturi kao nečem samosvojnom i sa sopstvenom dinamikom razvoja u sklopu društvene strukture, razgraničio je u pojmovnom smislu instituciju kulture od organizacije kulture (dramska umetnost – pozorište), na primer, i postavio analitičku shemu horizontalne i vertikalne dimenzije kulturnog stvaranja u kojoj se (shemi) u prvoj ravni kao bitni elementi pojavljuju priprema, akcija, ocena ili analiza, a u drugoj stvaranje, saopštavanje i primanje Zavod za proučavanje kulturnog razvitka koji, s malom ekipom ljudi različitog profila i sa ne baš tako jasno definisanom ulogom – prema Zakonu o osnivanju i prvom Statutu u prvi plan se ističu proučavanje društvenih promena i iznalaženje mogućnosti i oblika primene savremenih metoda rada i unapređivanje kulturnih delatnosti – nastoji da uoči osnovne karakteristike glavnih aktera na tom polju i nešto bolje osvetli manje poznata ili gotovo nepoznata mesta na njemu. Širina zahvata u intelektualno odnosno kulturno polje, već i raznovrsnost tema koje su obrađivane.
Radovima posvećenim kadrovima u ustanovama kulture, kulturnom životu radničke i seoske omladine, domovima kulture, materijalnoj osnovi kulturnog života sela, umetničkim udruženjima, slobodnim umetnicima, umetničkoj publici, programima kulturnog razvoja Srbije i Beograda i drugih opština.
Sve u svemu, decenijama je ovaj bizarni zavod trošio novac na raznorazna statistička istraživanja iz kojih su metastazirale svakojake cirkuske manifestacije po svim gradovima Srbije. Krunu ovakvog stvaralaštva svakako predstavlja pokretanje časopisa Kultura, časopisa za teoriju i sociologiju kulture i kulturnu politiku čime je, 1968. godine otvoren je još jedan izuzetno značajan intelektualni kanal za strujanje ideja.
Sve ono što Zavod u okviru svoje redovne delatnosti nije mogao da ostvari – zbog ograničenih materijalnih sredstava, relativno uzane personalne istraživačke baze, ograničenja koja je nametao osnivač i finansijer – našlo je, uz redakcijski rad zasnovan na visokim profesionalnim kriterijumima a potpun nečitki i dosadan časopis, zajedno sa mnogim drugima , samo je nemilice punio sve javne biblioteke i to desetinama dužnih metara bačene hartije, eventualno pročitan u vreme izlaska i možda još dva puta i nikada više. Nije ni čudo što je prošle godine Vlada Srbije sa pravom predložila gašenje Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka, ali na žalost na kuknjavu tzv kulturne elite i Ministarstva kulture to se nije desilo. Prava šteta!
©Geto Srbija
materijal: list protiv mafije
KRATKO POTSEĆANJE NA NASTANAK I RAZVOJ “DEMOKRATSKOG” ANTIREŽIMSKOG MEDIJA RTV B92
U trenutku kad se RTV B92 bavi antiruskom propagandom preko emisije "Insajder", u redu je znati gde je sve počelo i na čijem šalteru se ova kuća od osnivanja nalazila.Većina građana danas ne zna kako je nastala ova informativna kuća koja služi evroatlanskim poslovima u Srbiji. Mada je sa pravom, u žargonu zovu "policijska stanica na Novom Beogradu", ova televizija već godinama to potvrđuje: po potrebi stranih ali i domaćih, "demokratskih" službi, ona strelja, likvidira, šikanira i satire svakoga ko nije na liniji Brisel-Vašington.
Ivona Živković
Sve je počelo 2. oktobra 1990. kada je ondašnje predsedništvo Gradske konferencija Saveza socijalističke omladine Beograda donelo Akt o osnivanju radiodifuznog preduzeća B 92 u društvenoj svojini.
Dva omladinca, Veran Matić, kao glavni urednik i Saša Vučinić, mladi pravnik, kao direktor, dobijaju svoju šansu. Sa njima u preduzeću je još samo čistačica. Veoma brzo B92 počinje da osvaja mlade slušaoce Beograda, jer im je domet lokalni. Emituju program uz pomoć ugovora sa tadašnjim RTS-om koji je po zakonu iz 1991. godine osnovan kao javno preduzeće i objedinjava sve pokrajnske radiotelevizije i čitav emisioni sistem Srbije.
Ovaj, u osnovi nezakonit ugovor kaže: "…RTS preuzima obavezu da sve do objavljivanja odluke o davanju radio frekvencija na korišćenje na osnovu narednog konkursa za korišćenje radio-frekvencija koji treba da raspiše Vlada Srbije, u zakonom propisanoj proceduri, preko svog UKT-FM predajnika, snage 1 KW lociranog na Zvezdari, emituje program Radija B-92 na frekvenciji 92,5 MHz u trajanju od 24 sata dnevno". B92 plaća za ovu uslugu mesečnu naknadu od 112.500 dinara. Ugovor potpisuju Saša Vučinić i Milorad Vučelić, tada član SPS-a. Ugovor se sklapa u diskreciji dva direktora jer pored neregularnosti, potpisnici pripadaju dvema različitim političkim i javno žestoko suprotstavljenim stranama.
Rezultati konkursa nikada neće biti objavljeni, a svaki inspektor telekomunikacija mogao je isključiti B92 kad god je hteo. Ali, inspektori nikada nisu radili po svojoj inspekcijskoj dužnosti , već samo po volji političara. Tako je B92 emitovao sve dok nije počeo politički da smeta.
Antirežimska uređivačka politika od početka je bila karakteristika Verana Matića. Da ojačaju svoju radio stanicu mogli su samo putem komercijalnih ugovora o reklamiranju kao i traženjem privatnog donatora koji bi im kupio bolju opremu. Pisali su svima pa čak i tada moćnom Jezdimiru Vasiljeviću-gazda Jezdi, tražeći da im kupi tonsku miksetu.
Ali antirežimski uređivački koncept Matiću i Vučiniću otvara vrata da pare dobiju iz krugova koji su im politički srodniji. Tako meka za sve antirežimske medije u Srbiji, ali i u svetu, postaje Fond Džordža Soroša,američka vlada kao i Ajreks (Irex) , nevladina organizacija koju finansira obaveštajna služba MI 6.
Kako je rastao politički raskol Miloševića i Amerike, tako su i pare za nezavisne medije sve više stizale, a sposobni momci, Matić i Vučinić su se dobro organizovali. Uspeli su da prebrode teškoće kada su dobili pozive za mobilizaciju, kada im je u SKC-u izvesni Moma prilikom antiratnog hepeninga fizički napao ekipu, pa i kada ih decembra 1996. režim privremeno ugasio upadajući sa policijom u prostorije radija.
Saša Vučinić odlazi u inostranstvo (bolje nego na front, jer je rezervni oficir) i počinje da radi za Fondaciju MDLF, na terenu istočne Evrope i Azije. Matić ostaje sa svojom ekipom da se bori protiv "ratnohučkačkog" režima S. Miloševića koji ga 1998. godine uklanja iz, još uvek društvenog radija, i postavlja podobnije omladince na čelu sa Aleksandrom Nikačevićem, članom SPS-a.
Nikačević odmah dobija dozvolu za 33. kanal da lepo i na miru emituje podoban i patriotski program, a Matić dobija prestižnu nagradu u Americi. U radio će se vratiti tek 6. oktobra 2000. godine i preuzeti, opet mimo zakona, sve ono što je Nikačević obezbedio (između ostalog i televizijski predajnik u centru Beograda).
Treći antiratni drugar, Nenad Cekić, započeo je kao urednik i direktor u Radio Indeksu, omladinskom programu 202, RTS-a. Zajedno sa svojim bratom Slobodanom uspeli su da postanu veoma slušana omladinska stanica. I njihov rad bio je moguć samo uz pomoć stranih donacija Soroša, Ajreksa i USAID-a.
Sa njihovih, takođe nelegalno zaposednutih frekvencija, Beograđani su godinama nedeljom slušali Indeksovo radio pozorište, jedini šaljivi program koji je karikirao Slobu i Miru. Godinama ih niko nije dirao, da bi decembra 1996. bilo prekinuto njihovo emitovanje.
Cekić tada u svom buntovničkom stilu piše Aleksandru Tijaniću, Ministru za informisanje: "Gospodine ministre, Pišem Vam povodom bezumnog čina isključivanja radio stanica "Indeks" i "B 92". Nemamo mnogo toga da Vam kažemo, niti želimo da molimo za pomoć. Očigledno je da Vi pomoć niti želite niti možete da pružite. Zbog toga Vam poručujemo da prestanete da se pravite ludi jer se samo tako nećemo osećati kao budale. Ukoliko odmah ne podnesete ostavku na funkciju ministra za informisanje, u istoriji srpskog novinarstva ostaćete upamćeni kao njegova najveća sramota. To će svakako narušiti Vašu sopstvenu sliku o sebi."
Tijanić se posle toga zaista sklonio.
Dve godine kasnije režim ih ponovo zatvara, ali Cekić je ovog puta spremniji i uspeva da se preseli u Beograđanku, preregistruje kao privatno preduzeće Indeks plus i nastavlja da emituju kao Četvrti program Studija B. Radi bez prekida sve do danas.
Oktobarski prevrat 2000- te godine ovoj antiratnoj družini ipak nisu doneli mir. Radio Index koji je isključen iz mreže ANEM, a kojoj predsedava Matić, stvorio je sukob između njih dvojice jer se Cekić previše raspitivao o trošenju para iz donacija. To se Matiću nije dopadalo.
Kreće Cekićeva žestoka javna rasprava sa optužbama na račun svog dojučerašnjeg ideološkog saborca, Matića, ali i nove vlasti. Za Matića tvrdi da je svojim uticajem uskratio donaciju od Soroša za Radio Indeks i optužuje ga zajedno sa Sonjom Liht i Suzanom Jovanović iz Fondacije Soros da su "mafijaški lobi NVO" koji sve želi da prigrabi sebi.
Bojana Lekić, tada urednica u B92 tvrdi da Cekić laže, pa Cekić najavljuje tužbu za klevetu. Istovremeno dopunjava optužbe protiv Matića navodeći kako pokušava da preusmeri donacije namenjene RTS u svoj RTV B92 koji je počeo sa radom.
Prema Cekićevom mišljenju, radilo se o sumi od 11 miliona dolara samo iz te 2001. godine, dok je on ukupno dobio od stranih donacija "samo 300.000. dolara". Na listi optuženih je i tadašnji savezni ministar za telekomunikacije Boris Tadić jer je "…dao Miloševićevom izvršnom direktoru Radetu Veljanovskom, iz Fondacije za mir i rešavanje kriza Borisa Vukobrata, da piše zakon o regulisanju rada elektronskih medija". Veljanovski je inače stari komunistički kadrovik radio Beograda, sklonjen nakon Osme sednice, a vaskrsao nakon Petog oktobra.
No, bilo kako bilo, RTV B92 se lepo razvijala i širila, te se ubrzo i privatizovala. Tri rukovodeća čoveka, Ksenija (producent), Veran (urednik) i Saša Mirković (direktor) osnivaju preduzeće KVS koje postaje osnivači RTV B92. Ostali zaposleni su bili deoničari. Deo imovine u iznosu od 30% ubrzo na javnoj licitaciji biva prodato američkoj MDLF, nevladinoj organizaciji koja ih je godinama i finansirala.
MDLF postoji upravo zato da pomaže takozvane "nezavisne medije u problematičnim društvima", a ako može da zaradi na tome to je sasvim normalno. Član upravnog odbora MDLF i direktor ogranka u Hong Kongu je stari znanac Saša Vučinić. Finansijeri MDLF- a su inače sve poznati znalci savremene srpske istorije: Sorošov Fond za otvoreno društvo, Helsinški odbor za ljudska prava, Holandsko ministarstvo inostranih poslova, Švedska međunarodna agencija za razvoj, NVO "Press now", Švajcarska agencija za razvoj i saradnju itd. Zanimljivo je da je predsednik upravnog odbora MDLF Kenet Anderson, profesor prava na američkoj pravnoj školi u Vašingtonu, takođe "obožavalac" Srbije.
Bio je pravni urednik knjige "Ratni zločini: šta javnost mora da zna" izdate 1999. godine. Tu knjigu je uredio i Roj Gatman takođe srpski "prijatelj" koji u svojoj novinarskoj prezentaciji rata u Bosni svedoči o zločinima Srba u logoru u Omarskoj. U svojoj knjizi "Svedok zločina", međutim, on priznaje da sve što je "video" zapravo je čuo od drugih jer nikada u životu nije posetio Trnopolje i takozvane logore za nesrbe, iako je godinama slao izveštaje "sa lica mesta"!
Dva od tri antiratna druga, Matić i Vučinić postali su suvlasnici veoma moćne radio televizije (koja je dugo radila bez dozvole za legalan rad). Na Novom Beogradu, preko puta hale sportova Limes, Ajreks finansira i adaptaciju zgrade u koju se B92 uselio.
Treći borac protiv ratnohuškačke politike, Cekić, i sam je izjavljivao da nije bio tako sposoban kao Matić. Napustio je Radio Index i odrekao se deonica u preduzeću Index plus.
Sukob Matića i Cekića nastavio se i kroz instituciju Radiodifuznog Saveta, koji se više bavio potrošnjom Sorošovih para, nego njima dvojicom.
Od tada je proteklo mnogo vode Savom i Dunavom, te su B92 prigrlili i oni koji su hteli da ga sruše. Bivši radikali sa Vučićem i Nikolićem na čelu, danas su glavni psi čuvari ove propagandne ustanove. A vlasništvo je u međuvremenu dobilo fantomske oblike pa je danas na sceni strani investicioni fond sa neutvrđenim brojem članova…Četvrti čovek, Saša Mirković, imenovan je prošle nedelje na sednici Vlade Srbije za pomoćnika ministra kulture i informisanja, a novinarka Aleksandra Gazivoda je imenovana za portparola Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja. Danas i Matića i Vučića navija ista ruka.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije