Архива

Posts Tagged ‘institucija’

RAČUNI KOMUNALNIH PREDUZEĆA, AŽURNI IZVRŠITELJI, DUŽNIČKO ROPSTVO I SMRT PENZIONERA!!!

17. децембра 2017. Коментари су искључени

 

Zbog konstantnog osećaja zabrinutosti i straha, nemira i stalne napetosti, što je dovelo do pogoršanje zdravstvenog stanja, umro je jedan od mnogih penzionera u Srbiji kojima je zaplenjena penzija zbog spora sa Javnim komunalnim preduzećem (u ovom slučaju, beogradskim Infostanom).

Slučaj je sa pravnog stanovišta čist državni kriminal, a sa stanovišta ljudskih prava, govori o tome da građani Srbije žive u opasnoj diktaturi. Pismo koje je u vezi ovog slučaja uputila Snežana Dimitrijević, ćerka preminule žrtve Vučićevog terora, a koje objavljujemo neznatno skraćeno, jasno svedoči u kakvom sistemu živimo.

U sledećim brojevima opisaćemo nasilje JKP Infostana koje zloupotrebljava privatne izvršitelje, a oni pravosuđe i neukost najsiromašnije dela društva.

 

……

DUGOVANJA, IZVRSITELJI I SMRT

 

Nisam penzioner, ali u ime mog oca i svih naših najstarijih sugrađana, najljubaznije Vas molim da ovaj tekst objavite, da više niko ne bi doživeo ono što je on.

Naime, bio je invalidski penzioner i primao penziju u iznosu od 18.000,00 dinara koja se isplaćuje dva puta mesečno (10-og i 25-og u mesecu) po 9.000,00 dinara. Obzirom da sam nezaposlena, sa ovim iznosom smo nekako "živeli" nas dvoje.

Međutim, tu na scenu stupaju izvršitelji  koji mom ocu plene 1/2 penzije radi namirenja potraživanja JKP "Infostan" u iznosu od 139.788,70 dinara (bez kamata i troškova postupka).

Zaplenu je odobrio sud i ona je trajala dve godine (obzirom da je za namirenje potraživanja komunalnih preduzeća za jednu godinu potrebno dve godine zaplene penzije). Tako je u periodu od jula 2014. pa do aprila 2016. moj otac primao penziju u iznosu od oko 4.500,00 dinara dva puta mesečno.

U novembru 2016. "Infostan" ponovo nalaže prinudnu naplatu, pa ovog puta mom ocu od prvog dela penzije preostaje svega 3.010,06 dinara, a od drugog dela – 3.560,85 dinara.

Sveukupno, u navedenom periodu oduzeta mu je penzija u ukupnom iznosu od 202.654,06 dinara. Njegova godišnja penzija iznosila je oko 219,536,16 dinara.

Kako su u periodu trajanja ove zaplene (od jula 2014. pa do aprila 2016.) pristizali novi računi komunalnih preduzeća koji rastu metodom apsolutnog rasta i uvećavaju se za iznose kamata i troškova postupka, pokrenuta su još tri izvršna postupka, čime je moj otac bio doveden u situaciju da iz duga ne može da izađe (dužničko ropstvo).

Praktično, kao da je njegova imovina pod stalnom hipotekom, kao da je u doživotnom kreditu. Sudije odobravaju ova izvršenja i to na njegovoj celokupnoj (pokretnoj i nepokretnoj) imovini, bez ikakvog uvida šta tu imovinu čini.

Oni potpuno zaobilaze odredbe Ustava i član 1 Zakona o sudijama, pri tome posebno imajući u vidu odredbe člana 32 Ustava od koga odstupanja nisu dopuštena ni tokom vanrednog stanja (član 202 Ustava).

U konkretnom slučaju, nikakav sudski postupak nije vođen, niti je moj otac imao priliku da se pojavi pred sudom. RF PIO, dakle, nema pravnosnažnu izvršnu sudsku presudu na osnovu koje je mogao da mu oduzima penziju.

U telefonskom razgovoru sa nadležnima iz filijale Fonda PIO na Novom Beogradu (br. tel. 2017-479 i 2017- 130) na moje pitanje: Odakle Fond PIO crpi pravo raspolaganja nad pravima iz PIO, dobila sam odgovor da su "takvo naređenje dobili od države i to bez ikakve pisane odluke".

Na moju konstataciju da nikakva "država" nije mogla da im da takvo naređenje, već državna administracija, odnosno državni činovnici čije su dužnosti opisane zakonom, a delovanje ograničeno Ustavom, nisam dobila nikakav odgovor.

Naime, ovde se radi o sledećem: RF PIO nema pravo raspolaganja nad penzijama. RF PIO je državni upravni organ sa zadatkom da utvrđuje i isplaćuje penzije i nadoknade iz penzijskog i invalidskog osiguranja. On je pravno lice ovlašćeno da sakuplja doprinose obaveznog socijalnog osiguranja u skladu sa pravima i obavezama utvrđenim važećim propisima.

RF PIO nema pravo raspolaganja nad ličnim sredstvima osiguranika i korisnika prava iz PIO, odnosno nema pravo da njihova lična sredstva prenosi na račune drugih lica (izvršitelja, preduzetnika) niti bilo koga drugog, a naročito na to nema pravo bez pravnosnažne izvršne sudske presude i bez saglasnosti penzionera kao korisnika prava i poverioca RF PIO.

Zakonom o PIO prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su uređena kao neotuđiva, lična materijalna prava. Prema članu 6 Zakona, prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su lična prava koja se ne mogu preneti na drugoga.

Prema pravnoj teoriji, lična prava su građanska prava koja se užem smislu određuju kao negativne slobode, imuniteti od državne vlasti, odnosno slobode od zloupotreba državne vlasti.

Dalje, članom 109 Zakona o PIO utvrđeno je da je Fond dužan da korisnicima isplaćuje iznose koji im pripadaju u mestu njihovog prebivališta, a relevantni član 110 Zakona ne sadrži odredbe na osnovu kojih se penzije mogu ograničavati ili ukidati zbog duga prema komunalnim preduzećima, što potvrđuje i presuda Vrhovnog suda Srbije od 15.11.2005. gde se izričito konstatuje da se priznato pravo pojedinca na penziju može ukinuti ili ograničiti jedino na osnovu člana 110 Zakona o PIO, što ovde nije slučaj.

Ovaj stav Vrhovnog suda Srbije prihvatio je i Sud za ljudska prava koji u presudi Grudić v. Srbije iz 2008 ("Sl. glasnik RS", br. 43/12) potvrđuje da je pravo na penziju stečeno pravo i zakonski se ne može opozvati ili obustaviti (par. 56) izuzev u slučajevima predviđenim članom 110 Zakona. Sud u tački 77 presude po ovoj predstavnci smatra da "postojeća stečena prava na penziju predstavljaju imovinu, a mešanje u mirno uživanje zakonom stečene imovine nije dopušteno".

U tom smislu, postupanje RF PIO zalazi i u domen krivičnog prava u smislu krivičnih dela protiv sloboda i prava čoveka i građanina iz članova 135 i 137; protiv imovine iz člana 203; protiv službene dužnosti iz člana 359, 361, 362 i 364; protiv prava po osnovu rada iz člana 163 (povreda prava po osnovu rada i prava iz socijalnog osiguranja), ali iz člana 308 – napad na ustavno uređenje a u smislu članova 1, 69 i 70 Ustava Srbije.

Prema Preporuci o izvršenju Saveta Evrope i evropskoj pravnoj praksi, izvršenja se sprovode za novčana potraživanja koja su neosporena;

Potraživanje je neosporeno samo ako se dužnik izričito saglasio sa njim na osnovu priznanja ili poravnanja u sudskom postupku. Tek tada i samo tada, sud potraživanje proglašava izvršnim i šalje podnosiocu izvršni dokument u svrhu sprovođenja izvršenja.

Pored Ustava, Zakona o PIO (članovi 6, 109 i 110), povređen je čak i (neustavni) Zakon o izvršenju i obezbeđenju čijim je članom 147 utvrđeno da su od izvršenja izuzeta primanja po osnovu invalidskog osiguranja.

Moj otac je bio invalidski penzioner. Najzad, ni Ustavom Srbije (član 91 stav2), ni Zakonom o komunalnim delatnosti nisu predviđena sredstva prinude pri naplati javnih dadžbina, već je utvrđen opšti princip prema kome građani namiruju svoje obaveze prema javnim preduzećima, a to je – njihova ekonomska moć.

Ustav, dakle, jasno štiti građane od bilo kakvih potraživanja sve dok nemaju mesečni prihod dovoljan za dostojan život: građanin koji nema takav prihod, pravnom snagom Ustava nije dužan da plaća bilo kakva fiskalna ili parafiskalna zaduženja.

Tokom perioda od dve godine, koliko je trajala zaplena penzije, moj otac i ja smo bili dovedeni u nemogućnost podmirenja osnovnih životnih potreba (hrana, lekovi, sredstva za higijenu …), u nemogućnost podmirenja ostalih životnih potreba (električna energija, troškovi PTT usluga, pribavljanje novih ličnih dokumenata kao što su lična karta i zdravstvena knjižica, neophodnih popravki u stanu, čime se dovode u opasnost i komšije – zbog poplave, na primer).

Sveukupno, dovedeni smo u nemoguće životne uslove do mere dovoljno ozbiljne, da potpada u okvire članova 23 stav 1 (zaštita ljudskog dostojanstva), člana 24 stav 1 (pravo na život) i člana 25 (nepovredivost psihičkog i fizičkog integriteta) Ustava Srbije: građanin kome se oduzmu sredstva za hranu i lekove i ostale životne potrebe je, sasvim slobodno se može reći, izložen pokušaju ubistva, odnosno teškom i apsolutnom kršenju Ustava i njegovih ljudskih prava.

Konstantan osećaj zabrinutosti i straha, nemir i stalna napetost, imali su za posledicu pogoršanje zdravstvenog stanja mog oca i, najzad, njegovu smrt. Od posledica moždanog udara je umro. Umro je sa zaplenjenom penzijom.

Možda to nikada neću moći da dokažem, ali umro je zbog jakog uznemirenja i opravdanog straha (svakog 10-og i 25-og u mesecu da li će primiti i tu mizernu penziju ili će mu izvršitelji uzeti i to) što ga je potpuno iscrpljivalo, pogoršalo njegovo zdravstveno stanje i na kraju dovelo do njegove smrti.

Za sahranu nisam imala novca. RF PIO pokriva samo deo pogrebnih troškova. U JKP "Pogrebne usluge" mi je rečeno da se obratim Centru za socijalni rad i da oni moraju da mi pomognu.

Centar za socijalni rad me je odbio. U takvim okolnostima, praksa JP "Pogrebne usluge" je da porodicu preminulog potpuno isključuje iz bilo kakvog odlučivanja u vezi sahrane, pa je tako zbog nedostatka iznosa od oko 35.000,00 dinara, moj otac (iako bi mu po mestu stanovanja pripadalo mesto sahrane na Novom bežanijskom groblju) sahranjen na grupnom(!?) groblju Orlovača, oko 20 km daleko od mesta stanovanja njegove porodice; bez obavljene identifikacije; nemam pravo da posedujem ikakvu dokumentaciju o mestu i načinu sahrane; nije mi čak dozvoljeno ni njegovu odeću da mu odnesem, već je sahranjen – u vreći!?

Na kraju, želim da posebno naglasim sledeće: skandalozni Zakon o izvršenju i obezbeđenju ne primenjuje se na sve građane Srbije.

Naime, kolektivni ugovori svih državnih organa, javnih i komunalnih preduzeća u sebi sadrže odredbu o "zaštiti zarade" prema kojoj je na zaradama zaposlenih u ovim institucijama dozvoljena prinudna naplata, ali samo uz vođenje sudskog postupka i pravnosnažnu sudsku odluku, samo uz njihovu saglasnost i samo do 1/3 njihove zarade.

Pri tome, njima su omogućene neverovatne privilegije na račun građana. Tako je, na primer, Skupština grada (kao osnivač komunalnih preduzeća) omogućila da se svim zaposlenima u komunalnim preduzećima uplaćuje dobrovoljno privatno penziono osiguranje i tako im obezbedila dodatnu sigurnost u starosti koju ogromna većina nas koja ih prisilno finansira – nema!?

Pored ove, zaposleni u komunalnim preduzećima ostvaruju i brojne druge privilegije, kao što su: pokrivanje troškova ogreva i zimnice, popravke i adaptacije stambenog prostora, troškove lečenja za njih pa čak i za članove njihovih porodica; osiguranje za slučaj bolesti i hirurških intervencija, stipendije za školovanje njihove dece…

Da se ove privilegije i ostvaruju dokazuju i izveštaji Državne revizorske institucije  koja u svojim izveštajima o finansijskom poslovanju komunalnih preduzeća potvrđuje da ona u svojim bilansima iskazuju potpuno neprihvatljive stavke, kao što su – pored napred navedenih – i rashodi za rekreaciju, donacije i sponzorstva, troškovi jubilijarnih nagrada, reprezentacije, troškovi platnog prometa…

Ove privilegije nisu i ne mogu da spadaju pod komunalne usluge koje su građani dužni da plaćaju i koje ogromna većina sebi ne može da priušti.

Skupština grada prekoračila je granice svojih ovlašćenja i više nego ozbiljno zašla u domen krivičnog prava. Takođe, krajnje je vreme da se neko pozabavi pitanjem samog postojanja "Infostan tehnologije"  (čija provizija iznosi 9%) i tzv. objedinjene naplate koja nigde u uređenim zemljama ne postoji, obzirom da se "vezana" naplata smatra zabranjenim oblikom poslovanja jer se na taj način ostvaruje povećana a nezakonita dobit. Najzad, to zabranjuje i Zakon o zaštiti potrošača.

U prilogu dostavljam dokaze o svemu navedenom uz veliku molbu da ovo pitanje pokrenete, da se ono što se desilo mom ocu ne bi desilo nikome više.

Snežana Dimitrijević

Pariske Komune 61/56,

11070 Novi Beograd

 

©Geto Srbija

mateijal: List protiv mafije

ĐURIĆEVI GLAVNI OPERATIVCI POMAŽU TAČIJEVOJ VLASTI U ISTERIVANJU SRPSKIH INSTITUCIJA SA KOSMETA!!!

4. децембра 2017. Коментари су искључени

 

Prinuđen sam da Vam napišem istinu o (ne)radu Kancelarije za Kosovo i Metohiju sa sedištem u Beogradu, i one kancelarije, ispostave u Kosovskoj Mitrovici, ali i o radu Srpske napredne stranke na KiM, navodi u pismu upućenom iz Kosovske Mitrovice jedna od (bivših) članova SNS-a, svedočeći o okupaciji severnog dela ovog grada od strane opasnih kriminalaca-ubica, narko dilera i ološa najgore vrste, koje po izričitom nalogu Aleksandra Vučića promoviše njegov, od side umirući seiz Marko Đurić, koji imaju zadatak da Srbe oteraju sa KiM i predaju ga Tačijevoj lažnoj državi.

 

 

            ……

DRZAVNA KANCELARIJA1

 

Kao visoki predstavnik jedne lokalne samouprave na KiM i kao član SNS, kajem se i proklinjem dan kad sam ušao u ovu stranku, koja istinski radi na predaji na tacni (Kosova i Metohije)  i na njoj celokupnog srpskog naroda, takozvanoj državi Kosovo.

Istupio bih sada iz stranke, ali me strah da ne budem likvidiran, jer kriminalci koji sada vode politiku na Kosovu i Metohiji su spremni na to.

A politiku operativne predaje Kosova Albancima i stvaranje albanske države Kosovo vode nepismeni ljudi, dileri droge, bivši zatvorenici, ljudi bez ikakve škole, znanja i morala: Zvonko Veselinović, Milan Radoičić (koji je odležao osam godine robije za ubistvo Srbina), Zoran Milojević zvani Zelja, Goran Rakić, Zoran Mojsilović….

Direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju Marko Đurić direktno je odabrao ove ljude da budu čelnici sprovođenja izdajničke politike  Aleksandra Vučica i da bukvalno vode politiku Tačija i Haradinaja.

U Kosovskoj Mitrovici postoji poodavno kancelarija za Kosovo i Metohiju, ali zaposleni u kancelariji apsolutno ništa ne rade  , jer ulogu te kancelarije je preuzeo Milan Radoičić koji u svom restoranu "Grej" prima sve političke predstavnike Srba sa celog Kosova, kao i čelnike lokalnih srpskih opština gde im drži lekcije i deli savete po svom ćefu i nalogu Marka Đurića.

Lično od nekih pomoćnika Marka Đurića iz Beograda sam više puta dobijao nalog da se javim Milanu Radoičiću u njegovom "kabinetu", u restoranu "Grej", u centru srpskog dela K. Mitrovice, kako bi dobio instrukcije za rad. A kod Radoičića kad se ide, prvo obezbeđenje pita ko vas uputio ovde, pa tek se ulazi u Đurićevu kancelariju br. 1, jer u onu pravu niko i ne ide.

U kabinet Radoičića on odmah daje do znanja svakom: "…Ja sam glavni predstavnik vlade Srbije za Kosovo"…. I onda daje instrukcije šta treba da se radi, za koga treba da se glasa A kod njega su svakodnevno za savete i instrukcije Aleksandar Spirić, Goran Rakić, šef policije u K. Mitrovici Bojić , gradonačelnici i predsednici privremenih organa iz svih opština na Kosovu.

Apsolutni je strah i poniženje kad doživite takav način rada sa Markom Đurićem, koji je angažovao kriminalce, nepismene ljude, da gaze po Srbima i da otvoreno rade za Tačija i Haradinaja.

I na proslavi “pobede“ Srpske liste na lokalnim Tačijevim izborima 22. oktobra, u Kosovskoj Mitrovici Radoičić (ubica) se veselio uz Marka Đurića, Zvonko Veselinović je bio po strani.

Na proslavi je bilo najviše 100 ljudi koji su ucenjeni da dođu, jer im prethodnih dana, gradonačelnik K. Mitrovice, po kosovskim izborima Goran Rakić, uručio, njima 80 rešenja da će raditi u Tačijevim institucijama u Mitrovici, u srpskom delu.

I mi smo sa strane morali da dođemo na proslavu u Mitrovici. Pobedi Srpske liste radovali su se najviše Albanci, ambasade i OEBS u Prištini…Tači i Haradinaj ponajviše, jer se po prvi put desilo da u nezavisnom Kosovu prednjače Srbi i srpske opštine u izlaznosti na izborima koje organizuje Priština. Bruka! Lično sam tada shvatio da sam izdajnik kao član SNS.

Na proslavi nije bilo nijednog univerzitetskog profesora, nastavnika srednjih škola, nijednog normalnog čoveka, jer svi su videli i znaju da se radi o izdaji Kosova, i tom operativnom radu od strane srpskih kriminalaca Radoičića, Zelje…koje je angažovao Marko Đurić. Baš oni su, na čelu sa Markom Đurićem, glavni operativci isterivanja srpskih institucija sa Kosova i Metohije.

Marko Đurić i SNS ponižavaju Srbe na Kosovu i Metohiji, a za takvo poniženje ne sme im se niko suprotstaviti od kriminalaca, koji direktno sprovode izdajničku politiku. Da li ima nekog normalnog koji gleda na to da je Zoran Milojević Zelja direktor Telekoma u K. Mitrovici, čovek sa dva razreda srednje škole, radnik benzinske pumpe.

On je zajedno sa Veselinovićem, Milanom Radoičićem proveo više godina u zatvoru zbog pljački, dilovanja droge. Pa zar univerzitetski grad u Kosovskoj Mitrovici nema profesore, doktore, magistre nauka!?

Na Kosovu i Metohiji se niko ne sme suprotstaviti ovim kriminalcima koji su danonoćno sa privatnim obezbeđenjima. Jeza čoveka hvata kad se vidi kako Radoičić šeta srpskim delom K. Mitrovice sa četiri – pet pripadnika obezbeđenja dovedenih ko zna odakle. Oni vode kadrovsku politiku na Kosovu gde protežiraju uglavnom svoje nepismene doušnike da rade u svakoj firmi.

Kada se pre par meseci jedan profesor u gimnaziji u Mitrovici suprotstavio očigledno nepravičnom zaposlenju, Milan Radoičić je pred više ljudi, pored same škole, pucao pištoljem usred dana pored nogu nezadovoljnog profesora, da bi mu dokazao šta može da ga snađe, ako nastavi dalje da se suprotstavlja. Policija nije smela ni zapisnik da sačini zbog straha od Radoičića, koji je u srpskom delu K. Mitrovice, svi znaju i pričaju – šef policije.

Ubica Radoičić je, mediji su objavili sa slikom, letos pred sastavljanje kosovske vlade, bio gost Ramuša Haradinaja u Prištini kako bi mu predao zahteve Đurića , oko ulaska Srba u Vladu Kosova.

Pred ove lokalne izbora, 22. oktobra, Radoičić je lično dovezao Haradinaja (18. oktobra) u svoj restoran Grej, gde je opet, po nalogu Đurića, utanačavao šta žele Srbi od ministarstava u Vladi Kosova. Radoičić je svog zemljaka Haradinaja preuzeo na mestu razdvajanja srpskog i albanskog dela K. Mitrovice, kod Dudinog krsta, uz svoje obezbeđenje.

Apelovao bih na sve članove Srpske napredne stranke da masovno napustimo ovu izdajničku stranku, ovu stranku zlikovaca i kriminalaca. Da ne budemo kolektivni saučesnici najvećeg srpskog zla, izdaje  Kosova i Metohije. Odavno nisam član ove stranke, samo još javno ne smem da to obelodanim.

(Ime autora pisma poznato je redakciji)

 

©Geto Srbija

materijal: List protiv mafije

SPREGA POLICIJE I REŽIMSKIH INSTITUCIJA U NEREŠENOM STANJU NARKO TRŽIŠTA U SRBIJI!?

28. маја 2017. Коментари су искључени

 

Zlatno doba na tržištu narkotika u Srbiji približilo se kraju. Vođe narko klanova otkazuju poslušnost odlazećem režimu i Aleksandru Vučiću, kao i njemu najbliskijim ljudima. Nesebična pomoć koju korumpirani političari, policija i pravosuđe pružaju narko dilerima, od Subotice do Novog Pazara, nije dovoljna.

Jer, Srbijom hara beda, besparica i glad. Pale su i cene droge, konkurencija raznih jeftinih opijata je velika. Ona glavna zarada, kokainsko-heroinska, sve slabije dolazi u crne fondove Vučićeve "familije", a on lično i njemu najodaniji ljudi, zbog svojih apetita za novcem, postali su smetnja ozbiljnim narko mafijama. Troškovi velikih "bosova" oko vladajuće oligarhije, postali su nepodnošljivi.

 

                   Mersiha Hadžić

NARKO TRZISTE U SRBIJI1

 

Direktor ruske Federalne službe za borbu protiv trgovine narkoticima, Viktor Ivanov izneo je još pre godinu i po dana podatak da preko Kosova i Metohije za Evropu prođe 60 tona heroina vrednog više od tri milijarde evra, te da glavni deo avganistanskog heroina ide u prodaju preko albanskih mafijaških grupa. Ivanov je dodao i podatak da na Kosovu i Metohiji kilogram heroina košta 10.000 evra, a u zemljama EU cena dostiže i 150.000 evra. Prihod od prodaje je veći za 1.500 procenata.

Između dve i pet tona čistog heroina svakog dana stiže u Srbiju. Stalno deponovane i uredno dopunjavane količine kokaina na više od stotinu mesta širom Srbije, nisu ništa manje. Glavni centri za prikupljanje i dalji transport na tlu Srbije su Užice (gde droga stiže preko Kosova i Metohije, ali i iz Crne Gore), Niš (u kome se spajaju putevi droge sa istoka, iz Bugarske, sa juga, iz Makedonije i sa zapada, sa Kosova) dok su Čačak i Kraljevo u međuvremenu postali najveći distributivni centri za drogu koja stiže sa Kosova. Policija u svim ovim gradovma i regijama odlično sarađuje sa narko-dilerima, a u mnogim slučajevima se dešavalo i da im obezbeđuje transporte sa upaljenim rotacionim svetlima!

Naprednjački režim na čelu sa Aleksandrom Vučićem, za pet godina vladavine, uspostavio je potpunu kontrolu nad ovde pomenutim putevima droge i "ovlaštenim" dilerima, stavljajući im na raspolaganje sve državne institucije. Ali, malo boljim posmatranjem ovog problema, vidljivo je da su narko karteli stavili u službu regionalne narko-mafije i Vučića i njegovog kuma Nikolu Petrovića, Vučićevog brata Andreja, Andrejevog "pobratima", Predraga Malog (rođenog brata Siniše Malog) i još nekoliko njihovih "trgovačkih putnika".

Ovom kriminalnom preduzetništvu polako dolazi kraj. Vučić i njegova mala i javno kompromitovana mafija, postali su opasnost za ozbiljne igrače u ovom poslu. Naime, u posao sa drogom uključene su isuviše vidljivo i određene bezbednosne službe i pojedine državne institucije bliske Vladi Srbije. U međuvremenu je nekoliko Vođinih kriminalaca povezanih sa narko klanovima i takozvanom fudbalskom mafijom, likvidirano na ulicama Beograda u znak opomene.

Tržište narkotika u Srbiji na godišnjem nivou je vredno nekoliko milijardi evra, a vladajući režim, kao i svaka diktatura, računa da su drogirani podanici mnogo mirniji. Devedesetih godina prošlog veka kada je u Severnoj Koreji u vreme najveće nestašica hrane, režim u Pjongjangu je narodu počeo da prodaje tablete pravljene na amfetaminskoj osnovi koje ne samo da su eliminisale glad, već su korisnicima davale lažno osećanje sreće i zadovoljstva. Istu ovu ideju ima i sumanuti režim Aleksandra Vučića koji organizuje i nadgleda prodaju droge na ulicama srpskih gradova, pri čemu ne trpi konkurenciju, posebno onu koju stvaraju proizvodi iz domaće radinosti.

Odlazeći pre dve godine iz Srbije, Danilo Vučić, sin Aleksandra Vučića, poznat po svojim sklonostima ka marihuani i ekstaziju, prijatelje i vršnjake je upozorio da se sprema velika akcija borbe protiv uličnih dilera upravo njemu omiljenih supstanci.

Marko Jablanović, rođeni brat Aleksandra Jablanovića (tadašnjeg državnog sekretara u Ministarstvu za rad) uhapšen je krajem januara ove godine, u službenim kolima ministarstva sa većom količinom heroina kod sebe.

Privođenje se, navodno, desilo u sklopu rutinske kontrole vozila, što nije tačno. Jablanović je napravio grešku koja ga je skupo koštala, a to je da nije uobičajenim kanalima prijavio registarski broj vozila koje će biti korišćeno za transport.

Da je to učinio, ne bi bilo problema kao ni stotinama puta ranije. Ovako je policija dobila dojavu da se droga prevozi kolima čiji registarski broj nije bio na spisku tablica vozila zaštićenih švercera, pa je auto zaustavljen u blizini Kraljeva, jednog od punktova za preuzimanje robe koja stiže sa Kosova.

Pokojni Aleksandar Stanković, poznatiji kao Sale Mutavi, do svog ubistva u oktobru 2016. bio je ne samo neprikosnoveni vođa navijača Partizana, već i najozbiljniji kandidat za novog šefa srpskog podzemlja. Trgovina drogom pod državnom zaštitom usko je povezana sa agresivnim navijačkim grupama sa partizanovog „Juga".

Isto kao i manje uspešna, ali zato javnosti poznatija braća Vavić i Stanković su pre pet godina iz grupe navijača Crvene Zvezde prešli u Partizan. Iskoristivši činjenicu da su najznačajnije tadašnje vođe navijača Partizana bile uhapšene zbog navodnog ubistva Brisa Tatona (spisak osumnjičenih je istog poslepodneva po nemilom događaju policiji predao upravo Aleksandar Vavić!), ili su u bekstvu, Stanković je sa drugim prebezima iz Crvene Zvezde osnovao grupu navijača Partizana slikovitog naziva „Janjičari" koja je veoma brzo uz pomoć državnih organa preuzela kontrolu nad ostalim navijačkim grupama crno-belih.

Uspon „Janjičara" i Saleta Mutavog nezaustavljivo počinje kada ministarstvo unutrašnjih poslova preuzima Nebojša Stefanović koga je Stanković, po rečima najbližih saradnika, mogao da pozove telefonom u bilo koje doba dana ili noći.

Poslednji veliki posao koji su Stefanović i Stanković zajedno odradili bilo je banditsko rušenje kuća u naselju Savamala, za šta je „Janjičarima" dato 100.000 evra u gotovini, ali im je garantovan i monopol na beogradskom tržištu narkotika.

Da je Sale Mutavi uživao zaštitu aktuelnog režima vidi se i iz poruke koju je još uvek nepoznati atentator na njega poslao javnosti sačekavši da žrtva stigne na ugao ulice Gospodara Vučića, pa da tek onda ispali smrtonosne hice. Ni reakcija Aleksandra Vučića, koji je na konferenciji za medije jedino za ovo ubistvo zahtevao hitnu istragu, ne ostavlja mesta nikakvoj sumnji o prirodi odnosa između vlasti i narko kartela.

Bez obzira na ovo i neka druga ubistva i hapšenja, tržište narkotika je i dalje čvrsto u rukama navijačkih grupa, na prvom mestu onih koje podržavaju fudbalski klub Partizan. Najveći broj navijačkih vođa živi u beogradskim naseljima Žarkovo i Banovo Brdo, tako da su ovo delovi Beograda u kojima ima i najviše dilera.

Ali, do skora sigurne narko-tržnice, poput estradnih okupljališta, fudbalskih stadiona, privatnih televizijskih kuća (RTV Pink je i devedesetih godina bio doslovno rečeno, magacin kokaina koji je kontrolisao takozvani Zemunski klan), pa i velikih ugostiteljskih objekata poput brodova i splavova na Dunavu i Savi, procenjeni su kao rizična mesta za "poslovanje". Narko karteli su shvatili da je Vučiću i njegovoj vladavini došao kraj i oni mu prvi okreću leđa. Ali, problem sa narkomanijom ostaje

Naime, prema zvaničnim podacima, u Srbiji ima oko 40.000 teških narkomana, zavisnika, a nezvanično i tri do četiri puta više onih koji se drogiraju povremeno, najčešće sintetičkim drogama. Dakle, ukupan broj narkomana nije manji od 170.000, a neslaganje statističkih podataka i realnog brojnog stanja korisnika droge u Srbiji, nastalo je zbog podmukle politike državnih institucija koje prikrivaju stvarno stanje.

Tako je došlo do toga da je registrovan tek svaki treći ili četvrti stalni korisnik droge. Srbija je jedna od najvažnijih raskrsnica narko-puteva između istočne i zapadne hemisfere, pa je, shodno tome i zahvalna kao tržište smrti u kome vladajuće političke oligarhije preko državnih, paradržavnih i kriminalnih mreža, odlično zarađuju zajedno sa narko kartelima, kako onim unutar državnih granica, tako i onima iz regiona i šire.

Ova armija narkomana u Srbiji mesečno "troši" blizu dve i po tone različitih vrsta opijata, od "sirotinjskog" heroina, laboratorijski proizvedenih opijata, sušenih stabljika konoplje (marihuane), pa sve do najskupljeg i najfinijeg kokaina. Prosečan dnevni "trošak" korisnika opijata je od 10 do 15 evra, a kako je novca sve manje, do njega narkomani dolaze prodajom svega i svačega, otimanjem od sopstvenih porodica, pa sve do brutalnih razbojništava. Prateći ovaj podatak, nije teško izračunati da onih 40 hiljada teških zavisnika potroši dnevno na drogu oko pola miliona evra (godišnje najmanje 250 miliona evra!).

Naravno, cifra je neuporedivo veća kad se uračuna i broj onih koji su takozvani "vikend" korisnici droge. Reč je o poslu koji se meri milijardama evra i dolara.

Sve ovo vodi ka ključnom pitanju: kako u Srbiji tolika količina narkotika dolazi do korisnika, kako funkcioniše mreža dilera, ko obezbeđuje transporte, kako funkcioniše "knjigovodstvo", ko uzima najveći deo novca, ko ga i gde "reinvestira", tačnije, gde danas i ovde peru stotine miliona evra i dolara sa narko-tržišta?

Konačno, kako državne institucije (politička oligarhija sa policijom i pravosuđem), učestvuju u svemu ovome, jer je očigledno da bez logistike "sa vrha", ni narkomansko dno ne bi bilo ovoliko koliko je.

Sa druge strane su tragične slike, poput one iz Specijalne bolnice za bolesti zavisnosti u Drajzerovoj ulici u Beogradu, gde je do danas prošlo oko 15.000 registrovanih narkomana. To je, međutim, samo mali deo svih zavisnika u zemlji. Procene su da je broj korisnika opijata koji se nikada nisu prijavili nijednoj instituciji deset puta veći (najmanje 150.000), a da je takozvanih intravenoznih zavisnika (onih "na igli") oko 25.000. Tako je i onaj zvanični prosečan broj od 40.000 teških zavisnika, ovde odmah relativizovan. Tačnije, vidi se koliko je netačan.

Laka dostupnost droga u Srbiji je manje zabrinjavajuća od pojačane tražnje za njima. Marihuana (poznata i kao „trava") jedan je od proizvoda koji se dobijaju od indijske konoplje, odnosno kanabisa, biljke koja može da uspeva i u Srbiji.

Upravo zbog toga tržište ovom drogom je skoro nemoguće kontrolisati, jer kanabis mnogi gaje u posebno opremljenim podrumima ili šupama na sopstvenom imanju. Onaj ko prati crnu hroniku u domaćim medijima mogao je da primeti kako se svakodnevno hapse isključivo dileri marihuane.

Sa druge strane, heroin, kokain i razne tablete nemoguće je kod nas proizvoditi u kućnim laboratorijama, zbog čega se ove supstance švercuju preko granica pod budnim okom vlasti. Zbog toga i jeste pokrenuta borba protiv proizvođača i uličnih dilera marihuane, kako bi se mladi zavisnici naterali da kupuju isključivo one droge od kojih samo državna mafija ima koristi.

Opijati i psihoaktivne supstance su oduvek bile lako dostupne, a i danas svako domaćinstvo u Srbiji ima najmanje jednu legalno nabavljenu materiju koja može da se zloupotrebi. Nisu u pitanju samo lekovi, već i druge stvari, kao što su čajevi, na primer. Beli slez se koristi kao čaj, ali može da se zloupotrebi i kao opijat koji ima slično, mada mnogo slabije i kraće dejstvo kao i marihuana.

Osnovni problem sa kojim se suočava srpsko društvo je pojačana potreba prvenstveno mladih osoba da koriste opijate i psihoaktivne supstance, bilo one „kućne radinosti" ili ne. Omladina vidi da nema perspektivu u ovoj opljačkanoj i razorenoj zemlji, pa od nezadovoljavajuće stvarnosti beži u lažni svet koji stvaraju alkohol i droge.

Umesto da im pomogne da ne počnu sa drogiranjem ili, ako su već postali zavisnici, da učini sve da ih otrgne od ovog poroka, vlast čini sve da mladi uzimaju drogu, jer se na tome odlično zarađuje. Droga je odavno stigla i u centar Beograda.

Dileri su svakodnevno prisutni na Tašmajdanu, Malom Tašmajdanu, parku kod spomenika Vuku Karadžiću, a posebno noću u mračnom parku koji se proteže od crkve Svetog Marka do Takovske ulice. Na ovim mestima droga ne samo što može da se nabavi, već i da se odmah konzumira. Zaštita je uračunata u cenu ako se nabavlja od „licenciranog" prodavca.

Skoro sav heroin koji se prodaje na tržištu u Srbiji stiže ili iz, ili preko Kosova. Najveći svetski proizvođači opijuma, osnove za proizvodnju heroina, su Mjanmar i Avganistan. Iz Avganistana se opijum ili već prerađeni čist heroin uz pomoć američkih vojnika i službenika prebacuje na neki od američkih vojnih aerodroma u Albaniji ili na Kosovu, gde se prepakuje i sortira (opijum se tu prerađuje u heroin), a zatim se transportuje u Srbiju, dok jedan deo direktno iz Albanije preko Jadranskog mora dospeva u Italiju i dalje u zemlje Evropske Unije.

Na severu Srbije je, osim Beograda, glavni sabirni i distributivni centar Subotica, odakle se droga švercuje u Mađarsku i Hrvatsku. Istim tim kanalima se iz Mađarske u Srbiju prebacuje ekstazi (u slengu nazivan i „ekser"), pilule na bazi amfetamina. Amfetamin se sintetizuje samo u specijalnim laboratorijama i prodaje isključivo licenciranim farmaceutima, zbog čega je u proizvodnji ekstazija neophodna saradnja državnih organa. Najveći proizvođač „eksera" u Evropi je Ukrajina.

Svaka škola u Srbiji ima školskog policajca, ali veliki broj njih je uključen u lanac prodaje droga. Dilovanje opojnih supstanci u školskim dvorištima ne može da ostane neprimećeno za nastavno osoblje i direktora, ali je većina njih uplašena da bi ovo prijavili nadležnima, a pojedini imaju i materijalnu korist.

U proseku u svakom srednjoškolskom odeljenju u Beogradu postoji najmanje jedan učenik koji je redovni uživalac droge, odnosno zavisnik. Maloletnici mlađi od 14 godina krivično ne odgovaraju, a oni mlađi od 16 godina po pravilu dobijaju simbolične kazne na sudu.

Zbog toga su upravo oni najčešći „vojnici" (kako šefovi bandi nazivaju obične dilere) i drogu ne samo da i sami počinju da koriste, već je dele i sa vršnjacima regrutujući tako nove narkomane i mušterije svojih šefova. U školama se najčešće prodaju „trodoni" (lek protiv bolova sintetizovan iz morfinske baze, veoma brzo stvara zavisnost), marihuana ili spid i ekstazi. Prodaje se i zamena za spid, lek „artan". „Trodoni" i „artan" mogu legalno da se nabave u apotekama jedino uz recept koji nije lako dobiti, tako da je očigledno da se u Srbiji farmaceutska industrija slabo kontroliše.

Sve je ovo odavno poznato, ali država ne čini ništa da se ovome suprotstavi. Poznato je i da na Ibarskoj magistrali, na ulazu u Beograd, kod odvajanja za Barajevo postoji skoro svakodnevna kontrola vozila, ali još nije poznato da je na tom punktu uhvaćen bilo koji švercer droge ili migranata. Razlog je opštepoznata sklonost policajaca da zatvore oba oka za nagradu od 200 evra po članu patrole.

Poznato je i da u selu Mislođinu postoje plantaže indijske konoplje odakle se Beograd snabdeva marihuanom. U samom selu 10 grama marihuane košta između 3.000 i 3.500 dinara, dok gram na beogradskim ulicama košta 1.000 dinara. Iako je sve ovo poznato, uzgajivače niko ne dira, jer oni stoje pod zaštitom obrenovačkih dilera, poznatih po svojim vezama sa policijom.

 

      A 1. Slike narkomanskog užasa

Samo u Beogradu, kao najvećem urbanom i ekonomskom centru Srbije, svake godine narko-dileri "regrutuju" u proseku oko 300 novih narkomana koji, opet, imaju svoje partnere sa kojima se drogiraju, tako da je broj dvostruko veći. Godišnje u Beogradu umre oko 30 do 40 narkomana.

Veoma mali broj zavisnika su pokušali sa lečenjem. Najcrnja godina bila je 2008. kada ih je umrlo 45. Dve trećine njih je u trenutku smrti bilo mlađe od 40 godina. U registru Zavoda za javno zdravlje vodi se oko 7.900 zavisnika, što bi značilo da na 1.000 stanovnika glavnog grada ima pet registrovanih narkomana. To je netačan podatak. Čak i smešan svakome ko je imalo istraživao broj narkomana u glavnom gradu.

Najmlađi registrovan narkoman u Srbiji imao je devet godina kad je doveden na lečenje. Do pre pet godina, većina lečenih zavisnika imala je između 24 i 29 godina, dok danas imaju 30-34. Oko 350 ljudi svake godine dobija lečenje kao obaveznu meru, koju im odredi sud. Svi oni leče se u četiri regionalna centra, 26 metadonskih državnih centara i desetak privatnih.

Zvanični podaci govore da deca već sa 16 godina probaju neke vrste opijata, mada je sve više onih koji prvi dim marihuane probaju još u osnovnoj školi. Ipak, narkomani u Srbiji su sve stariji. Zanimljiv je i podatak da su među narkomanima muškarci znatno brojniji od žena (ima ih oko 88 odsto).

Najviše stalnih narkomana živi sa roditeljima (68,7 odsto) bez obzira na uzrast, a 13 odsto sa partnerom i decom. Nešto više od 18 odsto živi sa drugim zavisnikom. Zanimljivo je i da najveći broj lečenih zavisnika ima završenu srednju školu (63,1 odsto), dok je 3,5 odsto završilo višu školu ili fakultet. Redovan posao ima oko 15 odsto, a 3,3 odsto čine učenici i studenti. Samo jedna trećina lečenih narkomana ima policijski i sudski dosije. Prosečan uzrast prvog intravenskog uzimanja droge je 24 godine, a prosečan uzrast lečenih zavisnika je 31 godina.

 

      A 2. Drogiranje po sirotinjskoj tarifi

Kako u Srbiji vlada ekstremno siromaštvo, cene droga su izuzetno niske, mada ni kvalitet onoga što se prodaje po ulicama srpskih gradova nije posebno visok. Naprotiv. Četvrt grama mešavine na bazi heroina, takozvani „kvoter", u Beogradu se kupuje za hiljadu dinara, dok je cena u unutrašnjosti još niža. Na jugu Srbije se „kvoter" prodaje i za 500 dinara, ali je pitanje koliko heroina zaista ima u toj smesi. Gram heroinske mešavine u Beogradu košta oko 20 evra, u unutrašnjosti je još jeftiniji.

Kokain je nekada smatran drogom za elitu, ali to odavno više nije slučaj. Za 20 evra u Beogradu može da se nabavi pola grama kokaina, mada cena zavisi od čistoće mešavine. Kokain se, kao i heroin, „seče" sa manje skupim supstancama.

Za hiljadu dinara u Beogradu može da se nabavi jedna pilula ekstazija ili spida, toliko isto košta i gram marihuane, dok je hašiš nešto malo skuplji. Dvadeset do 50 evra košta i bočica od 20 mililitara takozvane „droge za silovanje", izuzetno jakog sredstva za uspavljivanje kojim se žrtva omami, posle toga siluje, a posle buđenja se ničega ne seća.

U školskim dvorištima, ali sve češće i po parkovima, može da se kupi jedan takozvani „džoint" ili „džokavac", cigareta u koju je umešano malo marihuane. Cena jedne ovakve cigarete je veoma pristupačna za osiromašenu srpsku omladinu i iznosi oko 300 dinara.

Najčešće jedan „džoint" dele dvojica, mada je po školama česta slika da njih više puši jednu ovakvu cigaretu. Da bi se pojačalo dejstvo skupih droga najčešće se istovremeno konzumira i jeftiniji alkohol ili neko energetsko piće, u zavisnosti koji efekat želi da se postigne. Alkohol omamljuje korisnike, dok energetsko piće produžava dejstvo uzetog narkotika, najčešće marihuane ili hašiša.

 

©Geto srbija

materijal: List protiv mafije

ВРЕМЕ АЛБАНАЦА: СПОРАЗУМНО НАСИЉЕ НАД ПРЕОСТАЛИМ СРБИМА НА КиМ ОД СТРАНЕ СЕПАРАТИСТИЧКИХ И ДОМАЋИХ ИНСТИТУЦИЈА!?

 

Од 1999. па све до данас исељено је најмање 300.000 Срба са Косова и Метохије, што је уз прогнане Србе из Крајине скоро пола милиона људи. То је највећи насилни егзодус једног народа на европском континенту и једини такав након Другог светског рата.

Упркос томе, ни домаћи ни страни медији, ни политичари, нигде о томе не говоре на прави начин. Данас Срби продају своја имања и одлазе са Косова и Метохије приближно истим темпом као и после 1999. године о чему у јавности нема ни помена. Једино се може чути како су „напорима српског преговарачког тима" у Бриселу извојеване нове победе, констатује Иван Максимовић, дописник из Косовске Митровице.

 

                     Иван Максимовић

LAKA BRISELSKA POSLEDICA2

 

Марта месеца ове године, вратио се један број Срба протераних 1999., у село Љубожда у општини Исток и то искључиво сопственом упорношћу и вишегодишњим инсистирањем. Срби из овог села у коме их није било 18 година нису и не намеравају да продају своја имања.

Такозвани „министар за заједнице и повратак" при сецесионистичкој власти у Приштини, Далибор Јевтић  искористио је то да се похвали „резултатима". Није му било довољно то што ради већ је и безочно слагао, што и није први пут, или из незаинтересованости за одрживост повратка што то није у његовом реалном мандату иако у декларативном јесте, и све то ради личне и промоције „система" албанских сепаратиста.

Како преноси „Јединство", иначе на буџету Владе Републике Србије, Јевтић је најавио повратак 13 породица са укупно 63 члана. То исто потврдио касније и на званичном сајту „институције" коју представља.

На терену ситуација сасвим другачија – у Љубожду се вратило 13 повратника, 11 мушкараца и две жене! Не 13 породица!

Допративши их ради маркетинга он је додао ће то „министарство" свакодневно бити ту али сама чињеница да тако безобзирно манипулише бројем српских повратника, довољно говори.

Једино је важно повратак приказати као што масовнији, најавити што чвршћу подршку а онда повратнике оставити на ледини или, као у овом случају, све њих у једну кућу. Срби се враћају упорношћу али остављени на цедилу, без икакве заштите, убрзо одлазе у највећој тишини тако да их нико не види.

Јевтић је и августа 2015. изјавио да ће се на КиМ до краја те године, вратити 700 повратника. У Љубожди није пропустио прилику да се „слика" и направи више фотографија себе него што је повратника стигло док са оних фамозних 700 нема ни једне али су сви утицајни медији пренели ту његову изјаву. А како је једном приликом потврдио новинару Гласа Америке, од укупног броја повратника одржив повратак забележен је у 1% случајева!

Албанци су и у Љубожди организовали протесте против „Срба криминалаца" чији је злочин повратак на своја имања. Њиховог представника, Жарка Зарића, оптужују да је као полицијски представник одговоран за страдање Албанаца током рата на Косову док протест обезбеђују косовски полицајци, вероватно већина њих пресвучени припадници терористичке УЧК, док међу демонстрантима шетају најострашћенији, баш они који су рушили и палили куће, уништавали гробља и цркве, пљачкали и узурпирали имовину…

На више места у Љубожди излепљени плакати којима се позива на протест против повратка „Срба криминалаца". Преносећи вест о Љубожди, РТС је емитовао видео прилог у коме Зарић, сам али и у друштву видно забринутих Срба искрено говори о свом повратку.

„Није лако, али ми морамо да се боримо да мало превазиђемо страх, мало да се прилагодимо месту и навикнемо на порушене темље". РТС јавља како су повратници наишли на „отпор" Албанаца „међутим, кажу да их протест није узнемирио" иако то нико од повратника не каже, напротив.

На крају прилога новинар обилази повратнике у суседној општини Клина који кажу да су се вратили пре неколико година, да је таквих протеста било али да су опстали јер временом Албанци престану да се буне.

Међутим, ни РТС нити било други нас не обавештава да су годишњи напади у Клини много већи од броја дана у години а да је већина њих етнички мотивисана и уперена баш против српских повратника. О спаљеним имањима, о вучјацима са којима нападају српску децу, о непостојању слободе кретања и рада – ни говора не само на јавном сервису Србије већ ни у једном српском медију. Од краја марта када су се вратили до половине априла – нико их није обишао. Какве су њихове ноћи, какви су дани?

О Васкрсу их је на својој маркетиншкој турнеји опет обишао Јевтић. Та посета је показала сву природу односа према Србима, за оне који то желе да виде. Иако се ради о повратку интерно расељених лица, дакле држављана Србије на део територије те исте државе, они су препуштени наводној бризи сепаратистичких „институција".

Ноћ пре посете доживели су напад, срећом не оружани. На њихове куће бачене су петарде и били су псовани на албанском језику. Иако су ТВ и друге новинарске екипе пратиле Јевтића у том селу нисмо могли да чујемо ни видимо житеље „који нису превише забринути" већ нас о нападу извештава сам Јевтић додајући да су то учиниле „непознате" особе, ни помена о Албанцима.

Очигледно да повратак опструирају сви укључујући и српске власти као најпоузданије у таквом процесу.

Током Васкрса нападнута је и црква Св. Петра и Павла у Талиновцу. Узурпирана Епархија рашко-призренска обавестила је УНМИК.

Ово је занимљиво јер ова мисија је ЕУЛЕКС-у  препустила сва овлашћења а броји тако мало чланова да готово сви могу да стану у једно возило па је нејасно са којим циљем је њима пријављено и шта они уопште могу? А шта је са светињама преосталим у местима где више нема Срба нити могу да их обилазе, каква се тек тамо скрнављења дешавају језиво је и помишљати.

Но, највећу пажњу привукли су управо напади у Косовској Митровици, јединој градској средини из које Срби нису протерани након окупације 1999. године.

Сасвим је јасно и евидентно да је насиље поспешио Бриселски споразум / на основу кога су спроведени квази-избори на КиМ, уклоњене барикаде према шиптарским насељима, током којих није било ни једног напада на Србе у самом граду, српска полиција интегрисана у „косовску", угашене српске институције, а тек нарочито са уклањањем потпорног зида, одустајања од каскада…

Појава „споразумног" насиља над Србима, као што видимо, није ни мало нова у историји овог поднебља. Једино ново што данас имамо јесте чињеница да им у томе помажу српска власт, институције и појединци легализујући тако до сада почињене злочине над Србима.

Све се то дешава уз пристанак и оперативну подршку на терену представника власти из Београда и њихових послушника међу Србима са КиМ, српских медија који су извештавање заменили улогама портпарола за новац који добијају кроз разне пројекте. Међутим, напади су тако учестали да више ни режимски медији не могу да их прећуте па закључују како се њихов број повећао од почетка радова на „ревитализацији моста".

Не баш мали удео у свему имају и бивши припадници МУП-а, данас тзв., „косовски полицaјци" који нереаговањем у страху од губитка дуплих плата и понекад мртвом моћи за иживљавање над преосталим Србима, све то прећутно дозвољавају или пак и сами у томе учествују.

Као када је „КПС" полицајац, Србин, лета 2013. на главном мосту физички малтретирао 13-годишњег Дејана Милића због камења наслаганог у облику крста, псовао мајку и претио му смрћу што неће да га уклони.

Или када су фебруара 2015. Молотовљевим коктелима нападнута српска деца а КПС полицајци Срби који су се нашли у близини издирали се на њих и претили им одвраћајући их од пријављивања.

Полицајци су окренули главу од наоружане групе албанских дечака који су са исуканим ножевима и пиштољем прошли поред њих, опет сви Срби, у сред бела дана иако је један од њих месец дана пре тога избо српског дечака наневши му повреде опасне по живот. Неколико полицајаца је тада суспендовано јер нису реаговали већ су дозволили нападачу да побегне а повређени дечак је морао да крвав падне на њихов патролни аутомобил како би му пружили помоћ и одвезли га у болницу…

Како се онда чудити када Албанац у КПС униформи ишамара Србина у Гњилану а на питање „зашто ме бијеш" одговори широким осмехом, а опет Србин, командир станице, одбије да прими тужбу против њега?

Треба свакако рећи да ни јужно од Ибра није вршено насиље над Србима овако нескривено као сада, до Бриселског споразума! Од тада напади, покушаји отмице, бацање бомби, батинања, наношење повреда импровизаним буздованима и другим хладним оружјем. Такви се напади називају „сукобима две групе", „инцидентима", „групом екстремиста".

Једино нећете моћи да чујете да на Косову и Метохији насиље врше Албанци над Србима. Не тако експлицитно наведено, то се на сваки начин ублажава. Најчешће не узимањем изјавама од жртава иако већина њих услед задобијених повреда буде стационирана у болници у Косвској Митровици где је смештена и већина медија на српском језику.

Управо зарад њихових интереса и напади се напади на Србе класификују као „спорадични" случајеви. Зато је напад на Србина Б.Ж. код тржног центра ЕТЦ који је задобио посекотину главе, додуше у јужном делу града али близу моста, потпуно заборављен. Да није било серије напада на Србе о Васкрсу, нико се реалним проблемима не би бавио ни овако површно како сада раде.

Последња серија напада почела је тучом код споменика Светом Кнезу Лазару са групом Албанаца која је дошла да се ту победоносно фотографише. То, према тврдњама полицајаца који их легитимишу, раде све масовније а има их и из других градова са КиМ, Србице, Гњилана

Ови се нису најбоље провели, бар не како су планирали. Ваљда из незадовољства поражених Албанаца током ноћи су поломљена стакла на неколико паркираних аутомобила у српском делу града.

У току наредног дана, један млади Албанац је напаствовао млађу српску девојку која га је ударила а прискочио је и њен дечко. Нападач је побегао али Срби верују да је из освете истог дана предвече нападнут Бојан Стаматовић. Нападачи су узвикивали „Алаху екбер" и опет је један био наоружан пиштољем а други бејзбол палицама.

Још тежи и озбиљнији напад догодио се на стан, односно контејнер у коме је са супругом живео, Б.К. (41). О њему ће сви рећи да је добар човек и нема никакве сумње да је било кога изазвао, провоцирао или пружио било какав повод за то.

У стан им је упала група Албанаца наоружана ножевима, претила, посекла га и пар оставила у несвести. Медији су претежно преносили изјаву Жељка Бојића о томе шта „косовска полиција" мисли, сматра и какве ће мере предузети…

Зашто би некоме било важно да помене да се иза ограде, недалеко од контејнера где се одиграо напад, налази стационирана патрола „косовске полиције". Иначе је непомична а то пре свега јер им је већ извесно време патролно возило на овом критичном месту – неисправно.

Зимус су полицајци провели у приватном возилу, паркираном поред, у коме су се грејали кварцном пећи укљученој у утичницу једне од пијачних барака уз обавезно задужење једног од њих да не сме да се успава како се не би запалили!

Нападнути пар се сутрадан, незаштићен, иселио и из контејнера од свега 4 квадрата иначе лоцираног на пијаци а који је заправо предвиђен да буде локал, обичан киоск. Њега није посетио нико осим екипе ТВ Мост из Звечана која јавно промовише стварање албанске државе на КиМ, њихове војске и полиције, а коју финансира Влада Србије и под потпуном је уређивачком контролом Канцеларије за Косово и Метохију. Свој програм емитује локално а прилоге овакве врсте не преузима РТС.

„Проблем" медија на српском се састоји у само једном – буџет на коме се налазе. На Косову и Метохији они су подељени у две групе – оне које финансира Влада Србије или оне које финансирају ментори албанских сепаратиста, стране Владе најчешће британска, америчка или ЕУ.

И једни и други спонзори имају за циљ да стање прикажу подношљивим или чак „видно побољшаним". Понекад ћете чути у локалним медијима да се нападају представници српских власти што ствара слику „слободних медија", врло ретко се нападају представници сепаратиста иако многи међу њима дојучерашњи терористи, некажњени зликовци и убице који иданас позивају на злочине против Срба али никада, баш никада ни код кога од медија на српском нећете наићи на критику америчких или европских!

Чак ни недавно када је на мосту у Косовској Митровици Федрика Могерини каснила читавих сат времена на велико незадовољство новинара који су чекали а онда се појавила, прочитала припремљено саопштење и без могућности да било ко постави питање, окренула се и отишла. И тада је њена изјава пренесена са дубоким поштовањем и великом пажњом!

Док ово пишем пристижу информације о новим нападима, спаљеним аутомобилима у власништву Срба, напада на куће и имовину. Проверене или тек треба проверити, готово увек се испостави да је вест тачна али се она првобитна разликује. Но, много је случајева који не бивају никоме пријављени.

Последњих дана најмање један се догодио и то у улици Лоле Рибара. Нападнути Срби су побегли и задовољни су тиме. Нису пријавили никоме јер ни у ранијим нападима то није дало никаве резултате. „…Нама сада само Бог може да помогне, само Бог и нико више!" каже један од њих који и не жели да говори о нападу. По његовом мишљену, то више апсолутно нема сврхе.

Не увек али понекад ће „косовска полиција" примити тужбу и „проследити је даље" где се све завршава. Приватно, полицајци ће тужно констатовати „њихово је време"…

Али то време на северу КиМ где Албанци не живе, није било „њихово" док Стефановић, Дачић, Вучић и Николић нису одлучили да угасе државу Србију на КиМ а међу овдашњим Србима који су пристали да издају зарад дуплих или пак и обичних плата, нашли за то своје сараднике.

Сваки потез који данас повуку Александар Спирић, председник привременог органа Косовске Митровице при Влади Србије или Горан Ракић, албански градоначелник српске половине града а по систему сепаратиста, јесу по налогу из врха српске Владе у сврху маркетинга. Зато је повучен „стратешки потез" обустава радова на шеталишту. А, док „обустава траје" никога не изненађује присуство радника који настављају да уређују улицу. Додуше, без тешких машина и механизације. Неко ту ипак наставља свој посао по старом…

„Благодарећи чињеници , што је Краљевина Србија у дане обележавања петстогодишњице од Косовске битке 1889. године, одлучила да у европском делу Турске установи неколико својих представништава, међу којима и Конзулат у Приштини 1889. године , ми знамо шта се тамо дешавало Србима.

Да она тада није то учинила , ми би само у глобалу знали о патњама косовских Срба. Овако пак , од српских конзула , који су радили у Приштини , остали су нам конкретни извештаји , белешке и путописи о догађајима на Косову и у Метохији за временски интервал од 24 године , односно од 1889. до 1913, када је Конзулат престао с радом" подсећа Драгиша И. Кецојевић у свом раду „Косово и Метохија: терор над Србима".

Међутим, равно 100 година касније, представници српске власти парафирају нови споразум којим ионако окупирана територија уз сагласност сада и српске стране, пристаје на сопствени губитак и озакоњује га.

Према доступним подацима у време од првог српско – турскога рата 1876. до 1912. године иселило се у Србију преко 400.000 „Старосрбијанаца ". Након Другог светског рата забрањен је повратак прогнанима а током деценија постепено су присиљавани на одлазак већ опробаним средствима принуде – силовања, пребијања, отимачине и убиства.

Од 1999. па све до данас исељено је најмање 300.000 Срба о којима се нигде не говори на прави начин. Данас Срби продају своја имања и одлазе са Косова и Метохије приближно истим темпом као и после 1999. године о чему у јавности нема ни помена. Једино се може чути како су „напорима српског преговарачког тима" у Бриселу извојеване нове победе. Од оних мањих па све до оних величанствених од 5:0.

 

      А 1. Да ли нам се понавља XIX век?

У свом путопису по Косову 1897. године српски конзул Тодор Станковић записао је: "…Отимање девојака, силовање жена, мајки у присуству мужа и деце, силовање српске деце – мушке и женске, одвођење српских девојака у шиптарске хареме, бесконачно кулучење и бесплатан рад Срба за Шиптаре, затварање и мучење невиних људи, батинање, убијање, расељавање, отимање имовине, прогонство у Малу Азију; све ове појаве пратиле су голоруке косовске Србе, остављене на милост и немилост шиптарима и Турцима…

Овде нећу моћи да изнесем ни стоти део онога што је почињено у најскоријем времену…После Берлинског конгреса и присаједињења јужних српских делова матици Србији настали су још тежи дани за Србе на Косову и у Метохији.

Уз благослов Турака шиптарски терор се наставио али у још жешћем облику, с циљем да се Срби истребе с тога подручја и да остану само Арнаути, и Турци у градовима. Шиптари су свакодневно вршили насиља над Србима по селима и у градовима. Турци су их у томе помагали . Истребљење Срба с Косова био је тајни и крајњи циљ и договор и једних и других…"

 

©Гето Србија

материјал: Лист против мафије

POGUBNO NERAZUMEVANJE: DA LI I KOLIKO JE OTADŽBINA RAZOČARALA SRPSKU DIJASPORU I OSTAVILA JE BEZ PODRŠKE!?!

 

Mada Srbija kao multietnička zajednica, u kojoj ravnopravno sa većinskim narodom žive Mađari, Rumuni, Hrvati, Bošnjaci (muslimani), Albanci, Romi, Bugari, Crnogorci i drugi, već decenijama čini sve da oni i zaista budu deo jednog širokog zajedništva, Srbi ne mogu da se pohvale da su i njihova prava na isti način zaštićena u okolnim državama u regionu.

Naprotiv, uskraćeno im je mnogo toga, a negde su im ugrožena i osnovna ljudska prava. Tako, na primer, u Albaniji je administrativno "izbrisano" čak 100 hiljada Srba, u Sloveniji čine 2 odsto stanovništva a nemaju status nacionalne manjine, a u Crnoj Gori ne mogu biti ono što jesu: konstitutivni narod. U Makedoniji su ih popisivačkim manipulacijama brojčano znatno smanjili, a na Kosovu i Metohiji, Srbi su na svojoj ustavnoj i istorijskoj teritoriji postali "dijaspora".

 

               Nikola Vlahović

NASI ZEMLJACI

 

Nadležne državne institucije u Srbiji nikada nisu utvrdile približan broj svojih građana koji žive u takozvanoj dijaspori.

Podaci kojima operišu razna udruženje Srba u svetu, govore da se ta brojka kreće između 4, 5 do 5,5 miliona ljudi. Ukoliko je to tačno, onda je tačna i prognoza grupe stručnjaka za migracione tokove iz Čikaga, koja govori da bi Srbija uskoro mogla postati svetski fenomen, jer bi veći deo njenog stanovništva živeo u inostranstvu!

Po svemu sudeći, u Srbiji će uskoro ostati onaj manji deo, sastavljen od najjeftinije radne snage sa minimumom obrazovanja, penzionera, političkih plemena zaposlenih u državnoj službi, ali i kriminalaca i propaliteta svih kalibara

Samo na prostoru Balkana, u okolnim zemljama, Srba ima oko dva miliona, a režim Aleksandra Vučića se trudi svom snagom da tu činjenicu ne pominje u svojim "milosrdnim misijama", da mu neko slučajno ne bi zamerio da vodi "patriotsku politiku", kojom je ratnih devedesetih terorisao sve oko sebe.

U jednom od svojih skorašnjih napada mržnje prema Srbima (na Trećoj međuvladinoj konferenciji Evropske unije i Srbije), preobraćeni Aleksandar Vučić se u "neformalnom" delu opet ružno našalio sa sopstvenim narodom pa je rekao: "…Srbi se uvek pitaju ima li života na Marsu!". Istina, kakav im je život u njegovom režimu, ne bi bilo čudo da na Marsu ima više života nego u Srbiji.

Srbe koji su nakon raspada Jugoslavije ostali da žive u novostvorenim državama, dakle, van granica Srbije, Vučićev režim tretira kao robu kojoj je istekao rok: daje ih po bagatelnoj ceni ili ih velikodušno poklanja šovinističkim koalicijama u regionu, koje ih sistematski, godinama, brutalno asimiluju ili proteruju.

Ne postoji država na evropskom kontinentu, a verovatni ni u svetu, koja se na ovaj način odriče svoga naroda i koja ga na ovaj način ponižava. Dana 31. maja ove godine, član Predsedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, Mladen Ivanić, službeno je obavestio Vladu Srbije i njenog premijera da se Srbi u BiH osećaju usamljeni i da strahuje od nastavka preglasavanja u organima BiH, koje je počelo odlukom o popisu, kao i od ugrožavanja nacionalnih interesa Srba u BiH.

Federacija BiH je etnički očišćena od Srba, a Sarajevo (gde je pre rata živelo 150 hiljada Srba) u tome je najdrastičniji primer. U mnogim sarajevskim naseljima, čak i nakon nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, provedeno potpuno etničko čišćenje.

Tako, na primer, samo u jednom naselju (kod Ilidže), koje je pre rata bilo gotovo sto odsto srpsko, danas nema nijednog Srbina. U većini sarajevskih škola nema nijednog srpskog đaka, a Srbi su svedeni na minimalan procenat i u administraciji FBiH!

U institucijama FBiH zaposlen je minimalan broj Srba, jer se se u praksi ne poštuje ustavna odredba o proporcionalnoj zastupljenosti. Prema zvaničnim podacima institucija BiH, od ukupnog broja državnih službenika u FBiH, 66,54 odsto čine Bošnjaci, 26,19 odsto Hrvati, a svega 4,26 odsto Srbi.

Ali, umesto prave, oštre, državničke reakcije, koja bi upozorila predsednika predsedništva BiH, Bakira Izetbegovića, na posledice ovakvog stanja (uz pozivanje na okolnost da je Srbija garant Dejtonskog mirovnog sporazuma), Vučić se samo zahvalio Ivaniću na informacijama i lakonski konstatovao da „…Srbija želi dobre i najbliže odnose sa Bosnom i Hercegovinom…". Tačnije, da ga pitanje diskreditacije bosansko-hercegovačkih Srba uopšte ne zanima!

Nepunih tri nedelje nakon Ivanićevog očajničkog apela da Srbija nešto učini, dakle, 19. juna ove godine, uoči potpisivanja nekakve besmislene Deklaracije o unapređenju odnosa i rešavanju otvorenih pitanja sa Hrvatskom, Vučić je opčinjen lažnom predstavom o sopstvenoj važnosti, citirao samog sebe(!), pa je rekao: "…Što ja kažem, da češće Hrvati uđu u srpske cipele, a Srbi u hrvatske, čini mi se da bismo se bolje razumeli…"

Srbija i Hrvatska imaju nerešene probleme granične linije, sukcesije, pitanja privrednih društava, pitanje dugova, prava manjina i nestalih…Ali, Vučić bi najradije da se o tome uopšte ne govori. Posebno ne o povratku prognanih Srba iz Hrvatske u svoja rodna mesta, tamo gde su njihovi preci živeli vekovima.

Nije to pomenuo, jer bi se onda otvorilo pitanje njihove privatne imovine, koja se procenjuje na oko 30 milijardi evra (o čemu vrlo precizne podatke ima Dokumentacioni centar "Veritas"  koji vodi bivši sudija iz Zadra, Savo Štrbac).

Umesto svega toga, Vučić je Srbima iz Hrvatske zabio nož u leđa i prihvatio "kompromisno rešenje" u Briselu (18. jula ove godine), kojim je moguće na zahtev Evropske unije, da Srbiji bude oduzeto pravo da sudi hrvatskim ratnim zločincima (nezvanično, sve to u zamenu za otvaranje dva pregovaračka poglavlja sa Evropskom unijom!).

U pokušaju da opere svoju gadnu biografiju iz devedesetih, Vučić je spreman na sve, pa i da Srbima nanovo smesti ulogu kolektivne krivice zbog raspada prethodne države. Hrvatski "dragovoljci" izgleda nisu shvatili da im je Vučić učinio veliku uslugu, pa su tokom popodneva i večeri (19. jula) podigli medijsku galamu na najviši nivo, tražeći od svoje vlade da ispita "mogu li hrvatski branitelji normalno da prelaze granicu sa Srbijom". I odgovor je stigao: mogu naravno, svaki hrvatski "dragovoljac" je draži Vođinom režimu od naivnih Srba koji su devedesetih poverovali i njemu i njegovim tadašnjim vođama i krenuli u bratoubilački rat.

Takve Srbe, Vučić danas proganja ili ih, kao u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a posebno na Kosovu i Metohiji, proglašava za kriminalnu, buntovničku, antievropsku i anticivilizacijsku grupaciju. Optužuje ih, kad god mu zatreba, kao da je u pitanju neka nova zaverenička "Crna ruka", koja mu radi o glavi.

Ali, kao i u svakom monstruoznom scenariju, sve je sasvim suprotno od toga: Vučić radi na tome da preostale kosovsko-metohijske Srbe sasvim preda albanskom režimu u Prištini, da bosansko-hercegovačke Srbe ostavi na milost i nemilost takozvanim "federalnim" vlastima i američkoj okupacionoj administraciji, a da Srbe u Hrvatskoj zauvek izbriše sa spiska prioritetnih političkih pitanja. Istu sudbinu je namenio i Srbima u Albaniji, Makedoniji, Rumuniji i Mađarskoj.

O Srbima u Crnoj Gori, koji imaju sva prava da zahtevaju da budu konstitutivni narod, Vučić govori kao o nacionalnoj manjini! Njemu i njegovim političkim i kriminalnim pokroviteljima iz bratske države, nikako ne odgovara da se neko previše deklariše kao "crnogorski Srbin", da ne bi povredili osetljive evroatlanske uši.

Zato je negde i smišljena ideja o formiranju nekakve, na prvi pogled, nepolitičke grupacije Srba u Crnoj Gori, koji sada traže status nacionalne manjine. Da bi projekat minimiziranja Srba u Crnoj Gori sasvim uspeo, Vučić se u Srbiji bavi promocijom prava crnogorske manjine u Srbiji, čiji broj ni u kom slučaju ne može da se upoređuje sa brojem i značajem Srba u Crnoj Gori.

Cilj je da se "izjednače" obe zajednice kao manjinske. To bi zadovoljilo oba režima, i onaj u Podgorici i ovaj u Beogradu, jer bi tako bili bliže anacionalnoj ideologiji NATO pakta kome ne trebaju nikakvi "istorijski narodi" nego sluge pokorne, bez mozga, dostojanstva, slobode i istorijskog pamćenja.

Repulike Slovenija je još 1992. godine izbrisala iz registra građana čak 25.670 Srba. Deo njih je, zahvaljujući tužbi Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, rešio svoj status i njima je određena i odšteta. Najveći broj njih još nije rešio to pitanje i nije sigurno da će u tome i uspeti.

Srbi su u Republici Sloveniji najbrojnija nacionalna grupacija sa prostora nekadašnje Jugoslavije, ali danas imaju manje prava nego veoma uticajna gej-zajednica u ovoj nekadašnjoj jugoslovenskoj republici!

Mada već godinama pokušavaju da se izbore za status nacionalne manjine kako bi dobili sva ona prava koja im po evropskim pravnim standardima pripadaju, Srbi nemaju po tom pitanju podršku od vlasti iz Srbije. Posebno u zadnjih četiri godine, dok njome vlada autokratski Aleksandar Vučić. Nikada, tokom svog proteklog mandata, Vučić nije postavio pitanje slovenačkom političkom i državnom vođstvu u vezi statusa skoro 40 hiljada Srba (koji u toj državi čine oko 2 odsto ukupnog stanovništva).

A, kao što je poznato, dobijanje statusa nacionalne manjine za Srbe u Sloveniji višestruko bi bilo važno – to bi značilo i garantovano poslaničko mesto za predstavnika te zajednice u parlamentu, učenje srpskog jezika u školama, finansiranje iz budžeta Slovenije, prisustvo u javnom servisu putem emisija na srpskom jeziku

Mada je dobijanje statusa nacionalne manjine utemeljenje u pravnom sistemu Slovenije, zahvaljujući Deklaraciji koju je Slovenija donela pod uticajem međunarodne zajednice, to ne funkcioniše.

Deklaracijom je predviđeno osnivanje posebnog saveta za pitanja novih nacionalnih zajednica. Savet je bio formiran, ali nije bio aktivan. Opet je izostala podrška od državnih institucija iz Srbije.

Vlastodržac u Beogradu pristaje na sve: da sa Slovencima formiramo poslovne klubove, da obostrano otvorimo vrata za turizam, kulturnu razmenu i ako treba i zajednički kosmički program, samo nije spreman da zatraži od Slovenije da ispita mogućnost da Srbima u Sloveniji, konačno daju status nacionalne manjine.

 

       Vučić poručuje Srbima: "Letujte u Albaniji!"

 

Uprkos tome što Srbi u okolnim državama danas nemaju nikakvu zaštitu od svoje matice, veleizdajnička misija Aleksandra Vučića ide dalje, pa je umišljeni Vođa krajem maja meseca ove godine, uoči posete Albaniji, bez imalo razmišljanja dao izjavu u kojoj tvrdi da položaj Srba u Albaniji "može da se poboljša" (kao da je već dobar, samo da ga još malo on i Edi Rama "dizajniraju"!).

Istovremeno, predstavnici Srba u Albaniji su jedva uspeli nekako da se dokopaju prilike da kažu nekim stranim medijima reč-dve o tome kako, ustvari, decenijama već nemaju nikakva prava i kako su izbrisani sa etničke mape ove zemlje!

Ipak, mimo Vučićeve volje, u ambasadu Srbije u Tirani, stigao je tokom njegovog boravka predstavnik skadarskih Srba Simo Hajković, koji je i predsednik pravoslavnog slovenskog Udruženja Sveti Vladimir iz Skadra, koji je rekao je prisutnima doslovno rekao da je "situacija mirna ali neizvesna" te da oni (Srbi u Albaniji) nisu zadovoljni svojim položajem, jer nemaju ni najmanje prava koja bi trebalo da ima jedna manjina, pa je počeo da nabraja: "…Nemamo školu na našem jeziku, nemamo naše novine, ne postoji nijedna televizijska emisija na srpskom, ne poštuje se nijedna međunarodna konvencija o manjinama…".

Zahvaljujući hrabrosti i upornosti jednog čoveka, Vučiću je u Tirani rečeno sve o lošem položaju Srba u ovoj zemlji, ali ta istina nije stigla do njegovih medija u Beogradu. Lično se potrudio da to ne bude bitna tema. Ali, činjenice su jače od njegove demagogije i prećutkivanja stvarnog stanja stvari. Srbi u Albaniji još čekaju zakon o nacionalnim manjinama, dok ih je više od 100.000 "nestalo" iz matičnih knjiga u Tirani, tako što su nazivani drugim imenima i preizmenima.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Srba u Albaniji zvanično ima samo 155, jer su manjine bojkotovale popis, a procenjuje se da Srba, samo u oblasti Skadra i Fijera ima više od 30.000! Status Srba u Albaniji je i dalje ravan statusu progonjenih zveri. Dramatična je njihova borba za očuvanje identiteta, izvornih imena i srpskog jezika.

A, majke Srbije nema da pomogne! Na njenom čelu sve sami veleizdajnici i kriminalizovana, primitivna i neobrazovana banda kojoj je važnije da poljubi skute arapskim šeicima nego da zaštite vlastiti narod u ovoj uvek problematičnoj zemlji koja je i danas sinonim za civilizacijsko dno.

Umesto da zbog svega toga odmah ponudi državnu pomoć Republike Srbije i da zatraži objašnjenje albanske vlade i njenog premijera Rame, Vučić je ponudio Srbima iz Albanije "olakšice" prilikom dobijanja srpskog pasoša! Da ih što lakše i bezbolnije iseli i tako pomogne stvaranju etnički čiste Velike Albanije!

Sprdajući se, očigledno, sa onima koje makar formalno predstavlja, poručio je Srbima iz Srbije: "…Letujte u Albaniji, na albanskom moru!". Ovaj njegov poziv, kao senzacionalnu vest, preneo je sa velikim čuđenjem zagrebački "Večernji list". U Srbiji, nijedan medij ovu njegovu skandaloznu izjavu nije smeo ni da pomene.

Istovremeno, dok Vučić "afirmiše" prijateljstvo sa Albanijom gde "brišu" 100.000 Srba, Srbi sa Kosova i Metohije polako postaju "dijaspora", zahvaljujući Vučićevim veleizdajničim poslovima. Tako je, prema poslednjem popisu stanovništva (2011. godine), broj stanovnika Kosova i Metohije iznosio 1.739. 825, ali bez tri opštine na severu ove srpske pokrajine (Leposavić, Zubin Potok i severna Mitrovica gde Srbi čine 100 odsto stanovništva). Od ukupnog broja popisanih, 92,93 posto čine Albanci, a 1,47 Srbi. Ova brojka "od oka", saopštena je javno i to pred međunarodnim posmatračima.

Nasilničkim metodama, Srbi iz ovih nepopisanih opština, danas su za Vučića njegovi najveći neprijatelji jer ni pod kakvim okolnostima ne žele da postanu deo albanske paradržavne administracije u Prištini. Vučić im se sveti na svakom koraku. Ali, i oni će se na kraju njemu revanširati.

 

       S verom u Boga, za Džumu, Rasima i Mehu

 

Podaci iz popisa stanovništva u Makedoniji iz 2002. godine, govore da Srba ima oko 37.000, ali je veoma perfidnom popisivačkom politikom "nestala" brojka od preko 50. 000 Srba! U međuvremenu je, navode, najmanje 15.000 njih je u očajanju zatražilo državljanstvo Srbije.

Ali se na srpski pasoš čeka unedogled. Vučić i makedonskim Srbima, umesto podrške da ostanu svoji na svome, nudi beskonačno dugo čekanje na srpski pasoš. Uprkos teškim administrativnim preprekama koje njegov režim pravi, u poslednjih četiri godina čak 15.000 zatražilo državljanstvo Srbije.

Ali, ako ne brine o srpskoj manjini u Albaniji i Makedoniji, Vučić sva čini da se muslimanska (bošnjačka) manjina u Srbiji oseća povlaštenom u svakom pogledu.

U decembru mesecu prošle godine, prilikom otvaranja škole i dijagnostičkog centra u Novom Pazaru, poveo je sa sobom i ambasadora Ujedinjenih Arapskih Emirata, Džumu Rašida, a događaju su prisustvovali i ministar trgovine, turizma i telekomunikacija Rasim Ljajić, gradonačelnik Novog Pazara Meho Mahmutović i još nekoliko naprednjačkih glavešina.

Hvaleći do nebesa svoje "arapske prijatelje", Vučić je prećutao da je ovaj događaj bojkotovao predsedavajući Saveta ministara BiH, Denis Zvizdić kome se nije dopalo ime škole ("Sveti Sava"). Nezadovoljan što Novi Pazar i okolina ne liče ne Abu Dabi, Vučić je okupljenima rekao: "…Međutim, moramo još da radimo i da gradimo više, a to ne bismo mogli da nije vas koji ste verovali i u Džumu i u Rasima i u Mehu…"

Samo nedelju dana nakon ovog događaja, tokom svoje "balkanske posete", sa Vučićem se našao sada već bivši predsednik turske vlade, Ahmet Davutoglu, koji je od Vučića zahtevao da se "potpuno angažuje" u zaštiti muslimanske (bošnjačke) manjine u Srbiji, te da u vezi sa tim, "tesno sarađuje" sa federalnom vladom Bosne i Hercegovine, tačnije, Bakirom Izetbegovićem! Od koga to Vučić treba da štiti bošnjačku manjinu, koja deli potpuno ista prava sa Srbima?

Istovremeno, tokom 2015., pa sve do polovine 2016. godine, položaj Srba u Bosni i Hercegovini, postao je najgori od kako je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Stalni pokušaji diskreditacije Republike Srpske, umanjivanje broja "federalnih Srba".

Brišu Srbe iz Rumunije, upisuju Vlahe iz Srbije kao Rumune

Traje i potpuna ignorancija Vučićevog režima prema Srbima u Rumuniji, posebno od kako se dva puta u prošlom mandatu (poslednji put u oktobru prošle godine) sastao sa predsednikom rumunske vlade Viktorom Pontom, kome je rekao da je "pitanje Srba u Rumuniji odavno rešeno".

Istovremeno, Ponta je ohrabrio Vlahe na istoku Srbije da se javno deklarišu kao Rumuni, čemu se jedan deo njih, koji su lojalni Republici Srbiji, usprotivio. Traje pravi rat između dve frakcija Vlaha na istoku Srbije, dok Srbi u Rumuniji postoje tek kao statistički podatak, ili, još gore, kao pogrešan statistički podatak, jer se broj autohtonih rumunskih Srba uvek krio, pa i danas, kad je Rumunija članica Evropske unije, on još uvek nije poznat. Popisivači u Rumuniji rade isto ono što rade i u drugim okolnim državama: umanjuju broj Srba ili ih asimiluju i popisuju kao Rumune.

Pre samo dvadeset godina, Srba u Rumuniji je bilo više od 30.000. Danas ih ima tek negde oko 15.000, sa tendencijom potpunog nestanka. Nemamo dovoljno đaka za naše srpske škole i srpsku gimnaziju „Dositej Obradović" u Temišvaru i moguće je da će jedna od najstarijih gimnazija u ovom delu Evrope, biti ugašena.

 

    A 1. Srbi širom sveta

Žalosna je i istorija Srba u zemljama u najbližem okruženju izvan bivše Jugoslavije. Iako su oni nekada činili većinu u velikom broju naselja u Mađarskoj, čak do Sentandreje, koja se nalazi severno od Budimpešte, njih danas u toj republici ima jedva 10.000, koliko ih živi i u Danskoj. Nekadašnja neformalna srpska prestonica u Mađarskoj, Sentandreja, skoro da više nema Srba, a ono malo njih sačuvano je isključivo u turističke svrhe.

Ne računajući zemlje nekadašnje Jugoslavije, izvan Srbije najviše Srba živi danas u Sjedinjenim Američkim Državama, njih oko milion (najviše u Čikagu i oko njega). Najviše potomaka srpskih iseljenika, međutim, živi u Turskoj: između 6 i 9 miliona današnjih Turaka ima nekog pretka srpskog porekla .

Zvanično, u ovoj zemlji živi oko 15.000 ljudi koji se osećaju i izjašnjavaju kao Srbi. Nijedna srpska vlada do danas nije postavila pitanje, kako ti Srbi u Turskoj žive i koja su im prava uskraćena. Sa druge strane, Turci su u Srbiji (još u vreme socilazima) dobili sve na svom jeziku, od pisma, jezika, medija, do svih drugih pripadajućih prava.

U Ukrajini danas zvanično živi samo oko 1.000 Srba i svi oni su ekonomski migranti iz 20. veka. Poređenja, na malenoj Malti živi oko 2.000 Srba. U 18. veku, u doba carice Katarine Velike u Ukrajini, tada delu ruskog carstva, živelo ih je deset puta više, ali su se brzo stopili sa jezički, verski i kulturološki bliskim Ukrajincima i Rusima.

Od evropskih zemalja izvan prostora bivše SFRJ, najviše Srba živi u Nemačkoj, njih preko 700.000. Srbi su se u nekoliko velikih talasa iseljavali u 20. veku, a krajnje destinacije bile su im, osim pomenute Nemačke, još i Austrija (oko 350.000 srpskih iseljenika i njihovih potomaka), Švajcarska (200.000), Francuska i Švedska (po oko 120.000), Ujedinjeno Kraljevstvo (80.000)…

U državama Zapadne Evrope, u koje su se Srbi, uglavnom, iselili tek u 20. veku i najviše iz ekonomskih razloga, domaćini su obezbedili o svom trošku obrazovanje dece iseljenika o maternjem jeziku, književnosti i istoriji. To je za većinu Srba u najbližem okruženju, u zemljama u kojima već vekovima borave, nedostižan san.

 

©Geto Srbija

materijal: list protiv mafije

GAŠENJE SRBIJE: KRUPNIM KORACIMA KA PRETVARANJU SRBIJE U MALU SIROTU KOLONIJU U EVROPI…!??

 

Poslednji čin Vučićeve vladavine, privremeno je produžen. Vreme do krajnjeg roka za formiranje vlade, šizoidni mandatar koristi kako bi svakodnevnim televizijskim prenosima njegovih cirkusa, pridobio još neku zabludelu ovcu.

Ali, kao i svaki neuki čobanin, i on je zaseo u letnju hladovinu i čeka šta mu je sudbina namenila. Poverioci mu spremaju omču, a Evropska unija i SAD su ga izolovali. Rusima nije potreban, a Arapi ga zaobilaze.

Ostaje mu samo još rasprodaja poslednjih velikih državnih preduzeća i brisanje Kosova i Metohije iz Ustava. Posle toga, doći će strani protektori i ukinuti ga kao da nikada nije ni postojao. Pre toga Srbija će biti zgažena, i neće nas biti, ako ga sami ne oteramo.

 

                 Nikola Vlahović

SRBIJA U OCIMA ZAPADA

 

Srpski diktator, mandatar za sastav nove vlade, pokušava da kupi vreme, pripremajući građane Srbije za nesreću koju planira da im nanese. Istovremeno, Vučić uz pomoć opljačkanog novca i vrhova policije kupuje srpsku opoziciju i uklanja mogućnost parlamentarne blokade njegovih zlodela.

Sa pozicije neprikosnovenog Vođe, tokom prethodnog mandata, dao je velika obećanja zapadnim silama. Došao je trenutak kad Zapad od njega očekuju brzu realizaciju tih obećanja. Od njega se zahteva da u najkraćem roku i što efikasnije potpuno slomi ostatke srpskog privrednog potencijala, da proda Elektroprivredu Srbije (EPS)  , Telekom,  Železnice Srbije, Aerodrom Beograd, termoelektrane, hidroelektrane, najkvalitetnije poljoprivredno zemljište, pa čak i izvore pijaće vode, šume, rude i sve do poslednjeg državnog resursa.

Cilj je da tako osakaćena Srbija nestane kao državni i politički faktor na ovom delu Balkana, a da ono što eventualno ostane od nje, bude mala i sirota kolonija, zgodna za obuku diplomatskog ološa, za transfer prljavog novca i još prljavijih tehnologija, za odlaganje nuklearnog otpada, izvoz najgoreg prehrambenog otpada, eksperimentalnih lekova ali i kao prostor za lagerovanje islamskih imigranata i lažnih azilanata…

To je ono što Vučić sprema Srbiji, a na čemu insistiraju njegovi zapadni inspiratori.

Početkom ovog meseca, upitan da komentariše oštru kritiku na račun EPS-a, koju je uputio predstavnik Svetske banke, Toni Verhijen (koji je rako da je EPS "bez hitnih rezova tempirana bomba"), Vučić je hladnokrvno kazao: "Više verujem Svetskoj banci nego EPS-u"!

Dakle, da ne veruje ljudima koje je on lično postavio na čelo ove najveće, najprofitabilnije i najvažnije državne kompanije ! Ne veruje čak ni slugi pokornom, vlasniku pečenjare iz Obrenovca, Miloradu Grčiću, koga je on lično "izvadio iz ćumura" (sa mesta direktora Kolubare) i "prikopčao na struju" (doveo na mesto direktora EPS-a).

Nikome Vučić ne veruje, osim svom banditskom instiktu koji ga vodi u veleizdajničke akcije. Da je to i zaista tako, potvrđuje i njegovo "Psimo o namerama" koje je početkom prošle godine poslao direktorki Svetske banke, Kristini Lagard, u kome je odgovorio na njen nalog (a uz saglasnost i razumevanje MMF), da Vlada Srbije podeli JP "Železnice Srbije" na četiri preduzeća i otpusti čak 11 hiljada radnika. U "Pismu o namerama", on precizira da će "Železnice Srbije" biti likvidirane i u kom roku. U međuvremeno, najveći deo tog posla je već obavljen.

Kupujući vreme i odlažući formiranje nove vlade, diktator se bahato našalio sa građanima, pa je 5. jula ove godine, njegov dnevni bilten "Politika" objavio informaciju da će dva javna preduzeća (Telekom Srbija i Infostan), otpisati stara dugovanja za više od 600 hiljada građana. Već sutradan, takođe u "Politici", vest je brutalno demantovana!

Nepunih 24 sata nakon ove (dez)informacije, na sva zvona je objavljeno kako država oprašta čak milijardu evra starog (i novog) duga za Rudarsko-topioničarski basen Bor (RTB), a omiljeni Vučićev džeparoš, direktor ovog giganta, bahati i debelo kriminalizovani Blagoje Spaskovski, odmah je dao izjavu, gde između ostalog kaže: "…Odlično! Sad će nam porasti kreditni rejting, moći ćemo da dobijamo jeftine kredite!". Dakle, juriš u novu milijardu zaduživanja i pljačke državnog budžeta! Diktator je odmah stao iza svoga džeparoša, pa je naglasio da oproštena milijarda evra "neće pasti ne teret građana"! A, na čiji će onda?

Sedam miliona mučenika koje ovaj manijak drži u zastrašujućem socijalnom, mentalnom, informativnom i ekonomskom ropstvu, već je od svoje sirotinje platilo dug za RTB Bor, a novi mu se već sprema.

Na grbaču naroda, za četiri godine Vučićevog divljanja, sručio se i takozvani javni dug "težak" 24 milijarde evra, a spoljni čak oko 30 milijardi evra, dakle, uveliko preko 80 odsto bruto društvenog proizvoda! Ali, diktator tvrdi nešto sasvim drugo, da nam bruto društveni proizvod raste, jer u njega računa i novac od skupih kredita koje sumanuto uzima!

Ovaj poludeli čovek koji sasvim sigurno Srbiju vodi u propast, formirao je tako ogroman "riziko-fond" sa kojim on lično upravlja. Ako "obrne" nešto od tih kredita, sve će to otići u njegove ruke i u ruke njegovog političko-kriminalnog klana, a građani će da plaćaju i glavnicu i kamatu. Ako izgubi, opet će da plate građani!

Kao i svaki krvavi diktator, i ovaj se bavi samo intrigama, političkim i fizičkim likvidacijama svojih protivnika, klevetanjem i amenstiranjem, sve po potrebi vremena i prilika. Svome sadašnjem najljućem političkom protivniku i bivšem ministru Saši Raduloviću, kad je ulazio u njegovu vladu, kao rimski papa oprostio je "grehove", rekavši: "…Znam da su to sve Dinkićeve izmišljotine koje lansira preko ‘Kurira’ ". Nepunih godinu i po kasnije, prilikom takozvanih konsultacija sa novim šefovima poslaničkih grupa, vikao je na Radulovića, izbezumljen: "…Marš napolje lopove, lažove!"

No, najgore se tek sprema. Vučić ima misiju da Srbija i formalno prizna postojanje lažne države Kosovo na svojoj istorijskoj i ustavnoj teritoriji. Da iz Ustava izbriše 15 odsto svoje teritorije! Da prizna da se odriče preko 60 odsto državne, društvene i privatne imovine koja tamo postoji, uključujući i svih prirodnih resursa neprocenjive vrednosti!

Režim Aleksandra Vučića već odavno je u evropskim i američkim medijima priznao da će srpska pokrajina Kosovo i Metohija biti izbrisana iz Ustava Republike Srbije.

Godinu dana nakon što je dao intervju američkom Vol strit džornalu (Wall Street journal), ovaj list podseća na njegove izjave i pita se zašto on i njegov ministar Vulin u Srbiji uporno ponavljaju frazu "Srbija nikada neće priznati nezavisnost Kosova".

Početkom ovog leta, američki Vol strit džornal (Wall Street journal) podsetio je svoje čitaoce na intervju koji je za ovu novinu prošle godine, 8. maja, dao predsednik Vlade Srbije, Aleksandra Vučić, u kome je najavio da će doći do promene Ustava Srbije i priznanja albanske separatističke paradržavne tvorevine pod imenom Kosovo.

Naime, Wall Street journal podseća da je Vučić najavio kako će pokrenuti inicijativu za brisanje Kosova iz Ustava Srbije, "zarad evropskih integracija", pa se još dodaje da je Vučić prošle godine "pokazivao znakove" da će predložiti izmene Ustava kojima će se izbaciti odredba o Kosovu kao srpskoj pokrajini zarad sticanja članstva u Evropskoj uniji, te da je po svemu sudeći tek sada spreman da sve to i sprovede u delo.

Tako je ovaj list nanovo pokrenuo pitanje u kom trenutku će se Vučić usuditi da krene u izmene preambule Ustava u kojoj piše da je "Kosovo sastavni deo teritorije Srbije", istovremeno citirajući njegovu izjavu: "…Moramo biti iskreni sa našim ljudima" i "Moraćemo da razgovaramo o svemu sa našim partnerima iz EU", "Moraćemo o tome da pričamo sa srpskim narodom"…

Međutim, Vučić kaže da izmena Ustava neće uslediti samo zbog Kosova. Wall Street journal, posebno ističe da je Vučić dao "zadnji rok" za ustavne promene, te da je u pitanju jesen sledeće, 2017. godine, "iako je svestan da to nije popularna tema u Srbiji". List takođe podseća da je Vučić, dolazeći na vlast 2012. godini, biračima obećao da nikada neće priznati nezavisnost Kosova i da radi sve u interesu Srbije i Srba na Kosovu i Metohiji.

Priznavanje Kosova nije formalni uslov za članstvo Srbije u EU, piše Wall Street journal, jer još uvek postoji pet zemalja EU, uključujući Španiju, koje nisu priznale nezavisnost Kosova.

Žalio se Vučić novinarima Wall Street journal.a na Evropsku uniju: "…Imam razočarenja, i lična, i politička kada je reč o Evropskoj uniju…"  zbog čega je komentator ove novine izrazio čuđenje o naporima srpskog premijera oko pridruživanja EU.

Mada mu to niko nije tražio, Vučić se javno kajao u prošlogodišnjem intervjuu koji je dao Wall Street journal.u, a na koji ova novina sada podseća. Naime, Vučić govori o "pogubnosti" međunacionalne mržnje, pa kaže: "…Video sam posledice tog puta. Znam kako takvo stanje svesti može da funkcioniše. Znam kakav sam bio pre 20 godina. Moramo da očuvamo mir. Još jedna greška značila bi da gubimo sve…"

Vučić je nedavno, na RTS-u rekao da "nikada neće izjaviti da priprema brisanje Kosova iz preambule Ustava".

Srpska javnost je već naviknuta da Vučić jedno priča u Srbiji, a drugo u inostranstvu.

I kao što je u jednom jedinom trenutku uspeo da se pretvori iz Radikala i pro-evropskog naprednjaka, tako sa lakoćom, čim pređe granice Srbije, govori sve suprotno onome što govori domaćoj javnosti. Dok u stranim medijima izjavljuje kako će Srbija obrisati Kosovo iz Ustava, u Srbiji tvrdi da to nikada neće učiniti. Ali, to je samo vrh ledenog brega, tek mali simptom velikog zla koje se sa njegovim drugim premijerskim mandatom pojavljuje.

Vučić je već uspeo da skoro sve parlamentarne stranke stavi u svoju službu, ali kad na red dođe pkušaj promene ustava i priznavanje albanske države na Kosovu i Metohiji , sasvim je sigurno da će protiv toga glasati Demokratska stranka Srbije, Srpska radikalna stranka, ali i deo poslanika Srpske napredne stranke koji se sa takvom idejom nikada neće pomiriti. To će otvoriti sukob unutar, na prvi pogled, monolitne vladajuće stranke.

Vučićeve lažne ekonomske reforme, osporavaće poslanici stranke Saše Radulovića i pojedini poslanici Demokratske stranke.

Pitanje je, međutim, da li Vučić uopšte ima kapaciteta da sprovede u delo svoje sumanute ideje. Naime, treba podsetiti i na činjinicu da je u Srbiji prosečna plata 300 evra, a da je stopa nezaposlenosti najveća na evropskom kontinentu. Nijedna institucija sistema ne funkcioniše, a Vođa nema novca kojim bi plaćao lekare, policiju, vojsku i prosvetne radnike, dakle, one neuralgične profesije bez kojih nijedna država ne može da funkcioniše. Istovremeno, apetiti njegove kriminalne družine biće sve veći kao i njihova potreba za pljačkom državnih dobara i budžetskih para.

Sa druge strane, Vučić je, poslujući sa biznismenima iz raznih zemalja, mnogima poremetio planove. Njegova "prijateljska i poslovna bliskost" sa pojedinim arapskim šeicima, širenje njihovih interesa na ovaj deo Balkana preko Vučićevih "otvorenih vrata", Srbija je postala za celu Evropsku uniju "remetilački faktor".

Aleksandar Vučić je dao velika obećanja ruskoj i kineskoj vladi i njihovim kompanijama, potpisao je brojne strateške sporazume u čiju realizaciju je uključen i veliki broj njegovih saradnika, uključujući tu i srpskog predsednika, izigravajući ih, kako bi pred Zapadom mogao reći "…Ako me vi ne podržite, evo, ja imam saveznika!".

Podsećamo, da je Vučić i kod britanske vlade i njene elite stekao imidž ogavnog tipa. Primetno je da njegova lažna obećanja i slatkorečivost koju deli po inostranstvu, nemaju više nikakvog značaja. Srbija je toliko izmučena, razorena, da niko iz inostranstva ne želi da prihvati odgovornost za propast ove balkanske zemlje. To može da odluči sudbinu Aleksandra Vučića.

Konačno, Vučić je svakodnevnim besramnim lažima, stvorio duboku sumnju kod svakog građanina, u ono što govori i što radi. A, novca za održavanje socijalnog mira, više nema. Niti mu ko više veruje, niti kome više treba.

Kad bude obavio ono što se od njega očekuje, kad rasproda što je preostalo od Srbije, strani protektori će ga ukloniti i potom proglasiti glavnim i jedinim krivcem za strašnu ekonomsku, političku i svaku drugu propast u ovoj zemlji.

Na taj način, "personalizacijom" krivice, Zapad će izbrisati svoju odgovornost za zlo koje je ovaj diktator naneo građanima ove zemlje. Ali, iz istorije niko neće izbrisati sećanje na kratku vladavinu i veliko zlo koje je ovaj nesrećni ludak doneo sa sobom u kabinet predsednika vlade…

 

©Geto Srbija

materijal: List protiv mafije

VRŠILAC DUŽNOSTI „ŠEFA MAFIJE“ IGRA ULOGU KOORDINATORA U MINISTARSTVU PRAVDE

20. октобра 2014. 1 коментар

 

Velimir Vidić ima titulu „koordinator za zatvore", koja mu odlično stoji, jer on i jeste za zatvor, ali kao osuđenik. Pod njegovim nadzorom i u njegovoj organizaciji srpski budžet je opljačkan za milione evra, a u svemu mu pomažu članovi njegove porodice koje je lično zaposlio na ključnim mestima. Sve dosadašnje pokušaje da se sprovede istraga o ovim krađama Vidić je zaustavio, jer se na njegovom platnom spisku nalaze i ministar pravde Nikola Selaković i direktor Uprave za izvršenje krivičnih sankcija Milan Stevović.

 

              Igor Milanović

 

U biografiji Velimira Vidića, koordinatora za zatvore u Ministarstvu pravde, piše da je završio Višu trenersku školu, do 1999. godine bio je upravnik Okružnog zatvora u Peći i da je odatle pobegao tokom NATO agresije u centralnu Srbiju, gde ubrzo dospeva na mesto upravnika Okružnog zatvora u Padinskoj Skeli.

Kao upravnik ovog zatvora Vidić je pokazao svoje drugo lice, jer se do tada smatralo da je častan čovek. Puštao je da osuđena lica budu maltretirana, a da zaposleni hranu namenjenu osuđenicima nose u svoje privatne prodavnice i tamo je prodaju. Posle toga 2008. godine Vidić postaje upravnik KPZ Zabela.

Već u junu mesecu 2010. godine, Vidić se, iako u međuvremenu penzionisan, pojavljuje kao specijalni savetnik ministarke pravde Snežane Malović, a kasnije postaje i koordinator u ministarstvu, u to vreme još po ugovoru o delu. Radno mesto "koordinatora" do tada nije postojalo, a izmišljeno je specijalno za Vidića. Tako je pored penzije od stotinak hiljada dinara, on mesečno prihodovao još najmanje 200 hiljada za posao koordinacije i specijalnog savetovanja.

Internim dopisom Ministarstva pravde od 31. decembra 2012. broj 7-00-81/2012-03 potpisanog od strane direktora Uprave za izvršenje krivičnih sankcija (UIKS) Milana Stevovića i upućenog Milanu Mrakoviću iz istog ministarstva, potvrđeno je da dotadašnji penzioner Velimir Vidić primljen u stalni radni odnos u Ministarstvu pravde!

Velimir Vidić nije zaboravio ni članove svoje najuže porodice, pa tako 30. maja 2011. lično potpisuje rešenje broj 112-01-197/1/2011-03 kojim svoju suprugu Mirunu Vidić postavlja na do tada nepostojeće radno mesto u Centralnom zatvoru u Beogradu. Za potrebe zaposlenja Velimir izmišlja i biografiju svoje supruge u kojoj navodi kako je ona, navodno, do tada bila zaposlena u KPZ Istok.

Ovaj zatvor je 1999. izmešten sa Kosova i Metohije, a osuđenici i zaposleni su raspoređeni po ostalim zatvorima u Srbiji. Zaposleni iz KPZ Istoka ne sećaju se da su ikada pre agresije NATO-a i izmeštanja zatvora na poslu videli Mirunu, niti da je ona ikada formalno bila zaposlena u toj ustanovi.

Velimirova i Mirunina ćerka Maja Vidić je završila Fakultet za sport i fizičko vaspitanje u Leposaviću, ali joj to nije smetalo da se odmah posle diplomiranja zaposli u Ministarstvu pravde, i to čak kao savetnik direktora UIKS-a za bezbednost zatvora?! Njen posao je, u stvari, da "pegla" brljotine koje naprave članovi kriminalne grupe koju je oko sebe okupio njen otac. U Ministarstvu pravde je zaposlen i Velimirov sin.

Koliko je Maja Vidić sposobna za funkciju koju obavlja, pokazuje i jedna njena inspekcija KPZ Zabele, gde je pokazujući na velike mašine za pranje posteljine pitala šta je to. Pošto je dobila odgovor iznenađeno je prokomentarisala kako je bila ubeđena da su to agregati ili rashladni uređaji za obližnju kuhinju.

Ovako strateški raspoređeni članovi porodice Vidić lako i brzo dolaze na čelo takozvanog „Kosovskog klana" u Ministarstvu pravde, za koji se smatra da faktički upravlja svim srpskim zatvorima. Klanu pripadaju bivši radnici zatvora na Kosmetu, koji su posle NATO okupacije južne srpske pokrajine prešli na rad u zatvore u Centralnoj Srbiji i Vojvodini.

Vidić je najvažniji kadrovnik u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija, i bez njegovog aminovanja niko ne može da bude zaposlen ili premešten na drugu dužnost. Tako se jedno vreme govorilo da će zapovednik straže u KPZ Zabeli Goran Nenadović biti prebačen u neki od zatvora u unutrašnjosti kako bi bio bliže porodici. Nakon što je Nenadović prešao u SNS i za potrebe ove stranke organizovao paravojne formacije u Braničevskom okrugu, Vidić je odlučio da ga ostavi na radu u najvećem zatvoru na Balkanu.

Nenadović je najvažnija veza između Vidića i stražara u KPZ Zabela koji žele da plate kako bi bili prebačeni u Specijalno odeljenje ovog zatvora u kome borave osuđeni za organizovani kriminal, a gde su plate daleko više nego u ostatku zatvora. Za ove premeštaje zaposleni su dužni da plate i do nekoliko hiljada evra. Deo tih para odlazi Vidiću, a deo zadržavaju Nenadović i saradnici.

Nenadovićev zamenik je Janko Stanišić, koji se ponadao da će postati zapovednik straže i dobiti veći procenat od mita koji plaćaju stražari. Pošto od Nenadovićevog odlaska nije bilo ništa između njega i ambicioznog zamenika je buknuo rat.

Ulje na vatru u ovom sukobu doliva načelnik Istražnog zatvora u Požarevcu Željko Matijević. Istražni zatvor pripada Kazneno popravnom zavodu u Zabeli, a Matijević očekuje da će posle odlaska ili zapovednika Nenadovića ili njegovog zamenika Stanišića on postati novi zamenik zapovednika i tako dobijati procenat od para koje iz Zabele odlaze Vidiću.

Matijević je prethodno radio u vojsci, zatim je bio zapovednik u zatvoru u Smederevu, odakle dolazi u KPZ Zabelu, posle toga prelazi na rad u Ženski zatvor u Požarevcu, vraća se u Zabelu i na kraju u jesen 2012. dolazi u Istražni zatvor.

Sa svih navedenih radnih mesta on je otpuštan ili mu je sugerisano da da otkaz kako ne bi bio krivično gonjen. Uprkos tome, a zahvaljujući svom prijateljstvu sa Vidićem, kojim se otvoreno hvali, Matijević je čak napredovao u službi.

Kao načelnik Istražnog zatvora Matijević svoje potčinjene vređa, psuje i maltretira, otvoreno im preti svojim drugom Vidićem i tera ih da jedni protiv drugih pišu prijave. I od osuđenika traži da izmišljaju prijave protiv zaposlenih koji mu nisu po volji, a zauzvrat im daje povoljniji tretman.

U Srbiji u svakom trenutku ima 10.000 lica lišenih slobode, a za izdtžavanje svake od tih osoba iz budžeta izdvaja po 1.500 dinara dnevno, što iznosi ukupno 15 miliona dinara dnevno, odnosno 450 miliona dinara mesečno.

Osim udela iz ove sume Vidić i njegova klika uzimaju i procenat od velikih građevinskih radova koji se dodeljuju samo odabranim preduzećima. Trik koji se ovde koristi je veoma jednostavan i papirološki je sve pokriveno.

Građevinska firma koja je angažovana za izgradnju ili renoviranje nekog zatvora za radnike uzima osuđenike kojima uprava zatvora kao nagradu daje pojačanu ishranu (dodatnu konzervu paštete ili mesnog nareska) i odobrenje za nagradne posete i pakete od porodice.

Izvođač radova, međutim, Upravi za izvršenje krivičnih sankcija fakturiše kao da su sve vreme radili kvalifikovani radnici koji dobijaju visoke dnevnice. Tako zarađen novac se deli među učesnicima, a deo obavezno mora da dobije i Vidić koji im zauzvrat obezbeđuje zaštitu u samom Ministarstvu pravde.

Vidića uopšte ne interesuje kakvo je stanje u srpskim zatvorima. Njemu je samo bitno da on i njegova porodica zarade dovoljno para i da se o njihovim marifetlucima ne priča.

Posle serije članaka u Tabloidu o stanju u najvećem srpskom zatvoru, Vidić je 8. septembra 2010. posetio KPZ Zabelu i naredio straži da ispita ko od osuđenih lica medijima dostavlja informacije. Sa lanca pušteni i krvožedni Vidićevi jurišnici posle toga su besomučno prebili dvadesetak osuđenika koje su na ispitivanje izvodili i usred noći. Istraga o ovome je stopirana sa vrha Ministarstva pravde.

Na mesto upravnika Specijalnog zatvora za osuđenike sa visokim kaznama u Padinskoj Skeli, Vidić postavlja Milana Pavlovića koji je ranije bio upravnik KPZ Sremska Mitrovica.

Nekoliko meseci je Pavlović bio paralelno i upravnik KPZ-a u Sremskoj Mitrovici i novosagrađenog zatvora u Padinskoj Skeli, nazvanog „Nova Skela". Pošto je došao na udar zaštitnika građana za lica lišena slobode Miloša Jankovića, zbog neljudskih uslova koji su vladali u KPZ Sremska Mitrovica, a bio je pominjan i u nekim aferama podmićivanja zaposlenih od strane osuđenika, Pavlović po Vidićevoj želji napušta ovaj zatvor i od tada je samo upravnik „Nove Skele".

U ovom zatvoru, po izveštajima osuđenika, ali i samih zaposlenih, vladaju neviđeni teror i korupcija. Novac koji rodbina uplaćuje osobama na izdržavanju kazne se ne knjiži i po nekoliko nedelja, a jedini način nabavke osnovnih potrepština je u kantini, koju kao i ostale po zatvorima u Srbiji monopolistički snabdeva „Nelt", a gde su cene po nekoliko puta više od onih u prodavnicama. Uvođenju ovog monopoliste kumovao je lično Vidić koji zauzvrat dobija deo tako zarađenih para.

Osuđenik V.M. (puno ime i prezime poznati redakciji) koji izdržava kaznu u „Novoj Skeli" tokom ovog leta podneo je nadležnom tužilaštvu u Beogradu krivičnu prijavu protiv stražara Nikole Rankovića, Aleksandra Veličkovića i Aleksandra Tasića u kojoj ih optužuje da su ga, dok je štrajkovao glađu zbog nanetih nepravdi, odveli u zatvorsku ambulantu koja nije pod video nadzorom i tu ga, pred prisutnom medicinskom sestrom, krvnički tukli ubeđujući ga da odustane od štrajka.

O postojanju ove krivične prijave obavešten je Pavlović, koji je to predočio Vidiću. Ni jednom od njih dvojice nije odgovaralo da tužilaštvo ispituje šta se dešava iza zidina ovog kazamata, pa je Vidić uz pomoć svojih ljudi u Ministarstvu pravde zaustavio istragu.

Ovo nije prvi put da Vidić zaustavi neku istragu protiv njemu bliskih ljudi, ali i protiv njega samog. Pre nekoliko godina je policijska patrola u toku noći došla u stan pravnice u KPZ Nišu Vesne Petrović sa nalogom za privođenje njenog sina Mlađana. U stanu su policajci zatekli samo Vesnu i Velimira Vidića koji je bio u gaćama.

Patrola je sačinila službenu belešku o ovome, koja je prosleđena i Ministarstvu pravde, ali se tamo niko nije interesovao za ljubavne avanture koordinatora Vidića. Mlađan Petrović je nešto kasnije uhapšen i osuđen zbog ilegalnog posedovanja oružja i droge. Noćni prijatelj njegove majke, Vidić, mu je sredio da ne ode u zatvor, već da kaznu sa nanogicom odsluži u kući.

Vidić se redovno privatno viđao sa Tomislavom Mitićem, zvanim „Deset posto", tadašnjim direktorom „Deligrada", firme koja posluje u sklopu KPZ Niš. Mitić je bio poznat po lažiranju konkursa za javne nabavke i sklapanju za zatvor nepovoljnih, ali za njega samog veoma isplativih ugovora sa privatnicima.

Mitić se sa Vidićem rado sastajao u restoranu "Stara Srbija" u Nišu, koji časni rukovodioci zatvora izbegavaju u širokom luku, jer se za njegovog vlasnika sumnja da je član kriminalne grupe izvesnog Šice, osuđenog od strane Suda za organizovani kriminal na višedecenijsku kaznu zatvora.

O čemu su Vidić i Mitić tajno razgovarali pod budnim okom mafije, teško da će se ikada saznati. Njihovo druženje je prestalo kada je Mitić posle velikog pritiska domaćih i stranih organizacija za borbu protiv korupcije smenjen sa mesta direktora "Deligrada". Vidić je i ovog svog saradnika zaštitio od krivičnog gonjenja, jer bi se u tom postupku otkrilo da je deo proneverenih i pokradenih para završio u džepovima Vidića i njegove ćerke Maje, pod čijom su kontrolom rađeni nadzori poslovanja Mitića i "Deligrada" kada, navodno, nisu nađene nikakve nepravilnosti.

 

©Geto Srbija

materijal: List protiv mafije

%d bloggers like this: