Архива
СУШТИНА ВУЧИЋЕВОГ ПЛАНА ИЛИ БЛЕФА У ВЕЗИ РУДАРСКО ТОПИОНИЧАРСКОГ БАСЕНА БОР!??
Паклени планови српског диктатора о отимачини државне имовине, пљачки државног новца, штетним уговорима, преварама и сакривању таквих ствари од јавности, више нису могући. Чак и у далекој Кини знају да је у питању Влада на чијем челу стоји психопатска личност којој не треба веровати ниједну реч.
Н. Влаховић
У фебруару месецу ове године, биће тачно годину дана од како је Ендру Бромберг, шеф директорског борда угледне пројектанстске фирме "Аедас" (који је и аутор пројекта станице ‘Вест Каулун’ у Хонг Конгу), видео илустрацију будућег железничког чвора Прокоп у Београду. Била је објављена у београдској "Политици" и неко од сарадника му је скренуо пажњу на њу. Шокиран оним што је видео, Бромберг се само горко насмејао. Одмах је препознао свој рад и схватио да је је неко у Београду направио дрски плагијат!
Овим поводом, Бромберг је написао "…Било је одмах јасно да се ради о дорађеној илустрацији пројекта за изградњу железничке станице Вест Каулун (Wест Коwлоон) у Хонгконгу, делу великог железничког пројекта ‘Експрес рејл линк’ – пројекта који сам лично осмислио и на којем се већ увелико ради, почевши од 2009. године. Нико из Србије и Београда никада није контактирао са нама тим поводом. Јасно је да је неко узео позадину Београда и налепио је на нашу макету…".
Тај неко био је "тим" Синише Малог, који је и сам плагијатор и фалсификатор. Но, кад је Вучићева дружина у питању, преварама и продајама магле никад краја…
У недељи која је претходила изласку Магазина Таблоид, несумњиви заштитник и предводник преписивачке банде са лажним дипломама и докторатима, Александар Вучић, састао се неформално са кинеским амбасадором, Ли Манчингом, са намером да још једном покуша да кинеским властима и кинеским инвеститорима, предложи да "уђу" у РТБ Бор, под условима који би само њему одговарали.
Наиме, Вучић је аматерски замислио да он лично изабере приватизационог саветника за РТБ Бор, који би се кинеској страни представио као неприкосновени стручњак, што је амбасадор ове најмногољудније земље на свету љубазно саслушао и још љубазније саопштио да ће у Србију тим поводом доћи (после Кинеске нове године, 8. фебруара) на разговор у вези Бора група њихових врхунских стручњака.
Очито, Вучић се гадно преиграо кад је 29. децембра прошле, 2016. године, наложио директору РТБ Бор, Благоју Спасковском, да свој криминални карактер ангажује до максимума. Спасковски је одмах објавио тендер за избор професионалног менаџмента "у складу са обавезама" из унапред припремљеног плана реорганизације.
У њему пише да управљачки и саветодавни тим који конкурише по овом позиву има јасне задатке: да повећа профитабилност, обезбеди нова тржишта, нову организацију рада и план пословања…Форма је на тај начин била задовољена што се Вучића тиче.
Фазом Б, предвиђено је да Спасковски и његов тим подметну Кинезима лажна истраживања која говоре о двоструко већим резервама, а Планом Ц, да се Кинезима понуди и спектакуларни сценарио који предвиђа за 50 одсто већи профит од реалног!
Чињеница је да су барем две компаније из Кине заинтересоване за Бор. То је потврдио и кинески амбасадор. Али, њихове компаније траже документацију, материјале о пословању, до последњег папира.
Овај аматерски, шибицарски и простачки чин, требао је да буде увод у договор о провизији коју би Кинези требало да плате "независном консултанту" који још није изабран, јер се другови из Пекинга не дају преварити.
Реч је, ипак, о цивилизацији старој 5.000 година, и њихова искуства са лоповина на свим континентима су несагледива. Већ су упознати са суштином Вучићевог блефа: тражене консултантске услуге односе се на припрему јавног поступка за реализацију трансакције са потенцијалним инвеститорима. Рок за достављање понуда је 8. фебруар (Кинеска нова година!). Кад дођу из далеке Кине, да их сачека "понуда".
Уместо овакве приче о Бору, амбасадор Кине, Ли Манчинг, пренео је Вучићу мишљење своје владе, да од посла неће бити ништа, све док се њихова делегација не упозна са комплетним пословањем и док се из Бора не уклони Благоје Спасковски са својим криминалним пословима.
Година 2017., која је тек почела, свакако ће за кинеске инвеститоре на овом делу Балкана бити више него значајна, тим пре што из САД Трампова администрација најављује да "Западни Балкан више није од интереса за америчку спољну политику". И Вучић је то схватио, па покушава на све начине да се, након пропале авантуре са Немачком и Арапима, докопа Хонг-Конга и веза са кинеским бизнисом.
Но, велика Кина има своје планове у који се његови пљачкашки науми никако не уклапају. Јер, тамо главе падају за проневеру 100 државних јуана.
Наиме, Кина је ових дана отворила своју прву банку у Србији ("Банк оф Цхина"). Амбасадор Ли Манчанг најавио је да ће Кинеска банка, која почиње да ради у Србији, покривати подручје целе бивше Југославије, Румунију, Бугарску, Албанију и Грчку. То је доказ да званични Пекинг гледа у будућност и да пролазни, мали, локални диктатори, немају никакву важност.
Запад је одавно потрошио Вучића. Али, званична Кина гледа у Србију као пријатељску земљу, преко које може да врши дистрибуцију своје робе и услуга даље на европски континент. Проблем са којим се Вучић одмах суочио, био је досадашњи однос Брисела према кинеским улагањима у овај део Балкана, који ЕУ, сматра својим феудом.
Не могавши да седи на више столица (упркос томе што би жарко желео), Вучић се определио да покуша још један плес, овај пут са Кинезима. Ни ту му не иде. Влада у Пекингу је одредила да две кинеске националне авио-компаније дођу у Србију и тако директно конкуришу Вучићевом "чеду", Аир Србији, која и даље живи на леђима Аеродрома "Никола Тесла", од кога сурово отима зараду и шаље је директно у буџет компаније "Етихад" из Емирата.
Увођење директног лета између Пекинга и Београда, посредством кинеских авио-компанија, значи штету за Аир Србију. Но, Вучић је у свом лудилу отишао толико далеко да му је решавање случаја РТБ Бор, важније од свега у овом тренутку. Како подвалити Кинезима да преузму овог губиташа (250 милиона евра годишње из буџета), како преузети онолике дугове…
Амбасадор Кине, Ли Манчинг, предложио му је да сагледа колику би зараду Србија имала од 100 хиљада кинеских туриста (нова средња кинеска класа). Али, диктатор хоће све и одмах.
Хоће да опљачкани новац из Србије пребаци на име неколико фирми у Хонг Конгу, хоће да му Кинези купују и инвестирају у Србији (по његовим ценама и по његовим правилима пословања), хоће да му Европска унија "зажмури" на кинеска улагања која Бриселу нису по вољи, хоће…Хтео би. Али му време и прилике нису савезници. Сигурно је само то да му је дошао крај.
©Гето Србија
материјал: Лист против мафије
ZADUŽENI LIVAC I ŽELEZARA SMEDEREVO: PLAN BEZ REALNOSTI OPET ĆE BITI OSTVAREN PREKO LEĐA NARODA SRBIJE!??
Šta je sve prethodilo prodaji Železare Smederevo kineskoj kompaniji i zbog čega će Aleksandar Vučić, kao glavna štetočina pokušati da izbegne odgovornost za multimilionske štete koje su nanete državi? Zašto Srbija neće videti na optuženičkoj klupi ni Petera Kamaraša, čoveka koga je Vučić doveo kao "spasitelja" u Železaru, a koji je ojadio i ovaj privredni gigant i državu, napravivši dug od 120 miliona evra?
Tragajući za odgovorima na ova pitanja, ekonomista Miodrag K. Skulić, došao je do zaključka da su dugovi toliki da će ih i naredne generacije vraćati, te da glavni krivci za to očekuju da im sudi "sud istorije" a ne redovni sud…
Miodrag K. Skulić
Železari u Smederevu, država Srbija je do prodaje Kinezima mesečno davala od 8,5 do deset miliona evra dotacija. Danas Železara bankama duguje 260 miliona evra. Dug dobavljačima je 120 miliona evra. Dug za sirovine je 145 miliona evra.
Sve je to ostalo državi (građanima) na teretu. Kad Železara punim kapacitetom radi, jedna peć u ukupnom društvenom proizvodu zemlje doprinosi između 0,7 i jedan odsto. Izvozi od 75 do 85 odsto proizvodnje.
Kad je radila punim kapacitetom od 2006. do 2008. u ukupnom izvozu učestvovala je sa 10 do 12 odsto. Izvoz čelika iz jedne visoke peći vredan je oko 500 miliona dolara godišnje. Zatvaranje Železare jednokratno je moglo da košta između 90 i 157 miliona dolara, plus brojne garancije koje je dala država. Dodatni mesečni trošak zatvaranja iznosio bi oko 3,5 miliona dolara. Budžet Srbije ostao bi bez 6,5 do sedam miliona dolara mesečno, za poreze i doprinose a oko 5.000 radnika bez posla.
Prethodno, Srbija od američke kompanije „Esmark" nije dobila čak ni garanciju da će sačuvati vrednost zatečenog obrtnog kapitala u "Čekićani" (važnom delu Železare)! Tamo su postojale sirovine u vrednosti od 180 miliona dolara, što je pravo bogatstvo.
Vučić je tada izjavljivao: "…Tražili smo garancije da neće napustiti fabriku kad ih potroše. Tražili smo da u prvih devet meseci imamo supotpis u poslovanju kako bi smo kontrolisali potrošnju sirovina, ali nismo dobili. Nismo bili spremni da prihvatimo korporativne garancije bez solidarne odgovornosti…". –
Zavaravajući javnost oko tadašnje sudbine Železare, suludi Vođa je tvrdio da su se pregovori sa "investitorom" sastojali "od hiljadu detalja", da je američki"Esmark") prepolovio prvobitne planove za investicije sa 400 na samo 200 miliona dolara, da se srpska strana tražila da se vrednost sirovina ne sme spustiti na manje od 70 miliona dolara, a da su oni nudili 55, da su svi bili protiv, a da se on jedini premišljao i da ih je "u pola jedan ujutru molio da nam izađu u susret".
Boris Milošević iz konsultanske kuće KPMG tvrdio je da nije bilo ekonomskog opravdanja da se ugovor s „Esmarkom" sklopi, jer nije bilo minimalne pravne zaštite srpskih interesa. Železara je pravila gubitak, a on je prošle 2015. godine iznosio 120 miliona dolara, što je „Esmark" dobro znao.
Vučić se, kad je stvar sa Amerikancima propala, "posipao pepelom", pa se preko svih svojih medija trudio da promoviše i priču kako bi "neozbiljno" bilo da država trči pred rudu i najavi "Esmark" kao da je sve bilo dogovoreno. Nema drugog nego da se proizvodnja svede na nivo profitabilne, galamio je Vučić. To je značilo rad hladne valjaonice i gašenje visoke peći. Svuda u svetu se ovakva industrija subvencioniše, a bilo je jasno da u budžetu za takvo nešto nema para.
Tada Vučić na scenu uvodi međunarodnog mešetara Petera Kamaraša, predstavlja ga kao "svoga prijatelja", koji, navodno, u posao unosi 20 miliona dolara, kroz sirovine koje će se odložno plaćati, najavljuje ulaz njegove firme, HPK Inženjeringa u upravljanje Železarom Smederevo.
U javnosti se tada potenciraju krupni planovi novog menadžmenta: pozitivan poslovni rezultat već nakon šest meseci, pokretanje druge visoke peći već od januara 2016 godine, minimum 1,5 milion tona gotovih proizvoda, već od januara 2015. godine garantovan minimum obrtnog fonda od 80 miliona dolara. Smederevci su se pitali: imaju li Džon Gudiš (potpredsednik US Steel.a, koji je i uništio Železaru) i Peter Kamaraš ikakvu odgovornost za slučaj da ne ispune obećanja?
Kakve će posledice snositi i šta će ih sprečiti da se jednostavno pokupe i odu iz Smedereva, javnost nije znala. Znalo se, međutim, da će njihove usluge koštati oko četiri miliona dolara godišnje!
Javnost danas zna da je Kamaraš rude i koks uvozio preko svoje firme, preko koje je prodavao i limove kao gotov proizvod Železare, preko njegove privatne firme „Picaro". Po kojim cenama? Šta je radio Nadzorni odbor?
Kontrolu, tačnije nadzor, vršio je član Nadzornog odbora i izvršni direktor zadužen za finansije Bojan Bojković, za koga štampani mediji pišu da je osuđen na 3,5 godine zatvora zbog izazivanja saobraćajne nesreće u Banja Luci, sa smrtnim posledicama.
Postavlja se pitanje ko je tog čoveka našao i ko ga je Vučiću predložio? Zar on nije znao preko koga se uvozi ruda i koks i preko koga se izvoze gotovi proizvodi i po kojim cenama. Ako to nije znao, onda on ništa ne zna ili je plaćen da ćuti.
Ko će odgovoriti na zahtev Demokratske stranke da Aleksandar Vučić građanima Srbije odgovori na pitanje u vezi sa radom profesionalnog menadžmenta Železare Smederevo koja je umesto obećanog saniranja problema i pokrivanja gubitaka napravila nove gubitke, jer se tvrdi da su Peter Kamaraš (za koga kažu da je „još jedan od brojnih prijatelja premijera") i njegov tim, Železari Smederevo napravio nove gubitke od 144,75 miliona evra, dakle, 39 odsto više nego što je prethodni menadžment napravio u godini pre toga!
Novi vlasnik, kineska kompanije, trebalo bi da bude pouzdan, ali šta je Vučić sa Kinezima potpisao? Zna se samo da je ceo svet u 2014. godini proizveo je 1,6 milijardi tona čelika, a sama Kina više od 820 miliona tona! To je deset puta veći obim proizvodnje od američke.
Taj podatak uliva poverenmja, ali…Skorije prošlost Železare u Smederevu ne obećava ništa dobro. Ogromna kineska kompanija koja je ušla u ovaj posao, može po ugovoru jednog dana i da odustane od njega. Ako ne ostavi dugove kao njeni prethodnici, bio bi to spas i za Smederevo i za Srbiju. Smederevci bi se vratili vinogradarstvu, a državni budžet konačno bio oslobođen ovog karcinoma.
A 1. Prošlost i budućnost čelika
Osamdesetih godina XX veka, u svetu su postojala tri krupna centra za proizvodnju crnih metala – SSSR, SAD i Zapadna Evropa, da bi poslednjih decenija uz njih stale i metalurgije Kine, danas najveći proizvođač čelika u svetu, Indije, Japana, Koreje, Latinske Amerike, pa čak i u Africi.
U 2007. godini ukupona svetska proizvodnja čelika iznosila je 1,m35 milijardi tona, u čemu je udeo Kauine iznosio 36,6 odsto. Prema podacima Svetske asocijacije čelika (WSA) u 2014. godini u 65 zemalja sveta, koje proizvode oko 99 odsto svetske proizvodnje čelika, izliveno je ukupno oko 1,63 milijarde tona čelika, dok godinu dana ranije taj obim je bio 1,61 milijardu tona.
SFRJ je imala 12 železara, od kojih deset većih. Osamdesetih godina prošlog veka većina je radila sa gubicima. Svetska asocijacija za čelik objavila je da među državama nastalim na teritoriji bivše Jugoslavije u 2014. godini najviše čeilka proizvodi BiH (793.000 tona), u Železari Zenica, zatim Slovenija sa proizvodnjom u toj godini od 615 hiljada tona (Slovenija je imala tri železare Štore, Jasenice i Ravne, od kojih ove dve poslednje sada posluju u okviru Slovenačke industrije čelika) Srbija je proizvela u toj godini 583 hiljade tona čelika, a Makedonija 188 hiljada tona, dok je u Hgrvatskoj proizvedeno samo 159 hiljada tona, a u Crnoj Gori je proizvodnja čelika ugašena.
A 2. Pukla tikva u Železari Smederevo
Država Srbija i njena dva (tajna) ugovora sa Kamarašovim HPK Inženjeringom izbacili na površinu u ovom poslu sve Vučićeve strogo čuvane tajne u vezi sa ovim poslom. O "metamorfozi" ovog slučaja rečito govore i njegove izjave kao i pojedini novinski naslovi iz prošle godine, koji govore šta je sve poludeli premijer mislio i govorio o Železari u Smederevu.
18.02.2015: Neprihvatljiva ponuda „Esmarka" za Železaru, 03.04.2015: Bićemo najveća Železara na Balkanu (intervju Petera Karamaša, direktora HPK Inženjeringa), 14. 06. 2015: Železara ucenjuje domaće dobavljače da snize cene?, 21.02.2015: Gašenje Železare skuplje od donacija, 11.06.2015: Zašto je ugovor o Železari tajna, 23.06.2016: Vučić o Peteru Kamarašu: "Doveo sam ‘Đokovića’ za čelik u Železaru ("…u najvećoj krizi sačuvali smo radna mesta, na vreme isplaćivali plate, održali proizvodnju, pokrenuli drugu visoku peć, našli partnera u procesu privatizacije i sada nas sve vode ka profitu. To je ravno čudu…")…
26.06.2016: Kinezi preuzeli Železaru bez Petera Kamaraša ("…do raskida saradnje s HPK Inženjeringom dovelo je nepoštovanje obaveza iz dva ugovora o kojima javnost u Srbiji nije ništa znala). 27.06.2016: Okončana misija čeličnog mesije, 05.07.2016: Kamaraš: Smenili su me sindikalci.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
ŠTA BI S’PARAMA? SKUPO PREPLAĆEN I NIKAKO ZAVRŠEN SANITARNI ČVOR U POLICIJSKOJ UPRAVI UŽICE
Braća Vasilije i Mića Mićić, poznati korisnici državnog budžeta iz užičkog kraja, avansno naplaćuju i ono što nikada ne odrade od silnih građevinskih poslova u zemlji i inostranstvu. Njihove firme pljačkaju ne samo državni budžet, već i sopstvene radnike koji mesecima ne primaju plate. Mićići su čak i pare iz budžeta Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije iskoristili kako bi se popunili finansijske rupe na svojim gradilištima u Rusiji.
Igor Milanović
Ministarstvo unutrašnjih poslova koje je zastupao Željko Kojić, pomoćnik ministra, načelnik Sektora finansija, ljudskih resursa i zajedničkih poslova sklopilo je aneks Osnovnog ugovora, zavedenog 7. avgusta 2012. godine pod brojem 351-110/12, sa preduzećem MPP Jedinstvo a.d. iz Sevojna koje je zastupao direktor Radivoje Smiljanić. Ovaj aneks je u MUP-u zaveden 13. novembra 2012. godine.
Predmet Aneksa bilo je bliže regulisanje finansijskih obaveza Ministarstva prema privatnom preduzeću koje je Osnovnim ugovorom bilo obavezano da izvrši adaptaciju sanitarnih čvorova u prizemlju objekta Policijske uprave Užice. Ukupna ugovorena vrednost radova po članu 2 pomenutog aneksa definisana je na 2.519.744,01 dinara sa PDV-om i dogovoreno je plaćanje u skladu avansno poslatog računa.
Interesantno je da shodno izjavama svedoka, prema pomenutom ugovoru nikada nisu renovirane prostorije toaleta u prizemlju zgrade policije u Užicu. Novac je, očigledno, poslužio za nešto drugo.
Većinski vlasnik MPP Jedinstva sa 52,83 odsto akcija je Jedinstvo a.d. iz Sevojna, dok je drugi vlasnik po veličini paketa akcija Miladin Kaljević (12,62 odsto) koji je danas jedan od direktora tog preduzeća. Nekadašnji direktor MPP Jedinstva Smiljanić danas je jedan od akcionara (3,45 odsto) i član borda direktora Jedinstva a.d.
Najveći pojedinačni vlasnik akcija Jedinstva a.d. iz Sevojna danas je Mića Mićić koji ima 23,997 odsto, ali sa upisanom zalogom prvog reda. Mića je brat i poslovni partner Vasilija Mićića, čije preduzeće Putevi Centar d.o.o. iz Beograda ima 64,47 odsto akcija Puteva a.d. iz Užica. Na čelu Putevi Centra je još jedan rođak – Danilo Mićić.
Upravo u leto 2012. godine, kada je plaćen avansni račun za renoviranje toaleta koje nikada nije izvršeno, Putevi a.d. i grupacija Jedinstvo a.d. iz Sevojna dospeli su u javnost zbog afere neplaćenih radnika na gradilištu u Sočiju , koji su tamo bukvalno gladovali , dok su neki, da bi se spasli, tražili od rodbine iz Srbije da im pošalje pare za povratnu avionsku kartu.
Tadašnji direktor predstavništva Puteva a.d. u Rusiji bio je Vladan Stamenić, koji danas poseduje jedan odsto akcija te firme., koliko ima i Lazar Cicvarić, tadašnji šef filijale u Sočiju. Jedinstvo a.d. u Sočiju je bilo podizvođač radova na termo-tehničkoj izolaciji.
Novac Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije tako je, očigledno, iskorišćen kako bi se popunile finansijske rupe na gradilištima u Rusiji i radnicima obezbedio minimum uslova za rad ne bi li oni završili započete poslove.
Porodici Mićić ovo nije prvi takav posao sa Srbijom u kome država obavezno izvuče deblji kraj.
Svojevremeno je Jedinstvo a.d. zajedno sa gradom Užicem formiralo zajedničko preduzeće koje je imalo monopol na gasifikaciju Užica i okoline. Mićići su u posao uneli lepe želje, a novac je stigao od grada koji je, navodno, te pare dugovao Jedinstvu a.d. za neki raniji posao?! Bilo kako bilo, 70 odsto profita odlazilo je onima koji nisu uložili ni žutu banku.
Sada se pljačkanju države i radnika uči i druga generacija Mićića, braća Danilo i Vladimir Mićić, koji polako nasleđuju poslove od Vasilija i Miće.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
SRBIJA KAO ZEMLJA TREĆEG SVETA: UVOZNIČKI LOBI ODREĐUJE ASORTIMAN KRŠ ROBE A GRAĐANI ISPAŠTAJU
U crnom srpskom trouglu, između Ministarstva finansija, Carine i špeditera, snašli su se samo kriminalci i uvoznički lobi. Svi ostali su žrtve ove dugogodišnje mreže za hvatanje multimilionskih profita na koje niko ne plaća porez. Građani Srbije, obični potrošači, plaćaju zbog toga najskuplju i najlošiju robu na svetu, koju uvoznici tretiraju kao obično smeće. Samo najbednije afričke kolonije mogu da se uporede sa ovakvim stanjem na tržištu. I tu prestaje svaka rasprava na temu "evropskih integracija" i drugih režimskih prevara.
Vuk Stanić
Kod većine svetskih proizvođača, Srbija se nalazi na spisku zemalja "treće kategorije". Roba koju te firme izvoze, a koja ne zadovoljava standarde "prve kategorije", Srbija uvozi a to kupac u Srbiji plaća po najvišim svetskim cenama.
Tako, na primer, frižideri, šporeti, zamrzivači, laptop-računari i druga tehnička roba, koja se godinama prodaju u prodavnicama kao što je Tehnomarket, zbog grešaka i nedostataka, nikada ne bi došla do kupaca u Americi, Australiji, kanadi ili Zapadnoj Evropi. Vek trajanja ove robe duplo je kraći od one u Evropskoj uniji.
Svaki treći tehnički uređaj koji se nalazi na tržištu u Srbiji, mora biti servisiran najdalje posle tri godine, a svaki sedmi je tehnički neispravan i kupac ostvaruje pravo na zamenu. Ali, na ostvarenje tog prava, građani čekaju i do godinu dana, i uglavnom je to uzaludan posao.
Osim loše tehnike, u Srbiji se prodaju i čokoladni namazi sa manje lešnika nego što ih imaju, na primer, na tržištu Hrvatske ili Slovenije. Naše čokolade imaju manji procenata kakaoa, a uvozni začin "Vegeta" sadrži više soli ovde nego na drugim tržištima.
U gaziranim sokovima u Srbiji nalazi kukuruzni sirup umesto šećera! Deterdženti iz uvoza treće kategorije (lažni predstavljeni kao prva kategorija) lošije peru. Od uvoznih šampona koji se prodaju u Srbiji dobija se perut, omekšivači za pranje veša imaju slabiji miris od istih koje "familija pošalje iz Nemačke". Dokazano je da do pojedinih proizvoda kućne hemije domaćice dobijaju kožne bolesti i razne oblike ekcema.
Od kada je uništena fabrika sapuna i šampona "Merima" iz Kruševca i predata u ruke nemačkog "Henkela", na našem tržištu se pojavio problem da gotovo svi sapuni koji se prodaju izazivaju isušivanje kože. Postoji i skuplja kategorija sapuna, koja nema ovaj efekat isušivanja, ali je trajanje takvih sapuna u Srbiji duplo kraće od onog u Evropskoj uniji. Uvozni "Bravo" sokovi na srpskom tržištu sadrže manje voća. Patike koje na tržištu Srbije imaju višestruko veću cenu od one evropske, traju znatno kraće.
Ovde treba istaći da trgovinski lanci koji posluju u više zemalja zavisno od geografske lokacije na kojoj se nalaze imaju i različit kvalitet robe. Ovo se odnosi na svu robu, tehničku, prehrambenu, tekstilnu…
Među kupcima tehnike preovlađuje mišljenje da je kupovina robe u prodavnicama "Metro" u Srbiji za nijansu bolja opcija od kupovine u drugim prodajnim lancima. Na žalost, ni kupovina u "Metrou" nije sigurna po pitanju genetski modifikovane hrane.
Globalni tržišni fašizam, koji kupce deli "po kategorijama" proizveo je i zločinačku prodaju robe najgoreg kvaliteta, zbog čega zemlje poput Srbije plaćaju i novcem i zdravljem.
Podvala po kategorijama
Svetska trgovina i proizvodnja bazirane su na geografsko rasističkim metodama, odnosno podeli ljudi na tri vrednosne klase. U prvoj klasi zemalja nalaze se Amerika, Japan, Kanada, Australija, Novi Zeland, Švajcarska, Norveška, veliki broj članica Evropske unije i druge bogate zemlje poput Saudijske Arabije. Za ove zemlje globalne korporacije proizvode robu prve klase. Najbolje kompjutere, najbolje frižidere, televizore, klime, mobilne telefone…
Ljudi druge kategorije prema mišljenju globalnih korporacija žive u istočnom delu Evropske unije (EU) i zemljama koje još nisu ušle u EU, a nalaze se u istočnoj Evropi, od afričkih država u ovoj kategoriji nalazi se Južnoafrička republika.
Globalni kapitalisti ovde svrstavaju i Kinu, ali je ta zemlja zbog posebnog položaja u svetskoj ekonomiji specifičan slučaj. Kinezi proizvode svu tehniku svih kategorija i zavisno od društvenog staleža kupuju i koriste robu svih kategorija. Rusija je poslednjih godina pooštrila standarde za robu iz uvoza, pa je i njen kvalitet podignut.
Zemljama druge kategorije namenjena je roba istih proizvođača, ali vidno slabijeg kvaliteta. Jedan od primera su akumulatiori za automobile koji imaju istu garanciju za ove ali i za zemlje iz prve kategorije.
U zemljama druge kategorije akumulatori po pravilu traju od jednog do meseca do jedne godine duže od garancije, dok u zemljama prve kategorije traju nekoliko godina posle isteka garancije. Slična je priča i sa frižiderima, dok je po pitanju personalnih kompjutera razlika u kvalitetu još izraženija na štetu zemalja druge kategorije.
Stalni članovi druge kategorije su Češka, Slovačka, Poljska. Hrvatska se takođe smatra zemljom druge kategorije, ali pošto preko ove zemlje ide kako tranzit tako i šverc najgoreg kineskog "tehnološkog đubreta" od koga se deo deo i zadržava u toj zemlji tamošnji potrošači se često suočavaju sa jadom i bedom zemalja trećeg sveta.
Zemlje poput Mađarske, Slovenije, Italije Portugala i Španije dobijaju robu prve kategorije od velikih proizvođača kao što su Nokia, Samsung, Audi, Epl, Nestle ali se na njihovim tržištima može naći i roba druge i treće kategorije, koju delimično sami proizvode, a delimično je uvoze ili švercuju sa okolnih tržišta. U zemljama treće kategorije nalaze se zemlje trećeg sveta, odnosno zemlje bliskog istoka poput Iraka i Egipta, skoro sve afričke Zemlje, Ukrajina, Moldavija…
U treću kategoriju ljudi globalni kapitalisti svrstavaju i stanovnike Turske. U tu zemlju se izvozi roba najgoreg kvaliteta, ali se ista takva roba u njoj i proizvodi. Ipak Turska je istovremeno i izuzetak koji potvrđuje pravilo, jer zbog velike blizine Evropske unije i velikog broja Turaka koji rade u inostranstvu na to tržište (ne)organizovano stiže i roba kvaliteta prve i druge kategorije, za one koji imaju novca.
Ko god je boravio u hotelima sa pet zvezdica u Turskoj, Egiptu i EU, zna da postoji velika razlika turskim i evropskim zvezdicama. U hotelu sa pet zvezdica u Turskoj može vam se desiti da jednog dana ne dobijete nove peškire jer kompanija koja ih pere za hotel tog dana nije stigla da obavi posao na vreme…
Kineska roba i uvozni lobi
Rukovodstvo nekadašnje SRJ napravilo je 1996. godine dogovor sa Komunističkom partijom Kine, da u Beogradu naprave kinesku četvrt u Beogradu, takozvani "Čajna taun", odakle bi bila prodavana kineska roba za celu Srbiju. Kinezi i Julovci su tada dogovorili da u Srbiju koja je bila pod spoljnim zidom sankcija zapadnih zemalja, liferuju najviši kvalitet zapadnih brendova koji se prave u Kini.
Ali, ubrzo, dogovor je "revidiran" po zamisli političko-kriminalnih klanova u Srbiji. Kinezi su bili šokirani činjenicom da će neko pod pritiskom jedne interesne grupacije, sopstvenom narodu naneti takvu štetu. Ali, kad su videli da je to tako i da drukčije neće biti, ni oni se nisu mnogo bunili. Shvatili su da na taj način neće dolaziti u sukob sa Zapadom koji kod njih već ima proizvodnju, a dobili su i priliku da se reše i dela robe najgoreg kvaliteta, za koju je bilo teško naći kupca.
Malo po malo zakupili su ceo centar u Bloku 70 u Novom Beogradu. Na prvi pogled nije postojala nikakva ekonomska opravdanost onog što su radili. Plaćali su zakup lokala po cenama od 1.000 tadašnjih nemačkih maraka, za petnaest kvadrata, a prodavali su robu sto puta jeftinije od bilo koga na tržištu! U to vreme carine i porez na promet zajedno su iznosili više od pedeset odsto cene proizvoda i ma koliko da su Kinezi jeftino proizvodili, njihova roba nije mogla da se prodaje tako jeftino, a da se to Kinezima isplati.
Počele su da se otvaraju špediterske firme, sa posebnim statusom na carini. Uvedena je praksa da se sto pari patika carini kao jedne, da se pet stotina trenerki carini kao pet…I kineska država se angažovala davanjem besplatnih kontigenata robe. Iseljenik koji bi uspeo da dobije papire za rad u Srbiji, od fabrike bi dobijao kontejner robe, a troškove bi fabrici nadoknadila država. Tako bi kineski preduzetnik bi imao računicu da zakupi radnju po basnoslovno visokim cenama…
Ipak već nakon dve godine, Kinezi su maloprodaju u Bloku 70 pretvorili u regionalni centar za snabdevanje cele Srbije i regiona. Iz baze u Bloku 70 oni su izvršili ekspanziju na Budimpeštu gde su otvorili Kinesku pijacu daleko veću od centra u Bloku 70. Tako je prestala i potreba da Kina više ikome daje besplatnu robu. Ustanovljen je nov modus poslovanja za ovaj region.
Krš-roba iz različitih fabrika širom Kine se šalje u luke poput Šangajske. Nju tamo tovare u kontejnere koji se ubacuju na prekookenaske brodove zajedno sa drugom kvalitetnom robom. O tako ukrcanoj robi obaveštavaju se kineski preduzetnici u regionima u kojima će brod pristajati. Ukoliko brod staje u Luka Rijeci, Konstanci, ili Valoni, obaveštavaju se preduzetnici u ovom regionu.
Zainteresovanima se na faks šalje kopija tovarnog lista. Kada se nađe preduzetnik koji je u stanju da takvu robu uveze i plasira u svojoj radnji, on prihvata da plati kontejner. Postoji opcija da čak i Kinez koji nema novca preuzme kontejner, a da troškove u njegovo ime pokrije mafija. U tom slučaju preduzetnik je dužan novac da vrati sa kamatom, a sa druge strane mu se ostavlja vremena da prethodno proda robu.
Našoj carini se potom dostavlja faktura kineske fabrike koja glasi na preduzetnika ili firmi koja se odlučila da uveze kontejner. Špediteri završavaju sa carinicima da postupak bude efikasan kako se ne bi plaćale ležarine za kontejner u carinskim i lučkim magacinima. Oni takođe obezbeđuju i da se fiktivno umanji vrednost robe koja se carni kako bi se kineskom preduzetniku isplatilo da prodaje jeftino, da plaća skup zakup i astronomske usluge špeditera.
Ovaj sistem je toliko dobro funkcionisao da su Kinezi morali špediterima za njihove usluge da plate pet do deset puta više nego što takve usluge koštaju. Zauzvrat je špediterska mafija napravila sistem u kome je izigravan poreski sitem Srbije i još pet država u ovom regionu.
Kontejner koji bi se iskrcao u Konstanci u i fiktivno krenuo za Srbiju, a roba bi usput završila u kineskim radnjama u Bugarskoj i Rumuniji. Kontejneri iskrcani u hrvatskoj luci Rijeka, bi takođe kretali na put ka Srbiji usput bi se skidala plomba vadila roba za radnje u Hrvatskoj i Bosni, plomba bi se vraćala i kontejner bi nastavljao ka Srbiji.
Kako bi se ovakve prevare uspešno izvele u njih su bili uključeni službenici svih okolnih zemalja. Koliko je ovo sofisticirana prevara najbolje govori činjenica da je svaki kontejner na ulazu u Srbiju i izlazu iz zemlje u kojoj je brod iskrcan, morao tri puta da se meri i da ima u gram istu težinu, dok su blombe morale da budu uvek originalno postavljene…
U međuvremenu su Kinezi sa domicilnim privrednicima u Srbiji pored centra koji su zakupljivali izgradili još jedan centar i potom uspeli da sa zakupodavcima dogovore smanjenje kirija. Sve ovo bi značilo veliki profit, da okolne zemlje nisu jedna po jedna primane u EU. Ovo je za tamošnje kineske preduzetnike uglavnom značilo, da moraju poslovanje da premeste u Srbiju.
Za dobro razrađen sitem izvoza robe lošeg kvaliteta iz Kine ovo nije smelo da znači prekid u radu, jer bi takav prekid za radnike u fabrikama značio da ostaju bez posla. Izvoz roba nije smanjen čak je povećan, a tržišta Bugarske, Rumunije, Mađarske, a potom i Hrvatske , u dobroj meri su zamenjena bosanskim, makedonskim, kao i povećanim plasmanom krša na Srpsko i Crnogorsko tržište.
Ovde treba još jednom podsetiti da je prvobitni plan kineske države za Srbiju bio da nam prodaju najkvaliteniju robu koju imaju. Takvu zamisao sprečio je uvozni lobi blizak vladajućim režimima, dok je špediterska mafija sa ljudima u carini i poreskoj upravi omogućila da loša roba bez oporezivanja stigne u kineske prodavnice u Srbiji.
Da je bilo odgovornih u Srbiji, problem je bilo lako rešiti. U Kinu je samo trebalo da otputuje ministar spoljnih poslova, zajedno sa ministrom trgovine, i da sa Kinezima postigne novi dogovor. Postizanje dogovora sa Kinezima inače ne bi trebalo da bude problem, jer je ova zemlja prema Srbiji prijateljski nastrojena i do danas nije priznala Kosovo.
Špediterska mafija
Posle uvozničkog lobija, glavni krivac i organizator ulaza loše robe u Srbiju je špediterska mafija. Pored loše kineske robe, špediteri sa carinicima imaju takav sistem rada da oni bukvalno gospodare ulazom i izlazom sve robe u Srbiju. Ukoliko pozovete carinu ili Ministarstvo finansija i pitate ih kako da uvezem, ocarinim automobil, fen za kosu ili slično, dobićete odgovor da se obratite nekom od špeditera…
Sa druge strane, Zakon ne predviđa obavezu da vi morate angažovati špeditera, ali je rad carine do te mere ne transparentan i celokupni carinski postupak se drži u strogoj tajnosti, sve iz razloga da bi vi morali da angažujete špediciju.
Dakle, Carina i Ministarstvo finansija imaju razrađen sistem po kome pravno ceo posao možete i sami da obavite, ali je to u praksi ne izvodljivo. Sama procedura uvoza podrazumeva desetak stavki, a jedini način da saznate o kojim stavkama je reč je, da vam ih otkrije neko ko radi na carini ili špediter.
Do koje mere se ne može verovati špediterima najbolje govori činjenica da je u četiri različite špediterske firme cena carinjenja za jedan isti automobil bila različita. Špediter iz Novog Sada ponudio je da posao završi za 6.000 evra, u Kragujevcu za 4.000 dok su od beogradskih špeditera dobijene ponude za 3.500 i 4.700 evra!
Ovlašćenja špediterima su takva da mu vi dajete pravo da vas on zastupa pred carinom i da može u vaše ime da uradi sve radnje, ali i da ne snosi nikakvu odgovornost.
Novosadski špediter, na primer, imao je plan da naplati 6.000 evra i tvrdio je je njegova usluga tek 200 evra. U stvarnosti je planirao da više od dve hiljade evra stavi sebi u džep. Sve ovo je moguće uraditi i u dogovoru sa službenicima Carine.
Oni "greškom" špediteru izdaju račun na 6.000 evra, što je dve hiljade evra više. Vi platite, a špediter posle sa ovlašćenjem koje ste potpisali, podnese žalbu pred carinskim sudom bez da vas o tome obaveštava. Građani u 99 odsto slučajeva i ne znaju da postoje carinski sudovi. Taj sud posle donese rešenje o korekciji, a razliku isplati špediteru koji vas o tome nikada i ne obavesti.
Posao ovako organizovane špedicije, carine i Ministarstva finansija je da se zaštite uvoznički karteli. Kao što postoje špediteri koji "završavaju posao" sa kineskom robom, ima onih specijalizovanih za automobile, lekove, građevinske mašine…
Svi oni u dogovoru sa carinskim službenicima rade za određene delove uvozničkog lobija i to na način da upropaste posao svakom novom konkurentu koji bi se pojavio u poslu. Špediter "slučajno" napravi propuste u papirima kod uvoza, a u dogovoru sa carinicima, zbog čega roba nepodobnog uvoznika bude blokirna u carisnkom magacinu.
Za svaki dan se plaća ležarina, koju niste ukalkulisali u cenu za više od dva dana kako vam je usmeno rekao špediter. Ispostavi se da je procedura da roba mora da "odstoji" sedam dana i vaš proizvod zbog povećane cene postaje nekonkurentan. Za vašeg konkurenta se istovremeno ispostavi da procedura nekim čudom može da se skrati i na jedan dan, i vi možete da pakujete kofere iz branše kojom se bavite.
Ukoliko pokušate da uvezete računare-laptopove, ili neku drugu tehničku robu, nemojte se iznenaditi ako vaš špediter uzme novac od konkurencije da sve uradi pogrešno i da vaša roba provede mesec dana u magacinu!
Primera radi, dovoljno je da špediter dogovori sa carinicima da u vašem kontigentu bude jedan ili dva artikla više nego u fakturi zemlje porekla. Carina protiv vas pokreće postupak i privremeno vam zapleni svu robu. Vi bivate osuđeni da ste hteli da prošvercujete "jedan komad nečega" i plaćate kaznu na to, ali ni ostatak kontigenta ne možete da koristite dok postupak traje. Potom, neki od carinskih inspektora ustanovljava da ni ostatak robe ne ispunjava standarde i kada platite kaznu i ležarinu, od vas traže da robu vratite u zemlju porekla o vašem trošku.
Istovremeno, isti ili drugi špediteri završavaju da milioni komada neispravne robe uđu u zemlju, ali se to završava samo za one koji su deo sistema. Zapravo ukoliko bi ste ispunili sve što je propisano za uvoz robe, skoro niko od uvoznika koji posluju na tržištu Srbije ne bi mogao da posluje. Najbolji primer je pravilo propisano Zakonom o prisutnosti genetski modifikovanih organizama u hrani, ukoliko bi se srpska Carina pridržavala toga nijedna "Milka" čokolada niti "Snikers" ne bi mogli da uđu u Srbiju.
Ipak, to pravilo se primenjuje samo ukoliko neko pomisli da u Srbiji zaista postoji slobodno tržište i pokuša da uveze nešto što smeta uoznom lobiju. Zavisno da je mladi biznismen u pokušaju na granicu dovezao tehniku, hranu ili tekstil, roba se podvrgava propisanim procedurama nalazi joj se "greška", uvozniku u pokušaju ostaje samo da kune dan kada je pomislio da će i on dobiti svoje mesto pod suncem.
Uvoznom lobiju inače smetaju svi i sve i "oni" će se pobrinuti da se vi na Carini suočite sa proverama kvaliteta kakve oni nikada ne moraju da prođu. Iz tog razloga je prošle godine u Srbiji uvezeno i prodato 1.200 bicikala za decu sa fabrički pogrešno urađenim navojem za pedalu. Navoj je postavljen u pogrešnom smeru pa posle nekog vremena okretanjem pedala vi ih otšrafite i one vam u vožnji otpadnu…
Od svih evropskih zemalja, samo u Srbiji i Makedoniji se dešava da na originalnim telefonima marke "Nokia" i "Samsung"posle par meseci "crkne" litijumska baterija i da kupca prodavac potom optuži za loše rukovanje telefonom!
Postoje agencije ovlašćene od strane države da proveravaju standard i kvalitet robe koja se proizvodi u Srbiji i koja se uvozi. Svaki uvoznik je dužan da pribavi certifikat za robu koju uveze da je ista bezbedna i kvalitetna. Ipak zahvaljujući "sposobnim" špediterima i carinskoj mafiji tržište je preplavljeno robom koja ne zadovoljava propisane standarde.
Najbolji pokazatelj da uvozni lobi može da uveze sve, a ostali ne mogu ništa, pokazuje primer klima-uređaja uvezenih sa Bliskog istoka u kojima je umesto freona bila smeša koja se stavlja u WC šolje kao osveživač! Klime su rasprodate, na "akciji", a firma koja ih je pustila u lanac supermarketa je zatvorena i za drugu priliku biće otvorena nova.
Istovremeno, građani koji su pokušali da uvezu američke automobile se proteklih meseci suočavaju sa šikaniranjima od strane Automoto saveza, Mašinskog fakulteta ili Instituta u Vinči, koji ovih dana procenjuju da kola koja ispunjavaju američke standarde ne ispunjavaju i srpske i ne izdaju certifikate za njihov uvoz!
A 1.
Srozavanje standarda i trovanje nacije
U bivšoj SFRJ važio je standard koji je označavan skraćenicom JUS, raspadom SFRJ jedna po jedna nova država je prihvatala novi evropski standard koji se označava sa ISO. U Srbiji je uvođenje ISO standarda išlo uporedo sa liberalizacijom tržišta i ukidanjem službi kontrole.
Treba pošteno reći da ni u vreme Tita i Jugoslavije, naše fabrike često nisu uspevale da ispune domaći JUS- standard. Najbolji primer za to je bila "Zastava" iz Kragujevca, koja je pun standard na svojim vozilima ispunjavala samo za modele koji su izvoženi u Ameriku, dok je na domaćem tržištu bilo normalno da u prodaju puste automobil bez pojaseva na prednjim sedištima.
Sa druge strane po pitanju uvoza robe u Jugoslaviju, ali i izvoza domaćih proizvoda, postojala je zavidna kontrola kakve danas nema. Ondašnji Sovjetski Savez nije dao mogućnost Titovoj Jugoslaviji da ima bescarinski izvoz poljoprivrednih proizvoda, kakav Srbija danas ima sa Ruskom federacijom. Ipak do raspada SFRJ nije se desilo da roba izvezena u SSSR bude vraćena, kako je nedavno vraćeno meso iz Ruske Federacije.
Noževi koji su proizvodile firme "Imapa" iz Zemuna i "Famipa" iz Prizrena ispunjavali su JUS standarde i mesari i domaćice sa njima su mogle da rade. Danas je u Srbiji nemoguće kupiti dobar kuhinjski nož, na sve strane se prodaju kopije uvoznih "Solingenovih" noževa koje ne zadovoljavaju ni ISO niti raniji JUS. Najveća prevara standardizaciji hrane u Srbiji je urađena uvođenjem agencija za dodelu HASSAP certifikata.
Ministarstvo poljoprivrede licenciralo je agencije da proizvođačima hrane i restoranima dodele certifikate HASSAP. Većina agencija koje su certifikat dodeljivale sada su ugašene, iz jednostavnog razloga što na tržištu više nema kome da prodaju ovaj certifikat. Sada oni kojima je HASSAP dodeljen mogu mirno da rade i da truju, jer su agencije koje su im ga dodelile ugašene, a sam certifikat im dozvoljava pravo na samokontrolu po osnovu koje ih ne može kontrolisati inspekcija uprave za veterinu.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije