Архива
DELOVANJE FARMAKO-AGENTURE U TESTIRANJU NEPROVERENIH LEKOVA KAO NASTAVAK BOMBARDOVANJA SRBIJE!!!
Najširoj javnosti u Srbiji nije poznato da u Srbiji postoji čitav sistem bioterorističkog terora, uklopljenog u pakao zvanične psihijatrije. Redakcija je dobila opširno pismo od Milana M. Babića, čoveka koji je i sam žrtva ovog zastrašujućeg nasilja. Kako između ostalog kaže, napisao ga je "…pun volje da istinu čuje cela nacija". Babić se poziva i na činjenično stanje koje je lako proveriti na odeljenjima psihijatrije kraljevačke bolnice "Studenica", kod načelnika Negoslava Bradića (pečat br. 24.), načelnice "K" odeljenja Specijalne bolnice "Laza Lazarević", Mirjane Abramović i kod dugogodišnjeg načelnika neuropsihijatrije i direktora senćanske bolnice Milorada Ćurčića i mnogih drugih. Redakcija objavljuje nešto skraćenu verziju njegovog obraćanja javnosti.
Milan M. Babić
Zdravstveni sistem Republike Srbije postao je funkcionalno nedostupan za celu populaciju i na taj način izvrgnut ruglu, takođe izvrnut i moralnoj-koruptivnoj degradaciji. Pored toga, postao je i probni poligon bioterorizma, koji sistematski sprovode farmaceutske multinacionalne kompanije, koje već ionako drže monopol (zapravo, oligopol) prodaje lekova na našem tržištu. Bioterorizam se ogleda u testiranju neproverenih medikamenata na pripadnicima naše zajednice kroz ključne čvorišne tačke zdravstvenih institucija ove države.
Nikome od tih zdravstvenih aparatčika i članova njihovih porodica nije proveravano poreklo imovine, iako se nadoknade farmaceutskih kompanija nosiocima ovakvih testova kreću oko 100.000 evra po jednom medikamentu.
Neke od tih farmaceutskih kuća prisutne su kapitalnim učešćem u istraživačkom, razvojnom i distributivnom sektoru domaćih farmaceutskih kompanija. Neke druge, pak, poput kompanije dr Predraga Moskovljevića – Proton sistem, sa ogromnim obrtom, pronalazi farmaceutske proizvode, učestvuje u njihovoj evaluaciji i registraciji u zemljama Evrope, uvozi ih i aktivno sprovodi medicinski marketing. Danas je kompanija Proton System prisutna u većini zemalja u regionu Balkana i Istočne Evrope.
Ta kompanija daje vrlo šture informacije o svojim aktivnostima, koje joj donose zamašan prijavljeni profit, ali na svom sajtu navodi neproverljivi podatak o postojanju tobožnjih ćerki-firmi širom Evrope (možda su, ipak, u pitanju majke-firme), nevidljivih za oči domaće javnosti. Pored par velikih firmi kupljenih pod velom afera od strane dr Moskovljevića i njegovog brata za višemilionske iznose, postoji i jedna vidljiva ćerka-firma u Srbiji – "Abelafarm", koja prema sajtu APR-a ima nepojmljivo mali broj zaposlenih, a na sopstvenom sajtu firme "Abelafarm" gordo je predstavljen gotovo dvadesetostruko veći stručni tim te kompanije.
Proizvode te firme ne možete pronaći na sajtu, ali zato ne silaze sa maratonskih reklamnih blokova najveće komercijalne medijske kuće u regionu, koja, opet prema podacima APR-a zapošljava nešto manje od 1.000 ljudi, a godišnja dobit je tek oko 140.000 evra.
Možda su baš ovakvi slučajevi razlog zašto APR ne objavljuje top-listu najprofitabilnijih, odnosno firmi sa najmanje profita po glavi zaposlenog – najčešće su u pitanju ogromne veš-mašine za pranje novca.
Vratimo se, na trenutak, Moskovljevićevim firmama. Ne bismo se naročito bavili javnim tajnama plaćenih učešća i provoda na domaćim i svetskim kongresima za farmaceute, psihijatre i lekare drugih struka (čije poreklo imovine ni poslovne početke niko, kao ni braći Moskovljević, od nadležnih službi ne proverava), njihovim ogromnim ekonomsko-propagandnim medijskim prisustvom, kao ni prisustvom reklamnih materijala datih, a i drugih kompanija u gotovo svim državnim medicinskim ustanovama (može li bilo ko da da odgovor kako ti materijali tamo stižu?)
Ovakva farmako-agentura svojstvena je i drugim farmaceutskim kućama, koje imaju sklopljene dogovore sa navedenim aparatčicima iz srednjeg sloja, ali i viših ešalona medicinskih ustanova širom Srbije na, često i legalne (ali nimalo legitimne – niko za to nije glasao), sive, ali i senkovite načine ispitaju dejstvo nepostojećih lekova na našim ljudima.
Takva ispitivanja su, veoma često, sama sebi cilj. U pitanju je zatvoren ciklus degradacije zdravlja pripadnika naše zajednice (koji gotovo nikada ne budu u potpunosti izlečeni, izuzev operativnim putem) i koji prilikom kliničkog lečenja nemaju uvid u sopstvene terapijske pojedinosti u pogledu medikamenata koje uzimaju, dok im se po otpustu za kućno lečenje prepisuju preparati koji su, kao i u slučaju Novartis-ove vakcine protiv H1N1, na veoma sumnjiv način dobili dozvolu Agencije za lekove.
Medikamenti koji se na ovaj način testiraju na našim građanima stižu do distributivnih kuća pod jednim nazivom i deklaracijom, u rinfuzi, gde se prepakuju u drugu ambalažu i dodeljuje im se druga deklaracija, ali se često isporučuju u zdravstvene ustanove i bez deklaracije.
Sa aspekta navedenih pojava, nije teško zaključiti da bombardovanje ove zemlje nikada nije završeno. U mnogima od nas ubijena je svaka ljudskost i želja da se dobrim borimo protiv zla
Mnogi drugi društveno-svesni ljudi bili su sistematski uspavljivani i ubijani u samrtnim ropcima na psihijatrijskim lečenjima ili sa usađenim samoubilačkim idejama pod dejstvom sujetnih psihijatara i njihovih neimenovanih medikamenata.
U tim ustanovama niko ne vodi ni malo računa o stvarnim zdravstvenim problemima koje ti ljudi imaju, ortopedske, respiratorne, dermatološke ili bilo koje druge prirode, osim onih neposredno vezanih za ispitivanje neregistrovnih lekova, za koje lokalni nosioci ispitivanja inkasiraju po 100.000 evra i više.
Malobrojni socijalni radnici najčešće upotrebljavaju monopol svog položaja u koruptivnom smislu, te im, u dogovoru sa nosiocima ovakvih istraživanja nije ni stalo da otklone uzroke, odnosno, reše socijalne probleme pacijenata, što ih čini saučesnicima u bioterorizmu. Ne verujete? Da li je ikada iko od vas čitalaca zaista iskreno porazgovarao sa pacijentima psihijatrijskih ustanova bez ravnodušnosti?
Među sudskim veštacima postoji prećutni dogovor da, u slučaju sudskih procesa protiv psihijatrijski lečenih osoba, nijedan od njih ne osporava, već samo potvrđuje mišljenja lekara sa prvobitnih psihijatrijskih pregleda.
Isto tako, postoji i prećutni dogovor lekara da gotovo nijedan neće svedočiti protiv svojih kolega, što, na sreću, ne važi za pacijente, a ni za osoblje upleteno u ovu bioterorističku mrežu.
Ukoliko se ovome pridoda i bespogovorna poslušnost određenih elemenata redovnog sudskog aparata ovakvim psihijatrijskim moralnim spodobama, naravno, iz različitih interesa (ni njima niko ne proverava poreklo imovine), onda imamo pojavu kaznene psihijatrije, odnosno zloupotrebe psihijatrije u cilju uklanjanja progresivnih društvenih subjekata.
Istorijski, ova pojava je bila česta u Istočnoj Evropi, neretka na Balkanu, ali je prisutna i u današnjoj Zapadnoj Evropi. Svi navedeni slučajevi su "strpani u isti koš", odnosno, zajedničku čorbu, čija je glavna mirođija farmaceutska mafija…
Psihijatrijsko lečenje čoveka dug je i bolan put i, veoma često, bez povratka… u život. Pre deset godina, Simona Racić je otpočela jedan drugi put (pošto je desetak godina pre toga počela psihijatrijsko "lečenje" na odeljenju psihijatrije u bolnici "Studenica" u Kraljevu).
Posle kovertiranih 500 (maraka ili evra), ondašnji načelnik odeljenja Simović je dotičnu Simonu otpustio i ona je, trčeći bosa, u nesvesnom stanju, pod dejstvom jakih psihijatrijskih lekova, pala pod kamion, i završio se njen nesvesni život, odnosno, životarenje. Izgubila je život terapijskom greškom dr Zorice Đeković, u 36. godini, na čijem slučaju se ta doktorka specijalizovala. O ovome svedoči njen brat, i sam psihijatrijski pacijent, policajac Ljubomir Racić.
Takođe, čudno je što slučajevi akutnih pijanstava završe na psihijatriji, a ne na ispiranju na gastroenterologiji? Zašto se takvi slučajevi zadržavaju na psihijatriji po 14 dana i zašto im se, u poznoj hospitalizaciji glukoza i natrijum-hlorid moraju unositi intravenski, a ne oralno, iako su ljudi u stanju i da jedu i piju?
Zašto? Zato što se onda ne troši medicinski materijal, zbog čijih se napumpanih nabavki budžeti zdravstvenih institucija jako brzo tope pa medicinsko osoblje nema čak ni pristojne plate.
O ovim pojavama u psihijatriji može najbolje da posvedoči pacijent Dragan Pavlović iz Žiče, koji je (zajedno sa drugim epileptičarima) pod jakom terapijom, posle pijanstva, ležao ni mrtav, ni živ preko deset dana na psihijatriji, dok su na njemu testirani svakovrsni lekovi, posle njegovog izlaska sa intenzivne nege. Voda mu je davana samo tokom uzimanja lekova, iako je bio izrazito suv i buncao je sve vreme u delirijumu…
Na svako pitanje drugih pacijenata o tome šta mu se od lekova daje, dobijen je štur odgovor – vitamini. Kada se isto pitanje postavi lekarima vezano za druge lekove: "Možemo li da vidimo originalne lekove, njihove kutije i deklaracije?", dobijan je odgovor da to "nije ni bitno", da je to za njihovo dobro i da im lekovi stižu u rinfuzi. Tada sumnjive lekove ukinu u terapiji, ali uvedu bombardovanje uspavljivcima – bensedin, karbapin i sl.
Pacijentu Ljubomiru Raciću iz Vrbe, opština Kraljevo, sukcesivno je davana terapija halopiridola, koji nikada nije koristio i koji se upotrebljava za lečenje narkomana od heroina.
Od datog leka pacijent Racić, koji je ovlašćeno službeno lice, koji kao takav nikada nije smeo koristiti narkotike, što se može dokazati i analizom rožnog tkiva; imao je teško kočenje vilice, nemogućnost govora i diskoordinaciju pokreta, što ga u potpunosti sprečava u obavljanju službenih dužnosti.
Sve to je njemu i njegovoj porodici nanelo veliku patnju i duševni bol. Pacijent Bojan Stamenković, muzičar iz Kraljeva je, usled terapije moditenom i drugim lekovima, poput karbapina, izgubio je mogućnost sviranja na instrumentu, moć govora mu se smanjila, a izgubio je i seksualnu želju dok je koristio te medikamente.
Pacijent Igor Vejnović iz Kraljeva u Bolnici "Studenica" tri i po godine dobija halopiridol bez ikakvog valjanog razloga, pored bensedina, što mu oduzima moć jasnog govora, volju za radom, kretanjem, kao i percepciju okruženja.
Pacijentkinja Suzana Paunović iz Vrnjačke Banje pet dana je primala largaktil, bensedin, anafranil u infuziji, kao i nepoznate žute tablete, od kojih joj se malo popravilo raspoloženje, ali je pre toga koristila prepisan ksanaks i largaktil, kao i altapaks i risar, zbog kojih je imala nervozu, nesanicu, aritmiju i znatan gubitak kilaže.
Pacijentkinja Olivera Čolović iz sela Lazac koristi u bolnici nepoznatu terapiju (nepoznata bordo tableta). Obe navedene pacijentkinje su upadljivo bezvoljne i stalno pospane. Već četiri dana ni Olivera, ni Suzana od lekova nemaju stolicu, uprkos laksativima.
Pacijent Miljko Žarković je prvi put hospitalizovan posle akutnog pijanstva, gde je držan nekoliko dana, pod nepoznatom terapijom, među kojima su i nepoznate žute tablete, od kojih je postojano bezvoljan, pospan i dezorijentisan.
Pacijent Milan Babić je, usled višegodišnje terapije moditenom gotovo u potpunosti izgubio seksualnu želju, dobio pojačan apetit i uvećao telesnu masu do blizu 150 kg, izgubio volju za radom i životom i dobio blagu sklonost ka samopovređivanju, usled korišćenja moditena i metotena, koji mu uporno prepisuje dr Mirjana Abramović iz "K" odeljenja bolnice "Laza Lazarević", koja ga je hospitalizovala i lišila slobode bez sudskog naloga!
Pri tome je, prilikom lečenja otvorenog tipa, bez obzira na sve lične, porodične, poslovne i intelektualne uspehe pacijenta samo prekucavala prethodne izveštaje, bez razgovora dužeg od dva minuta, nikada mu ne ukinuvši terapiju, već u dogovoru sa izvesnom dr Olgicom, psihologom, samo menjala šifre obolenja, čiji opisi nisu imali veze sa faktičkim stanjem.
Sve ovo ukazuje na to da je jedini cilj neuropsihijatrijskih ustanova širom Srbije, pored testiranja neproverenih lekova, korupcije i bioterorizma, što obimnija prodaja medicinskih preparata bez preke potrebe, na teret građana Srbije, što su i osnovni razlozi katastrofalnog stanja zdravstva.
Jedna od retkih svetlih tačaka na psihijatriji u Kraljevu je dr Vesna Vukadinović i dr Dušica Špagović, dok svi ostali pružaju svesnu, otvorenu ili prikrivenu podršku ovim krivičnim delima. Na sreću, skoro celo osoblje bi o ovome rado svedočilo pred sudom, ukoliko je došlo vreme za pravdu.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije
KURŠUMLIJSKA PRAVDA: JEMSTVO DESET PUTA MANJE OD UKRADENE SVOTE
U Toplici već godinama haraju albanske bande, koje posle izvršenja krivičnog dela pobegnu na Kosovo koje je pod protektoratom NATO snaga i nespremno da sarađuje sa srpskim pravosuđem. Ako kojim slučajem počinioci budu uhapšeni, na usluzi im stoje podmitljive sudije koje će belo da proglase crnim i obrnuto, kako bi im ukinuli pritvor. Takve svoje usluge tamošnje sudije dobro naplaćuju. Zato ne treba da čudi što se srpsko stanovništvo ubrzano iseljava iz ovog kraja, koji će Srbija da izgubi ne zbog stranih bombardera, već zbog domaćeg pravosuđa bez obraza.
Mersiha Hadžić
Slučaj Albanca sa Kosova, koji je sa još dvojicom pomagača opljačkao skoro dvesta hiljada evra Srbinu iz Kuršumlije, a koga su sudije u ovom gradu pustile na slobodu uz kauciju od samo petnaest hiljada evra, uzbudile su duhove u Toplici. Oslobođeni pljačkaša nasmejao se u lice čoveku u čiju je kuću provalio i kome je oteo novac, rekavši mu: "…Ne možeš mi ništa, ja sam sudije u Kuršumliji kupio!".
U noći između 11. i 12. februara 2013. godine u Prolom Banji je obijena kuća Vukoja Milosavljevića, odakle je odneto 199.000 evra, kao i važni dokumenti. Sredinom maja iste godine zbog sumnje da su počinioci ovog krivičnog dela pritvoreni su Hamdija Retkoceri i Raif Fejzula, dok je treći osumnjičeni Fitim Kećoli ostao u bekstvu.
Pred sudijom za prethodni postupak, Ljubišom Miloševićem iz osnovnog suda u Prokuplju, Retkoceri 16. maja 2013. priznaje da je organizovao provalu u kuću Milosavljevića, pravdajući se da je želeo samo da budu ukradena dokumenta o prodaji jednog stana u Prištini, čime bi uštedeo 8.000 evra koje je inače trebao da isplati prodavcu. O krađi para, navodno, nije imao pojma.
Istovremeno je Retkoceri naveo kako je vlasnik preduzeća „Adio Turs" sa sedištem u Prištini, što je veoma bitan podatak koji će u kasnijem postupku da se zanemari. Takođe je Retkoceri tada izjavio kako je prijavljen na adresi Požeška 166. u beogradskom naselju Čukarica, ali da zaista živi u ulici Hasana Prištine broj 5 u Obiliću, Kosovo. I ovaj podatak će kasnije da se zagubi.
Oktobra meseca 2013. godine, Osnovno javno tužilaštvo iz Prokuplja podiglo je protiv sve trojice osumnjičenih optužnicu zbog krivičnog dela teške krađe iz člana 204. Stav 1 tačka 3 KZ-a. Kasnije je predmet ustupljen novoosnovanom Osnovnom sudu u Kuršumliji, što je bio znak da može da se krene u nameštanje celog slučaja. Kuršumlija je malo mesto, ljudi se međusobno poznaju, a para vrti gde burgija ne može.
Krivično veće OS Kuršumlija u sastavu Gordana Andrejević, vršioc funkcije predsednice Osnovnog suda, Slavka Maljević, sudija i Vesna Maksimović, sudija, u prisustvu Ljubomira Veljovića, zamenika OJT u Kuršumliji donosi 25. februara 2014. rešenje kojim se Retkoceri pušta iz pritvora uz kauciju od 15.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan uplate.
Odmah pošto je pušten iz pritvora Retkoceri 4. marta 2014. u motelu „Rado" u Kuršumliji organizuje proslavu sa celonoćnim lumpovajem, na kojoj učestvuju pomenute sudije Osnovnog suda, kao i najzaslužnija osoba za njegovo protivpravno puštanje, advokat Biljana Dunjić.
Zapanjenom oštećenom Milosavljeviću nedugo posle toga u Nišu Retkoceri bahato dobacuje: „Ne možeš mi ništa, ja sam sudije u Kuršumliji kupio da me puste na slobodu!" Posle toga mu se gubi trag, a pretpostavlja se da je na Kosovu.
Da su sudije zaista podmićene, a ne jednostavno glupe, pokazuje i niz činjenica…
Naime, u svom rešenju od 25. februara, sudije Osnovnog suda navode kako je Retkoceri vlasnik „Adio Tursa" iz Vladičinog Hana (a ne iz Prištine), te da tako ima ekonomski interes da boravi u Srbiji i da zato ne postoji opasnost od bekstva. Istinski vlasnici pomenutog preduzeća su, međutim, sudeći prema podacima Agencije za privredne registre, Filip Kovačević i Zoran Filipović. Ni OJT, kao ni sudije, uopšte ne proveravaju Retkocerijeve izjave, jednostavno mu veruju na reč.
Isto tako, na volšeban način se zaboravlja i izjava samog optuženog data u istrazi, u prisustvu advokata Gorana Todorovića iz Prokuplja (sa kojim se konsultovao u četiri oka pre izjašnjavanja), kako je u Beogradu samo fiktivno prijavljen, a da zaista živi na teritoriji Kosova. U rešenju o ukidanju pritvora sudije navode samo adresu na Čukarici, dok Obilić potpuno izostavljaju. OJT se ovom rešenju nije protivio, niti je na isto izjavio žalbu.
Tako je polažući jemstvo manje od deset odsto od svote za čiju krađu je okrivljen Retkoceri uspeo da izbegne dalje krivično gonjenje i da utočište nađe na teritoriji narko-rezervata pod kontrolom NATO snaga, Kosova, koje ne sarađuje ni sa jednim pravosuđem, a najmanje sa onim iz Srbije.
Stanovništvo Toplice, već godinama je izloženo nemilosrdnom teroru albanskih kriminalaca, koji posle izvršenog krivičnog dela beže preko administrativne granice i utočište nalaze pod skutima NATO snaga. Srpska policija se uzalud trudi da iste privede pravdi i da zaštiti stanovništvo, kada sudije i tužioci bez trunke srama iz pritvora puštaju one koji nisu bili sposobni da izbegnu hapšenje, ali su dovoljno mudri da deo plena izdvoje za pripadnike ovdašnjeg pravosuđa.
Oštećeni Vukoje Milosavljević je prvo pokušao da kontaktira Gordanu Andrejević, u nadi da se sudijama jednostavno potkrala greška. Nadobudni vršilac funkcije predsednika suda je, međutim, odbila bilo kakav razgovor na ovu temu pokazujući da se ne radi o greški, već o nameri. Nije pomogla čak ni najava Milosavljevića da će započeti štrajk glađu da se umilostivi nedodirljiva predsednica veća koje je donelo skandalozno rešenje.
Uvidevši da u Kuršumliji ne može da očekuje nikakvu pravdu, Milosavljević je specijalnom tužilaštvu za organizovani kriminal 31. marta 2014. podneo krivičnu prijavu protiv troje sudija, zamenika OJT iz Kuršumlije i advokata Biljane Dunjić zbog krivičnih dela zloupotreba službenog položaja i kršenja zakona od strane sudija. U prijavi Milosavljević navodi i da je rešenje o ukidanju pritvora donelo nenadležno veće, jer takvu odluku može u toku istrage da donese sudija za prethodni postupak, a po podizanju optužnice predsednik veća na glavnom pretresu.
Malo je verovatno da će ova prijava uroditi plodom, jer je poznato da vrana vrani oči ne vadi. Ipak, tračak nade postoji.
©Geto Srbija
materijal: List protiv mafije