Архива
ISPUNJAVANJE HRVATSKIH ZAHTEVA I NOVO PREKRAJANJE SRPSKO-HRVATSKE GRANICE
Nijedna dosadašnja vlada u Srbiji nije u posleratnim pregovorima sa Hrvatskom dozvoljavala pokretanje pitanja granice na Dunavu. Zvaničan srpski stav je uvek bio da je to pitanje zauvek rešeno. Sve dok na političku scenu nije stupio Aleksandar Vučić sa svojom bolesnom ambicijom da po svaku cenu sve menja i to po mogućnosti na štetu Srbije.
Vučić je dao legitimitet hrvatskim teritorijalnim zahtevima prema Srbiji, izjavom da postoji spor i tamo gde ga, realno, nema. Za Vučića ne postoji čak ni evidentna kršenje ljudskih i manjinskih prava Srba u Hrvatskoj, čiji je procenat u ukupnom stanovništvu sa 12,2 odsto u 1991. godini spao na samo 4,36 odsto po popisu iz 2011. godine. U ime kog okupatora ovaj ludak radi, pitaju se opravdano Srbi iz Srema, Bačke, Baranje, Podunavlja…
Igor Milanović
Predsednik Vlade u tehničkom mandatu i mandatar za sastav nove Vlade Srbije, Aleksandar Vučić, zajedno sa predsednicom Hrvatske Kolindom Grabar Kitarović, potpisao je 20. juna ove 2016. godine „Deklaraciju o unapređenju odnosa i rešavanju otvorenih pitanja".
Političari i pravnici iz Hrvatske odmah su osporili pravo svoje predsednice da potpisuje ovakva dokumenta, posebno bez mandata Sabora ili Vlade. Vučiću u Srbiji niko ništa nije osporio, mada je on imao još manje prava da nešto potpisuje jer je na čelu tehničke vlade.
Istina, Deklaracija ima snagu običnog proglasa, ili kako se to u privredi zove, oblik „pisma o namerama", i nema obavezujući karakter, ali u ovom slučaju može da ima katastrofalan učinak po srpsku stranu.
Naime, u tački 2 pomenute Deklaracije navodi se: "…Dve države nemaju nikakvih teritorijalnih zahteva, a u slučaju da bilateralni pregovori u razumnom vremenu ne uspeju, obe države su spremne da svoj teritorijalni spor iznesu pred međunarodne pravosudne institucije".
Od početka raspada SFR Jugoslavije smatralo se da ne postoji nikakav granični spor između Srbije i Hrvatske. Postojala je želja hrvatske strane da korekcijom postojeće granične linije prisvoji još oko 11 hiljada hektara vojvođanske zemlje.
Želje su jedno, a stvarnost drugo, tako da niko nije poklanjao previše pažnje ovom hrvatskom stavu. Čak ni prethodni predsednik Srbije, Boris Tadić, prilikom nekoliko susreta sa svojim hrvatskim kolegom Ivom Josipovićem, kojom prilikom su potpisivane razne deklaracije o unapređenju međusobnih odnosa, nije išao toliko daleko da prihvati kako postoji bilo kakav pogranični spor.
Hrvatska stremljenja su do potpisivanja poslednje Deklaracije ostajala samo pusti san, da bi im stavljanjem svog potpisa Vučić dao legitimitet priznajući da postoji spor i tamo gde ga, realno, niti ima niti može da bude.
Ako bi se prihvatila hrvatska verzija međusobne granice, na hrvatsku stranu bi prešli delovi putne mreže Srbije (put Morović – Jamena), most preko Dunava kod Bačke Palanke, ali i deo industrijske zone Apatina i bolnice Principovac. Dunav bi na više mesta ulazio u Hrvatsku, pa zatim u Srbiju, pa opet u Hrvatsku…
S obzirom da je jasno da bi novo krojenje srpsko – hrvatske granice predstavljalo kompletni politički i privredni nonsens, nijedna dosadašnja vlada u Beogradu nije u pregovorima sa Zagrebom dozvoljavala pokretanje ovog pitanja. Sve dok na političku scenu nije stupio Aleksandar Vučić sa svojom bolesnom ambicijom da po svaku cenu sve menja i to po mogućnosti na štetu Srbije.
Čak ni Evropska Unija nije u dosadašnjim pristupnim pregovorima sa Srbijom insistirala na ovom pitanju, držeći se Mišljenja broj 3 Badinterove komisije. Zbog toga je potpuno nejasno zbog čega je Vučić uopšte pristao da se pitanje međusobne granice proglasi spornim i da se dogovori čak i mogućnost međunarodne arbitraže.
Ako ćemo da se pozivamo na dokumenta iz 19. veka, onda bi Srbija mogla i trebala da traži celu Baranju koja je bila deo Srpskog Vojvodstva, odnosno današnje Vojvodine. Ponovno pokretanje pitanja međusobnih granica otvara Pandorinu kutiju, a to se na Balkanu do sada uvek krvavo završavalo.
Za razliku od pitanja međusobne granice, koje interesuje Hrvatsku, pitanje položaja manjina, koje plaši Hrvatsku, Deklaracijom nije proglašeno spornim, niti je predviđena bila kakva međunarodna arbitraža.
Za Vučića i Grabar Kitarović ne postoji nikakvo kršenje ljudskih i manjinskih prava Srba u Hrvatskoj, čiji je procenat u ukupnom stanovništvu sa 12,2 odsto u 1991. godini spao na samo 4,36 odsto po popisu iz 2011. godine. Istovremeno je i udeo Hrvata u stanovništvu Srbije opao, ali veoma malo. Po popisu iz 1991. godine Hrvati su činili 1,08 odsto stanovnika Republike Srbije, a 2011. godine 0,81 odsto.
Srbi su u Hrvatskoj pre otcepljenja bili konstitutivni narod, dok su danas samo obična nacionalna manjina. Hrvati su u Srbiji pre raspada SFR Jugoslavije bili po brojnosti jedva primetna nacionalna manjina, što su i danas.
Hrvatski jezik je u Srbiji službeni jezik u sredinama gde to zakon omogućava, dok se u Hrvatskoj javno lome dvojezične table u mestima gde treba da postoje po njihovom zakonu o zastupljenosti jezika nacionalnih manjina. Ne postoji u poslednjih 20 godna ni jedan poznati napad na Hrvate u Srbiji zasnovan na nacionalnoj mržnji, dok se u velikom broju mesta u Hrvatskoj vrši pritisak na preostale Srbe da se isele.
Kada je opština u Hrvatskoj Babina Greda (u kojoj po zadnjem popisu među skoro 5.000 stanovnika žive samo četiri osobe srpske nacionalnosti) dobila svoje registarske tablice, hrvatski mediji su danima upozoravali stanovnike da ne lupaju i pale automobile sa registracijom BG, jer ona ne mora nužno da znači Beograd, već je možda Babina Greda. To je slika i prilika u kakvom statusu žive preostali Srbi u Hrvatskoj.
O svemu ovome na sastanku Vučića i Grabar Kitarović nije bilo reči, niti Deklaracija sadrži predloge konkretnih mera kojima bi se omogućilo Srbima u Hrvatskoj da uživaju ista prava kao i sve nacionalne manjine u civilizovanom svetu.
Sa druge strane, Hrvatska vlada je više puta poslednjih meseci iznosila svoje zahteve Srbiji u kojima je tražila da hrvatska manjina u Srbiji dobije pravo na najmanje jedno singurno mesto u republičkoj i pokrajinskoj skupštini. Dok se Srbi u Hrvatskoj bore da prežive, Hrvati u Srbiji se bore da preko svojih manjinskih stranaka pojačaju prisustvo u srpskoj i vojvođanskoj skupštini.
Arbitražna komisija Mirovne konferencije o Jugoslaviji, poznata još kao Badinterova arbitražna komisija, bila je komisija koju je sastavio Savet ministara Evropske zajednice 27. avgusta 1991. godine da bi Mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji snabdela pravnim savetima.
Robert Badinter je imenovan za predsednika petočlane komisije, koju su činili predsednici ustavnih sudova država u EZ. Arbitražna komisija je izrekla petnaest mišljenja o „velikim pravnim pitanjima" koja su pokrenula sukob u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.
Mišljenja Komisije nisu bila pravno obavezujuća, ali su pomogla Evropskoj zajednici da formuliše jedinstvenu politiku prema SFR Jugoslaviji i zemljama naslednicama.
Primenjujući princip uti possidetis („šta poseduješ, to poseduješ"), komisija je u svom Mišljenju broj 3 zaključila 11. januara 1992. da „granice između Hrvatske i Srbije, Bosne i Hercegovine i Srbije, i eventualnih drugih susednih nezavisnih država ne mogu da se menjaju, osim uz slobodno postignut dogovor" , kao i „osim ako nije drugačije dogovoreno, bivše granice postaju granice zaštićene međunarodnim pravom"
Primenjujući ovo mišljenje Evropska zajednica, a kasnije i Evropska Unija i, konačno, celokupna međunarodna zajednica prihvatile su da granica između Srbije i Hrvatske ide onako kako je to bilo u doba SFR Jugoslavije: sredinom reke Dunav u dužini od 138 kilometara, računajući od mađarske granice, a zatim kopnom u dužini od 114 kilometara. U trenutku kada se borila za međunarodno priznanje, Hrvatska je bez pogovora prihvatila ovakvo stanovište.
U međuvremenu je Republika Hrvatska postala i član NATO saveza i Evropske Unije i sa te pozicije danas smatra da ima mogućnosti da pokrene pitanje koje su svi smatrali rešenim za sva vremena. Hrvatsko stanovište je da i na Dunavu međusobna granica treba da bude povučena onako kako je to učinjeno južnije, na kopnu, gde je Srem podeljen na (istočni) Srem u sastavu AP Vojvodine i Srbije i Zapadni Srem u Hrvatskoj, odnosno da su merodavne katastarske knjige napravljene još u 19 veku, dok su te oblasti bile u sastavu Austro-Ugarske monarhije i nije se postavljalo pitanje njihovih međusobnih granica. Kome će koja oblast da pripadne zavisilo je od toga gde je sedište katastarske opštine na kojoj se one nalaze.
Za proteklih skoro 150 godina, od kako su određene katastarske granice, ove oblasti su stalno bile u istoj državi, sa izuzetkom poslednjih 25 godina, odnosno od kako je Hrvatska proglasila nezavisnost. Za to vreme su infrastrukturni objekti pravljeni na geografski logičnim mestima, jer nije bilo potrebe da se vodi računa o granicama.
©Geto Srbija
materijal: list protiv mafije
VREME UBRZANOG SVOĐENJA RAČUNA U KORIST STRANACA!?
Vrlo uticajni list Vol strit žurnal (Wall Street Journal), objavio je 8. maja prošle godine intervju novinara Lorensa Normana (Lorence Norman) sa Aleksandrom Vučićem. Premijer Srbije tada je poslao jasan signal da bi mogao da predloži promenu Ustava u okviru kojeg bi Kosovo bilo izbrisano kao srpska pokrajina, a takođe se ponudio i da pomogne Kosovu u njegovom pristupu Evropskoj Uniji.
Još vremena kada je postao, tada prvi potpredsednik Vlade Srbije, Vučić se hvalio zadacima koje je dobijao u Vašingtonu, u Londonu (MI 5 i MI 6), u Briselu, od Angele Merkel, od arapskh šeika, od izraelskog ambasadora u Beogradu. Došlo je vreme naplate, a od Vučićevih obećanja nema ništa, osim ogoljene diktature i lopovluka. Zato je doneta odluka da mora otići…
Igor Milanović
Kako je u intervjuu odbacio primedbu da se Ustav menja samo zbog Kosova, Vučić je naglasio: „O svemu moramo da se dogovorimo sa našim partnerima iz EU". Vučić je obećao da će ustavne reforme biti završene do kraja 2017. godine, iako je svestan da ta tema nije naročito popularna među biračima.
Iako priznavanje Kosova nije formalni uslov za pristup EU, novinar Vol strit žurnala, Lorens Norman, ukazuje na to da će London, Berlin i Brisel insistirati na tome pre okončanja pregovora. Jedini problem Vučića, zaključuje Norman, jeste kako da to priznanje objasni svom narodu.
Osim što je obećao da će ne samo iz Ustava izbrisati Kosovo i pomoći mu da postane član EU, Vučić je svojim zapadnim mentorima i svom prijatelju Edi Rami, predsedniku vlade Albanije, obećao da će na svaki način podržati albanske aspiracije na teritorije okolnih država i stvaranje onoga što oni nazivaju "Prirodnom Albanijom" .
U tom kontekstu treba posmatrati ne samo izgradnju za Srbiju preskupog i potpuno nepotrebnog auto-puta Niš – Tirana , već i istovremeno odustajanje od priključenja na autoput Skadar – Dubrovnik, čime se Crna Gora u ekonomskom smislu prepušta Hrvatskoj i Albaniji.
Ruski analitičari smatraju da je u ovom trenutku u Makedoniji na delu još jedna od "obojenih revolucija", čiji krajnji cilj nije dovođenje na vlast pro-zapadnih snaga, već formiranje "elastične" federacije, ako ne i konfederacije između slovenskog i albanskog dela Makedonije. Srbija sve to mirno posmatra iako se pomenuti plan završava okupacijom i podelom Makedonije od strane Bugarske i Albanije.
Aleksandar Vučić se očigledno obavezao pred stranim mentorima i svojim albanskim prijateljima da neće ni na koji način da se meša u dešavanja u Makedoniji i da, posebno, neće ometati komadanje našeg južnog suseda.
Podržavanjem plana "Prirodne Albanije" Vučić ne samo da je izdao srpske nacionalne interese, već je izdao i tradicionalne srpske saveznike, kao što su Grci, čije teritorije Albanci takođe svojataju. Osim toga, paralelno sa priznavanjem Kosova i tolerisanjem komadanja Makedonije, Vučićev režim će u tišini jugoistok Srbije predati albanskim separatistima.
Već sada taj deo suverene srpske teritorije uopšte nije pod kontrolom zvaničnih državnih organa. Čak se i školska nastava sprovodi po planovima i programima dobijenim iz Tirane, a policija Srbije ne sme ni da zađe u neka tamošnja albanska naselja.
Umesto da ponovo uspostavi vlast srpskih institucija na toj teritoriji, Vučić i njegovi ministri čine sve što je u njihovoj mnoći da pomognu ovom delu da se otcepi od Srbije.
Šarengradska Ada na Dunavu je jedna od srpskih teritorija koju svojata Republika Hrvatska. Od kako je Vučić na vlasti, na ovom ostrvu se, u dogovoru sa srpskim zvaničnim organima, povremeno kupaju turisti iz Hrvatske koje čuvaju hrvatski policajci, a tada se nad ostrvom vijori i hrvatska zastava.
Stanovnici okolnih srpskih naselja, kojima je tih dana zabranjen odlazak na Adu, o svemu su obaveštavali republičku vlast, ali je Vučić zabranio intervenciju koja bi povratila srpski suverenitet nad ovim rečnim ostrvom.
Ovom uslugom on plaća štetu koju je hrvatskim nacionalnim interesima po naređenju Zapada naneo u Bosni i Hercegovini, gde nije podržao sasvim legitiman zahtev hrvatske strane da i ona, po ugledu na Republiku Srpsku, dobije sopstveni entitet.
Konačno, Vučić je obećao i slabljenje i konačan nestanak Republike Srpske.
Jedno od Vučićevih obećanja Zapadu jeste i dozvola uvoza genetski modifikovane hrane, koju većina upravo tih zapadnih zemalja zabranjuje na sopstvenoj teritoriji čuvajući na taj način zdravlje sopstvenog stanovništva. Već sada su odobreni eksperimenti sa GMO semenom na teritoriji Srbije, a postepeno se uvodi i dozvola uvoza gotovih proizvoda za maloprodaju.
Srbija postaje veliki eksperimentalni poligon, a Srbi zamorčići. Nikome još do kraja nisu poznati neželjeni efekti korišćenja GMO-a u ishrani stanovništva, a upravo to treba da se sazna posmatranjem nesrećnih Srba kojima se takva hrana prodaje.
Da bi ovdašnje stanovništvo bilo primorano da koristi te proizvode, plodno zemljište će biti bukvalno poklonjeno strancima i oni će tu uzgajati ili zdravu hranu za sopstvene potrebe, ili jeftinu genetski modifikovanu za prodaju izgladnelim Srbima.
Osim eksperimenata sa hranom, Vučić i njegovi saučesnici su se obavezali i na sprovođenje eksperimenata na polju medicinske zaštite. Uvoze se lekovi i preparati za lečenje čije dejstvo još nije do kraja ispitano i daju se ovdašnjem stanovništvu.
Srbija je uvela i obavezu vakcinisanja dece još nedovoljno ispitanim vakcinama Novartisa, čija je primena na Zapadu moguća jedino ako roditelj potpiše izjavu da je upoznat sa svim rizicima i da je na iste spreman. U suprotnom, roditelj može da odbije vakcinaciju svog deteta.
Konačno, Vučić se obavezao da u postupku bezumne privatizacije još u ovoj godini strancima preda i više od 400 izvora pitke vode sa kojima Srbija zvanično raspolaže (nezvanično ih ima deset puta više). Posle njegovog odlaska sa vlasti, ono malo Srba što to doživi, živeće u okupiranoj zemlji, hraniće se otpadom koji na Zapadu ne sme da se daje ni kućnim ljubimcima, koristiće lekove koji će ih pre ubijati, nego lečiti, i biće žedni pored sopstvene vode koja će se izvoziti.
Vučić je obećao Arapima da će im ustupiti Vojvodinu i njeno zemljište za svoju proizvodnju žitarica i hrane. Nemcima je obećao ulazak njihovih firmi, otimanje zemlje, jevtinu radni snagu, smeštaj arapskih migranata u Srbiji.
Zašto se pokrovitelji odriču Vučića?
Mnoga obećanja nije ispunio. Posvetio se svojoj ličnoj vladavini, pljačkanju, stvaranju mafijaške države na Balkanu.
Navučen je na izbore, koji će mu doći glave. Za svaki slučaj Svetska banka je postavila Miroljuba Labusa za ekonomskog suprevizora, koji ima zadatak da proveri dosadašnje trošenje novca iz kreditnih linija. Vučić je u šoku. Svestan je da je otpisan.
U danima koji su pred nama, srpski diktator će početi da pravi kobne greške. Napašće političke stranke, novinare, medije, nevladine organizacije. Evidentno je da se njegovi ministri ne oglašavaju. Svi su spremili kofere, spremni za beg. Shvataju da je šizofreni vođa otpisan. Precrtan. Scenario rušenja je uhodan, funkcionalan je. Vučić je svima dozlogrdio, pa i Rusima, koji su strpljivi u poslovanju sa diktatorima.
Hoće li Vučić pobeći iz zemlje. NE. On će se ubiti, ili će biti uhapšen!
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije